Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Škrbić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, vidite i sami, ova dosadašnja rasprava pokazala je jasno da s jedne strane imamo pojedina udruženja, agencije, čak i brokere i savetnike malih akcionara, kako podržavaju ovakve predloge resornog ministra i Vlade, i tačno se vidi ko kojoj partiji pripada.
S druge strane, imamo takođe stručnjake koje ovi malopre pomenuti ne priznaju, a to su takođe ekonomski stručnjaci, berzanski stručnjaci i mnogi ljudi koji su dugo godina u materiji i koji ne razmišljaju ovako kako to razmišlja Vlada i resorno ministarstvo u predlogu ovog zakona.
U januaru, februaru, martu, govorilo se takođe o ovom zakonu pre nego što je došao do Vlade i govorilo se o podeli besplatnih akcija, čak preduzeća koje unapred nije prodato, niti se zna kakva je vrednost, što apsolutno nije dobro i nije naišlo na podršku ekonomskih i berzanskih stručnjaka.
Ne slažu se u oceni da će podela akcija javnih preduzeća pre njihove privatizacije oživeti tržište kapitala u Srbiji, a onda imamo i sledeće – da dok jedni smatraju da će se, kada građani počnu da trguju na berzi, iskristalisati prava tržišna cena i da će strani i institucionalni investitori pokazati interes, drugi tvrde da tražnje neće biti jer neće biti poznato ko je vlasnik većinskog paketa u tim javnim preduzećima. Ti drugi, to smo mi iz SRS, koji apsolutno stojimo iza ove tvrdnje i ne možemo se složiti sa ovim konceptom.
Ovde se predlaže, naravno, i ukoliko bi se usvojio ovaj predlog izmena Zakona o podeli besplatnih akcija javnih preduzeća, po mišljenju i Saveta za korupciju i mnogih drugih stručnjaka, da će doći do porasta korupcije u zemlji.
Ako to kažu članovi Saveta za borbu protiv korupcije, da bi usvajanjem ovog zakona došlo do značajnih posledica i, ako oni dodaju, a i mi se tome priključujemo, mi iz SRS, to je naš stav i naše mišljenje, privatizacija u Srbiji ne bi nikada ni bila završena, niti bi bilo moguće završiti je.
To je direktno suprotno načelima Zakona o privatizaciji, donetom 2001. godine, u kojoj je ista ova garnitura bila na vlasti, a koji se odnose na brzu i pravičnu privatizaciju u kojoj će imati svi svoj deo i svoju udeo.
Tvrdimo da je novoformirani akcionarski fond, čije je osnivanje predloženo, u stvari jedan hibrid koji ima elemente investicionog fonda, akcionarskog društva i državnog organa, ali nije ni jedno od pomenutog. Onda se nameće pitanje – šta je onda, ako nije?
Čini nam se da će akcionarski fond raspolagati akcijama koje su trenutno u portfelju Akcijskog fonda, akcijama koje se nalaze u Privatizacionom registru i 15% kapitala od budućih privatizacija. Stručnjaci upozoravaju da nema nikakvog vremenskog limita, o kome niko danas nije pričao, kada moraju da se prodaju sve te akcije, već može neograničeno da se vrti, kupuje, prodaje, i kako mnogi kažu, i nadodaje.
S druge strane, država mora i može da poveća taj portfelj akcija akcionarskog fonda, da dodaje neka javna preduzeća, a da se ta sredstva nikada ne privatizuju. To je apsolutno suprotno izmenama prethodnog Zakona o privatizaciji, a pogotovo onog iz 2001. godine, jer privatizacija ne može da ide unedogled i ne može da bude transparentna.
Napomenuću, a kasnije ću, pošto imam još jedan amandman, nastaviti, da nijedna zemlja koja prolazi kroz tranziciju nije 20 godina u tranziciji, a mi jednostavno i građani Srbije ne znamo kada će se tranzicija u ovoj državi završiti, upravo sa ovim raznim izmenama, dopunama i prilagođavanjima zakona nekim partijskim čelnicima. Za sada toliko.
Zahvaljujem na prihvaćenom amandmanu, ali hteo bih da kažem nekoliko reči, da navedem iz prakse koje trenutno probleme imaju izbegla i prognana lica. Možda zato što sam već duže vreme u lokalnoj samoupravi, možda zato što sam baš iz grada Apatina, gde je u vreme izbeglica svaki 3,6 stanovnik u to vreme bio prognano i izbeglo lice. Dugo sam u opštini i znam koji su problemi onda bili, koji su u međuvremenu i sada, i znam da je Vlada mogla mnogo toga da učini što je obećala, a upravo u praksi nije tako.
