Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Govori

Poštovani narodni poslanici, zanimljiv je bio ovaj govor, veoma zanimljiv, nadahnut i čovek da ne zna šta se u ovoj zemlji dešavalo, i ko je stvarno odgovoran za situaciju na KiM, pomislio bi što su ovi ljudi zabrinuti, fini neki svet, zabrinut za KiM, a valjda su se borili i mnogo toga učinili za naš narod na KiM.
Pošto ste primetili da svi koji su danas govorili, iako su oni tražili raspravu o KiM, verujući da će da me nokautiraju u Narodnoj Skupštini, verujući da neću moći da odgovorim na sve njihove primedbe i verujući u sve laži koje su izmišljali, u prethodnih 10 godina i po društvenim mrežama i po svim svojim medijima, verujući da se neko uplašio besmislica koje izgovaraju, da niti ću smeti da dođem, niti ću moći da im argumentovano odgovorim, i onda su se u čudu našli pošto sedim ovde i odgovaram, odgovaram, čini mi se, činjenicama mnogo više nego što oni činjenice koriste u napadu.
Osim toga što ste petnaest puta ponovili da kukam, što onako da lično pokažete kako ste vi prava muškarčina, jer samo takvi dolaze da se obračunavaju sa Vučićem, tako da, to se baš videlo i toliko sam se tresao od straha da je to neverovatno, ali nikada vam nisam ništa rekao, danas vam ni reč nisam izgovorio, pa ste izmislili da sam vam nešto rekao, ali i to na stranu.
Pokušaću da se pozabavim argumentacijom koju ste koristili, koja je potpuno besmislena i u kojoj se vidi sa kakvim sve lažima, neistinama, i rekao bih, najgorim mogućim političkim prevarama se služite u ovoj zemlji.
Nije vama stalo do KiM, niste se ni dan ni noć borili za KiM, nijedan dan, nijednu noć, nikada nigde, ni na jednim pregovorima i nigde i o ni o čemu.
Jedino što ste radili to je kako da se dočepamo vlasti i kako da govorimo sve najgore o nekim ljudima.
Da li su stvari kod Srba na KiM, idealne, da li ima grešaka? Pa naravno, da ima, ljudi žive u najtežim uslovima, da li je naše rukovodstvo najbolje ili idealno, pa naravno da nije.
Ne, nego ste vi idealni. Tako ste vodili i opštinu Trstenik, pa tamo opljačkali pare, pa i osuđeni za sve to, pa je sada problem u tome.
Izvinjavam se, nije tema. U pravu ste, samo malo.
Primite moje izvinjenje, nije tema. Izvinjavam se.
Da se vratim na temu.
Ono što ste govorili sve vreme, i kažete da su to neki kriminalci, ubice.
Ko ste vi? Govorite meni da sam diktator, a vi ste svi tužioci, i niste samo tužioci, nego ste i sudije i znate i ko je ubio i znate i koga biste osudili za ubistvo.
Vi možete da budete i tužioci i sudije, a ja ne smem da vam kažem da to što ste rekli nije tačno, koji o tome znam 10 puta više nego vi. Sve što vi imate pravo, ja nemam pravo. Ja sam diktator, a vi niste. Ma nemoj. Po kom principu ste vi tužilac, po kom principu vi znate ko je koga ubio? Što ne odete i nadležnim organima to prijavite, nego imate pravo da izmišljate šta hoćete. Imate pravo da obmanjujete javnost kako hoćete, a šta god vam ko odgovori, ej, jeste videli diktatora? Jeste videli, on bi da bude tužilac, on bi da uzme naš posao, jer samo mi imamo pravo da budemo i tužioci i sudije, a vi i presudu već donesoste.
Pa šta čovek da radi, proglasiste ga za ubicu? Kada ste to sudija postali, ko vam je dao to pravo, kada ste to zakletvu za sudiju položili, gde to?
Da vidite sad kako to izgleda kada pričate o kadrovima i ko su ljudi. Sad pričam o onome gde su sudije presudile, i to ne albanske, nego srpske sudije.
Njihovu stranku na Kosovu i Metohiji je vodio čovek koji se zove Nenad Cvetković. Inače, nekadašnji savetnik u Ministarstvu za povratak i zajednicu u Vladi privremenih institucija, sa kojim se rado slikaju.
Nije tog čoveka optužio i osudio Vučić, već srpski pravosudni organi. Znate li za šta, a on je dobar, on je taj kadar kog ugnjetavaju ovi zlikovci gore? Za silovanje. Za silovanje je osuđen pravosnažnom presudom. I Vrhovni sud Republike Srbije 1996. godine ga osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest godina za krivično delo silovanja. Ali, nije to jedino. Ima još četiri krivična dela iz 2006. godine, iz 2022. godine i sve su zatvorske kazne. Nekog je prebijao, negde je nasilničko ponašanje, itd.
Onda nam kažete kako prodajemo zemlju. Mi prodajemo zemlju? Pa, plaćamo zemlju na sve strane. Nalazimo načine ispod žita da platimo da bismo nešto zemlje sačuvali u Gračanici i okolini i ne uspevamo, iako smo mnogo novca potrošili, kad me vučete za jezik, iz različitih fondova, da bismo nešto od vlasti sačuvali.
Onda ste nam došli, evo vas ovde na slici, baš vi, na slici sa Slađanom Mladenovićem, Poverenik vaš za Kosovsko Pomoravlje. Taj stručnjak je, za vreme njegovog mandata na teritoriji opštine Parteš napravio 25 posebnih albanskih parcela, sve na srpskoj zemlji.
I vi držite ovim ljudima pridike i predavanja, učestvujete u kampanji osmišljenoj da se kriminalizuju Srbi. Što to radite sve vreme? To treba da bude rezultat od svih vaših priča o jedinstvu i tome kako brinete za srpski narod. Niste pomenuli Aljbina Kurtija, niste pomenuli nikoga. Jedino ste pomenuli Srbe kriminalce. Samo vam Srbi kriminalci smetaju, tobožnji kriminalci. A za vas su anđeli nebeski jer ste vi tužilac i sudija, vi imate pravo da govorite ko je kriminalac, a ko nije.
Kažete – bio u vladama devedesetih ne znam koliko. Bio dve godine, nikakva to tajna nije, osim što ste vi izmišljali da sam bio 1990, 1991, 1992. godine, nisam se ni bavio politikom tada, i 1993. godine do decembra meseca. Pa, šta vas briga. Koliko neistine izgovorite, već ste to milion puta ponovili, pola će da poveruju da je istina.
Kažete ovde – ne date pravo građanima Srbije. Pogledajte tu laž, pogledajte tu opaku laž- ne date Srbima na Kosovu i Metohiji pravo da imaju srpski pasoš.
Ne, to ste im vi zabranili. Samo što to ne znate zato što mnogo čitate stvari na društvenim mrežama sopstvene laži ste poverovali. To ste vi zabranili Srbima po Sporazumu o asocijaciji, stabilizaciji i pridruživanju, gde oni nemaju pravo da se pozovu da su sa teritorije Srbije. Kad ste to, 2009. ili 2010. godine potpisali?
(____________: Godine 2009.)
Godine 2009. Kakve to veze ima sa nama?
(____________: Godine 2008.)
Godine 2008, svejedno. U vaše vreme.
Vi nama držite ovde pridike. Umesto da kažete – izvinite narode što smo vam to uradili i što nemate danas pasoše Srbije ili ne možete da idete bez viza po celoj Evropi vi nas optužujete za to.
Kažete – prešli smo sa tehničkog na statusni nivo. Gde živite vi, ljudi? Vi ste rešili statusno pitanje. Vi ste ga rešavali u njihovu korist.
Ljudi, ja sam najveća i najžešća meta. Onako kako me napadaju oni, još žešće me napada Aljbin Kurti, pre toga Hašim Tači, pre toga Haradinaj, Hoti i svi oni. I svi oni imaju samo jednog velikog neprijatelja i njegovo ime i prezime je Aleksandar Vučić. Ne mislim da sam im neprijatelj, ali oni misle da jesam i svi me doživljavaju za neprijatelja i tako i govore.
Evo šta kažu. Ovo je prištinski medij. Sve piše na albanskom. Ništa ne razumem, nažalost to je moja falinka u obrazovanju, ali ovo: „Hvala Vuče“ umem da pročitam. To se oni zahvaljuju lideru vaše stranke. To se Albanci u Prištini zahvaljuju lideru vaše stranke, za kojeg kažu da im je doneo nezavisnost.
Oni kažu da su, u stvari, pravu potvrdu svoje nezavisnosti 2008. godine dobili zahvaljujući vašoj brizi o njima i o tome da omogućite sve, pa i nezavisnost Albancima na Kosovu i Metohiji.
Vi kažete – mi smo pustili u FIFU da uđe Kosovo. Nismo. Nismo apsolutno ni na koji način, ali šta da radite.
Kažete – imali ste šest sednica i šest rezolucija. Pa, vi ste samo saopštenje rezolucije i pisali i držali molebane, a Kosovo proglašavalo nezavisnost, a progonili naš narod i tukli naš narod. Za sve to ste imali samo rezolucije. Pa, onda zaboravite, kao slučajno ne setite se da smo i prošle godine imali sednicu o Kosovu. A što biste se i setili? Lakše je da se ne setite. Baš vas briga. Što biste, ne morate.
Onda opet dolazimo do Olivera Ivanovića. Pošto valjda svi znamo ko je kriv i ko je ubica. Što ne odete u Tužilaštvo, pa to ne kažete i jedan jedini dokaz ponudite, nego ste toliko izmišljali, toliko lagali svih prethodnih godina, upleli se kao trice u kučinu u sopstvene laži da više ne znate kako iz toga da izađete? To vam je kao sa pričom o Jovanjici i o svemu drugom, gde ste pravnosnažno osuđeni. Baš vas briga. Šta vas briga, jer može sve, svaka laž, svaka neistina, da uništavate živote ljudima, da radite sve. Sve može kod vas.
Što se Kosova i Metohije tiče, kažete – bile su tajne večere. Znate šta oni kažu? Kažu – to se Vučić dogovorio da oni objave u albanskim medijima, pošto je bio na tajnim večerama. I to lažu već ne znam koliko godina.
Znate kako izgledaju te tajne večere? Ja odem sa svojom ćerkom Milicom na večeru, oni kažu da sam pio pivo sa Kurtijem. Oda kažu – izvinite, ali to negde uz put. I baš ih briga što su lagali. To se desilo baš sada.
Onda kažu – bio sam u Parizu na tajnoj večeri. Ne. Bio sam u Parizu na večeri pod okriljem Evropske unije i sa zastavom Evropske unije, a ne Kosova nezavisnog.
Nikada nisam bio ni na jednoj privatnoj večeri. Uvek sam bio samo pod okriljem Evropske unije u kojem god gradu, od Osla koji ne pripada Evropskoj uniji, do Sjedinjenih država koje ne pripadaju Evropskoj uniji, naravno, do svih ostalih uvek je bila zastava Evropske unije i evropskih pregovarača. Nekada to nije bilo saopštenje za javnost, nekada jeste. O svemu postoje službene beleške.
Ali zašto oni to govore? Zato što polaze od sebe. Zato što znaju šta bi oni radili. Da li vi vidite, za tu presudu Međunarodnog suda pravde, hoću da to ljudi u Srbiji znaju, svako je morao da zna da će biti negativna po nas. Svako.
Svako ko bi izbrojao, ko zna da broji dva plus dva da je četiri je to mogao da izbroji, jer tu glasaju države članice, hoću da to znate, to nije ubeđivanje sad nekih sudija, pa sad – vi ste imali pravne argumente, pa ste ubedili sudije. Sve te sudije dolaze iz država članica i svi su glasali onako kako su im države članice rekle.
Bilo je jasno svakome da ćemo da izgubimo, samo su se oni šokirali tog dana. To može Dačić da vam priča bolje pošto je video koliko su bili iznenađeni, samo ne znam kako su bili iznenađeni, pošto smo svi koji smo bili u opoziciji znali šta je to što se dešava. To što je naš narod šokiran, šta ih briga.
Onda je rekao još jednu neistinu. Citirao vam je nešto što je naravno neistina. On je govorio o Aj-Bi-Em-u, Sporazumu sa kojim smo mi morali da nastavimo da radimo i ja verujem da će sa gospodinom Stefanovićem biti drugačiji razgovor i ozbiljniji.
Evo, ja sam doneo dokumenta da vam pročitam iz decembra 2011. godine. Ivice, setim se ja ponekad. Dakle, ovo su zaključci o „Integratet border menagement“, koje potpisuje gospodin Jeremić i Vlada Demokratske stranke i gospodin Aleksić.
Narode, slušajte, da vidite ko laže. Dakle, tačka 5. – aranžmani će uključiti izbalansirano prisustvo u skladu sa zahtevima svih relevantnih organa, kao što su carina, policija i obuhvatiće pitanja kao što su lokacija prelaza, priroda objekta, radno vreme, u skladu sa i tokom trajanja njegovog mandata na prelazima Jarinje – Rudnica i Tabalije – Brnjak, ovo prisustvo uključuje i zvaničnike Euleksa. Euleks će takođe biti prisutan i prelazima Bela zemlja – Končulj – Merdare – Mutivode i Depce – Mučibaba.
Dakle, kao što sam vam rekao, narode, ta granica ili administrativni prelaz prema centralnoj Srbiji na Jarinju i Brnjaku dogovoreni, formirani i uspostavljeni 2011. godine i to svi Srbi na Kosovu i Metohiji znaju. To svi Srbi i u Raški znaju. To svi Srbi znaju, osim što po društvenim mrežama u prethodnih godinu dve ili tri pokušavaju da slažu i da objašnjavaju da je to neko za to kriv.
Sada neću ni da vam kažem da su za sve to krivi, jer znam koliko je teško bilo tada razgovarati sa zapadom, koji kaže - pa, čekajte, rešeno je, Kosovo je nezavisno, a trebalo je da preživite, trebalo je da obezbedite mir za ljude. Zato i ćutim o svemu tome.
Verovali li ne, oni koji su vam sve to doneli, oni nas kritikuju. Nemojte da se ljutite, pa na to čovek mora da odgovori. Pa, to je sumanuto. Pa, to nikakvog smisla nema.
Kažete da imate predloge. Evo, ja odmah prihvatam, ali nisam ja taj koji to može da prihvati. Ovaj narod je prihvatio, pa ste to možda čuli od njih. Oni su doneli odluku da, ukoliko se ne bude poštovala njihova volja, će oni sami da formiraju Zajednicu srpskih opština, na šta nemaju pravo.
Želim da vas obavestim kako se formira. Postoji tzv. upravljački menadžment koji daje predlog, a onda moraju obe strane da se saglase i to mora da bude stvar pregovora. Naš upravljački menadžment je završio svoj posao, predao papire i predao dokumentaciju albanskoj i briselskoj strani.
Dogodilo se još nešto, ljudi. Primetili ste to. Za sve smo mi krivi i ja razumem da oni više vole Kurtija nego mene i to je sve u redu, i ovi su voleli Trumbića, nisu Pašića, sve je to ok, ali postavlja se jedno pitanje – čekajte, ljudi, vi mene okriviste što je Marko Đurić izubijan. Ja sam kriv što su upali albanski policajci upali na sever i izubijali Marka Đurića? I za to sam kriv? To ste čuli malopre.
Kriv sam i za to što oni nisu sproveli u delo Zajednicu srpskih opština? Da li vi, ljudi, razumete o čemu mi ovde govorimo? Nisu krivi oni koji to neće da urade i nisu krivi oni koji su to potpisali, koji su garant za to, kriv sam ja. Ako vam je to lakše, hajde da rešimo taj problem, ali u to ne verujete ni sami. U to vam ne veruje niko.
Kažete da nećete glasati za Izveštaj. Mi smo glasali za svaki izveštaj koji su Vlada, trudili se, kako god, i Đinđića i Koštunice, predlagali vezani za Kosovo u uslovima kada je proglašavana nezavisnost Kosova, u uslovima kada je sve išlo nizbrdo, u uslovima kada je sve uništeno, kada nam se raspalo sve, razorena nam zemlja. Trudili smo se da glasamo u svakom trenutku sa vlašću, u svakom trenutku da glasamo za svaki dokument oko Kosova i Metohije. Da li je tako bilo, Ivice? Za svaki. Možda za jedan dokument da nije bilo punog saglasja. Samo da vidite koliko se nekada neko ko je bio odgovoran u opoziciji ponašao drugačije i trudili se da pronađemo zajednički imenitelj da bismo mogli da glasamo za bilo šta da bismo pokazali jedinstvo našeg naroda, a vi kažete – nećemo da glasamo, a na početku ste nam rekli da niste ni pročitali, pošto niste imali vremena da pročitate. Znači, sada nećete ni da glasate zato što niste pročitali ili niste govorili istinu kada ste govorili da niste imali vremena da pročitate?
Šta je zamerka samom izveštaju ni sami ne znate. Pa ja sam govorio ovde sve vreme u poslednje tri godine pregovora, svaku tačku i svaki razgovor u Briselu koji smo imali. O tome sam govorio. Preskočio sam sve ovo što ste uradili, a što je bilo grozno prema našem narodu. Sve sam to preskočio. Namerno sam preskočio, očekujući da imate odgovoran pristup, a vi kažete da nisam o tome govorio. Kažete da sam govorio sat i devet minuta, a da sam govorio 39 minuta, rekli biste - eto, toliko mu je Kosovo važno, pa nije mogao ni sat vremena da govori.
Šta god da sam uradio i šta god da sam rekao, uvek bi vam bilo isto i svi znate da govorim istinu i uvek biste se na isti način ponašali. Toliko koliko vam je stalo do Kosova, taman ste danas i pokazali.
Evo, prihvatio sam krivicu, nije kriv Aljbin Kurti, kriv sam ja za sve. Dobićete sutra, siguran sam, još jednu naslovnu stranu sa hvala Vuče, hvala Miroslave, čestitam vam na tome, a ja ću da nastavim da se borim za svoju Srbiju i za to da u srpskim medijima ne osvane hvala onome ko je priznao ili učinio nešto da kosovska nezavisnost dobije na značaju baš onoliko koliko ste vi učinili.
Što se Srba na Kosovu tiče, braniću ih i štitiću ih od vas koji ih napadate žešće i jače nego što ih napadaju čak i u Prištini.
Slušao sam ceo dan, naravno, opet ste izvrnuli stvari. Marku Đuriću je obaveza da se sastane sa svima, pa i sa tim ljudima da ih vidi, jer on ne zna ko je ko. Taj čovek nije bio u našoj, već u vašoj partiji. To što vi sada brišete, pa znaju svi Srbi sa Kosova, evo, pogledajte svi ljudi vam gore govore, nemojte ljudi.
(Miroslav Aleksić: Možda je bio kod vas.)
Što morate da dobacujete? Ja vam ni jednu reč nisam dobacio. Da li ste se umorili ili ste nestrpljivi? Vi ste izlazili napolje, ja nisam za sve ove sate.
Rekli ste nešto i oko druge otadžbine, ja imam jednu otadžbinu, a to je Srbija. Pričate mi o pismima. Što bih pisao pisma, ima li potrebe neke? Da li neko sumnja, osim vas, koji ste doneli nezavisnost Kosovu, da ćemo mi to da uradimo? Ja ne mislim da iko u Srbiji sumnja. Moja reč, za razliku od vaše reči, nešto znači, jer na „majke mi“ ste pokušali da uništite život i članovima moje porodice i lagali ste sve vreme sve, sve.
Koliko ste puta osuđeni i za kriminal i za sve drugo, o tome da ne pričamo.
Ali, ono što je veoma važno da ljudi čuju, meni nije problem, uputiću pismo, ne samo Rusima i Kinezima, već i Amerikancima i Nemcima, ali nije u pismu, to im usmeno kažem, ali ako vama to nešto znači, da bih vam pokazao koliko poštujem i tih 2% ili 3% ljudi koji su glasali za vas, ili 4%, svejedno je, a poštujem, ne vas, već ljude, iz kurtoazije moram i vas, poštujem ljude koji su glasali za vas. Dakle, meni to nije nikakv problem. Poslao sam bezbroj pisama i bezbroj razgovora obavio. Uradiću i to i to će biti samo jedna sitnica u dnevnim obavezama koje inače radim, koji nam ništa posebno neće doprineti, niti pomoću u ovoj teškoj borbi. Tako da, ja sa tim nemam nikakv problem.
Kada kažete da je mene stigao umor, to je moguće, to nije neki greh, složićete se, ali nisam još senilan i ne bolujem od Alchajmerove bolesti i umem da čitam i znam šta ste uradili 2010. i 2011. godine. To što ste citirali mene, što sam rekao da je dijalog dobar i da je dobro da stvari vraćamo pred UN, pa super. Pa, što ste 2010. godine povukli nas iz UN, vašom odlukom i tražili da pređemo u EU i sada od mene tražite da povučem vašu odluku i da se ponovo vratimo u UN?
To vam govori koliko smo bili odgovorni u to vreme i Tomislav Nikolić i ja i koliko smo se trudili da postignemo zajedništvo sa državnim rukovodstvom da bismo imali jedinstven stav.
Jedino čime ste se bavili, jedino što ste radili, to je kako ćete da opstanete na vlasti, kako da optužite neku drugu stranu. Onda mi kažete - nisam dobro obavešten za ovaj dokument 2011. godine, pošto je Vuk Jeremić, kažete, izrazio negativno mišljenje. I šta je uradio sa negativnim mišljenjem? Da bi ljudi razumeli o čemu se radi, da znaju kako to funkcioniše, pred svaku sednicu Vlade imate nekoliko odbora, Odbora za privredu, Odbora za društveno-ekonomska pitanja itd, javne finansije, moraju da prođu zaključci, odluke, podzakonski akti, moraju da prođu prvo odbore i onda idu na Vladu i naravno, na Vladi se odlučuje većinom glasova.
Sada, zamislite, oni su doneli odluku na Vladi da se uspostavi prelaz na Jarinju i Brnjaku, za koje je ovaj čovek danas nas optužio da smo krivi, na kraju, ispostavilo se da su govorili neistine, dokazali smo, to je potpisano u decembru 2011. godine, njihova Vlada usvojila. A on na to kaže - ne, ne, ali jedan član Vlade je imao negativno mišljenje po tom pitanju. I šta je uradio? Što, da nije izašao u javnost i rekao da je to izdaja, da je to kriminal, da je to užasno? Naravno, nije nikada, jer je bilo važnije da nastave da se vozikaju u svojim automobilima, u šoferima i sekretaricama i svemu drugom što sve vlast donosi i nama, vama, svakome, samo što neko ima ideale, ima stvari za koje se bori, a neko se seti posle deset godina da je bio protiv nečega, na čemu baš i nije insistirao u to vreme, jer mu je bilo važnije da sačuva svoju fotelju i da sačuva svoj dobar odnos sa nekima koji su odlučivali o njegovoj političkoj budućnosti u to vreme. Toliko o istini.
Dakle, sve što sam danas govorio, rekao sam istinu. Da li sam možda u nekoj reči preterao? Moguće je. Nemojte mi zameriti ni vi, ni građani Srbije. Nemojte mi zameriti zato što ste mogli da vidite da ceo dan nismo čuli ništa o Kosovu i Metohiji, ne računajući izveštaj koji sam podneo. Jedino što ih je interesovalo, to je bilo da uvrede mene, da uvrede nekoga iz Vlade, poslaničke većine i ništa više, sve vreme tražeći tobož velika rešenja, a sva rešenja se svela na to da pošaljem pismo.
Evo, poslaću pismo, da vidite, i to ću reći na predlog mojih opozicionih kolega, poslaću vam još jedno pismo, pošto sam poslao do sada bezbroj pisama, pa ću da pošaljem bezbroj i jedno, ako je to uopšte moguće na takav način da se kaže. A ja mislim da je mnogo važnija naša odlučnost i naša sigurnost i da mi znamo šta je nama da činimo, da to nije pitanje samo očuvanja Kosova i Metohije, jer kod nas se uglavnom bave svi tom temom, kao i fudbalom i košarkom, jer to je nekako najlakše, i kada dođe, oko gej parade, jer to svi znaju. A kada bi se pričalo javnom dugu, videli ste kakve gluposti pričaju, kad bi se pričalo o ekonomiji, i o tome da ne govorim, i o rezultatima ekonomije, o tome posebno da ne govorim.
Tako da, nadam se da ste zadovoljni, jer evo, prihvatio sam vaš predlog. To je, ja mislim, čini mi se, veoma važna stvar i nemam problem ja sa tim. Meni je savest po tom pitanju čista i zato smem da dođem ovde i da vam odgovaram ceo dan i da govorim ceo dan, jer se ne plašim razmene argumenata i u tome još jedanput se svima izvinjavam ako sam negde u nekom ličnom odnosu bilo šta preterao na bilo koji način, a sami razmislite koliko ste vi toga učinili danas, a trudio sam se samo da se bavim Kosovom i Metohijom, onim što jeste jedna od ključnih tema i najvažnijih tema za opstanak našeg naroda. Hvala vam još jedanput na pažnji. Prihvaćen predlog.
