Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, nekoliko stvari koje bih želeo da razjasnim. Neću odgovarati sada svakome, nego ću sačekati da prođe dvoje ili troje poslanika, četvoro poslanika, pa ću onda odgovarati, ali ću se osvrnuti, razume se, na svačije izlaganje.
Gospodine Gojkoviću, postoji inače kod nas jedna floskula neistinita, da svaki put kasnije dođe lošiji predlog. Ne, najbolji dokaz vam je da posle Vens-Ovenovog plana došao plan kontakt grupe koja je za Srbe bio povoljniji nego što je bio Vens-Ovenov plan. Nije to pravilo. Nažalost, neretko se i dogodi. Ali, ono što je važno, to je da ljudi moraju da razumeju, sada se obraćam ljudima zbog besmislica koje sam nešto kasnije čuo, ljudi moraju da razumeju da nije pitanje uvek onoga što na bilo kojem papiru stoji, a što smo juče, makar ono što je najteže za Srbiju, o tome otvoreno govorili, neskriveno pokazali sve, već je i pitanje političkog momentuma, pitanje okolnosti, pitanje života oko nas i šta je to što možete da uradite u datim okolnostima. To je ono što mi neretko zaboravljamo i to je ono zbog čega nabijamo kao noj glavu u pesak. Nisam to juče dovoljno uspešno obrazložio.
Mi smo živeli u vremenu i nismo ni sanjali, nismo ni pratili, nismo ni gledali kako je snažila hrvatska vojska, pa nismo razumeli kako se nešto dogodilo 1995. godine, nismo razumeli kako su se neki na Kosovu naoružavali 1997, 1998. i 1999. godine, misleći da ćemo sve lako, uvek potcenjujući sve, zato što mi kada sedimo u kafani ili kada sedimo u Skupštini, ne poredeći kafanu ili Skupštinu, mada je juče, nažalost, ličila na, greškom ljudi, želim da verujem greškom, a ne zlom namerom, iako mi je više ličilo na zlu nameru. Nadam se da ćemo imati dovoljno mudrosti da izvučemo pouke iz toga, da naučimo kada je vreme, koliko da čekamo i šta je to što možemo da uradimo.
Vama bih upravo obrnuto rekao. Kažete – vidi, Vučiću, pregovaraš već deset godina. Pa da, da ne pregovaram deset godina, morali bismo da priznamo nezavisno Kosovo. I okej je, znam da je to vaša politika, razumem da je to vaša politika, samo da, to i jeste smisao da to ne učinimo, zato što nam okolnosti ne idu na ruku. Ne znam šta biste drugo. A pri tome nisam za zamrznuti konflikt i ne mislim da je zamrznuti konflikt rešenje, naprotiv.
Kažete – Vučić je došao da nam drži predavanje šta je non-pejper. Ne, samo sam odgovorio, inače sam morao da slušam svakojake besmislice, laži i glupost. Demantovao sam juče, u činjeničnom smislu, ne u smislu politike drugačijih stavova itd, u činjeničnom smislu 24 laži. Toliko sam, izbrojali su moji ljudi juče, 24 direktne laži o tome ko ima dvojno državljanstvo, ko nema, znači 24 činjenične laži sam juče bio primoran da demantujem. Nisam držao nikakvo predavanje, samo vam dao definiciju u jednoj rečenici šta znači non-pejper. Da nisam došao da pričam o tome, rekli biste mi – nisi došao da pričaš o tome. Kada pričam o tome, zašto pričaš o tome? Šta god da sam uradio, uvek biste rekli isto.
Onda ste rekli dve stvari, jednu manje opasnu onako uzgredna je laž, ali vama imanentna, srednje ime, a to je kaže, hoće ljudima u Srbiji to da kažem, kaže – znate nama se čini da je ucenjen Vučić, a ne Srbija. Prvo, da biste nekoga ucenili morate imate nešto čime biste ga ucenili. Ponoviću vam, niti imam račune, niti bilo kakvo bogatstvo ni u inostranstvu niti bilo gde u zemlji da bi bilo ko bilo šta imao da mi oduzima, da bilo šta imam da izgubim.
Drugo, mene ne interesuje, znam ja i političare koje su pod sankcijama Amerike i Velike Britanije sa kojima se redovno sastajem, pa šta? Da li vi stvarno mislite da mene interesuje da li će neko da uvodi sankcije? Pa, ja sam bio ponosan na sankcije koje su protiv mene uvedene 1999. godine, bio sam kriv što sam branio zemlju, a napadao agresore. Pa, vi stvarno mislite, kaže, objavite ovo, molim vas, da vidite kako je to za Vučića težak podatak. Hajde, molim vas, objavite to još jednom da sam bio pod njihovim sankcijama 1999. godine, srećan što sam bio protiv onih koji su izvršili agresiju na našu zemlju.
U kom svetu vi živite? Vi stvarno mislite da se neko uzbudio, da se neko nasekirao zbog toga. Što da mi zabrane da negde otputujem? Ništa vas ja ne razumem, ne razumem taj odnos.
Dakle, zbog građana Srbije, niko mi nikada ničim ličnim nije pretio niti ima čime, samo da znate o kakvim lažima je reč, ali oni se, to je i ona ista mantra u kojoj oni poveruju u sopstvene laži, svakoga dana nabace na kamaru bezbroj laži i onda, uzmi koju hoćeš laž, izmisli i pričaj gluposti pred svima. Vi i ne stignete, meni dobro dođe da jedanput godišnje ili dva puta godišnje ili dva puta godišnje dođem u Narodnu skupštinu da na sve te laži mogu da odgovorim, da ljudi shvate o kakvim glupostima pričaju, a onda ste uradili nešto što je mnogo opasnije od ovih besmislica i gluposti koje ste ispričali, a to je da ste ponovo učestvovali u kriminalizaciji našeg naroda i naših ljudi na severu Kosova i pričate o srpskoj strahovladi na severu Kosova. Govorite, ne borimo se za lekove. Ne, nego se vi borite za lekove. Kada ste neki lek preneli na Kosovo i Metohiju? Kad? Pa nikad, naravno, ali šta vas briga za činjenice kad god tako nešto izmislite, slažete tim gore po činjenice i koga briga.
Govorite sve ono što pojedine strane službe namenski rade, razarajući Srbiju i razarajući srpsko nacionalno tkivo na severu Kosova i na celom Kosovu i Metohiji i preko medija koje organizuju i preko političara koji organizuju na najdirektniji način i na najbrutalniji mogući način.
Niste rekli o Kosovu ni reč, ni o Kurtiju, ni o pravdi ili nepravde koja dolazi iz inostranstva, ni o čemu i ovu temu vi ste našli da pričate o meni. Ja tu patološku potrebu moram da priznam, ne mogu do kraja da razumem. Ja razumem da vi patite zbog toga što nikada niste mogli i nikada nećete moći da me pobedite, ali je, da vi u svakoj temi i u svemu u francusko-nemačkom planu, u Izveštaju o Kosovu i Metohiji, u svemu vidite nešto kako biste mogli da naudite meni lično, zato morate nekom drugom da se obratite, stvarno nisam nadležan za to, ali vas molim samo da razmislite šta je tema o čemu mi danas razgovaramo.
Kao što treba da pogledate kakav ste rezultat napravili svojim jučerašnjim nastupom. Ako hoćete da vam ja pomognem, sa jedne strane pogledajte kakav ste rezultat za Srbiju napravili, što je mnogo važnije, užasan, a onda pogledajte kakav ste rezultat napravili za svoje političke partije, a taj rezultat vam je još užasniji. Pošto znate, sada se radi na dnevnom nivou, možete da vidite kako ljudi reaguju. Razmislite malo o tome kakve su vaše poruke građanima. Razmislite malo o tome šta je
to čime ste doprineli, nemojte da živite u svom balonu laži i iluzija koje čujete sa jednog medija ili sa različitih društvenih mreža u potpuno ograničenom krugu ljudi iz svog sveta, koji nema veze nikakve sa realnošću. To vam je moj mali savet.
Na kraju, ja nikada nisam pregovarao o opstanku na vlasti ni sa kim, niti ću, niti me to zanima. Toliko sam vas puta pobeđivao da mi je dojadilo i najubedljivije u istoriji Srbije i verujem da skoro se neće desiti da neko tako ubedljivo pobedi i ne dva puta, već mnogo puta na različitim izborima.
Posebno sam ponosan na rezultate, jer te pobede su rezultat rezultata onoga što smo napravili, uradili za građane Srbije. Nikada neću pregovarati zbog opstanka na vlasti, mene interesuje opstanak i napredak Srbije, a vi ste toliko opsednuti vlašću da i kada o lekovima pričate, vi vidite srpske kriminalce, jer biste hteli nešto protiv Srbije da učinite, ne biste li nažao napravili nešto Vučiću ili ne znam kome. Tako taj diktator koji nije navikao da čuje ništa ružno, juče sam čuo stotine uvreda, 24 direktne laži demantovao, nema šta nisam čuo o sebi i sve drugo. Jednostavno vam na vredi, morate da nađete politiku koju ćete da imate.
Shvatio sam da je vaše rešenje za kosovski čvor, da ukinemo strahovladu na severu Kosova, da ode Vučić, da ode SNS i onda demokratsko pitanje, sve je rešeno. To je vaše rešenje. Vaš osmeh mi sve to potvrđuje, čestitam vam na tom rešenju, želim vam mnogo uspeha, siguran sam da kada budete pregovarali sa narodom o tome koliko će poverenja da vam da, da će biti još manje nego što je bilo na prethodnim izborima.
Javio sam se, vrlo kratko ću da odgovorim na neke stvari, ali dobro je da govorim o suštini, jer ovo jeste suština i bilo bi dobro da smo juče govorili o tome, umesto što ste pokušali nasiljem da me sprečite da odgovorim.
Kažete, Bog neće dozvoliti potpisivanje. Nisam preveliki vernik, ali verujem u Boga i nisam s njim na ti, kao vi, ali računam da i neko odavde razmišlja i to bih ostavio zemaljskom poslu da potpisuje ili ne potpisuje, pa smo to oko potpisivanja još juče razrešili.
Što se tiče Skupštine, loše, vrlo loše i sramno je bilo ovo juče, loše za našu zemlju, za vas užasno, a svima nama neprijatno i baš loše.
Nije to prvi put, radili ste vi to i ispred Skupštine, radili ste vi to i lupajući Skupštinu, i provaljujući i na sve druge načine, nije to rešenje. Sada ste u parlamentu, instituciji, govorite, iznosite argumente, pobeđujte, gubite, to je politika, a ovo nije politika.
Niste vi ovde došli da govorite lepo, jer vaša poslanička mesta su malo dalje i nemate vi ovde šta da radite ni sa Poslovnikom, ni sa bilo čim drugim, nego na svojim mestima.
Nasilje nije nešto što ljudi vole i ne vole ni nered, ni haos, ali koliko se obradovao Kurti i njegovi mediji vašim ponašanjem, Hrvati i njihovi mediji vašim ponašanjem i svi su na vašoj strani. Gle čuda, pošto su neki govorili o nekim čudnim imenima, tako da možda ste zadovoljni time, možda niste.
Ono što je mnogo važnije, što je suština, nekoliko stvari. Kažete, geopolitičke okolnosti su bolje za nas. Plašim se da su mnogo lošije za nas nego što su ikada bile. Plašim se da su najlošije za nas u poslednjih 10, 15 godina. Zašto? Znam ja kako to izgleda kod nas Srba. Znam ja. Imam ja tu i u delu porodice - e nek je mečka zaigrala malo pred njihovim vratima, sada će Rusi da uzvrate, sada će ovako, sada će onako, pa će naši da ih pobeđuju, pa će da bude, aha. A onda vidite da, u stvari, debelu cenu svega toga plaćamo mi. Šta se promenilo? Ništa, osim što je teže i lošije za nas.
Želim vama da kažem, dakle, što se institucionalne saradnje tiče, bio sam jedan od retkih, jedini, koji se sreo sa ministrom Lavrovim u Ujedinjenim nacijama u septembru mesecu, 19. ili 20. septembra i zbog toga oštro kritikovan svuda na zapadu. A šta je to što mi tačno zamerate? Šta je to što mi tačno zamerate? Ja sam se sa njim lično sreo. Bilo je nas 20 - nas 10, njih 10. Šta je problem? Šta mi zamerate tu? Ne znate ni sami, ali ste zaboravili da se taj susret desio, a ja nisam zaboravio.
Da li mislite da treba da izlažemo Srbiju pritisku, pa da to treba da radimo svaki dan? Sasvim moguće. A što pomažete pod znacima navoda državi na takav način? A šta smo mi tu uradili protiv ruskih interesa? Što sedimo i trpimo? Ne mešamo se u sukobe, nikome i znaju da je protiv naših zakona kada imate dobrovoljce i svaki dan na Telegram mrežama gledam priču o srpskim dobrovoljcima. Što rušite zakone Srbije?
Jesam li im nekada zamerio to što vas pomažu? A ja nikada u životu nisam pozvao Navaljnog niti bilo koga drugog. Pa, nisam. Samo, razlika između mene i vas je što ja poštujem Rusiju, a ne služim Rusiji, služim samo Srbiji i to je bila moja politika i biće moja politika.
Hoću nekoliko suštinskih stvari, jer ovde su suštinske stvari pomenute važne. Našli ste jedan institut. Ima još jedan institut koji je još povoljniji za vašu procenu oko onoga ko je ugasio svoje firme, ali nije pitanje ko je ugasio svoje firme u Rusiji, već šta su stvarne posledice. Posledice su strukturalno katastrofalne, iako manje od onih kakve su svi očekivali.
Ljudi vi meni o tome govorite, koji se time bavim svaki dan po ceo dan i gledam i voleo bih da prođu i zato ne učestvujem u sankcijama i u svemu drugom. Nemojte, kada vas molim. Dakle, Rusija ne proizvodi. Ima, prvo, nedostatak za naprednu tehnologiju, ima nedostatak, jer ne proizvodi, ne postoji na svetskom tržištu poluprovodnika, odnosno čipova. Proizvode ih Amerikanci, dizajniraju. To je ono što je sada najvažnije. Rade sa Meksikom i Kanadom. Tajvan više od 50%, ali to su američki čipovi i u Evropi svega 10% se proizvodi. To su Švedska, Finska, Skandinavske zemlje. Pa, mi smo odavde imali pokušaj reeksporta iz Finske za Rusiju čipova, zato što sa tim imaju probleme.
Dakle, Rusija se bolje snašla nego što su mnogi mislili, ali nemojte samo, ko Boga vas molim, da mi govorite da im je mnogo lepo što imaju sankcije. Ko Boga vas molim, jer to kao da slušam „Treće oko“ i neke emisije na nekim našim televizijama koje nikakvog smisla sa realnošću i dodira sa realnošću nemaju.
