SEDMO VANREDNO ZASEDANJE, 19.07.2011.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

19.07.2011

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:05 do 20:20

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala gospodine Vlatkoviću.
Reč ima gospođa Zlata Đerić. Izvolite.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine Jankoviću, primili smo Izveštaj u roku naravno, 15. marta i do sada smo mogli da se upoznamo sa onim što ste vi u njemu izneli, da u tome steknemo neki stav, s obzirom da mogu da kažem da je obim izveštaja obrnuto proporcionalan uvek onome što su naše želje i očekivanja, odnosno stanje u društvu, da je ovaj izveštaj mnogo obimniji, to bi značilo da imamo mnogo problema ili da ste vi mnogo radili, opravdali svoja primanja. Naša želja je svakako da Zaštitnik ljudskih prava i sloboda ima što manje posla i onda ćemo mi biti jedna država kakvu želimo. Nikad se to neće desiti, ali treba da težimo tome da Izveštaj Zaštitnika bude ovoliki. Dakle, onda ćemo zaista postići sve ciljeve ovog društva.
Ono što ovaj Izveštaj sadrži, videli smo da ste se pomno bavili svim segmentima društva onoliko koliko jesu vaše ingerencije, videli smo da ste konstatovali neke opšte problematike i da ste se bavili pojedinačnim slučajevima. Ne možemo biti zadovoljni time da je kroz vaše kancelarije ili kroz vaše delovanje u jednoj godini prošlo osam i po hiljada građana sa svojim problemima, a opet, znamo pri tom da ih je sigurno bar pet puta više koji su imali potrebe, a nisu znali gde treba da se obrate ili nisu imali dovoljno čak ni poverenja da se obrate u vaše institucije.
U vašem Izveštaju mnogo toga je već rečeno u diskusijama kolega, a ja ću se dotaći samo nekoliko segmenata koji se možda nisu drugi dotakli. Vidim da ste se bavili onom delu ostvarivanja i zaštita prava i sloboda građana u Srbiji u jednom opštem pregledu koji ste dali. Govorili ste o dobroj i lošoj upravi. Tu se pominje onaj zanimljiv termin – ćutanje administracije, koji ste i lepo objasnili, a mi svi znamo koliko administracija može da učini lošom jednu državu, koliko može da bude balast i kočnica i zaista u nekoj budućnosti neka buduća vlada će morati da se bavi raščišćavanjem partijskih kadrova, a pravljenjem jedne ozbiljnije, efikasnije, jeftinije, a vrednije administracije.
Vidim u tom delu da ste se dotakli slučaja nestalih beba i da ste malo tretirali kao više administrativni problem ili propust. To je mnogo veći problem nego što se ovde govori. Ja koja sam bila poslanik u mandatu 2000. godine, koja sam imala priliku, ne smem da kažem neki drugi izraz, da 2002. godine budem jedna od privih koja je srela te roditelje, tada ih povezala sa predsednikom Odbora za zdravlje i porodicu gospođom Živodarkom Dacin, koja je i posle toga konkretne poteze preduzela. Dakle, mislim da ovim treba mnogo više da se bavi celo društvo i da vi treba o tome jedan javni stav da iznesete koji nije samo administrativan problem.
Ono što ste govorili, kažem, dodirnuću se nekih segmenata, pritužbe na rad PIO, pritužbe za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, pritužbe inter raseljenih osoba, a posebno kod prava iz radnih odnosa, koja se vrlo često krše, imate malo mogućnosti da intervenišete. Postojite da bi ljudi imali, tako slobodno da kažem, ponekad rame za plakanje. Više su tu omeđene nekim drugim zakonima. Zanimljiva je tu neka druga oblast kojom, takođe, treba da se pozabavite, više da biste kao savest ovog društva stvorili. Nemate, naravno, ingerencije, svest kod ljudi da mogu da kažu i da iznesu problem, a to je problem penzija invalidskih.
Mi se ovde nismo dotakli, kao društvo, u dovoljnoj meri i dovoljno odgovorno, problema kupovine invalidskih penzija. Svedoci smo i vrlo često nas, kao poslanike, građani opominju ili nam donose predmete. Oni gradovi ili one sredine gde je došlo do nekih skupih privatizacija, gde su ljudi mogli kroz privatizaciju svoje firme da dođu do velike količine novca, vrlo često su kupovali i to vrlo transparentno, kupovali penzije. Dolazim iz jednog takvog grada gde je to vrlo poznato i vrlo prisutno. Da bi sad PIO fond došao u situaciju da ljudi koji zaista ostvaruju to pravo, bivaju odbijeni, postavljaju se nemogući zahtevi, stalno moraju iznova i iznova da prolaze lekarske preglede i da dokazuju pravo koje imaju da ga ostvare. Dakle, to je nešto što, takođe, treba da bude u jednom delu i predmet vašeg interesovanja.
Smatram da ste bili aktivni po pitanju saradnje na unapređenju pravnih propisa. Možda ste mogli i nešto više da se uključite, pogotovo kad su u pitanju zakoni o školstvu, a to smo nedavno imali slučaj kad je gospodin Obradović bio tu, pa je rečeno da niko nije bio kao predstavnik Zaštitnika građana prisutan na Odboru da da konkretan predlog. To je jedna od stvari gde su stvari već jasno uređene unapred.
Dolazimo sad do rodne ravnopravnosti, u kojoj ima jedan deo kojim ste se bavili, koji vam lično zameram zbog načina, jer smatram da se sa njom nepotrebno vrši, da bi se otklonila neka druga nasilja, kojih je u našem društvu mnogo. Jedno je nasilje nad jezikom. Čitavu jednu oblast ste nazvali "rodno senzitivna upotreba jezika", pa ste izvršili nasilje nad jezikom rečju "senzitivan", jer mi imamo reč, svoju reč "osetljiv". Reč "senzitivan" para uši i ruši osnovne principe srpskog jezika. Molim vas da nasilje nad jezikom ne bude način kako ćemo komunicirati. Vi ste, inače, u tom delu objasnili ko vam se sve obraćao, ali ljudi koji su osetljivi na tu stvar, neka se pozabave na ono što stvarno jeste nasilje u ovom društvu u kom, nažalost, ne manjkamo kao društvo, a jezik treba sačuvati, jer je jezik naša prva otadžbina. Negovati ga, čuvati, unapređivati ga, nikako ga kvariti usvajanjem tuđih reči koje ćemo podvrgavati srpskim pravopisnim i lingvističkim normama.
Dakle, ono što u ovom izveštaju stoji uglavnom je, rekoh, manje – više korektno prezentovano stanje i vaše preporuke gde ste mogli da intervenišete. Vidim da ste bili vrlo kritični prema Vladi. Pozdravljam tu vrstu otvorenosti. Dosta ste pokazali hrabrosti, sagledavajući neke manjkavosti. Zamerili ste što se odlaže donošenje zakona o restituciji, za koji znate koliko je važan, a koliko ga je istovremeno i teško doneti. On tek dolazi pred sve nas i biće veliki ispit i za ovaj saziv i za ovu vladu, a posebno za budućnost ove zemlje.
Mislim da trebate mnogo više da žigošete baš kroz ovo iskustvo koje stičete svakodnevno kontaktirajući građane i postavljajući se i dobijajući pravo da budete njihov zaštitnik, da budete institucija Zaštitnika građana. Znači, sve pojave koje štete ovom društvu vi imate pravo da iznesete i vaša institucija treba da bude ta koja će dati neke smernice budućem životu i etici ovog društva. To je vaša vrlo važna uloga.
Dakle, ono što vama institucija treba da predstavlja za ovo društvo jeste da budete savest, a neki se ponašaju kao da ste mrlja na savesti, tako da je to nešto što se od Zaštitnika građana očekuje. Svakako da niste uzrok svih ovih stvari sa kojima se srećete, ali nažalost nećete moći ni da im ponudite rešenje. Možete samo posredno da pomognete da kao društvo budemo bolji i da imate reč, mišljenje, stav kao institucija koja će biti poštovana i koja će kreirati ono što stoji pred svima nama.
Želim da ostanete što duže nezavisni i samostalni, mada sumnjam da je to lako, poznavajući breme sa kojim se srećete u društvu, u ovakvom kakvo jeste. Videvši i znajući šta ova vlada radi, ono što možemo da sagledamo, nije vam lako, ali izdržite.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala gospođo Đerić.
Reč ima gospođa Donka Banović.

Donka Banović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala gospodine Novakoviću.
Pre svega da kažem da je veoma dobro što po prvi put na zasedanju, odnosno na svojoj sednici imamo i razmatranje izveštaja za prethodnu godinu Zaštitnika građana. Dosada je, čini mi se, Zaštitnik građana sačinio četiri izveštaja. Ovo je po prvi put da mi o njemu ovako otvoreno razgovaramo. Naime, prethodno se dešavalo da to ide na nekoj sednici odbora, tako da nisu svi poslanici bili uključeni u razgovore o samom izveštaju. Skupštinska rasprava je takva, i dobro je što je takva, da imate da vam neki poslanik kaže da ste dovoljno kritikovali izvršnu vlast, ovu sadašnju, a opet da drugi smatraju da niste dovoljno, ali to vam je parlamentarizam.
No, svakako je jedan od ciljeva ovog izveštaja da obavestite sve građane, a pre svega i Narodnu skupštinu o stanju ljudskih prava u Srbiji, kao i o kvalitetu ostvarivanja tih prava od strane organa i organizacija koje vrše svoje nadležnosti i primenjuju propise i zakone Republike Srbije. Dakle, Zaštitnik građana po pritužbi ispituje da li je neki organ uprave ili neka druga organizacija zakonito i pravilno vršila svoja ovlašćenja, a ako nije, on ima pravo da zahteva da se ta greška ispravi i pri tom daje svoje preporuke kako smatra da tu grešku treba otkloniti.
Ono što je takođe vidljivo iz svih izveštaja koje mi imamo, a koji su dostupni na sajtu, dakle, od izveštaja za 2007. godinu, to je nekako da se povećava broj pritužbi građana. Međutim, to se može tumačiti tako što je sve veći broj građana upoznat uopšte o postojanju vas i vaše institucije. Zato i to može da bude jedno od tumačenja zašto se broj povećava.
Moj opšti utisak, mislim da se čak može izvući iz ovog poslednjeg vašeg izveštaja, dakle za 2010. godinu, jeste da su ekonomska i socijalna prava građana mnogo više ugrožena od svih onih drugih prava koje vi pratite. Možda to nije utisak ostalih kolega, ali to je moj lični utisak. Kao i da građani kao svoju najveću pretnju, koja ugrožava njihova prava, osećaju siromaštvo, odnosno preteće siromaštvo. Strah od siromaštva, posle tri godine ove i ovakve vlade, je potpuno opravdan. To ću potkrepiti samo sa nekoliko statističkih činjenica koje govore o tome koliko se u poslednje tri godine siromaštvo uselilo u domove mnogih porodica, a preti da se useli i u neke druge domove.