Pošto želim da dobije priliku i gospodin Aleksić, još jednom, pošto ste mi rekli da lažem, i ja sam vas upozorio da ne lažem, evo su vam gospodin Vuk Jeremić i Ćićko Cvetković, a sa Vučićem ga nema, da vidite, i to idu na zajednički skup, tek toliko da vidite.
Želim samo da vam ukažem da nisam pokazao nešto, pokazao sam sliku Vuka Jeremića i Ćićka Cvetkovića u kafani „Bujana“, Pomoravlje, Gnjilane, 16.06.2019. godine. Dakle, i datum i kafanu i mestu, tek toliko da imate u vidu, tek toliko da znate da ne lažem, već da govorim istinu.
Rekli ste mi da sam slagao po pitanju presude i da nema presude za vas. Pa, evo je presuda ovde, u ime naroda, sud u Trsteniku, sudija Milka Šućur, član 22. Zakona o javnom redu i miru, kada ste vređali policijskog službenika u vršenju službene dužnosti, na taj način što ste vređali, uvredljive reči. A za to što ste osuđeni oko mog brata, to neću ni da govorim, zato što bi bilo možda, za sve one laži i neistine i šta ste radili njegovoj deci i svima drugima. I za ovo ste osuđeni novčano, a ima još nešto za šta još niste osuđeni, ali ja nisam sudija, pa ćemo to da sačekamo šta će sudovi da kažu. Tek toliko da vidite ko govori istinu, a ko ne.
Što se dobacivanja tiče, sve vreme ste to radili danas. Žalili ste se, kukumavčili ste, kako volite taj izraz da upotrebite, kako vam dobacuje neko sa desne strane. Nikome od vas ceo dan, iako nisam izašao iz sale, nisam dobacio ni slovo, nikome, ni vama, ni bilo kome drugom. Ne možete da izdržite da posle svake dve rečenice nešto mi ne dobacite. Hoćete li da vam kažem zašto? Zato što je moja argumentacija ubitačna i superiorna u odnosu na vaše neistine. Hvala vam najlepše.
Dame i gospodo narodni poslanici, drago mi je što sam mogao da čujem i ovu diskusiju i 19, 20 minuta da dođemo do zaključka kako dalje, a onda u zaključku o tome kako dalje, osim da radikalizujemo svoj stav, ne postoji to kako dalje i tako je ceo dan.
Vratiću se na nešto drugo, što mislim da je mnogo više od forme. Vaše je pravo da za nešto glasate i da za nešto ne glasate. Onako kao usput ste pomenuli da je na tom skupu bio i Tomislav Nikolić. Bio sam i ja. Obezbedili smo ljude da dođu. Pozvali ljude iz cele Srbije da dođu zato što smo imali državotvorni odnos, za razliku od vas, prema Srbiji. Zato što nama nije bilo teško, iako smo videli u koji smo poraz dovedeni, kako god ga nazivali, poraz veliki to što se 2008. godine dešavalo. Pozvali smo ljude da pokušamo da svojom brojnošću pokažemo koliko se ne slažemo i molili su me ljudi iz vaše stranke i iz jedne druge stranke ovde da organizujem ljude. Ja sam organizovao ljude, a pozvao me Tomislav Nikolić da to uradim. Ja se toga ne stidim. Time se ponosim. Hoćete da vam kažem zašto? Zato što smo se uvek držali i trudili da imamo jedinstven stav po pitanju Kosova i Metohije.
Niko ne sme da glasa za izveštaj. Niko ne zna zašto ne glasa za izveštaj. Zato što svi morate da budete oštri i snažni u osudi režima, diktatora, autokrate, ne znam ni ja čega i baš vas briga za Kosovo, kao što je nas bilo briga pa smo uvek glasali zajedno sa vama iako nam se ništa nije sviđalo. Izađite, ispričajte šta hoćete, a onda glasajte za ono za šta moramo da glasamo svi, a doneli ste drugačiju odluku, pa kažete – možemo da jedni drugima prebacujemo, pa kažete – pa dobro, ja vama mogu to, pogrom, pa ćete vi meni Briselski sporazum. Ma nemojte, pa ja sam ponosan na Briselski sporazum zato što je Briselski sporazum spasao Srbiju u tom trenutku. Ne možete da izmeštate stvari iz vremena i prostora.
Potpisao ga je moj koalicioni partner Ivica Dačić, a evo ja vam kažem – ja bih voleo da sam ja. Ne izmeštajte stvari iz vremena i prostora. Danas se držimo baš za taj Briselski sporazum, kao što se držimo i za Dejtonski sporazum u BiH.
Kažete – zašto nismo preduzeli nešto, što sam slao avione? Pa kada sam poslao avione da nam nadleću Jarinje, onda ste, ne vi, ali neki drugi iz opozicije, objavili – evo ga Vučić, zvecka oružjem i to pravi predstavu za narod, a baš ga briga u stvari za Srbe na Kosovu. Šta god da uradite, kao što sam rekao već bezbroj puta, uvek će biti isto i za sve ću biti kriv i nije mi to problem. Kažete – trebalo bi da reagujemo mnogo oštrije i mnogo jače. Pa što ne učiniste to?
Zar 935 srpskih zapaljenih kuća, šest gradova i deset sela koja su nam etnički očistili, deset Srba koje su ubili, 900 ljudi teško povređenih, 4.000 ljudi proterano i uništeno i spaljeno 35 crkava i manastira, pri tome 18 spomenika kulture. Zar to nije bio dovoljan razlog da pokrenete vojsku ili policiju? Izgleda nije, pa ste sebi to oprostili, pa ste još došli da nama držite pridike o tome iako mi to nismo uradili, iako se u naše vreme ništa slično nije desilo.
Živi se pojedosmo. Iako je neko kriv za to što Babin Most i tako, neka sam i ja, zbog ovog momka što je noćas izboden, Nemanja Mitrović u Babinom Mostu. Ali nam se takva tragedija nije dogodila. Ja da vam kažem. Niste poveli zato što niste mogli, zato što su međunarodne okolnosti bile loše, zato što vojsku nismo imali jer je bila uništena kao što znate. Danas je naša vojska deset i dvadeset puta jača nego u vaše vreme, što vi takođe znate. Naravno da nemate problem i siguran sam da ste zadovoljni zbog toga.
Samo vam govorim da stvari nisu tako jednostavne. Hoću ljudima u Srbiji da kažem da sam razočaran, ne zbog onoga što ste meni izgovarali danas i ne vi i ne svi drugi, nego zbog načina na koji glasate. Šta je loše u tom izveštaju, šta je nefer u tom izveštaju? Kažete govorim o tome da im pomognemo, a u vagonu smo koji je u pogrešnom vozu. Nema dobrog voza koji možemo da uhvatimo. Ponekad je dobro ući u bilo koji vagon da budete u vagonu pa ćete naći neku stanicu gde ćete moći da pređete u bolji voz. Ovako je to nemoguće.
Da izađemo iz svega, da ništa ne poštujemo. Da kažemo da ne poštujemo ranije ugovore. Onda nismo država. Onda smo banana republika. Da govorimo samo lepe stvari tim ljudima. Ja to neću da radim. Kažete to je defetistički stav. To nije ni malo defetistički stav. To je ozbiljan i odgovoran stav. Ja nisam mislio to da vam prebacim. Samo bih rekao da je reakcija morala da bude politički snažnija.
Vi kažete, mi 2000. godine, govorili su o standardima i statusima. Prvi potez 2000. godine, odustanak od kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije, a drugi potez nam je bio puštanje 1.782 Albanca iz naših zatvora koji su pravosnažnim presudama osuđeni, po zakonima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije. Ko vas je tada pritiskao? Ja nisam doneo ni jednu takvu odluku, ni odluku o pomilovanju, niti smo donosili Zakon o amnestiji koji bi se odnosio na albanske teroriste.
Šta je to što nam zamerate? Briselski sporazum, kojim smo u nemogućim uslovima, pošto vi to ne znate kako je bilo. Rekao sam bukvalno. Čujem da Merkel piše memoare za 2024. godinu. Ja se nadam da ću 2026, 2027. godine moći da izađem sa memoarima. O tome ću da govorim, ne o politici ovde, jer mislim da će rezultati da govore o tome. Koliko smo autoputeva, pruga i bolnica i škola i svega drugog uradili.
Neću o tome, nego samo o pregovorima vezanim za Kosovo i o svom našem licemerju i o svemu tome što prebacujemo i gledamo kako ćemo na tome da zaradimo neki jeftini politički poen, a da pri tome i kada, i da sednemo sada sami, ne biste imali šta da mi kažete. Ni vi ni mnogi drugi. To je politika. Ja to mogu da razumem. Kažite mi ljudi šta da uradimo, šta da uradimo? To je moje pitanje pred našom nacijom, pred našim narodom. Šta da uradimo? Osim što radimo ovo što činimo u ovom trenutku.
Znate li koliko sam puta, evo kada slušaju oni gore, pa oni su ljuti na mene. Jedanaest sati sam ih molio da povuku barikade. Kada smo dobili sve ispunjeno, jedanaest sati sam se mučio da ih ubedim, da bi mi svi stranci rekli – to Vučić laže, Vučić to okrene u jednom sekundu, završi odmah, onda glumi kao da je on njih ubeđivao, pošto su svi oni glupi i debili, pa diktator naredi, pa to tako ide.
Jedanaest sati sam ih molio, iako su se povukli, iako su ostavili sve onako kako smo mi tražili. Zato što su oni siti svega. Ali i oni, takođe, imaju odgovornost, jer znaju da nam treba sto godina, hiljadu puta da pregovaramo da ne uvedemo zemlju u rat i da oni snose tu odgovornost zajedno sa mnom i da pokušamo da izbegnemo sukob po svaku cenu.
Ja sam vam danas govorio neke stvari. Jel vi stvarno mislite da se mi plašimo, ne znam, posebno danas kada smo mnogo snažniji. Pa ne. Ali, rat je katastrofa. Da pokušamo da to izbegnemo. Govorim vam koliko je objektivno teška situacija. Pola dana se pretvorilo u to kako ćete da kritikujete Vučića, a ne Kurtija. Super, ja sam kriv zato što oni nisu Briselski sporazum poštovali. Odlično, ja sam kriv, ja maltretiram Srbe na severu Kosova. Super, Srbi kriminalci sa severa su za sve krivi. Super, nedemokratski režim ovde je kriv. Ovo ne govorim vama sada, nego govorim o svemu što sam slušao danas. Da li su to rešenja? Hoćemo tako da pomognemo našem narodu? Teško.
Kažete, da sam rekao da može da se okrene istorijski točak, istorijski tokovi. Da može. U našem slučaju je to veoma teško, veoma teško i deluje nemoguće, ali nas to nije sputava. Ovo što kažem nije defetizam, već realno sagledavanje situacije. U tom realnom sagledavanju situacije, onda pravite poteze i borbeno pristupate svemu i borite se za svoj narod.
Kažete, to da prihvatimo, jer mi govorimo o nezavisnom Kosovu. Ne ja govorim o proklamovanoj nezavisnosti iz 2008. godine. Albanci su unilateralno proklamovali nezavisnost 2008. godine. Nikada se sa njom nisam pomirio i nisam je prihvatio i borim se protiv toga. Nemojte da vam sabiram koliko je u vaše vreme priznalo nezavisnost Kosova zemalja, koliko je u naše vreme i koliko smo povukli priznanja i šta smo sve radili da bismo to učinili.
I za takve stvari ste nas napadali jer ste počeli da objavljujete, ne vi, već neki mediji, odakle nama novac za to, kome šaljemo oružje i šta je to što radimo itd. Ni za te najtananije državne poslove kada radite nešto za svoju zemlju ne može da se prećuti nego mora da se napadne država, kao i sa svim drugim stvarima. Samo još jedan sepet, kako se to kaže kod mog oca ili samar na leđa državi. Da svako još nešto kaže protiv svoje države, jer ne valja vlast. Popularno je biti protiv vlasti.
Kada pitate šta je to stvarno. Pa baš i ne znamo šta je. Kada pitate a šta to stvarno da uradimo, onda ne čujete ništa. Umesto da kažemo jedni drugima, dobro ajde ljudi da prekinemo, kao što sam ćutao u izveštaju i mnogo više govorio o našem periodu, jer podnosim izveštaj za taj period kog se ne stidim, na koji sam ponosan, jer znam koliko smo besanih noći proveli boreći se za narodu na Kosovu. Znaju oni to.
Da vam kažem, mene ljudi, jedan dobar Srba na KiM, ne verujem u to da političare neko voli i bez obzira na, neko bi rekao broj glasova, popularnost, ne mislim da me ko voli, voli me moja porodica, ali ljudi poštuju. Ako me neko malo voli, voli me naš narod na KiM zato što oni znaju koliko se borim za njih, zato što oni znaju šta sam sve činio i šta sam sve radio.
Kada negde dobijate iz izbore u izbore preko 80%, jel stvarno neko misli da su ti ljudi glupi, da ne znaju za koga glasaju i da ne znaju šta je neko uradio za ili protiv njih. Znaju ti ljudi, znaju ko se bori i znaju šta sve radimo. Ne mogu o tome da vam pričam ovde se. Iz objektivnih razloga ne mogu da vam pričam. Nema problema, dođite kod mene i reći ću vam, jer sam siguran da to nećete ispričati u javnosti. Naravno da radimo, radimo sve što možemo. Radimo sve što možemo, da li je dovoljno, uvek može mnogo bolje, uvek može mnogo više, ja ne mogu i neću da krijem to. Stvarno sam dao sve od sebe, ne mogu više. I da vam budem sasvim iskren, ne mogu da vam opišem koliko sam srećan što mi je poslednji mandat, kada smo već kod ličnih stvari.
Što se tiče drugih stvari, vi što dobacujete da ste i vi srećni, mislio sam da nećete biti srećni, jer vam je uvek lako da pobedite najgoreg i najglupljeg, a to sam ja. Posle mene dolaze neki pametniji koje ćete teže da pobedite. Što se radujete mom odlasku, samo će pametniji da dolaze. Do sada ste uvek govorili on je najgori, šta se sada radujete mom dobrovoljnom odlasku. Rekao sam vam da ću sam da odem, da me nećete pobediti nikada. Kao što vidite i to obećanje ću da održim.
Dakle, ono što je važno, to je da mi u narednom podperiodu koji će biti užasno težak za nas, kažete – došao je kancelar Šolc i rekao to i to, tačno je. Tačno je. Rekao mi je veoma teške stvari od nemačkih kancelara već dugo vremena, ali je isto tako i dobio odgovor i to ga je dobio javno, ne u četiri zida, ne sakriven od ne znam koga, već direktno pred nemačkim novinarima, dotle da su čak nemački novinari posle toga rekli – Vučić je ispao neočekivano jak lider pošto valjda niko u Evropi nije nikada pomislio da se na takav način obrati nemačkom kancelaru. To je bila moja dužnost, ne zato što bih ja time nešto dobio, to je bila moja dužnost da zaštitim našu zemlju i da zaštitim njen teritorijalni integritet.
Ljudi, ja se mučim, ne mogu da vam objasnim to moje mučenje kada slušam u bilo kojem međunarodnom forumu priču o teritorijalnom integritetu. Mislim da sam to vama i rekao u jednom od naših razgovora. Ja se iskreno mučim kada to slušam, jer ne mogu to da slušam. Jer, tu dozu bezobrazluka sa kojom su oni zgazili naš teritorijalni integritet i gde nam svakoga dana govore o tome kako je teritorijalni integritet svetinja i kako su UN svetinja. I pitate ih - zašto ne poštujete Povelju UN i Rezoluciju 1244, a oni kažu - ej, Vučiću, ne smeš da se vraćaš u prošlost. Okej, možda smo i pogrešili tada, ne možemo to javno da kažemo, mi smo velika sila, možda smo i pogrešili, ali nećemo menjati svoju politiku.
Onda vi morate da živite. Mi danas moramo da obezbedimo novac da ima dovoljno struje, da ima dovoljno grejanja u svakom gradu i gde imate odgovornog i neodgovornog gradonačelnika. Morate da obezbedite plate i penzije da ne kasne ni dana. Zato morate da radite sa tim Evropljanima, zato moramo da radimo.
Kažete da su mnogi postali veći evropejci nego Srbi. Ja nisam. Nisam rekao da ste to meni rekli, nekim drugima. Ja nisam. Ja sam Srbin i građanin Srbije i ja sam pre svega neko ko brine o interesima Srbije.
Da li se Srbija nalazi na evropskom putu? Da, nalazi se. Ali, da li ću im reći sve što mislim o njihovom radu, o licemerju, priči o teritorijalnom integritetu, pa ja mislim da im niko o tome ne govori koliko im govorim ja.
Kažete - nastaviće se cepanje Srbije, pa će onda biti i Republika Srpska ugrožena. Ja sam zadovoljan što smo mi sve promenili u odnosima sa Republikom Srpskom. Ljudi iz Republike Srpske, ne mi, kažu da su najviše dobili upravo od ove vlasti, i najveću vrstu podrške i najveću vrstu pomoći u svakoj opštini, čak sada i u Stanarima gradimo veliki dom zdravlja, jednoj maloj opštini u Republici Srpskoj. Sve što možemo da pomognemo, sve zajedno radimo sa njima. Sve nacionalne praznike zajednički obeležavamo, sve nacionalne tragedije, sve nacionalne uspehe, sve. Radimo na svemu zajedno.
Šta još možemo da uradimo? Zaista se trudimo. I nisam očekivao da ćemo da dobijemo priznanje za borbenost i za trud i za rad, ali sam očekivao od vas, da budem sasvim iskren, da ćete da glasate za Izveštaj. Očekivao sam i od još nekih da će da glasaju za Izveštaj. Nisam vas ni pitao, nisam vas ni pozvao, ali sam očekivao, jer to nalaže negde, rekao bih, i poštovanje za ono što smo mi uvek glasali za sve odluke, i vaše kada ste bili na vlasti, ali i za to što smo uvek glasali oko Kosova jedinstveno. Bilo bi jedan, dva ili tri glasa protiv - Nenad Čanak, Čedomir Jovanović i još neko, uvek isti, a svi ostali smo glasali zajedno.
Šta se promenilo? Promenilo se to, super, kažite narodu, što je Vučić postao odvratniji od Kurtija, kažite narodu - nećemo da glasamo za to i to zbog Vučića, okej. Ja to mogu da prihvatim, ali ne mislim da je to dobro za našu zemlju i ne mislim da imate ikakav razlog da se ne glasa za ovaj izveštaj. Ne mislim da ga je iko danas izneo. Niko ga nije izneo. U Izveštaju nema nijednog falsifikata, nijedne prevare, nijednog političkog trika, ama baš ničega. Tu su nabrojane činjenice.
Odgovornost je generacija i mnogo manje, da vam ja to kažem, naša nego vaša i mnogo manje vaša nego onih pre i mnogo manje onih pre nego onih pre. Da budemo sasvim fer, da probam da budem sasvim fer, samo što to nikada nismo hteli da kažemo na takav način, ne nikad, nego udaraj u tom datom trenutku, jer mi je važnije da dobijemo neki politički poen u centralnoj Srbiji nego šta ćemo stvarno da uradimo za naš narod na Kosovu i Metohiji.
I da završim, prazni se, odlaze Srbi sa Kosova i Metohije, ali odlazili su i 1961. godine u još većem broju, i 1971. u još većem broju, i 1981. godine u većem broju nego danas, i 1991. godine u većem broju nego danas, a posebno 2001. godine u mnogo većem broju nego danas, u mnogo, mnogo većem broju nego danas. Danas smo koliko-toliko stabilizovali situaciju, što je vrlo teško. Ali, odlaze nam ljudi i iz Priboja, iz Prijepolja, iz Loznice, odlaze najpre za Beograd. Odlaze nam i ljudi iz Leskovca i Vranja, najpre za Niš pa za Beograd, pa onda odlaze negde drugde. Počinju neki da se vraćaju, pa opet u Beograd. Prazna nam je centralna Srbija, prazna nam je Vojvodina, prazna nam je Srbija cela. Nemamo ljudi nigde.
O deci ne smete da pričate zato što, naljutite se na mene koliko hoćete svi u ovoj Skupštini, da se slikam sa svo troje dece, da ne govorim o nekom drugom, Vukan se nikad nije ni pojavio u javnosti, dobio bih manje lajkova nego da se slikam sa svojim kučićima. Izvinite, ljudi, što vam o ovome govorim. Ne mislim da to govori loše o mojoj deci i mnogo lepo o mojim kučićima, koje volim, već to govori o svima nama. Pa gde nam je nestala ljubav prema deci? Gde nam je nestala ljubav prema budućnosti? A o tome da razmišljamo nećemo. Lajk može da se dobije ako opsuješ majku Aleksandru Vučiću. Ako si to uspeo, super si posao napravio. Ako nisi, šta si mu stvarno od argumenata rekao? Pa nisam ništa, ali šta ima veze, koga briga.
Nadao sam se da ćete da glasate, nikoga nisam hteo da pozivam, niti da molim. Mislio sam da je to stvar odgovornosti prema državi. Vaša odluka je takva. Želeo sam građanima Srbije danas da pokažem samo sa koliko problema se suočavam, da razumeju težinu situacije, da razumeju da mi moramo da nastavimo da se borimo za fabrike da bismo imali para da sve ove probleme isplatimo, jer će sledeća zima biti još gora. Mogli ste da me pitate da vam i dam podatke o tome kako se stvari kreću i na ratištu i kako mislim da će da idu, pošto mislim da nešto bolje znam, jer imam bolji uvid i više informacija, a ne zato što sam pametniji.
Ali razumeo sam dobro poruku i današnje sednice, razumeli su i građani Srbije, a to je - mi smo krivi, mi smo defetisti i ne znam šta ćemo da predamo. Tako da, pošto je sve pre nas bilo junački i intervenisali smo i na pogromu i na proglašenju nezavisnosti Kosova, ja sam slao ključ za puštanje iz ćelija albanskih terorista krišom, pa su noću izlazili napolje, pa šta da radite?
Ovo sam namerno sve sarkastično govorio zato što ponekad ne ostanete sa pravim oružjem u rukama političkim i ne znate šta i da kažete na sve to što smo danas mogli da čujemo. Pretpostavljam da ste vi poslednji iz opozicionih stranaka koji je danas govorio, pa zato govorim.
(Predsednik: Ima još.)
Ima? E onda sam bespotrebno odužio. Ništa, sačekaću onda gospodina Stefanovića i Dačića i Jovanova, pa ću se posle toga obratiti, više neću.
U svakom slučaju, hvala vam što ste me saslušali. Da sam u opoziciji, za ovakav izveštaj bih glasao, a vi razmislite jesam li ja bio u pravu ili vi koji ste drugačiju odluku doneli. Hvala vam najlepše.
Ako mogu da vam odgovorim na to, pošto sam želeo da čujem. Odgovoriću vam u 30 sekundi.
Pa na ovo što ste rekli, da zloupotrebljavam vreme.
Možete da dobacujete koliko hoćete.
Govorio je gospodin Jovanović 20 minuta. Ja sam govorio 20 minuta. Šta u stvari hoćete, da nemam pravo ni da govorim isto koliko vi govorite?
(Radomir Lazović: Svaki put govorite…)
Svaki put govorim isto koliko i svako drugo govori i napada me. Naravno, samo tražim da imam isto vreme da odgovorim na sve vaše napade i na sve vaše tvrdnje i ništa više.
(Radomir Lazović: Molim vas, predsedniče, imam pravo.)
Ama baš ništa više, i na to imam pravo po Poslovniku.
(Radomir Lazović: Mogu li da pričam, ako mi dozvolite, predsedniče Skupštine? )
A to što dobacujete i što ste nervozni, ja moram da vam kažem da samo govori o tome, pa da sam ja tako glupo i loše govorio, pa vi biste voleli da ja govorim još duže, ali izgleda sam mnogo dobro govorio pa ste se zato nasekirali.
Samo jednu rečenicu.
Za to nije kriva naša kosovska politika, već je za to kriva politika onih koji ne poštuju međunarodno pravo iz međunarodne zajednice i prištinskih vlasti. Samo je to velika razlika, a mi gledamo kako da odgovorimo odgovorno i šta je to što možemo da sačuvamo od naše zemlje.
Ako mislite da je naša politika dovela do toga da hoće da upadnu na Valač ili da šalju specijalce svako malo ili da ovo rade sa tablicama što rade, ne samo da naša politika tome nije doprinela, već u tome nismo učestvovali, tome smo se suprotstavljali i na najbolji način branili sporazume u čijem donošenju nismo učestvovali. Borio sam se za svaki Stefanovićev sporazum, tumačio ga na najbolji način za Srbiju, što sam radio i za Jeremićev koji je bilo nemoguće dobro tumačiti. Čak sam i to radio i borio se i pronalazio slabe tačke u njihovim napadima na to, i činio to svo vreme.