Zato sam i predložio amandmanom da se, umesto 30 dana za skupljanje tih dokumenata, rok pomeri na 90 dana i to je prihvaćeno, što je dobro. Navešću vam primere onoga što nije urađeno, možda će vam dobro doći i za neke druge stvari. Trebalo je da nadležni organi u Srbiji preispitaju te procedure za dobijanje ličnih dokumenata i da ranije uvedu pojednostavljenje i jasne procedure za interno raseljena lica, uklanjanjem svih nepotrebnih birokratskih i administrativnih prepreka. Treba pojednostaviti administrativne postupke na način koji bi odgovarao posebno teškoćama lica bez dokumenata, koji se nalaze u statusu, rekao bih, nepoznatom, a odnosi se na Rome.
Uvek govorimo o raseljenim i izbeglim ili prinudno raseljenim licima, a niko ne spominje Rome koji nemaju svoja dokumenta, koji su, takođe, prognana i izbegla lica sa teritorija Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, pa i Kosova i Metohije. U mojoj sredini ih ima dosta, nemaju nikakvih dokumenata, niti umeju, niti znaju gde treba da se prijave, pa dolaze u opštinu, u komesarijat, pa, kad dođu na šaltere, tek im onda ništa nije jasno, kad dobiju spisak dokumenata koja su im potrebna da dostave za dobijanje legitimacije, jednostavno, ne mogu da se snađu.
To je ono o čemu bi trebalo voditi računa, pod hitno, a nije učinjeno. Dug je proces dobijanja tih potrebnih dokumenata da bi se predali, priložili, da dobiju državljanstvo Republike Srbije ili neka druga potrebna dokumenta.
Navešću vam primer porodice koja već duže vreme dolazi u opštinu, koja se žali, pokušao sam da intervenišem preko nadležnih organa, međutim, ništa. Oni su 2002. godine raseljeni u Nemačku, jedni iz Hrvatske, jedni iz Bosne, tamo su se uzeli i vratili u Republiku Srpsku, venčali su se, posle toga su došli da žive u Apatin, dobili su decu i tražili su državljanstvo Republike Srbije 2002. godine. Ni dan-danas ga nisu dobili.
Traženo je još dodatnih dokumenata, oni su do dostavljali, ponovo nikakvih odgovora nije bilo, jednostavno, već osam godina čekaju papire. Sve to zavisi od mnogih faktora, a jedan od glavnih jesu i policijske uprave koje nisu ujednačene u svim opštinama.
Znači, negde izađu u susret, negde oni sami urgiraju, negde na brzinu proslede te papire, ali negde ne.
Navešću vam primer i zloupotrebe nekih stvari kada su izbeglice u pitanju, to je ''pokrajinska vlada'', dame i gospodo, koja je pre nekoliko godina raspisala konkurs za kupovinu napuštenih kuća, po principu jedan na jedan ili jedan dinar izbeglica, a jedan dinar ''vlada'' ili pokrajinski Fond, pa neku otplatu itd, povoljne uslove, ali, onda, u jednom momentu, rečeno je ovako – ne možete da kupujete kuće u Svilojevu, gde je populacija mešovito stanovništvo, možete u Prigravici, navodim tačno imena, gde je čisto srpsko stanovništvo, samo tamo možete po tom principu da kupujete. Tamo su ta napuštena domaćinstva, a ta napuštena domaćinstva su sto posto skuplja nego u ovom manjem selu.
Dobili smo odgovor – da se ne remeti nacionalna struktura, zato ne možete kupovati, i nije dozvoljeno u Svilojevu, koje je mešovito, gde je većinski mađarski živalj. U tom Svilojevu ima puno napuštenih kuća, koje su, kažem, sto posto jeftinije, dakle, ta domaćinstava, nego u tom drugom selu gde su skuplja.
To nije dobro, kakve to veze ima? Valjda je bolje da u ovom društvu i u ovo današnje vreme zajednički živimo, ne samo Srbi posebno, Mađari posebno, nego da se stanovništvo meša za dobrobit ove države i svih njenih stanovnika. To je ono što sam baš hteo da naglasim.
