Deseto vanredno zasedanje, 26.09.2012.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Deseto vanredno zasedanje

2. dan rada

26.09.2012

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 10:20 do 11:30

OBRAĆANJA

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Pošto više nemamo prijavljenih kandidata, prelazimo na listu govornika utvrđenu u skladu sa Poslovnikom.
Prvi za reč se prijavio narodni poslanik Marijan Rističević. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Marijan Rističević

Srpska napredna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, prijavio sam se iz prostog razloga što vidim da neko interesovanje posebno nije iskazano za ovu temu. S obzirom da naša dijaspora broji između tri i četiri miliona ljudi u svetu, a od toga u Nemačkoj živi 500.000, privremeno radi, boravi i živi, u Austriji 300.000 naših ljudi, to pokazuje značaj Sporazuma o penzijsko-invalidskom osiguranju i socijalnoj zaštiti koji je potpisan sa Austrijom i koji mi danas treba da verifikujemo.
Srpska dijaspora donosi godišnje 4,6 milijardi dolara. To je 13% bruto društvenog proizvoda, a srpska industrija donosi 17% bruto društvenog proizvoda. Kada uzmemo da je ovih 13% čist profit, da ova zemlja gotovo ništa nije uložila u naše ljude koji borave i rade u inostranstvu, a u Austriji je to ogroman broj, onda tek vidimo značaj ovog sporazuma, a onda vidimo i značaj naših ljudi koji borave i rade u inostranstvu.
Ono što je interesantno je da gde god naši ljudi rade, spadaju u dobre, čestite, marljive i vredne radnike, jedino što te iste rezultate koje prave tamo ne mogu da naprave u sopstvenoj zemlji. Hoću da kažem da u državama koje su uistinu demokratski organizovane, oni prave i te kakav rezultat.
Položaj Srba u Austriji u poslednje vreme nije bog zna kakav i zato ovaj sporazum dobija još više na značaju.
Treba da vas podsetim da od ovih 300.000 koji radi i živi u Austriji, polovina je u Beču, a mnogi od njih, s obzirom da nisu mogli da regulišu neka svoja prava, primili su i državljanstvo Austrije. U ovom trenutku broj Srba koji je primio državljanstvo u Austriji je gotovo 100.000, samo u Beču ih ima 40.000.
Da vas podsetim da su nedavno u Salcburgu čak zatražili da im se prizna status nacionalne manjine, s obzirom na evropska pravila da u svakoj zemlji gde jedne manjine ima oko 1% u ukupnom broju državljana, stiče se pravo da se dobije status nacionalne manjine u toj zemlji.
Toliko bi o tom zakonu, s tim da dodam da je od devedesetih godina pa do danas srpska dijaspora je brojnija za više od 150.000 visokoobrazovanih ljudi, da je američka procena da školovanje jednog visokoobrazovanog čoveka košta od 300 do 500 hiljada dolara i kada to pomnožite vidimo da smo kod odliva mozgova izgubili najmanje samo kroz školarinu 45 milijardi dolara. Dakle, daleko više nego što smo dužni. Stoga, ovim temama treba pristupiti krajnje ozbiljno i zato sam pomalo razočaran što je broj diskutanata veoma mali i što ova tema nije nešto posebno nekog interesovala.
Na kraju da iznesem podatak da po procenama Svetske banke od 2000. do 2010. godine iseljenici, odnosno srpska dijaspora je u Srbiju unela 43 milijarde dolara. Verujem da su ovi naši izneli više, ovi koji su vladali. Znači, ne može srpska dijaspora ubaciti koliko je prethodna vlast mogla izneti iz ove zemlje. Toliko o zakonu sa Austrijom.
Broj Srba koji je u Italiji je više od 100.000. Samo u severnoj Italiji živi 40.000, pa time i ovaj sporazum o međusobnom priznavanju određenih dokumenata sa Italijom dobija na važnosti. Za verovati je da ljudi koji borave tamo imaju njihove vozačke dozvole i time ćemo im olakšati njihov položaj, odnosno priznavanje dokumenata kada se jednoga dana vrate u svoju zemlju, a nadam se da će to biti uskoro i da će se vratiti u bolju zemlju od one iz koje su bili primorani da odu.