Kad govorite o 14 godina opozicije ili ne, pa napustili ste kada su proglasili nezavisnost Kosova i hteli na izbore da biste dobili podršku za drugačiju politiku, i izgubili ste izbore. A, pre toga…
Ovo mi je dobro došlo, samo da vidim da ne postoji niko ko nije izdržao da mi nešto ne dobaci, ali apsolutno niko. Ni jedan od govornika danas, a srećan sam što sam se suzdržao da ni jednom od njih danas ne dobacim.
Hvala na primedbama. Razumeo sam šta su vam želje. Ponašaćemo se odgovorno. Ponašaćemo se odgovorno i u skladu sa situacijom, a situacija svakako neće ići na bolje. Tako da ćemo se truditi da imamo čvrst stav, ali istovremeno da pokušamo da sačuvamo mir za našu decu i za našu budućnost i da u miru gradimo našu zemlju.
Hvala vam najlepše.
Poštovani gospodine Stefanoviću, vrlo ću kratko, o nečemu o čemu vi niste govorili, smo ste pomenuli na kraju, oko poraza ću posebno da govorim.
Nekoliko informacija. Pitali ste za popis stanovništva. Radili smo popis stanovništva 2017. godine. Tada su nam uhapšeni ljudi, jer smo to radili preko aktivista Crvenog krsta, evo da vam to sada otkrijem. Dakle, radili smo popis stanovništva, sa greškom od 1% južno od Ibra i sa greškom od 3% severno od Ibra.
Ne mogu ovde da kažem tačan broj srpskog stanovništva, čini mi se da razumete iz kojih razloga i ne želim da govorim o tome. Mi znamo tačan broj Srba koji živi i južno i severno, ljudi koji noće tamo, a ima ih mnogo više koji su prijavljeni na Kosovu i Metohiji, a tačno je žive od Vranja do Raške, i Kraljeva, i Kragujevca i Beograda itd.
Da li uzimaju po dve plate, tri plate? Da, ima i toga i ne možemo to da iščistimo. Gotovo je nemoguće zato što mi plaćamo sve više, a naših ljudi je sve manje. Šta da uradite? Kako da se odreknete ljudi koji dođu četiri ili pet dana na Kosovo i Metohiju, a znate da ostalih 25 dana nisu tamo. Nismo mi glupi da to ne vidimo, a onda kažete opet – dajete ljudima, nisu prebogati, dajte da to uradimo. Naravno, da je to falinka u našem sistemu.
Dali ste predlog. Ja bih voleo da i kao predsednik mogu da zamolim predstavnike većine da prihvate taj predlog, ukoliko biste razradili i ukoliko bi to imalo smisla, jer da pozovemo predstavnike Akademije, u Akademiji bi se posvađali ko da dođe. Različito misle Kostić i Krestić. Da pozovemo Univerzitet? Koga ćemo da pozovemo sa Univerziteta, jer bi se posvađali svi? Da pozovemo sve naše poslaničke grupe zato ih i vi niste zvali u vreme kada ste to radili jer je to nemoguće. Pa, ne bismo se dogovorili oko toga da li da jedemo smoki ili grisine, a kamoli oko nečeg drugog, oko Kosova.
Dakle, zato mislim da je bolje da imamo efikasan tim ljudi koji može da radi i koji može da napravi rezultat u skladu sa onim oko čega smo se nedvosmisleno obavezali, a to je poštovanje Ustava Republike Srbije, kroz to i Rezoluciju 1244.
To želim ljudima da kažem u Srbiji. Ta Rezolucija 1244 je sve samo ne slatka rezolucija. To nije posebno lepa rezolucija. Mi se na nju pozivamo zbog samo dva stava. Inače, mnogo toga bolje da je nema. Ali, svejedno, ona je deo međunarodnog javnog poretka i zato mi nju poštujemo, i na nju se pozivamo. Ona je rezultat naravno i našeg delimičnog ili vojničkog poraza tokom NATO agresije 1999. godine. Nema tu velike filozofije.
E, sad, oko onoga šta mi Srbi neretko pogrešno mislimo. Mi mislimo da imamo pravo na značajne istorijske greške.
Ovo nema veze sa vašim govorom, samo se nastavljam na vašu poslednju rečenicu, zahvalan sam vam na korektnom govoru, a sad ste nagrabusili, bićete izdajnik pošto mi niste opsovali majku tri puta, tako da, brinem za vašu političku budućnost.
Što se mene tiče, ja brinem o nečemu drugom, a to je da mi Srbi kada doživimo poraz i kada napravimo istorijske greške sami, ili kada nam neko načini poraze nepravedno i ne našom greškom, mi se ponašamo kao da se to nije desilo. Mi se sutradan probudimo i pravimo se kao da se ništa juče nije desilo.
Svi znate da sam u pravu, samo niko neće o tome da govori. Pravimo se da ništa nije bilo 1999. godine. Pa, bilo je. Znate, potpisali smo papir koji nikada ne bismo potpisali da nas nisu tukli. Da li su oni u pravu što su nas tukli? Ne da nisu u pravu, nego su agresori i zločinci i počinili svakojaka zlodela ovde, i to smo počeli tek nedavno da obeležavamo za razliku od svih velikih patriota koji su nam držali pridike i koji nisu smeli da obeležavaju, nego su NATO agresiju nazivali NATO kampanjama, NATO intervencijama, ko da mi je neko popravljao zub gore, desno okuzalno, pa mi je bila intervencija. Nije bila nikakva intervencija, nije bila nikakva kampanja, nego je bila NATO agresija na našu zemlju.
Ali, zna se rezultat, a mi se pravimo kao da se ništa nije dogodilo i očekujemo da sutra sve bude isto. Znam kroz kakvu su muku prošli, gledam Stevića gore, sećam se kako su Srbi, to je šok za sve nas ljudi, 1999. godine. Pa, Voja Živković, ja mislim da je čovek prepukao od muke. Neko bi rekao ovakav je, onakav je, da li je stabilan, nestabilan, labilan. Šta pričate? Bio je zver od čoveka. Nije mogao da preživi to, pa je digao ruku na sebe i mnogi drugi ljudi. Evo, govorim prvi put stvari koje ljudi ne znaju.
To je šok bio za sve ljude, ali dogodilo nam se. Dogodilo nam se. Ko je kriv? Manite tu priču. Ne možemo da se pravimo da se nije dogodilo, pa sada mi ćemo to sada da vratimo sve. Pa, ne možemo da vratimo. Nemoguće je da vratimo, osim da ne probamo još jednom ono što smo probali, pa ispalo na loše.
Da li možemo da im pustimo da nas uništavaju ili da nam progone narod? Pa, takođe, ne možemo. Mi nemamo šta da popustimo, zato sam rekao, nemamo šta da popustimo oko KM tablica. Nemamo šta da popustimo, ne možemo da pustio to. I, sada, šta čekamo? Pa, čekamo da ovi koji su odobrili kosovsku nezavisnost iz njihovog ugla nateraju ove svoje miljenike i štićenike da nešto oko toga urade, da povuku tu odluku ili odlože, prolongiraju, bilo šta. Sve drugo nas vodi u katastrofu.
Mi uopšte nemamo prostor tu da reagujemo na bilo koji način. Jesmo li mi za to krivi što je tako? Ne mislim da smo krivi ni ovo malo ispod nokta.
Vama hoću da se zahvalim na korektnom istupu za koji mislim da je bio važan i zbog Kosova i Metohije i zbog budućnosti Srbije i verujem da ćemo uspeti da održimo sve ono o čemu smo danas govorili, a to je …
Ne morate da brinete, neće oni u Vladu, niti bi oni da ulaze u Vladu, niti bismo ih mi u Vladu. Samo da znate, popu reći pop, a bobu bob i biti fer. Ukoliko je neko fer, ja mislim da je to nešto ljudski, a pošto ste vi uglavnom mnogo srećni kako ste me danas rasturili, ja vam čestitam na tome još jedanput i želim vam isti uspeh u budućnosti.
Hvala vam najlepše.
Samo jednu reč. Dakle, nemam problem, pozvaću predstavnike. Sa predstavnicima srpske crkve sam već razgovarao, ali mogu ponovo da ih pozovem sa predstavnicima Svetog sinoda srpske crkve. Pozvaćemo i rektora i predsednika SANU i Nacionalni konvent.
Ako bude bilo ikakvog smisla, bilo šta, možemo i posebno da ih zovemo, bilo kakvog smisla ako bude, jer oni imaju potpuno različit pristup. Dijametralni pristup imaju predstavnici srpske crkve i Nacionalnog konventa. Pretpostavljam čak i srpske crkve i predsednika Akademije, ali nemam problem. Rekao sam, učinio sam jednoj drugoj poslaničkoj grupi, nisam učinio njima. Mislim da je okej. Nije problem da učinimo kao zemlja ako smatrate da time nešto dobijamo.
Nemam problem ni sa ovim. Pozvaću predstavnike svih ovih ili organizacija ili institucija na razgovore da vidimo možemo li da se dogovorimo makar oko ove platforme, a to je Ustav Srbije i Rezolucija 1244, pa bar da znamo da oko toga imamo neku vrstu nacionalnog konsenzusa, te u tom smislu to prihvatam i čim se vratim iz Njujorka sa Generalne skupštine te sastanke ćemo organizovati. Zahvaljujem se.
Samo jedan detalj, izvinite. Pošto skoro deset sati nisam ustao sa stolice, nije mi problem da sačekamo još i gospodina Dačića i gospodina Jovanova, a onda bih zamolio, ako možemo, da nastavimo sutra.
Zahvaljujem se.
Ja ne mogu, prosto. Nije problem što nisam jeo, ali eto, to je moja molba.
Izvolite.
Uz zahvalnost gospodinu Dačiću želim nekoliko činjenica da istaknem koje su važne za ljude i da sa nečim oko njega polemišem, a onda jednu šalu da vam ispričam, koja možda nekome govori o tome kako se menjaju odnosi u Evropi i svetu.
Naime, oko Rambujea potpuno ste u pravu. Ja mislim da ne postoji ni jedan čovek koji bi mogao da donese drugačiju odluku. Bio bi slomljen u Srbiji. Iluzorno je za onakav papir da kažete da bi neko mogao da prihvati.
Ono što ja ne razumem sve nas koji smo tu bili mali i koji ništa nismo odlučivali, posebno one koji su odlučivali, to je samo zašto nismo ranije prekinuli samo agresiju, ako smo već znali da više ne možemo. To sebi pitanje postavljam svake noći, imajući u vidu, bukvalno, tragediju kroz koju smo prošli i ogromnu štetu koja je našoj zemlji naneta.
Zašto sam ovo rekao? Rekao sam samo zbog toga što takve situacije moramo da izbegavamo u budućnosti. Zato što naša obaveza nije da slušamo isključivo volju većinu. Na kraju to morate da uradite, ali kada donosite odluke morate da ukažete i na neke druge stvari i da donesete odluke u interesu naroda, čak i kada nisu svi saglasni.
Postojala je teža odluka koju bi narod teško podneo, okrivljavao bi za sve u tom trenutku predsednika Miloševića, ali bi ta teža odluka bila bolja za naše građane i za naš narod da je bila doneta. Nije.
Da li je on kriv za agresiju? Svakako nije. Da li je on prouzrokovao agresiju? Svakako nije, ali posledice agresije su užasne i mu smo se bukvalno tek danas, pre godinu, dve ili tri u potpunosti oporavili od toga što nam se događalo u to vreme.
Ivica Dačić je političar koji je veoma iskusan i ja sam mu zahvalan što smo sve vreme zajedno radili ovaj posao. Verujem da ćemo to nastaviti i u budućnosti.
Hoću da vam se zahvalim i vama, članovima i simpatizerima SPS na podršci koju ste mi pružili na predsedničkim izborima. Možda to nisam uvek dovoljno isticao, iako mislim da je važno da kažem.
Ja se nisam ponašao kao predsednik političke stranke iako svoju stranku volim i mislim o njoj, naravno, da je najbolja u Srbiji i poštujem i sve druge stranke. Bavio sam se državom i trudio sam se da mi država bude iznad partikularnih partijskih ili političkih interesa.
Vama hvala na svim naporima, jer smo kroz teška vremena prošli zajedno i oko Kosova i Metohije i oko svih drugih teških reformi da bismo danas imali, makar u prethodne dve godine, najveću stopu rasta u celoj Evropi. To nije palo s neba, to je rezultat nečijeg rada. Mi bez vaše podrške i bez zajedničkog učešća u tome ne bismo uspeli.
Da se našalim. Ivica Dačić, naime, kada razgovara sa Turcima, on se danas neće naljutiti što ću to da kažem, ali vam to govori o promeni odnosa. Sad, koliko se ja trudio da ozbiljno razgovaram, mora da bude i neko ko će napravi atmosferu drugačijom, u onom pozitivnom smislu reči, ne mislim ništa loše. Kaže Erdoganu: „Vidiš, Redžep, prošli put smo mi stali na branik Evrope, a oni nam to nisu vratili nikako. Sledeći put kada ti rešiš da opet ideš na Evropu, samo javi tri dana ranije mi da te propustimo, više nećemo da te zadržavamo na ovom području“.
Zašto sam ovo ispričao? Duhovito jeste, ali sam ovo ispričao zbog nečeg drugog. Ne zbog njegovog šarma i duhovitosti, svega što ja nemam, ispričao sam zbog same promene paradigme u kojoj svi učestvujemo i zbog svega onoga što se zbiva danas u Evropi i svetu. Oni koji misle da su sada na putu da u potpunosti unište Rusiju, plašim se da to nije moguće. Kad kažem plašim se, ne plašim se stvarno, već mi se čini da to nije moguće i čini mi se da stvari bolje analiziram od njih, da uopšte ne ulazimo u emocije i u to ko vam je drag, a ko vam nije drag.
Nažalost, to će doneti sukobe koji će da traju godinama, a ne mesecima i ne nedeljama. Mi moramo da se spremimo i u smislu Kosova i Metohije, zato se mnogima žuri, ali i u smislu u svim drugim važnim državnim stvarima i poslovima šta, kako i na koji način da opstanemo i šta je to sve što moramo da preduzimamo. To neće biti ni malo lak zadatak.
Zato sam danas, ne ljutite se na mene zbog toga, objasnio sve oko javnog duga. Ko Boga vas molim da više ljudi koji to pišu i pričaju, da više te gluposti ne izgovaraju. Dakle, Srbija odlično stoji. Jedna Nemačka je dužna 2.480 milijardi, a mi samo 30. Dakle 80 puta manje. Tema je – zašto vam smeta kada govorimo istinu? Ako mi već dobacite to, kažite mi da sam slagao, kažite mi da nisam rekao istinu. Nikome od vas nisam rekao „tema“.
Kada ste govorili neistine o mojoj porodici, kada ste govorili neistine o imovini, kada ste govorili neistine o svemu, ćutao sam kao zaliven i reč vam nisam rekao. Vama smeta kada govorimo o stopi javnog duga. Vama smeta kada govorimo o onome što je interes našeg naroda.
Što se tiče i naše snage na Kosovu i Metohiji, jer samo snažna Srbija, ekonomski jaka Srbija može da izdržava udare, ovako snažne zemljotrese, ovakve tajfune kao što mi izdržavamo. To neće biti lako, neće biti ni malo jednostavno. To ljudi treba da znaju, to ljudi treba da razumeju.
Pred nama je, u svakom slučaju, teška i politička i ekonomska i energetska zima i jesen. Ja mislim da ne treba izbegavati ovakve rasprave. Mislim da ovakve rasprave uvek pokažu i ozbiljnost i odgovornost i neozbiljnost i neodgovornost. Rasprava je mnogo bolje prošla nego što sam očekivao, da budem iskren. Jedino što sam očekivao to je da će svi da glasaju za izveštaj. Na kraju, ako ste primetili, primedbi na izveštaj nema. On je urađen profesionalno, urađen je ozbiljno, urađen je odgovorno, ali politika je to.
Nažalost, verujem da će doći dani kada će nam država biti važnija od onoga što su stavovi političkih stranaka i onoliko koliko budemo mogli i mi koji danas o ovome na ovakav način govorimo, da promenimo i sebe, pa se onda nadam da će i neki drugi uspešno promeniti sebe.
Hvala vam još jedanput, gospodine Dačiću.
Hoću da se zahvalim svima. Deset sati i 15 minuta kako smo sve vreme ovde i kako smo započeli ovu sednicu.
Milenko, bolje si govorio nego što bih ja govorio i dobro postavio stvari. Iz tog ugla sam negde i lično zadovoljan i srećan što vidim da dolaze neki novi ljudi sa kojima će Srbija biti u sigurnim rukama.
Dakle, ono što mi je važno da naglasim, ja bih još jedanput da iskoristim priliku za zahvalnost svima koji su kritikovali, govorili i po neku lepu stvar. Želim da zamolim sve poslaničke grupe da još jedanput razmotrimo budućnost da glasaju za Izveštaj, zato što je to naša slika prema svetu. Oni neće reći – glasali su ili nisu glasali zbog ovoga ili onoga, već će reći da politiku prema Kosovu i Metohiji toliki broj ljudi ne podržava. Time svoju zemlju dovodimo u težu poziciju, u težu situaciju i zato pozivam one ljude kojima sujeta nije preča od državnih interesa da još jedanput razmisle o tome i da podrže ovaj Izveštaj.
Podsetiću vas, ne tražimo da vraćate nešto što je neko radio, jer je to pitanje i lične i političke odgovornosti. Uvek smo to radili, u poslednjih 15, 20 i 25 godina. Uvek. Uvek smo oko Kosova jedni druge podržavali, da ti koji su bili na vlasti ne budu sami, da svi drugi znaju da je u pitanju cela država, kompletan politički spektar, da izađemo što jedinstvenije. A to što se posvađamo u međuvremenu, to je nevažno, to ne ostaje, ali ostaje da smo izašli zajedno, sa jedinstvenom platformom, jedinstvenom odlukom.
Zato, molim još jedanput sve one koji su rekli, a da nisam čuo razlog, nisu ga ni izgovorili, niko nije imao šta da kaže protiv Izveštaja, da razmisle da li da glasaju ili ne.
Hoću još jedanput posebno da se zahvalim srpskim predstavnicima sa Kosova i Metohije kojima nije bilo teško da ceo dan provedu sa nama i da slušaju šta je to što imamo da govorimo.
Još jedna poruka za vas – to što će uvek da vas predstavljaju to je jedan od načina kao deo organizovanog kriminala, mafije, bande, ovoga i onoga, to je deo hibridnog rata koji se vodi protiv ove zemlje, to je deo onakvih napada na suverene, slobodne, slobodarske i nezavisne zemlje koji postoji u mnogim zemljama sveta, uvek je iz jednog, dva ili tri centra istog kruga ili istog većeg centra.
Tako da, naše je da se tome suprotstavimo i što vas više budu napadali da ste se vi tvrđe i čvršće držali i da ste znali šta je vaš posao ne samo ovde na severu Kosova i Metohije, već i na jugu Kosova i Metohije.
Beskrajno vam hvala zato što čuvate srpsko ime na Kosovu i Metohiji i veliki pozdrav iz Narodne skupštine od svih nas, dakle, za sve naše građane, za ceo naš narod na Kosovu i Metohiji, od Štrpca do Leposavića, od Goraždevca do Šilova i Raniloga. Vidimo se sutra.
Hvala vam.
"ZAKLINjEM SE DA ĆU SVE SVOJE SNAGE POSVETITI OČUVANjU SUVERENOSTI I CELINE TERITORIJE REPUBLIKE SRBIJE, UKLjUČUJUĆI I KOSOVO I METOHIJU KAO NjEN SASTAVNI DEO, KAO I OSTVARIVANjU LjUDSKIH I MANjINSKIH PRAVA I SLOBODA, POŠTOVANjU I ODBRANI USTAVA I ZAKONA, OČUVANjU MIRA I BLAGOSTANjA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE SRBIJE I DA ĆU SAVESNO I ODGOVORNO ISPUNjAVATI SVE SVOJE DUŽNOSTI."
Tako mi bog pomogao.
Dame i gospodo, Vaša svetosti, poštovani predsedniče, poštovani člane Predsedništva Bosne i Hercegovine, poštovana predsednice Republike Srpske, uvaženi predstavnici verskih zajednica, dragi prijatelji, poštovani predsednici Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, vaše ekselencije, predsednice Ustavnog suda i Vrhovnog kasacionog suda, predsednice Vlade, članovi Vlade Republike Srbije, predsedniče Pokrajinske skupštine AP Vojvodine, predsedniče Pokrajinske vlade AP Vojvodine, dame i gospodo, dragi prijatelji, ne postoji veća čast, veća obaveza, nema ni većeg ponosa od onog koji ti daje činjenica da voliš svoju zemlju, niti lepše dužnosti od te da je sa ponosom predstavljaš.
Sve to, i obavezu, i dužnost, i čast, i ponos, dobio sam od građana na izborima. Oni su izraz volje ubedljive većine koja je mene i najveći deo vas nanovo zadužila da svoj posao obavljamo ne uvek onako kako čak i ta većina želi, već da činimo sve ono što je u najboljem interesu Srbije.
Želim da budem predsednik svih i predsednik za sve, da budem prvi po obavezama i poslednji po privilegijama, da radim više, da ne tražim ništa za sebe, ali da tražim sve, apsolutno sve za našu Srbiju.
Veliki Konfučije je rekao da kompromis može da se pravi sa svim, osim sa idealima i to je ono što nameravam da sledim, a meni je ideal Srbija i dobrobit njenih građana. To ujedno određuje i prioritete mog drugog mandata, one koji su čini mi se i pre polaganja zakletve bili javni i jasni i koji glase: mir, stabilnost, nezavisnost u odlučivanju, sloboda Srbije, sigurnost, zdravlje, Evropa, rad, rad i rad.
Srbija jeste i biće, da parafraziram Marka Aurelija, cara, filozofa, upravo ono i samo ono što mi od nje napravimo. Ona je proizvod naših misli, naših snova i naših dela, naš ideal, naš cilj, naša svest, znanje o tome gde smo i geografski i istorijski i velika pažnja o tome da nikada ne pobrkamo, kao što nam se toliko puta u istoriji dešavalo, istoriju i realnost, geografiju i realnost, puste želje i realnost.
Danas imam čast, ali i nemerljivu obavezu da vam se obratim kao predsednik čiji drugi mandat počinje u prelomnim vremenima moderne istorije. Ne postoji teža, ali ni uzvišenija dužnost od ove na koju danas po drugi put stupam. Ne postoji cilj koji je zahtevniji, ali i časniji od cilja da Srbija nastavi svojim putem, jedinstvenim u budućnost kakvu je odavno svojim žrtvama i odricanjima zaslužila.
Preuzimam predsedničku dužnost u vremenima u kojima je premisa u gotovo čitavom svetu osnovna postala da su drskost i bezobrazluk čin hrabrosti, a smirenost i strpljenje odraz straha. Živimo u vremenima kada svi glasno govore, a malo ko sluša i još ređe čuje. Glasovi razuma su sve tiši, a vizija budućnosti celog čovečanstva sve maglovitija i udaljenija.
Danas je možda više nego ikada ceo svet željan istine i pravde. Iste one pravde koja je utkana i u prve reči naše prelepe nacionalne himne i koja još uvek stoji kao imperativ bez kojeg nema napretka ni dostojanstvenom čoveku, ni celom svetu. Za takvu istinu i za takvu pravdu uvek ću da se borim, jer nema težeg, ali ni časnijeg puta od toga.
Svet možda nikada više neće biti isti, ali vam ukazujem na činjenicu da ćemo bar mi pokušati da ostanemo snažni, samouvereni i nepokolebljivi u svojoj principijelnosti, da ćemo kao zemlja nastaviti da radimo za opštu dobrobit dok hrabro grabimo napred uprkos svim nedaćama, kao što smo to činili i do sada.
Ne postoji stoga dovoljno velika reč za našu Srbiju, koja je oduvek stajala na raskršću različitih civilizacija, vera i kultura, čime je obogaćena na najbolji način koji nas podstiče da to nasleđe čuvamo i danas još jače, čvršće i odlučnije nego ikada pre. Isto tako, preko nas su se odvajkada ukrštali putevi tuđih interesa i ambicija, osvajanja i povlačenja, ali i naših pobeda i poraza koji su ostavili duboke ožiljke u celokupnom bivanju Srbije. Mnogi su kod nas dolazili bez poštovanja i obzira, a odlazili sa skrivenim ili otvorenim divljenjem prema našem malom, a tako velikom narodu i prema našoj maloj, a tako ponosnoj Srbiji.
