TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.11.2010.

7. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

TREĆA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

7. dan rada

03.11.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 17:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Svetlana Stojanović.

Svetlana Stojanović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, Predlog zakona o zadužbinama i fondovima prepun je praznih i međusobno protivrečnih članova i potpuno apsurdnih ideja. Stiče se utisak da pisci zakona o zadužbinarstvu ne znaju ništa ili ne žive u Srbiji.
Nedopustivo je da predlagač zakona prekrši Ustav ove zemlje. Zadužbinske crkve i manastiri na KiM se u ovom zakonu ne pominju. Zakon prepoznaje samo AP Vojvodinu, a južnu srpsku pokrajinu, nje se jednostavno odrekao.
Zakon o zadužbinama morao je definisati makar samo načela koja će važiti za nacionalizovane zadužbine. One se u zakonu pominju na dva mesta. Član 12. ih oslobađa obaveza da imovina ne bude manja od 30.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, a član 70. zabranjuje otuđenje i opterećenje imovine oduzete zadužbinama posle 1945. godine i propisuje da ova zabrana važi do donošenja zakona o denacionalizaciji i restituciji. Kaznenih odredbi za kršenje člana 70. nema.
Ovaj član jednostavno (Predsednik: Htela sam samo da vas zamolim da malo spustite mikrofon, jako se loše čujete. Zahvaljujem.) visi u vazduhu. Potpuno razumem opravdanu ogorčenost i zabrinutost građana koji decenijama žive u zadužbinskim zgradama, a svoje stanove ne mogu da otkupe. Čak i da počnu da im naplaćuju komercijalne kirije, kao što prete, taj novac sasvim izvesno ne bi bio vraćen zadužbinama, jer tako nešto u predloženom zakonu ne piše.
Da je ovaj zakon propisao makar samo načelno, ali pravično, kako će nacionalizovane zadužbine privesti svojoj nameni, stanari zadužbinskih zgrada znali bi na čemu su. Ne bi bili prinuđeni da pravdu traže na ulici i dokazuju da u ovoj zemlji svi građani nisu jednaki. Predloženi zakon ne poštuje dug zadužbinarstva, a ništa savremeno nam nije doneo, osim podvaladžijskog duha prisutnog u svemu što ova vlast preduzima.
U srpskoj tradiciji ideja zadužbinarstva je bila prosvetiteljska. Stambene zgrade, novac, zlato, rudnici zlata, šume i njive, dobrotvori su poklanjali za izgradnju škola, internata, bolnica i pozorišta, objavljivanje knjiga, opremanje biblioteka, finansiranje naučnog rada, stipendiranje đaka. Tačno se zna kome je ove basnoslovna imovina pripadala i čemu je bila namenjena. U zapadnom svetu, kojem ova vlast neumitno hrli, vlasništvo je svetinja.
Posle Drugog svetskog rata zadužbinska imovina je konfiskovana, razvučena, vlasnici su se menjali, ciljevi zadužbina su zaboravljeni. Mi uspomenu na svoje dobrotvore više ne čuvamo. U modernoj srpskoj državi druge polovine 19. i prve polovine 20. veka zadužbine su osnivali imućni, nekad i polupismeni trgovci, industrijalci, profesori univerziteta, crkveni velikodostojnici, političari. Pokretala ih je želja da uzdignu svoj narod i Srbiju približe Evropi.
Prosvetiteljstvo, obrazovanje i kultura nisu predmet ovog zakona. Od silne želje da što više udovoljimo Evropi, mi smo svoj sistem obrazovanja i kulturu razorili. Istorija Srbije za predlagače ovog zakona počinje onda kada smo dobili proevropsku vlast koja nas, ne pitajući za cenu, ako treba odreći ćemo se i dela svoje teritorije, samo da postanemo član EU, uprkos njoj samoj.
Ovaj zakon je napisan kao da zadužbine do sada nikada nismo imali. Moguće je da predlagač zakona računa na neki nama još nepoznat oblik zadužbinarstva koji ćemo tek upoznati. Ko bi danas mogao osnivati zadužbine? Pošto čestito bogatih ima veoma malo, da li računa na sramno bogate? Da li je prikriveni cilj ovog zakona da sramno bogate navede da uliju svež novac u te nove i nama do sada nepoznate oblike zadužbina i fondacija?
U članu 3. tim nekim imaginarnim budućim dobrotvorima zakon taksativno propisuje kome će darivati svoj imetak: za evropske integracije, dakako, međunarodno razumevanje, održivi razvoj, pod uslovom da te delatnosti ne budu suprotne Ustavu i zakonu. Pa, ništa ne sme biti suprotno Ustavu i zakonu. Svako poklanjanje je moralni čin. Onaj koji poklanja sam odlučuje kome će i zbog čega nešto pokloniti.
Kako ovaj zakon propisuje upravljanje zadužbinskom imovinom? Pre sto godina zadužbine su se u Srbiji osnivale osnovnim pismom, tzv. ili testamentom. U aktu o osnivanju jasno je napisano čemu se zadužbina namenjuje, ko će njome upravljati i na koji način. Manje obrazovani dobrotvori posao pisanja statuta i izbor uprave zadužbine sa punim poverenjem poveravali su državi. Imovina je tada i u Srbiji bila svetinja.
U ovom zakonu čitavih 11 članova posvećeno je unutrašnjoj organizaciji zadužbina, statutu, upravnim odborima, nadležnostima upravnih odbora, mandatu upravnih odbora, zabrani konflikta interesa. Uprkos tolikom broju članova, ostalo je nejasno da li je osnivački akt stariji od statuta ili je obrnuto.
Gotovo svaki od pomenutih 11 članova sadrži i umetnutu rečenicu "ako osnivačkim aktom nije drugačije propisano". Reklo bi se da je osnivački akt stariji od statuta. Opet, iz istih tih članova vidi se da se upravni odbori biraju u skladu sa statutom, što znači da odlučuju o načinu ostvarivanja ciljeva zadužbina i fondacija, a mogu ih i promeniti.
Nekada je bilo drugačije. Pri Ministarstvu prosvete postojao je odsek za zadužbine. Na čelu odseka bio je načelnik, na teren da pregledaju poslovne knjige zadužbina odlazili su nadzornici, o bitnim stvarima za sve zadužbine odlučivao je zadužbinski savet, osnovna imovina – glavnica nije se smela trošiti, a ciljevi zadužbine ostvarivali su se iz dobiti nastale upravljanjem te imovine.
Najviše zadužbina osnovano je u periodu naše istorije kada su Srbi gradili svoju državu. Mi je danas sistematski razgrađujemo. Od nekada uvažavane države, Srbija je postala država za ostvarivanje tuđih interesa. Nema te plemenite ideje koja se može ostvariti bez novca.
Ovaj zakon je uveo zadužbine i fondove bez imovine. Za ostvarivanje svojih plemenitih ciljeva, po ovom zakonu, fondacije mogu računati na državni budžet, u kojem novca nema ni za najosnovnije potrebe stanovništva. Na novac iz republičke, pokrajinske, gradske i opštinske kase mogu računati čak i strane fondacije osnovane bez imovine i bez novca. Ima li ičeg besmislenijeg u situaciji u kojoj se naša država danas nalazi?
Možda je ideja predlagača da preko fondacija bez novca i imovine stvori još jedan kanal za pranje novca. Predviđene su i zadužbine koje se osnivaju radi ostvarivanja privatnog interesa, za školovanje vlastite dece, na primer, što je potpuni skandal. Ima li ičeg suprotnijeg ideji zadužbinarstva?
Zadužbinarstvo je davanje, a ne uzimanje. Zašto bi neko osnivao fondaciju da bi školovao vlastitu decu? Najverovatnije da bi iskoristio oslobađanje od poreza. Da stvar bude još crnja i gora, zadužbine koje se osnivaju radi ostvarivanja privatnog interesa nisu obavezne na javnost svog rada. Sve druge zadužbine jesu, a ove nisu.
Čime se u ovom zakonu garantuje da imovina zadužbina i fondacija neće biti zloupotrebljena? U članu 48. garantuje se celokupnom imovinom zadužbine. Praktično, to znači da nesavesno ili nezakonito poslovanje upravnih odbora može dovesti do gašenja zadužbine i odustajanja od ciljeva zbog kojih je osnovana.