Što se sporazuma sa Bosnom tiče, tu sam u položaju da to podržim. Do polovine sam radostan zbog onog jednog entiteta. Malo sam zabrinut o pružanju te konzularne zaštite za onaj drugi entitet, s obzirom da polovinom BiH, hoću da kažem sa Republikom Srpskom, imamo izuzetne odnose koji se mogu nazvati savezničkim, više od srdačnih, dok sa ovim drugim delom gotovo da nemamo dobrosusedske odnose i od zavisnosti od konzularnog predstavništva iz zemlje u kojoj one bude pojavljivaće se i određeni problemi, pa stoga se mogu pojaviti u blisko-istočnim zemljama razni mudžahedini. Stoga sam pomalo zabrinut ukoliko budu tražili konzularnu zaštitu koja je svedena na nekoliko tih tipova.
Uglavnom, naravno da ću glasati i za jedno i za drugo, s tim što sam radostan što sporazum sa BiH doprinosi nekim srpsko-srpskim integracijama koje su, po meni, veoma nužne. Čak mislim da bi bile nužne da se sprovedu i pre pristupanja EU.
Želim da pozdravim zakone, odnosno sporazume koji su potpisani, s tim što sam pomalo razočaran s obzirom da srpska dijaspora opet u ovom parlamentu nije našla zasluženo mesto u našim diskusijama koliko doprinosi razvoju ove zemlje. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Milica Vojić Marković. Izvolite.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, nisam nešto navikla da mogu da pozdravim dva ministra i potpredsednika Vlade u sali oko jedne tačke, koja je očigledno vrlo važna. Zaista smatram da je vrlo važna jer se odnosi na veliki segment ljudskih prava. Kada su neka druga ljudska prava u pitanju u ovoj sali ima mnogo govornika. Nažalost, danas očigledno ta vrsta ljudskih prava o kojima hoćemo da pričamo nije zanimljiva narodnim poslanicima.
Druga tema koja je obuhvaćena ovim sporazumima je zapravo srpska dijaspora. To je tema o kojoj sigurno moramo da razgovaramo i sigurno je dobro da razgovaramo u ovom parlamentu, ali očigledno ta tema isto nije, čak i ovim dežurnim dijasporičarima, kako bih rekla, nije mnogo zanimljiva da o tome danas ovde razgovaraju.
Hoću da govorim o dva tipska sporazuma. Jedan je Sporazum između Republike Srbije i Republike Austrije o socijalnoj sigurnosti, a drugi je Sporazum između Republike Srbije i Slovačke Republike o socijalnoj sigurnosti. Ovo je jedna tema koja je vrlo značajna za građane Srbije, naročito za one koji žive na teritoriji ove dve zemlje. Ovi sporazumi mogu da kažem da su tipski sporazumi jer, praktično, tretiraju jednu materiju na jedan istovetan način sa istovetnim procedurama, tako da je reč o tipskim sporazumima.
Prava iz ovih sporazuma su već tretirana jednim mnogo starijim sporazumima sa tadašnjom Jugoslavijom, odnosno Austrijom i Čehoslovačkom tadašnjom, s druge strane, iz 1957. godine. Dakle, vidimo kada se neke stvari dobro postave, onda one dugo i traju, za razliku od nekih naših zakona koji se ovde donose svakodnevno. Bar jednom godišnje imamo prilike da vidimo iste zakone koji se dorađuju i ispravljaju.
U međuvremenu za obe ove zemlje, za Jugoslaviju, s jedne strane, i za ove druge zemlje, Čehoslovačku i Austriju, su nastupile neke promene koje su bile značajne i politički i teritorijalno, pa su ovi sporazumi morali konačno da dođu na red da se regulišu, naročito u ovom parlamentu, jer, koliko znam, Austrijanci su već ratifikovali ovaj sporazum. Očigledno Srbija u tom delu kasni jer nije mnogo očigledno zainteresovana za dijasporu, odnosno za građane Srbije koji žive u Austriji.