Baš kao i ovo Miroslavljevo jevanđelje, i naša zemlja je imala čudan i težak istorijski put. Pokoljenja Srbije su se kalila kroz najteže trenutke tokom dugih vekova, neretko sama, ali uvek uspravna. Upravo ta pokoljenja koja su kroz istoriju pokazivala neverovatne ljudske, vladarske, umetničke, vojne, moralne i duhovne visine utkala su ovaj nesalomivi, slobodarski, ponekad čak prkosni duh u sve sadašnje i buduće naraštaje našeg naroda.
Da stvari konkretizujem, svet pred našim očima se na dnevnom nivou dramatično menja, nikada više i nikada brže. Napad na Ukrajinu je prekretnica u međunarodnim odnosima. Sa jedne strane, Rusija je želela prekid dominacije, kako kažu, zapadne i tvrde i meke moći, sprečavanje daljeg širenja NATO-a, velika Kina ne želi status kvo, tj. nedodirljivost zapadne snage i bezuticajnost svih drugih, dok sa druge strane Zapad želi očuvanje sopstvene prevlasti u svetu, istovremeno se pozivajući na kršenje međunarodnog javnog prava, kako od strane Rusije, tako i od njihovih drugih protivnika, poput Narodne Republike Kine.
Tačno je da je napadom na Ukrajinu pogaženo međunarodno javno pravo, ali je takođe tačno da se to dogodilo desetinama puta u savremenom svetu, te da su ključni protagonisti i današnji veliki borci za poštovanje normi međunarodnog javnog prava bile neretko i zapadne sile. Uostalom, mi ovde u Srbiji to na najbolji mogući način možemo da potvrdimo. Naša zemlja je 1999. godine napadnuta bez odluke Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, a da naša zemlja pre toga nije okupirala nijednu drugu. Našoj zemlji posle toga otimano je i dalje. Uprkos postojanju Rezolucije 1244 i postojanja u pravnom poretku te rezolucije, i dalje nam otimaju deo naše teritorije tvrdeći da su u pravu, a mi ako slučajno kažemo da mislimo drugačije, tog trenutka više nismo za budućnost, nismo dovoljno demokrate, ne razumemo sadašnji trenutak, već se bavimo suviše prošlošću. Kada bi to neko drugi učinio, on bi odmah bio neko ko ruši međunarodni pravni poredak, ko ruši sve institucije i ko ruši mir u svetu.
Ponosan sam na Srbiju danas, koja se ponaša u skladu sa principima međunarodnog javnog prava, koja ume da osudi kršenje međunarodnog javnog prava, nedvosmisleno i jasno. Ali ponosan sam i na Srbiju u kojoj nema ni antizapadnog, niti rusofobnog ponašanja. Kod nas su dobrodošli i Dostojevski i Šekspir i Gete i Hemingvej. To je nešto na šta Srbija može da bude ponosna, pa makar bila i jedna od retkih zemalja u savremenom svetu.
Ovo sam sve rekao ne zato što je iz ovoga moguće izvući pragmatične zahteve delovanja, već da i kao predsednik Republike, baš onako kako to sebi dozvole svi drugi građani Srbije, spasem dušu i kažem šta mi je na srcu i da ne mislite da to što svi znate ja ne znam. Znam, neretko znam bolje od svih ostalih. Neretko to vidim i osećam bolje od svih ostalih. Ali to ne rešava naš problem i to nijedan od problema u budućnosti neće da reši. Politika vođenja zemlje nije politika želja, već politika mogućeg, politika realnosti.
Ja sam razgovarao sa jednim, od danas najvećim evropskim liderom, sedam sati smo razgovarali i valjda je čovek želeo da me sluša i osetio sam potrebu da ispričam sve što mi je na duši, da izgovorim sve kako se mi Srbi osećamo kada vidimo šta su nam činili po pitanju Kosova i Metohije i po svim drugim pitanjima na Balkanu.
Slušao me je pažljivo taj veliki lider, mnogo umniji od mene, sa mnogo više znanja, veliku zemlju vodi i negde oko tri ujutru mi je rekao – hajde, sada Aleksandre da presečemo ovo. Rekoh – slušam vas, dragi prijatelju. On je rekao – nisam u svemu saglasan sa tobom, ali da kažem da si 80, možda čak i 90% stvari koje si izgovorio u pravu. I šta ćemo sada? Ja sam rekao, slušam vas, on je rekao – vodiš jednu zemlju, predsednik si zemlje, dovoljno si pametan da znaš da bez obzira na nepravde kojih je u svetu mnogo postoje stvari koje se neće menjati.
Ti mišljenje moje zemlje da promeniš ne možeš, možemo da se kajemo naknadno, ali to nikada nećemo da priznamo, jer veliki to ne priznaju. Za nas suze kajanja i greške ne postoje, one su predviđene za vas, manje zemlje. Ostaje da vidimo šta je to što možeš da uradiš da spašavaš svoju zemlju u budućnosti. Ostaje to da se vidi šta je to što možeš da napraviš, da osiguraš budućnost za mlade naraštaje u tvojoj zemlji i šta je to što možeš da prihvatiš kao realnost i šta je to što možemo da napravimo zajedno.
Ja sam prvi put čuo od nekoga, od zapadnih lidera da je rekao negde, ne direktno, ali negde je rekao, u redu, nismo mi uvek svi mi najsrećniji sa svim što smo činili u prošlosti, ali sa time morate da se pomirite. Makar nešto smo dobili, makar neku vrstu ličnog zadovoljenja sam dobio te noći koja naravno za našu zemlju ne znači ništa. Ali, u pravu je taj veliki lider kada je rekao da moramo da budemo posvećeni budućnosti, da moramo da brinemo o budućnosti, da gledamo šta ćemo sa našom decom, jer oni nisu dužni da plaćaju ni dugove naše generacije, ni dugove koje su nam ostavili naši roditelji, ni naši pradedovi niti bilo ko drugi. Njima moramo da ostavimo što je moguće čistiju situaciju za budućnost, da oni ne moraju da razmišljaju sa kim će da ratuju sutra i sa kakvim će sve nestabilnostima i problemima da se suočavaju.
Upravo u skladu sa tim želim da kažem da se radujem skorom formiranju novog parlamenta, nadam se da će se uskoro završiti sve izborne radnje i čak ne želim da odgovaram onima koji su iznosili besmislene tvrdnje kako sam birao pred kojim parlamentom ću da polažem zakletvu, jer sam postao predsednik 31. maja i ovo je bio jedini dan kada sam mogao da polažem zakletvu. Šta da radite, jer šta god nekada učinio i kako god učinio, nikada neće biti dovoljno dobro ili dovoljno loše da bi svi bili zadovoljni.
Formiranje nove Vlade je, rekao bih od presudnog značaja i imajući u vidu situaciju u kojoj se nalazimo, tešku situaciju, mi već danas svi zajedno moramo da razmišljamo o tome, a to ne mogu sam iako kao neko ko je dobio veliku podršku naroda, već je potrebno Vlada da to radi, a svakako će to raditi ona koja bude imala puni legitimitet, a ne u tehničkom mandatu, snažnije i jače.
Moramo da se bavimo i novim sankcijama i novim čudima u kojima opet možemo da budemo oštećeni, pa ćemo morati da molimo naše evropske partnere da nam po tom pitanju pomognu, ali to je već pitanje za njih. Upravo u skladu sa tim, očekujem da nova Vlada Srbije bude formirana do kraja jula meseca, a ja ću sa radošću krenuti u intenzivne konsultacije sa predstavnicima svih političkih stranaka u zemlji koje su ušle u narodni parlament čim bude formiran novi saziv Narodne skupštine Republike Srbije.
Želim da kažem da sam uveren da će nova Vlada prihvatiti neke od saveta i mojih molbi. Verujem da će mandatar doneti odluku da Vlada bude manjinski inkluzivna, da uključimo što je moguće više pripadnika ne samo srpskog naroda, već i da u toj Vladi budu i Mađari, i Bošnjaci, da budu u njoj i Hrvati, i Romi, i predstavnici svih nacionalnosti koji žele dobro ovoj zemlji i koji imaju samo jednu otadžbinu ili jednu domovinu, a to je Srbija koju beskrajno vole baš onako kako je volimo mi i koji ovde planiraju da žive, i oni i njihova deca, baš kao što to planiramo i mi.
Hoću upravo na tome da se zahvalim svim predstavnicima, ja čak ne volim ni da izgovaram u formalno – pravnom smislu, znam da se to tako kaže, predstavnicima nacionalnih manjina, ali rekao bih ljudima, divnim građanima, narodima koji ne pripadaju većinskom narodu, a koji su uvek bili uz Srbiju, pomagali Srbiji i zajedno sa nama delili i dobro i zlo i zajedno sa nama rešavali sve muke i probleme sa kojima smo bili suočeni.
Ono što očekujem od naredne Vlade, ali čemu ću se i kao predsednik Republike posebno posvetiti, jeste pod jedan – naš evropski put. Sad izvinite, pošto znam da to i da za tako nešto neću dobiti aplauz, upravo ću zbog toga tome najviše prostora da posvetim. Volim ponekad da se inatim, da budem džangrizav, ponekad kočoperan, ali ne zbog sebe ili zato što mi je to zbog bilo kakvih poena potrebno, naprotiv, na tome se poeni gube, već zato što mislim da činim dobru stvar za Srbiju. Mi kada govorimo o Evropi, ona nam služi kao poštapalica, ona nam je postala negde obavezni deo usputnog pominjanja, ali i nešto što najlakše možemo svakoga dana da kritikujemo, napadamo, ali da opet kada dođe popodne ili veče razmišljamo kako i koliko ćemo sutra podrške i pomoći da tražimo.
Ma koliko da sa pravom kažemo da oni nisu uvek fer prema nama, a ne mislim da su uvek fer prema nama, posebno kada je reč o političkim zahtevima, isto tako ni mi nismo fer prema njima. Lako nam je i lepo da uzimamo novac poreskih obveznika iz Evropske unije i mnogo se dobro osećamo ako ni hvala na to ne kažemo.
Lako nam je, lepo da prihvatamo ono što nam odgovara, ono što nam se dopada, ali nam nije lako i lepo da čujemo reči kritike kada nam se nešto ne sviđa.
Evropska unija ne sme da bude sintagma poštapalica, ona ne sme da bude nešto što je ušlo u rečnik tek onako, već mora da bude naše opredeljenje. Upravo zbog i trgovinske razmene, investicija, ali i zbog toga što želimo da pripadamo tom tipu društva, moraćemo mnogo toga da uradimo i u oblasti vladavine prava, dalje demokratizacije našeg društva, medijskih sloboda i svega drugog.
Naravno da preteruju kada govore da ne može da se čuje drugačije mišljenje, naravno da ponekad to koriste za svoje političke potrebe, ali je takođe tačno da i mi uvek možemo bolje, i to ne zbog njih, već zbog nas.
U skladu sa tim, dolazimo do onoga na šta sam se danas zakleo, na Ustav Republike Srbije, dolazimo do ključnog političkog pitanja za nas, a to je pitanje Kosova i Metohije. Povezano sa ukrajinskom krizom pitanje Kosova i Metohije biće još istaknutije i još teže za nas za rešavanje. Šta god vam govorili sa bilo koje strane, šta god vam rekao bilo ko sa zapada, Kosovo i Metohija biće veća i važnija tema upravo i zbog onoga o čemu je nedavno govorio predsednik Putin.
Oni će vam reći da to nije tako i da Kosovo nije ni slično kao neki drugi primeri u svetu, to će vam ponavljati besomučno. Što vam više to ponavljaju vi vidite da ih to više muči. Upravo zbog toga ćemo se suočavati.
Izvinjavam se što govorim istinu svima, i vama u sali, i njima koji ovo slušaju.
Da li stvarno mislite da sam toliko naivan kad mi deset puta kažete da vas se to ne tiče i da vam to nije problem, da meni, političkom veteranu to pokušate da prodate? Vidim koliko vas to boli. Možete da mislite koliko to onda boli nas, koliko to boli ovu zemlju, koliko to boli srpskog čoveka, koliko to boli svakoga u ovoj zemlji. Svakog dana moramo da slušamo pritiske da biste vi zadovoljili svoje interese i ni jednog sekunda ne razmišljajući o našim interesima.
Tu imamo problem što nemamo baš ni sa kim ni da razgovaramo u želji da dođemo do kompromisa, u želji da tražimo kompromis.
Takođe, znam da ovo niko ne želi da sluša u Srbiji, ali mi moramo da tražimo kompromis. Mi moramo da se borimo za kompromis. Mi moramo da čuvamo naš narod na Kosovu i Metohiji. Mi moramo da brinemo o životima naših ljudi, naših staraca, njihove dece i njihove dece koji i dalje žive na Kosovu i Metohiji, koji i dalje vole srpsku zastavu, koji i dalje govore srpskim jezikom. Zbog toga moramo da tragamo za kompromisom.
Danas, kada o tome govorimo, i danas ne izvršavaju presude svojih organa da Visokim Dečanima vrate ono što Visokim Dečanima pripada i niko se zbog toga mnogo ne sekira.
Imali smo prvi put saopštenje Kvinte koja je iskreno kritikovala stav albanskih vlastodržaca u Prištini da ne dozvole Srbima da se izjasne na izborima za predsednika i za parlament Srbije. To je trajalo pola dana. Dan posle toga mogli su da nastave da rade sve isto što su radili, jer uvek će imati njihovu podršku i niko ne treba da ima bilo kakvih iluzija po tom pitanju.
Onda dolazimo do pitanja koje je sa tim povezano. Na koliko razumevanja mi možemo da naiđemo i na koliko racionalnog prihvatanja naših argumenata možemo da naiđemo kada kažemo - pa, čekajte, vi očekujete od nas da se jednako snažno opredeljujemo protiv Ruske Federacije? Sada, ostavite po strani sve naše tradicionalne odnose, da ostavite po strani i sve drugo, što mi nemamo problema u snabdevanju gasa, sigurnosti snabdevanja, što imamo dobre odnose, sve to po strani ostavite, pa kako mislite, ljudi, da, s jedne strane, svakoga dana govorite o teritorijalnom integritetu, o zaštiti teritorijalnog integriteta kao vrhovnom principu međunarodnog javnog prava, a da onda nama kažete – vi, Srbi, zaboravite poštovanje vrhovnog principa međunarodnog javnog prava, ali gledajte da se još gore nego mi, a zbog svega što se u svetu zbiva, odnosite prema Ruskoj Federaciji i nema problema to što oni neće da budu za vas u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija po pitanju vašeg teritorijalnog integriteta, jer dobro je za vas da zaboravite na svoj teritorijalni integritet.
Ja molim samo predstavnike tih zemalja da budu bar malo fer prema Srbiji, pa da kažu – razumemo vašu tešku poziciju, ali, nema problema, mi vas teramo u to. To je jezik koji možemo da razumemo. Ne znači da ćemo da poslušamo, ali to je jezik koji je mnogo manje licemeran nego ovaj koji nam govori o tome da je to pravda, da je to pravično i da je to pošteno, jer da je to pravično, pošteno i da je to pravda, ne biste tako lako razorili teritorijalni integritet i razarali teritorijalni integritet Srbije kao što ste to činili.
Znam ja, na sreću ili žalost, šta je to što se ljudima dopada i opet se vraćam i opet vam ponavljam, i ovo sam izgovorio da spasem dušu, da znate da je imam, pošto znam da mnogi misle da je nemam i da znam ove stvari uglavnom bolje od većine, da ne kažem slučajno od svih, ali sutra mi moramo da imamo dovoljno goriva, moramo da imamo i dovoljno hrane, moramo da imamo i nove bolnice, moramo da imamo i nove fabrike i moramo da držimo najbolje odnose sa našim zapadnim partnerima i da budemo tvrdo, čvrsto, istrajno i snažno na evropskom putu.
Nova Vlada mora brzo da se formira i zbog toga što je neophodno da se hitno, hitno bavimo predstojećom zimom i snabdevanje Srbije, pre svega, energentima. Situacija je alarmantna i zato je važno da u najkraćem mogućem roku Vladu formiramo, da bismo mogli da se posvetimo tome, da bismo mogli da izdvojimo veliki novac i da obezbedimo sigurnost za građane Srbije tokom predstojeće zime.
Mi imamo stabilne javne finansije zahvaljujući celoj Vladi, Ministarstvu finansija, Narodnoj banci Srbije, zahvaljujući dobrom radu, stabilnosti koju smo čuvali sve vreme. Za nas je od velikog značaja da tu stabilnost sačuvamo.
Hrana. Imamo je dovoljno i imaćemo je dovoljno. Svi pokušaji destabilizacije srpskog tržišta propašće zato što mi nikoga ne obmanjujemo. Mi nikoga ne lažemo kada kažemo da imamo dovoljno šećera, ulja, pšenice, suncokreta, kukuruza i svega drugog što je neophodno za normalan i pristojan život.
Veliki su i ključni, suštinski, reformski zadaci pred Srbijom, koji će da bole mnoge - od nove i mnogo ozbiljnije i odgovornije energetske politike, obrazovanja i nauke koja mora da bude suština, stub napretka Srbije u budućnosti. Tu bih posebno zamolio Vladu da se ne plaši reakcija oko šireg, sveobuhvatnijeg i ubedljivijeg, uverljivijeg uvođenja dualnog obrazovanja u naš obrazovni sistem, jer su svi bežali od toga. Najlakše je čekati samo kada će sledeća plata i koliko Ministarstvo finansija može da obezbedi para, a da pri tome ne vidimo koliko zaostajemo za Nemačkom, Austrijom, Švajcarskom i koliko u stvari nismo spremni sebe da menjamo, ali smo spremni sve druge da menjamo.
Nastavićemo, jer država mora da nastavi sa ulaganjem u zdravstvo, jer zdravstvo postoji, jedan od stubova kako razvoja, tako i opstanka naše nacije. Dalja digitalizacija, razvoj robotike, veštačke inteligencije, ali i briga o klimatskim promenama i zaštiti životne sredine. Imamo mnogo partnera od Norvežana do EU, do SAD sa kojima smo ušli u značajne projekte iz pitanja energetske sigurnosti, bezbednosti, kao i zaštite životne sredine, a koje treba produbiti.
Što se tiče pitanja naše vojske, kao vrhovni komandant trudiću se da naša vojska, svojim uticajem, bude snažnija, da bude garant bezbednosti, mira, sigurnosti i stabilnosti.
Slušali smo prethodnih meseci bezbroj puta kako će Srbija, tobože, nekoga da napadne, kako će srpska vojska nekoga da ugrožava i lagali su danima, nedeljama koliko već traje ova kriza u Ukrajini, 96 dana. Devedeset šest dana, svakoga dana ste po stotinu puta i na stotinu mesta mogli da pročitate te laži. I posle 96 dana niko nam još nije rekao izvinite. Niko nam još nije rekao - izvinite što smo lagali od prvog dana i hvala Srbiji što se ponaša kao stub stabilnosti i što nikada nikoga nije ugrozila i što nikada ništa ni od koga nije tražila, osim što je tražila da bude svoja na svome, da ima pravo da čuva svoju slobodu, svoje nebo i svoju zemlju, sama bez ičije pomoći.
Srbija će, uveren sam, dragi prijatelji, čuvati ljubomorno svoju vojnu neutralnost. Mi nismo politički neutralni. Mi se nalazimo na evropskom putu i znamo svoje obaveze, ali svoju vojnu neutralnost mi moramo da čuvamo. Svuda oko nas su ili NATO zemlje ili teritorije na kojima se nalazi NATO. Ne postoji ni jedna teritorija, entitet, zemlja do Srbije, pored Srbije koja nije u NATO.
Srbija je kao malo ostrvo i neki obično to govore ili navode kao problem. Pa da vam kažem, šta je problem u tome što verujete svom narodu, što verujete junačkom genu svojih građana da smo bili i da ćemo biti u stanju da čuvamo svoju zemlju i da ne želimo da pripadamo bilo kojem vojnom bloku, da želimo samo da imamo pravo da čuvamo svoje granice, da čuvamo svoju zemlju, da imamo svoje vojnike i da štitimo svoje nebo?
I Srbija ima danas i finansijski više snage da sačuva svoju zemlju nego što je imala ranije. I Srbija danas više nikome ne bi bila lak plen kao što smo, nažalost, uprkos našem velikom srcu, bili lak plen 1999. godine.
I to je nešto na šta sam ponosan. Dakle, nikoga ne napadamo, nikoga ne ugrožavamo, ali vam garantujem jednu stvar, a to je da se niko neće drznuti i niko onako lako kako je nekada krenuo, zadovoljavajući svoje geopolitičke interese, više neće smeti da krene na Srbiju, ne zato što nas neko voli ili ne voli i ne samo zato što danas nema takve interese, kao što je imao nekada, već zato što je Srbija snažnija. A snažnija je zahvaljujući narodu i građanima Srbije koji su ulagali u svoju vojsku, koji su verovali u svoju vojsku i koji znaju da je put neutralnosti, put u budućnost za Republiku Srbiju i za naže građane.
Ono što je takođe važno, to je da plate i penzije će da rastu, inflacija ne sme da pojede. Uvezena inflacija, najvećim delom uvezena inflacija ne sme da pojede njihova primanja, jer smo se borili za bolji životni standard građana i Vlada po tom pitanju će morati naporno da radi i penzije da prate plate.
I ono što je takođe važno i bez čega nama nema budućnosti, a o čemu svi pričamo, da se malo našalim na naš račun, mi svi kada odemo na televiziju, svi, svi mi predsednici, premijeri, ministri, svi analitičari, svi kritičari, svi, ko god se pojavi negde uvek ode pa kaže: „Eto, selo nam je pusto“. Hajde vrati se u selo, hajde otiđi u selo. Na kraju shvatite da nam je mnogo lepo u gradovima. Živimo u gradovima normalno. U celoj Evropi, u celom svetu je takav trend i neće se promeniti. I nisu ljudi koji žive u gradu lošiji od onih koji žive u selu i obrnuto, nisu ljudi koji žive u selu lošiji od onih koji žive u gradu. I uz sve naše napore, i uz sve to što smo učinili teško ćemo uspeti da promenimo taj trend.
A onda sa iste strane slušate o tome kako i koliko dece imamo, nedovoljno dece, nemamo kome da ostavimo zemlju. A onda šta god da kažete po tom pitanju, bićete predmet kritike, jer će vam reći da ste nekoga uvredili zato što želite da podstičete natalitetnu ili pronatalitetnu politiku zato što ste nekom neko pravo uskratili. Ne ljutite se. Mi danas imamo mnogo više i popularnije su nam i televizijske emisije i novinski članci o kućnim ljubimcima, nego o deci.
Izvinite što ovo moram ja da vam kažem kao predsednik Srbije, izvinite što niko drugi nema hrabrosti da to kaže, jer zna da će da bude linčovan. Ja sam stotinama puta linčovan i nemam problem sa tim. Divini su kućni ljubimci. I pas i mačka i papagaj i konji ko ih ima na selu, divni, svakog od njih volite na svoj način, ali ljudi mi ne možemo da preživimo, nama budućnosti nema ako ne budemo imali više dece. Nema nam budućnosti, možete da govorite šta hoćete, neće nam opstati zemlja.
Zato, očekujem od Vlade da nastavi sa merama podsticanja nataliteta. I to nije uvreda za bilo koga. Postoje ljudi koji ne mogu da imaju decu, postoje ljudi čiji je izbor da ne žele da imaju decu, ali mi kao društvo i država moramo da se pobrinemo da imamo one koji će da produže život državi. Država bez građana ne može da postoji.
I vraćam se ponovo, još ću nekoliko reči o komšijama i onome što nam je činiti.
Za nas je veoma važno to što smo postigli u prethodnom periodu. Sa našim mađarskim prijateljima imamo najbliže i najbolje moguće odnose, govorim sa mađarskom državom, najbliže, istorijski najbliže odnose i to je nešto što moramo da čuvamo i da gajimo. Imamo veoma dobre odnose i sa Rumunijom i Bugarskom, u širem regionu i sa Grčkom i Turskom. Imamo, zahvaljujući inicijativi „Otvoreni Balkan“ za koju ću se svim srcem zalagati i boriti, verovatno najbolji u istoriji odnosa sa Severnom Makedonijom i Albanijom.
Posebno bih se zahvalio i SPC, Njegovoj svetosti patrijarhu Porfiriju na izuzetnom mudrim odlukama koje je doneo i time dodatno doprineo prijateljstvu i bratstvu koje imamo sa makedonskim narodom. To je nešto o čemu će istorija, Vaša svetosti, da sude, a ne dnevni izveštaj.
Zahvaljujući vama i zahvaljujući politici koju smo vodili danas je Srbija najpopularnija zemlja u Severnoj Makedoniji kod njihovog stanovništva, mi danas ih osećamo kao braću i nemamo ni jedan problem u tim odnosima i to je velika stvar koju smo uspeli da napravimo.