Već u članu 49. ovakav oblik garantovanja zadužbine, imovina se relativizuje. Izuzetno od odredbi iz člana 48. ovog zakona, za obaveze zadužbine odgovara upravitelj svojom ličnom imovinom. Zar predlagač nije mogao da se odluči? U primeni zakona ovako će moći da se bira. Ako je upravitelj naš, platiće zadužbinu. Ako nije naš, platiće ličnom imovinom. Takvi su nam svi zakoni koje donosimo: neprecizni, prazni, protivrečni i neprimenjivi.
Država u ovom zakonu ne preuzima na sebe nikakvu odgovornost za zadužbinu. Nadzor nad sprovođenjem zakona poveren je Ministarstvu kulture, koje nama kapaciteta da nadzire ni ono što mu je u osnovnom opisu rada. Već smo usvajali izmene i dopune jednog zakona, gde je Ministarstvo prihvatilo činjenicu da nema kapaciteta da nadzire i nadzor je prenet na drugo ministarstvo. Ni bilo koje drugo ministarstvu u današnjoj Vladi nema kapacitete, a ni političku volju da obavlja nadzor nad poslovanjem zadužbina.
Država u ovom zakonu prisutna je kroz prazno obećanje da će iz budžeta pomagati fondacije bez imovine, a naš budžet se bori i ne može da se izbori sa deficitom, ne bi li ikako zadovoljio zahteve koje Vladi postavlja MMF. Umesto da su zakoni precizno definisani instrumenti nadzora nad poslovanjem zadužbina i fondacija, zakon upućuje na domaćinsko poslovanje, ma šta to značilo. Kako će se kontrolisati da li se posluje domaćinski, u zakonu ne piše.
Da ponovim, zakon o zadužbinama i fondacijama, koji nam Vlada predlaže, ne bavi se zadužbinskim crkvama, manastirima i imanjima na KiM. Ako danas ne možemo da odemo tamo, u Arhivu Srbije sigurno ima dovoljno materijala da možemo makar da ih registrujemo i dokažemo da je to srpska, a ne kosovska kulturna baština.
Ne rešava problem nacionalizovanih zgrada kakvih je nekada bilo gotovo u svakoj ulici u Beogradu, najviše u strogom centru grada. Nije na valjan način regulisao nadzorno upravljanje zadužbinskom imovinom. Osim uobičajenih, uopštenih odredaba upravnim odborima, stvarni mehanizam kontrole poslovanja ne propisuje.
Država svojim aparatom nije stala iza zadužbina, ne nudi stvarnu pomoć, samo deklarativnu i neostvarivu. Ali, zato imamo zadužbine i fondacije bez imovine koje će se finansirati iz budžeta, a novca u budžetu nema ni za lek. Imamo zadužbine za ostvarivanje privatnih interesa, a kako je to uopšte zadužbina, to je obično izbegavanje poreza ili ne znam šta.
Predlog zakona o zadužbinama i fondacijama koji je danas pred nama vladajuća većina će sa već tesnom, minimalnom većinom usvojiti, kao i sve zakone do sada, pod uslovom da liče na evropske, makar i nakaradno, makar i kao njihova karikatura, makar bili istrgnuti iz konteksta tuđe tradicije, tuđeg pravnog sistema i tuđih životnih uslova. Ovaj zakon neće biti ni od kakve koristi ni za zadužbine koje su još uvek aktivne ni onima koje su nacionalizovane ni onima koje se budu osnivale sa časnim namerama.
DSS neće glasati za ovaj zakon, mada joj je do obnove zadužbinarstva veoma stalo i dobar zakon o zadužbinama smatra neophodnim.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dajem reč narodnom poslaniku Saši Mileniću.

Saša Milenić

Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, poštovani članovi Vlade, poštovana predsednice, mi pred sobom u ovom trenutku imamo jedan predlog zakona koji je i te kako značajan, o čemu je i ministar u uvodnoj reči govorio, ali i jedan izuzetno kvalitetan zakonski tekst o čemu upravo mislim da govorim u ime poslaničke grupe G 17 plus, kako se valjda još uvek zvanično i zove poslanička grupa poslanika Ujedinjenih regiona Srbije.
Kada govorim o kvalitetu i vrednostima ovog predloga zakona, osvrnuo bih se i na metodološki karakter ovog zakonskog predloga, na konkretna rešenja, ali i na jedan širi društveni i politički značaj na koje sve već započete diskusije pomalo ukazuju kada je o temi zadužbinarstva reč.
U metodološkom smislu mi prvo imamo predlog zakona koji je najpre kao tekst u obliku njegove izloženosti u jeziku, vredan pažnje, poštovanja i mislim da to treba naglasiti. On sadržaje osnovnih pojmova određuje adekvatnim i akuratnim definicijama. Ostale pojmove koji su od značaja za ovu oblast određuje sasvim jasno i razgovetno, što zakonski tekst čini elegantnim, ne samo u ovom estetskom smislu, što nije bez značaja, nego pre svega u logičkom smislu.
A to će reći da se približava onoj instrukciji Parlamentarne skupštine SE koju naša pravna škola još uvek sa mnogo teškoća sledi, da ne citiram nego prepričavam, zakone treba izlagati u što jednostavnijem jezičkom obliku da bi najveći broj ljudi mogao bez posebnih teškoća da ih čita i razume.
Ovo je jedan upravo takav zakonski tekst, ali što je posledica nesumnjivo angažovanje stručnosti u njegovom izlaganju. Ali, nije to sama suština metodološkog kvaliteta koji sam najavio da želim posebno da istaknem.
Posebno želim da istaknem samu metodologiju stvaranja javnih akata koja očigledno predstavlja primer dobre prakse u Ministarstvu kulture, iako resorni ministar spada u onaj ekspertski deo Vlade, ne ubraja se gospodin Bradić u oveštale profesionalne političare, ali bi u tom smislu u 20 godina višestranačkog sistema koliko smo ministara imali upravo velika većina njih mogla bi da mu pozavidi na političkoj mudrosti. O čemu naime govorim?
Pre sednice Odbora za kulturu i informisanje telefonirao sam nekolikim zadužbinama i fondacijama od nacionalnog značaja i ugleda sa kojima sarađujem ili održavam kontakt. Bio sam izuzetno prijatno iznenađen kako njima ne da je poznat predlog zakona, nego prema njemu imaju odnos kao prema utvrđenom dogovoru sa Ministarstvom kulture.
To je jedan momenat od najvišeg političkog značaja u, ponavljam, metodologiji stvaranja javnih akata kojim mi zbog brzine, zbog navodnih rokova najčešće ne uspevamo da uvažimo u njegovom stvarnom društvenom značenju, a to je da je javna rasprava, naravno ona najšira, a naročito javna rasprava u užoj javnosti, od neposredne zainteresovanosti za oblast koju zakon definiše, neizostavni uslov kvaliteta zakonskog predloga.
Zato vi oko ovog zakona nećete imati trzavica, neće javnost ni na koji način posebno reagovati ne zato što nije interesantan, nije zanimljiv ili nije dobar, nego zato što ne stvara probleme, podrazumeva već stvorenu volju za njegovo donošenje u onom najznačajnijem jezgru.
To je čini mi se nešto što posebno treba isticati, jer politika zapravo nije posao izbora najefikasnijih sredstava za zadovoljenje datih ciljeva, nije stvar inženjeringa, nije stvar proračuna.
Ni kada su najbolja politička i zakonska rešenja koja se nameravaju doneti u pitanju, ona ne mogu da budu kvalitetna ako zapravo ne predstavljaju jednu prethodnu usaglašenost volja, ukoliko nije postignut onaj efekat ne da se javnosti rešenje nametne nego da građanin ima osećaj kako je njegova individualna volja očuvana u ovom finalnom zakonodavnom procesu ili zakonodavne volje koju uobličava Narodna skupština.
To jeste jedan pretežak zadatak, ali se direktno tiče onoga na šta zapravo cilja i ovaj zakon, tiče se one pomenute šire, društvene, političke vrednosti koju tema zadužbinara podrazumeva i zato je to trebalo istaći i naglasiti.