Dakle, veoma je teška situacija, ali neki su očekivali da će posledice biti mnogo teže. Kao što ću vam ja reći, da biste videli samo koliko racionalno gledam, ja mislim da je najveća greška zapada to što su najavili tenkove, posebno nemačke tenkove. Hoćete li da vam kažem zašto? To su strašni tenkovi. Ne zna se koji je bolji, Čalendžer, Leopard ili Abrams. Oni su ujedini ruski narod kao što ga nikada niko nije ujedinio. Imali su problema sa odobravanjem rata. Imali su bezbroj problema u tome. Kako su najavili nemačke tenkove, 87% Rusa odobrava, a nije ih bilo ni na 60%.
Najveća politička greška koju je Zapad napravio jesu tenkovi. Neverovatno je kako su u jednom danu ujedini Ruse. A kakve to veze ima sa realnošću koja se tiče ekonomije, tehnološkim napretkom i svim ostalim? To nema veze sa navijanjem.
Kada vodite zemlju ili hoćete, pledirate na to da vodite zemlju, morate na realan i racionalan način da sagledavate argumentaciju.
Kažete Orliću, rekao je - ako nam zaustave evropski put. Pa, tačno je rekao ne zato što je evrofanatik, zato što on zna dobro koliko mi problema imamo, koliko teških reči izgovorimo i sve drugo.
Ne mislite valjda da treba da se vratimo u 1906. ili 1917. godinu? Godina 1917. nam je bila toliko uspešna da smo izgubili trećinu muškog stanovništva što od kuge i tifusa, što od postratnih posledica, ne samog direktnog ratnog učestvovanja. Pa, šta, treba u te godine da se vratimo? To treba da nam bude cilj?
Razumeo sam ja vašu i metaforu. Dakle, kada smo to mogli da izdržimo, možemo da izdržimo i mnogo manje toga, ako je to bila metafora, ali ja ne mislim da mi treba da izdržavamo bilo šta. Zbog čega bismo da izdržavamo bilo šta drugo? Nemojte da smetnete sa uma da smo svi mi danas neuporedivo sebičniji nego tada. Danas mi ne želimo da imamo dece kao što smo želeli nekada da imamo. Danas mi ne želimo da radimo po 12 i 14 sati, kao nekada. Ne želimo ni po osam, ni po šest. Danas mi nemamo više radnike koji će da rade na putevima. Ne možemo da ih nađemo. Svi hoće da budu u kancelariji, da rade dva do tri sata dnevno i da imaju ogromne plate. Pa, sve se promenilo. Pa, kako mislite da to sve izvedemo? Ili sebe nećemo da pogledamo u lice i nećemo da vidimo šta se to sve promenilo oko nas, onda smo naivni i doći ćemo do pogrešnih zaključaka, jer kada imate pogrešne premise, zaključak će vam biti pogrešan.
Pričate o Carinskom ratu 1906. godine. Carinski rat je doprineo, u stvari, onome što se posle toga zvala aneksiona kriza 1908. godina, pa bogami i balkanskim ratovima, a zatim i Prvom svetskom ratu, zato što su naši odnosi sa Austrijom nas dotle doveli. Srećom, 1908. godine smo imali Stojana Novakovića koji nikada neće biti voljen i hvaljen u srpskoj istoriografiji. Posle toga nismo imali nikoga ko bi nas sačuvao takve katastrofe.
Sada samo da mi ne govorite – jao, ti si protiv toga. Ne, snimili smo najviše filmova o Prvom svetskom ratu, o devedesetim, od Košara do ne znam čega, od ulica do spomenika, od Stefana Nemanje do svega drugog. Slavna istorija. Hajde malo da se zaustavimo, da nemamo takve posledice. Hajde da probamo da čuvamo mir, da probamo da sačuvamo decu, da gradimo mir i da gradimo budućnost.
Još nešto da vam kažem. Pristojni ljudi ne govore o onome što su u nekim razgovorima koji nisu bili za javnost izgovarali, ali pošto ste to pomenuli, reći ću vam, nisam vas lagao i ne stidim se toga što sam vam rekao. Ja znam kako stvari idu. Srpska država je mogla u ovih deset godina svojom snagom, ako hoćete autoritetom državnog rukovodstva delimično, zato što mnogo toga zavisi od državnog rukovodstva.
To možete da vidite, uporedite samo dve arapske zemlje, jednu koja ima pet puta više nafte od od ove druge, a ova druga deset puta razvijenija od one prve. Nije sve u tome, već i u odlukama koje se donose.
Zato vas ja molim samo da realnije sagledavate situaciju. Ako vi znate nekoga ko je prema Rusima bio korektniji od nas u celoj Evropi, zbog čega sam izložen i poruzi i napadima žestokim i jezivim pritiscima na svakom samitu na kojem se pojavim, na svakom, nikada ni od koga od njih nisam tražio ni hvala da mi kaže, jer ja nisam time branio Rusiju, već sam time branio srpsku slobodu, da imamo svoju politiku i da imamo svoj stav. To je bila naša odluka, kao što sam to i juče činio.
Prvi govornik danas iz opozicije govorio je o tome – ej Vučiću, pregovaraš deset godina, nisi se dogovorio. Vi ste onda rekli - možemo da pregovaramo još 50 godina. Šta vi u stvari hoćete svi od mene? Hoćete da ne pregovaram, hoćete deset godina, hoćete 50, šta u stvari hoćete? Razumeo sam da hoće vlast. To je normalno. Ne zameram im ništa, to je okej.
Samo mi recite da popravimo sve ovo i da uradimo, šta bi smo dobili? Šta je to što bi nam neko sada pomogao? Govorite o investicijama. Kažete neće se povući. Povlačenje investicija je jezivo. Povlačenje investicija je nešto što ne bih poželeo nikome. Moram da priznam da su se Rusi bolje snašli nego što je bilo ko na zapadu i bilo gde očekivao. Da li im je dobro? Nije. Da li im je lepo i da li sankcije imaju uticaj? Svakako da imaju i to velikog. Svakako i to velikog. Nemojte da imate nikakvih iluzija. Taj ko vam priča drugačije, taj vas užasno obmanjuje.
Ja vas molim, ako imate vremena dođite do mog Kabineta, pokazaće vam moj tim da vidite kakvog sve efekta sankcije imaju. Sankcije su vrlo ozbiljne i ozbiljnu štetu prave. On se veoma, veoma dobro snašao u monetarnoj sferi. Kapa dole, kako se zove ova žena, Baulina, ili tako nekako, nije važno, bolje su posao obavili nešto što su ovi na Zapadu očekivali, ali da sankcije imaju ogromnog uticaja – da, imaju.
Što se nas tiče, Boga molimo, i da izgovorim ono što je zabranjena reč u svetu, da samo mir zavlada što pre, pošto vidim da je to zabranjena reč svuda. Ne sme mir da bude, nego mora da bude pobeđena ili poražena ona druga strana. Samo bi nas mir spasio. Ovako, svaki nastavak rata, mi nagrabusismo, zato što niko neće nas da trpi. Ne samo zbog sankcija Rusiji, nego neće zbog toga da se Putin ne bi pozvao na kosovski presedan, jer je on to njima govorio u razgovorima. To su mi rekli i Šolc, i Makron, i Šarl Mišel. Uostalom, to je on i javno rekao. Da li bi se u budućnosti pozivali, ne, to je druga stvar? Da li imamo korektan odnos? Da, imamo vrlo korektan odnos.
Mislim samo da ne treba da se igramo sa tim i da mislimo i da bagatelišemo, kako bi se to narodnim jezikom reklo, potencijalne pretnje koje dolaze sa Zapada. Nije ovde pitanje ljubavi ili ideologije, ovde je pitanje opstanka našeg naroda i opstanka naše države.
Za nas, da se malo manje bavimo, da malo manje učestvujemo u rijalitiju „Tri karte za Holivud“, da se malo više posvetimo svojim problemima, da gledamo svoju zemlju i da vidimo kako će naša zemlja da napreduje, onda sam siguran da bismo imali više uspeha. Hvala vam.
(Ivan Kostić: Replika.)
Dakle, stvarno nema nikakve potrebe, nisam vas razumeo, ja nemam problem sa replikama. Ja uživam u tome kada vi govorite, samo je problem u tome što bespotrebno vičete i tumačite kao da vi imate pravo da budete predsednik Skupštine ili bilo ko drugi.
Ja sam pogrešio pa sam ga zamolio da vam da to pravo, iako nemam pravo da na takav način utičem, ali da li je bilo objektivnog osnova? Pa nije, ali nema veze, ja volim da u tome učestvujem zato što mislim da je dobro i hvala vam što ste mi pružili priliku.
Dakle, vi govorite o evroatlantskim integracijama. Država Srbija nije u atlantskim integracijama. Država Srbija se nalazi na evropskom putu još od 2000. godine i taj put nije menjan od 2000. godine. Što se atlantskih integracija tiče, juče sam vam potvrdio u svom izlaganju i zato me čudi da ili ne volite da čujete ili je lakše kada ne čujete, a to je da Srbija ne želi u NATO, da budem sasvim precizan. Srbija ne želi u NATO. Srbija želi da ljubomorno čuva svoju vojnu neutralnost i želi veću snagu da ima.
Sad, kad već govorite o tome, o ekonomiji, investicijama, mi smo prošle godine imali četiri milijarde i 416 miliona evra stranih direktnih investicija. Strane direktne investicije su vam iz mnogo razloga značajne, ali da sada ne pričam o tome, možda bude prilike kasnije. Od toga imali smo veliki skok azijskih investicija, kineskih i japanskih. Nešto manje evropskih nego što smo ih imali godinu dana ranije, ali i dalje je dominantno i ubedljivo najviše evropskih investicija. A ruske investicije su nam bile na nivou od oko 2,5%. Od oko 2,5%, samo da to imate u vidu.
Dakle, razumljivi su i razlozi.
(Narodni poslanici dobacuju.)
Ništa vi ne razumete i bolje da ništa i ne govorite i da ne dobacujete. Ne pričam vama, nego čuli ste čoveka koji bukvalno pojma nema i ništa ne razume o tome.
Dakle, državu kad vodite, vi morate da izračunate sve i da vidite kako stvari realno stoje. Sa Nemačkom imamo trgovinsku razmenu 8,3 milijarde, koja će već ove godine da ide preko devet možda i deset milijardi. To je pitanje fabrika koje ovde rade. Te fabrike su generator našeg najvećeg izvoza i pokrivenosti uvoza izvozom. Ogroman procenat imamo pokrivenosti uvoza izvozom. Upravo zbog toga što se nalazimo u lancu snabdevanja naročito u automobilskoj industriji. To je lek za srpsku privredu. Odatle nama, meni isplaćujemo veće plate, odatle penzionerima danas počinjemo, četvrtog i desetog, isplaćujemo veće penzije i tako dalje. Samo to ljudi moraju da znaju.
Nemamo mi problem da sarađujemo. Dobiće uskoro da rade dispečerski centar i tako dalje. To je ono što uglavnom mi plaćamo njima. Mi smo otvoreni za to kao što plaćamo gas. Dana ne kasnimo. Kada sam postao potpredsednik Vlade dugovali smo 650 miliona i prvi moj sastanak sa Putinom, bili su Toma Nikolić i Dačić kao predsednik i premijer, bio sam ja tamo u Sočiju, je bio takav da je bilo vrlo neprijatno i kada smo se vraćali ja sam rekao i jednom i drugom - sve ove dugove prethodne vlasti moramo da izmirimo i izmirili smo ih. Postao sam premijer 2014. godine, a početkom 2015. godine više ni dinara nismo dugovali i ni dinara ne dugujemo ni danas. Sve plaćamo, kako se kaže, u valuti. Sve dospele obaveze izmirujemo. Ni od koga ne zavisimo i tako se ponaša ozbiljna i odgovorna država.
Ako su zainteresovani i ako imaju investitore, uvek su dobrodošli. Učestvovali su na tenderu za Bor zajedno sa Kinezima. Kinezi su dali povoljniju ponudu. Nikakav problem nemamo. Nažalost, oni sada imaju drugih briga i drugih problema.
Što se tiče odnosa sa samom Ruskom Federacijom, pošto smo ustanovili da ne postoji nijedna druga evropska zemlja koja ima bolje odnose, a ni to vam nije dovoljno, ne znam šta bih vam više na to rekao. Ne znam šta bih vam više na to rekao. Stvarno mislim da se ponašamo toliko odgovorno, toliko fer, ali ja da brinem sve brige i Rusije i zapada, a jedni i drugi to traže na sve moguće načine stvarno nisam u stanju, niti mogu, niti hoću. Dovoljno briga imamo u Srbiji koje moramo da rešavamo, problema koje moramo da rešavamo i to ćemo da uradimo.
Tako da ja mislim da je to veoma važno, a ovo, molim vas da budete precizni, evropske integracije su jedno, a evroatlanske integracije su nešto sasvim drugo i tu ljudi moraju da naprave razliku i to moraju da razumeju.
Opet da vam kažem, neće tu Bog pomoći ništa. Tu ćemo malo mi da pomognemo, vi da nam ne odmognete i to je to. Hvala vam najlepše.
Dobro je da građani čuju, dobro je da građani vide. Možda mene trese zlatna groznica, iako mi se čini da više vas trese neka druga groznica, ali šta ćete.
Što se tiče odlaska u Rakitu, ja sam vama potvrdio i na sednici Narodne skupštine Republike Srbije da ću da pođem sa vama na više tih mesta. Onda ste me pozvali kada nisam mogao, i to javno, a ne da me stvarno pozovete, i to organizujući skupine svojih ljudi, a ja sam mislio da me zovete zbog dobre volje pa da nešto učinimo za ljude, da nešto pomognemo u ostvarivanju ekoloških prava, ja nemam taj problem. I zaista ću otići ne samo u Rakitu, već i na svako drugo mesto, kao što sam otišao i u Nedeljice.
U Nedeljicama, inače, koje su oni čuvali od mene, štitili od mene, branili od zlikovca i zločinca Vučića, dakle objašnjavali naciji kako hoće to divno selo da uništim, u tom divnom selu koje sam ja hteo da uništim, a gde su oni imali više kontrolora nego mi, rezultat je Aleksandar Vučić 109, a oni ukupno 11, samo da imate u vidu, u glasovima. Eto, tako su glasale Nedeljice, tesno, ili kako bi rekli klinci – nerešeno, 109 prema 11. Toliko o poverenju ljudi i toliko o tome šta ljudi stvarno misle.
Vidite, za razliku od svih drugih u ovoj zemlji koji se plaše vaše vike i vaše groznice, nisam fasciniran i ne plašim vas se uopšte. Da, ja mislim da ste uništili Srbiju, odnosno ne vi, mi sa vama zajedno, slušajući vaše gluposti i besmislice oko litijuma, da smo svi naseli na propagandne, ali ne samo propagandne, već ozbiljno obavljene obaveštajne poslove stranih obaveštajnih agencija, time ugrozili našu zemlju, u najboljem slučaju, nadam se, a ne verujem, da ćemo ikad išta ozbiljnije uradimo, nadam se na dve, tri ili četiri godine to odložili, a plašim se zauvek, nešto što bi bio ogroman prihod Republike Srbije, nešto što bi podiglo u nebesa i Loznicu, i Krupanj, i Mali Zvornik i Ljuboviju, a bogami i Veliki Zvornik u Republici Srpskoj i čitavo Podrinje, ali i celu Srbiju. Uništili smo to zahvaljujući pohlepi pojedinaca koje su finansirali spolja, od Rokfelera do nekih drugih nevladinih organizacija, koji su uzimali novac i uložili ogromnu energiju da bi opet nešto govorili o tobože Aleksandru Vučiću zlikovcu, zločincu itd. U jednoj autokratskoj zemlji u kojoj ne smeju ništa da mu kažu, a jutros i juče čuli ste više ružnih reči, uvreda i laži nego što je ijedan predsednik i premijer u Evropi čuo o sebi za celog svog mandata. Toliko o diktaturi.