Ovi sporazumi tretiraju pravo na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu, dakle, velika grupa ljudskih prava, koja je i te kako važna za rad ljudi koji žive čak u Srbiji, a u ovom trenutku izmešten je na teritoriji druge zemlje, zatim tretiraju penzijsko-invalidsko osiguranje, zatim propise koji se odnose na materinstvo, osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti i osiguranje za slučaj nezaposlenosti i ono što je kod nas jedna oblast, koja se odnosi na dečiji dodatak, dakle, ono što je praktično ta oblast u zemljama Slovačkoj i u Austriji.
Ono što je važno reći, akcenat je dakle na osiguranju i da bi to bilo jasno treba reći na to na koga se ovi sporazumi, pre svega odnose. Dakle, rekla sam već više puta, na naše ljude koji žive na teritoriji tih zemalja, zapravo da se izbegne ono dupliranje osiguranja, naročito po pitanju penzijsko-invalidskog osiguranja je to značajno, jer mnogi naši ljudi steknu praktično jedan deo prava na penziju u ovoj zemlji, a veći deo u nekoj drugoj zemlji, recimo u Austriji je to slučaj i onda se pravi zaista veliki problem kako da ostvare ovo pravo.
Zbog toga je ovaj sporazum i te kako važan. Odnosi se na naše diplomate koji rade u ovim zemljama, oni takođe su imali povremeno velikih problema oko ove zdravstvene zaštite, tako da je dobro da budu tretirani ovim ugovorima i odnosi se i na naše građane koji su turisti u ovim zemljama, naročito ovaj deo prava na zdravstvenu zaštitu, što je isto tako značajno, jer doduše, zbog siromaštva koje je prethodna Vlada uvela kao model življenja u ovoj zemlji, ima sve manje turista koji mogu sebi da dozvole da putuju iz nekih drugih razloga, ali taj neki deo ove oblasti, taj turizam, zapravo je vrlo značajan i zapravo zdravstveno osiguranje turista je vrlo značajno.
Ne mogu da kažem nijednu stvar koja bi bila loša, koja se tretira u ovim sporazumima, ali bih volela da ista prava koja se ovde našim građanima osiguravaju na teritorijama drugih zemalja, budu osigurana i u ovoj zemlji. Kada to kažem, gledam gospodina Krkobabića i penzijsko-invalidsko osiguranje u ovoj zemlji. Kada kažem – penzioner, danas mogu slobodno samo da kažem da je to jedna armija siromašnih ljudi i da zaista ova država i ova nova Vlada moraju i te kako da se pozabave reformom tog sistema, i moraju da pronađu način da penzija ne bude socijalna kategorija, jer ona očigledno postaje socijalna kategorija, nego i ekonomska, ti ljudi su zaradili svoje penzije.
Najveći deo ljudi je zaradio svoje penzije i od toga mora da živi dostojanstveno u starosti. Nažalost, imam retku priliku da vas vidim, ali hoću da otvorim i to pitanje, zato što vas vidim, zašto se akcenat stavlja, pa i ova Vlada stavlja akcenat na to da lokalne samouprave moraju da pomažu to što Penzioni fond ne može da isplati, odnosno država ne može da isplati svojim penzionerima. To je degradacija i to je diskriminacija ljudi. Budžet u mom gradu, ja sam iz Valjeva nije u stanju da podnese takva davanja. Zaista nije u stanju da podnese. Mi smo imali neka ratna razaranja, od naših, kako vi sada kažete, naših sadašnjih prijatelja, koji su nas počastili bombama, kasatnim bombama i raznoraznim drugim bombama, pa nam je glavni "Krušik" uništen. Grad je živeo od toga.
Dakle, grad ovog trenutka ne može da podrži svoje penzionere. Zašto su oni diskriminisani, u odnosu na beogradske penzionere, na jagodinske penzionere, na neke druge penzionere, o tome morate da vodite računa. Ne možete da obavežete lokalnu samoupravu, jer ste im sve uzeli pa nemaju uslove da plate to penzionerima, vodite računa o tome da ljudi mogu dostojanstveno da žive u svom gradu, da ne moraju svi da žive u Beogradu, da bi im bilo dobro.