Naravno, što se tiče sadržine i konkretnih rešenja, mi njegove prednosti razumevamo pre svega u komparacijama sa zakonom koji je do sada regulisao ovu oblast, to je Zakon o zadužbinama, fondacijama i fondovima koji je donesen još davne 1989. godine, ako se ne varam, i očigledno je da analiza koju nam je priložilo u ovom predlogu zakonskog teksta Ministarstvo kulture, koje je ekspertski urađeno, sasvim jasno upravo na aktuelizovanim nedostacima postojećeg zakona opravdava donošenje novog zakona, a ne eventualnu proceduru krpljenja, kalemljenja kroz nekakav postupak zakona o izmenama i dopunama.
Neka originalna rešenja, koja sada postoje i predstavljaju vrlo interesantne pravne institute, potpuno nepoznate postojeće zakonu, postojeći zakon podrazumeva zadužbinarstvo u okvirima opštekorisnih ciljeva.
Sada prvi put govorimo i o privatnim ciljevima i interesima zarad čije se realizacije može osnovati zadužbina.
Postoje i mnogo značajniji momenti. Recimo, to što je osnivač zadužbina mogu biti fizičko lice, to je isključivalo mogućnost korporativnog zadužbinarstva i to je ona završna tema društvenog značaja ove oblasti, koja se direktno tiče kategorije društvene odgovornosti kapitala.
Međutim, nije to jedina inovacija. Postojeći zakon, ako ne grešim, u formulaciji je otprilike definisao da se zadužbina, fondacija, fond može osnovati u slučaju da se u trenutku osnivanja raspolaže sredstvima dovoljnim za zadovoljenje, odnosno ostvarenje cilja zbog kojeg se osniva, što poprilično uvodi momenat arbitrarnosti na strani registracionog organa, što nije zadovoljavajući kontekst za afirmaciju kulture zadužbinarstva.
I naravno, ono osnovno, daleko najznačajnije, činjenica da se statusno-pravni oblici ove delatnosti u postojećem zakonu razlikuju na osnovu svojinskih i pravnih kategorija, koje uopšte više ne pripadaju ustavnom i pravnom poretku Republike Srbije, pre svega kao što je kategorija društvene svojine i nema sumnje da je onda odluka da se napravi potpuno novi zakonski akt sa i ovim rešenjima koje sam pominjao, utemeljena jedino moguća ispravna.
Ono što pak temu čini izuzetno značajnom izvan okvira kulturne klimatizacije zadužbinarstva kao tradicije i prakse jesu ciljevi zbog kojih se ovaj zakon donosi. Eksplicitno je i sam predlagač formulisao transparentnost u ovim poslovima kao jedan od ciljeva. Naravno, to razumemo u kontekstu kvarenja mnogih tradicija i tradicijom posvedočenih vrednosti.
Jesmo danas savremenici pojave ozbiljnijih poigravanja i sa ovom zaista svetlom tradicijom našeg naroda, tradicijom zadužbinarstva i nema sumnje da bi svi oblici manipulacija, malverzacija na tom području bili sprečeni da je elementarni preduslov jasnost, razgovetnost i aktuelnost, usaglašenost, savremenost, tačnije, pravne norme koja tu oblast reguliše.
Čini se da je daleko značajniji i aktuelniji onaj cilj koji govori o podsticaju koji je i gospodin Bradić naglasio u svom uvodnom izlaganju, naime da je cilj ovog zakona podsticaj praksi zadužbinarstva u Srbiji. Ta praksa je jedna svetla tradicija, koja je temeljno uticala na istorijske tokove, nacije, države i ovog društva.
Zapravo, njen značaj se ne može ni proceniti koliko je veliki, jer ako pogledate ne samo srednjovekovnu, koja je i školski tematizovana, istorija zadužbinarstva, već sasvim modernu istoriju Srbije, videćete da su strateške i geopolitičke odluke ove nacije zasnovane upravo na takvoj praksi, od određenja prestonice, do definisanja repernih objekata za zadovoljavanje javnih i kulturnih funkcija nacije, zapravo niče iz tradicije zadužbinarstva.
Međutim, u današnjem trenutku ta se tema nekako jednostavnije artikuliše kroz pitanja društvene odgovornosti kapitala. Postavlja se, sa jedne strane, pitanje – koliko smo zaista voljni da na ozbiljan, objektivan način očekujemo društvenu odgovornost kapitala? Koliko uopšte sam kapital društveno legitimisan u javnoj raspravi, po javnim očekivanjima, predviđanjima, javnoj nastrojenosti?
U velikom broju diskusija, čak i u ovom domu, a i u drugim relevantnim diskusijama na javnoj sceni, kapital se još uvek koristi kao apstraktna pojmovna odrednica za negativne društvene tendencije. Nećete moći da naiđete ni na najozbiljnije ličnosti, adrese i diskusije, koje uz naučne, pravne, društveno odgovorne termine ne koriste, recimo, termin tajkun.
Uvek sam insistirao da mi se objasni da li je to inkriminacija, nešto što treba prijaviti organima gonjenja, tužilaštvu ili nerazumevanje društvenog ideala kojem reforme teže. Ni do danas mi nije jasno šta su to tajkuni, da li su tajkuni predstavnici krupnog kapitala za koje znamo da su kriminalni, a ne znamo onda odgovor na pitanje – što se to ne procesuira; ili je to odrednica za kapital, koji je, valjda znamo, zlo po sebi, što je u stvari jedna tekovina komunističkog nasleđa sa kojim nikad ozbiljan diskontinutet nismo napravili. O tome se zapravo radi.
Ima jedan savremeni ekonomista i ne treba da čudi što ekonomija danas u velikoj meri prednjači u sposobnosti izlaganja i sintetičkih stavova i uvida, koji kaže da su komunizam kao sistem i marksizam kao ideologija propali zato što nisu uspeli da stvore novog čoveka kojeg su obećali, ali to ne znači da nikakav trag nisu ostavili za sobom.
On nije zadužbinarski, ali kao neka crna zadužbina koja i u našim glavama obitava kada nismo svesni, smatra on komunizam i marksizam su probudili sve najlošije osobine starog Adama. Sujeta, surevnjivost, tajnovitost, podmetanje i najzad, cinizam, kao najgrandiozniji spomenik su ustvari društvene tekovine komunizma sa kojima i danas moramo na najozbiljniji način da se suočavamo.
I to ne samo, i ovo je bio razlog one metodološke, uslovno rečeno, pohvale na početku, iznalaženjem najoperativnijih, najcelishodnijih rešenja, nego pokretanjem političkih procesa društvenih događaja koji imaju namere da obnove građansko društvo i svoju sadržinu, da rekreiraju vrednosti od svakodnevice do zadužbinarstva, vrednosti koje predstavljaju tekovine realnog života građanskog društva i jedinu stvarnu alternativu jednom cinizmu u koji tonemo, sve u traganju za najbržim i najboljim hokus-pokus rešenjima, a bez ozbiljne spremnosti da napravimo diskontinuitet sa sopstvenim identitetom i nasleđem građenih u drugoj polovini 20. veka.
U tom smislu, obnavljanje tradicije zadužbinarstva zapravo jeste obnavljanje kulture filantropije, podsticaj negovanju altruističkih vrednosti, ne kao predmeta podsmeha, ne kao zaludnih iluzija nekog bivšeg doba, nego kao realnih ljudskih činilaca i društvenih snaga u savremenom svetu u Srbiji danas.
U tom smislu ovaj zakon predstavlja jedan od onih koraka koji imaju daleko veći značaj nego što je malena delatnost i ljudska oblast koja je uređuje, te u tom smislu najavljujem da poslanici nove stranke Zajedno za Šumadiju, kao i poslanici G 17 plus, poslanici Ujedinjenih regiona Srbije, odnosno poslaničke grupe G 17 plus sa osećanjem ponosa će ovaj zakon podržati u Danu za glasanje. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
 Da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč? (Da.) Reč ima gospođa Vesna Marjanović. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Vesna Marjanović

Počela bih pitanjem koje je postavljeno od strane poslanika – da li ovaj zakon donosi nešto novo, odnosno konstatacijom da ne donosi ništa novo i konstatujem da to ne može biti tačno upravo zbog toga što je ovaj zakon neophodan, pre svega, jer se prethodni zasnivao na institutima koje pravni poredak danas ne poznaje i zato što je bilo neophodno utvrditi jedan moderan i unapređen pravni okvir za definisanje uloga i zadužbina i fondacija u Srbiji.