Pre svega, Srbija je evropski rekorder po stopi inflacije, koja u ovom trenutku iznosi oko 11%. S tim što nam guverner Šoškić upućuje, ne znam, valjda on misli da je to neka uteha, kako će inflacija do kraja ove godine biti svega 14%. Podsećam ga da je 11%, koliko je sada inflacija u odnosu na početak godine, sasvim dovoljna, najveća u Evropi. Imamo podatak da su plate u Srbiji u ovom trenutku najniže u Evropi, da nezaposlenost iznosi oko 20% i tu spadamo u pet zemalja u Evropi koje imaju najveću stopu nezaposlenosti i da je 24 milijarde duga prema inostranim kreditorima svrstalo Srbiju u zemlju koja ima visoku zaduženost.
Nemam vremena da se osvrnem na sve delove ovog izveštaja. Moja koleginica se u raspravi osvrnula na mnoge. Pre svega ću govoriti o ovom delu izveštaja koji počinje na 16. strani i govori o socijalnim i ekonomskim pravima građana. U prethodnim izveštajima, dakle od 2007. godine, građani se žale na probleme u poštovanju prava iz radnog odnosa. Uglavnom, naravno, građani se žale kada ostanu bez posla, pa se onda obrate Zaštitniku građana i žale se uglavnom nekako unazad na kršenje svojih prava. Veoma je raširena pojava da ljudi rade na određeno vreme godinama.
U izveštaju za 2009. godinu vi govorite o jednom doktoru, čini mi se, koji se u nekom domu zdravlja žalio na svoj kontinuirani rad na određeno vreme. Vi kažete u svom nalazu, kada ste pogledali šta se tu dešava, da je ta osoba radila sedam godina na određeno. Dakle, poslodavac, u ovom slučaju, valjda, direktor doma zdravlja, je toj osobi izdao čak 14 ugovora o radu na određeno vreme. Takođe, ukazujete na nešto što ste i u prethodnim izveštajima ukazivali, u stvari mislim samo za 2009. godinu, a to je da veliki broj osoba koji su zaposleni u ustanovama kulture, zahvaljujući članu 50. iz novog Zakona o kulturi, kojim se vladajuća većina hvalila kakav je sistemski i evropski, super, međutim, šta se dešava? Taj član 50. je očigledno poslodavcima pružio mogućnost da ljude koji rade u ustanovama kulture primi na određeno vreme. Vi kažete u izveštaju da je to postalo pravilo, a da je izuzetak postalo da neko radi na neodređeno vreme.
Vi ste u izveštaju ukazali na to i predložili da se to promeni. Pretpostavljam da je to inicijativa za izmenu i dopunu zakona koji to omogućava. To bi bio najnormalniji put, da se u Skupštini izglasaju izmene i dopune i da se toj pojavi stane na put. Meni je tužno i ne bih da budem ironična ili cinična, ali izgleda da mi u Srbiji samo kad je kultura u pitanju smatramo da ljudi ne treba da rade u kontinuitetu nego treba da nam kultura bude na određeno vreme.
Još jedna pojava kada su u pitanju prava iz radnog odnosa, na koju se ljudi s pravom žale, a to je da poslodavci ne uplaćuju ili nisu na vreme uplaćivali penzijski staž, zbog čega ljudi ne mogu da ostvare svoje pravo na punu penziju. To je pretnja da će ljudi u poznim godinama biti izloženi i preti im siromaštvo.
Kada ljudi rade, mada se vrlo često dešava da zaposleni nisu ni upoznati sa tim da im poslodavac ne uplaćuje doprinose, ali dok rade kažu – dobro je samo da primam nekakvu platu, da izdržavam porodicu. Međutim, svi mi moramo da znamo da ćemo jednog trenutka, ako bog da, otići u penziju i onda će nam biti jako teško, jer će ta penzija biti nikakva i onda ćemo saznati da li je poslodavac, koji je bio dužan da uplaćuje te doprinose, to uradio.
Čuo se već danas podatak da svaki šesti poslodavac u Srbiji isplaćuje plate i doprinose na vreme, što znači da velika većina to radi sa kašnjenjem. Čini mi se da u okruženju postoje neka malo bolja rešenja kada je to u pitanju, pa kaže se da u Hrvatskoj postoje jasni rokovi u kojima su poslodavci dužni da plate doprinose, a postoji i zaprećena zatvorska kazna ukoliko to ne učine na vreme. Zatim, u BiH je zaštita radnika bolja. Tu su sudski sporovi. Kad već stigne do suda, oni su to ograničeni na šest meseci, da u tom roku valja završiti određeni predmet.
Kod nas ne postoje jasna pravila, primenjuju se dupli aršini. Sada ću kao na primer uzeti jedno preduzeće, a verujte da su mnoga u takvoj situaciji. Državno preduzeće poput GSP Beograd duguje veliki novac, ali se to njima toleriše, za razliku od nekih manjih firmi koje su u privatnom vlasništvu, gde inspekcija bude mnogo rigoroznija. Plate i doprinosi u privatnim preduzećima vrlo često kasne ili se ne mogu isplaćivati upravo zbog toga što država ili javna preduzeća duguju tim privatnim preduzećima, pa je tako to jedno vrzino kolo.
Sada bih iskoristila i priliku, dok govorim o tome, o primeni tih duplih aršina, i skrenula bi vašu pažnju na jedan predlog zakona koji je DSS uputila u skupštinsku proceduru, a to je Predlog zakona o rokovima plaćanja obaveza korisnika javnih sredstava i državnih i javnih preduzeća. Molim da se i vi založite da Skupština što pre razmatra ovaj predlog zakona. Samo ću ukratko reći o čemu se radi. Praktično je ovo još jedno podsećanje na državna i javna preduzeća, na rokove i na procedure koje već postoje u nekim drugim zakonima, da ih prosto podsetimo ovim posebnim zakonom da su oni zaista dužni da se pridržavaju svih propisa koji, uostalom, već postoje. Tako je ovo jedan od načina na koji ombudsman može da pokaže da želi da se ova situacija reši, odnosno da vi dobijete što manje pritužbi građana koji će vam se žaliti na to da se njihova prava iz radnog odnosa ne poštuju. Smatramo da bi ovaj leks specijalis donekle rešio te probleme.
Velika nezaposlenost i potražnja za poslom daju priliku nekorektnim poslodavcima da ucenama i drugim nezakonitim metodama koriste nepovoljan položaj radnika, odnosno čini se da nikada više nismo imali propisa i zakona koji štite radnike i njihova prava iz rada, a da nikada nije bilo gore ili manje zaštite.
Skupština je 2009. godine izglasala zakon koji se u narodu popularno zove zakon o sprečavanju mobinga, odnosno Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu. Na žalost, čini se da taj zakon, ne da se ne primenjuje, nego da poslodavci, bilo da su to javna preduzeća ili privatna, kao da ne znaju da taj zakon uopšte postoji. Vi me demantujte ako imate drugačija saznanja, ali je naš utisak da je taj zakon izglasan tako da postoji, ali da se niko i ne pridržava.
Nedavno je portparol Prvog osnovnog suda u Beogradu rekla da taj sud nije doneo ni jednu presudu po žalbama građana na zlostavljanje na radu. Oni ovde kažu da je za vreme od kako je taj zakon deo zakona u Srbiji, da su primili oko 40 tužbi, ljudi su se pozivali upravo na taj zakon i portparol kaže da je oko polovina tih žalbi odbačena kao neosnovana. Dakle, ljudi po njihovom nisu imali potrebe da se žale. Međutim, ona takođe kaže da od te druge polovine žalbi ni jedan spor nije rešen. Šta to znači? To znači da i naše pravosuđe i sudovi ne znaju da taj zakon postoji i da postoje neki rokovi.
Kada je u pitanju Republička agencija za mirno rešavanje radnih sporova, oni kažu da im se svakoga dana obrati najmanje 10 građana žaleći se na zlostavljanje na radu. U suštini, ovo je agencija koja bi trebalo da sa vaše službe po malo otkloni pritisak različitih pritužbi. Koliko vidim, vi nemate taj ogroman broj kakav oni imaju, ako kažu da se svaki dan barem po deset ljudi žali.
Ovde bih završila. Nadam se da ćete vi na neka od ovih pitanja i odgovoriti. Kada je u pitanju oblast rada, tužno je da verovatno građani koji su slušali ovo o čemu sam sada pričala, a koji su nezaposleni i kojih je sve veći broj, tužno je što su oni pomislili – što ja ne radim i što nemam neku platu, pa bi lako izdržao taj mobing i to zlostavljanje. Situacija u kojoj se građana i radnici u ovoj zemlji nalaze je jako loša. Hvala.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem gospođo Banović.
Na listama poslaničkih grupa nema više prijavljenih za reč.
Pre zaključivanja jedinstvenog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoj pravo iz člana 96. Poslovnika?
Reč ima Zaštitnik građana gospodin Saša Janković.

Saša Janković

Hvala, uvaženi predsedavajući.
Pre svega, želim da izrazim najiskreniju zahvalnost Narodnoj skupštini za priliku da po prvi put, nakon četiri godine mog mandata, u ovom domu na ovaj način raspravljamo o izveštaju zaštitnika građana i da po prvi put na ovaj način čujemo komentare, pitanja, mišljenja, stavove i otvaranje mnogo značajnih pitanja koja su od neprocenjivog značaja za moj rad i rad mojih saradnika.
Vama ne treba da ponavljam da na Zaštitnika građana niko ne može uticati u vršenju njegove dužnosti, pa ni Narodna skupština. S druge strane, pretpostavljam da je najpozvanija Narodna skupština, pored samih građana, da sve ono što uočava u radu ovih organa i mene lično, a za čim ima potrebe za sugestijama i za korekcijama, da je ovo pravo mesto i pravi način da to čujemo. Sve što smo čuli za nas je zaista više nego značajno.
Takođe, verujem da ukoliko Narodna skupština odluči da prihvati predlog zaključaka koji su povodom ovog izveštaja predloženi, da će to biti dobra vest za građane, jer Narodna skupština ne glasa o Izveštaju, već o tome da svojim autoritetom potpomogne misiju koju Zaštitnik građana ima, dakle, da organi javne vlasti, koji u svom radu prave propust na štetu prava građana, te propuste bez odlaganja isprave i sasvim sigurno da će autoritet Narodne skupštine, ako i ona stane iza tog zahteva Zaštitnika građana, pomoći da mnogo veći broj građana efikasnije i brže ostvari svoja prava.
U nizu vaših izlaganja praktično svi aspekti rada ove institucije su obuhvaćeni. Vrlo kratko ću podsetiti da jeste, trebalo je 200 stotine godina praktično da iz Švedske Ombudsman stigne u Srbiju, ali kada je stigao, da su ovoj instituciji zakonom i Ustavom data izuzetno važna ovlašćenja u odnosu na druge institucije sličnog tipa. Ne može se puno ombudsmana u svetu pohvaliti time da ima prava i obavezu pisanja zakona i zakonskih predloga. Nema puno ombudsmana ovlašćenja da kontroliše, neki od njih samo daju mišljenja. Ova institucija je stoga značajna u našem pravnom i faktičkom sistemu.