Sa druge strane, socijalna davanja u ovoj državi su daleko ispod svakog nivoa, jesu ona povećana, ali su birokratske procedure i birokratski aparat napravljeni da spreče ljude da ostvare svoja prava i nažalost, to se teško može popraviti, brzo i jednostavno. To je jedan birokratski odnos prema stvarnosti, ovog momenta se borim za dve samohrane majke, koje ne mogu da ostvare svoja prava iako imaju sva prava i imaju pravo na socijalna davanja, ne mogu da im pomognem, jer imamo probleme sa birokratijom, koja očigledno ne razume jezik, onaj koji je propisan u zakonu.
Uopšte ta priča o tumačenju zakona, je za mene stvarno smešna, jer vrlo je jasno nečije pravo da nešto ostvari, vrlo je jasno i u zakonima je to potpuno jasno i ne vidim da treba potreba da se nešto tumači, da to traje dve godine, da bi se to rastumačilo.
O zdravstvenom osiguranju u našoj zemlji bilo je reči u ovom parlamentu, mislim da je u prošlom mandatu naš kolega Milan Dimitrijević o tome govorio bar jedno sto puta. Nova Vlada je svesna u šta se hvata kada treba da reformiše zdravstveni sistem, sistem sa najviše korupcije, sistem sa najmanje ličnog odnosa pacijent-lekar, jer ako ste im propisali traku na koju treba da trče pacijenti da bi ispunili normu, onda ne možemo da govorimo ni o kakvom kontaktu. Moram da kažem da je lečenje u najvećem delu lični kontakt i poverenje, svega drugoga najmanje medikamentima.
Moja koleginica će otvoriti još jednu temu koja je vrlo značajna, ja ću ovde završiti. Hoću da kažem da je lepo to da svojim građanima pomognemo da na jedan zakonski način ostvare prava u zemlji u kojoj žive, a ona nije njihova domovina, zavičaj ili otadžbina, ali volela bih da srpski građani u Srbiji imaju ista prava i da im država ta prava omogućava. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala. Reč ima narodni poslanik Mira Petrović, koja se javlja na osnovu replike.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Mira Petrović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS
Poštovana koleginice, osetila sam potrebu da pojasnim vezano za lokalnu samoupravu i ovo što ste upravo izjavili za diskriminaciju penzionera, Valjeva i svih ostalih gradova koje ste naveli.
Naša poslanička grupa je ponosna na to što smo uspeli da uradimo, da ono što smo radili u Beogradu protekle četiri godine, a to je pomoć za penzionere, da se ovog puta proširi na celu Republiku. Mislim da je to najveća naša zasluga. Mi smo ovde u Beogradu imali još neke druge stvari koje smo radili, od besplatnog prevoza, pomoći trudnicama, njih niste ovog puta pominjali, ali ću vam navesti primer da u Aranđelovcu u trenutku kada smo ovde davali pomoć trudnicama, Aranđelovac je utvrdio da nema sredstva, da lokalna samouprava nema sredstva, a bilo je svega 17 porodilja, odnosno žena na trudničkom bolovanju. Tako da nije uvek stvar da li je lokalna samouprava ima sredstva ili nema, nekada je potrebna i dobra volja, a mislim da smo to ovog puta uspeli da uradimo i da model Beograda preslikamo i da je pola miliona ljudi, penzionera dobilo tu pomoć od 16.000. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Milica Vojić Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovana koleginice, možemo mi ovako da razgovaramo mnogo dugo. Potencirate jednu temu koju ne volim da tretiram na taj način, znate u Beogradu su prava ostvarena ali u drugim delovima Srbije nisu. Kosovo i Metohija je deo Srbije, da se ne vratimo tamo pa da vam ispričamo kako žive penzioneri, to bih volela da vam ispriča moj kolega Marko Jakšić, ako već niste otišli tamo da vidite.