On se, kao i sve moderne zadužbine, zasniva na osnovnim načelima, načelima dobrovoljnosti, autonomije volje, društvene korisnosti, na načelu prijave umesto načela odobrenja kada je u pitanju registracija zadužbine i fondacija i na načelu povoljnijeg poreskog tretmana.
Mislim da se u ovoj načelnoj raspravi, a verujem da će o tome biti mnogo više govora kada budemo govorili o amandmanima, pojavljuju i određeni nesporazumi i nerazumevanja između određenih instituta pravnih. Dakle, zadužbine pretpostavljaju da pojedinci ili pravna lica, što je takođe novina u ovom zakonu, mogu svoje privatno bogatstvo da usmere i ulože u opštekorisne ili javne svrhe.
Takođe je vrlo važno precizirati da se u formiranju zadužbina i fondacija njihovi ciljevi jasno i precizno definišu i zato se zadužbine i fondacije značajno razlikuju u odnosu na udruženja građana koja, između ostalog, se formiraju i na bazi članstva, što nije slučaj sa zadužbinama i fondacijama.
Takođe je bilo rasprava o zadužbinama koje se formiraju u privatne svrhe i razumem da u društvu postoji jedna briga da se ljudi sa većim ili manjim bogatstvom ne koriste zakone ili ne zloupotrebljavaju mogućnosti da svoje bogatstvo dalje na neki nezakonit ili nedozvoljen način upotrebljavaju, ali ovde se zaista ne radi o tome. U pitanju su instituti koji se po nekada nazivaju porodičnim zadužbinama. To je jedna mogućnost i pravo koje građanima treba omogućiti da svojim zaveštanjem ili nekakvim osnivačkim iskazom svoje volje ostave svoj stan deci da bi mogli da završe studije.
Imaćemo ovde raspravu, naša koleginica Rajkov je o tome govorila, koliko zadužbine mogu biti važne za porodice sa decom koji imaju problem sa invaliditetom. Upravo se o tome radi kada govorimo o zadužbinama koje se osnivaju u privatne svrhe.
Ovde postoji zabuna i verujem da ćemo u raspravi i uz učešće ministra i njegovih saradnika razjasniti ono što treba da bude predmet ovog zakona i jeste predmet ovog zakona i predmet nekih drugih zakona, kao što je zakon o restituciji ili možda zakon o stanovanju, mislim da ovde u Skupštini ne postoji nedostatak volje da se i o tome razgovara, ali prosto da razjasnimo da li je to zaista tema i predmet ovog zakona.
Ono što sam istekla u izlaganju prethodnom, mislim da je najvažniji doprinos ovog zakona razvoj kulture, dobročinstva koji je na neki način nestao danas u našem društvu, a možda i u globalnom društvu, mada kod nas na jedan vrlo dramatičan način.
Ono što povezuje zadužbine koje postoje od Platonove akademije i od vizantijskih zadužbina, starih srpskih zadužbina jeste bio upravo odnos prema javnom dobru i zbog toga ovaj zakon omogućava ovom konceptu javnog dobra da počnemo da razmišljamo na jedan drugačiji način.
Uključiću se u podsećanje koje su već otvorile i moje kolege o starim srpskim zadužbinama, zadužbinama između dva svetska rata zbog jednog zanimljivog podatka. Kada pročitamo istoriju biografije dobročinitelja tadašnjih saznaćemo da je među njima bilo i nepismenih ljudi i da su nepismeni ljudi odlučili da je najveći cilj i najveći dar koji mogu da ostave svom društvu, svojim sugrađanima i svojoj državi to da ulažu u obrazovanje i kulturu.
Zaista je dramatično ako pomislimo da u današnje vreme, u vreme pristupa informacijama i znanju, postoji nedostatak takvog razumevanja jer i danas, sigurno manje nego tada, ali i danas postoji potreba da se kapaciteti naših obrazovnih i kulturnih institucija ojačaju. Zanimljiv podatak je bio da je u to vreme upravo putem zadužbina i fondacija postojao Fond za pomaganje siromašnih pisaca. Verujem da bi i danas jedan takav fond mogao da pronađe svoje mesto.
Dakle, to su, ako govorimo o tradiciji, mislim da bi trebalo da govorimo upravo na tim pozitivnim primerima koji pokazuju da danas zaista postoji ozbiljan nedostatak filantropije ili ako tu reč prevedemo na srpski jezik – nedostatak ljubavi prema onome što je ljudsko, nedostatak empatije i nedostatak društvene solidarnosti.
Danas je u Srbiji takođe više nego ikad, svakako u poslednjih 20 godina, neophodno veće ulaganje i podrška naučnim istraživanjima, stipendiranju đaka i studenata, štampanju knjiga. Dakle, to su sve oblasti u kojima ovaj zakon pruža mogućnost da se one ojačaju, da se ti potencijali, koji su osiromašeni, osnaže.
Odbor za kulturu i informisanje pre izvesnog vremena je ugostio direktora Pitsburške filharmonije koju je osnovala Karnegi fondacija. Tada je u razgovoru sa poslanicima govorio o tome koliki podsticaj donatorima predstavljaju poreske olakšice, a koliko neki drugi motivi, i on je sam rekao da su poreske olakšice vrlo važne i da predstavljaju osnov postojanja zadužbina i fondacija, ali mnogo više od toga jeste kultura i razumevanje da je ulaganje u kulturu jedan najviši društveni cilj koji neko ko može da vrati u svom društvu može da postigne na taj način.
Nadam se da ćemo amandmanima koje smo podneli u određenim delovima zakona koji mogu da budu poboljšani, to i učiniti i očekujem da ćemo na jedan dobar i dinamičan nastaviti raspravu o ovom zakonu.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Da li još neko od  predstavnika poslaničkih grupa želi reč? Reč ima gospođa Aleksandra Janković.

Aleksandra Janković

Nova Srbija
Reč "zadužbina" je jedna od najlepših srpskih reči jer se izvodi od reči "duša", a rečca "za" otkriva da je nešto što je za dušu.
Termin zadužbina pojednostavljeno znači - za dušu zauvek. Što ovu srpsku baštinu čini jedinstvenom u svetu, tako da zadužbinarstvo, u svom izvornom značenju, obogaćuje evropsku i svetsku baštinu, te ne bismo smeli da ga zapostavimo u trendu veličanja tuđeg kulturnog blaga. Upravo zbog svih onih mladih, sredovečnih, kao i ljudi poznijeg životnog doba koji su zaboravili, a neki nisu ni naučili koliko je u duhu srpskog naroda zadužbinarstvo i koliko čuvenih zadužbina ima pored kojih svakog dana prolazimo, a da ih ne prepoznajemo, važno je dati i neku vrstu istorijata zadužbinarstva u Srbiji.
Istorija jeste majka svakog znanja, a daće bog da se ponovi zlatni period srpskog darodavstva. Svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta. Prvi put kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina.
Ovim rečima Ive Andrića počinje monografija "Zadužbina i zadužbinarstvo i tradicija srpskog naroda" autora i istoričara umetnosti Gordane Gordić. Ova knjiga izdata je sa namerom da podseti javnost da su zadužbine jedno od najstarijih društvenih institucija u srpstvu i da je stavljanje u upotrebu privatnog bogatstva radi ispunjenja opštih interesa dugoročni cilj svakog pojedinca, piše u uvodu knjige, izdavač je srpski Poslovni klub privrednika.
Pored ove knjige istoričar umetnosti, Gordana Gordić je uz pokroviteljstvo "Matice iseljenika" 2008. organizovala izložbu. Darivali su svome otečestvu sa idejom da se na jednom mestu prikaže šta je to sve srpskom narodu poklonjeno i ko su darodavci.
Dva su bila motiva ove sjajne autorke, da kako sama kaže – darodavci dobiju od nas kakvo-takvo priznanje, jer su barem toliko zaslužili da znamo ko su oni i da podstakne i obnovi tradiciju darivanja zauvek. Tako da i današnji imućni ljudi postanu potencijalni darodavci svome narodu.
Ako ništa drugo, ovakva manifestacija bi bila lepa prilika za one koji su danas imućni da pokažu kako u ovom tranzicionom, mafijaškom haosu u kome živimo, ipak nismo potpuno izgubili osećaj za univerzalne, a osnovne vrednosti.