Pokušaću da hronološkim redom bar na neka od pitanja, potrudiću se da to bude što veći broj, odgovorim i dam objašnjenja određenih situacija koje su potencirane. Drago mi je što su se vratili i poslanici SRS, zato što jedan od opštih mojih utisaka iz ove diskusije je da nekad sam se osećao kao da ne shvatam najbolje, sa jedne strane, citiran je moj izveštaj koji je zaista kritičan prema izvršnoj vlasti, organima javne uprave i neki pogledi prema nama su nam govorili kao da smo mi izvršna vlast, javna uprava, a to je upravo ono na šta sam pokušao da ukažem u Izveštaju da se izvršna vlast svuda u svetu, pa i u Srbiji, veoma lako zaklanja između kontrolnih nezavisnih organa. Kaže - imamo problem sa ljudskim pravima – pitajte Ombudsmana, imamo problem sa informacijama od javnog značaja, pitajte Poverenika. Ne, to su organi koji treba da kontrolišu i čija je svrha da kontrolišu one čiji je to primarni posao, ali ne da zamene njihov rad. Nikad to ne možemo da uradimo.
Krenuću, kao što sam rekao, hronološki, sem ako me neka asocijacija ne povede prema nekom drugom pitanju. Zaista, ekonomska i socijalna prava i prava radnika jesu nešto što najviše, bar kvantitativno gledano, opterećuje građane Srbije. Od svega onog što ste vi uočili u mom izveštaju izdvojiću jednu posebnu sistemsku pojavu, koja je uslovljena našim propisima, na koju sam ukazivao još u prethodnom izveštaju, ne u ovom za 2010, već za 2009, a koja za sada nije našla odjeka u ovom domu, a smatram da bi zasluživala vašu pažnju.
Naime, naši propisi predviđaju, takvi kakvi jesu, da radnik snosi posledice toga što njegov poslodavac nije uplaćivao staž, nije izvršavao svoju zakonsku obavezu. Radnik ne može otići u punu penziju ako se ispostavi da njegov poslodavac nije uplaćivao staž, a poslodavac ne uplaćuje staž radniku, već javnom fondu. Javni fond, država su ti koji su na to trebali da reaguju na vreme. Trebalo bi po načelima pravičnosti da onaj ko je radio određeni broj godina, koji ne može, koji ima jasan dokaz o tome da je radio i kolika mu je plata bila, javni fond bi mu morao isplaćivati penziju, a to što javni fond nije na vreme od poslodavaca zahtevao naplatu zakonom uspostavljenih doprinosa, to ne bi trebalo da bude na teretu radnika.
Posledice takvog zakonskog rešenja danas vidimo u ogromnom broju slučajeva i bavimo se njima, izvršna vlast se bavi njima, uglavnom na ad hok bazi. Plediram, naravno, ne možemo promeniti prošlost, možda ne možemo s obzirom na današnju solventnost penzionog fonda i danas promeniti stvarnost, ali možda Narodna skupština može doneti zakon, pa reći bar - za pet godina od danas će se znati da radnik koji ide u penziju, koji je stekao uslov za penziju ima punu penziju, a daćemo vremena možda pet, tri ili manje godina državnim organima da uspostave finansijsku disciplinu kod poslodavaca kako ova situacija ne bi dalje opstala.
Na raspolaganju sam Narodnoj skupštini za sve konsultacije po ovom predlogu. Kao što sam rekao na početku, nije uobičajeno, nije preterano često da ombudsmani pišu zakone i intervenišu zakonodavni proces. Ja to ovlašćenje imam, ali ne smatram da Ombudsman po pravilu treba da bude onaj koji piše amandmane i zakone, već da bude tu prvi saradnik Narodnoj skupštini i zbog toga mnoge stvari na koje ukazujem ne preuzimam ovu instituciju da ona to autentično radi, sa puno razloga smatrajući da to nije pravi tok, već da treba da pomognemo Narodnoj skupštini da dođe do rešenja.
Rečeno je i zaista tako i smatram da ono što je postignuto u radu ove institucije, a postignuto je za ove četiri godine mnogo nije rezultat kao što je to neko od poslanika rekao samo evropskih integracija i pritisaka iz inostranstva, već da je to autentični razvoj srpskog društva, srpskih institucija, srpske demokratije. Zaista duboko verujem u to. To je nešto što je neko pogrešno tumačenje iz izveštaja. Međutim, mi smo u tome i zaista Zaštitnik građana jeste imao veliku podršku evropskih institucija. Nadam se da ćemo samo iskoristiti priliku, pa tu pomoć prijatelja pretvoriti još brže i delotvornije u rezultate.
Međutim, ma koliko da je postignuto, podsetiću vas da pre četiri godine, kada sam izabran, nije bilo ni jednog saradnika, ni jednog budžeta, podzakonskih akata, institucija nije funkcionisala faktički prvih nekoliko meseci uopšte, da su ovo sada pete privremene prostorije, da danas ova institucija funkcioniše i da to kada moje kolege iz inostranstva posmatraju oni ocenjuju kao izuzetno brz razvoj institucije. Čak je Zaštitnik građana Republike Srbije stekao status A u sistemu UN nacionalnih institucija za ljudska prava.
Posle dosta velikih analiza, UN su ocenile da ova institucija i normativno, ali i faktički predstavlja na najvišem nivou ostvarivanje ciljeva institucije, ali ni najmanje nisam zadovoljan, niti mislim da bilo ko u ovoj našoj državi ima razloga za samozadovoljstvo. Kao što je napisano u Izveštaju, očekivanja građana su mnogo veća. Mi smo jako puno vremena u zaostatku i niko u ovom momentu, bez obzira na to što se slažem sa konstatacijom da je niz ljudskih i manjinskih prava danas na mnogo višem nivou nego što je to bio pre tri, pet ili sedam godina. Niko nema pravo ili osnov da bude zadovoljan time, jer građani zaista s pravom očekuju mnogo više, mnogo brže. Danas u centru Evrope nije dovoljna činjenica da postoje institucije, da je možda bolje nego što je bilo u vreme najgore krize. Građani očekuju i s pravom, plaćaju na kraju krajeva, mnogo više.
Gospodin Ivanji, ako se ne varam, je govorio o diskriminaciji, o značaju borbe protiv diskriminacije i s pravom je istakao da najveći broj slučajeva koji po pitanju diskriminacije dospeva do institucija se tiče diskriminacije u privatnom sektoru. Podsetiću da Zaštitnik građana nema mogućnost da reaguje na kršenje ljudskih prava kada to kršenje ne dolazi od strane organa vlasti. U tom smislu zaista intenzivno sarađujem sa Poverenicom za ravnopravnost koja ima ovlašćenje da i u privatnom sektoru reaguje na diskriminaciju.
Uopšte, pitanje diskriminacije se nužno povezuje sa pitanjem koje je gospođa Kolundžija postavila i koje je mnogim građanima još uvek maglovito, a to je razlikovanje jasne nadležnosti Zaštitnika građana u odnosu na neke druge nezavisne organe. U našoj zemlji, kao što je to slučaj u mnogim drugim, Zaštitnik građana, odnosno Ombudsman ima ovlašćenje da se bavi kršenjima svih ljudskih prava, uključujući i diskriminaciju, ako je njen izvor u organima javne vlasti.
Međutim, Zaštitnik građana, kao i svi drugi ombudsmani to ne čini kao prva institucija.
Dakle, ukoliko se građanin obrati zaštitniku građana zbog diskriminacije od strane organa javne vlasti, po zakonu ću ga upututiti da iskoristi prethodno pravo na sredstva, a to prethodno pravo je sasvim sigurno poverenik za zaštitu ravnopravnosti.
Samo u posebno teškim slučajevima u nekoliko situacija koje zakon nabraja Zaštitnik građana može i ne čekajući da se pred poverenikom, recimo za diskriminaciju ili pred poverenikom za informaciju od javnog značaja okonča postupak, Zaštitnik građana može reagovati i mislim da je jedan od napredaka u našem sistemu što nema potrebe da u ovih nekoliko stvari Zaštitnik građana reaguje pre nego što su drugi državni organi iscrpli svoje nadležnosti. Upravo suprotno, pokazuje se da u jednom malom procentu slučajeva u kojima poverenici ne uspeju, i pored vršenja svojih nadležnosti, da dovedu do zadovoljavajućeg rezultata za građanina, tada se i poverenici obraćaju Zaštitniku građana i sami građani i ova institucija dodatnim pritiskom do sada je uvek uspevala da dovede do izvršavanja rešenja povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, ali i saradnju sa poverenicom do ostvarivanja cilja njenog delovanja.
Kada smo kod pitanja nadležnosti, imamo jedno otvoreno pitanje za koje mislim da Narodna skupština odnosno neki od njenih odbora jesu uprava adresa na kome ga treba raspraviti. To je pitanje nadležnosti Zaštitnika građana u odnosu na druge organe, pre svega na ono što nisu organi uprave, ono što nisu organi državne uprave.
Čitam Ustav i čitam zakon i tu ne nalazim, kao ni u uporednoj praksi, osnov da zaključim da Zaštitnik građana odnosno njegova kontrola ovlašćenja da su ograničena na organe državne uprave.
Ponoviću ustavnu formulaciju – Zaštitnik građana je nezavisan državni organ koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave, organa nadležnog za pravnu zaštitu imovinskih prava, dakle to je pravobranilac koji nije organ uprave, kao i drugih organa i organizacija, pa čak i preduzeća i ustanova, kojima su poverena javna ovlašćenja.
Idući stav Ustava izuzima pet institucija od kontrolne nadležnosti. Dakle, svi oni organi i organizacije koje vrše javna ovlašćenja, koji nisu među ovih pet, a koji u svom radu mogu prouzrokovati povrede prava građana, po Ustavu i po zakonu, nisu izuzeti i otuda jedna vrsta spora vezano za Visoki savet sudstva koja je provejavala i ovde i na sastanku odbora.
Naime, neki od tih organa koji su izuzeti jesu sudovi ali ne organi pravosuđa. Mislim da je to nešto što bi trebalo zaista da raspravimo na jedan stručan način kako ne bi u daljem radu dolazilo do nesuglasica.
Istovremeno da odgovorim i na pitanje koje mi je postavljeno - zašto nisam iskoristio jedno od ovlašćenja koje po zakonu imam da zatražim razrešenje nekog ko nije postupao u skladu sa datom preporukom. To je jedno od poslednjih ovlašćenja, tj. poslednje ovlašćenje i pretpostavlja da postoji ponovljena ne saradnja sa Zaštitnikom građana, što je u momentu izveštajnog periodu nije postojalo, ali pre svega tu postoji jedan drugi mehanizam.