Broj od 500.000 penzionera je jedna trećina, manje od jedne trećine u odnosu na broj penzionera. Kada jedna trećina penzionera ima prava, a dve trećine nemaju reč je o diskriminaciji. Govorim samo ono što je vrlo važno da svi shvatimo, država sistemski mora da reši mere za sve kategorije. Nema kategorija beogradskog penzionera i kategorija valjevskog regiona, nema. Sistemski rešite mere i onda će biti sve u redu. Hvala.

Milica Radović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Dame i gospodo narodni poslanici, meni je jako žao što ova tema nije izazvala veće interesovanje u Narodnoj skupštini. Takođe me i začuđuje činjenica da se predstavnik Vlade danas nije obratio poslanicima, da prosto nije imao potrebu bilo šta da kaže o ovim sporazumima, iako su oni izuzetno važni, ali drago mi je što je ova tema vrlo značajna za razgovor poslanicima DSS i gospodinu Marijanu Rističeviću. Znači, samo četiri poslanika danas da govore o ovoj temi, nije uobičajeno, a u krajnjem slučaju mislim da nije i korektno u odnosu na ono što se ovom temom tretira.
Govoriću samo o ova dva sporazuma o socijalnoj sigurnosti koje je Srbija potpisala sa Austrijom i sa Slovačkom. Mislim da je dobro što se oni sklapaju u svrhu zaštite naših građana u inostranstvu i u svrhu zaštite stranih državljana, odnosno građana u Srbiji. Posebno je dobro što oni garantuju jednak tretman državljanima i osiguranicima u obe države ugovornice.
Ovaj sporazum sa Austrijom omogućava da svi koji rade u Austriji, odnosno da svi Austrijanci koji rade u Srbiji u Austrijskim firmama mogu da ostvare sva prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, sva druga prava koja proizilaze iz radnih odnosa, kao i prava koja proizilaze iz bezbednosti na radu. Ovaj sporazum je potpisan, koliko sam uspela da vidim, 1998. godine, ali je tek sada prilagođen međunarodnim standardima i do sada on faktički zbog toga nije mogao ni da bude ratifikovan.
Sporazum je vrlo značajan jer danas, moramo da znamo, 300 hiljada Srbi živi u Austriji, od toga 180 hiljada samo u Beču. Sa druge strane, Austrija je jedan od najvećih stranih investitora u Srbiji. Još od 2000. godine pa na ovamo ona je uložila negde oko tri milijarde evra, a robna razmena samo u 2011. godini je bila oko 500 miliona evra.
Naravno da značaj ovog sporazuma treba posmatrati i u svetlu te činjenice da doseljenici, došljaci u Austriji, jako teško ostvaruju svoja prava, tačnije oni imaju mnogo više poteškoća u procesu integracije, nego u bilo kojoj drugoj zemlji u EU i po tom kriterijumu Austrija se nalazi na 24. mestu ukupno od svih zemalja koje su rangirane na toj listi, što je daleko ispod proseka zemalja u EU.
Posebno zabrinjava podatak da se broj srpskih građana, sad namerno ne govorim državljana nego građana, u inostranstvu smanjuje. Naravno, još više zabrinjava ako ga sagledamo u svetlu te činjenice da se broj Srba u Srbiji takođe smanjuje. Razlog za to je vrlo jednostavan. Naši ljudi u inostranstvu, da bi imali pravo na normalan život i da bi mogli da ostvare sva svoja prava, s obzirom da država u tom pogledu ne čini mnogo, odlučuju se za prihvatanje državljanstva onih zemalja u kojima žive. To, naravno, čine da bi normalno mogli da žive, da bi imali sva prava koja se odnose na njihova građanska, lična, posebno politička prava kao građana tih zemalja. U tom smislu mislim da je vrlo važan značaj ovog sporazuma.