Ne znam, imam još malo vremena, imam još tri minuta, otprilike? Gospodine ministre, vi biste mogli da utičete na neke stvari, upravo u pogledu ubrzavanja i olakšavanja postupka prijava izbeglica u državljanstvo Republike Srbije. Mi iz SRS preporučujemo nadležnom ministarstvu da prilikom oglašavanja zahteva za prijem u državljanstvo izbeglicama daje prioritet, zašto da ne, i da ujednači praksu, rekao sam malopre, lokalnih policijskih uprava u pogledu prijema zahteva za državljanstvo, dakle, isključivo preko Ministarstva unutrašnjih poslova.
Ima puno stvari koje druga ministarstva moraju da urade, recimo, omogućiti interno raseljenim licima da zahtev za ličnu kartu podnose preko mesta boravišta, pa nadležni organi Srbije treba da izmene postojeće zakone o upravnom postupku i da uspostave novi vanparnični postupak za utvrđivanje činjenica rođenja, preko Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu, Ministarstva pravde, Ministarstva policije itd, itd.
Preporučujemo mi iz SRS i ranije smo to pokušavali preko svojih amandmana, diskusija, da skrenemo pažnju svim resornim ministarstvima, na neke stvari, koja se tiču izbeglica. Vidim, sad, u poslednje vreme da ima dobre volje da kada su takve teme u pitanju da se dogovorimo, bez obzira ko je iz koje poslaničke grupe. Tako su neki naši amandmani i prihvaćeni ovde u ovom delu izmena i dopuna Zakona.
Preko mnogih institucija trebalo bi i preispitati Zakon o prebivalištu i boravištu i izmeniti neke druge relevantne zakone, sa ciljem da bi se omogućilo tim izgnanicima, prognanicima da lakše dođu do nekog statusa ovde u ovoj državi. Doduše, ima i onih koji su se dobro snašli, koji dobro žive, ali veliki broj još uvek šeta ulicom i sami sa sobom pričaju, što je tužno i žalosno posle 20 godina.
Ponavljam još jednom, ne odnosi se samo na prognanike iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, samo na Srbe, nego i na Rome i ostali narod koji je morao da se iseli pod pritiskom iz navedenih krajeva, iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine i KiM. Hvala lepo. (Aplauz)
Poštovana predsednice, zamolio bih vas da mi kažete koliko je ostalo vremena poslaničkoj grupi.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva i poštovani građani Srbije, moram na početku, kao i sve moje kolege, da dam primedbu na objedinjenu raspravu 17 tačaka zakona. Ostaje nam četiri minuta po zakonu i to je ono što nije dobro, stalno tvrdim da nije dobro nijedan zakon na ovakav način da donosimo, jednostavno, zato što protrčimo preko određenih važnih stvari; i ne dovršimo i ne definišemo mnoge članove ili stavove u ovakvim zakonima, pogotovo kada se radi o konvencijama.
Pokušaću u mom sadašnjem izlaganju da to i dokažem na primerima i da obuhvatim što više ovih zakona. Odmah unapred da kažem da ću da se zadržim najviše na Predlogu zakona o potvrđivanju Budimpeštanske konvencije o ugovoru o prevozu robe na unutrašnjim vodnim putevima i nešto dotaći transport opasnog tereta na unutrašnjim plovnim putevima.
Moramo svi zajedno konstatovati da međunarodni dokumenti, dokument Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju uspostavlja okvir za uzajamnu saradnju i postepeno približavanje evropskim standardima, a nudi mogućnost saradnje i pristupa tržištu EU, unutar kojeg je omogućeno slobodno kretanje ljudi, roba i usluga i kapitala, ali, pod uslovom da je u našoj zemlji puno stvari već pripremljeno, pa tek onda da donosimo ovakve zakone i potpisujemo ovakve konvencije.
Usaglašavanje propisa za sve vidove saobraćaja ima za cilj prestrukturiranje i uspostavljanje celovitog i uravnoteženog multimodalnog saobraćajnog sistema koji je prilagođen EU, a obezbeđuje koordinirani razvitak i postepenu liberalizaciju saobraćajnog tržišta. Osnovni cilj saobraćajne politike EU, pa i u ovom delu prevoza, ostao je u osnovi isti u vidu garantovanja kontinuiteta, povećanja ukupne transportne efikasnosti, smanjenja troškova, viša ekološka prihvatljivost i transport sistema svih vidova opasnih tereta, materija, pa i ljudi, i ostalih roba i rasutog tereta.