To sam prvi i jedini put uradio u slučaju Visokog saveta sudstva, zakon kaže da kada neko odbije da izvrši zakonsku obavezu, što smatram da se desilo, da Zaštitnik građana o tome obaveštava javnost, Vladu i Narodnu skupštinu. To sam učinio na najformalniji mogući način, nikakvog odjeka iz Narodne skupštine o tome nije bilo, niti od Vlade.
Prema tome i Zaštitnik građana je neko ko osluškuje stavove drugih organa i na osnovu toga donosi svoj sud, kao što vi od mene očekujete određene stvari i Zaštitnik građana očekuje povratnu informaciju od organa kojima se obraća u skladu sa zakonom.
Čini mi se da je poslanik Ivanji pomenuo jedan dosta sporan član zakona koji zabranjuje komentarisanje sudske presude i postupaka. Sa tim se zaista slažem, više puta sam u javnosti to izneo, da način na koji je formulisan zakonski član može dovesti do ugrožavanja slobode izražavanja, pa čak i do onemogućavanje jedne od osnovnih funkcija, a to je javna kontrole nad radom svakog organa javne vlasti, pa i sudovi su organi javne vlasti.
Ono što zaista treba da bude zabranjeno je komentarisanje na način dok je postupak u toku, da se može zaista očekivati da će doći do uticaja na taj postupak. Sasvim sam siguran da ako neki poljoprivrednik iz Ljiga prokomentariše neku sudsku odluku da nema osnova da se očekuje da će taj njegov komentar imati uticaj na sudski postupak i krivično gonjenje zaista nema smisla, ali ako neki državni organ, ako neki visoki državni funkcioner komentariše sudske postupke koji su u toku, to je ono što je u svim zemljama zabranjeno.
Naravno, državni funkcioneri po nekakvim etičkim, moralnim i drugim načelima odgovornosti javne vlasti su po pravilu uzdržavaju od toga. Mislim da je to nešto gde bi takođe sa Narodnom skupštinom mogli porazgovarati. Spreman sam da razgovaramo o tome da li je takvo rešenje održivo. Iz Ministarstva pravde stav u jednom momentu je bio da se ta odredba zakona ne primenjuje. To je bio stav od pre više od godinu dana. Još tada sam rekao, možda se ne primenjuje u tom momentu, ali će sigurno početi da se primenjuje i to se i desilo i to može da nam bude na dnevnom redu.
Govoreno je i o korupciji. Ističem da je korupcija nešto što ekonomski iscrpljuje i ponižava građane Srbije. Naveo je poslanik jednu izreku odnosno jedan stav da što je više pečata više je mogućnosti za korupciju. Dakle, postoji načini na koji od svaki od državnih organa u našem sistemu se bori sa tim državnim problemom. Nadležnosti Zaštitnika građana su takve na insistiranju na odgovornosti, transparentnosti, jasnim pravilima o radu organi smanjuju uslove za korupciju, ali na drugim državnim organima, pre svega tužilaštvo i policiju, da se time više bavi.
Ono što o svakom slučaju o čemu vredi razmisliti je način funkcionisanja naše administracije koja, uveren sam, pogoduje korupciji. Duboko sam uveren, na osnovu svih ovih postupaka koje smo vodili, da najveći problemi u radu naše administraciju potiču od toga što ona još uvek nije depolitizovana, što se smatra opravdana, da je naša javna administracija, ne samo državna već i lokalna pod velikim uticajem političkih partija i što je takođe zaposlenje u javnom sektoru još uvek alat socijalne politike. Dakle, zaposliti što više ljudi, dati im što manje plate, toliko da ne budu nezadovoljni i izađu na ulicu, na taj način smanjiti broj nezaposlenih, ali realno te ljude ne pita niko previše šta i kako rade. Deset ljudi u javnoj upravi može raditi izuzetno kvalitetno, pravilno, savesno, odgovorno za, komparativno gledano, veoma malu platu. Ako jedanaesti to ne radi, niko neće uperiti prstom u njega i niko ga neće izlučiti iz javne uprave i za građane praktično cela uprava postaje korumpirana i svi u javnoj upravi, svi državni službenici, pa i javni funkcioneri, kao što sam ja, snose, su pod senkom te sumnje i pod paskom građana koji nas sve na taj način tretiraju. To je nešto što se mora promeniti.
Postoje načini na koji se to u nekim zemljama radilo ali, kao što znate, moje nije da vodim politiku, pa ni oblast javne uprave, već da kažem da sadašnja situacija ne pogoduje odgovornosti javne uprave. Nama najkvalitetniji ljudi iz javne uprave odlaze u nevladine organizacije, u bankarski sektor, u osiguravajući sektor, umesto da najkvalitetniji, najodgovorniji, najsavesniji, najmoralniji ljudi rade u javnoj upravi, za to budu visoko plaćeni i još više odgovorni. To je jedno sistemsko drugačije gledanje na stvari.
Hronološki gledano, pomenute su osobe sa psihičkim smetnjama, domovi za stare. Dodajem domove za stare zato što je to takođe jedno od pitanja koje pravno neuređeno u našoj zemlji. Imamo situaciju da se naši sugrađani, naši sunarodnici nalaze u domovima za stare u kojima su praktično lišeni slobode, jer su tamo po odlukama njihovih porodica.
Imali smo jedno drastično ispoljavanje tog problema kada nas je pozvala jedna stara gospođa i rekla – u privatnom sam domu za stare, uzeli su mi ličnu kartu i ne mogu napolje, ovde sam lišena slobode. Moji saradnici su otišli u taj privatni dom. Direktor, iako je privatni dom, nije imao problema sa tim što Zaštitnik građana kontroliše njegov rad, ali je rekao – pustiću je sada na ulicu, ali o njoj nema ko da brine, da li vi snosite odgovornost za to što će joj se desiti na ulici? Danas u Srbiji nema pravnog okvira koji jasno reguliše takvu situaciju i to je nešto čime ćemo morati da se pozabavimo.
Govoreno je o inicijativama koje je ovaj organ podnosio i predlozima amandmana Narodne skupštine. S jedne strane, ja ne znam gde ste našli tačnu formulaciju da nije bilo govora o nečemu? Mislim da je formulacija malo drugačija. Ali, mislim da sa jedne strane Zaštitnik građana jeste ostvario značajan kontakt sa Narodnom skupštinom i mnoštvo amandmana i inicijativa jeste prihvaćeno.
Ono što zabrinjava jeste činjenica da ponekad, a desilo se to u poslednje vreme dva puta, ove godine to nije u izveštaju, a bilo bi dobro reagovati već sada, da nadležni odbori, kada Zaštitnik građana uputi inicijativu, jednostavno ne pozovu Zaštitnika građana na sednice Odbora niti se o toj inicijativi formalno izjašnjavaju. To se desilo sa Odborom za rad i socijalnu politiku i sada, sa zakonom o socijalnoj zaštiti i sada, u vezi sa zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Dakle, Zakon o Zaštitniku građana izričito kaže da je odbor Narodne skupštine dužan da se izjasni o inicijativi Zaštitnika građana. On je, naravno, može odbiti, kao što ste rekli, ništa nije sveto, ali je dužan da se izjasni i bilo bi dobro da Zaštitnik građana dobije poziv, da bude obavešten o sednici odbora i da kad podnese inicijativu sa amandmanom da dobije potvrdu da je to učinio, na način koji je propisan propisima. Ne bi valjalo da se izbegne ta jedna nužna, zakonom propisana stepenica, u donošenju zakona.
Pominjan je Zakon o elektronskim komunikacijama. To je jedna od stvari o kojima sam imao zamerke na zakonski tekst, kao i na tekst Zakona o službama bezbednosti, načinu na koji naša BIA čita svoj zakon. To pitanje je sada pred Ustavnim sudom Srbije i ja očekujem da će Ustavni sud Srbije odlučiti o ustavnosti tih zakona. Dakle, u ovom momentu je Zaštitnik građana iscrpeo sva svoja ovlašćenja. Sa druge strane, ono što je dobro je što je BIA, ali i vojna služba bezbednosti, odnosno VBA, sarađuju sa Zaštitnikom građana u razmatranju konkretnih slučajeva u kojima je možda došlo do povrede privatnosti građana na nezakonit način.
Neko od poslanika je pomenuo da nije dobro to što se može identifikovati onaj koji je načinio zloupotrebu. Naravno da treba da težimo da prostora za zloupotrebu bude što manje, i to je upravo bila svrha inicijative sa ona dva amandmana koja sam podneo Narodnoj skupštini, ali za pripadnike bezbednosnog sektora jako je odvraćajući momenat činjenica da znaju da ukoliko dođe do zloupotrebe, da na osnovu nekih izvršenih preporuka Zaštitnika građana, dakle, danas je moguće identifikovati, odnosno bilo bi moguće identifikovati onog koji je u službi to učinio.
Ono što nije dobro, što imamo pravno neuređen privatni bezbednosni sektor i što sam ja duboko uveren, ali tome ne mogu da posvedočim jer njih ne mogu da kontrolišem, kao što ni Narodna skupština to ne čini, ali sam duboko uveren da se najveći broj povreda privatnosti građana ne odvija više preko zvaničnih bezbednosnih službi već preko privatnih bezbednosnih službi koje imaju tehniku i potencijal da značajno ugroze privatnost građana a da za tim nema nikakvog zakonom propisanog osnova niti procedure koja bi to proveravala.
Govoreno je o rodnoj ravnopravnosti. Zaista, ja duboko razumem argumente nekih naših sugrađanki i sunarodnica koja kaže – ali, ja zaista nisam ni po čemu diskriminisana, ja sam potpuno ravnopravna, zato što živi u centru grada, zato što na poslu ima odgovarajuće okruženje, ali, zaista, veliki broj građanki Srbije nemaju tu mogućnost i to pravo i takvo životno okruženje da im nije zaista bitno da li se zovu profesorka ili profesor ili ono što je mnogo značajnije i mnogo bitnije – da li imaju ekonomsku pa čak i fizičku sigurnost. To zaista nije tako i ja sam uveren da je potrebno nastaviti veoma krupnim koracima u učvršćivanju tog principa.
Neko je spomenuo od vas, i hvala mu na tome, moje protivljenje konstataciji iz državnog izveštaja je da Republika Srbija u potpunosti obezbeđuje rodnu ravnopravnost i da su sve razlike samo posledice razlika u fizičkim svojstvima muškaraca i žena. To zaista nije tačno i ne treba da vam navodim primere koliko toga ima.
Prava deteta su sa pravom zavredila veliki deo vaše pažnje. Bilo je konkretno pitanje oko Zakona o pravima deteta. Dakle, to je izuzetak u kome sam odlučio da Zaštitnik građana zaista iskoristi svoje ustavno pravo i da predloži ceo zakon. Nadam se da takvih izuzetaka neće biti puno. To znači da u ovom momentu nijedan organ izvršne vlasti, oni koji treba po Ustavu da pripremaju zakone, se ne oseća dovoljno kompetentnim, nema dovoljno sveobuhvatne ingerencije da bi na jedan sadržajan i potpun način obuhvatio sve ono što se tiče prava dece. Mi smo prihvatili da to uradimo i Vlada je prećutno dozvolila da Zaštitnik građana radi taj zakon, vidim da je to stavila i u svojoj strategiji i ja verujem da će se on pred kraj godine naći pred vama u prvom čitanju a do tada ćemo obaviti konsultacije i sa javnošću i sa stručnjacima.