Vi ste takođe rekli – ti si, Vučiću, dao Rusima gas i naftu. Ja sam dao gas i naftu? Citiram vas, pošto ja pišem – dao si im, Vučiću, gas i naftu. Dao sam im gas i naftu 2007. godine. Interesantan slučaj. Ali šta da radite? Kažete – Vučiću, dao si „Koka-kolu“, dao si naše izvore i našu vodu „Koka-koli“, taj ugovor je potpisan 2006. godine. Toliko o lažima, poštovani građani Srbije.
Ali da samo znate još jednu stvar, da budem sasvim fer. Iako je „Koka-kola“ otpustila značajan deo ljudi, zašto? Pa zato što kad mi napravimo fabriku koja je državna, kod nas uvek radi tri do četiri puta više ljudi nego što je neophodno, a onda dođe ozbiljan investitor i onda se on ponaša profitabilno, mora da razmišlja o svom profitu i onda deo ljudi otpusti. Ako me pitate, da sam bio na njihovom mestu, onih koji su bili na vlasti, da li bih to uradio sa „Koka-kolom“, da, isto bih uradio. Da, isto bih uradi. Dakle, vidite koliko sam ja fer, ja vam kažem čak i ono za šta me pogrešno i lažno napadnete, ja ću da stanem na stranu onih koje ste bez veze napali, zato što to što vi pričate nema nikakvog smisla.
Pominjete da je neko hteo da gradi nešto. Pa ja samo znam za vas da ste hteli da gradite. Ja ovde imam dokaze da ste vi hteli da gradite. Hteli ste da gradite, pa evo vam dokaz i ovde, evo vam ga, idejno sastavni deo ovih lokacijskih uslova, idejno rešenje male hidroelektrane „Temska“ na reci Temska, izrađeno od strane „Kostić inženjering“ d.o.o, Niška Banja, Ulica Kraljevića Marka br. 6. Ovi lokacijski uslovi važe 12 meseci od davanja izdavanja, i to po zahtevu Lilić Dragiše, a sve vreme ste vi slali mejlove sa svojih mejlova i vi se borili za to. A što to, pa niste dobili biznis, pa onda smeta svi drugi ako dobiju biznis. Pa vi pominjete profesora Ristića. Nisam hteo, pristojan sam čovek, pa neću da vam govorim, aman čoveče, pričate o čoveku koji je bio u revizionoj komisiji za svaku hidroelektranu i uzimao pare za to, a onda kako je ponestalo para i kako su hteli nekog drugog da stave, onda sam protiv hidroelektrana i veliki borac. I svi ste takvi. Dok ima pare u džep – može, a kad nema pare u džep, onda su svi drugi krivi.
Što se tiče drugih stvari, da se vratimo na Kosovo i Metohiju, pošto je o tome najkraće govorio, dakle, kad mi prebacujete nešto za litijum, da, za razliku od svih u ovoj sali, za razliku od svih u Srbiji, ja sam za, to bi spasilo Podrinje. Pričate mi gluposti o tome, iseliće se 80 ili 500 ljudi, tamo bi se doselilo 30.000 ljudi, pa bi Loznica imala 110.000 ljudi realnih, a ne 30.000, nego i 50.000 ljudi bi se i u Rađevinu, ne samo u Jadar, i u čitavo Podrinje doselilo, procvetao bi nam ceo kraj, imali bi budžet odmah tri puta veći nego što imaju danas, bukvalno da bacaju pare po ulici, ali kada imamo stručnjake koji sve znaju i unište. I sad pogledajte, nema nijedne zemlje u svetu koja se tog prava odrekla, nijedne, ne postoji takva zemlja na svetu. Glup je Olaf Šolc, ali je pametan Ćuta. Svi su glupi, samo je on pametan. Ne, u pravu je on, ja sam glup što sam pod njihovim pritiscima prihvatio, odnosno Ana prihvatila, a ja popustio da to učinim. Ja sam glup, i to je tačno, po tom pitanju. Tako da je to tačno.
I dalje ostaje ovo što sam vam rekao, spreman s vama da odem, samo nemojte tamo da vičete, ako hoćete da razgovaramo, s vama spreman da odem i u Loznicu i u Rakitu i na svako drugo mesto, samo da bez groznice odemo tamo.
Vi govorite o kontramitinzima nekim. O kakvim kontramitinzima govorite? Što izmišljate? Vidite, to im je inače još jedna vrsta prevare i trika kojom se bave sve vreme. To je ono što rade sve vreme. Mi smo velika politička organizacija, najveća koja je posle Saveza komunista ikada stvorena na prostoru bivše Jugoslavije, veoma ozbiljna. Kod nas nema tih igara – doći će njih pet ili deset, njih 30 neorganizovano. Mi kada organizujemo, zna se šta je cilj, zna se tačno koliko ljudi očekujemo i kada dolaze. Niti je ko najavio, niti je ijedan stranački organ radio bilo šta, ništa, zašto se to pojavljuje? Pa zato što oni ne mogu da motivišu nikoga, osim lažima. Ne mogu ništa da ponude ljudima, nego moraju da kažu – doći će oni da brane Vučića. Mene ne treba niko da brani. Ja sam sedeo ovde juče kada su ovi nasilnici pokušali da me napadnu, sedeo sam, nisam se pomerio, nisam ni ustao, nisam ni obezbeđenje pozivao, niti bilo šta slično, sedeo i gledao kukavice i razmišljao da vidim dokle smeju da viču – držte me, ne dajte me itd. Mene to ne zanima.
Dakle, mitinzi, zbog čega mitinzi? Kada bude bilo potrebe za mitinge, kada dođe neka izborna kampanja, ako me pozovu da učestvujem na nekom mitingu, tada ćemo to da organizujemo i svi će to da znaju, mi ćemo da pozivamo ljude, nemojte vi da pozivate ljude u naše ime i da obmanjujete javnost da postoje nekakvi kontramitinzi. Meni je ovo vaše juče ličilo na kontramiting, skupilo se 150 ljudi, iako su ih svi pozivali, na sve moguće načine. Napravili su ovaj incident juče ovde pozivajući ljude ne bi li upali u Skupštinu. Šta mislite slučajno se desilo, stvarno bili ogorčeni zbog nečega? Stvarno je neko bio ogorčen zbog Poslovnika? Hajde te dečje priče nemojte, molim vas, nikome da prodajete, svi zajedno. Svi smo sve videli, cela nacija je sve videla, svi su sve razumeli.
Meni je problem što ne mogu na svaku od ovih laži da odgovorim na dnevnom nivou, nemoguće je. Zato ponekad nije loše da dođem u Narodnu skupštinu da to mogu da objasnim.
Što se tiče toga da nismo dobro pregovarali, e sad, to je već ozbiljna stvar. I da budem sasvim ozbiljan, možda ste u pravu. Ali ja bih rekao, kada pođete sa početnih pozicija, to vam je kao da trčite trku na sto metara, a protivnici su na 20 metara pred ciljem, ne moraju iz niskog starta ni da startuju, a mi smo 80 metara udaljeni. U takvoj trci možete da trčite kako god hoćete, možete da smanjujete razliku, oni će pre stići do cilja.
Trka oko Kosova nije počela 2012. godine, nije počela čak ni 2000. godine, da budem sasvim fer, nije počela ni 1990. godine, počela je mnogo ranije. Samo što mi nikada nismo fer jedni prema drugima, pa nikada nećemo na objektivan i ozbiljan način o tome da govorimo, kao što nismo mogli ni juče, kao što nećemo moći ni danas, ali, šta da radimo. Postoje pametni ljudi u Srbiji, normalni ljudi u Srbiji to sve znaju, to sve odlično razumeju i zato sam sasvim siguran da mogu dobro da cene šta je ono što je moguće a šta je ono što nije moguće, šta je ono što je realno, a šta je ono što nije realno.
Imam ja želju, Petković ima želju da Partizan pobedi Čelzi, ja imam želju da Zvezda pobedi Real, ali ne ide, nije realno. Samo hoću da vam kažem da postoje stvari kojima ste ograničeni i koje ne možete da promenite. Zato bih vas zamolio da mi kažete i da mi date bar dva ili tri datuma, da mogu da izaberem, pošto imam neke državničke obaveze, meni su po tri meseca unapred zakazani dani i onda moram da pravim prostor kada negde idem, da mi javite kada da odem, rado ću otići do vas, ali vas molim da vam ne budem sekretarica i da ne prenosim ja poruke Goranu Vesiću, nema smisla. Svašta u životu mogu da radim, ali da baš ne budem i vaša sekretarica, nemojte molim vas. Hvala vam najlepše.
Gledaću da se manje javljam.
Dakle, pričate patetične priče oko toga, jao da zaštitimo naše seljake. Pa, gledamo da ih zaštitimo koliko možemo zato nam je budžet za poljoprivredu, recimo, gotovo tri puta veći nego 2012. godine. Da li je dovoljno? Pa, nije dovoljno, borićemo se da bude više, jer sve manji broj ljudi hoće da se bavi poljoprivrednom zato što ne može da se zaradi toliko koliko u nekim drugim oblastima, ali je tačno, trudimo se i borimo
da damo što je moguće više novca i zato kažem da ćemo još jedanput pokušati baš za mleko da podignemo premije, a tu posebno imamo probleme sa velikim lancima i da sad ne objašnjavam, a mnogo manje sa seljacima.
Znate, u svakoj zemlji, mnoge zemlje su podignute zbog rada rudara, zbog rada rudnika, a vi biste da ostavite zemlju bez rudnika. Video sam, da nemamo ni uglja, da nemamo ni struje, da nemamo ničega, da ukinemo Kolubaru, da ukinemo Kostolac. Vidite, ja bih da čuvamo i seljaka, ali da čuvamo i rudara. Tamo gde imamo nešto što je nafta 21 veka, strašno je glupo i već smo dobili zlatnu medalju za glupost u svetu pošto smo mi jedini. Razumem da vi pledirate na to da ste pametniji od Olafa Šolca, da ste pametniji od Makrona, od svih ste pametniji i to je u redu, bilo da je u pitanju stanje groznice ili ne, ali vas smo molim, da pustite i da ne mislite da svi moraju da dobiju novac od „River voča“ ili od nekoga da bi imali svoj stav. Mene nije plaćao ni „Rio Tinto“ ni MioTinto, ni Kinko i kako god da se zovu niti me oni interesuju, mene interesuje Srbija. Mene interesuje šta je to što donosi dobrobit Srbiji i to kada budemo išli i kad se nađemo, onda ću da vam ponesem i da vam pokažem računicu šta je to što smo zbog vas i vaše neodgovornosti uspeli da izgubimo kao zemlja.
Što se tiče ovoga o čemu ste govorili, dakle, da, niste vi na svoje ime, nego ste to radili na ime Lilić Dragiše iz sela Temska. Da bih vam objasnio ljudi o čemu se radi, da ne brinete, imam ja i direktno priznanje Aleksandra Jovanovića, imamo i snimak kada govori, a imamo i upisano, pa citiram Aleksandra Jovanovića. On kaže – da, tačno je da sam pomagao bivšem prijatelju da predaje i dobije papire za izgradnju male hidrocentrale od 50 kilovata i to je rekao 30. avgusta 2018. godine, a to je ta hidrocentrala, zvanična dokumentacija, a ovo vam je izjava, gospodina Aleksandra Jovanovića za „Južne vesti“. Dakle, samo da vidite zvanično je sam dao takvu izjavu i potvrdio za svog prijatelja Lilić Dragišu.
Pa, kad biznis nije prošao, e, onda smo ustanovili koga briga sad idemo u napad na taj biznis. Kad ne mogu ja da zgrnem pare, neće niko da zgrne pare. E, toliko kako to ide. Što se Kosova tiče? Nemojte da pričate to Kosovo je ovde, Kosovo je onde, mnogo je teška muka našem narodu na Kosovu. Jer neko bi mogao da vam odgovori da ste i vi Kosovo. Sa koliko problema se suočavamo, i kad pričate o tome ko je gde bio? Tačno je, niste bili ovde, i to je pogrešio predsednik Skupštine.
Evo gde je bio gospodin Jovanović, (pokazuje sliku), stao u cipelama na stolicu pošto je to tako pristojno, pogledajte ljudi ovo je pristojno, ovo se deca uče u prvom razredu osnovne škole da ne smeju ovako da se ponašaju, a ovo je ono od juče. A zašto je prljao đonovima svojih cipela inventar Narodne skupštine? Pa, da bi napravio bolju sliku u svom telefonu. Toliko o pristojnosti, vaspitanju, i ponašanju u Narodnoj skupštini i poštovanju prema Narodnoj skupštini.
Poštovani narodni poslanici, ali pre svega uvaženi građani Republike Srbije, mogli ste da primetite čudne stvari. Trudio sam se da u ova dva dana slušam svakog govornika, računajući da ćemo nešto da čujemo, ali se na kraju svelo uglavnom na utrkivanje u nivou i snazi uvreda koje će da izgovore protiv mene. Nemam, kako bih rekao, poseban problem, mislio sam da se i ne osvrćem na izlaganja nekih od prethodnika, ali ću iskoristi priliku da govorim o nekim ozbiljnim stvarima na osnovu besmislica koje su izgovorili.
Čuli ste od bar nekoliko govornika – zašto si, Vučiću, došao? Zato što ste me vi zvali. Zato što ste donosili zajednička saopštenja u kojima ste rekli da tražite sednicu Skupštine da dođem. Jel mislite da za mene ima nešto lepo ovde? Jel mislite da sam čuo neku lepu reč o sebi? Da je lepo trpeti psovke, uvrede da si ubica, kriminalac, majmun, ludak, ovakav, onakav? Onda reagujete na to što je neko rekao – nesrećnici, a na sve ovo pre toga niste ni reč rekli. To je bilo sve u redu. I vaše parole su bile u redu. Jel vas malo stid?
Lepomire, slušao sam vas malopre. Sedite, molim vas.
A šta je vama u svemu tome smešno? Što, da niste vi Lepomir Ivković, veliki srpski glumac? Poznati po tome što su svi veterinari ludeli dok ste imali prodavnicu pljeskavica, jer su jurili kučiće da ih sačuvaju da ostanu u životu i sad vi objašnjavate to sve.
Ne može da ne dobacuje, zato što, ljudi su mogli da vide, kad je rekao u jednom trenutku kako može da vlada onaj ko ne može da vlada sobom. Ja mislim da je to bila najbolja definicija i da su to ljudi na najbolji način mogli i da vide, čak i juče, ko ne može da vlada sobom, a ko može da vlada sobom kad je teško vladati sobom i kada ste napadnuti bez ikakvog razloga i provocirani ceo dan.