Sa Albanijom odnosi su nam sve bolji, sve snažniji, sve jači. Ono gde ćemo morati mnogo pažnje da posvetimo, to su naši odnosi sa Zagrebom, sa Hrvatskom, da pokušamo da mnogo toga izmenimo, da se saglasimo konačno da ni na šta iz prošlosti ne gledamo na isti način, da su nam pogledi u prošlost drugačiji, različiti, ali da pokušamo da pronađemo iste naočare i iste dvoglede za budućnost, i da vidimo šta je to što možemo zajednički da uradimo. Vrata Beograda i kapije, i vrata Predsedništva biće uvek otvorena za dobar dijalog i razgovor sa Zagrebom.
Isto očekujem i sa političkim Sarajevom, ali oni moraju da znaju da ćemo mi uvek štititi interese međunarodnog javnog prava, to su interesi Srbije, poštovanje Dejtonskog sporazuma, poštovanje Ustava BiH, integriteta BiH, ali da ćemo uvek tražiti da nema menjanja Dejtonskog sporazuma bez saglasnosti sva tri naroda i da ćemo razumljivo biti uz Republiku Srpsku, dalje razvijati naše odnose, kad god možemo i ako možemo pomagati Republici Srpskoj i toga se ne stidimo, i nikoga zbog toga ne ugrožavamo, jer ćemo se truditi da svima uvek i u svakom trenutku pružimo ruku podrške, ruku zajedništva i ruku pomoći.
Nekada se govorilo, moj otac je poreklom sa druge strane Drine, ja sam nekako slučajno u Beogradu rođen, pa Srbi sa one strane Drine su uvek govorili da nikada ljudi u Srbiji ne mogu da razumeju koliko Republika Srpska voli Srbiju.
Ja bih danas rekao, posebno našim gostima iz Republike Srpske, da oni ne treba da sumnjaju koliko ljudi u Srbiji voli Republiku Srpsku i da to nije ništa manje od onoga koliko Republika Srpska voli Srbiju.
Ono što je za nas važno, to je da sa Bošnjacima, uprkos svim političkim razlikama, uprkos tome da neko ponekad i ne želi da prihvati ispruženu ruku, da gradimo dobre, prijateljske i bliske odnose. To moramo da radimo i zbog velikog broja Bošnjaka koji žive u našoj zemlji i događaji iz Priboja više nikada ne smeju da se ponove.
Reći ću vam samo jednu stvar iz koje najbolje vidite koliko ti ljudi vole svoju zemlju. Mi smo posle 37 godina, kao što smo uspeli posle mnogo decenija da izgradimo mreže autoputeva, pruga, bolnica, fabrika, mi smo posle 37 godina uspeli da donesemo dve zlatne medalje sa Evropskog prvenstva u boksu, ali jednu medalju nismo uspeli da donesemo.
Reč je o jednom Prijepoljcu, Mamić ili Memić, neće se naljutiti, Bošnjak je, koji se tako žestoko borio za Srbiju, tako svim srcem, u Jerevanu je bilo to takmičenje, da bih voleo da ste to mogli da vidite. Kad god bi donosio medalju, ogrnuo bi zastavu Srbije sa ponosom. Mi treba da budemo ponosni na našu bošnjačku braću i na sve one koji se bore za ovu zemlju i da zajedno sa njima gradimo tu budućnost.
Sad bih ja onako srpski dodao, da začinim, jer mi bez toga ne možemo, bez teorija zavere kod nas Srba ne može, opljačkale ga sudije u borbi za medalju, preglasavanjem doneli odluku da je izgubio taj meč.
Mi ne možemo da menjamo čitav svet, možemo samo da ga prihvatimo takvog kakav jeste i da tražio svoje mesto u njemu. Ono što možemo, ono što hoćemo da nastavimo, jeste da menjamo sebe, da gradimo svoju zemlju, u svakom smislu da je gradimo, u svakoj oblasti nauke, obrazovanja, zdravlja, ekonomije, infrastrukture, sporta, kulture.
Dizaćemo i građevine, jer one, po Ivi Andriću, ne menjaju samo izgled i značaj kraja u kome se nalaze, nego imaju duboke biološke veze sa narodom koji se njima služi. Između građevina i ljudskog naselja postoji prisna i nevidljiva veza, jedna složena i nejasna, ali stalna razmena međusobnih uticaja. Narod preko podviga svojih pojedinaca stvara građevine na sliku i priliku svojih najdubljih, često nesvesnih težnji i osobina, a te građevine polako i stalno utiču na karakter i navike naroda. Postajemo bolji, rekao nam je veliki pisac, gradeći sebe i svoju zemlju. To se ne odnosi samo na strukturalne građevine, već na sve ono što smo gradili i na sve ono što te tek treba da izgradimo.
To je onaj ključni cilj kojem ću posvetiti ovaj mandat, moj poslednji, da kada odem sa ovog mesta znam da je Srbija bolja zemlja nego što je bila kada sam na njega došao. Nema žrtve koju neću zarad tog cilja da podnesem i nema stvari koju neću da uradim, truda na koji neću biti spreman. Zato što sa idealima nema kompromisa i to je jedina stvar sa kojom kompromisa nema. Sve ostalo je kompromisima podležno i kompromis je jedna lepa, a ne ružna reč. Na kraju, to je upravo zato što je i moj jedini ideal Srbija.
Stavljajući ruku na Ustav Republike Srbije i Miroslavljevo jevanđelje, preuzimam na sebe breme velike odgovornosti. To nije samo odgovornost prema ovoj generaciji građana Srbije, već i prema svojim velikim prethodnicima, a posebno prema pokolenjima koja tek slede. Veliki Njegoš kaže: „Pokolenja dela sude“.
Živim u uverenju da će naša politika odoleti sudu vremena i da će buduća pokolenja, lišena emocija koje direktni učesnici i savremenici uvek i neizbežno imaju, sa bezbedne istorijske distance naše vreme objektivno oceniti kao vreme stabilizacije i uzleta Srbije.
Pre nego što završim, dragi prijatelji, hoću da se zahvalim svima. Hoću i vama ovde iz ovog saziva parlamenta ili starog saziva parlamenta, jer vi ste doneli velike i važne promene za Srbiju. Vi ste ti koji ste se usudili da kažete – nećemo svu vlast u svojim rukama, hoćemo nezavisno pravosuđe. Bili ste jedini koji ste to smeli da kažete i napravite. Vi ste donosili najvažnije zakone, da spasavamo narod u vreme Kovida. Vi ste donosili najvažnije mere kada je trebalo Srbiju finansijski zaštiti i sačuvati. Mnogo toga dobrog uradili ste za naš narod i građane. Istorija je ta koja će da sudi, a ne neko na dnevnom nivou.
Hoću da se zahvalim svim bivšim predsednicima Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, koji su pružili ogroman doprinos napretku naše zemlje, koji znaju šta je država, koji svojim prisustvom i danas pokazuju da onaj ko zna jednom šta je država nikada ne zaboravlja šta mu je dužnost i ne zaboravlja šta je država i uvek se drži osnovnih principa, da država i interesi države moraju da budu važniji od ličnih interesa. Zato hvala vama svima što ste danas ovde i beskrajno poštovanje moje imate za sve ono što ste činili za našu zemlju.
Hoću vama poštovani prijatelji iz Republike Srpske da se zahvalim. Sa vama sam, Željka, Mile, mnogo toga radio u prethodnih pet godina, mnogo toga dobrog, čini mi se, učinili smo za naš narod. Sigurno je da smo pravili i greške. Hvala vam na tome što ste trpeli ponekad i moje drugačije stavove, što ste bili u stanju da razumete da ne moramo po svakom pitanju da imamo isto mišljenje, ali smo znali šta nam je cilj, a to je dobro za naš srpski narod i to uvek dobro za Republiku Srbiju i Republiku Srpsku. Hvala vam što ste me trpeli.
Vama hvala, Vaša svetosti, što ste uvek uz naš narod, što ste uvek tu da podelimo i dobro i zlo. Hoću da iskoristim priliku da se zahvalim mojoj porodici kojoj nije bilo lako u prethodnih pet godina. Ne želim da kukumavčim, jer joj neće biti lakše ni u narednih pet godina, samo hoću da kažem Danilu, Milici i Vukanu da ih beskrajno volim i da tata ništa bez njih ne bi mogao.
Zbog svega navedenog, moliću se Bogu na isti način kako je to činila predivna Rebeka Vest dok su nacističke bombe padale na njenu domovinu: „Gospode, dopusti mi da se držim srpski. Neka živi Srbija!“
Poštovani predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, uvaženi narodni poslanici, ministri u Vladi Republike Srbije, draga naša sestre i braćo sa Kosova i Metohije.
Danas, poštovani građani Srbije, danas pred nama nije lak zadatak i nije vreme za svečarsko raspoloženje i nije vreme za prevelika očekivanja ili očekivanja koja nisu u skladu sa realnošću koja nas okružuje. Hoću da se zahvalim svima koji dele svest o važnosti pitanja Kosova i Metohije za Srbiju i naš narod u celini.
Reč je, kao što znate, o pitanju koje je u podtekstu gotovo svake naše političke teme i svakog našeg državotvornog napora, ali i mnogo dubljem, suštinskom, identitetskom, kulturnom, ekonomskom i svakom drugom pitanju. Od toga kako ga naša generacija bude rešavala, zavisi budućnost naše dece i naše države. Oni koji misle da smo odlaganjima, kupovinom vremena, iako smo to mnogo manje radili u druge strane, morali smo ponekad to da činimo, mi time problem nismo rešili. Moraćemo da nastavimo da ga rešavamo odgovorno, na racionalan i promišljen način, sa strateškim pogledom u budućnost i svešću o tome kakvu Srbiju želimo da ostavimo našim potomcima.
To nije samo naš dug prema sadašnjim i budućim građanima Srbije, već prema svakom pripadniku našeg naroda u zemlji i rasejanju.
Pre dve godine sam obraćajući vam se sa ovog mesta izneo poražavajuće demografske podatke o tome kako su Srbi od dominantnog naroda na prostoru Kosova i Metohije u srednjem veku došli do 11% 1991. godine, a nakon toga je usledio i poslednji veliki egzodus Srba, posebno nakon dolaska međunarodnih snaga.
Prema našim podacima koje smo mi uradili, a uradili smo ih na veoma profesionalan način i nekoliko naših ljudi je, zato što su pripadali Crvenom krstu, bilo uhapšeno od strane prištinskih vlasti, gde smo takođe pravili najtačnije i najpreciznije računice i sa pripadnicima albanskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Želim da znate da Srba koji žive na teritoriji AP Kosova i Metohije u ovom trenutku je ne više od 95.000, Albanaca je svakako ne više od 1.350.000 bez obzira na sve neistine koje možete da čujete i od jednih i od drugih. Mi uvek preterujemo u pogledu broja naših sunarodnika i Albanci pogotovo preteruju u broju Albanaca na Kosovu i Metohiji.
Ovo sam vam rekao zato što ima nekoliko stvari koje su važne. Mi smo posle Drugog svetskog rata u popisima iz 1953, 1961, 1971. godine imali između 26, 21 i 23%, ali prosečna vrednost je bila oko 23% srpskog življa na Kosovu i Metohiji. Sa crnogorskim, sa onima koji su se izjašnjavali kao Crnogorci, Jugosloveni, bilo je gotovo i do 30% našeg življa. Danas na Kosovu i Metohiji je, što znaju svi naši prijatelji, naša braća i sestre koje su ovde na galeriji, odnos 1:15 Srba prema Albancima. Naravno, to dovoljno govori o težini situacije sa kojom se suočava ne samo naš narod na Kosovu i Metohiji, već i naša država. Rekao bih da te probleme i uzroke svih tih problema nismo uspeli u međuvremenu da izlečimo ni na koji način.
Govoriću o svemu onome što smo radili i što smo uradili, a uradili smo mnogo toga čime možemo da se ponosimo, i u simboličnom i u suštinskom smislu.
Daću vam jedan ključan podatak. Mi smo prosečno davali oko 500 miliona evra za naš narod na Kosovu i Metohiji godišnje. Mi 2020. i pogotovo 2021. godinu završićemo sa više od 750, čak i 800 miliona datih našem narodu na Kosovu. Mnogo je više novca, ali se postavlja pitanje - a jesmo li uspeli da promenimo trendove koji su loši za nas? Iseljavaju se Albanci sa Kosova, odlaze širom Evrope u SAD, ali se iseljavaju i Srbi. I ne bih rekao da je to samo zbog pritisaka kojima svakako jesu izloženi, zbog napada na njih, na njihovu decu, na naše crkve i manastire, svakodnevnog šikaniranja našeg naroda, naše dece, koja pohađaju osnovne, srednje škole, već, rekao bih, pre svega zbog toga što bez obzira na privilegovan položaj koji smo mi dali našem narodu na Kosovu i Metohiji i značajno uvećana primanja i za nastavnike, učitelje, profesore, ali i za lekare, medicinske sestre, osoblje, čuveni "kosovski dodatak", da ljudi u centralnoj Srbiji treba da znaju da oni primaju 50% više nego što primaju ljudi u centralnoj Srbiji, od svoje države, od države Srbije.
Mi taj trend nismo uspeli da promenimo. Manji je odliv nego što je bio 2000, 2001, 2002, 2010. godine, ali i dalje ljudi tragajući za boljim životom odlaze put Kragujevca, Kraljeva, Kruševca, Smedereva, Beograda i svih drugih gradova u centralnoj Srbiji, očekujući bolji život, veću sigurnost za sebe i za svoju decu.
Postavlja se pitanje - imamo li pravo da im to zamerimo? Svi mi smo od nekuda došli. I oni koji smo rođeni u Beogradu, rođeni smo zato što su nam roditelji od nekuda došli, oni čiji su roditelji rođeni, njihovi roditelji su od nekuda došli, hrleći i tragajući za boljim životom.
Šta je to što mi još možemo da uradimo da im obezbedimo bolji život? Na to se nameće jedan suštinski odgovor sa kojim znam da poslanici većine teško da mogu da se saglase, a ja ću da ponovim isto što sam rekao i pre dve godine, a to je da nam nije potreban zamrznut konflikt. Jer, to što mi kažemo "zamrznut konflikt" i što je nama lepo u Beogradu, dok sedimo po kafićima i restoranima, našem narodu u Gračanici, Sirinićkoj župi, našem narodu u enklavama u Klini, Istoku, Peći, Goraždevcu, Orahovcu, Velikoj Hoči, nije baš do toga. I oni ne žive na način na koji živimo mi ovde. Žive neuporedivo teže. I oni zato uvek žele da pregovori postoje, da razgovori postoje, da bismo mogli da bilo kada u budućnosti dođemo do nekog kompromisnog rešenja. Jer, ako ne dođemo do kompromisnog rešenja, doći ćemo u situaciju da neko odmrzne taj konflikt, a ako neko odmrzne taj konflikt, nije pitanje samo o čemu ćemo kasnije u diskusiji, i siguran sam i u odgovorima na vaša pitanja, govoriti.
Nije pitanje ko ima više oružja, ko je snažniji, već je pitanje - a ko ima pravo da nečiju decu vraća u mrtvačkim sanducima, ko to želi a ko to ne želi? Ili bar da učini sve što je moguće da takvu situaciju izbegne.
Ono što slušam svakoga dana ovde u Beogradu jeste - samo da prolazi vreme, mi postajemo jači, oni postaju slabiji. Ekonomski - tačno je, politički - pitanje je. Pre svega zbog činjenice da zapadne sile svoje mišljenje i svoj sud, svoj stav o Kosovu i Metohiji neće promeniti. Šta god da se dogodi, oni svoj sud i svoj stav neće menjati. Oni će ostati i zalagaće se za nezavisno Kosovo ili, iz našeg ugla, za secesiju Kosova od Republike Srbije po svaku cenu.
Postavlja se pitanje šta je to što mi možemo da radimo, pre nego što vam iznesem nekoliko podataka o svemu što smo kao država učinili za naš narod na Kosovu i Metohiji. Dakle, imamo li pravo na arogantan, bahat i osion pristup u razgovorima i pregovorima sa Prištinom? Oni misle da ga imaju, detaljno ću vam opisati naše poslednje susrete, ja mislim da ga mi nemamo. I sebi sam zamerio što sam u jednom trenutku, slušajući najteže uvrede na račun države Srbije i na račun ljudi iz sistema države Srbije, ničim potkrepljene optužbe, reagovao burno i što sam uzvratio nepotrebnim uvredama drugoj strani. Živ sam čovek i ponekad emocionalno reagujete i prosto ne možete da trpite tri sata da slušate gluposti, ali bukvalno gluposti, neistine, nepoštovanje svega što je dogovoreno, neuvažavanje činjenica, nepoštovanje onoga što su čak i sami potpisali i prihvatili.
Na Kosovu i Metohiji u prethodnom izveštajnom periodu od maja 2019. godine, i uskoro ću se vratiti na ključnu temu, izgrađeno je i kapitalno rekonstruisano 1.467 stambenih jedinica, izgrađeno i rekonstruisano 99 kuća i 566 stanova u okviru 42 zgrade i isporučena pomoć u građevinskom materijalu za 802 domaćinstva. Samo 2021. godine, uprkos pandemiji korona virusa, gradimo 17 novih zgrada sa ukupno 202 stana namenjenih mladim bračnim parovima sa više dece, socijalno ugroženim porodicama i interno raseljenim licima.
U izveštajnom periodu privodimo kraju izgradnju povratničkog naselja "Sunčana dolina", prelepo naselje sa kojim smo imali mnogo problema, i sa albanskim i tzv. međunarodnim vlastima, na lokaciji Mali Zvečan, sredstvima u iznosu od gotovo dve milijarde dinara, a ukupan iznos je tri i po milijarde dinara od 2015. do 2021. godine, gde će biti obezbeđeni uslovi za život i rad između 1.200 i 1.500 osoba, dakle, za oko 350 do 400 porodica, i to kroz izgradnju objekata saobraćajne infrastrukture, 135 stambenih objekata sa ukupno 355 stambenih jedinica i pratećih javnih objekata, škole, crkve, tržnice, doma kulture, sportskih terena i obdaništa.
Završen je regionalni vodovod koji povezuje Zubin Potok, Zvečan i Mitrovicu. Vrednost ove investicije je milijardu i 564 miliona dinara. Finansirana je realizacija projekata rešavanja kompletne sekundarne vodovodne mreže na teritoriji opština Zubin Potok i Zvečan. U završnoj fazi su radovi na izgradnji zdravstveno-rekreativnog kompleksa "Rajska banja" u Banjskoj, u koju je do sada uloženo čak 828 miliona dinara. Do kraja izveštajnog perioda završeni su kompletni građevinsko-zanatski radovi na otvorenim bazenima, velnes i spa centar sa termalnim i rekreativnim bazenima, izgrađen je novi hotel sa četiri etaže, izgrađena glavna prilazna ulica sa rasvetom, rasveta trga, kao i panoramsko stepenište prema manastiru, a u toku je završetak radova na uređenju naselja Banjska sa banjom "Rajska banja".
U okviru kliničko-bolničkog kompleksa Kosovska Mitrovica izgrađena je i opremljena PCR laboratorija za testiranja na prisustvo korona virusa vredna 12 miliona dinara, površine 118 metara kvadratnih, opremljena najsavremenijom medicinskom opremom. Sanirane su, adaptirane i rekonstruisane tri osnovne škole u Leposaviću, izgrađen je učenički dom za Poljoprivrednu školu u Lešku, u ukupnom iznosu od 237 miliona 193 hiljade dinara, u fazi je parterno uređenje.
Posebnu brigu o našem narodu na Kosovu i Metohiji iskazali smo kroz rebalans budžeta kojim smo opredelili dodatne četiri milijarde dinara za kapitalne projekte i jednokratnu finansijsku pomoć za naš narod na Kosovu i Metohiji, za sve pripadnike našeg naroda i posebno za one ljude koji najteže žive, za nezaposlene gde smo opredelili po 200 evra po glavi stanovnika, što je opet veća pomoć nego za sve ostale građane centralne Srbije.
Novcem od rebalansa finansiraćemo izgradnju dečijeg obdaništa u Goraždevcu u iznosu od 36,750 miliona dinara, kao i obdaništa u Novom Badovcu u iznosu od 28.500 dinara. Od velikih projekata izdvojiću početak izgradnje Kliničko bolničkog centra Priština u Gračanici u iznosu od šest miliona evra. Za one koji ne znaju, KBC je nakon 1999. godine izmešten iz Prištine u Gračanicu i od tada funkcioniše u privremenom prostoru koji je adaptiran za potrebe pružanja medicinskih usluga za preko 60.000 ljudi koji gravitiraju ka ovoj zdravstvenoj ustanovi.
Odvojena su sredstva za kapitalnu sanaciju, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju novih objekata Kliničko bolničkog centra u Kosovskoj Mitrovici, 20.000 kvadratnih metara sa 559 raspoloživih bolničkih postelja čime će ovaj centar biti jedan od najmodernijih, a za ove radove država Srbija je izdvojila milijardu i 250 miliona dinara.
Počeli smo prvu pripremnu fazu radova na izgradnji univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Zgrada je projektovana za smeštaj Rektorata Prirodno-matematičkog fakulteta, Ekonomskog i Pravnog fakulteta sa svim pratećem sadržajima kroz podzemni deo i četiri sprata ukupne bruto površine 10.570 metara kvadratnih.
U 2021. godini realizovana su sredstva za rušenje postojećih objekata sa raščišćavanjem terena za izgradnju zgrade Univerziteta, a nakon toga ulazimo u drugu fazu gradnje, na ovu zgradu čekamo više od 20 godina i biće na ponos svima, novi centar grada, novi razvojni projekat i uložićemo 792 miliona dinara.
Biće realizovan projekat sanacije i prevencije od poplava koji obuhvata sanaciju stambenih objekata i infrastrukturnih objekata nakon poplava na teritoriji AP, kao i prevencija od poplava kroz regulisanje rečnih tokova zašta smo obezbedili 250 miliona dinara. Isplatićemo ubrzo i 150 domaćinstava sa po 1.000 evra čije su kuće bile poplavljene.
Naš odgovor na pandemiju korona virusa i na Kosovu i Metohiji je bio blagovremen. Za naš narod odmah smo obezbedili sve vakcine koje su bile dostupne u centralnoj Srbiji i istog dana kada i u centralnoj Srbiji, kada i ovde u Beogradu krenuli smo u vakcinaciju našeg naroda iz južne pokrajine. Do sada je vakcinisano 25.500 ljudi iz srpskih sredina na Kosovu i Metohiji, dok je drugu dozu primilo više od 22.600 naših građana, od čega je 67% starijih od 60 godina primilo drugu dozu vakcine. Vakcinacija je organizovana i na tri punkta u Raškoj, u Kuršumliji i Bujanovcu uz besplatan prevoz koji smo organizovali za sve zainteresovane.
To smo morali da radimo, da biste razumeli, samo zbog činjenice što su prištinske vlasti uprkos činjenici da smo narodu davali vakcine, a ne puške i tenkove progonili lekare, progonili medicinsko osoblje, išli sa hapšenjem ljudi u Leposaviću, da smo morali bukvalno da posebno skladištimo vakcine, da ih čuvamo, da prenosimo frižidere da ih ne bi oteli iako smo ponudili prištinskim vlastima vakcine da oni mogu da vakcinišu Albance.
To je naš zajednički uspeh, manje će biti obolelih i Srba i Albanaca i nee bih da delim bolesne ili inficirane ljude po nacionalnoj pripadnosti. Oni su ih delili i zato smo morali posle početka vakcinacije na samom Kosovu i Metohiji da izmestimo proces vakcinacije u okolne opštine iz centralne Srbije.
Obezbedili smo i svakom našem čoveku sa Kosova i Metohije, pored ove podrške od 100 plus 200 evra, da se dodatno prijavi i za pomoć od 3.000 ukoliko je bio vakcinisan do 1. maja. Svi naši penzioneri sa Kosova i Metohije dobili su i pakete pomoći koje smo delili u centralnoj Srbiji.
Ono što je veoma važno jeste naš srpski nacionalni identitet i SPC na Kosovu i Metohiji. U izveštajnom periodu finansijski je podržano 246 kulturnih manifestacija i realizovana su kapitalna ulaganja u više domova kulture. Finansirani su projekti vezani za rad i opstanak 37 manastira i crkava srpske crkve na Kosovu i metohiji, kao i nesmetano funkcionisanje narodnih kuhinja. Ukupna suma uložena u projekte iznosi 248 milina dinara.
Kada je reč o eparhiji Raško-Prizrenskoj i Kosovsko-Metohijskoj daću vam najznačajnije podatke po lokacijama. Manastir Gračanica - delom smo finansirali izgradnju novih objekata kotlarnice i skladišta za pelet, izvođenje građevinskih radova na povećanju energetske efikasnosti objekta u manastiru, jednokratnu pomoć pri dodeli ordena „Majka Jugovića“, izradu nameštaja za biblioteku monaške gostinske sobe u konaku manastira, ugradnju telekomunikacionog sistema na manastirskom kompleksu i izgradnju pomoćnog objekta. Takođe je finansirana izgradnja magacina u kompleksu manastira, izgradnja nadstrešnice u manastiru, izgradnja pomoćnog ekonomskog objekta, izgradnja ogradnog zida u kompleksu manastira. Uložena sredstva su 72 miliona 529 hiljada 674 dinara.