Inkluzija kao izuzetno značajan aspekt i novina u našem sistemu je s pravom apostrofirana. Dakle, podsetiću da je inkluzija novi princip o kome se i oni koji po svom nekom svojstvu jesu u manjini, jesu drugačiji, ne odvajaju u posebne institucije, ne odvajaju u azile, već se opšti okvir institucija, škola, bolnica i svih drugih, prilagođava tome da svako može u najpodsticajnijem okruženju, bez izolacije, živeti i raditi. Zaista smo imali nekoliko slučajeva u školama gde taj princip inkluzije nije zaživeo i nisu zaživeli osnovi na kojima se taj princip zasniva. Imali smo situaciju da deca sa određenim problemom u ponašanju ili smetnjama u razvoju nemaju odgovarajuću atmosferu i da se na jedan način i profesori i Ministarstvo prosvete i roditelji nastoje da tu decu sklone iz svog okruženja. To je nešto na čemu ćemo insistirati.
Istovremeno, u mnoštvu škola, i ne samo škola, pokazalo se da taj princip ima svoje puno opravdanje i da tamo gde postoji odgovornost i profesora i uprava škola i istrajnost ministarstva, da taj princip može zaživeti i da je zaživeo u tim sredinama, kao i da donosi izuzetno dobre rezultate.
Nekoliko poslanika je pomenulo i na fin način su mi rekli da je izveštaj možda preopširan i da je previše narativan. Ja vas zaista uveravam da ne postoji nijedna rečenica iz ovog izveštaja koja nema iza sebe neke konkretne postupke koji su vođeni u ovoj instituciji. Dakle, ako nekada kažemo i nešto što vi i sami znate, to radimo na osnovu konkretnih postupaka, ali istovremeno i na osnovu obaveze prema građanima. Jer, ombudsman je u svakoj zemlji, pa i u ovoj, glasnogovornik građana pred najvišim državnim organima i ja sam zaista u obavezi pred svih onih osam hiljada ljudi koji su došli kod nas ili su nas zvali telefonom ili su posetili neku od kancelarija van sedišta da vam prenesem ono što građani kažu, iako je vama kao predstavnicima naroda to najmanje potrebno. Ali, to je moja dužnost.
Takođe, primeri koji su navedeni u izveštaju nisu pojedinačni slučajevi, već su to primeri koji ilustruju pojave o kojima pričam. Svaki od tih primera praktično je samo na vrhu ledenog brega mnogih drugih koje pokazujem.
Drago mi je što je bilo prilike, ja ću vas sad podsetiti na prošlogodišnji izveštaja koji nije bio predmet Narodne skupštine, ali ću vam reći kako to izgleda, pošto su svi narodni poslanici govorili o kršenju prava radnika. To je primer o kome je jedna narodna poslanica govorila, u jednoj bolnici, gde je zaista lekarka radila više godina bez stalnog radnog odnosa. Pošto ja ne mogu da utičem odnos poslodavca i zaposlenog već samo da uputim inspekciju rada, što sam i uradio, nisam oklevao da ipak i nazovem lekarku, odnosno direktorku doma zdravlja. Dokle stiže ponekad bahatost i arogancija pojedinih ljudi na javnom budžetu govori i njen odgovor – Pobogu, gospodine Jankoviću, znate kako se u zdravstvu dobija posao, preko veze ili za pare.
Dakle, to je ono protiv čega se moramo boriti, ja to moram da pomenem ovde i ako vi to znate, zato što takvi ljudi opstaju u sistemima, građani za sve misle da smo korumpirani i neradnici.
Manjinska prava, izuzetno značajan aspekt u našem radu. na koji nas obavezuje i zakon. Ja jesam pomoću svojih saradnika imao zamerke na rad Ministarstva za ljudska i manjinska prava ili konstituisanju saveta nacionalnih manjina, nije Ministarstvo u datom roku odgovorilo na preporuke, ali je naknadno, nakon što sam obavestio javnost o tome, obavezno Zaštitnika građana o tome da nisu preporuke izvršene. Realno ostaje ključno pitanje u vezi sa bošnjačkom nacionalnom manjinom izbora za nacionalni savet bošnjačkih nacionalnih manjina. Neću se mešati u odluke izvršnih organa već ću eventualno po pritužbi razmatrati njihove posledice. U ovom momentu postoji dosta dobra saradnja sa relativno novim Ministarstvom za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu i postoji četvrta, ako se ne varam, oblast. Videćemo, nadam se da će to ići u dobrom pravcu.
Ono što nije dobro, to je neko primetio, mislim gospodin Halimi, da je niz stvari vezanih za manjinska prava na opštem nivou. Nažalost, to je praksa opet na osnovu konkretne stvari ću vam reći. Naš Ustav predviđa da pri zapošljavanju u javne službe, u državne organe, se vodi računa o zapošljavanju pripadnika nacionalne manjine odnosno, tome da oni imaju, da oni budu ravnopravno zastupljeni. Moj zamenik je sproveo jedno istraživanje u svim organima javne vlasti, dakle, kako vi izvršavate ovu ustavnu odredbu, kako vi to vodite računa o zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina. Od svih ministarstava sem vas smo dobili odgovor, nikako.
Jednostavno, nemamo apsolutno nikakve mehanizme za izvršavanje te zakonske odredbe. Tako da činjenica da su mnoge konstatacije po pitanju prava nacionalnih manjina opšte je posledica toga što smo mi u zaštiti prava nacionalnih manjina veoma često ostali na opštem nivou, dakle u zakonima predviđamo određene procedure, mehanizme, opšteg nivoa, ali ih u praksi ne sprovodimo. Prošlo je godinu dana od inicijative Vladi koja je takođe dužna da u toj inicijativi odluči, dakle od inicijative Vladi da se konkretnim zakonom ili izmenama Zakona predvidi način ostvarivanja ove zakonske odredbe, posle godinu dana još uvek nemam odgovor od Vlade da li je uopšte razmišljala na tu temu. Dakle, to je ono što prouzrokuje ponekad tu opštost.
Veroučitelji su spomenuti kao jedna od posledica nedovoljno jasno propisanih odnosa između crkava i verskih zajednica. Tu sam utvrdio nepravilnost i zaista dolazimo do situacije da niz problema proističe iz nepostojanja osnovnih pravila o radu. Komisija koja predlaže veroučitelje nema ni jedan jedini normativniji pravilnik koji uređuje ko i kako postaje član te komisije, zbog čega se razrešava ta komisija, na kojim principima ta komisija predlaže ko će biti verski veroučitelj. Evo prošlo je, ako se ne varam četiri meseca od kada sam uputio nadležnom Ministarstvu preporuku da utvrdi jasno pravila za rad komisija za versku nastavu, rok je već istekao, nadam se da će požuriti sa tim.
Pitao je neko i rekao konstatovao nešto sa čim se ne slažem, da institucija Zaštitnika građana je nedovoljno efikasna. S jedne strane, ako pogledate da je u prošloj godini izdato preko 290 preporuka, da je oko 260 sprovedeno, trenutno je oko 70% procenat izvršenja tih preporuka, to nije ni najmanje ispod bilo kog evropskog proseka. U zemlji u kojoj se sudske presude izvršavaju jako teško i to vrlo dobro znate, institucija koja da preporuku, koja dakle za razliku od poverenika Šabića, nije drugostepeni organ, po odluci poništi nečije rešenje i odluči drugačije, već da preporuku i snagom autoriteta i argumenata nastoji da uveri nekog da promeni način svog rada, a ne može da mu naredi. Preko 70% izvršenih preporuka ni po kom osnovu, pa eto kažem i po analizama međunarodnih aktera, relevantnih, nije loše čak, evo ova institucija, pokušavaju Ujedinjene nacije, da je predstave drugim zemljama u razvoju kao model kako to treba raditi. Ali, kao što sam rekao na početku, ne mislim da imamo ni najmanje vremena i prostora za samozadovoljstvo.
Dakle, broj propusta koji se svakodnevno dešava na teritoriji Srbije, Zaštitnik građana za godinu dana ne može voditi toliko postupaka koliko se za 15 dana desi. Dakle, mi moramo krenuti sa druge strane, moramo ono što sam rekao pokušati da promenimo način na koji javna administracija shvata svoj posao. U ovom momentu nemam dovoljno kapaciteta za svoj posao, nemam dovoljno kapaciteta da to uradim. To je ono na šta sam pokušao da vam ukažem.
Dakle, 30 istražitelja u ovom momentu nije dovoljno da bi mi dovoljno brzo vodili sve konkretne postupke po svim pritužbama građana, a istovremeno se bavili prevencijom, otišli do svake opštinske uprave i rekli im šta su to dužni raditi, na način na koji jesu dužni raditi. U ovom momentu mi imamo taj problem. Vrlo brzo ću pred Narodnom skupštinom izaći sa zahtevom da se poveća broj istražitelja, dakle onih na koje ja prenosim kontrolna ovlašćenja, mojoj stručnoj službi. Istovremeno, ne mislim da je put za Srbiju da se bitno poveća obim stručne službe Zaštitnika građana iako to mnogi naši međunarodni partneri predlažu, jer ne mislim da je put za Srbiju, da iznad leđa svakog administrativca stoji po jedan kontrolor, pa superkontrolor, pa nadkontrolor, nego da u startu imamo administrativca koji kao što sam rekao visoko plaćen, motivisan i odgovoran za svoj rad i ne pravi greške.
Pitao me je neko koliko sam podneo krivičnih i prekršajnih prijava? Veoma malo krivičnih prijava, one se broje prstima jedne ruke, a prekršajne ni jedne. Nije u prirodi instituciji da ona bude kazneni organ i ne mislim da je to u vanrednim situacijama dužnost ovog organa i kada to uradi, uradio je zato što onaj koji je trebao nije radio svoj posao kako treba. Mislim da postoji velika tolerancija prema određenoj vrsti krivičnih dela ili prekršaja. Pomenuo je neko iz izveštaja, dakle postoje segmenti koji su potpuno van krivično-pravne zaštite, kao što je Internet, dakle sloboda izražavanja na Internetu se zloupotrebljava na najdrastičniji mogući način ksenofobija i mržnja i uvrede su na Internetu potpuno nekažnjene i to je nešto na šta mi, između ostalog, nekoliko narodnih poslanika je ukazalo, videćemo kako će organi izvršne vlasti se boriti dalje sa tim.