Kažete – situacija je apokaliptična, pogubna i katastrofična zato što mrzim Srbiju. Srbiju volim najviše na svetu. Ne postoji ništa što volim kao Srbiju. Mogu da uporedim to samo sa ljubavlju prema svojoj deci i ni prema kome drugom i ni prema čemu drugom.
Što se tiče situacije, situacija u Srbiji je u poslednjih 10 godina u istoriji naše zemlje, mada to mnogima čudno zvuči, jer mi nismo naučili da govorimo lepo i da nešto pohvalno kažemo, objektivno najbolja. Nikada u istoriji nije bila bolja. Da li je dovoljno dobra? Ne, nije. Da li sam zadovoljan, da li sam srećan? Ne, nisam. Da li je nekada u istoriji bilo bolje? Ne, nije. Nikada. A kada to? U vreme Nemanjića, Brankovića, Dejanovića, Lazarevića, Karađorđa, Miloša, Aleksandra, Mihajla, Milana, Aleksandra, Petra, Aleksandra, Tita? Kada pre? Pa plata je ovde bila 329 evra, danas je 740 evra, pre samo deset godina, i to posle velikog skoka u odnosu na raniji period.
Govorite – uzeo sam kartu, ne znam gde, u Karlobagu za voz. Nisam bio tamo nikada, ali nisam mogao da uzmem kartu za voz nigde u Srbiji, jer nam niste sačuvali nijednu prugu i nijedan voz pristojan, pa smo morali da gradimo iz početka i pruge i vozove, da bismo ih uradili više nego u prethodnih 50 godina.
Nažalost, čim govorim, čim odgovaram, oni napuste salu.
Hoću građanima Srbije da kažem, iako sam ja morao da trpim uvrede, viku, dreku, optužbe za ubistva i ne znam šta sve, da svi oni koji su nam govorili kako je Kosovo srce Srbije, sa čim sam saglasan, četvoro njih zvaničnih šefova poslaničkih grupa su manje proveli u ovoj sali, zajedno, nego ja sam. Toliko koliko meni nije stalo, a ja sam predsednik Republike. Ipak, predsednik Republike, zbog institucije govorim, a ne zbog sebe, kao što vidite, nije mi teško da budem ovde više nego četiri puta više nego oni. Toliko o poštovanju, toliko o temi, toliko o interesu i toliko o borbi.
Kažu – Belivuk, Vuk Branković. Nažalost, ne znaju ništa o istoriji, ali tu dolazimo opet do onoga o čemu sam vam govorio. Pokazaću vam jedan primer. Vidite, poštovani građani Srbije, ovo ste videli milion puta na društvenim mrežama, vidite, ovo smo Kurti i ja. Jel tako? Jel tako, ovo smo Kurti i ja? Tako izgleda, pogledajte. Kurti i ja. Vidite, Kurti i ja se nikada nismo slikali ovako. Kurti i ja se nikada nismo rukovali u životu. Ovo je slika, u stvari, Kurtija i Dendijasa, samo je umesto Dendijasa ovaj čovek koji je malopre govorio stavio moju sliku i obmanjivao javnost da kaže – pogledajte kako se Vučić grli sa Kurtijem.
Dakle, pogledajte o kakvim lažovima, bolesnim lažovima, sa kakvim bolesnim lažovima imamo posla. Pogledajte, poštovani građani Srbije, pogledajte, poštovani građani Srbije čime se bave, i to rade već 30 dana, 30 dana, najbrutalnijim lažima. Želim građane Srbije da obavestim, ne samo da se nikada nisam grlio sa Kurtijem, moj posao bi bio da se rukujem sa njim, nikada se nisam ni rukovao. Samo da imate u vidu sa kakvim prevarantima i lažovima imamo posla.
Vidite, to je čovek koji je glavna zvezda albanskih medija, u kojima kaže, pogledajte, ovde piše nešto na albanskom, ali sam dobio i prevod – srpski poslanik Vučić napio se od sreće kada je Đinđić ubijen. Pogledajte o kakvim je bednim lažovima reč. Slučajno, pošto su me prisluškivali u to vreme, da vas obavestim, te imam u posedu i to, kao što imam i zvaničan dokument sada sa vašeg mejla gde ste slali za hidroelektrane, dakle, imam sopstveni prisluškivani razgovor sa predsednikom SRS Vojislavom Šešeljem.
U popodnevnim satima je on meni uputio poziv u 15 i nešto, ako se ne varam, nije ni važno, i počeo da govori o ubistvu Đinđića, imamo to sve u transkriptima. „Pa, jel se raduju ljudi?“ Ja mu kažem: „Ne, Vojislave, niko normalan ne može da se raduje“. „Šta je nama radio…“ Ja kažem: „Vojislave, niko normalan ne može da se raduje tome“. I to imate dva puta ponovljeno u razgovoru. Snimila služba, prisluškivali su me, znate, to tako ide u demokratskim režimima, oni prisluškuju opozicione prvake. Ali da to nisu uradili, ja ne bih imao sačuvan dokaz danas kakvi su lažovi i kakvi su prevaranti. A i živ je, hvala Bogu, gospodin Šešelj, pa može da vam potvrdi ili demantuje ono što sam ja rekao. A zamislite još da kažete da sam pio ili ne znam nešto slično. Ali to su vam te hiljade ljudi i izmišljotina na dnevnom nivou, koje kada imate posao ne možete da demantujete, jer ja bih se u ovom trenutku bavio nekim potpuno drugim stvarima. Ne bih imao priliku da sve ove bljuvotine, laži i besmislice obrazložim, objasnim narodu čime se služe i šta je to što rade.
Dakle, nije problem, kada vam kaže, zamislite, javite se i kažete, neko je rekao kao nesrećnici nekome, to je strašna reč, a divno je kada kažete, Andrej i Danilo, pronađeni u šahtu kao Gadafi. U redu, dirajte mene, nije problem da ja završim kao Gadafi, super, razumem vašu želju, razumem vašu patologiju, mnogo o vama govori, sve u redu, ali vas samo pitam – ljudi, što to radite porodicama, šta su vam oni skrivili, šta su vam oni zgrešili, što to radite? Kako uopšte možete da se radujete nečemu što se dogodilo Gadafiju? Kako to možete da zamislite za bilo koga? Kakvi ste to ljudi? Mislim da se nijedan normalan čovek tome nije radovao. Šta li je u vašoj glavi?
To što ste vi primetili, to sada da vam ispričam, pošto ste vi gospodine Ivkoviću igrali dobru ulogu, da li je to serija Obrenovići, ja sam svakako zapamtio po ubistvu. U redu, to je Pad dinastije Obrenović. Dakle, sada kada sam bio na Hilandaru, ima jedna stvar da vidite, ovaj koji je uzviknuo to – dole tiranin, ne bi li pozvao neke na ubistvo Vučića, da se dogodi isto ono što se dogodilo 1903. godine, a onda kada odete na Hilandar i razgovarate sa monasima, to su divni ljudi, oni ne mogu da razumeju i ne mogu da podnesu nikoga ko se radovao smrti Aleksandra Obrenovića. Mi imamo Hilandar zbog Aleksandra Obrenovića. Ima ovde ljudi i drugih vera, ali govorim sada pravoslavnim vernicima koji znaju da je to jedna oda naših najvećih svetinja, jer kralj Aleksandar je po povratku sa Olimpijskih igara u Atini 1896. godine, doneo dukate, zlato i novac i otplatio dugove Hilandar bugarskom manastiru Zograf i tako vratio Hilandar u srpske ruke.
Sada da me pitate da li je važniji taj zaverenik, pa i sam Apis i svi drugi, koji su slabovidog kralja ubili i ženi više desetine puta odsekli bradavice, veliki junaci, i bacili sa terase, ili je veći junak koji nam je vratio Hilandar, uvek prihvatam sudbinu onoga čija će česma negde da postoji, od onih koji će sladostrasno da se raduju nečijem ubistvu.
Tako da, u istoriji smo ubili Aleksandra Karađorđevića sopstvenim lažima, ovakvim prevarama, nameštenim slikama, izmišljenim rečima Žorža Klemensoa, govoreći kako nije izabrao Srbiju, nego je birao Jugoslaviju, i ako je to bilo jedino što je mogao da izabere, a da većina Srba živi u jednoj državi, na istom prostoru. Tako smo posebno bili nepravedni prema Aleksandru Obrenoviću, tako smo prema svakome. Malo manje budemo nepravedni kada ih sklonimo sa istorijske scene, onda se setimo da su po nešto dobro i uradili. Ali, ne mislim da je sve u redu sa ljudima koji čeznu za time da nekoga napadnu, da dođu ovde na podijum, da žele nekome da završi kao Gadafi, ili bilo šta slično. Ti ljudi sreću i budućnost ovoj zemlji ne mogu da donesu.
Kada govorite o pogubnoj, katastrofalnoj, apokaliptičnoj situaciji u svim oblastima društvenog života situacija je neuporedivo bolja. Nismo imali otvorene muzeje, mi smo ih uradili i platili, i pozorišta, više nego ikada. Stadione, otvaramo tri stadiona u Leskovcu, Zaječaru, i Loznici u naredna dva meseca. Lepotice stadione, novi centri gradova postaju to, bukvalno. Gradićemo ih još.
Govorio sam o stvarima o kojima manje govorimo, da ne pričam o našoj vojsci, da ne pričam o opremljenosti naše policije, da ne govorim šta smo sve uradili, koliko bolnica, kliničkih centara i koliko ih još gradimo. Srbija je mnogo napredovala, samo što mi to nikada nećemo da kažemo, zato što smo dobili manir žalopojki i kuknjava uvek.
Ne znam da li ste pretili na društvenim mrežama se jedva iskorenilo sa ovim velikim skokom plata ona priča, majke ti nego ću da radim za 250 evra, pošto smo morali minimalnu zaradu da podignemo na 400, nešto manje od 400 evra, dakle, tek tada su negde prekinuli da obmanjuju i lažu javnost o plati o 250 evra. Zato što su ljudi naviknuti na njihovo vreme kada je plata bila 250 evra, čak i 150 evra. Minimalac je tada bio 150 i manje od 150, ne pričam o minimalcu nego o prosečnoj plati. Dakle, i to su sve maniri i to su sve trikovi.
Kažete, pominjete Kumanovski sporazum. Vidite, to vam je kao juče oko Briselskog sporazuma. Kumanovski sporazum niti sam ja podržao niti partija kojoj sam pripadao. Ali, gle čuda, jedna druga partija je podržala, baš partija kojoj je pripadao govornik, ona je podržala Kumanovski sporazum, ne mi, nego oni, zvanično njihovo saopštenje. U zvaničnom svom saopštenju iste večeri partija kojoj sam ja pripadao usprotivila se Kumanovskom sporazumu, partija kojoj je on pripadao bila je za Kumanovski sporazum. Danas on meni i vama drži pridike o Kumanovskom sporazumu. Pogledajte o kakvim ljudima mi ovde govorimo. To vam je kao i ona moja slika sa Kurtijem, lažna, izmišljena, fotomontaža, kao i snajperi, puške oko Sarajeva, kao i sve besmislene priče. Kada im kažete - pokažite. Pa, ne mogu ništa da pokažu. Kao, nosio si pivo Šešelju, ja nosio izborni materijal, jer ovaj čovek i ne pije pivo. Pa, nikad nije pio pivo. To je besmisleno da ljudima ja sada objašnjavam. To samo služi da izgovorite najteže laži, najteže gluposti i baš vas briga i ponavljaćete to bezbroj puta. Normalni ljudi misle da nema potrebe da se odgovora na sve to.
Kada nudite zatvore svima, dobro je to, lekovito je, samo morate da znate jednu stvar, videli ste juče kako su neki nudili svašta, zatvore, a onda pobegoše napolje pošto su znali o čemu ću da govorim. Pošto su znali da ću da govorim o crno na belo, 700 hiljada evra otetih. Onda maca pojela jezik, a šta da radite. A ja vidite, ne mogu sladostrasno da gledam na to jer ipak te ljude poznajem, makar po tome koliko me mrze, makar po tome koliko su kletvi prosuli, makar po tome koliko su mi puta smrt poželeli, da im nikada ne bih poželeo zatvor, bez obzira na to što su ukrali od ove zemlje toliko stotina hiljada. Naravno, institucije o tome odlučuju, ali vam samo pokazujem kakva je razlika između ljudi.
Zamislite da ovi arogantni, bahati i osioni još jedanput dođu na vlast, koliko bi ćerki vaših, naših, svih ostalo bez kose i to ne po prvi put, kao što su isekli kosu ćerki Milovana Bojića, posle 5. oktobra i hvalili se time u svim novinama. Kao kada je umro Slobodan Milošević, oni su organizovali slavlje. Zamislite vi, šta god mislili, ja imam i pozitivne i negativne stvari o Miloševiću koje bih mogao da kažem u istorijskom nekom smislu, u ličnom odnosu nemam šta loše da kažem. Dakle, ali vi da idete da se radujete nečijoj smrti i da to organizovano slavite na Trgu Republike, sa vama nešto nije u redu. Sa vama nije nešto u redu, a nije važno o kome je reč, ko god da je, ali sa vama nešto nije u redu.
Tako da ja razumem da se radujete mojoj pogibiji, mojoj smrti, da želite da mi brat i dete završe kao Gadafi, sve to razumem, a onda samo razmislite svi koji govorite i toliko često pominjete Boga, a gleda li to neko odozgo i kako nam to svima vraća.
I za kraj, primetili ste građani Srbije, u ovih dan i po kako su svi strašno osetljivi koju god reč da izgovorite, čak i kada kažete da je nešto antidržavno zamislite ne smete da kažete da je nešto antidržavno, jer ste nekoga uvredili, a ovde su vam donosili krpe, banere, transparente sa najtežim mogućim uvredama, uzgred lažima, ali sa najtežim mogućim uvredama. Pentrali se ovde, pretili, vikali, najgore reči izgovarali kao što i ceo dan danas slušate i nikome ništa.
Uzgred, samo želim da vam kažem da sam došao u posed u međuvremenu, moj tim je pribavio, da znate da imamo i zvanični dokument, ne samo reč datu za medije, imam zvanični dokument. Mejl poslat od Aleksandra Jovanovića, Aleksandar Inventa na četiri adrese Mirjani Filipović, Danijelu Nikoliću, ne znam ko je ovo, piše – tema Minihidroelektrana Temska – poštovana gospođo Filipović po preporuci Danijela Nikolića, u prilogu vam šaljem dokumentaciju u vezi sa projektom MH Temska na Staroj planini. Srdačan pozdrav, Aleksandar Jovanović, ima i broj telefona – 064163, ostala četiri broja neću da govorim.
A onda interesantno imate stotinu stranica materijala. U tim materijalima imate lokacijske uslove, idejno rešenje za izgradnju minihidroelektrane, situacioni plan minihidroelektrane, kartu zahvata vode, nacrt mašinske zgrade, mašinska postrojenja za zahvat vode, pregrađivanje reke Temska.