Zadužbinarstvo u Srbiji se pominje još u Dušanovom zakoniku. Možda je i to trebalo spomenuti belosvetskim moćnicima, kada se vode pregovori o ovoj staroj državi kao što je Srbija i to u okviru ovih četvoroočnih razgovora. Još 1896. godine je Srbija donela Zakon o zadužbinama koji je za to vreme bio veoma napredan, a koji je 1912. godine zamenjen novim, dok je 1925. godine doneta uredba o upravi imovinom zadužbina i vršenju prava nadzora nad zadužbinarskim upravama.
Odrednicu o zadužbinarstvu je uneo i Vuk Karadžić u "Srpskom rječniku" - najveća je zadužbina načiniti manastir ili crkvu, kao što su srpski carevi i kraljevi to radili. Potom je zadužbina načiniti ćupriju na kakvoj vodi ili preko bare, kaldrmu po rđavom putu, vodu dovesti i načiniti blizu puta, usaditi ili nakalemiti voćku blizu puta, gladnog nahraniti, žednog napojiti, golog odenuti. To piše u "Srpskom rječniku", aktuelno, priznaćete.
U srednjem veku crkve su bile najčešći vid zadužbinarstva. Sveti Stefan Dečanski je ovako objasnio gradnju Visokih Dečana – treba da učinim i neki bogougodni spomen životu mojemu, ne bi li kakvu dobru reč stekao posle razlučenja od ovog sujetnog života. Najpoznatiji manastiri i zadužbine su: Studenica - Stefan Nemanja, Žiča – Stefan Nemanjić, Mileševa – Vladislav Nemanjić, Lazarica – knez Lazar, Sveti Arhangel – car Dušan i drugi.
U srednjovekovnoj Srbiji su zadužbinari najčešće bili vladari, imućna vlastela i visoki crkveni velikodostojnici. Kasnije, osnivači fondova i zadužbina, formiranih najčešće glavnim ustanovama srpske kulture, bili su ljudi iz svih društvenih slojeva Srbije. Uspešni veletrgovci, industrijalci, ministri, profesori, oficiri, vladike i političari.
Zadužbinarstvo kod Srba je najmanje bilo zastupljeno u vreme turske i austrijske vladavine. Interesantno, kao da se istorija ponavlja. Krajem 19. i početkom 20. veka, zadužbinarstvo počinje da se razvija, pa je pri Ministarstvu prosvete Srbije otvoreno zadužbinarsko odeljenje, da bi dostiglo vrhunac u Kraljevini Jugoslaviji.
Prvi fond sa kapitalom od 250 dukata osnovali su vojvoda Toma Vučić Perišić, Ilija Milosavljević Kolarac 1857. godine, kao pomen stradalima od 1804. do 1815. godine. Pored Kolarca, srpsko zadužbinarstvo tog vremena je obeležio i Miša Anastasijević, koji je uz kneza Miloša bio najbogatiji Srbin 19. veka.
Miša Anastasijević je bio u kneževoj službi kao dunavski kapetan. Imao je pet kćeri, sve udate za najistaknutije Srbe onog vremena. Jedna od njih je bila udata za voždovog unuka, Đorđa Karađorđevića. Kapetan Miša je podigao zgradu svome otečestvu 1863. godine. Tu su bile smeštene najvažnije kulturne i prosvetne ustanove ondašnje Srbije – gimnazija, velika škola, Ministarstvo prosvete, Narodna biblioteka i Narodni muzej.
I Kolarac i kapetan Miša su bili trgovci svinjama. Kolarac je osnovao književni fond, unoseći u njega 100 dukata, 1861. godine, da bi fond do 1874. godine dostigao sumu od 11.000 dukata. Oni su, očigledno, unosili, a ne odnosili.
Ilija Kolarac je tragično okončao život posle optužbe za učešće u Topolskoj buni. Na sahrani niko nije prozborio reč. Njegov biograf, Milan Đ. Milićević je zabeležio da će se o Kolarcu imati da besedi kroz vekove i to što dalje to lepše.
Od velikodušnih i plemenitih gestova treba navesti i primer artiljerskog kapetana Nikola Ćupića, unuka čuvenog Zmaja od Noćaja, Stojana Ćupića. Nikola Ćupić je oboleo od tuberkuloze, ozbiljno nagrižen bolešću i svestan ishoda svoju imovinu je ostavio da se upotrebi na izdavanje moralnih i naučnih knjiga.
Nikola Spasić, trgovac, testamentom je zaveštao svoju zgradu u Knez Mihailovoj ulicu. Luka Ćelović Trebinjac je zaveštao svoju imovinu Beogradskom univerzitetu. Vladimir Vlajko Kalenić je dao celokupnu imovinu u dobrotvorne svrhe, a na njegovom zemljištu na Vračaru je nikla jedna od najvećih srpskih beogradskih pijaca, Kalenićeva pijaca.
Za Iliju Milosavljevića Kolarca, Mišu Anastasijevića ili Nikolu Spasića, trgovce, većina Beograđana zna po zdanjima koja su zaveštali svom narodu. Znači, Kolarčev narodni univerzitet, Kapetan Mišino zdanje, Spasićeva zadužbina. Koliko od nas zna, ko je, npr, Persida Milenković, iako možda svakodnevno prolazi pored Matematičke gimnazije u ulici Kraljice Natalije, koju je podigla sa svojim suprugom Ristom?
Svoje zlatno doba zadužbinarstvo u Beogradu doživljava u periodu od 1918. do 1941. godine, kada je formirano nekoliko velikih zadužbina, kao što su zadužbina Nikole Spasića, Alekse Krsmanović, Luke Ćelovića Trebinjca, Vlajka Kalenića, Ilije Milosavljevića Kolarca, Nikole Ćupića, Sime Andrejevića Igumanova, Perside Milenković i drugi.
Praktično, od perioda Drugog svetskog rata gotovo da nema zaveštanja, jer u socijalizmu nije smelo da bude bogatih ljudi, bar ne javno. Danas, kada ima ne samo imućnih ljudi, već i monopolista, o zadužbinama se ne razmišlja. Osim, naravno, onih koje bi se podizale sebi, o čemu nažalost govori ovaj predlog zakona.
Ako ste mislili da sam ovaj opširni istorijski uvod napravila bez veze, varate se. On je napravljen vrlo namerno, sa idejom da se pokaže koliko su u pravu gospodin Kosta Andrejević, predsednik upravnog odbora Asocijacije zadužbina, fondacije i fondova i svih ljudi, a ima ih najmanje 80, koji su se u ime Asocijacije zadužbina, fondacije i fondova, pismeno obratili Vladi, predsednici parlamenta, koji je uz to i profesor, kao i svim poslaničkim grupama u srpskoj skupštini.
Obratili su se kao ljudi od struke, ljudi koji i te kako znaju šta jeste suština zadužbinarstva, sa apelom da se ovaj predlog zakona diskretno povuče iz procedure i uputi na doradu, kako bi se izbegao skandal koji bi imao krupne političke posledice i dobijanje zakona o zadužbinama koji je suštinski protiv njih.
Ako znamo da zadužbine nisu političke već čovekoljubive tvorevine, a da je zadužbinarstvo, kako sam na samom početku rekla, shvaćeno kao aktivnost za dušu, i to zauvek, onda stvarno treba razmisliti koliko nas ovakav predlog zakona, zapravo, udaljava od suštine.
Oko 80 članova Asocijacije zadužbine, fondacije i fondova je bilo protiv predloga teksta za novi zakon koji je usvojila Vlada Srbije i davali su svoja rešenja. Isti je slučaj za zadužbinama Beogradskog univerziteta, SANU, Matice srpske, SPC, Nikole Spasića, Vukovom, Andrićevom, Sime Igumanova i ostalima.
Evidentno je da Ministarstvo kulture i komisija za izradu zakona nemaju nijedan dokument kojim bi bilo koja zadužbina podržala ovaj predlog. Komisija je organizovala više javnih rasprava, na kojima je u Srbiji i Beogradu prisustvovala njena ekipa koja je podržavala tekst kao da se radi o predizbornim aktivnostima.