Pomenulo je više narodnih poslanika, ili mi je možda zamerilo što sam se bavio pitanjima blanko ostavki. Podsetiću da je vrlo jasno u izveštaju rečeno da blanko ostavke kao institut predstavljaju mogućnost da se izborna volja građana menja i da sasvim sigurno postoji način da se to otkloni, a da se istovremeno, da citiram "ostaje nada da će to pitanje biti rešeno u toku narednog izvršnog perioda kao što jeste na način koji ne ugrožava izborna prava građana, ali omogućava normalan politički i parlamentarni život". Dakle, pod tim sasvim sigurno mislim da je Skupština sposobna da nađe način da se zaštiti od krađe mandata koji su takođe, sasvim sigurno, kršenje prava izborne volje građana, ali su pojedinačne situacije, a ne zakonsko rešenje koje to omogućava. Dakle, ne smatram da je to politička stvar, blanko ostavke takve kakve jesu, jesu predstavljale mogućnost za kršenje izbornih prava, izborne volje građana i tu jednostavno ne vidim načina da to ne kažem.
Citat jedan iz izveštaja Zaštitnika građana je spomenut, veoma oštar koji se tiče načina rada organa uprave javne vlasti. U izveštaju sam napomenuo da je to jedno od ekstremnih mišljenja i da ne treba dozvoliti da se takva ekstremna mišljenja, da opstaje prostor da ta ekstremna mišljenja imaju goriva za dalji razvoj. Ne mislim, nisam pristalica takvog mišljenja, ali istovremeno ne mislim ni slučajno, ne mislim da građani Srbije imaju razloga za zadovoljstvo u organima javne vlasti, odnosno, načinu na koji službenici rešavaju njihovim pravima i obavezama i na zakonu zasnovan interesima. Dakle, upravo u traženju sredine, pokušao je izveštaj biti na liniji toga. S jedne strane, čuo sam kritike da je možda preoštar izveštaj, da bi možda kritikovanjem ovakve situacije na vlast došao neko ko bi bio još nepovoljniji za građane, s druge strane čuo sam i kritike da je izveštaj preblag.
Ako sve to stavimo na nekakav tas možda i dolazimo do ne tako nepovoljnog zaključka za ceo karakter ovog izveštaja. Azil je spomenut kao jedan od problema sa kojim se suočavaju, odnosno kao jedan od posledica. Zahtevi za azil bi trebalo biti jedna od posledica lošeg stanja određene grupe građana. To je problem koji je eskalirao ove godine. Zbog toga se nije našao u izveštaju za prošlu godinu. Verujem da će biti razloga i vremena, tj. nadam se da neće, ali bojim se da hoće, da u izveštaju za narednu godinu se pozabavim tim pitanjem koje je pomenuo uvaženi poslanik, a koje se tiče zaštite prava dece adekvatno lečenje. Kao što ste rekli postupak je pokrenut.
Dakle, ne treba i nema potrebe da apelujete na hrabrost ove institucije odnosno ljudi koji su u njoj. Pokrenut je postupak i budite uvereni da nijedan rukovodilac bilo kog organa u Republici Srbiji nema takvu moć da zaustavi Zaštitnika građana u pokretanju postupka kontrole rada. Upućeni su određeni akti, ali to je stvar iz ove godine i u izveštaju za iduću godinu će sigurno naći svoje mesto ukoliko za tim bude potrebe. Ono što je mnogo značajnije, odnosno što je isto tako značajno, nadam se će Skupština, ukoliko kojim slučajem ne budemo imali pozitivan ishod, a nadam se da hoćemo, kao u nekoliko slučajeva koji su se takođe desili, naći način da konkretnije podrži Zaštitnika građana u tome da budu izvršene njegove preporuke.
Podsetiću na situaciju sa nekoliko stotina porodilja preduzetnica, gde sam uz pomoć svojih saradnika zaista utvrdio da je zakon nepravilno primenjivan, da su bili propusti u primeni zakona i da je Poreska uprava Ministarstva finansija rekla da neće da izvrši preporuku, da insistira na toj naplati. To je situacija u kojoj je Zaštitnik građana uradio svoj deo posla. Ombudsman je takva institucija. Nijedan ombudsman na svetu nema pravo naredbe. Nijedan ombudsman na svetu nema mogućnost da ukine nečije rešenje. To zavisi, moram reći, od vas i vaše podrške koliko će vlast to poslušati.
Pomenuto je pitanje diploma za decu učenika koji završe školu na KiM. Moram reći, poslanik Halimi je izašao, da nisam našao osnov da zaključim da organi Republike Srbije krše pravo, odnosno krše propise time što trenutno ne dozvoljavaju da te diplome budu prihvaćene kao redovne. Jednostavno, postoji nostrifikacija diploma za strane države, Kosovo nije strana država za Republiku Srbiju i to je put kojim se ne može ići. Sa druge strane, svi obrazovni centri u Republici Srbiji imaju obavezu da se akredituju da ne bi svako na svakom ćošku imao školu. Obrazovne institucije sa teritorije KiM nisu se akreditovale, nisu ni podnele zahtev za akreditaciju. Ne mogu tražiti od organa uprave da sprovode nešto što u zakonu ne postoji.
Sa druge strane, to je izuzetno veliki ljudski problem za te ljude, za te porodice. Obavešten sam da su u toku razgovori na političkom nivou u kojima ja ne mogu učestvovati niti sam deo, gde bi se možda i do rešenja tog problema moglo naći. Organi javne uprave Republike Srbije ne krše zakon i ja im ne mogu zameriti to što ne priznaju diplome, pogotovo što sam pre nekoliko godina intervenisao kako bi se priznavale diplome sa pečatom UNMIK-a i što je naša izvršna vlast prihvatila. Dakle, priznavale su se diplome sa pečatom UNIMIK-a, ali od tog momenta kada je naša izvršna vlast prihvatila da priznaje diplome sa pečatom UNMIK-a, onda je kosovske vlasti odlučile da na te diplome pišu Kosovo republika kao da im je cilj bio da ne dođe do dogovora. Zaista sam iscrpeo sve svoje mogućnosti.
Pitanje penzionera i oni koji su ostvarili pravo na penziju uplatama u penzioni Fond RS, a sad žive na teritoriji KiM i dalje, dakle, u RS, kojima je Fonda za PIO bez ikakvog rešenja obustavio penzije. U svakom pojedinačnom slučaju gde su nam se građani po tom pitanju obratili, radili smo postupak u nekoliko njih utvrdili povrede prava građana i naložili Fondu ili da ukine ranije rešenje o penziji po nekom pravom osnovu ili nastavi isplatu te penzije, ako je rešenje na snazi. Ne može postojati rešenje o tome da neko ide u penziju, a da taj neko ne dobija taj novčani iznos, bilo da se on nalazi na teritoriji KiM, Vojvodine ili bilo kog drugog mesta zemljine kugle, na kraju krajeva, tom uplatom u PIO fond je stvorio to pravo. To je niz pojedinačnih slučajeva koje rešavamo tako kako nam pristignu.
Da li sam tražio podršku vlade za delovanje na Kosovu, nisam. Zaista ne mislim da Vlada treba za podršku Zaštitnika građana, da bi delovao na Kosovu ja sam u jednom slučaju tražio da odem na teritoriju Gračanice i da ispitamo da li radi Centar za socijalni rad, ima propusta kao što sam dobio pritužbu građana. Od kosovske administracije, a preko Ministarstva za KiM odgovoreno mi je da tamo mogu otići kao građanin, privatno. Nisam mogao da prihvatim takvu nagodbu, izvestio sam vas o tome, nadam se da će u budućnosti biti i stvoriti se uslovi da se situacija promeni. Sa kosovskim kolegom, kolegom sa teritorije KiM nemam posebno razvijenu saradnju i ništa za priznavanje. To je jednostavno konstatacija.
Bilo je pitanje da li sam dobio odgovor od Ombudsmana Albanije na pismo koje sam uputio. Jesam. Taj odgovor je dostupan na sajtu Zaštitnika građana, Ombudsman Albanije se složio sa mnom u potvrdi da se ispitaju navodi o teškom kršenju ljudskih prava bilo gde i na bilo kom mestu, bez ikakvih političkih pritisaka. Ona je albanskoj javnosti u tom pravcu i javila. Dakle, odgovor je stigao. Možete videti original.
Ombudsman Holandije, Ševeningen, kao i ja, u Republici Srbiji, ja kontrolišem način na koji organi primenjuju propise RS. Moj kolega, sa kojim inače imam izvanrednu saradnju, Ombudsman Holandije Aleks Preimar kontroliše postupanje holandskih organa u skladu sa propisima Kraljevine Holandije. Međutim, Ševeningen nije pod ingerencijom Kraljevine Holandije, već to propisi UN i moj holandski kolega nema nikakvu mogućnost pravnu niti faktičku da to radi. Odgovaram na pitanje, nema ovlašćenje, kao što ni ja ne bih, kažem, on nema zakonska ovlašćenja da se bavi Ševeningenom. U sistemu UN takav kakav jeste ne postoji ombudsman. To je nešto što bi možda Srbija mogla da pokrene. Ja ta ovlašćenja nemam.
Ono što jeste tačno, a to je interesantno i za razmatranje možda u nekom od odbora Narodne skupštine, primio sam pritužbu jednog drugog zatvorenika, odnosno osuđenika koji službi kaznu u jednoj zemlji. U toj zemlji služenje kazne, a nije naša zemlja niti je on odabrao tu zemlju za služenje kazne. U toj zemlji služenje kazne pretpostavlja da taj zatvorenik plaća telefonske pozive. Plaćanje telefonskih poziva sa te daljina nije ni najmanje besplatno i da recimo plaća struju, plaća svoja sredstva za ličnu higijenu, što u našoj zemlji nije slučaj, a to je opet pitanje međunarodne saradnje. O tom pitanju ću obavestiti i Ministarstvo spoljnih poslova i nadležne organa za međunarodnu saradnju, ali Zaštitnik građana RS nema ovlašćenja da organima drugih zemalja, niti u međunarodnim organima, vrši kontrolu,niti daje preporuke, to jednostavno je tako.
Dopunski rad u zdravstvu je pomenut, mislim da sam se zajedno sa svojim saradnicima više nego puno bavio dopunskim radom i ukazao na činjenicu da je odredbama zakona o takvim kakvi jesu omogućeno nesavesnim, dakle, onom manjem delu nesavesnih zdravstvenih radnika nad kojima Ministarstvo zdravlja nije vršilo inspekcijsku kontrolu, da zloupotrebi pravo na dopunski rad. U bliskim kontaktima i sa Ministarstvom zdravlja i sa mnogim drugim akterima, pokušavali smo otkloniti te nepravilnosti. Duboko sam nezadovoljan nekim od postupaka i ishodima nekim od tih postupaka, odnosno zamenom teza da se dopunskim radom smanjuje lista čekanja.