Dakle, samo da vidite ko su ljudi koji su nas uspeli da obmanu i oko litijuma i oko hidroelektrana i oko svega drugoga.
Dakle, mi to tražimo za sebe, kad ne dobijemo za sebe, udri po državi jer država je najslabiji protivnik, ona ima najmekši stomak, tuci, tuci, tuci, tuci, tuci po Srbiji, tuci po državi jer nas država nikada nije interesovala. Hvala vam najlepše.
Daću sve od sebe da ne odgovorim onako kako bih mogao da odgovorim, odnosno da izbacim svaki lični deo, govoriću o podacima koje je gospodin Nikezić dostavio, a koji je mnogo manji stručnjak od gospodina Malog i koji je to pokazao u prethodnom periodu i koji ne razume šta govori i zato se oni bave jednom očiglednom, ne, ne ljutite se ili nemojte da se naljutite molim vas, što ću to da izgovorim - prevarom.
Dakle, oni vam kažu - biće javni dug 35 milijardi. Možda, ali na 70 milijardi bruto domaćeg proizvoda, što je mnogo manje nego ono što smo nasledili zato što kada je 15 milijardi dug, a 25 milijardi vam je BDP, veći vam je taj dug od 15 milijardi nego ovaj od 35 milijardi, samo to niste objasnili građanima.
Država je mnogo ozbiljna stvar, država nije igračka. Ja jedva čekam da naš javni dug bude kao Nemačka, to će biti za jedno hiljadu godina. Nemačka ima i u relativnim brojevima značajno veći javni dug nego mi, u apsolutnim to je puta 250. Zamislite Nemačku koja 250 puta ugroženija od Srbije? Šta pričate ljudi? Pa, ne računa se dug u apsolutnim, već u relativnim brojevima. A, ja ću sada da pokažem kako to stvarno izgleda, evo, da vidite ljudi. Ovo vam je priliv stranih direktnih investicija u našu zemlju, 2012. godina je ovo ovde malo, jedna milijarda, ovo je 4,4 milijarde u 2022. godini.
Amerika ima 1.000 puta veći dug od Srbije, samo da to imate u vidu, tačno 1.000 puta veći dug i izgleda da je u problemu. Ozbiljno je Amerika ugrožena i ima 1.000 puta veći dug nego Srbija, samo da to imate u vidu. To, naravno, nema veze pošto se računaju relativni brojevi i relativno je zaduženija od Srbije. Srbija ako nešto ima što joj dobro stoji, to su javne finansije, čvrst kurs, a ne kurs u kojem stručnjak Šoškić dođe sa 75 dinara za evro, završi na 118 dinara za samo četiri godine. Mi 11 godina stabilan kurs, nikakav problem nemamo.
Evo vam je slika i prilika. Ovo je ta razlika. Pogledajte. Ovo je suštinska razlika. Ovo je slika i prilika Srbije. Ovo je BDP u milijardama evra. Da vidite, BDP Srbije u milijardama evra, 2012. godine 31,6 milijardi. Ove godine očekujemo 68 milijardi, ovde je 61 milijarda.
Prosečan broj zaposlenih, pogledajte, 2012. godine, pogledajte ovaj pad od 2008. godine do 2012. godine. To je ekonomski bila katastrofalna vlada, katastrofalna, koja je donosila političke odluke kada će da povećava penzije, a uništila i penzionere, uništila i radnike i fabrike. Četiri stotine hiljada zaposlenih manje, sa dva miliona 257 hiljada, na milion 865 hiljada je pad i mi to jedva sada podižemo na rekordan broj zaposlenih, dakle zvanično zaposlenih, dva miliona 342 hiljade 244 čoveka, pri čemu imamo 500 hiljada ljudi manje nego što smo imali 2012. godine.
Stopa nezaposlenosti, molim vas, pogledajte poštovani građani, ovo su vam 2011. godine ovi pikovi u nezaposlenosti su 2011. i 2012. godina. Najniža nezaposlenost u istoriji Srbije je 2022. godina i najviša stopa zaposlenosti u istoriji Srbije.
Minimalne neto zarade, pogledajte, ovo vam je 2010. godina 15.000, ovo je 2023. godina 40.000 dinara. U evrima, da ne bi ste rekli da smo u dinarima varali, u evrima 153 evra, danas 341 evro.
Neto zarade, prosečna zarada, neću vam dati ono što vam kažem da je u januaru najmanje 740 evra prosečna zarada, ali to ćemo znati krajem februara pa da vam ne izlazim sa otprilike podacima, 338 2009. godine, 668 novembar 2022. godine.
U dinarima, prosečna zarada tada 34.000 sada 78.326. Prosečna penzija bila je 208 evra 2012. godine, sada je 321 evro, prosečna penzija. Da li je dobro? Nije i penzije će morati da rastu više. Ja sam doneo danas da za penzionere, spremili smo jedan odličan vodič za penzionere, to će verujem dobiti svaki penzioner u Srbiji, mnogo toga korisnog mogu da dobiju.
Stopa nezaposlenosti mladih bila je 53,2%, danas je 25,4%. Više nego duplo bolji rezultat. Broj zaposlenih mladih u hiljadama, nećete verovati, ovo su važni podaci, sve zvanični podaci, sve crno na belo iz Nacionalne službe za zapošljavanje. Dakle, pogledajte, tada smo imali u apsolutnim brojevima 121.500 zaposlenih mladih. Sada ih imamo, iako ih je manje, kao što znate, zbog manjeg broja stanovnika, imamo 173.800 zaposlenih mladih.
Samo da vidite rezultate kada to poredimo. Robni izvoz naše privrede, tu se valjda vidi rezultat rada i dovođenje investitora, tada je bilo 8,4 milijarde, sada je 27,6, što će reći tri i po puta veći izvoz, za to smo se borili. Bruto devizne rezerve, da vidite šta čuvamo, pošto neki kažu i zlato, da imam zlatnu groznicu, ali ne za sebe, već za narod i za državu, bruto devizne rezerve i zlato u periodu od 2012. godine do 2023. godine, pogledajte, zlato je u tonama, pa smo sa 15,3 došli na 38,5 tona, a devizne rezerve sa 10,9 milijardi na 20,9 milijardi. Samo da vidite, narodni poslanici, ovo je vaša država, ovo je vaša država. Te rezultate je vaša država napravila u prethodnih deset godina.
Devizni kurs, pogledajte, ovako je bilo u njihovo vreme, „skajroketing“ ovako raste kurs, a pogledajte u naše vreme – stabilno da stabilnije ne može da bude, kao na vaser vagu da ste stavili. To je ozbiljna ekonomija.
Učešće tzv. „empijelova“, to su nenaplativi krediti za one koji ne znaju, koji su nam bili ogromna muka 2014, 2015. i 2016. godine. To je ono što uzmu kredite, pa se dogovore sa političarima, pa dobiju keš, pa sve drugo. U ukupnim kreditima smo imali 2012. godine 18,6 potpuno nenaplativih kredita, 18,6%. Danas 3%. Svaka zemlja ima, Austrija, Italija, svaka zemlja.
Dakle, pokazao sam vam zvanične brojeve, a neću da vam govorim. Dakle, da me još jednom razumete, Amerika ima hiljadu puta veći dug u apsolutnim brojevima, ali ima četiri stotine puta veći puta BDP. Dakle, dva i po puta ima veći, objektivno ima dva i po puta veći dug nego Srbija, jer se to računa u relativnim brojevima, a ne u apsolutnim brojevima. Apsolutni brojevi su potpuno nevažni. Čak je bolje da imate veći dug zato što u apsolutnim brojevima to znači da imate mnogo veći BDP, da vam je ekonomija uspešnija, da vam je zemlja uspešnija. To se meri samo u procentu, javni dug samo u procentu prema BDP.
O tome šta je urađeno u putnoj, železničkoj infrastrukturi, gde imate 381 završen kilometar auto-puta u odnosu na 61 završen i 502 je u izgradnji i još se planira 944 kilometra za otprilike slično vreme, mada je naše vreme nešto manje, tako da ne bih…
Železnica, to je užas i porediti, ali evo da učinim i to. Sve pruge u Srbiji su inače izgrađene u periodu između 1884. i 1976. godine. Imamo izgrađenih pruga u periodu od 2000. do 2012. godine kilometara nula. Dakle, nula kilometara izgrađenih pruga u periodu od 2000. do 2012. godine. Imamo ukupno rekonstruisanih pruga 31 kilometar, to je deonica pruge Batajnica – Golubinci, završena je 2009. godine.
Mi sada imamo rekonstruisanih pruga od 2012. godine do danas 781,5 kilometar, a ukupno potpuno novih pruga izgrađeno 108,1 kilometar, pri tome znate šta se sve sad gradi i šta se sve sada ide i prema Nišu brza pruga i prema Subotici od Novog Sada itd.
Dakle, nemamo mi nikakav problem da pričamo o nesaglasju i to je dobro. Hvala na korektnom istupu i sad dolazim do ključne teme u vašem izlaganju koja je ozbiljna tema i ko je za ozbiljnu diskusiju. Video sam da je i portparol ruskog predsednika reagovao danas na moje izlaganje juče, gospodin Peskov, i ne moram da pitam zašto kandidat kog ste podržavali na predsedničkim izborima je govorio da on ne bi uveo sankcije, a ja se nisam izjašnjavao nego sam ćutao, bio sam fer, nisam lagao narod, ništa nisam govorio, te sam ja bio izdajnik i mnogi drugi se dočepali glasova koji bi bili moji samo da sam bio neozbiljan i da sam hteo da se dodvoravam narodu i rekli da su bili u ambasadama i da znaju da će Vučić 3. aprila čim se izbori završe da uvede sankcije Rusiji. Pa prođe 3. april, prođe 3. maj, prođe 3. jun, jul, avgust, septembar, oktobar, novembar, decembar i januar, sutra je 3. februar, taj zlikovac i lažov Vučić što se dogovorio danas, svejedno, još to nije uradio.
Ali, gle čuda, oni su već 4. aprila izašli javno i rekli - treba da se uvedu sankcije. Samo da vidite ljudi kako to izgleda i kome možete da verujete. Ne, nije to on govorio, nisu to oni govorili, to su samo onaj kandidat koga su podržali, a i ovi drugi koji su tu politiku promenili.
Sada dolazimo do suštinske rasprave. Jeste li u pravu kada kažete da plaćamo cenu u međunarodnim odnosima u činjenici da nismo uveli sankcije? Da, u pravu ste. Nikakav problem nemam da to kažem i ja znam bolje verujte mi nego vi nego svi ovde čak nisam spreman da govorim o tome kolika je ta cena, zato što smatram da cena politike koju vodite dobro je dok možete da izmerite i kad ona ne košta previše, dakle, košta, ne malo, ali dok ne košta nas vitalnih interesa mi moramo da čuvamo našu politiku koja mora da bude samostalna nezavisno i slobodarska.
Ako ne budemo to mogli, ja ću doći i reći ne možemo više da izdržimo i neću da se krijem ni iza koga i ne plašim se nikoga zato što ću da uradimo ono što je najbolje za zemlju, ali je to diskutabilna stvar ne zato što pripremam teren, jer to slušamo o pripremi terena već sedam-osam meseci, te prazne priče, već zato što to objektivno jeste politička stvar koju možete da tumačite i na jedan i na drugi način. Ali, mi smo izabrali ovaj put. Smatrali smo da je to put samostalne nezavisne Srbije koja treba da donosi svoje odluke u skladu sa onim što se njoj dešavalo u prošlosti u skladu sa onim što imamo i oko KiM i mnogih drugih pitanja.
Meni niko ne može da kaže da radim, mora da priznam, niko to nije ni govorio od ozbiljnih ljudi, ni za Ruse, ni za Amerikance, ni za sve druge. Potpuno sam opterećen, opsednut problemima koja Srbija ima i samo se time bavim i ne interesuje me niko drugi. Ali je tačno da je ovo jedna od tema koja je veoma, veoma teška za nas i koju teško nosimo na svojim leđima.
Kako će se stvari odvijati? Ja mislim da će stvari biti sve teže. Mi nismo mogli da podržimo upad u Ukrajinu, logično je, čuvamo se, čuvamo međunarodno pravne principe, princip teritorijalnog integriteta, Povelju UN.
Mislim da su, ne mogu da govorim u oružanom smislu pošto su izvanredni tenkovi i „Leopard“, „Čelendžer“ i „Abrams“, ali u tom političkom smislu veliku grešku napravili što su krenuli sa tenkovima, jer su ujedinili Ruse snažnije nego ikada i Rusi su sada spremni da se bore mnogo snažnije nego što su bili spremni da se bore pre godinu dana. Danas im je gotovo cela nacija ujedinjena posle objave priča o tenkovima. Ja vam to govorim kao činjenično stanje, a ne da li nešto volim ili ne volim, jer kao što znate ja se bavim istraživanjima u celom svetu i za razliku od drugih ja dobijam istraživanja kada ih dobiju i predsednici i premijeri tih država.
Tako da je to bila je u političkom smislu velika, velika greška koja je ujedinila ruski narod. Kakve će posledice biti? Plašim se da će posledice biti, da će rat da bude mnogo trajniji i u tom sukobu naša pozicija će biti još teža.
Tako da sam uvek spreman i da sednem, ako se zainteresovani, da vam ukažemo na sve ono koja je cena, ali da uvek imate u vidu i to da smo mi sami doneli bez ičijeg pritiska zaključke Saveta za nacionalnu bezbednost i da je to politika vaše zemlje. To nije moja politika. To je politika državnih organa Srbije. Mi smo doneli to. To je naša politika. Mi moramo da čuvamo naše odluke kao što ja čuvam odluku iz vašeg vremena o vojnoj neutralnosti i o svemu drugom. To nije vaša odluka. To je odluka ove države i tako moramo prema tome da se odnosimo.
Ako ćemo da menjamo takve odluke, strateške odluke posle tri dana ili posle pet dana, onda sa nama nešto nije u radu i zato treba da vidimo da budemo čvrsti dokle god imamo mogućnost da se odbranimo od ugrožavanja najvitalnijih interesa. Da li će pritisci po tom pitanju biti sve teži i sve veći? Nemam apsolutno nikakvih iluzija.
(Marko Atlagić: Izdržaćemo.)
Atlagiću, nemojte da navijate. Kao da sam čuo svog oca. Jednom sam mu rekao, našalio sam se, ajde nije važno – e, izdržaćeš ti to. Nije to da li ću ja da izdržim, nego može li zemlja naša da izdrži. Može li država naša da izdrži. To ćemo da vidimo.
Ono što nikada neću da pretpostavim ili nikada Srbiji neću da pretpostavim bilo šta tako da rukovodićemo se interesima države Srbije i našeg naroda i u skladu sa tim donosićemo odluku. Ja da to obećam nisam mogao ni 25. februara, nisam ni 3. aprila, neću ni danas. Kao što vidite, i to što ne obećam traje i vredi mnogo duže, mnogo snažnije i mnogo više nego sva njihova teško izgovorena obećanja i u tome jeste razlika.