Od ostalih učesnika skupova u Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu, Valjevu i dva puta u Beogradu nije bilo nikog ko se bavi zadužbinarstvom. Učesnici su mogli da daju primedbe i predloge na koje, nažalost, autori teksta nisu obraćali pažnju.
Od dvadesetak članova komisije, dva su bila iz zadužbine, jedan je bio i u radnoj grupi i posle par sastanaka podneo je ostavku, što nikoga u Ministarstvu kulture nije uznemirilo. Ostali članovi komisije, angažovani po raznim osnovama, bili su uglavnom članovi nevladinih organizacija koje se finansiraju, pogodite odakle, iz Brisela.
Predstavnici zadužbina nisu učestvovali u utvrđivanju završnog teksta, verovatno zbog svog kritičkog stava. Bolje rečeno, bilo je moguće učestvovati i govoriti, ali samo reda radi jer je bilo nemoguće izvršiti bilo kakav uticaj. Predlog je protekao iz budimpeštanskog Evropskog centra za neprofitno pravo, koji je slične predloge davao i za države bivše SFRJ. Predstavnik ovog centra bio je član komisije i radne grupe.
Zaista nisam imala nameru da apriori negiram dobre namere predlagača ovog zakona i verujem da je nacrt novog zakona o zadužbinama i fondacijama trebalo da osavremeni i pravno reguliše zadužbinarstvo, a samim tim i aktuelizuje zapostavljenu ideju stvaranja trajnog i vrednog poklona potomstvu. Nova rešenja, kako je rečeno iz Ministarstva kulture, jasnije i preciznije definišu mogućnosti osnivanja zadužbine i fondacije jer je po važećem zakonu iz 1989. godine dopušteno samo fizičkom licu da osnuje zadužbinu, što je ''sprečavalo razvoj takozvanog korporativnog zadužbinarstva''.
Cilj novog zakona jeste stvaranje podsticajnog pravnog okvira za razvoj zadužbinarstva, kao i njihovo transparentno upravljanje i poslovanje, tvrde predlagači ovog zakona. Džabe dobre namere predlagača kad su rad na ovom zakonu pomogli Soroš i Amerikanci, tačnije Fond za otvoreno društvo, Institut za održive zajednice i Američka Agencija za međunarodni razvoj.
Uz dužno poštovanje njima i njihovom trudu, srpski narod ima više iskustva i daleko bogatiju tradiciju zadužbinarstva od mnogih visprenih naftaša, kauboja ili svilenih metroseksualaca, koji će nam već u trećem članu objasniti kako su ciljevi zadužbinarstva u Srbiji promovisanje evropskih integracija i međunarodnog razumevanja.
Da li je stvarno moguće da postoji jedan jedini segment našeg života u kome nije od suštinske važnosti razumevanje ove mantre "EU nema alternativu"? Kad jedemo, moramo da imamo na umu da EU nema alternativu, kad pišemo znamo da engleski postaje esperanto, kad se rađamo i množimo sve mora da bude u skladu sa principima EU, taman i kada u toalet idemo, nema više čitanja novina, osim onih koji promoviše EU. Znači, dobićemo hronično opstipaciju.
Ne verujem da su Kolarac, Vlajko Kalenić, Nikola Spasić i Persida Milenković bili ljudi sitne duše i uskih nazora. Izvesno znam da ni moj deda Čedomir Janković, uspešni zaječarski trgovac, veliki radoznalac i zaljubljenik u tada novu sedmu umetnost, magičnih pokretnih slika, nije bio ograničen čovek.
Videvši 1920. godine u Beču jedan omanji bioskop koji se zvao "Astorija", veoma mu se dopao, pa je odlučio da takav sagradi u Zaječaru. Kupio je plac u centru grada, da na njemu izgradi moderan bioskop, a nacrt za njega izgradio je za njega tada poznati arhitekta i inženjer Kolar.
Gradnja bioskopa "Timok" počela je 1921. godine. Bila je to za ono vreme moderna građevina s jednim polukružnim balkonom, parterom koji je sa strane imao lože, dok su u sredini sale i tri reda bili stolovi sa stolicama. Ukupan broj sedišta je bio 200. Sa ekspanzijom zvučnog filma moj deda Čeda Janković je rekonstruisao bioskopsku salu, izgradio druge dve zgrade, sa lokalom i spratom, kao i terasu za letnji bioskop.
Nabavljena je i nova aparatura marke Erneman, sa dodatnim uređajem i gramofonom. U jednoj od prostorija podruma bioskopske zgrade bio je smešten agregat sa dinamom, da se za slučaj nestanka struje uključi, te da bioskop nesmetano radi. Agregat je posle 1944. godine predat po nalogu narodnog odbora na revers Opštoj bolnici u Zaječaru, kako bi u slučaju nestanka električne energije mogle da se vrše operacije.
Svake godine u januaru, za Božić i Svetog Savu, bile su besplatne predstave za učenike osnovne škole. Takođe, i tokom godine prikazivano je od 10 do 12 predstava vaspitnog karaktera za mlađe i starije učenike po nižim cenama. Subotom i nedeljom su u prepodnevnim časovima organizovane igranke koje su se odvijale i u svim slobodnim terminima.
Tako su razmišljali Srbi koji su iz sveta u Srbiju donosili nešto za dušu, i to zauvek. Doduše, moj deda je 1944. godine ubijen, njegova imovina je konfiskovana, osim stana na spratu, gde je ostavljena baka sa četiri sina. Nije ovo bio nikakav EPP za moju porodicu, već pitanje koje se suštinski nadovezuje na ovaj zakon o zadužbinama.
Imala sam prilike da pročitam na stotine pisama, komentara i da razgovaram sa ljudima čiji se problemi svode na jedno pitanje – donosi se novi zakon o zadužbinama, a pri tome nije vraćena imovina koja je oteta zadužbinama i zadužbinarima posle Drugog svetskog rata. Šta je sa povratkom imovine koja je zadužbinarima oteta? Zar to nije obaveza države Srbije u procesu pridruživanja EU?
U Arhivu Srbije postoji dokumentacija o 490 zadužbina i fondova. Posle Drugog svetskog rata potpuno se promenio odnos prema zadužbinama i prema filantropiji. Nakon 1945. godine konfiskovana je imovina svih privatnih organizacija, zadužbina, zaveštanja i fondova.
Zakon o nacionalizaciji gradskog građevinskog zemljišta, donet 1958. godine, doveo je do oduzimanja svih zgrada i drugih objekata koje su ove filantropske organizacija posedovale. Nažalost, ta imovinska pitanja nisu ni do danas rešena. U ime naroda, nacionalizovane su zadužbine koje su bile namenjene tom istom narodu. Većina ih je potpuno pala u zaborav, o njima se nije ni pisalo, ni govorilo.
Otete zgrade na najatraktivnijim lokacijama postale su predmet borbe mnogih. Služilo se tu i neskrivenim kriminalom, na šta je država čvrsto zatvorila oči. Tako, zgrada u Knez Mihailovoj 33 u Beogradu, koju je Nikola Spasić zaveštao narodu za pomoć zdravstvu i privredi, koristi ima samo jedan privrednik, izvesni Miomir Kreljac, koji je ovde otvorio hotel "Kruna".
Uprkos tome što mu je građevinska inspekcija naložila da poruši sve što je adaptirano i zgradu zadužbine vrati u prvobitno stanje, došao je na neverovatnu ideju da zadužbinu Nikole Spasića pretvori u zadužbina Miomira Kreljca. Da bi došli do zadužbine Miloša Crnjanskog, vi morate da prođete kroz mračni hodnik, u kome se sa desne strane nalazi toalet zgrade, a sa druge umivaonik. Zbog tog toaleta, ulazna vrata zadužbine su zaključana i kada u njoj ima ljudi, pa ako želite da uđete, morate kucanjem na prozor iz dvorišta da zamolite prisutne da vas puste.
Iako je poznati srpski trgovac Nikola Spasić ostavio zadužbini 12.000 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora, zadužbina je sada smeštena u samo 68 kvadrata. Očigledno je da je ovoj zemlji potreban jedan novi korektan zakon o zadužbinama i fondacijama, što ovaj svakako nije, posebno obzirom na svoj antizadužbinarski karakter.