Dopunski rad ne služi, po zakonu, da bi se smanjile liste čekanja, jer liste čekanja ne smeju postojati. Ako postoje liste čekanja, liste čekanja se rešavaju prekovremenim angažovanjem, dakle, prekovremenim radom, a ne dopunskim, nešto sasvim drugačije. Dešava se boljom organizacijom posla, rešava se zapošljavanjem novih lekara, kupovinom novih aparata. Dakle, hajde da gradimo bolnice i proširimo i njihove kapacitete, ako nema mogućnosti da u njima lečimo građane Srbije, a ne da možda radimo nešto drugo, što nam manje treba. Dakle, takvo ulaganje u zdravstvo na taj način, a ne dopunskim radom koji je praktično privatan rad u državnoj ustanovi i predviđen je za pružanje nekih dodatnih usluga, a ne pružanja usluga iz oblasti obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Vi kao narodni poslanici ste dozvolili da, za razliku od svih drugih radnika u Srbiji koji dopunski mogu raditi kod drugih poslodavaca, zaposleni u zdravstvu mogu raditi u svojoj sopstvenoj kući, kod svog sopstvenog poslodavca može raditi dopunski, to je tako zakonom predviđeno, a ja sam izrazio skepsu, ali, ukoliko bude volje, u nadležnom odboru Narodne skupštine ja ću detaljnije taj problem predstaviti, kao i rezultate onog što smo do sada radili u preko osam, ako se ne varam, zdravstvenih ustanova, gde su kontrole bile i ustanovljeni su negde propusti, a negde sve funkcioniše kako treba.
Na kraju, dozvolite mi da kažem da se potpuno slažem sa primedbom koja je upućena po pitanju rodno senzitivnog, odnosno osetljivog jezika. Zaista to uputstvo koje se ticalo rodno osetljivog jezika ima svoje sopstvene nedostatke. To je jedan radni dokument koji je u izradi. Niko od nas nije očekivao da će imati takav odjek, odnosno da će mu neko takav odjek napraviti. Sasvim sigurno ćemo u našem radu, moji saradnici i ja, unaprediti taj dokument, ne odustajući od ideje da je za rodnu ravnopravnost jedna od stvari koje su bitne i to da se žene oslovljavaju na način na koji naš jezik dozvoljava, koji nije protiv pravila našeg jezika, ali da ta osetljivost prema jeziku zaista bude zastupljena.
Na kraju, po pitanju toga da li ima previše ili premalo pritužbi, naravno, kontraverzno je to pitanje i sasvim sigurno bi bilo logično da ima što manje pritužbi, da to znači da je bolja situacija, da se sa manje problema suočavaju građani. Nisam siguran da je to tako. Dakle, razvijeni sistemi zemlje koji važe za zemlje u kojima se visoko poštuju ljudska prava, nordijske zemlje, njihovi ombudsmani primaju više pritužbi nego Ombudsman Srbije. Siguran sam da ima još puno prostora da još više građana ima razloga i potrebu da se obrati zaštitniku građana. Zbog toga smo ove godine otvorili i deset kancelarija po bibliotekama širom Srbije, gde će bez posebnih troškova preko video veze moći da razgovaraju građani iz svoje lokalne biblioteke sa mojim saradnicima sa mnom u Beogradu. Otvorili smo na jugu Srbije, u Preševu, Bujanovcu i Medveđi svojevrsne kancelarije. Ima potrebe i biće sigurno pritužbi još više.
Postojanje velikog broja pritužbi nije loše u situaciji kada se otklanjaju propusti na koje je ukazano pritužbom. Dakle, ne treba da se bojimo više pritužbi. U Španiji ih ima, ako se ne varam, 40.000 godišnje, 40.000 obraćanja, a ne klasičnih pritužbi. Dakle, toga će biti. Treba samo kapacitet moje institucije da se pripremi, jer nije nam cilj da nam se svi građani obrate a da mi onda ne možemo dovoljno brzo da proverimo njihove navode u momentu. Zato sam rekao da ću se obratiti Narodnoj skupštini i tražiću povećanje, odnosno smanjenje broja zaposlenih u kabinetu, a povećanje broja zaposlenih na istraživačkim, odnosno kontrolnim mestima, kako bi građani Srbije u najkraćem mogućem roku dobili odgovor na to da li je njihova pritužba osnovana. Već danas dužina trajanja postupka kod Zaštitnika građana je u okviru evropskog proseka. Ja sa tim nisam zadovoljan i još jednom kažem da ne treba sa tim da budemo zadovoljni, ali kada budemo dobili još više pritužbi, ako se budemo bavili svim ovim zakonodavnim normativnim stvarima, kojima planiramo da se bavimo, trebaćemo još malo da povećamo kapacitet ove institucije.
Još jednom na kraju da vam se zahvalim. Izuzetno koristi i meni i moji saradnicima sve ono što smo danas čuli.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem gospodine Jankoviću.
(Gordana Pop-Lazić, s mesta: Replika. Imam pravo na repliku.)
Nemate pravo na repliku, rečeno je sve.
Očigledno je da treba češće da vas zovemo da dođete, pa će biti možda malo ekspeditivnije.
Zaključujem jedinstveni pretres i na osnovu člana 87. određujem pauzu, a sa radom nastavljamo popodne u 16,30 časova.
(Posle pauze.)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad u popodnevnom delu sednice.
Pre nego što pređemo na otvaranje pretresa u pojedinostima, obaveštavam vas da je predsednica Narodne skupštine gospođa Slavica Đukić-Dejanović, saglasno članu 90. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, a povodom pretresa u pojedinostima prve tačke dnevnog reda - Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima, pozvala da današnjoj sednici, pored predstavnika predlagača Milana Markovića, ministra za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu, prisustvuju i Duško Radaković, državni sekretar u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu; Nada Dojčinović, rukovodilac Grupe u Sektoru za lokalnu samoupravu u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu i Tatjana Zeljković-Babić, savetnica u Sektoru za lokalnu samoupravu u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava, državnu upravu i lokalnu samoupravu.
Takođe vas podsećam da su poslaničke grupe odlučile da ih u pretresu u pojedinostima po prvoj tački dnevnog reda predstavljaju sledeći narodni poslanici: narodni poslanik Bojan Đurić, poslanička grupa LDP; narodni poslanik Milisav Petronijević, poslanička grupa SPS-JS; narodni poslanik Jovan Palalić, poslanička grupa DSS-Vojislav Koštunica; narodni poslanik Veroljub Arsić, poslanička grupa NS i narodni poslanik Aleksandar Martinović, zamenik predsednika poslaničke grupe SRS i ovlašćeni predstavnik za ovu tačku.
Prva tačka dnevnog reda: PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O LOKALNIM IZBORIMA.
Primili ste amandmane koje su na Predlog zakona podneli narodni poslanici Zlata Đerić, Vjerica Radeta, zajedno narodni poslanici Nenad Čanak, Bojan Kostreš, Aleksandra Jerkov, Olena Papuga i Radovan Radovanović, zatim Tomislav Nikolić, Jorgovanka Tabaković, Zoran Antić, Veroljub Arsić, Zoran Babić, Igor Bečić, Jelena Budimirović, Stefan Zankov, Otokiš Marton, Milan Knežević, Saša Maksimović, Zoran Mašić, Predrag Mijatović, Ljiljana Miladinović, Borislav Pelević, Mileta Poskurica, Gojko Radić, Mićo Rogović, Vučeta Tošković, Dragan Čolić i Dragan Šormaz, zatim narodni poslanik Sreto Perić, Boris Aleksić, Mirko Munjić, Suzana Grubješić, Petar Jojić i Nemanja Šarović, kao i amandmani Odbora za pravosuđe i upravu.
Primili ste izveštaj Odbora za pravosuđe i upravu i Zakonodavnog odbora, kao i mišljenje Vlade o amandmanima.
Pošto je Narodna skupština obavila načelni pretres, saglasno članu 157. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram pretres Predloga u pojedinostima.
Na član 2. amandman je podnela narodna poslanica Zlata Đerić.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Na osnovu člana 157. stav 6. Poslovnika Narodne skupštine, amandman na član 2. podneo je Odbor za pravosuđe i upravu.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 3. amandman je podnela narodna poslanica Vjerica Radeta.
Da li neko želi reč? Da, narodni poslanik Aleksandar Martinović.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, sve kritike koje je SRS uputila na izmene Zakona o izboru narodnih poslanika važe i kada je reč o izmenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima. Iako u obrazloženju Predloga zakona stoji da se ovaj zakon donosi kako bi se, navodno, utemeljila suverenost građana u lokalnim zajednicama prilikom biranja odbornika u skupštinama jedinica lokalne samouprave, rešenje iz ovog zakona biće sve samo ne jačanje suvereniteta građana.
Umesto jačanja suvereniteta građana, umesto poštovanja izborne volje građana koja je iskazana na lokalnim izborima, umesto poštovanja jedne elementarne činjenice, a to je da politička stranka treba da izađe iz lokalne skupštine sa onim brojem mandata sa kojim je i ušla, umesto svega toga izmene Zakona o lokalnim izborima omogućavaju političku trgovinu, omogućavaju brutalno i flagrantno gaženje izborne volje građana i, praktično, izbore svode na apsurd. Posle usvajanja ovog zakona o lokalnim izborima biće nebitno koliko je koja politička stranka osvojila mandata na nekim lokalnim izborima, jer to koliko si mandata osvojio na izborima ne znači ništa, zato što u međuvremenu broj mandata jedne političke stranke može da se menja, u zavisnosti od toga da li od toga imaju interes neke druge političke stranke ili čak neki potpuno nepolitički faktori, kao što su bogati biznismeni, tzv. tajkuni ili neki drugi centri moći koji sa politikom i političkim strankama ne bi trebalo da imaju bilo kakve veze.
Ovaj zakon će da omogući da parlamentarna na lokalnom nivou postane i ona politička stranka koja uopšte nije ni učestvovala na izborima. Tako od demokratije na lokalnom nivou neće ostati ništa.
Ono što smo mi na jedan smešan način pokušali da predstavimo kada smo raspravljali o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika, može da se kaže i sada. Kad bismo hteli da budemo maliciozni, kada bismo hteli da budemo podsmešljivi, kada bismo hteli da izvrgnemo ruglu ovaj zakon, onda bismo mogli da uputimo jedan savet političkim strankama i svakom ko učestvuje na lokalnim izborima – nemojte da trošite novac za izbornu kampanju, nemojte da štampate novine, da štampate flajere, nemojte da plaćate skupe minute na lokalnim i regionalnim radio i televizijskim stanicama, čuvajte taj novac, kad se završe lokalni izbori kupite onoliko mandata koliko vam treba, jer je mandat slobodan.
Šta znači slobodan mandat u jednoj siromašnoj državi, u državi u kojoj je iz dana u dan sve više nezaposlenih, u državi u kojoj je socijalna situacija katastrofalna, u državi u kojoj poslodavci traže od mladih žena, a ovde pričate o nekakvoj rodnoj ravnopravnosti u jeziku, traže da se izjasni da kad zasnuje radni odnos neće ostati u drugom stanju ili da se neće udati narednih pet ili deset godina? U takvoj situaciji uvoditi tzv. slobodni mandat znači brutalno gaziti izbornu volju građana. Danas u Srbiji, gospodine ministre, svako ko ima 50 ili 100 evra može da kupi većinu odbornika u svakoj lokalnoj skupštini, bez obzira na to kojoj političkoj stranci odbornik pripada.