Saobraćajna politika EU vodi računa i o smanjenju negativnih delova na životnu sredinu, a opet vezano za ove konvencije i ove zakone. Najveća slabost sadašnjeg transportnog sistema upravo u toj EU jeste nedostatak veza između pomorskog, kopnenog, vodenog i železničkog transporta. Vodni transport je, i pored blagih pozitivnih pomaka, još uvek zapostavljen, i pored ekonomske i ekološke povoljnosti, naročito u odnosu na drumski prevoz, više od 70% celokupne trgovine koja se obavlja između EU i ostalog sveta obavlja se posredstvom brodskog prevoza. Godišnje kroz evropske pristane prolazi preko dve milijarde tona različite robe. Međutim, bitnog pomaka u promeni tzv. "modal splita" nema iz prostog razloga što još uvek nema dobrih veza sa unutrašnjim plovnim putevima i železnicom, tako da glavnina robe odlazi drumom. Drugim rečima, intermodalni prevoz u konkretnim uslovima još uvek nije postao alternativa drumskom prevozu.
Jedno od najvećih bogatstava EU, to treba istaći, jeste upravo vrlo razgranata mreža reka i kanala koji povezuju slivove Atlantika i Severnog mora, te Crnog mora preko Dunava i kanala Rajna-Majna-Dunav. Godišnji opseg prevoza Dunavom je oko 425 miliona tona robe. Pored regionalnih sistema niz evropskih zemalja je povezan rečno-kanalskim sistemima sa severozapadnim i severnim morskim pristaništima. Posebno treba istaći ekološku, energetsku i prostornu efikasnost ovog prevoznog podsistema. Za prevoz opasnih materija je ovaj način transporta gotovo idealan.
Svedoci smo širenja EU na Istoku, doći će do porasta prevoza na relaciji Istok-Zapad, naročito kada je u pitanju prevoz teških i jeftinih roba na dužim relacijama, kao što su teški materijali, industrijski materijali, opasan teret, neupakovana roba, proizvodi građevinske industrije, otpadi i drugo. U odnosu na raspoloživu infrastrukturu i sredstva prevoza, ovaj deo transportnog sistema EU, i šire od EU, nedovoljno se koristi. Razlog zašto je to tako leži u neadekvatnoj unutrašnjoj politici u odnosu na investicije. Davana je prednost, to moramo konstatovati, gospodin ministar to najbolje zna, drugim vidovima prevoza, bez održavanja mreže unutrašnjih plovnih puteva i otklanjanja tzv. uskih grla. Tako na primer, poređenja radi, jednim litrom goriva možemo prevesti masu od 50 tona na putu od jednog kilometra drumskim prevoznim sredstvom, masu od 97 tona železnicom, a unutrašnjim plovnim putevima ili sistemom plovnih puteva masu od 127 tona na istom prevoznom putu od jednog kilometra.
Budući razvoj usluga sistema priobalne plovidbe i plovidbe po unutrašnjim plovnim putevima zavisiće od efikasnosti pristanišnih usluga, takođe, povezanih sa svim ovim konvencijama koje treba da potpišemo, a one se zasnivaju na regulisanoj konkurenciji. Iluzorno je očekivati da će doći do spontanog otklanjanja nesrazmera u pogledu udela pojedinih načina prevoza. Naprotiv, može se očekivati da će drumski saobraćaj u prostoru proširene EU zauzeti monopolski položaj u prevozu roba, ukoliko se ne pribegne merama regulisane konkurencije, uspostavljanje nadzora nad rastom drumskog prevoza, pružanje mogućnosti železnici i drugim ekološki prihvatljivim načinom prevoza da postanu konkurentni izbor samoprevoza.
Kada su u pitanju unutrašnji plovni putevi, postavljaju se sledeći ciljevi – eliminacija uskih grla, standardizacija tehničkih elemenata, harmonizacija sertifikata za pilote, kao i propisa za vreme odmaranja, razvoj sistema pomoći u plovidbi itd.
Ako govorimo o ovom paketu zakona, moramo pomenuti i naše carinske službe, jer su i one povezane i sa transportom raznih tereta, kako drumskog tako i rečnog prevoza. Danas je situacija takva da kamioni na srpskim granicama stoje ponekad dva puta duže, nešto se sada poboljšalo po tom pitanju, nego što im je potrebno da Srbiju obiđu alternativnim pravcima. Pored toga, ponašanje naših pograničnih organa je apsolutno nedopustivo. Korupcija je uzela toliko maha da će biti potrebne generacije kako bi se iskorenila ili svela na zanemarljivu meru. Svako od nas ko je putovao bilo gde po svetu van Balkana, sigurno se stidi kada vidi ponašanje naših pograničnih organa po povratku iz inostranstva u Srbiju.