Kao što sam ranije rekla, ogroman broj srpskih građana živi u Austriji, i naravno, srpska zajednica je mnogo veća, čak i od slovenačke, hrvatske i mađarske zajednice u Austriji, ako ih sa jedne strane posmatramo sveobuhvatno. Za razliku od njih koje su 1955. godine čini mi se, dobili status nacionalne manjine, Srbi u Austriji to još uvek nisu. Podsetiću vas da su Srbi u Austriji živeli još s kraja 17. veka pa na ovamo, da su se u Beču štampala najvažnija dela srpske literature, pomenuću samo "Srpski rečnik", "Prvu srpsku gramatiku". Takođe, je važno da su Srbi učestvovali u oblikovanju društvenog života u Austriji još od 17. veka pa na ovamo. Ovo sve, naravno, govorim u prilog toj tezi da je neophodno da se država mnogo više založi za to da dobijemo status nacionalne manjine, jer će položaj srpske zajednice u Austriji biti naravno mnogo više zaštićeniji.
Sa druge strane, za dobijanje statusa nacionalne manjine po Ustavu Austrije neophodno je da Srbi, odnosno nacionalna manjina, zajednica koja na to pretenduje, mora da dokaže prisustvo jedne njene institucije u trajanju do 150 godina.
Podsetiću vas da Srpska pravoslavna crkva na teritoriji Austrije postoji skoro dva veka i da ima priznat zvaničan status. Znači, sa jedne strane, mi smo ispunili sve uslove za dobijanje statusa nacionalne manjine u Austriji, a sa druge strane vidimo da apsolutno ne postoji nikakvo htenje, odnosno volja austrijskih zvaničnika da nam priznaju status. Znači, u takvoj situaciji neophodno je da država učini sav napor da se intenzivira bilateralna saradnja, odnosno bilateralni odnosi sa Austrijom, da se unapredi svaki vid saradnje sa Austrijom, kako bi ovaj zahtev srpske zajednice u Austriji mogao da bude jednog dana ostvaren.
Za razliku od Austrije, konkretno Slovačka, ovaj drugi sporazum o kome govorim, u Slovačkoj Srbi imaju status nacionalne manjine. Čini mi se, u februaru 2010. godine je Vlada Slovačke i zvanično priznala status nacionalne manjine srpskoj zajednici. Moram da priznam da srpska zajednica nije mnogobrojna. Tačnije, poljska, mađarska i ukrajinska zajednica u samoj Slovačkoj su mnogo brojnije od srpske zajednice, ali srpska zajednica tamo ima status nacionalne manjine.
Naravno, vrlo je važno da kao država uspostavimo jedinstvenu politiku u zaštiti srpskih interesa, posebno ako znamo da je ova vlada ukinula Ministarstvo za dijasporu, koje se ranije koliko-toliko bavilo ovim pitanjem.
Takođe, neophodno je da srpski narod u regionu uživa mnogo veći stepen prava, nego što je to sada. Mislim da pozicija i politika Srbije treba da budu da se zalaže za to da Srbi i u regionu, kojih ima jako mnogo, po nekim zvaničnim statistikama preko dva miliona, treba da bude naš cilj da oni imaju ista prava kao nacionalne manjine u Srbiji.
Podsetiću vas da su prava srpske zajednice u okruženju jako i ozbiljno ugrožena. Možda najdrastičniji primer je pitanje ostvarivanja tih prava u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a najbolji status u pogledu ostvarivanja tih prava Srbi imaju u Rumuniji. Zbog toga je vrlo važno da konačno država shvati koliko je ova problematika važna, da se utvrdi jedna jedinstvena politika zaštite srpskih interesa, ma gde Srbi bili, a posebno Srbi u regionu, jer moram da vam kažem da mi kao država nikada nećemo moći da budemo ni poštovana, ni moderna, ni u istinskom smislu demokratska država ako se na ovakav način odnosimo prema svojim sugrađanima, prvenstveno u regionu.
Hvala vam. Meni je žao što sam ja poslednji govornik na ovoj sednici. Žao mi je što moja koleginica Sanda Rašković Ivić neće imati priliku da govori, jer očigledno sada završavamo zasedanje. Ona je kao bivši ambasador u Italiji imala mnogo toga da kaže u pogledu sporazuma koji je danas na dnevnom redu, ali ovakav ishod niko nije mogao ni da predvidi, da ćemo ovako brzo da završimo, s obzirom na tempo rada koji smo imali u poslednje vreme. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog jedinstvenog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 96. Poslovnika?
Reč ima narodni poslanik Milorad Stošić.