Kada ste 2008. godine zajedno sa Tomislavom Nikolićem krenuli u projekat uništavanja SRS, otimajući mandate u Narodnoj skupštini i kada ste to isto pokušali i na lokalnom nivou, smatrali ste da će svi ti vaši napori biti usmereni samo protiv SRS i da će samo mandati SRS biti dovedeni u pitanje. Te 2008. i 2009. godine je zaista bilo tako, ali 2011. godine nije više tako, sada su u pitanju i mandati DS, SPS, G17 plus i svih drugih političkih stranaka.
Ako se usvoje ova rešenja koja vi sada predlažete, više niko neće biti siguran u broj mandata koje je osvojio. Lepo je da je odbornik slobodan, to pozdravljam, ali onda neka tu slobodu dokaže i u predizbornoj kampanji, neka sam sebi organizuje izbornu kampanju, neka plati TV emisiju, neka nađe kandidate za odbornike, neka štampa novine, neka promoviše sebe, pa onda neka bude slobodan. Ovako, ovo je licemerno, stranka mu odredi kampanju, zahvaljujući stranci postane odbornik i onda, kad postane odbornik, kaže – sada sam slobodan, sada sa svojim mandatom mogu da radim šta mi je volja. Tu nema nikakve logike.
U kojoj demokratskoj, civilizovanoj, evropskoj ili vanevropskoj državi imate ovakva rešenja? Nemate nigde. Uveli ste slobodan mandat u državi u kojoj su 90% odbornika ljudi koji nemaju, većina od njih nema dovoljno sredstava za život. To su obični ljudi koje svi mi poznajemo.
Ne bave se u Srbiji politikom ljudi kao u Engleskoj, oni koji imaju velike zemljišne posede, vlasnici banaka, industrijskih pogona, pa im politika dođe kao hobi. Većina odbornika koji sede u lokalnim skupštinama, dobar deo njih, znam ih mnogo, maltene žive od tog odborničkog dodatka, koji iznosi, 5.000, 10.000 ili 15.000 dinara, jer nema drugih sredstava za život i takva je situacija manje-veše u svim političkim strankama. Ima izuzetaka, ima bogatih ljudi koji se bave politikom, ima onih koji ne zavise i nisu na plati ni u skupštini opštine, ni u Narodnoj skupštini Republike Srbije, ali ima i mnogo onih koji jesu i čija egzistencija i egzistencija njihovih porodica zavisi od tih 5.000, 10.000 ili 15.000 dinara.
Šta mislite da li će biti teško nekome sutra da kupi mandate tih odbornika? Neće. Taj čovek koji je ponekada i prinuđen da proda svoj mandat, možda nije loš čovek, možda nije nemoralan čovek, ali neka ga je muka stisla. Ne može da se zaposli, supruga ne može da mu se zaposli, dete ne može da mu se zaposli, ne može da završi školu, fakultet, ne može da leči svoje roditelje, ko zna iz kog razloga je čovek prinuđen da mora maltene da se proda, da se bavi političkom prostitucijom i vi to unapred znate. Vi znate da će biti takvih slučajeva u praksi i umesto da to sprečite, da u jednoj siromašnoj državi zaustavite korupciju na lokalnom nivou, vi omogućavate. Umesto da zaustavite mogućnost da oni koji poseduju kapital, a stekli su ga na nezakoniti i nemoralan način, kupuju ljude po Srbiji, kupuju odbornike, kupuju im duše. Umesto da to zaustavite, vi to omogućavate.
Dalje, zakon je prepun kontradikcija. Kažite mi, gospodine ministre, koja je logika da stranka koja je po Zakonu o političkim strankama, koji ste opet vi predložili, registrovana u Ministarstvu za državu upravu i lokalnu samoupravu, dakle registrovana, sakupila onoliki broj potpisa koji je zakonom tražen, mora na svakim lokalnim izborima da za svakog kandidata za odbornika skuplja po 30 potpisa građana. Šta to znači? Da su političke stranke neke neformalne organizacije. Zašto propisujete takvu jednu obavezu za stranku koja je uredno registrovana u vašem ministarstvu, koja je sakupila potreban broj potpisa, koje je dostavila svoj statut u Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu i koja deluje u skladu sa Ustavom, zakonom i pravnim poretkom Republike Srbije? Takvim strankama vi namećete obavezu da na svakim lokalnim izborima sakupljaju potpise za kandidaturu svojih odbornika.
Dalje, ne znam da li ste ministre svesni da velike korupcionaške afere danas potresaju ne samo vrh državne piramide, ne samo vas koji sedite u ministarstvima već mnoge lokalne samouprave, da imate 1001 primer malverzacija, zloupotreba i očiglednog kriminala u skupštinama opštinama i skupštinama gradova? Da vam ne navodim primere iz praktičnog života. U takvim uslovima morali ste da vodite računa kako će se ova rešenja iz ovog zakona o izmenama i dopunama Zakona o lokalnim izborima odraziti na našu političku praksu. Znate i sami da se u mnogim opštinama i gradovima nameštaju tenderi, da se nameštaju postupci javnih nabavki. Oni koji nam mesecima pričaju kako treba depolitizovati parlament, kako treba depolitizovati državnu upravu, jedinice lokalne samouprave, oni su najveći promoteri neviđene politizacije javnog i privatnog života u Srbiji, oni koji plaše narod političkim strankama, oni koji kažu da su političke stranke neprijatelj naroda, koji kažu da maltene političke stranke ne treba ni da se pitaju za svoje mandata kada se završe izbori, oni su promovisali princip ne da ne možete biti direktor nekog lokalnog javnog preduzeća ako niste član neke vladajuće političke stranke, nego ne možete da se zaposlite kao čistačica ako niste deo neke od vladajućih stranaka ili njihov član.
To je neviđeno licemerstvo. Da li vam je to poznato, gospodine ministre? Stručnost iznad politike, biranje direktora javnim konkursom, maknite dalje političke stranke iz lokalne samouprava i sve suprotno rade u praksi. Zašto to niste zaustavili? Ko dobija kredite na lokalnom nivou, ko dobija pare iz raznih agencija i republičkih fondova? Recimo ljudi koje predsednici lokalnih odbora G 17 plus uzmu za ruku i dovedu u Beograd ili Novi Sad. Oni dobijaju kredite. Koji je uslov? Moraš da daješ pare za G 17 plus. Oni najviše pričaju o tome kako treba depolitizovati lokalnu samoupravu. Da li vi to sprečavate? Ne, vi to još pospešujete, pospešujete da više uopšte nije bitno da li si osvojio pet, deset ili ni jedan mandat na lokalnim izborima. Sada ćeš imati mandata onoliko koliko imaš para, pa ako imaš mnogo para imaćeš mnogo i mandata, ako nemaš mnogo para, pozdravi se sa mandatima, zato što je mandat navodno slobodan.
Postavlja se pitanje – zašto niste bili dosledni kada je reč o toj famoznoj zatvorenoj izbornoj listi? Slušamo mesecima kako je najveće dostignuće demokratije imati zatvorenu izbornu listu, gde politička stranka ne može da odlučuje kome će da dodeljuje mandat, nego se mandati dodeljuju po redosledu kandidata na listi. Što onda niste ostali dosledni tom principu, nego kada je u pitanju jedna politička stranka koja učestvuje na izborima, onda po redosledu kandidata na listi, pa ako nekome prestane mandat, dodeljuje se sledećem. Kod koalicija toga nema, nego se dodeljuje onom kandidatu koji je pripadnik one političke stranke, kao i njegov kolega kome je prestao mandat. Time već odstupate od principa zatvorene liste. Vi ni taj princip niste uspeli da sprovedete do kraja i da ga na neki način podržite.
Zakon je loš, omogućava sistemsku korupciju na lokalnom nivou. Zakon je nedosledan sam sebi. Ne da neće dovesti do stabilizacije političkih prilika na lokalnom nivou, nego posle sledećih izbora daj Bože da se ne desi neka neviđena kataklizma po raznim lokalnim skupštinama po Srbiji. Biće svega i svačega, biće trgovine, kupovine, dešavaće se stvari da stranke koje apsolutno nisu učestvovale na izborima,neke novoformirane fantomske grupe građana odjedanput imaju odbornike, da oni odlučuju o tome šta će se dešavati na lokalnim nivou itd.
Ništa od stabilne, jake i uspešne lokalne samouprave i ništa od ove priče o navodnoj regionalizaciji, deetatizaciji, decentralizaciji itd. Kako govoriti o decentralizaciji, o demokratizaciji lokalne samouprave u sistemu u kome imate legalizovanu korupciju? Vi ovim zakonom legalizujete korupciju. To što vi kažete da je mandat slobodan, da ostavka mora neposredno da se preda, da nema blanko ostavki i pri tome mašete odlukama Ustavnog suda, to je samo fasada da prikrijete jednu očiglednu činjenicu, da vi ovim zakonom, kao i zakonom o izmenama Zakona o izboru narodnih poslanika legalizujete korupciju na najgori mogući način u Srbiji.
Ovde se pozivate na to da će o mandatima odlučivati Upravni sud. Moram da vas podsetim, gospodine ministre, da imate veliki broj primera u praksi da Upravni sud u identičnim pravnim situacijama gde se samo imena stranaka razlikuju, a sve ostalo je isto, donosi potpuno različite odluke. Postavlja se opravdano pitanje, javlja se bojazan – šta će biti sa svim tim mandatima, šta će biti sa poštovanjem zakona od strane jednog takvog suda koji sud ad hok, od slučaja do slučaja, kako kome odgovara?
Srpska radikalna stranka za ovaj zakon neće glasati. Daj Bože da on nikada ne bude usvojen, a i vi koji budete za njega glasali nemojte da mislite da će slobodan mandat, ukidanje blanko ostavki, zatvorena izborna lista da se obije o glavu samo SRS. Obiće se o glavu i vama. Kao što ste videli, kao što su mogle da vide kolege iz nekih drugih poslaničkih grupa koje su počele da napuštaju poslanici, to da politička trgovina zaobiđe neku političku stranku, nemojte da mislite da sutra neće da se desi i vama.
Dakle, ništa od jake lokalne samouprave, ništa od demokratske lokalne samouprave, ništa od suvereniteta građana na lokalnom nivou.
Dobićemo lokalnu samoupravu u kojoj se apsolutno neće poštovati izborna volja građana, gde će izborni rezultat biti potpuno besmislen i gde će oni koji raspolažu sumnjivo stečenim kapitalom, i gde će oni, kao što kaže vaš partijski šef Boris Tadić, nepristojno bogati, moći da rade šta im je volja.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je vreme ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe u celosti i 45 sekundi od vremena poslaničke grupe.
Reč ima narodna poslanica Zlata Đerić, pa narodna poslanica Nataša Jovanović.