Kada su određeni prihodi namenjeni jednom čoveku i kada se to dobročinstvo čini za samo jednu određenu grupu ljudi, to nije zadužbina, već način da se ne plaća porez. Zadužbina se pravi trajno, a cilj joj je da bude na opštu korist društva, a ne pojedinaca, kako kaže profesor dr Andrejević i dodaje – zadužbina znači imovina, bez toga nema dobročinstva koje se ostvaruje kroz zadužbinarstvo.
Fondovi isto tako moraju da imaju sredstva. Danas, međutim, registrovano je njih više stotina u Srbiji, ali u većini nema nikoga zato što je ideja bila da naprave fond, da daju nešto malo sredstava, ukoliko je bilo zakonska obaveza da bi se registrovali i očekuju da kao fond privlače pare, a najčešće i žive od toga. To je jedna investicija i nema veze sa dobročinstvom.
Te fondacije konkurišu kod ministarstava za razne projekte, pa kada ta sredstva dobiju, navodno, kroz projekat, rade za dobrobit društva. Umesto da kao fondovi pomažu, oni, u stvari, obavljaju zadatke instituta, a mi u Srbiji imamo pedesetak takvih naučnih ustanova i niko od njih ne može da živi jer nemaju para da rade.
Dakle, ne bismo li sprečili veliku bruku, štetu, poigravanje sa istinskom tradicijom srpskog zadužbinarstva, vratite ovaj predlog zakona na doradu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je protivustavan jer sadrži članove koji se odnose na povredu teritorijalnog integriteta Srbije.
U skladu sa ovom mantrom "EU nema alternativu", iz ovog predloga zakona izostala je teritorija KiM, te ostaje pitanje – da li je zapravo reč o faktičkoj aktivnosti Vlade na rasturanju teritorijalne celovitosti Srbije? Ovako ispada kao potpuno tačan komentar jednog našeg građanina – naši političari na vlasti su najveći zadužbinari, neizmerno su nas zadužili.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Da li još neko od predsednika odnosno predstavnika poslaničkih grupa želi reč? (Ne.)
Obaveštavam da su saglasno članu 96. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine do otvaranja načelnog pretresa prijave za reč u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele sledeće poslaničke grupe: LDP, Nove Srbije, DSS – Vojislav Koštunica, SNS, SRS i Za evropsku Srbiju.
Dajem reč narodnom poslaniku Nataši Vučković iz poslaničke grupe Za evropsku Srbiju. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Nataša Vučković

Za evropsku Srbiju
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, moje duboko uverenje da, kada govorimo o Zakonu o zadužbinama i fondacijama, mi zapravo izražavamo jedan stav našeg društva i naše države o prošlim i sadašnjim vrednostima i želji i načinu kako ćemo ih sačuvati za budućnost.
Mislim da se svi slažemo u tome da je donošenje novog zakona u ovoj oblasti bilo neophodno jer nikakvim izmenama dosadašnjeg starog zakona nismo mogli da proizvedemo dobru promenu.
Ovaj zakon je, pored toga što je neophodan, on je komplementaran sa jednim drugim zakonom, koji smo doneli, čini mi se pre dve godine, to je Zakon o udruženjima građana. On je komplementaran iz dva razloga. Pre svega zbog toga što, zajedno sa Zakonom o udruženjima građana, Zakon o zadužbinama i fondacijama reguliše nešto što je slobodna, civilna, građanska sfera delovanja. To je u stvari pitanje, to je oblast na koji način građani mogu neposredno da utiču na stvaranje neke društvene promene, bilo da se radi o pomoći siromašnima, bilo da se radi o ulaganju u obrazovanje, nauku kulturu.
U udruženjima građana, građani deluju kao aktivisti, a kroz zadužbine i fondacije građani ostavljaju ili ulažu deo svoje imovine, deo svojih sredstava, deo svog grada, stvaranje te društvene promene koje žele proistekne.
Ono što je vrlo važno za zadužbine i fondacije, mislim da to do sada još nije istakao, to je da oni stvaraju ono što se zove lokalno donatorstvo. Čujemo i ovde mišljenja protiv stranih donatora i činjenica je da je naše civilno društvo u poslednjih 20 godina bilo razvijeno dominantno iz sredstava inostranih donatora i međunarodnih organizacija, pre svega međunarodnih organizacija EU.
Ne vidim u tome ništa loše, ali mislim da je jako dobro i da treba da razvijamo donatorstvo u Srbiji, u lokalnim zajednicama da imamo fondove i zadužbine koje bi mogle da podstaknu razvoj civilnog društva i razvoj civilnih vrednosti.
Šta se događa sa zadužbinarstvom u Srbiji, kako je ono imalo istorijski razvoj, o tome možemo čitati u raznim knjigama, a i na Internetu je jako puno informacija. Činjenica da su naši srednjevekovni manastiri bili prvi oblici zadužbinarstva. Činjenica je da su ti manastiri imali za cilj da doprinesu pre svega širenju obrazovanja i očuvanju znanja. Mislim da je to važno da imamo u vidu kada govorimo o tome šta su srednjevekovni zadužbinari imali u vidu kada su gradili prelepe građevine.
U 19. veku i u prvoj polovini 20. veka zadužbinarstvo u Srbiji je doživelo svoj zlatni vek. Tu smo bili u skladu sa onim što se događalo u Evropi, Americi, u svim zemljama gde se pojavila potreba da ulažemo u neku društvenu zajednicu, u vrednosti i u razvoj.
Kako danas izgleda ova oblast u Srbiji, pre svega regulisana ovim starim zakonom iz 1980. godine koji je zaista postao anahron i koji ne odgovara vremenu u kome i zadužbine i fondacije rade. Veliki je broj neaktivnih i zadužbina i fondacija, iz različitih razloga. Neke su se zaista formirale, bez namere da dugo opstanu, a sa druge strane veliki broj zadužbina i fondacija je onemogućen u svom radu.
Znamo da je i nacionalizacijom i gradsko-građevinskim zemljištem 1958. godine, i u čitavom tom periodu, da je došlo do oduzimanja zadužbinske imovine i to je jedno krupno pitanje koje bi u značajnoj meri onemogućilo ili obeshrabrilo svaki vid zadužbinarstva u Srbiji u poslednjih 50 godina 20. veka.
Međutim, ono što je takođe važno, to je da u poslednjih 20 godina mi jesmo svedoci velikog broja novih fondacija i fondova koji se upravo bave unapređenjem različitih oblasti i spadaju u nešto što se zove volonterstvo dobročinom, vođenje računa o onome što je opšte dobro, što je opšti interes, manje ili više opšti, ali društveni interes.
Šta je novo što ovaj zakon predviđa? Jako je puno novina, upravo zbog toga što se čitav sistem organizacija i zadužbina menja, a ja bih istakala neka nova rešenja.
Pre svega, po dosadašnjem zakonu postojali su, pored zadužbina i fondacija, i ti fondovi, gde su fondacije bile organizovane od strane društveno-političkih zajednica, kako se to onda zvalo. Danas smo se opredelili ovim predlogom zakona za dva oblika. To su zadužbine i fondacije, gde će, ukoliko ovaj zakon bude usvojen, postojeći fondovi zapravo morati da se preregistruju, da usklade svoje delovanje sa delovanjem fondacija koje reguliše ovaj zakon.
Vrlo je bitna stvar da ovaj zakon vrlo detaljno propisuje koji su to ciljevi koji se smatraju opštedruštvenim ciljevima. Vodi se velika debata, a bila je i na radnoj grupi koja je pripremala zakon i pitanje tog privatnog interesa, da li zadužbina može biti osnovana u privatnom interesu?
Prevagnulo je jedno rešenje koje postoji u velikom broju evropskih država, a to je da zapravo kad zaveštavate svoju imovinu vi imate pravo da je na neki način zaveštavate u svrhe koje vi smatrate bitnim. Dakle, to je sloboda zaveštanja. To je sloboda utvrđivanja šta će biti sa vašom imovinom, bilo za života, bilo posle smrti. Ukoliko se radi o pravno dozvoljenim ciljevima a zakon utvrđuje da se mora raditi o pravno dozvoljenim ciljevima, onda tu ne bi trebalo da bude ništa sporno.