Visoki Dečani koji su posebno na udaru onih koji ne žele prisustvo srpske crkve na Kosovu i Metohiji jer da biste vi razumeli, mali broj ljudi se time bavi ovde u Beogradu. Dakle, Albanci ne poštuju ni sopstvene presude. Ajde što ne poštuju Briselski sporazum, ono što su sami potpisali, ono što su i Evropljani potpisali, ali oni ne poštuju ni ono što su odluke njihovih sudskih instanci. Dakle, ono što su njihove kvazi države, sudovi, donosili odluke, ni to ne poštuju i neće da provedu u delo izvršne presude koje se tiču zemlje u i oko manastira Visoki Dečani i pravoslužbenosti i svega drugog, te svakako dana možete da čujete pretnje iz veoma ekstremnih ogranaka političkih partija iz samih Dečana, ali i iz Prištine i svih drugih delova Kosova i Metohije.
Tu smo obezbedili finansijska sredstava zamene postojećih kotlova na ugalj, kotlovima na pelet, izvođenje radova na mašinskih elektro-instalacijama kotlarnice, uloženo je 19 miliona 399 hiljade dinara, što nije malo, ali ćemo uložiti mnogo više i zahvalan sam tim divnim monasima iz Visokih Dečana koji čuvaju, ne samo baklju slobode, već koji čuvaju korene srpstva tamo gde je to uz Pećku patrijaršiju i Bogorodicu Ljevišku, danas najteže.
Manastir Svetog velikomučenika Georgija u Brnjaku, obezbeđena su finansijska sredstva za izgradnju letnje kuhinje, montažnog stambenog objekta, kao i nabavku agregata za potrebe manastira i kupovinu nameštaja za sestrinski konak. Bogoslovija Kiril i Metodije, Pećka patrijaršija i da vam ne čitam šta smo sve pomogli, u Pećku patrijaršiju 35 miliona 837 hiljada, čini mi se da Banjska može da bude veoma zadovoljna našom podrškom, 17 miliona 387 hiljada manastir Devič, hram Preobraženja gospodnjeg u Pasjanu, manastir Budisavci, obnova crkve Bogorodice Ljeviške u Prištini. Dakle, već zajedno sa Ministarstvom kulture i Zavodom za zaštitu spomenika izdvojili smo 60 miliona za te namene. Duhovna akademija u Kosovskoj Mitrovici, odvojeno 68 miliona dinara.
Ono što je za nas važno, to je povećanje bezbednosti naše dece na Kosovu i Metohiji. Ugradili smo video nadzore i kamere u svaki vrtić i osnovnu školu na teritoriji južne srpske pokrajine, s obzirom na česte napade koji su se dešavali upravo u školskim dvorištima. Instalirana je savremena medicinska oprema i nabavljeno pet sanitetskih vozila kako naše zdravstvene ustanove na Kosovu i Metohiji ne bi oskudevale u odnosu na zdravstvene centre u centralnoj Srbiji. Uspeli smo da obezbedimo nova radna mesta za 90 lekara i 234 medicinske sestre. Pored utvrđenih stimulativnim mera države Srbije za pronatalitetnu politiku i pomoć porodicama sa dvoje i više dece, preko Kancelarije za Kosovo i Metohiju smo dodano sa po deset hiljade dinara pomogli svako novorođeno dete u srpskim sredinama u pokrajini, pa smo za 2249 rođenih beba od 2019. godine isplatili pomoć od 22 miliona 490 hiljade dinara.
Ono što će biti moj zahtev, to je da ne samo na Kosovu i Metohiji već u najmanje osam siromašnijih okruga centralne Srbije, pre svega, idemo sa dodano uvećanim merama pronatalitetne politike, jer nam se pokazalo da tamo kada smo ovakve mere preduzimali, najbolji rezultati su nam pokazivani u najsiromašnijim sredinama. Možete koliko hoćete da povećate ovaj iznos i na Vračaru, i Starom Gradu, i u Novom Beogradu, nećete videti ozbiljnije rezultate, ali u srpskim sredinama na Kosovu i Metohiji, u Toplici, u Pčinjskom, Jablaničkom, Pirotskom, Nišavskom okrugu, pa, da budem iskren, delu Zlatiborskog okruga, Raškog okruga, Timočkom i Borskom okrugu, uvek vidite rezultate.
Zato će moj zahtev Vladi biti da se značajno povećaju sredstva za novorođenu decu, da bismo time podstakli siromašne porodice koje žele da imaju decu, koje žele da imaju decu, koje žele da odgajaju decu, da im pomognemo da imaju dovoljno finansijskih sredstava, da mogu da uživaju u svojoj deci i da ta deca imaju budućnost na njihovim ognjištima, tamo gde su rođeni.
Ove godine, obezbedili smo 750 miliona dinara za razvoj poljoprivrede i privrede na Kosovu i Metohiji, s obzirom na činjenicu da gotovo 70% našeg življa kao prvu ili sekundarnu aktivnost, a posebno one u ruralnom području imaju poljoprivredu. Posebnu pomoć dajemo za nabavku mehanizacije, setveni i sadni materijal, nabavku stočnih grla i živine, podizanje zemljoradničkih zadruga, kao i podršku u otkupu i uzgoju različitih vrsta poljoprivrednih kultura, od vinograda, malinjaka, do uzgoja povrća u plastenicima.
Uz to trudimo se da vodimo računa o razvoju malih i srednjih preduzeća, posebno porodičnih firmi i razvoja ženskog preduzetništva, jer nam je stalo da obezbedimo održiv ostanak i opstanak našeg naroda na Kosovu i Metohiji. Pomogli smo ukupno 1.600 stotina poljoprivrednih domaćinstava.
Ne moram da vam govorim da imamo problema naročito južno od Ibra, gde deo ljudi, gleda da ne prijavljuje svoja gazdinstva, a da, kako bi uzeli deo sredstava od prištinske uprave, a od nas na druge načine i drugim povodom određene subvencije. Taj problem posebno je izražen u metohijskim selima, ali radimo i na tome tako što ćemo obećati i obezbediti značajno veću podršku našim ljudima, da ne bi imali nikakvu dilemu i da ne bi morali da razmišljaju o tome kako da uzmu sa dve strane novaca, a da pri tome ne posluju u potpunosti, i u skladu sa zakonima Republike Srbije.
Što se tiče dijaloga sa Prištinom, za koji mislim da je onoliko transparentan koliko je to zaista moguće da bude. Svi naši sporazumi objavljeni su na VEB stranici Kancelarije za Kosovo i Metohiju, i to prosto govorim zbog bezbroj neistina, usudiću se i da kažem, laži koje svakodnevno slušamo, kako negde neko nešto krije, kako negde neko pokušava da obmane javnost, dakle, ljudi mogu da pročitaju svaki akt, svaki dokument u čijem potpisivanju je učestvovala država Srbija, njene institucije i njeni organi.
Ovo govorim zato što to nije pitanje političkih protivnika, poštujemo političke suparnike i političke protivnike, ali u savremeno doba gde je došlo do potpune promene društvene paradigme, medijske paradigme, u kojoj više nije važno da li govorite istinu, da li ste ugledni, da li ste odgovorni ili ozbiljni ili ne, već je važno da prikupite što je moguće više lajkova, na bilo kojoj društvenoj mreži, a to obično prikupljate na ekstremnijim i najneodgovornijim stavovima.
Kada imate najnekstremniji i najneodgovorniji stav, onda uglavnom lažima, neistinama i falsifikatima pokušate da privučete pažnju i da pokažete da ste neko ko pripada svojim ugledom društvu, u kojem bi mogao da se svoje manipulacije, frustracije podeli sa svima drugima.
Zato smo slušali danima kako je nešto Vlada sakrivala od Briselskog do Vašingtonskog sporazuma, kao da su to neki obimni materijali, mi imamo obimne materijale, tri stolice smo zauzeli jer su nam to svi implementacioni sporazumi, koje smo spremni da vam danas objašnjavam ukoliko imate pitanje i sve drugo.
Ali, osnovne sporazume moglo je svako dete iz prvog razreda osnovne škole da pročita i da ga zapamti u roku od sat ili dva.
Možete da mislite kolika je odgovornost političkih aktera u našoj zemlji i u nekim drugim zemljama koje nisu u stanju da dva lista papira pročitaju za osam ili devet godina.
Osam i po godina, koliko je prošlo od Briselskog sporazuma i da i dalje imaju svoje teorije zavere besmislene teorije na kojima nastavljaju da insistiraju.
Pozicija naše zemlje je takva da je dijalog jedini mogući okvir za rešavanje spornih pitanja sa Prištinom.
Predstavnicima EU smo više puta nedvosmisleno predočili da je Beograd do sada, pošto ste u prilici da slušate kako i jedni i drugi otprilike smo uvek isti od nekih međunarodnih zvaničnika, ali to čujete neretko i u domaćoj javnosti. Nismo isti.
Mi smo gotovo sve, i iz osnovnog sporazuma sve ispunili. Postoje još detalji implementacionih sporazuma, koje smo spremni da ispunimo, ali to su zaista detalji, a ono što je osnovno, što predstavlja srž, suštinu šest od 15 tačaka Briselskog sporazuma, Albanci nisu spremni da prihvate.
I ono što hoću da vam kažem to je da oni to danas nedvosmisleno govore. Nikada to ranije nisu govorili.
Na poslednjem sastanku u prisustvu visokog predstavnika EU za spoljnu politiku i bezbednost Đozepa Borelja i Miroslava Lajčeka, čoveka odgovornog za dijalog između Beograda i Prištine, Albanci su, odnosno njihovi predstavnici Kurti i Bisljimi su, u više navrata nedvosmisleno ponovili da njih ne interesuje to što je neka prethodna vlast u Prištini potpisala, zato što su to sve bile nelegitimne i nelegalne vlade, a jedina legitimna, jedino što je legitimno, što se dešava na Kosovu i ono što se događa posle 14. februara.
Ja moram da priznam, mislio sam da sve znam o našim razgovorima i pregovorima jer sam čovek koji je imao više razgovora i pregovora o Kosovu i Metohiji, nego svi srpski, albanski i međunarodni predstavnici zajedno.
Dakle, sve zajedno kada ih okupite nisu imali, imali su taman onoliko razgovora koliko i ja, jer sam ja bio na svakom. Ja sam mislio da sve znam, da svaki detalj znam, i odjednom 14. februar mi u glavi, šta li je 14. februar? Pitam Nikolu koji je bio sa mnom šta je 14. februar, šta je 14. februar, Sveti Trifun? St. Valentines day za katolike, ne razumem šta je 14. februar?
Onda smo saznali da je 14. februar u stvari najvažniji dan u istoriji čovečanstva i uopšte ne preterujem, jer nam je to ponovljeno 20 puta. Vi mislite da sad ja se šalim ili sprdam sa nekim? Ne.
Saopštio nam je da 14. februara je narod da je republika Kosova, donela odlučujuću odluku najvažniju odluku za svoju budućnost, a to je da on Aljbin Kurti preuzme vladu sa 50,25% glasova i od tada se sve promenilo.
Sve što je bilo do tad ne vredi ništa, sve što su potpisali oni neće da potpisuju i oni hoće da pregovaraju na drugačiji način, a to je da mi moramo istog sekunda da priznamo i prihvatimo činjenicu da su oni republika Kosova, i ukoliko mi ne želimo to da prihvatimo odmah da je dijalog besmislen.
Ja sam se trudio zaista da na pristojan način u svakom trenutku kažem da mi imamo bezbroj tema, od bezbednosnih, teme energetike, tema slobodnog protoka ljudi kapitala roba, usluga, do razgovora čak ako treba i sukoba mišljenja oko stvari iz prošlosti, ako toliko već insistiraju na prošlosti, nestalih osoba.
Ne, jedina tema je bila – kada ćete da priznate nezavisnost Kosova, odnosno ono što je poklon Srbiji od nas, to je da ćemo i mi da priznamo Srbiju.
Ja sam, Nikola mi je svedok, ja sam nekoliko minuta i to pažljivo slušao, onda valjda zbog toga što sam bio miran i bez reakcije, gospodin Kurti se okrenuo prema meni i pet puta ponovio – kada, kada, kada, i to je jedino pitanje – kada?
Onda sam mu zaista mirno i u apsolutno smirenom tonu rekao – pa nikada.
I kada sam rekao to nikada, on je..( aplauz).
Situacija je, dame i gospodo narodni poslanici, mnogo teža i ozbiljnija i za nas i za njih, od njegovog prelakog „kada“, do mog lakog „nikada“, i vaše emotivne reakcije. Ali sam to rekao, zato što je nemoguće ni odgovoriti drugačije na provokacije, niti mislim da je moguće doneti drugačije rešenje. Ali zato je kompromisno rešenje nešto za čim treba da tragamo.
U tom trenutku vi shvatite da više ne razgovarate ni o čemu. Nekako su uspeli da nas vrate, Borelji i ostali, do nestalih osoba.
Da, pre toga smo vodili dijalog oko zajednica srpskih opština. Šta god da ste rekli, od svih pravila, pact sunt servanda, do toga da sve što je odlučeno ne može da se menja, potpisano od tri strane potpisnice i da mora da bude ispunjeno da bi postojalo poverenje u nastavak procesa, na to je njegov odgovor bio da je ustavni sud Kosova to odbio i da njega to ne zanima, a onda je, tobože, iskoristio onu floskulu čuvenu, kako koriste i mnogi kod nas na političkoj sceni po drugim pitanjima, izgovorivši rečenicu koja glasi – uostalom, mi želimo multietničko Kosovo, a nećemo podelu društva na etničke grupe.
Znate, to vam govore oni koji su po etničkom principu tražili otcepljenje od Republike Srbije, koji su proveli nasilno ocepljenje, sve uz bombe NATO-a, protiv Republike Srbije i tražili da naprave državu na teritoriji suverene i međunarodno pravno priznate države. Sada vam kažu da u stvari nisu za etnička prava i stvaranje bilo kakvih autonomnim oblasti na Kosovu i Metohiji, a onda su izašli sa genijalnim predlogom na koji se više, priznaću, nisam uzdržavao da budem veoma neprijatan. Rekao je – evo, mi imamo predlog, došli smo sa konstruktivnim predlogom u Brisel i onda vi shvatite sa kako opasnim ljudima imate posla. Shvatite da više niste sigurni šta može da se desi srpskoj deci na Kosovu i Metohiji i razumete svu težinu naše situacije. On kaže – evo, Srbija ima savete nacionalnih manjina, evo daćemo i mi savet nacionalne manjine za Srbe i nema problema, da završimo sve i da potpišemo međusobno priznanje i gotovo je.
Ti ljudi ne razumeju da je jedina sporna teritorija, jedino o čemu se razgovara i pregovara je teritorija Kosova i Metohija. Na to mu je visoki predstavnik Borelji rekao - ne možete vi da razgovarate o pravima nacionalnih manjina jedne suverene i nezavisne države kao što je Republika Srbija, a onda je on rekao - pa i mi smo, a ja kažem – pa, niste, inače da jeste, ne bi bio ovde sa mnom da razgovaraš.
Suština je u tome da su ti ljudi toliko daleko od realnosti, taman onoliko koliko kada slušam neke naše ljude koji govore o Kosovu i Metohiji i ne razmišljajući koliko Albanaca živi na Kosovu i Metohiji, nikada ne uzimajući u obzir realno stanje, busajući se u prsa svakoga dana, a kada bi im neko rekao da odu, ne da ratuju i da se bore za Kosovo i Metohiju, već da žive sedam dana, recimo u Kačanik, nemojte negde drugo, Kačanik, blizu je administrativna linija sa centralnom Srbijom, niko nikada ne bi prihvatio, ali zato u kafanama i kafićima u stanju smo sve da kažemo, pa tako i oni i onda shvatite da imate posla sa ljudima koji su veoma neodgovorni, koji su veoma neozbiljni i koji mogu da ugroze mir i stabilnost u regionu.
Kada vam govorim o miru i stabilnosti u regionu, pošto ljudi misle da je to floskula, pošto misle da je to nevažno, vi mislite da to što imamo najveći rast ne u regionu, već verovatno u celoj Evropi, da je to moguće a da nemamo mir i stabilnost? Mislite da će i jedan investitor Nemačke, Amerike, Kine, Francuske, Italije da dođe u našu zemlju, a da mu nije garantovan profit, dobar i siguran posao u godinama koje su pred nama? Neće nijedan.
Mi u prvih pet meseci imamo gotovo milijardu i po stranih direktnih investicija. Ja se nadam, sutra je ponovo veliki dan, samo mala digresija, ako bude jedna dobra odluka, ponovo ćemo da obradujemo ljude u Valjevu i time smo rešili sve probleme sa Valjevom, ali vam ovo govorim zato što bez toga, bez mira i stabilnosti, mi ćemo opet na dno Evrope, umesto da budemo na vrhu.
Uspeli smo da promenimo kompletnu paradigmu naše politike. Od gubitnika, od poraženih, od onih koji su bili na evropskom repu, došli smo do toga da mi najviše zameraju, pojedini, ne svi, to što glasno govorim o uspesima Srbije i što time nipodaštavamo i tobož ponižavamo one koji imaju manje uspehe od Republike Srbije.
Ne smete da govorite, zamislite, o svojim ekonomskim uspesima, koje potvrđuje Evrostat, zato što Srbija kao parija mora da bude naviknuta na to mesto. Srbija sme da pobeđuje u košarci, ponekad u odbojci i vaterpolu, a ovo drugo Srbija ne sme da pobeđuje.
Srbija mora da bude ta koja će da nas moli za milost i Srbija mora da bude ta koja će da nam se zahvaljuje za hiljadu, dve, pet i 200 hiljada evra koje ćemo mi da doniramo i da damo milostinju kada poželimo.
Srbiji to nije potrebno danas. Srbija, hoćete da nam pomognete - hvala vam, ali nam ni pomoć nije potrebna. Srbija sama kreira novac kojim napredujem brže nego sve ostale evropske zemlje, ali osnovni uslov jeste taj da čuvamo mir i sa Albancima na Kosovu i Metohiji, da time čuvamo bezbednost i sigurnost našem narodu na Kosovu i Metohiji, jer od tog kafanskog busanja u prsa po Beogradu neće da imaju mnogo sreće naši ljudi u Donjoj Budrigi, ni u Klokotu, gde su im komšije ne samo Srbi, već i Albanci i oni moraju da prođu… Samo idite u Sirinićku župu da vidite kuda moraju da prođu naši ljudi kada idu u Štrpce. Možda je 1% od vas tuda prošao, pa da vam kažem da morate da prođete kroz podvožnjake ili ispod nadvožnjaka, kako god hoćete, na kojem su murali OVK-a najveći na kugli zemaljskoj. Ispisani su i grafiti i protiv našeg naroda i o njihovom herojstvu i o našim zločinačkim poduhvatima i o svemu drugom. Pa, samo neka vam dete prođe tri puta tuda, pa ću onda da pitam te junake iz beogradskih kafića šta bi radili i zašto ne idu da pomognu našem narodu na Kosovu i Metohiju.
Što nikada ne znači, kada vam ovo sve govorim, da kod nas ne postoji dovoljno energije, dovoljno borbenosti, dovoljno strasti i snage da čuvamo Kosovo i Metohiju, da čuvamo interese našeg naroda. Samo želim da vam kažem da su stvari mnogo komplikovanije od onih kako ih mi predstavljamo, jer nisu stvari – hoćeš da priznaš, nećeš da priznaš. Neću i nećemo, ali imamo milion stvari kompromisnih koje moramo da rešimo i da razumemo težinu naše pozicije, da razumemo težinu naše pozicije.
I, kada čujem naše političare koji kažu – pa, ponudićemo Albancima široku autonomiju, nijedan Albanac neće to da čuje. Nemojte sebe da zavaravamo i da lažemo se - nijedan. Ne postoji nijedan. Slovima i brojem – nijedan. Ne ima ih, mi ćemo da im damo, mi to možemo. Mali smo mi da možemo da određujemo Francuskoj, Nemačkoj i Americi, ali smo dovoljno veliki da možemo sebe da štitimo od poniženja i to je ono što ti veliki nisu razumeli, misleći kao i Priština. Priština misli… On je deset puta ponovio reči predsednika Bajdena o međusobnom priznanju i rekao – pa, Bajden je rekao, to mora tako. Ja sam mu rekao, Nikola je svedok – ja sam, čoveče, prošao kroz to u Beloj kući. Meni su u beloj kući to nudili. Ja sam u Beloj kući imao dovoljno hrabrosti da to odbijem, a ne da mi ti nateraš ovde, Kurti u Briselu, da pristanem na nešto što mi ne pada na pamet da pristanem.
Želim da ponovim – kompromisno rešenje je jedino moguće rešenje i kada me pitate šta je to kompromis, ja ću da vam kažem – ne znam, ali svi zajedno do kompromisa moramo da dođemo. Ako ne budemo došli, ostavićemo ovaj problem generacijama koje dolaze. Ja znam da se mnogi od vas tome raduju. Možda ste vi u pravu, možda vi bolje vidite nego ja. Ne bih se kladio. I do sada se pokazalo, podsetiću vas, u više navrata, posebno se obraćam mojim stranačkim kolegama, da sam neretko video malo dalje.
Kada sam rekao da idemo na smanjenje plata i penzija 2014. godine, zato što nam je zemlja razorena finansijski, zato što nam je ekonomija uništena, zato što su nam sve fabrike opljačkali i razorili, postavili lance i katance i tada na svim forumima stranke koju sam vodio i koju volim, svuda ste mi govorili – pa, nemoj to da radimo, bolje je da se dalje zadužujemo, ali da ne smanjujemo, da ne diramo ništa, narod je uvek nezadovoljan.
Tada sam vam rekao – kako ćemo da dobijemo izbore koji su nam za godinu ili dve? Tada sam vam rekao – ne bavimo se mi politikom zbog izbora. Izbori su da ljudi kažu šta misle o nama i drugima, ali se bavite politikom zbog toga što hoćete da uradite nešto za svoj narod.
Upravo zbog toga što su ljudi imali poverenje i znali su da smo bili pošteni prema njima, da ih nismo lagali, da ih nismo obmanjivali, da im nismo pričali kako je lako, jednostavno i lepo, nego smo išli sa najtežim mogućim merama, sa najtežim mogućim lekovima za najtežu moguću bolest.
Danas možemo da imamo jednu od najnaprednijih i najbrže rastućih evropskih ekonomija, bez ikakvih finansijskih problema da pomažemo ljudima i nezaposlenim i zaposlenim, i preduzećima našim i svima drugima. Tako vam je i po ovom pitanju. Nemojte da se radujete zamrznutom konfliktu. Nažalost, plašim se da će ostati takav, plašim se, ali se tome ne nadam.
I 90% vas može odmah da kaže, 90% su šanse da će tako da bude. Nažalost, tako je, jer nemate dovoljno odgovorne partnere, nemate ljude koji čak, pokušavaju da shvate realnost, nemate ljude koji razumeju da više nije svet samo SAD i Evropska unija, koji su važni, mnogo važni, beskrajno važni, a sa druge strane imate nas koji vidimo i čim nam krene bolje odmah postanemo bahati i kažemo, mi danas možemo sve.
Jer, kad pogledate, a pročitaću vam posle precizne podatke kako se Priština naoružava, ko je naoružava, da dobijete svaku pušku koju imaju, svako vozilo koje imaju i koliko ulažu više, dakle, u prethodnih pet godina pa do sledeće godine udvostručiće svoj budžet.
To udvostručavanje njihovog budžeta sa svim onim što dobiju od Amerikanaca, Turaka i Nemaca, što u opremi, što u naoružanju, što u obuci za prištinske borce, za prištinske, oni ne kriju vojnike, i ako su pripadnici KSB, ali oni ne kriju i organizovano je kao prava vojska i niko ne pokušava da ih zaustavi u kršenju, još jednom kršenju Rezolucije 1244, kao što su nama u stanju da prebace svako kršenje, svake rezolucije, pa makar i u minimalnim granicama.
Sve je to, da budem iskren u odnosu na to koliko mi imamo novca i koliko mi ulažemo, ništa posebno i nije čak ni za brigu. Nije, čak ni za brigu. To vam govorim, ja kao neko ko je uvek pesimističan i ko uvek rađe nas potcenjuje, a druge precenjuje. Nije za brigu, za brigu je nešto drugo.
Za brigu je trend koji pokazuju da pojedine zemlje zapada žele da ih dodatno naoružaju, dodatno opreme, pa se pitate - zbog čega to radite? Kada oni kažu – pa, što to vi radite? Pa, mi to radimo zato što imamo pravo na to, jer smo suverena i nezavisna zemlja. Imamo pravo, da nikoga ne pitamo i da radimo šta hoćemo sa našim oružjem i oruđem. Za nas je važno samo kada ga kupimo da vidimo kakvo je stanje javnog duga i da vidimo u skladu sa tim, kakvo je stanje javnog duga, možemo li mi to sebi da priuštimo ili ne. Ali, oni to pravo nemaju.