Po ovom pitanju dobra bi se debata razvila. Nisam siguran da bih u toj debati mogao sa lakoćom da pobedim kao u ovim drugim stvarima, ali šta da radite – morate nekada da štite i principe koji vam ne donose uvek korist. Hvala najlepše.
Probaću kratko, nema ovde mnogo šta što možete da odgovorite, jer čovek za sve ovo vreme svog izlaganja koje im je ostalo, nije ni pomenu KiM. Rasprava o KiM, ma nije čak ni izgovorio ni ime KiM, ništa, ali zato Aleksandar Vučić, kad već priča o pohlepi, mržnji, želji za slavom, valjda su slavni kada izgovore nešto o Aleksandru Vučiću. Moje ime je izgovorio tek devet puta za 3 minuta i 27 sekundi. Čestitam na tome, spasili ste KiM, svojim virtuoznim rešenjima, verujem da će i ubuduće narod to umeti da čuje. Ja samo nisam razumeo, jeste se vi žalili ili ste me hvalili, koliko sam govorio i koliko sam sedeo ovde? Pošto ja računam, kada me zovete da dođem u Skupštinu, zovete me da me pobeđujete, ja sam glup, ne umem ništa da kažem, pa valjda vi želite da ja govorim što više i narod će da vidi da ja ništa ne znam, ili to baš i nije tako. Odatle dođe ta opsednutost Aleksandrom Vučićem i čestitate mi 30 godina, nije još, da vas obavestim, obavestiću vas ja kada će da bude, nemojte da se sekirate, proslavićemo zajedno, jer sigurna vas ruka vodi u budućnost. Nemojte da se sekirate. Hvala vam.
Želim sada nekoliko ozbiljnih stvari da kažem da bi ljudi razumeli, jer ovo nije zabavni park.
Kažete da pregovaramo na osnovu Ustava Srbije, onoga što vi odlučite. A sa kim da pregovaramo? Niko neće tako da pregovara. Neće Zapad, neće Albanci. Ionako su naterani od Zapada da uopšte razgovaraju. Sa kime da pregovaramo? Izmišljate. Znate da je to potpuno besmisleno. Znate da tada pregovora i razgovora nema, jer niko sa nama neće da razgovara na taj način, jer to nije fontana želja, ali to lepo zvuči. To lepo zvuči svakome u našem narodu. To će da bude osnova za naše pregovore? Stvarno? Ko će da pregovara? Sa kime ćete da pregovarate o tome?
Ja sam kriv zato što nije formirana ZSO. Za svašta sam čuo da sam kriv. Toliko sam ljudi ubio koliko sam danas čuo i juče, toliko sam toga uradio, ali me još niko nije optužio da sam kriv što se nije formirala ZSO. Čak i taj zapad, koji toliko mrzite, kaže - nije Vučić kriv, nego Kurti, a vi ste našli da je i za to kriv Vučić. Genijalno rešenje. Svaka vam čast na tome.
Vidite, ceo dan govorite kako loše pregovaramo i kako smo loše pregovarali. Sada ću da vam pročitam. Stigla izjava poslanika Samoopredeljnja, ovog sa kojim se uglavnom slažete i koji vas je juče citirao radosno i podržavao vašu akciju u Narodnoj skupštini Republike Srbije u svim svojim medijima. Reč je o Aljbinu Kurtiju.
Dakle, poslanik Samoopredeljenja Haki Abazi, finansijer ovih ovde, kaže da sporazumima iz Brisela, posebno onim koji se tiču ZSO, Kosovu je stavljena omča. Kritikovao je prethodne kosovske vlade zbog postignutih sporazuma sa Srbijom.
Eto toliko o tome koliko smo loše pregovarali. Uzgred, sve ove sporazume o kojima ste govorili, o slobodi kretanja, matične knjige, carinski pečat, za kojim ste jaukali nešto juče kada sam pročitao ovde, katastarske knjige, priznavanje univerzitetskih diploma, integrisano upravljanje granicom, regionalno predstavljanje i saradnja, uključujući i prosvetu i sve drugo, sve je to iz 2011. godine, iz vremena vlasti koju ste podržavali i imali dobru apanažu, od Kolubare pa nadalje. Dobru, dobru apanažu, milionsku.
Hajde naučite bar šta je kad postignuto. Savladajte to gradivo da možemo ozbiljno da razgovaramo o tome, ali ono što je mnogo opasnije to je – uh, al' sam im rekla ili uh, al' sam im rekao, mi ćemo u buduće da pregovaramo onako kako mi hoćemo. Sa kime ćete da pregovarate o tome? Mi ćemo u buduće da pregovaramo sa Vučićem da imamo 50% na njegovoj listi kaže neko od naših koalicionih partnera. Pa, koliko glasova ti imaš? Pa, imam 2%, ali ću da dobijem 50%. Kako ćeš da dobiješ? Pa, to je moja politika, to je moj stav. Mi smo se dogovorili da tako pregovaramo. To je platforma za pregovore?
Dajte ljudi, malo ozbiljnosti i malo realnosti unesite. Dajte da ne čitamo pretkosovski, kosovski i pokosovski ciklus ovde, jer nema smisla. Nije fer. Nije fer prema građanima Srbije. Daj da im kažemo šta je to što nas stvarno čeka. Daj da im kažemo koji su stvarni problemi koje imamo.
Primetili ste, ljudi. Evo, da to jedanput raščlanimo, ozbiljna je tema. Kažu - a nisi zvao u Savet bezbednosti UN? Dakle, ja sam prvi predsednik Republike koji je tražio od naše vojske, kao vrhovni komandant, i od Vlade Srbije da upute dopis NATO-u o povratku srpskih snaga na KiM. Podržavali ste sve moguće vlasti, a nikada nijedna vaša vlast to nije uradila. Nikada. Uradio ovaj zli predsednik, diktator, autokrata, kako hoćete. Jedini, nije prvi, pošto vam je to teško da izgovorite, ali je jedini. A onda su se setili da nije dovoljno, da zakaže sednicu Saveta bezbednosti. Ja ih pozovem sve. Dobio sam deset takvih predloga. Mnogo pametni likovi. To su ovi što idu po onim emisijama. Sve znaju. Osvojiše pola sveta. Nacrtaše vam kako pada grad za gradom. Sve osvajaju. Ja ih pitam – stručnjaci, a šta da radim sa tim što ćemo da zakažemo sednicu Saveta bezbednosti? Evo, dobićemo podršku i imaćemo sednicu i odem ja na tu sednicu i ispričam to sve i završim posle sat i po vremena prenosa televizijskog, platim kartu do Njujorka, vratim se nazad, a rezultat je šta? Šta je rezultat? Naravno, ništa, ali šta vas briga, narodu to lepo zvuči. Lepo zvuči, rekli smo to i to. Mi smo rekli ono što narod voli da čuje i šta bismo dobili? Pa, ništa i znate da je ništa. Nemam šta ni da vas pitam i ne pitam vas, jer znate da je ništa. Množi se sa nulom.
To možemo da radimo ako nam je potrebno zbog nekakve medijske promocije, zbog ne znam čega, ne nas, nego države. Ne razumem? Da mi objasnite o čemu je reč? Šta može da bude rezultat toga? Ništa.
(Boško Obradović: Da vam objasnim?)
Vi ste objasnili juče, perfektno ste sve juče objasnili i pokazali ste sve. Imaćete svoje vreme, pa objašnjavajte sve šta hoćete. Sve ste objasnili. Sve ste juče objasnili i pokazali svima.
(Boško Obradović: Znači, pričate bezveze.)
Ne, očekujem vaš odgovor. Da, siguran sam da će ljudi da čuju rešenje.
Jel da da ste čuli, ljudi, juče mnogo rešenja kosovskog problema? Svi znaju kako da ga reše, a to je: „Vučiću, ubi se“, „Vučiću, ubićemo te“, „Završićeš u Specijalnom sudu“, „Izdajniče“, „Ne potpisuj kapitulaciju“. U redu je, shvatio sam i sve je to u redu, ali šta ćete vi da uradite? Ništa. Ništa, mi ćemo sve da odbijemo i mi ćemo da kažemo – to mora da bude ovako kako mi kažemo, ako to ne bude tako, ne može. Nemoj da se igraju, to je naša platforma. Ko deca neka.
Hajde malo odgovornosti unesite. Kao deca. Tako se deca u obdaništu ne igraju, nego što to niko ne sme da vam kaže, jer je to nepopularno što ja govorim, nego je trebalo da kažem, kao što sam tri puta rekao – Kosovo je srce Srbije. Tri puta srce Srbije i onda sam ja bolji patriota i rodoljub? Dosta više sa tim, da idemo na sednicu Saveta bezbednosti.
Gospodine Steviću, malo ko poznaje situaciju u centralnom Kosovu kao vi, ali i u pregovorima koje smo vodili kroz sve ove godine, kada govorimo o tim razgovorima i pregovorima, ljudima da ponovim da ne pregovaramo mi na ravnopravnoj osnovi. Mi na terenu danas imamo NATO koji je apsolutno suveren na Kosovu i Metohiji.
Kada pričamo o nekom prethodnom periodu, pre dolaska NATO, imali smo ultimatume NATO, podršku o otcepljenju, daljem razaranju Srbije i opet nije bilo lako uprkos svim našim greškama. Ali, mi sebe uvek potcenjujemo i vidimo mnogo više svojih grešaka nego što ih je realno bilo, jer je realno situacija teška, gotovo nemoguća za nas. Koga da sam slušao, jedino što sam čuo – Vučiću, ubij se, ubićemo te, ne znam ni ja šta sve. Samo još ništa nisam, ni jedno pametno slovo, čuo šta ćemo oko Kosova.
I što je najgore, od onih od kojih sam očekivao sem jednog poslanika koji glume da su veliki evropejci, ni od koga nisam čuo da nam je potreban razgovor, da nam je potreban kompromis. Nema, to se više ne čuje, zato što je to ružna reč, ako nekome nisi opsovao majku ne možeš da dobiješ „lajk“. Da li vi ljudi vidite ko ovde dobija najviše prostora na društvenim mrežama i u medijima? Na vašoj strani, ponekad je i vas sramota od toga. Sramota zbog čega? Pa zato što vidite da oni koji to najmanje zaslužuju i koji najmanje vrede, ali zato najviše viču, najviše psuju i sve drugo.
Nema tu ništa za nas lako i lepo, neće ni biti ni lako ni lepo i nikome neće biti lako i lepo i nikome ko o budućnosti bude razgovarao o Kosovu i Metohiji ne zavidim ni najmanje. Imao sam najviše razgovora i pregovara o Kosovu i Metohiji, i više nego svi ostali zajedno. Jedno ogromno iskustvo, ali jedno veoma, veoma teško iskustvo.
I danas vidim kod nas isto ono što vidim kod Kurtija, kažem kod nas, ne kod vas, da uopšte ne možete više da razgovarate ni o čemu na racionalnoj bazi, ni o čemu. Njegovih šest uslova za formiranje ZSO, to je sramota ljudi šta rade. I to vam pokazuje da hoće sukob.
Evo sada da vam pokažem šta se dogodilo, zato sam se javio. Upravo je ovaj dečak, mladić, 20 godina ima, upravo se dogodilo, nisu još mediji objavili, Đuzić Boban uboden je u rame od strane dvojice Albanaca u selu Mogila, opština Vitina. Sada se dogodilo.
Mržnja koju Kurtijev režim i njihovi mediji promovišu protiv Srba i na ovo će, plašim se, naši zapadni partneri da reaguju sa tim da se obe strane umire. Pogledajte, ovo je slika dva uboda nožem, vidite ovde u predelu zadnjeg ramena. Mi moramo da tražimo mir zbog svih ovih ljudi, a sve što neretko radimo, njima otežavamo, jer ne brinemo za njih nego brinemo o svojim političkim poenima ovde.
Juče sam gledao ljude koje poznajem, ja ne mogu da verujem šta im se dogodilo i znam da nešto od toga ne misle, znam. Šta vam je ljudi? Šta vam se desilo? Jeste li ponosni na to što se uništili Srbiju juče za jedan dan, da je bila glavna najružnija vest u celom regionu, gde su se svi sprdali sa nama budalama i ludacima, kako nas doživljavaju?
Zbog čega? Zbog toga što ste hteli parče slave i da dovedete ljude ispred Skupštine, pošto je to bio najbolji način i niste razumeli da su ljudi bili šokirani, uznemireni, iznervirani vašim ponašanjem. Da je neko, nesrećom, sa naše strane rekao – e sada dođite ljudi da kažete šta mislite o onome što ste u Srbiji uradili juče, videli bi ste kako bi se lako skupio narod. Srećom pa nije niko.
Nama, Steviću, ostaje da vidimo kako i na koji način da se uozbiljimo, kako i na koji način, ponoviću reči Noama Čomskog „racionalno pristupamo rešavanju problema“, jer ako to ne budemo uradili, nagrabusili smo. Nemojte da vam govorim na šta bi nam država ličila, mogli su ljudi da vide juče i danas. Brzinom munje bi nestala, bukvalno nestala. Nemojte da me pitate gde se to dogodilo, dogodilo se mnogo puta u istoriji.
Sada ću vam davati iz savremenog sveta prilike da vidite kako se to dešava sa zemljama koje su bile mnogo bogatije od nas, kako su zbog državnog rukovodstva koje je neodgovorno izabrano, uz posredstvo raznih stranih obaveštajnih agencija, kako i na koji način su te zemlje razorene, od mnogih u Africi, mnogih u Aziji do nekih i u Evropi. Ali, to je na svima nama da donosimo odluke, da sagledamo, da vidimo kako ćemo probleme da rešavamo.
Ono što je važno za naše ljude na Kosovu i Metohiji, hoću da kažem da kada smo govorili o zajednici srpskih opština, oni su napadali, pa kaže – ti to hoćeš da Srbija ne prebacuje direktno pare, nego na zajednicu srpskih opština. Valjda je bolje da prebaci na zajednice srpskih opština, nego da prebacuje na albanske opštine sa kojih kupite to ili ne znam ni ja šta. Nisam shvatio o čemu je reč?
Da ne pričam šta bi to značilo za naš narod na jugu, šta bi to značilo i za Parteš i za Klokot i za Štrpce i za Gračanicu. Dakle, za čitavo Pomoravlje, od Raniluga, Šilova, jednog Ropotova, drugog Ropotova, Kamenicem Novog Brda, naravno.
U svakom slučaju, vama hvala na tome što razumete šta država jeste i što razumete u kakvim uslovima se trka trči i što se ne pravimo naivni da možemo da pobedimo, jer da pobedimo ne možemo, ali da držimo neki balans, što smatram pobedom Srbije u celini i vitalne interese našeg naroda na Kosovu i Metohiji, da ne dozvolimo ulaz u UN, verujem da to možemo. Verujem da to možemo.