Ono što je važno, to je da zakon potpuno decidno određuje šta su to one dopušteni ciljevi. Želela bih samo jednu konfuziju, koja se možda stvorila u dosadašnjoj raspravi, da se na nju osvrnem, a to je da upravo u članu 6. zakona, kada govori o nedopuštenim ciljevima, zakon kaže da ciljevi i delovanje zadužbine ne smeju biti u suprotnosti sa pravnim poretkom, a naročito ne sme biti usmereni na nasilno rušenje ustavnog poretka i narušavanje teritorijalne celovitosti Republike Srbije. Dakle, te primedbe koje se mogu čuti, da zakon ima neke skrivene namere u narušavanju teritorijalne celovitosti nikako ne stoje.
Mislim da je vrlo važna odredba koja govori o javnosti rada, zadužbina i fondacija, i ukoliko se radi o ustanovama, organizacijama, koje mogu čak koristiti i neka društvena, dakle državna budžetska sredstva, onda je naravno vrlo važno da ona budu transparentna i da ono što rade bude javnosti dostupno i slažem se sa jednom primedbom, koja je iznesena u dosadašnjoj raspravi po pitanju javnosti rada zadužbina, koje imaju privatne interese u svom cilju, privatne ciljeve, privatne interese, da bi i one morale imati obavezu javnosti rada i u tom smislu je podnet amandman. Nadam se da će on biti usvojen.
Pitanje registracije je vrlo detaljno regulisano, registracioni organ je Agencija za privredne registre, kojima Ministarstvo poverava ovaj posao. Mislim da je vrlo važno istaći da se maksimalno rešenjima, koje zakon predviđa smanjuje moć diskrecionog odlučivanja prilikom osnivanja odnosno registracije zadužbine i fondacije ili odbijanja da se ona registruje. Dakle, to je vrlo važna stvar, smanjiti diskreciona ovlašćenja uprave uvek.
Što se tiče unutrašnje organizacije, ona jeste dosta decidno regulisana za jedan oblik koji spada u domen građanske privatne sfere, kao što su fondacije i zadužbine, ali sa druge strane zakon ostavlja dosta veliku slobodu osnivačima i zadužbina i fondacije da pre svega drugačije nazove organe upravljanja, da statutom drugačije reguliše način upravljanja zadužbinom ili fondacijom i mislim da tu ne bi trebalo da bude problema. Kao što sam već rekla, ovo je jedna slobodna građanska, civilna sfera i građani jesu slobodni da ustanove, koje sami osnivaju, bez obzira što su za opšte društvene svrhe, sami urede, kao što je na primer slučaj kod udruženja građana.
Vrlo važno rešenje ovim zakonom je pitanje registracije predstavništava stranih fondacija. Mi znamo da je to bio vrlo veliki problem. Jedan deo problema je smanjen donošenjem Zakona o udruženjima građana, ali veliki broj stranih fondacija deluje na teritoriji Republike Srbije već dugi niz godina. Njihov doprinos i razvoju demokratiji i civilnog društva i nekih konkretnih humanitarnih aktivnosti je izuzetno velik i njihov status apsolutno treba da bude regulisan zakonom i njihovo delovanje omogućeno.
Što se tiče nadzora, predviđena je opšta odredba kojom se Ministarstvu za kulturu daje pravo nadzora u ovoj oblasti. Mislim da je to dovoljno, zbog toga što ukoliko se radi o organizacijama u ustanovama koje su pravna lica, kao i sva pravna lica ona moraju zadovoljiti one obaveze kao štos u podnošenje finansijskih izveštaja, svih drugih dažbina, doprinosa koje moraju plaćati pravna lica itd. Ono što je stvar nadzora je vrlo jedna uska oblast u kojoj meri zapravo zadužbine ili fondacije mogu delovati na osnovu nekih nedopuštenih ciljeva itd.
Znači, mislim da ne bi bilo dobro i nije preporučljivo da se zalažemo za veće nadzorne nadležnosti države. Kao i kod udruženja građana osnivači su ti koji upravljaju zadužbinama i fondacijama, u skladu sa okvirom koji postavlja zakon.
Na kraju, želela bih da kažem nešto o samom smislu zadužbinarstva i samom smislu ovog dobročinog delovanja koje zovemo filantropija. Mi danas živimo u jednom vremenu koje nam se vrlo često sa razlogom čini da su principi nekad izvitopereni principi tržišta, kao što su bogaćenje, profit, opšta oštra konkurencija bez pravila itd. i jedini principi koji zapravo omogućavaju razvoj pojedinca, njegovog okruženja ili zajednice. Naravno da to nije tako i da razvoj tržišta i razvoj ekonomije nikako nisu dovoljni za razvoj društva.
Rekla bih da nije slučajno što su i zadužbinarstvo i svi ovi vidovi dobročinog delovanja upravo najrazvijeniji postali u vreme najžešćeg kapitalizma u 19. i 20. veku. Ljudi su osetili potrebu da, pored onoga što se zove delovanje na tržištu, koje je rukovođeno jednom grupom principa, na neki način nadomeste delovanjem za zajednicu, delovanjem za druge ljude. Prosto to se desilo i u Americi i u Evropi i u Srbiji.
Zlatni vek zadužbinarstva u Srbiji je upravo kraj 19. i prvih tridesetak godina 20. veka. To je bio jedan pokret protiv sebičnosti, protiv pohlepe, protiv bahatosti i svega onog što je suprotno nekoj našoj ljudskoj potrebi da se kao građani prikažemo kao društvena bića, kao neko ko se bavi i društvenim poslovima, jer svako od nas je nešto od društva dobio, bilo da se radi o besplatnom školovanju, zdravstvenoj zaštiti ili korišćenju nekog kulturnog nasleđa koje je izraženo kroz muzeje, kroz biblioteke itd.
Zato nije bilo pogrešno reći u Srbiji u 19 veku – biti bogat, to je isto što i biti zadužbinar. Bogati ljudi su prosto osećali potrebu da jedan deo onoga što su zaradili, jedan deo što su mogli da dobiju u društvu u kome su delovali predaju drugima. Naravno, filantropija se ne iscrpljuje samo kroz pomoć bogatih siromašnima, filantropija ne podrazumeva da morate biti bogati da bi ste društvu nešto dali.
Kakvi su potencijali za razvoj zadužbinarstva u Srbiji? Mislim da je pre svega najveća potreba da se očuvaju stare zadužbine i obnovi njihov rad u skladu sa voljom osnivača. Mislim da i u ovoj oblasti, kao i u svim drugim, moć pojedinačnog primera je ono što je najbitnije. Zato mislim da smo svi negde jedan primer doživeli kao dobrodošao, a to je bila novinska vest negde tokom 2009. godine kako je građanin Petar Srnić svoja tri stana zaveštao Beogradskom univerzitetu, kao i kad smo pročitali da je jedna osamdesetogodišnja žena, koja je želela da ostane anonimna, takođe svoju imovinu zaveštala Beogradskom univerzitetu, sa željom da se od zakupa, od zakupnine koja će se dobijati na taj stan, stipendiraju neki uspešni studenti.
Mislim da je zato važno da očuvamo sećanje na stare zadužbinare, i to ne samo deklarativno, to je potrebno da bude školska lekcija u udžbenicima i da o tome uče svi đaci. Vrlo su dobre inicijative koje spadaju u ono što danas zovemo društvena korporativna odgovornost, ali to su uglavnom ad hok inicijative, vrlo važne i treba ih naravno podržavati. Verujem da će ovaj zakon podstaći upravo korporacije preduzeća da na jedan organizovaniji način podstaknu razvoj zajednice i da osnivaju fondacije i zadužbine.
Ovaj zakon upravo ima za cilj da stvori jedan pravni okvir. Naravno da je za uspešno delovanje i za podsticaj novih zadužbina i fondacija potrebno doneti i neke druge zakone, kao što je zakon o restituciji, ali je sigurno da je ovo preduslov da zadužbine i fondacije deluju u skladu sa jednim modernim pravnim okvirom.
Moje je duboko uverenje, na kraju, da nam je radi obnove i radi očuvanja i razvoja našeg društva potrebno da kao građani mnogo energije, mnogo pažnje i mnogo posvećenosti unesemo u naš rad za opšte dobro. Verujem da bogati imaju svoj deo uloge u tome, da umesto neke bahate potrošnje jedan deo onog što je zarađeno podele i vrate društvu, ali isto tako i oni koji nisu bogati treba da znaju da ono što imaju mogu da na neki način podele sa drugima u društvu.