Time hoće da vam kažu da oni njih tretiraju kao suverenu i nezavisnu državu, suprotno Rezoluciji 1244, međunarodno javno-pravnim aktima i drugim sporazumima koji su potpisani, uključujući i Kumanovski sporazum. Ali, šta ih briga.
Kao što rekoh više puta: „Quod liced lovi, non liced bovi“, dakle - što priliči Jupiteru, što priliči Bogu, ne priliči volu. Dakle, oni su bogovi, a mi smo volovi, pa nemamo baš pravo, slična ili ista prava, kao što imaju oni.
Ono što je problem u svemu tome, najveći koji vidim danas, kao predsednik Srbije, to je taj da ja ne vidim rešenje. Ne vidim kako bi to kompromisno rešenje izgledalo, niti vidim nameru kod druge strane da uopšte raspravlja ili čak da budem precizan, da uopšte razmišlja o kompromisu.
Kod njih se sve svelo na najbrutalniju kampanju protiv Srbije. Neću da vam govorim o tome da je tema koju su pomenuli, podizanje tužbe za genocid protiv Republike Srbije, a onda kada sam primereno odgovorio, a onda je rekao – a što se vi bunite, u stvari. To nema veze sa vama, to ima veze sa činjenicama koje su se desile na terenu, kao da je citirao Mila Đukanovića ili Milo Đukanović Kurtija. Potpuno iste reči su upotrebili, iako jedan drugog nisu čuli.
Kažem – pa, nema problema, samo nemoj da nam pretiš više. Hajde, podnesi tu tužbu za genocid. Ja vam kažem, nemaju nikakve šanse. Mogu da je podnesu. Tražili su od Albanije Albanija je odbila da bude ta koja će da preda tu inicijativu.
Hajde da vidimo sad, podnesite tu tužbu za genocid, da vidimo šta ćete da uradite sa tom tužbom, ali kad podnosite tužbu za genocid morate da znate da ne znam o čemu bismo u tom slučaju razgovarali. Šta onda očekujete od Srbije? Šta onda očekujete od nas? Da vam plaćamo ratnu odštetu zbog toga što ste pokušali i uz podršku zapadnih sila iz vašeg ugla uspeli da ocepite deo naše teritorije, što mi ne prihvatamo. Dakle, zbog toga mi treba da platimo nešto i zbog toga smo mi počinili genocid.
Govorili ste nam o velikoj humanitarnoj katastrofi, pa na kraju jedinu humanitarnu katastrofu doživeše Srbi. Albanaca je ne manje na Kosovu i Metohiji u odnosu na to koliko ih je bilo 1998, 1999. godine, a Srba je za oko 120.000 manje. Preteramo i mi, pa kažemo da je veći broj, ja vam govorim precizno brojke.
Mi više nemamo u Kosovu Polju nikoga. Ostalo nam je da pevamo "Srpska se truba s Kosova čuje", ali nema nijednog Srbina u Kosovu Polju, ima nešto malo Srba u Bresju, koje je bilo 85% srpsko. Gubimo Ugljare, gubimo Čaglavicu zato što ih na pametan i lukav način proteruju.
Svako mesto gubimo, samo što se mi pravimo da se to ne dešava i možemo da pomažemo koliko god hoćete novcem, ne ide, to je realan život. Druga je stvar šta mi osećamo, šta je naša duhovna snaga i šta je ono što znamo čega ne možemo i ne smemo da se odreknemo, ali mi moramo jednako, kao i Albanci koji ne razumeju šta je realnost da pokušamo da budemo pragmatični, racionalni, ne zbog nas, već zbog toga, kao što vidimo ovde mnogo mladih ljudi koji uskoro treba da dobiju decu.
Da budem sasvim otvoren prema vama, neće moja deca biti kukavice, imam dvojicu sinova koji se nikada neće skloniti ko god bude bio na vlasti i kad god država bude pozvala na ogromnu zemlju oni će uvek biti tu, ali ja ne bih voleo da budem sasvim iskren kao otac, ćutao bih, reč ne bih rekao, ali ne bi voleo da mi neko Danila ili Vukana vraća u kovčegu, isto tako, ne bih voleo da tuđu decu vraćam.
Ispričaću vam nešto što me je ogorčilo beskrajno.
Pre neki dan sam rekao, da vidite kakvi smo mi ljudi, pre neki dan sam rekao nekome u našim službama - pozovite na tu veliku vežbu, na Pešter, gde ćemo pokazati snagu srpske vojske, veliku snagu srpske vojske, danas desetostruko veću nego što je bila pre nekoliko godina i nisam preterao kada kažem desetostruko veću. Kažem - pozovite ljude koji su bili na Košarama, pozovite preživele borce sa Košara. Nije prošlo 48 časova, mislio sam da je to završeno. Znate, predsedniče, ne možemo to da uradimo. Ne razumem, zašto ne možete to da uradite. Da li kršimo neki protokol? Da li smo nekome nešto nažao učinili? Ti ljudi su bili tamo da brane našu zemlju. Mi smo ih poslali da brane našu zemlju. -Pa, ne možemo. Znate, mnogi od njih imaju dosijea. Neki su činili pre, neki posle toga različita krivična dela i prekršaje, pa sad nije u redu da oni budu u blizini predsednika.
Onda sam napravio spisak, izvučeno sve ko je kakva dela počinio i tako dalje. Ja sam ih pozvao sve - dođite kod mene na razgovor. Onda su došli svu u moju kancelariju i rekao sam - ovo je sve tačno što ste mi doneli. - Jeste, sve je provereno više puta, sve je to urađeno baš kako treba, sve procedure poštovane.
Onda sam pitao te ljude koji su došli kod mene - da li je tvoj sin bio na Košarama? Da li si ti bio na Košarama? Da li sam ja bio na Košarama? Nismo. Njih smo mogli tad da šaljemo.
Nismo im čitali dosijea. Nismo ih pitali jesu li napravili prekršaj ili neko krivično delo. Kad je trebalo da brane zemlju, onda smo ih poslali tamo, zato što mi nismo imali dovoljno hrabrosti da tamo budemo umesto njih i zato što smo mislili da smo mnogo pametni da ostanemo ovde u Beogradu i da radimo mnogo važne stvari, a oni su topovsko meso i za NATO i za Albance iz Albanije i za Albance sa Kosova i Metohije.
Kada sam to pitanje postavio, oni su rekli - pa nismo tako razmišljali, nisu to ni loši ljudi, radili stvari u skladu sa zakonom. Onda sam im rekao - e sad lepo, pošto imamo spisak od 186 ljudi koji su preživeli Košare, nadam se da nisam pogrešio za jedan ili dva, oprostiće mi, rekao sam - sada ih lepo pozovite, svi da dođu, u kakvoj god hoće uniformi, u kojoj god uniformi da su bili na Košarama i svi će da budu na Pešteru u mojoj blizini, a vi onda govorite da sam ja pogazio protokole i uradio sve suprotno od onoga što su mi bezbednosne službe rekle, jer ja hoću da ti ljudi koji su se borili hrabrije od drugih, mnogi od njih ranjavani, 108 njih izgubilo život, hoću da njima ukažemo poštovanje, čast, da se nikada više ne stidimo naših boraca, nego da se njima ponosimo.
Ali, ovo sam rekao samo da bismo bili pošteni i prema budućim generacijama. Samo vi koji se busate u prsa u beogradskim kafićima razmislite hoćete li ne da šaljete nečije tuđe, već svoje dete hoćete da šaljete.
Ko god da pozove bilo kojeg od mojih sinova, oni će da idu, bilo kada. A da li bih voleo da se to desi? Ne bih. Voleo bih da uživaju u ekonomskom napretku, voleo bih da mogu da pošteno rade, zarađuju za svoj hleb i ništa više.
Kurti je tražio deklaraciju o miru. To je bilo onako lukavo smišljeno, da je tobože on za mir. Zamislite deklaraciju o miru koji vi potpisujete sa samim sobom. I tako bi Srbija ne znam s kim potpisala deklaraciju o miru, pošto da potpišemo deklaraciju o miru, morate da razumete da sve što rade su trikovi samo da bismo ovako ili onako priznali nezavisnost Kosova, jer deklaraciju o miru možete da potpišete samo sa suverenom i nezavisnom državom.
Moje pitanje - a šta da mu kažete? Ako kažete ne, onda ste vi protiv mira, a oni su za mir i onda morate da uđete u objašnjenja koja traju po 20 minuta, pola sata, zašto to tako ne može, ali vi vidite iza svake rečenice koje izgovaraju, to je samo, nateraće Amerika i EU Srbiju da prizna nezavisnost Kosova, a mi im nećemo čak ni ponuditi ništa. Vidite nepostojanje želje za razgovorom i to je ono što me brine.
Mi smo spremni da štitimo tu najvišu vrednost, uz slobodu, a to je mir, ali nismo spremni da kada o tome govorimo, da prihvatimo ne samo iz Prištine, već i iz bilo koje zemlje na svetu, poniženja koja nam je neko namenio.
Srbija, pre svega, više nije zemlja podaničkog i udvoričkog mentaliteta. Mi nikada ne smemo da budemo bahati i arogantni, ali vam takođe obećavam da Srbiju i govorim da Srbiju danas ne vode, a obećavam da neće ni u narednom periodu voditi oni kojima će sekretari pojedinih ambasada da govore šta smeju da kažu, šta smeju da napišu, na šta smeju da odgovore, a na šta ne smeju. I ponosan sam na činjenicu da je Srbija samostalna i nezavisna zemlja i samostalna u svom odlučivanju, samostalna u kreiranju svoje politike.
Zamislite da se danas dogodi, kako se događalo 2008. godine, da vas pozove jedan tajkun i trojica ambasadora u kafanu i da vam izdiktiraju sastav Vlade. Da li možete da zamislite da neko od njih danas mene pozove i da mi kaže koga ću da izaberem za mandatara ili koga ćete vi ovde da izglasate za člana Vlade, a koga ne? To bi bilo takvo poniženje da ne bih mogao sata da živim, ne dana, sata. To bi bilo takvo poniženje za našu zemlju, takvo poniženje za naš narod da nemam reči. I to pokazuje koliko je Srbija i u političkom, a ne samo u ekonomskom smislu napredovala.
Mi smo uspeli, uprkos svemu drugom, obnavljajući sve naše manastire i crkve, završavajući, ne završavajući, već suštinski gradeći i završavajući izgradnju Hrama Svetog Save, jer smo najviše uložili u njegovu izgradnju, da podignemo i spomenik caru Lazaru na Kosovu i Metohiji i kralju Milutinu u Gračanici i Stefanu Nemanji u Beogradu i kralju Petru oslobodiocu u Novom Sadu, da o svemu tome brinemo, da napravimo filmove o Prvom svetskom ratu, prvi put posle 1964. godine, i to dva – i „Čarape kralja Petra“ i „Zaspanka za vojnika“ i da napravimo „Daru iz Jasenovca“ i sve drugo što nismo uradili u prethodnim decenijama, da pokažemo koliko je važno da čuvamo svoj identitet i samopoštovanje.
Ali, uz samopoštovanje, moramo da pokazujemo poštovanje i prema drugima, moramo da pokažemo pijetet i prema albanskim žrtvama i bošnjačkim i svim drugim žrtvama i da nam to ne bude teško kada to kažemo. Pustite to što će neki od njih da gledaju da politički manipulišu time, da i posle 26 godina ili posle 22 godine traže dodatna politička prava za sebe, ratne odštete i ne znam koja sve čuda. Neka traže šta god hoće. Naše je da nikada zbog toga što nam se čini da smo pod pritiskom ne odustanemo od istine i da uvek i u svakom trenutku iskažemo i saučešće i pijetet i gorko kajanje što su neki od naših sunarodnika počinili teške zločine. Time moramo da se razlikujemo od svih drugih.
Ja znam da vam ovo nikada neće naići na aplauz, ni na odobravanje, ali mi verujte da je to jedino što nama Srbima daje snagu. Ako ne budemo poštovali druge i ako ne budemo pokazali poštovanje prema drugim žrtvama, svi će se pitati šta sa nama nije u redu, je li moguće da vidimo samo svoje žrtve. Ali, isto tako, kada govore o jednom mestu na prostoru bivše Jugoslavije, a kako možete da zaboravite Jasenovac? Pa da uzmemo Tuđmanove procene koliko je Srba stradalo, i to je višestruko više u odnosu na ono mesto o kojem svi govorite.
Dakle, mi Srbi da očekujemo Bog zna kakvu pravdu kao narod ne možemo i ne treba da je očekujemo. Plaćaćemo cenu manjim delom naše pogrešne politike, svakako je bilo i toga, a većim delom bahate, osione, arogantne politike brutalnih interesa gaženja samostalnih država i naroda koji nisu podanički orijentisani, a što postoji kod dela velikih sila, koje nam nikada neće reći – izvinite ni za agresiju protiv naše zemlje 1999. godine, jer će uvek reći da su time sprečili humanitarnu katastrofu. A kad im postavite prosto pitanje, a postavljam ih svakoga dana, to je, pa, dobro, humanitarna katastrofa, mogli smo da odgovaramo za to, kakve to veze ima sa secesijom dela teritorije Srbije? Što ste dali Kosovu nezavisnost?
A, kada pričate o humanitarnoj katastrofi, pa zar nije iz vašeg ugla deset puta veća humanitarna katastrofa situacija u Avganistanu? Pa što niste odvojili Kandahar od Kabula? Što niste odvojili šiitsku Basru od Bagdada ili još bolje od kurtskog Mosula ili sunetskog Tikrita? Što to niste uradili? Što niste odvojili Alepu i Homs od Damaska? Svuda je bila neuporedivo veća humanitarna katastrofa nego na Kosovu i Metohiju, nego ste to samo Srbima uzeli.
E, dobro Aleksandre, u pravu si za to, ali hajde da mi pređemo na ono što je realnost itd. Ja kažem – e, dobro, drago mi je da nemate odgovor.
Onda usledi drugo pitanje koje postavljaju naši ljudi iz Republike Srpske, i tu ćete da vidite neverovatno licemerje. Pri tome, odmah da bude sve jasno, mi se zalažemo za poštovanje integriteta Bosne i Hercegovine i uvek ćemo to da radimo, uz poštovanje integriteta Republike Srpske, jer je Srpska i ustavna i Dejtonska kategorija u Bosni i Hercegovini. Kada dođu ljudi iz Republike Srpske, pa im postave pitanje, i onda oni misle da imaju pravo da ih preda mnom kritikuju, kažu – pa, kako ste to Albancima na Kosovu i Metohiji dali pravo na samoopredeljenje, a kako to mi Srbi na definisanoj međunarodnim ugovorom teritoriji nemamo pravo na to, po kom to principu međunarodnog javnog prava? Muk. Dobro, vi znate da bi to bilo loše. Ne pitam vas to, pitam vas po kom principu međunarodnog prava. I, onda ih ja pitam - nema problema, ja sam protiv toga , ne diramo u Bosnu i Hercegovinu, poštujemo je, razumemo sve, milion puta sam to ponovio i pred Dodikom i pred Željkom i pred svima, ali mi recite šta da im odgovorim, šta da kažem tim ljudima.
Jedan od najvećih evropskih državnika mi je rekao, jedini koji je rekao, da ti kažem sve si u pravu, Aleksandre, sve si u pravu što si rekao, ali ti moraš da razumeš, jer znam da razumeš, da je situacija drugačija i moraš da imaš pragmatičan pristup, zemlja ti ide dobro napred, čuvaj zemlju, ne ulazi dalje u to. Ja kažem – to i radim, ali vas ja pitam možete li da mi navedete princip po kojem neko ima pravo, a po kojem neko drugi nema pravo i na to mi verujte nema odgovora, nema nikakvog smislenog odgovora.
Pošto znaju da nema smislenog odgovora, jer na svako potpitanje sam im deset puta odgovorio, sad i ne govore više o tome. Nema smislenog odgovora i neće ga ni biti i zato mi Srbi ne treba da tražimo smislene odgovore i pravdu, jer nećemo dobiti ni pravdu, ni smislene odgovore. Treba da gledamo sebe i treba da gledamo šta je to što možemo, dokle možemo, šta je to što je realno da sačuvamo mir, da sačuvamo zemlju, da sačuvamo našu decu. Nije naš problem više odliv iz zemlje. Naš je problem što nemamo decu. Nama je odliv u prethodne godine nikada manji, imamo čak neuobičajeno značajan priliv ljudi spolja koji dolaze u našu zemlju i Srba koji se vraćaju i dalje to postoji kao problem, ali ni blizu kao što je bio pre 10, 20 i 30 godina. Više nam nije odliv onih koji su najviše intelektualci, već nam je problem što nam odlaze zanatlije.
Dakle, naše je da vidimo kako da pronađemo tu sredinu, da čuvamo svoj obraz, da čuvamo svoju zemlju, da čuvamo svoju naciju, da vidimo koje mere da pronađemo. Ne znam koliko da platimo da bi neko imao dete. Ako treba to da radimo, uradićemo, jer nam to postaje najskuplja i najvažnija reč u Srbiji ili jedina važna reč. Nećemo da imamo radnu snagu za fabrike, nećemo da imamo ništa ako nemamo dece. Dete postaje apsolutno najvažnija činjenica za svakog od nas, ne to koliki nam je rast, važno je koliki nam je rast, važno je kakve su nam ekonomske performanse, važno je šta ćemo sa Kosovom i Metohijom. Nećemo ništa ni sa čim ako ne budemo imali dece, iako to ljudi ne razumeju u Srbiji.
Dakle, naše je da pronađemo taj put odgovornosti, ozbiljnosti u kojoj ćemo čvrsto da čuvamo i štitimo naše nacionalne i državne interese, ali istovremeno da svakoga dana tragamo za kompromisnim rešenjem, jer bez toga neko će da odmrzne taj konflikt tog dana, a onda ću šta god da uradimo i kako god da se sve završi da pitam nečiju majku i da joj kažem – žao mi je što više nemaš sina, ali, evo, mi smo napravili veliku pobedu, pa kakva je to pobeda, kakva je to pobeda? Ako je neko od vas spreman na to, ja nisam, osim da budemo brutalno napadnuti od bilo koga, nisam spreman u tome da učestvujem, a pri tom imajte u vidu da sam upozorio i Kurtija i Međunarodnu zajednicu da ne pokušavaju fizički da zauzimaju stanicu Valač, i to vam kažem otvoreno, jer znam šta planiraju i šta su planirali i upozorio ga i zamolio da to ne čine.
Tri puta, čini mi se, Nikola, sam rekao – ja te molim da to ne pokušate da učinite. I ovi ljudi odozgo, sa galerije, znaju šta to znači. Vi u ovoj sali ne znate i ne morate da znate. Ne zato što su oni važniji od narodnih predstavnika, već zato što smo mi o tome bezbroj puta raspravljali na forumima na kojima možete da raspravljate. Tri puta sam ga zamolio – nemoj, molim te, da pomisliš fizički da zauzimaš Valač, evo, molim te, možeš to da uradiš na 24 ili 48 sati, i to je sve.
Dakle, bezbroj rizika ima, bezbroj problema. Naše ponašanje mora da bude odgovornije, ozbiljnije. Mi moramo narodu da govorimo istinu, da ga ne obmanjujemo, da ne pričamo bajke zato što nam predstoje izbori. Neka pričaju bajke oni koji ga lažu sve vreme.
Znate kako izgledaju ti njihovi razgovori sa strancima? Mi moramo da smenimo ovog diktatora Vučića, vidite, on ne želi da prizna nezavisno Kosovo, a onda oni pitaju – a vi želite. Ne, ne, mi mislimo, znate, dragi drugi sekretaru ili treća sekretarice i prvi zameniče druge sekretarice, mi želimo da vas obavestimo da je najveći problem u razgovorima sa Prištinom nedostatak transparentnosti i demokratskog kapaciteta. Ovi ljudi ih gledaju, šta ove budale pričaju – pa dobro, nego nam recite kakvo vi rešenje vidite. Znate, ta transparentnost i taj demokratski kapacitet je strašno važan, vi nam pomozite da pobedimo Vučića, pa ćemo se mi dogovoriti sa Albancima brzo, 15 dana, mesec dana. U redu je to, ljudi, da ćete da se dogovorite sa Albancima, nego šta će da bude to rešenje, rezultat vašeg dogovora. Nemojte sad, mnogo nas pitate, nismo spremni do ovog nivoa nismo došli da razgovaramo sa vama, ali je najvažnije da nam pomognete da se ratosiljamo diktatora, a onda će sve da bude drugačije i lakše.
Zamislite, kada imate takve neodgovorne tipove sa jedne strane i ovako ne odgovorne ljude u Prištini sa ovakvim pristupom, a o čemu sam već pričao. U šta to sve može da se pretvori u samo jednom jedinom danu? Dakle, puna ozbiljnost, puna odgovornost, mnogo rada, još veća podrška našem narodu, podrška našim junacima koji žive i čuvaju naša ognjišta, čuvaju srpsko ime na Kosovu i Metohiji. To niko ne može da nam zabrani, ali je racionalan, pragmatičan pristup rešavanju svih problema, spremnost i otvorenost za dijalog, spremnost i otvorenost uvek za razgovore sa Albancima, da sve probleme rešavamo mirnim putem, na njihove pretnje ne uzvraćati pretnjama, ali jasno staviti do znanja da nećemo dozvoliti nikakvu novu „Oluju“, nikakav novi „Bljesak“ i nikakav novi progon srpskog naroda.
Da privedem kraju ovo izlaganje, a onda sam spreman da odgovorim na sve vaše primedbe, pitanja.
Zadovoljan sam što smo juče sa delom ljudi koji su van parlamenta, koji drugačije misle, imali dobar, ozbiljan, sadržajan razgovor i mnogi od njih su, uprkos protivljenjima našoj politici, rekli da su spremni da pomognu svojoj državi. Ne nama kao političkim subjektima i ne personalno, ali svakako da pomognu svojoj državi i ja im izražavam zahvalnost na odgovornom pristupu.
Mi smo suverena nezavisna zemlja, država koja ima pravo na svoje interese, na svoju teritoriju, na život i tog prava ne želimo da se odričemo, sviđalo se to nekome ili ne, pogotovo što tim pravom nikoga ne ugrožavamo, pa ni ljude na Kosovu i Metohiji. Nećemo mi tamo, niti smo ikada išli, bilo koga da napadamo, ratujemo i nikada nikog nismo terali. Želimo svim ljudima da žive na isti način, kao i mi, u miru i sigurnosti i sve što hoćemo to je da igramo političku utakmicu koju možemo i moramo da igramo po uslovima i pravilima koja važe za sve, po principa koja važe za sve. I onu koja će se završiti ne poniženjem ili nasiljem bilo koje strane, nego rezultatom kojim niko do kraja neće biti zadovoljan.
To je upravo jedini rezultat i osnovni uslov za nastavak utakmica raznih, a ne sukoba i nasilja i to je jedino što Srbija može da ponudi i ništa više od toga.
Plašim se, plašim se da takva želja za kompromisom i postizanjem dogovora u ovom trenutku uopšte, ali uopšte, ne postoji na drugoj strani, jer sam imao priliku da sretnem oba predstavnika izvršne vlasti Prištine, dakle i Vljosu Osmani i Aljbina Kurtija. Ja nešto slično nikada nisam čuo ni od Haradinaja, ni od, doduše njega sam samo nekoliko puta video na regularnim skupovima, ni od Hašima Tačija, ni od Hotija. To je nešto što nikakve veze sa ozbiljnošću, odgovornošću i realnošću nema. Pri tome, ne moram da vam govorim šta mislim i šta vi svi mislite o svoj pomenutoj trojici koji su pre Kurtija vodili razgovore.
Na kraju, naša ponuda jesu razgovori, razgovori, razgovori i da pokušamo da dođemo do kompromisnog rešenja. Molim sve da ne teraju Srbiju da uradi ono što ne može. Pomozite Srbiji da uradi ono što može.
Živeo naš narod na Kosovu i Metohiji. Živela Srbija. Hvala.
Poštovani predsedavajući Narodne skupštine, uvaženi narodni poslanici, osvrnuću se na prethodna dva izlaganja.
Dakle, zahvalan, gospodine Zukorliću na pragmatičnom nacionalnom pristupu. Želim samo da vam kažem, pošto ste pominjali pripadnike bošnjačkog naroda na Kosovu i Metohiji, da smo se trudili da koliko je moguće posebno na severu Kosova i Metohije tamo gde možemo više da pomognemo, ali i u svim drugim delovima južne pokrajine, da učinimo sve od interesa i za bošnjački narod. Kada sam bio na teritoriji opštine Leposavić, razgovarao sam sa pedesetak meštana Rvatske i Postenje gde žive bošnjaci, dakle, u radili smo im put vredan gotovo milion i 300 hiljade evra. Zadovoljan sam zbog toga što je to napravljeno, radimo ogradu oko džamije, trudimo se da pomognemo oko mehanizacije poljoprivredne da bi ti ljudi mogli da žive bolje i da opstanu na svojim ognjištima.