Svakako, mi nećemo biti ti koji će to dozvoliti nekom drugom, a za one sledeće, baš kao što sam u jednom privatnom razgovoru rekao, nisam siguran, ali možda nas i Bog pogleda pa neki bolji i odgovorniji dođu, a kako stvari stoje, plašim se da bi moglo da bude mnogo, mnogo, mnogo puta gore, imajući u vidu sve kroz šta smo prošli, a poznavao sam sve lidere, odlično ih poznavao, znam kako su reagovali, znam šta su radili. Gledam i ovo danas. Plašim se da smo od mnogo onih koji nisu bili dobri, imali mnogo bolje nego što ih imamo danas, a pretenduju na vlast. Hvala.
Poštovani građani, mogli ste da čujete još jednu od najopasnijih stvari. I da ste sve u pravu za ovo što ste rekli, to je trebalo da kažete i meni i nekom drugom, da preduzimamo mere. Ovako ste rekli ono što kaže i Kurti, svaki dan, citat Kurtijev: „Srpska lista je ta koja iseljava Srbe sa Kosova, nije Kurti, nisu Albanci, nije zapad, već Srbi i Srpska lista“. E, to je vaša patriotska politika, to je sva vaša patriotska politika.
(Radmila Vasić: Nije.)
I da vam kažem nešto, nemojte da dobacujete, jer ja vama nisam dobacio ni jednu reč, malo pristojnosti, kažete – što mi smeta da se pozivate na Ustav? Ne, nisam ja o tome pričao. Niste me dobro razumeli, ili se pravite da me niste razumeli?
Nije pitanje našeg Ustava, pošto o Ustavu ja govorim ovde pa sam vam pet puta juče ponovio a vi ste bili tužni kada sam vam ponavljao i citirao naš Ustav, jer ste se nadali da sam ucenjen pa da moram nešto nekome nekako da predam. To vam je jedina politika koju imate, druge nemate.
Dakle, nije problem u tome, problem je u nerealnim zahtevima.
O platformi govorite? Pa, mi ovde nismo u stanju da izglasamo ni jedan izveštaj. Rekao je Stević malopre s pravom, mi smo za svaki predlog vlasti kad smo bili opozicija glasali oko Kosova, za svaki. Jel tako bilo, Nataša? I Arsić je bio. Nikad se nije desilo da ne glasamo, bio loš, dobar, da bismo pokazali jedinstvo. Vi ni za jedan. Vi da glasate za neku platformu? Vi da glasate? Nećete nikad da glasate ni za jednu platformu koju ćemo mi da predložimo, pošto je logično da predloži neko ko ima 130 ili 150 poslanika, a ne neko ko ima pet ili 10. Slažete se.
(Boško Obradović: Što niste predložili deset godina?)
Evo, predložili smo vam izveštaje, pa ni jedan izveštaj o tome kako Srbi stradaju ne možete da glasate, jer vas ne interesuje ništa. A Kosovo vas je toliko interesovalo da ste juče napravili ovde skandal i popeli se na podijum, zamenili podijum za Kosovo. Toliko vas je to zanimalo.
Kažete – zahvaljujem se njima za sankcije što traže. Pa, sad ste rekli, nemoj da se čudite, Vučiću, zahvaljujete se Mariniki Tepić i Borku Stefanoviću za sankcije Rusiji što pominju. Ja se zahvaljujem njima? Ja njima kažem, za razliku od njih, koji su za sankcije, kao što znate, i za razliku od vaših laži i neistina, ja nisam uveo sankcije. I kako vas nije stid da tako obmanjujete ljude? Još se sad kao pravite – ja pomenula sankcije? Pa, da, vi, sad, u ta dva minuta. Evo, ja zapisao sve, citiram vas i narod je čuo.
A sad je smešno? Zato što mislite, tako je svaki dan, sve što vam padne napamet možete da izgovorite protiv mene, ali ne daj bože da vam odgovorim, ne daj bože da ukažem na neistine koje izgovarate. Šta vas briga.
Čuj, ja se saglasio sa sankcijama! Pa, što nisam uveo sankcije? Što ih nismo uveli? Pojela maca jezik, kao svima. Uvek je tako. Neverovatno nešto.
Kažete – verujem Evropi i Albancima. Ma, ne verujem im ništa, nemojte da izmišljate, ništa im ne verujem, ama baš ništa im ne verujem.
Pa šta sa tim? Jel to razlog da ne razgovaram? Imate neku drugu preporuku?
Ama baš ništa im ne verujem! I mnogo im manje verujem nego vi, zato što imam iskustva i sa jednima i sa drugima. Kao sa ovim stručnjakom što mi je pričao o ruskim investicijama, ja ga pitam – navedi jednu, on kaže – pa, ima ruski poster. Taj mi piše izveštaj u Evropskom parlamentu, pa donosi važne rezolucije. Čuj, njemu da verujem! Ili da verujem Kurtiju?
Šta pričate? Šta je smisao svega?
Ne verujem nikome i šta s tim! Više verujem vama, a ništa vam ne verujem, nego što verujem njima.
Kakve to veze ima sa realnom situacijom? Šta da radimo? Da ne razgovaramo ni sa kim? Da kažemo – možemo da razgovaramo samo ako kažete da smo mnogo lepi, pametni i da je to sve naše, a ništa vaše. Pa, ko će da razgovara sa nama? O čemu da razgovaraju sa nama?
Hajde malo ozbiljnije, nemojte da potcenjujete građane Srbije. Nisu građani Srbije glupi da ne znaju u kojoj se situaciji nalazimo. I nije to situacija ni od pre pet, ni od pre 10, ni od pre 20 godina, čak, da budem sasvim fer. Ali, tako je lakše.
I naravno, kao šlag na tortu – kriva je Srpska lista. Nije Kurti ubo Bobana, Srpska lista je. I to je uvek jedino što znate, samo kriminalizacija Srpske liste, kriminalizacija našeg naroda i kriva je srpska vlast. Jeste, Vučić je kriv za ovo, nije kriv Kurti.
Znate kad ćete to da čujete u Prištini? Nikad. A vi velike patriote, sa „j“. Vi nama donosite one krpe na kojima piše – kapitulacija, izdajnici, itd. Vi nama to donosite! Okrenite prema sebi te krpe i pogledajte se u ogledalo! Hvala vam najlepše.
Poštovani narodni poslanici, građani Srbije, interesantno je i drago mi je što smo mogli da čujemo ovakve primedbe.
Naime, juče dok su držali transparente „izdajnik“…
(Ksenija Marković: Ja nisam.)
I ovu gospođu sam slušao sve vreme, nijednu reč nisam izgovorio. Dva dana sedim, slušam, nijednu reč nisam nikome izgovorio. Čak kada su i planirali da me tuku, napadaju, nijednu reč nisam izgovorio, nisam ni ustao sa stolice. Pomerio se nisam. Nikome nijedno slovo dok je govorio nisam dobacio i niko me nije pustio da odgovorim, a da mi nije dobacio.
Dakle, meni je zanimljivo to da kažete šta je svrha, evo ja vas pitam šta je svrha? Stvarno se pitam šta je svrha? Mislio sam da želite da čujete nešto, da dobijete odgovore, pozvao na konsultacije, rekli ste nećemo to. Baš vi iz vaše stranke rekli nećemo konsultacije, hoćemo Skupštinu. Ja došao u Skupštinu i vi mene pitate šta je svrha.
Šta je ovo ljudi? Skrivena kamera? Šta je ovo? Bukvalno skrivena kamera.
Kažete kakav je moj odgovor na Kurtijev zahtev? Hajde da pročitam narodu da znate o čemu se radi. Kurti kaže prvi uslov je da bi on formirao ono što je potpisano, da Unija mora da bude u skladu sa ustavom i zakonima na Kosovu. Drugi je da ne može da bude jednonacionalna. Znači, ne može da bude srpska.
Treće je da mora da se promeni naziv. Četvrto je da ne može imati nikakvu javnost ili izvršne vlasti. Peti je da bude deo konačnog sporazuma, jer ne važi onaj prethodni koji su potpisali i šesti je da predsednik Srbije povuče pisma upućena na adrese pet zemalja članica EU koje sam uputio pre deset dana, pozivajući ih da ne prihvate Kosovo, jer nije država, u skladu sa Solunskim sporazumom.
To je njegovih šest uslova. Ne može. Da li to znači da oni neće da formiraju? Možda neće. A ovo? Ovo je sprdnja sa Međunarodnom zajednicom. Manje sa nama što on radi, samo ne znam što ste to mene pitali. Biće da sam i za to kriv.
Kažete mi ne pričamo o sadržaju. O sadržaju smo pričali odavno, niste čitali. U sadržaju imamo četiri sporazuma o ZSO. To je prvi ili osnovni sporazum u šest od 15 tačaka Briselskog sporazuma. Imate sporazum o implementaciji, imate osnovne principe, 22 principa na kojima počiva ZSO i četvrto je sporazum o stvaranju upravljačkog tima za ZSO. Sve regulisano, sve definisano i oblasti koje pokrivaju sve. Ne znam što se trude neke nevladine organizacije da nas ubede da smo glupi i da ne možemo da izvučemo papire koje smo sami potpisivali sa Albancima. Sada treba da čitamo šta su pisale nevladine organizacije, a ne šta smo mi svi potpisali. Tako da se sadržina zna, samo što knjige i čitanje, to je …
Kažete – bez saveznika i zašto sam predstavljao nešto kao ultimatume. Nisam, rekao sam da je nešto teško. Kažete – demantovali su me predstavnici, demantovali me oni koji nisu bili na sastanku, ali me nije demantovao nijedan koji je bio na sastanku. Jel to tačno? Tačno je.
Dakle, ponoviću vam, ja nisam rekao da je neko izgovorio reč: „sankcije“, ja sam rekao, da vam deseti put danas ponovim, pod jedan, zaustavljanje i prekid evropskih integracija, pod dva, zaustavljanje dotoka i povlačenje stranih direktnih investicija iz Republike Srbije i pod tri, ostale sveobuhvatne mere protiv Republike Srbije. Citirao sam vam šta mi je rečeno. Jel vi stvarno mislite da tako nešto mogu da slažem? I ponovljeno je na istom sastanku, od dvojice predstavnika od tih pet. I ako nisam bio dovoljno jasan, dovoljno pošten, dovoljno iskren da vam to sve kažem, pa šta još hoćete od mene? Hajde da vidim da neko kaže da sam slagao. Šta u stvari hoćete od mene? Da me linčujete, zato ste me zvali, šta? Mislili da će tako da bude. Šta je smisao svega, kažite mi? Šta hoćete od mene? Šta hoćete od svog predsednika, od predsednika Srbije? Zaboravite da je to omraženi zlikovac Aleksandar Vučić, diktator, tiranin, ako bog da uskoro ubijeni, i samo mi recite, molim vas, u šahtu da mu dete i brat završe, sve je to okej iz vaše stranke što dolazi, sve je to u redu.
Samo mi recite – šta stvarno hoćete od mene? Šta hoćete u politici od mene? Kažete, jesmo li bez saveznika? Ne znam šta to znači. Ja sam rekao da za rat i sukobe i za takve stvari su nam potreni saveznici, a u međunarodnoj politici verujem samo interesima, nekad nam se sa nekim poklapaju interesi, nekada nam se s nekim ne poklapaju, trudimo se da imamo više onih sa kojima možemo da razgovaramo, a da gotovo nemamo onih sa kojima ne razgovaramo. To je valjda suština politike, suština ozbiljne politike i suština ozbiljnog ponašanja jedne države.
Ali dobro je da ljudi vide. Opet, potrebno je da uvedemo sankcije Rusiji, ovi drugi ovde izmišljaju da smo uveli sankcije Rusiji. Ovi ovde kažu – uvedite sankcije Rusiji. U stvari, šta god da uradite, nikad niko zadovoljan i činjenice ih uopšte ne zanimaju. To vam je kao ona priča o dvojnom državljanstvu Ane Brnabić i dvostrukom pasošu, a pored njih sedi onaj koji ima dvostruki pasoš, ali neće da ga baci, neće da ga spali, iako je iz te zemlje stigao taj sramni i užasni ultimatum. Toliko o istini koju sam slušao u ova dva dana.
Samo me više ne pitajte, molim vas, šta je svrha ovoga, jer nisam došao što sam sebe pozvao, već zato što ste vi to tražili, to je jedina stvar koju sam učinio, a nemam nikakav drugi problem, odgovaraću i ubuduće. Hvala vam na korektnosti i pristojnosti. Izvinjavam se.
Čini mi se da znam i ko vas je savetovao za ovo oko Zajednice srpskih opština. Taj ko vas je savetovao, ko je učestvovao u uništavanju Srbije, a veliki je Srbin i rodoljub, tamo od 2007. godine je u pregovorima, jer su to njegove reči, nikada nije pročitao to. Ovde je reč i o funkciji nadzora.
Pročitajte, molim vas. Pročitajte, ko Boga vas molim. Uzmite, pročitajte principe, pročitajte Sporazum o implementaciji. Nije ovde reč o vlasništvu, već je reč o nadzoru u oblasti zdravstva i u oblasti prosvete.
Ja razumem da ste vi govorili sve suprotno od članova vaše poslaničke grupe. Sve što su oni rekli, vi ste negirali i rekli sve suprotno od toga. Ja sam pročitao ovde intervju, pošto ste mi pominjali tablice.
Dakle, samo da ljudi razumeju, mi smo postigli sporazum o tablicama koji je bio… Ja nisam bio oduševljen. Rekao sam - jedna mala taktička pobeda, ništa više, pre svega što smo sačuvali mir, a onda su Albanci ponovo krenuli to da krše. Pogledajte, ovo je izjava Šoleja, a ovo je izjava Petara Stana, gde i jedni i drugi upozoravaju Kurtija da ponovo krši i nasiljem rešava problem sa sporazumom oko tablica. Ovo vam je samo od 19. januara, od pre neki dan.
Šta mislite, šta je tu krivica Srbije i Aleksandra Vučića? Shvatio sam da sam ja kriv, samo nisam razumeo, šta je tu moja krivica? Samo mi to kažete. Da li treba da kažem – da, shvatio sam da nećete da provedete nijedan sporazum? Pa, shvatio sam. I? Šta ćemo dalje?
Kažete - zamislite, predložili su nam da Kosovo bude nezavisno. Stvarno? Amerika, Francuska i Nemačka nam predložila da Kosovo bude nezavisno? Pa, nemoguće.
U vreme kada ste vi vedrili i oblačili proglasili su tu nezavisnost i priznali nezavisno Kosovo i uopšte niste bili iznenađeni tada. Samo ste sada iznenađeni. Strašno ste iznenađeni.
Kada pričate o tim tablicama, ja sam pročitao šta vaš šef grupe ili zamenik šefa grupe kaže pre nekih pet meseci – problem oko kosmetskih registarskih oznaka treba da se reši tako da sve tablice mogu da pređu svuda, da se kreću svuda bez upotrebe nalepnice. Dakle, da kažemo narodu da prihvatimo RKS table? U redu, i to je legitimno. Sve je legitimno.
Da li vi razgovarate između sebe ili samo znate da je Vučić za sve kriv?
Hvala vam što danas niste rekli da ću da završim kao Đinđić, što smo to napravili drugačiju atmosferu, a što se barikada tiče, nikakvog osnova više nije bilo da zadržimo ni jedan jedini ljude. Bili bismo prokazani u celom svetu ne zato što sam znao da će oni da budu zadovoljni time. Ljudi su hteli borbu, ali ta borba bi nas dovela do sukoba u kojem u ovom trenutku bismo izvukli deblji kraj od NATO-a.
Nije bio problem u Albancima. Petar Petković je pored mene. Plašili su me. Govorili su mi – pozvao me je jedan od posrednika i rekao – imate još 24 sata, Kurti napada na barikade. Uplašili su, što je dobro, to znači da su odgovorni, da su pametni, dobri ljudi, da žele dobro našem narodu, zabrinuti, i Marka i Petra. Uspaničeno me zovu i jedan i drugi. Ja im kažem – da li vas je to ovaj zvao? Jeste, uzmem telefon, pozovem ga i kažem – a što radiš ovo, tim rečima. Što radiš ovo, kada znaš da Kurti nema snage? Sve svoje snage, sve svoje jedinice da pošalje, ne može da pomeri barikade. Znamo i ti i ja. To su barikade, ali malo je to komplikovanije od Barikada, kao što znate, o čemu neću da govorim ovde.
On kaže – dobro, dobro, ja onako, ako možemo da poguramo, ali, evo, nije Kurti, biće NATO. Ja kažem - dobro, dobro, polako sad.
Slušali su to ovi momci ovde. Ja sam iz Raške pričao sa njima i sa svim predstavnicima i pred njima i neću oko toga da govorim detalje. Znaju koliko smo se borili, ali moje je da sagledam i širu sliku, a ne samo vaše i moje emocije. Dakle, da sagledam i širu sliku, da vidimo možemo li mi nekog da ubedimo da su barikade opravdane ili ne i nismo mogli nikoga da ubedimo da jesu na moju žalost i na moj očaj, iako su bile apsolutno opravdane zato što nisu hteli da čuju vapaj srpskog naroda.
Mislim da sam time pomogao da se sačuva mir, da se sačuvaju životi ovih ljudi ovde koji su bili na barikadama, jer znam da bi ovi morali da krenu u akciju i znali smo tačno kad ko šta planira, kako se ponaša. Ljudi iz KFOR-a su bili mnogo, mnogo odgovorniji nego Kurti, ali su bili pod velikim pritiskom dve zemlje.
Vi dođete i kažete – Srbi vam zameraju. Pa, da, Srbi mi zameraju. Svi mi zameraju sve. Vi mi zamerate, koliko sam razumeo, to što nisam uveo sankcije Rusiji, Ristiću, da čuje narod na Kosovu i Metohiji, da biste vi uveli sankcije Rusiji. Dobro je da to ljudi čuju.
Ovi drugi mi zameraju što nisam dovoljno blizak Rusiji i što ne služim Rusiji, već služim Srbiji. Sad, šta god da kažete, šta god da uradite, nikad nikome niste dobri, ali da vam kažem, posao državnog rukovodstva, posao nekoga ko je lider u zemlji legitimni i legalni jeste ne da sluša šta osećaju ljudi, to je važno da zna, ali ne da se ponaša po tome, već da donosi odluke koje su dugoročno najbolje za te ljude.
Ja ću da vas podsetim jedini sam bio predsednik Vlade koji je doneo odluku, ne obmanjujući nikoga, da se smanji deo penzija 40% penzionera i da se smanje plate u javnom sektoru da bi Srbija uživala, da bismo preokrenuli trend propadanja u trend napretka. To nisam krio i to smo napravili. Da li se ta odluka nekome svidela? Nije nikome. Nije se svidela ni mojim roditeljima, jer sam njima skinuo najviše pošto imaju visoke penzije. Pa šta, to je bila odlična odluka. To je bila odluka koja je uz podršku i MMF-a i svih ostalih institucija ozdravila javne finansije Srbije i zato imamo deset najuspešnijih godina u istoriji Srbije.
Ne rukovodim se ja time šta se vama sviđa i šta se sviđa bilo kome u našem narodu, čak ni mojim najbližima. Rukovodim se interesom Srbije, a Srbija ne traje jedan dan ili godinu dana ili tri godine u budućnosti. Ne rukovodim se sledećim izborima, jer kao što vidite, svaki put je najveća podrška i pomoć stanovništvu dolazila posle izbora, a ne pre izbora. Svako povećanje plata veliko je dolazilo posle izbora, a ne pre izbora zato što ako nisam u stanju da pobedim na izborima bez toga, onda ne treba ni da se bavim politikom i ne treba ni da idemo na izbore.
Tako da, to šta ko misli, ljudi će za mesec dana da vide da sam bio u pravu ili za tri meseca ili za šest meseci, zato što sam dobro sagledao širu sliku. Izašli su nam u susret. Imamo neka nova prava, pa makar na papiru. Makar na papiru. Za to su barikade bile veoma važne i uspešne, iako ste u pravu, nisam ni učestvovao u donošenju odluke, niti bilo šta slično, ali sam bio uz vas i uz naš narod i uvek ću da budem. Uvek ću da budem.
Rekao sam, ljudi, nisam se krio, kao mnogi koji su govorili – ne, ne, to nema veze sa nama, to nema veze sa našom partijom. Ja sam rekao – da, da ima veze sa mnom, iako nije imalo veze, da prihvatim ceo teret na sebe, da budem kao gromobran za ove ljude. Znate li kad su me pustili da odem, treba da zna to Srbija, kad su prihvatili to? Pa tek kada je rečeno – ako se nastavi ovo. Naravno da će da bude problema, naravno da će da bude pojedinačnih hapšenja, ali ako krene bilo kakav organizovani progon onda mi više nemamo kud i više sklanjanja nema. Ja sam morao to da prihvatim da bi se ljudi sklonili. Ja to, kao što vidite, ponavljam i ovde u Narodnoj skupštini pošto vidim da su to mnogo zaboravili, a niko nije bio raspoložen da se sklanja sa barikada, niko od mojih saradnika, zato što su svi mislili da znaju bolje, zato što su disali kao jedan, a ja sam pokušao da ih ubedim.
Ne postavljam ja nikakve ultimatume svom narodu. Jedini sam koji se nikada tako, pitajte i Dodika i Cvijanovića, nikada se tako nisam odnosio prema našem narodu. Pitajte Srbe u Crnoj Gori, pitajte Srbe u Makedoniji, pitajte Srbe, koga god hoćete, na Kosovu i Metohiji.
Rekao sam da ne uradite ono što tražim od vas, loše je za vas, loše je za nas. Nikakve sankcije nećete trpeti i nikakav problem neće biti. Kao što smo se dogovorili da sa Republikom Srpskom imamo takav odnos i kad ne mislimo isto po raznim pitanjima, da nikada ne bude napada sa jedne na drugu stranu i to se poštuje, prvi put u srpskoj istoriji. Prvi put u srpskoj istoriji.
Nemojte da vas podsećam šta je bilo u vreme i Miloševića i Koštunice i Tadića, koliko svađa, sukoba, nerazgovaranja, blokada, sankcija, ogovaranja i svega drugog. Toga danas nema zato što smo uspeli da napravimo neke elementarne dogovore kojih se svi držimo. Ali, takav je odnos, naravno, i prema opoziciji i prema svima.
Da li vi mislite da ja nemam da vam odgovorim žešće? Imam, na pamet mi ne pada. Bili ste pristojni, dobili ste pristojan odgovor i uvek će tako da bude. Jedino što je za mene važno, to je da ljudi razumeju da kada pričaju o realnosti na Kosovu i Metohiji da samo se pitaju – šta je to što može predsednik Srbije?
Kažete – uradili ste nešto. Nešto? Sećate li se noći, gospodine Ristiću, tada sam prespavao, pošto pretpostavljam da ste znali gde sam bio. Bar vi, ako nisu ostali građani. Toliko mi je lako i lepo bilo da sam više noći proveo u vašoj blizini nego u blizini Beograda. Šta smo još mogli da uradimo? Pisao sam pisma Evropljanima, podigli borbenu gotovost, da ne kažem tu još detalja šta, kako i na koji način uradili. Šta još treba da uradimo? Samo mi recite šta je to što smo još mogli da uradimo? Evo, svi znate nije bilo dovoljno. Kažite mi – šta?
Kao što znate, obezbedili da bez obzira na zatvaranje svega, sve što treba da prođe - da prođe, od robe i svega drugog i kada su zatvarali sve alternativne puteve i sve drugo. Šta još možemo da uradimo? Kažite mi, kao Boga vas molim, da to čujem jedanput u ova dva dana, šta je to, pošto čeznem, želim da to uradim, samo mi kažite šta je to, pošto vi znate kakvo je stvarno stanje i lako ga je kritikovati?
Naravno da ga je lako kritikovati kada živimo na nečemu što su zauzele neke 1999. godine, a proglasili nezavisnost još 2008. godine i vi 15 godina posle toga ili 24 godine posle toga očekujete da bude kao što je bilo pre toga. Nije i neće biti i ne treba da lažemo narod da će biti. Neće se čudo dogoditi, nikakvo veliko. Nema čuda. Neće gromovi i munje nešto da sruše, viša sila, slučaj, ne postoji to u životu.
Samo da budemo fer i pošteni prema sebi. Da li je bilo nekada nešto da ste tražili da niste dobili, bilo šta, za bilo koji projekat, za bilo šta? Sitnicu mi kažite? Kažite mi za jednu crkvu, za jedan manastir da ste tražili novac, da ga niste dobili, za jednu školu, za jedan vrtić, za bilo šta, da nismo obezbedili?
Došli ste, rekli ste mi – nema dovoljno u narodnoj kuhinji, traže bolji kvalitet hrane, povećajte, platite itd. Platili smo odmah. Četiri puta povećano i to ne zbog broja, nego zbog kvaliteta. Kažite mi šta je to a da ne ugrozimo opstanak cele Srbije?
Hajde ljudi da pričamo kao ljudi, da pričamo o stvarnom životu, o onome što država stvarno može da uradi, a ne o bajkama. Ako možete bolje, kažite mi, dođite na ovo mesto, uradite to, kao Boga vas molim, uradite to, samo nemojte da mi pričate bajke – može mnogo lakše, može mnogo više. Šta to?
Ne daju nam da izgradimo put. Ja sam rekao da izgradimo brzu magistralu do Kosovske Mitrovice. Dve i po godine to tražimo i od međunarodne zajednice. Kaže – ne može to Srbija da radi i ne mogu to srpske… Ja kažem – neće Srbija, neka rade srpske firme. Neće da im daju dozvolu.
Hoću da uradimo brzu magistralu kompletnu od Kraljeva, dakle preko Jarinja do Kosovske Mitrovice, da to bude najbrži i najbolji put, na ponos, da nas spoji dole sa Ibrom, ne daju nam da radimo. Sve pare obezbedili. Evo vam pare, dajemo vam pare, platićemo vam reket, platićemo vam reket, platićemo duplo više. Ne može, ne može Srbija to da gradi. Šta god da krenete ne može.
Igramo rukomet, sponzorišemo ekipu iz Zubinog Potoka, uspe, ljudi igraju fantastičan rukomet, oni kažu – EHF, kako god da se zove, EHF, MHF, RHF, BHF, baš me briga, kažu – ne, ne ako nastavi Zubin Potok da igra u tome, izbacićemo Srbiju iz svih rukometnih takmičenja, a onda ćemo Srbiju iz svih ostalih takmičenja da izbacimo.
Šta da radite, svaki dan merite šta možete, šta ne možete, svaki dan. Zato samo pitam, naravno da uvek može bolje, naravno da uvek može više, naravno da mnogo stvari može da se uradi da ne bude „pola pije-pola Šarcu daje“, neko na ovom ili na onom nivou. Naravno, dajte da to rešavamo, ali ako imate neku bilo kakvu genijalnu ideju šta suštinski da promenimo, recite mi je.
Mi moramo, naš interes mora da bude da razgovaramo i da dolazimo do kompromisnih rešenja. Nas je sve manje i njih je sve manje. U procentu njih se veći broj smanjuje u apsolutnim brojevima da i ne govorim, nego Srba. Naravno da nas je manje, nas je sve manje i u Beogradu, a ne na Kosovu. To što imamo šest hiljada ljudi više u Beogradu, to je zato što nam je došlo sto hiljada ljudi sa strane, a ne zato što u Beogradu imamo dece.
Samo da ljudi, pošto ljudi misle da je kao u Beogradu dobro. Nije ništa dobro, najgore je u Beogradu što se toga tiče. Svuda mi pričamo o svojoj poziciji, da pričamo o tome koliko ljudi stvarno imamo, ja ne smem ni da vam kažem koliko ljudi stvarno imamo. Ne tražim izgovor u tome za državno-pravni status i državno-pravna pitanja i mi smo uradili to i znamo u hiljadu ljudi koliko imamo onih koji prenoće na Kosovu i Metohiji.
Dakle, samo, ovo bukvalno nije ni moj odgovor, ni moja replika vama, samo vas molim da pomognete da svi budemo fer u nečemu. Kad ovo Vučiću pederu, zlikovče, sve je to ok, svaki dan po ceo dan pričajte, baš me briga, ali daj kad pričamo o ovim stvarima da samo probamo da budemo malo objektivniji, malo pošteniji prema sebi. Malo više intelektualnog poštenja, malo da ne varamo naš narod, malo da ne lažemo naš narod. Da znaju sa čime se suočavamo. Ništa više. Hvala. Izvinite.
Poštovani građani Srbije samo da vam objasnim šta ste čuli sada. Čuli ste predlog da se radi isto ono što mi radimo Albancima, rekao vam je gospodin poslanik, da ulaze na teritoriju, on kaže - Srbije, mi kažemo - na teritoriju centralne Srbije. Na teritoriju centralne Srbije ulaze Albanci sa RKS tablicama. Ulaze, ali znate kako? Samo vam to nije rekao. Toliko o intelektualnom poštenju. Ulaze tao što to RKS prelepe, da se to RKS ne vidi, a on bi valjda, a to na KM kad ulazi niko mu ne prelepljuje ništa. Samo vam to nije rekao.
A predlog je šta? Da stavimo mi nalepnice nama? Okej, ako je to predlog. Pošto je predlog vašeg šefa ili zamenika šefa poslaničke grupe da pustimo RKS tablice bez stikera.
Dakle, došao sam kao predsednik Republike u Skupštinu. S jedne strane - što uvodiš sankcije, s druge strane - što ne uvodiš sankcije. Sada iz iste poslaničke grupe jednako ću biti kriv i jednima i drugima, ako ne uvedemo sankcije, a ako slučajno uvedem - e, moj stav je drugačiji iz iste te poslaničke grupe, pa sam opet toj poslaničkoj grupi kriv. Aman ljudi, šta hoćete od mene? Šta hoćete od mene? Da kupim lubenicu u februaru? Ne razumem. Šta da uradim? Da donesem ovde. Šta u stvari želite od mene?
Šta je predlog bio gospodine Ristiću? Reciprocitet? Srećom, u ovome nema reciprociteta. Srećom pa ga nema.
(Slaviša Ristić: Predsedniče, mi ne možemo ni sa stikerom na Kosovo.)