Što se tiče pitanja, odnosno konstatacije da mi uvek znamo šta nećemo, a ne znamo šta hoćemo, čini mi se da sam danas makar delimično odgovorio na to šta je to što hoćemo, ali ne možete tokom pregovora da nacrtate šta je to što je vaša ideja i koja su to vaše, tobože crvene linije, jer te crvene linije onog trenutka kada kažete da jesu, one to više nisu, jer ih druga strana nikada nije nijednog sekunda više neće prihvatiti kao crvene linije.
To nijedna strana nije uradila. Niko to nije uradio, nikada. To je jedino što nam oni koji ne znaju kako se pregovori vode, oni koji su ih vodili onako da je danas o njima slavodobitno govori Šaip Kamberi, tako su ih dobro vodili da će im dizati spomenike u albanskim naseljima na Kosovu i Metohiji, upravo zbog presude Međunarodnog suda pravde. Dakle, oni su uvek govorili o crvenim linijama. Mi ne govorimo na takav način, kažemo ono što ne možemo, a u tim okvirima, mora da postoji dovoljno slobode, dovoljno ozbiljnosti, dovoljno odgovornosti, da bismo mogli da postignemo najbolja rešenja u interesu srpskog naroda, ali naravno i u interesu albanskog naroda.
Što se tiče poštovanja prema albanskom narodu, uvek ste kucali na otvorena vrata.
Evo, slušao sam vas 20 minuta, poštovani gospodine Kamberi, mene koliko god puta da ste slušali, mogli ste da čujete pozive na kompromis i mogli ste da čujete da i mi, Srbi nismo uvek bili ni sveci ni anđeli, a ja od vas, albanskih predstavnika nikada nisam čuo da ste vi činili neke zločine. A, zar niste?
Ili su vaše ruke čiste, a samo su Srpske ruke krvave? Mi smo zločinci, a vi ste anđeli nebeski. Teško mi je da u tu priču poverujem, a i činjenice me u to uveravaju. (Aplauz)
Pomenuli ste jedan primer, rekli ste, doći će sa vama, gospodine Vučiću, na pregovore sa Saranda Bogojevci. Može da dođe, to je odluka albanske strane. Saranda Bogojevci, zarad vas, ovde prisutnih je, zaista žena koja prošla kroz pakao života, ali treba da znate sledeću stvar, narodni poslanici, Saranda Bogojevci je primljena u Beogradu 2013. godine, 2013. godine je slobodno došla u Beograd i govorila o teškom zločinu koji je počinjen nad njenom porodicom.
Imam kontra pitanje za vas, gospodine Kamberi. Na onih 10 lokacija koje smo mi tražili, a tih 10 lokacija su da budu iskopana ta mesta, to su Košare, Lapušnik, Dojnice, Javor, Lugovo, Budisavci, Baljevac, Livačko jezero, Meja i Bunker.
Iskopali ste, odnosno albanske vlasti iskopale su samo jednu, to je bunker kod Đakovice i u tom bunkeru, sreća je da je Saranda Bogojevci živa, i hvala Bogu da jeste, pa može da priča o teškom zločinu koji su loši i zli ljudi počinili.
A, ja vas pitam, ko će da priča o zločinu ili ako neće drugi, što niste vi, nad porodicom Šutaković, gde su troje dece, 18, manje od 18, 13 i 10 godina, Aleksandar, Đorđe i Radoman ubijeni, zločinački i zajedno sa svojim ocem i majkom pokopani, tako da nikada ne budu pronađeni. Oni ne mogu da dođu u Prištinu i da vam govore o tome, kako su težak zločin preživeli, jer niko iz te porodice nije preživeo. Ni Aleksandar, ni Đorđe, ni Radoman, ni njihovi roditelji, ali niste se njih setili.
Razlika između nas je, što se ja setim i Sarande Bogojevci, i Aleksandra, Đorđa i Radomana i njihove tate i mame, i ponosan sam na Srbiju, koja neće da krije zločince koji nose srpska imena, ali ne mogu da razumem vas koji nam držite pridike, a sakrili bi ste svaki zločin, samo zato što ga je počinio neki Albanac. U tome je razlika između nas.
Drže nam, poštovani građani Srbije, dragi narodni poslanici, svakoga dana pridike, kako kada nas osuđuju za genocid, u stvari oni ne misle na narod, oni ne misle na našu državu, oni misle na pojedince, samo nikada nisu rekli ko su pojedinci. Da završimo ovu priču, ljudi koji su naneli veliko zlo porodici Bogojevci, u Podujevu, svi su osuđeni pred srpskim sudovima, svi su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, pred srpskim sudovima.
Moje pitanje, gospodine Kamberi, za vas i Kurtija, kojeg ste citirali u više navrata, ne navodeći da ga citirate, moje pitanje za vas je gde su danas ubice Aleksandra, Đorđa, Radomana, njihovog oca i majke? Osuđeni? Optuženi? Gde su? Naravno, nema pravde za srpske žrtve, neće ih ni biti. Ovo sam uzeo samo jedan primer da vam pokažem, kako to izgleda kada vidite samo jednu stranu medalje, a kada nećete da čujete drugu stanu.
Tako to izgleda i u Briselu, kada im kažete za nestale osobe, oni vam kažu, pa Veljko Odalović je Gering i Gebels.
Na to sam, sad ću vam reći šta sam odgovorio, osim činjenica da sam rekao da me je taj gospodin baš podseća na Gebelsa, koji je govorio o Geringu i Gebelsu, dodao sam i to, što ne mislim da je bilo mudro, a sledeće je bilo tačno, možda nije mudro.
Onda sam ih podsetio da ne možete da govorite u mom prisustvu o Geringu i Gebelsu, jer pod Geringom i Gebelsom je stradalo više Srba, nego svih ostalih pripadnika svih ostalih naroda, na prostoru bivše Jugoslavije, zajedno i za razliku od nekih drugih, Srbi su od početka sukoba sa nacističkom Nemačkom, bili neprijatelji Geringa i Gebelsa i zbog toga platili najvišu cenu.
I pod nemačkom čizmom, okupaciono, ali i pod ustaškom čizmom u nezavisnoj državi Hrvatskoj, i pod balističkim pokretom na Kosovu, posebno formiranim od 1943. godine, Balikom Batar. Dakle, a vi ste bili tada, odnosno tada su ti ljudi bili glavni saveznici, baš Geringa i Gebelsa, da bi ga nama pominjali.
Da se ne vraćamo toliko u prošlost, da se vratimo u ono o čemu vi volite da govorite, pošto znam da se svi paze šta će da vam kažu, jer će iz 50 ambasada da dođu primedbe na svaku reč, koju izgovorim, ma koliko istinita bila.
Suština je u tome da je gospodin Kamberi malopre – Srbija je ubijala decu.
Nije on rekao – Jovan Jovanović, Petar Petrović, Zoran Zoranović, citiram ga, on je rekao „ Srbija je ubijala decu“. To vam je kao, kada vam neko iz Crne Gore saopšti – ne, ne, ne tiče se to naroda, ne tiče se to Srba, nego je to pitanje pojedinaca, a kada ih pitate kojeg ste pojedinca naveli, pa nismo nijednog, ali šta se bunite Srbi? Zato što oni hoće da udžbenike, da u istorijske knjige, da u sve uđe da ja Srbija ubijala decu, ne zločinci, zločinci koje smo sami osudili, imali dovoljno snage koliko oni nikada nisu imali i nikada neće imati snage, već smo mi krivi, zato što je to Srbija i srpski narod činio. (Aplauz)
Pričate o Aparthejdu, u Aparthejdu u kojem su Srbi nestajali, u Aparthejdu u čije vreme je „ boca u anus“ srpskih povratnika predstavljala milozvučno i bogougodno delo, od Đorđa Martinovića do mnogih drugih, ali glupi Srbi nikada nisu umeli da se žale, nikada nisu imali da prave žrtvu od sebe, za razliku od onih koji su to radili sve vreme.
Kada ste od nas čuli nešto loše o Albancima? Ja ne mislim da smo mi bolji narod u bilo čemu od Albanaca, ne mislim da sam u bilo čemu bolji od vas, i da treba da imam veća prava od vas, ni u čemu.
Samo vas molim, da kada nam pričate o inkluziji Albanaca, u državne organe i institucije, pa što izbaciste sve Srbe u Bujanovcu i Preševu? Što sve Srbe poizbacivaste, ne tamo gde ih ima 3% ili 4%, vi tražite od nas, a nema vas 1%, na onoj teritoriji na kojoj vi smatrate Srbijom? Vi izbaciste 40% ljudi iz vlasti u Bujanovcu, nijednog Srbina nemate u vlasti u Bujanovcu, jer vam se gadi i srpska zastava i prisustvo srpskog čoveka u zgradi opštine Bujanovac. I vi ćete da nam držite predavanje o tome kako treba da se odnosimo?
Pa odnosimo se fer i pošteno.
Kažite narodu koliko policajaca imate Albanaca, a koliko imate pomoćnika u Skupštini opštine da su Srbi? Koliko imate članova Veća da su Srbi, od tih 40%? Nula.
Što to ne kažete ambasadorima, nego šta god se kaže protiv Srba, šta god se kaže protiv srpske države, pa nađete one kretene kod nas koji će da kažu – u, ala mu je dobro rekao. Jeste problem srpske države je diktatura. Jeste, a kod vas demokratija cveta u nebesa ide. Čudo jedno kakva je demokratija.
Pa, kažete, Nebojša Pavković je osuđen na 22 godine. Sada vi možete na još 22 godine da ga osudite. Ja vidim da će čoveku za isto delo da ga gone, da ga tuže i da mu sude pred nekim drugim sudom. Pravilo ne bis in idem ne postoji, nikakve pravne formule, nikakve pravne procedure, nikakvi pravni principi više nigde ne postoje. Pa, može vam se. Ali, nije Pavković ubio porodicu Šutaković, ni Aleksandra, ni Đorđa, ni Radomana, tu nevinu decu. Ko ih je ubio, gospodine Kamberi? Ko?
Što niste otkrili? Što ih niste osudili, kao što smo mi osudili one koji su ubijali članove familije Bogojevci i zgrozili se nad tim zločinom, meni to nije teško da kažem. Da li vidite u čemu je razlika između nas?
Govorite nam o Račku, misleći da ne smem da kažem, pošto ste podneli krivične prijave, tužbe protiv mene, ne znam ni ja šta sve, jer tako mislite da uplašite svakog Srbina? Tako ste plašili porodicu Todosijević.
Da li je tu Ivan? Tu je. To je onaj divni čovek gore za kojeg će vam svi reći da je fantastičan domaćin sa severa Kosova. Rekao mi je šta misli o Račku. Onda ste pokrenuli hajku, pa jedna presuda, pa druga presuda. Pitajte ga koliko puta smo razgovarali? Ne zna gde će porodicu da skloni, ne zna kako će porodica da gleda trenutak hapšenja, maltretiranja i svega drugog zato što misli drugačije od vas.
Vi ovde, hvala Bogu, možete da izgovorite šta hoćete i uvek ću se boriti za vaše pravo da izgovorite šta god hoćete, jer mislim da imamo dovoljno argumenata da vam odgovorimo i da se uvek zalažemo za vašu slobodu govora i za vašu punu slobodu, i kao pripadnika nacionalne manjine i kao građanina ove zemlje. Mislim da je to veoma važna razlika u onome što se zbiva u Beogradu i u onome što se zbiva u Prištini.
Kažete, odgovorili smo na ponudu o Deklaraciji mira vojnom vežbom. Prvo, mi smo vojnu vežbu zakazali jedno mesec i po dana ranije, a ponuda o deklaraciji mira nije nikakva ponuda o deklaraciji, o očuvanju mira i nenapadanju, jer se ona pravi samo između suverenih država. I dobro ste vi to razumeli.
Nije se taj koji vam je diktirao, delimično tekst, zalagao ni za kakav mir i uopšte mu nije bilo do mira. Ni najmanje. Mir mu nije bio ni u podsvesti, naprotiv. Jedino što mu je bilo to je kako će da ponizi Srbiju i kako će neki trik da proda međunarodnim predstavnicima, kako bi mogao da ponavlja da je on tobože za mir, a Srbija nije.
Srbija jeste za mir, ali Srbija ne priznaje Kosovo, kao nezavisnu državu i na tu činjenicu morate da se naviknete, posebno na činjenicu da zbog toga neću da vam se izvinjavam, ni vama, ni međunarodnim predstavnicima, a ponajmanje Kurtiju, Osmani ili bilo kome drugom ko dolazi iz Prištine.
O pasivizaciji, bih voleo da razgovaramo natenane i molio bih ministarku Obradović da zakažete, jedan put posebnu sednicu u naredna dva ili tri meseca, da vidite samo, kakvim su se prevarama služili ljudi koji imaju trostruko državljanstvo, da bi sačuvali, tobože, nekakva prava, ne samo da bi sačuvali, već da bi i uzurpirali prava koja nemaju, jer ili nikada nisu živeli, ili ne žive već 30, 40, 50, 60 godina na određenim adresama, samo da bi mogli da traže nešto od države Srbije, posebno se to tiče opštine Medveđe.
Samo da vidite dokaze, da idemo ime po ime. Samo da vidite šta je prava istina i šta je suština, jer oni ovako odu po ambasadama, odu u svet, pa tako Srbi nama smanjuju broj i tako dalje.
Vi slušate redovno. Pa, da, Preševska dolina obuhvata Medveđu. Vi se pitate - gde je bre to u Medveđi, šta je to?
U Medveđu sam išao 20 puta, trudio se, svako selo, svako naselje da obiđem. Gde žive toliki Albanci u Medveđi? I, kada dobijete stvarne brojeve, shvatite da živi veoma mali broj Albanaca u Medveđi koji imaju sva prava, poštujemo ih, uvek uđu i u vlast, učestvuju u svemu što je potrebno da učestvuju, iako ih je nemojte ni da vam govorim koliko mali broj.
Osam puta i devet puta manje nego Srba u Bujanovcu, proporcionalno, a u apsolutnim brojevima po 25 do 30 puta manje. Pa, Srbi u Bujanovcu mogu da budu bez vlasti, a Albanci u Medveđi ne moraju da budu bez vlasti.
Kad god bi ih naši izbacivali iz vlasti, kao što je bilo poslednji put, ja bih rekao - to ne smete da uradite, to vas molim da promenite, i tak dalje, zato što moramo da vodimo računa o tome da oni budu predstavljeni kako je potrebno.
Kažete da se zalažemo za jednu nacionalnu državu. Uopšte se ne zalažemo za jednu nacionalnu državu. Mi mislimo, gospodine Kamberi, da svi ljudi koji pripadaju drugim verama, drugim narodima su naše bogatstvo, da su naše različitosti naše bogatstvo, da to što možete da govorite na ovakav način je to naše bogatstvo, da je to slika i prilika naše demokratije, da to što imamo najbliže odnose sa Mađarima koji imaju najbrojniju nacionalnu zajednicu na teritoriji Republike Srbije posle Srpske, veoma sam srećan i zadovoljan zbog toga. Da li želimo dodatno bolje odnose sa Bošnjacima? Da, želimo, i zato sebi ne dozvoljavamo ni jednu reč kojom bismo ih uvredili ili bilo šta napravili, razumevajući dobro i njihove emocije i sve ono sa čim se suočavaju, ali mi vas ne želimo da progonimo kao što se progon dešava mnogim Srbima na KiM, mi želimo da zauvek ostanete tu, i vi i vaša deca, vaša porodica, i da zajednički gradimo normalnu budućnost.
Završiću samo sa odgovorom, pošto ste vi sa tim završili, a to je od čega je sve Srbija umorna. Ne znam od čega je neko umoran ili ne, ponekad se i sam osetim umornim, ali to je samo trenutak i to je fizički umor, a Srbija da bude umorna od Kosova neće biti nikada, Srbija može da bude umorna od pogrešnih dela, Srbija može da bude umorna od sopstvene nemoći, Srbija je umorna od udvoričke u podaničke politike, Srbija je takođe umorna i od bahate i osione politike, ali Srbija nikada, uveravam vas, neće biti umorna ni od svog naroda na Kosovu i Metohiji, ni od Kosova i Metohije.
Ako vam se učinilo da smo umorni moj odgovor je da vam se samo učinilo da smo umorni, ali to pokazuje da smo pogrešili, prvi ja, da nisam pokazao dovoljno energije i entuzijazma, videćete ga još mnogo više, još mnogo više u očuvanju interesa našeg naroda na Kosovu i Metohiji i da živi Srbija i Kosovo i Metohija.
Zahvaljujem.
Meni nije problem, samo ću da ponovim da čujete još jednom.
Razumeo sam, ovim je hteo da kaže da sam zločinac i, kao što vidite, neću da skrivam te reči i to vam samo govori… Znaju oni, naravno, da nisam počinio nikakav zločin. Znaju oni da nisam ni učestvovao u bilo kakvim tog tipa događajima na Kosovu i Metohiji, nažalost, sreću, kako god okrenete. Ali, to vam samo govori da će uvek prebacivati krivicu svakom Srbinu. To je samo potvrda svega onoga što sam govorio svih prethodnih dana.
Oni ne mogu od toga da se odbrane i kada pogledate po forumima u regionu svuda šta je glavni zaključak kada kažu - zamislite, Vučić je nešto rekao protiv neke rezolucije, zamislite, Vučić se nije saglasio sa tom i tom rezolucijom, glavni komentar je - ne vredi vam Srbi, bićete genocidaši za narednih 30, 50, 100 i 200 godina. E, to je taj zaključak.
Kažete da smo izbacili ljude u Medveđi? Što ne kažete ljudima koliko Albanaca ima da realno žive u Medveđi, da im ne pričate o hiljadama, nego da im pričate o stotinama.
Koliko ste Srba u Bujanovcu izbacili iz vlasti? Ne pada vam na pamet ni da razgovarate. Ne pada vam napamet ni da razgovarate o važnim projektima od Bujanovačke banje, „Gumoplastike“, do svega drugog.
Govorite o grafitima. Ne znam gde ste videli taj grafit u Beogradu, ali mi je drago i dobro je da je Beograd jedan kosmopolitski grad u koji su svi dobrodošli i da se svi dobro osećaju, a sada ću da vam pokažem koji grafit sam ja video, doduše ne uživo, jer ne bih preživeo, a reč je o Prištini.
Ovo je grafit u Prištini na kojem piše – Isus mrzi Srbe, ispisan na samo jednom od uobičajenih protesta, a koji je opet iskoristio i glavni pregovarač, odnosno predsednik Vlade privremenih institucija u Prištini Aljbin Kurtiju u Briselu, rekavši da je velika provokacija to kada Srbi drže liturgiju u crkvama koje su izgrađene na zemljištu koje im je dao Slobodan Milošević.
Sad, imate li da mi pokažete ovakve grafite na bilo kojoj od džamija bilo u Bujanovcu, Preševu ili na severu Kosova ili na jugu Kosova gde žive Srbi od Sirinićke župe ili centralnom Kosovu, bilo gde? Nema toga.
Kažete šta je trebalo Sarandi Bogojevci da se desi? Ništa. Ali, Šutakovići nisu mogli ni da odu u Prištinu, svi su ubijeni.
Što niste rekli ljudima ko je spasao život Sarandi Bogojevci pošto ne znaju ljudi? A što bi morali da znaju? Te detalje moram da znam ja, jer ja pregovaram svaki dan i svake nedelje po sopstvenom priznanju. Dakle, ne po mojim dokazima i mojim papirima, teško vam je to da kažete - pa srpska vojska. Srpska vojska je spasila život po zvaničnoj izjavi koju je dala zašto se sukobili sa ovim bandama naših ljudi koji su takođe učestvovali u pravljenju zla. Samo da to imate u vidu.
Vi to poredite sa slučajem porodice Šutaković? A kome da se javi Radoman? A gde da ode Aleksandar? Gde da ode Đorđe? Kome da ispričaju svoju priču? Slučajno smo ih pronašli posle toliko insistiranja.
Vi kažete – koliko pregovaramo? Pa, sada ću da vam otkrijem, kada me vučete za jezik, šta je izgovorio Bisljimi, a vi, Nikola, me ispravite ako bilo koju reč ne izgovorim precizno. Kada sam rekao dajte da otvorimo te grobnice ili mesta za koja mi sumnjamo da su grobnice, da bismo rešili pitanje nestalih osoba, znate šta smo dobili odgovor Bisljimija i pri tome smo mi otvorili 21 jamu. U četiri smo pronašli ostatke ubijenih Albanaca, a traženo nam je 21 i 21 smo otvorili. Poslednja je u mestu Kiževak, gde je pronađeno 11 tela. Dva smo uporedili DNK i znamo ko su ubijeni Albanci i dajemo tela porodicama ubijenih.
Da li znate šta je odgovor bio Bisljimijev? Bisljimi je skočio kao oparen i rekao kada su ga pitali, jer je Borelji rekao ovo je sjajna ideja, ovo je važno da se uradi, da imate poverenje jedni u druge, da otvarate ta mesta, da možemo roditeljima, deci, da vratimo njihovu decu, roditelje, braću, on je rekao – ne može da se iskopava na Kosovu. A zašto ne može da se iskopava na Kosovu? Pa, ne može da se iskopava na Kosovu zato što sam čin iskopavanja Srbija će da iskoristi da pokaže da su Albanci činili zločine. Ja sam na to rekao – a inače vi niste, baš kao što sam i danas odgovori gospodinu Kamberiju, jer samo na jednom mestu za koje smo mislili da ima najmanje ubijenih, pronašli smo sedmoro njih, a od toga celu porodicu zakopanu, troje dece.
Za sve ovo što nam je govorio gospodin Kamberi mi smo optužili i osudili one koji su zločin počinili. Vidite, nijednog sekunda neću da pravdam ljude koji su taj težak zločin počinili, a on neće da izgovori, niti ima ime, niti bilo ko od njih ima ime onih koji su ubili to troje divne srpske dece, niti ih to interesuje, niti oni traže nekoga, niti će ikada da nađu.
Ne boli mene Kamberi, ne bole mi ni Srbi koje Kamberi hvali, od Jeremića do ne znam koga, ne interesuju me. Boli me to što u međunarodnoj zajednici, čitaj – zapadnoj javnosti, šta god da kažemo, nikada nećemo dobiti pažnju. Šta god da se desi, nećemo dobiti poštovanje za naše žrtve nikad. Ma koliko pokazivali poštovanje prema drugima i bez obzira na to, mi ne smemo da odustanemo od toga. Mi moramo da nastavimo da pokazujemo poštovanje prema njima i prema njihovim žrtvama.
Evo, ja sam spreman, Kamberi, da sednemo, da vidimo šta vam to nedostaje u vlasti u Medveđi, šta je to što hoćete bilo gde u vlasti, dobićete, a vi lepo pustite Srbe u Bujanovac da uđu u vlast. Nema mnogo više Albanaca u Bujanovcu nego Srba.
Pokaži nam na delu kako hoćete da živite zajedno sa Srbima, pa da radimo zajedno.
(Šaip Kamberi: Ima…)
Ej, nemoj to – ima. Ima, ali onih nelegitimnih.
(Šaip Kamberi: Imate vi na vašem stolu...)
Ima onih… ajde, neću da govorim. Suština je u tome…
Da, imam na stolu zahtev da Kamberi bude ministar. Zamislite da imamo ministra koji će da nam kaže kako smo genocidni narod i nikada nismo uradili ništa na otkrivanju zločina i svemu drugom i kako moramo da priznamo Kosovo svaki bogovetni dan itd? Pri tome, ponudio sam mu da bude zamenik ministra, jer računam da se ne meša baš u ove velike teme, ali neće. To je njemu ispod časti. Neće.
Da se razumemo, znam ja da sam ja vama kriv opet zbog fotelje, kao i Sulji Ugljaninu. Znam ja vas sve dobro. To vi pričajte narodu šta hoćete. Sve vas ja dobro znam. Znam vas ja ne od juče, ne od prekjuče. Znam ja vas više desetina godina i znam ja šta je to što vi hoćete i sve vi to lepo ovde u oblandu Bogujevci uvijete, da se zaštitite sa te strane, a u stvari u pitanju je samo vlast i fotelja.
Evo, možete da dobijete… Ne može ona fotelja koju hoćete, Kamberi, može neka druga, pa lepo da razmislite i da Srbima date sve ono što ste za sebe uvek tražili. Kada nam na vašem primeru pokažete koliko poštujete pripadnike drugih naroda, verujte mi, dobićete sa naše strane mnogo veće poštovanje, a i bez toga pokazaćemo vam veće poštovanje.

Whoops, looks like something went wrong.