S druge strane, kada se već nismo na vreme setili da amortizujemo efekat saobraćajnog zaobilaženja Srbije drumskim koridorima, ostaje nam još jedan koridor, o kome ja sve vreme pričam, panevropski Koridor 7, plovni put Dunava. Srećom, da se malo našalim, Dunav je još uvek u Srbiji, protiče kroz Srbiju svojim tokom tačno 588 km i, opet, srećom, teško ga je skrenuti da ne protiče kroz Srbiju, ali bi EU, koja je očajna zbog naše pasivnosti, to sigurno već uradila da je moguće. Međutim, u ovom slučaju, Srbija čini sve što je u njenoj moći da oteža transport robe i putnika njenim plovnim putevima.
Podsetiću da je ulaskom Rumunije i Bugarske u EU brodovima omogućena nesmetana plovidba, bez usputnih zadržavanja na granicama od Roterdama i drugih zapadnoevropskih luka na unutrašnjim plovnim putevima sve do Konstance, Konstanca je luka na Crnom moru. Naravno, kroz Srbiju brodovi plove hiljade i hiljade kilometara bez zaustavljanja dok ne dođu na srpsku granicu i tu nastaje spektakl. Brodovi se kontrolišu, apsolutno svaki pedalj tovarnog, radnog, stambenog i mašinskog prostora, a posadama se, verujte, pošto ja imam lično kontakt sa njima, možda mi je to dugo godina i u struci, kako oni kažu, jedino ne kontrolišu telesne šupljine. Carinici svakodnevno izmišljaju nove vrste kontrola, za brže procesuiranje brodova često traže naftu od kapetana i nepotrebno zadržavaju brodove pod izgovorom primopredaje smene, zamislite. Recimo, da dolazimo na aerodrom u Minhen i da vam na carini ili kontroli kažu – molim vas, sačekajte nekoliko sati, mi imamo sada primopredaju smene.
Pored toga, svaki granični prelaz na rekama predstavlja državu za sebe, tumačenjem državnih zakona na sebi specifičan način. U tekstu o kome smo pričali i nekim zakonima odranije kada smo doticali ovu temu, mislim da smo Srbiju definisali kao položaj između EU i EU, nas tu nigde nema, jer nismo ništa dugi niz godina preduzeli da poboljšamo situaciju. Mislim da državna politika već decenijama nas smatra za crnu rupu na Dunavu, što zaista fizički jesmo, upravo iz svih ovih malopre navedenih razloga. Dakle, pored problema prolaska brodova kroz Srbiju, merodavni ne pridaju nimalo značaja srpskom vodnom transportu, ni srpskoj floti, ni srpskim lukama, a upravo nas ovi podsistemi vodnog transporta na najlakši način mogu "prošvercovati" u Evropu, ukoliko se makar na njima poradi, dok za njih ne bude kasno, kao i za drumski transport.
Pored glasa domaće i stručne javnosti, u Srbiji se poslednjih godina često čuje i glas evropskih i svetskih stručnjaka u vezi transportne orijentacije i strategije Srbije. U poslednjih nekoliko godina urađeno je nekoliko ogromnih projekata koje je finansirala EU i odradila, upravo iz oblasti saobraćaja u Srbiji, a naročito iz oblasti rečnog saobraćaja.
Pored već urađenih projekata tog tipa postoji još nekoliko čija je izrada u toku ili će u najskorijem roku početi. Plašim se jedino da svi ti projekti služe samo za popunu praznih mesta na policama državnih službenika, a projekti su već plaćeni.
Domaći i strani stručni krugovi su merodavnima dali mnogo varijanti, mnogo rešenja, ali se nijedno od njih ne primenjuje. Počev od jadanja ministara, ne vas, gospodine Mrkonjiću, nego svih ovih poslednjih dvadesetak godina i stanja u kojoj se nalazi država, mogli bismo da opravdamo situaciju zašto nismo više ulagali u tu vrstu prevoza, ali sistemski smo uništavali sve ono što smo imali, tako da je danas ta vrsta prevoza skoro zanemarljiva.
Imamo još jedan problem, vezano za to, i pitanje koje se samo nameće – zašto su ti projekti plaćeni, kada ništa nije urađeno?
Ako se vratim na Dunav i bacimo pogled na kartu, videćemo da Dunav, ipak, nekim čudom, prolazi kroz Srbiju. Može se videti da nas Dunav direktno veže sa lukom na Crnom moru, a taj vodni put nam je bogom dan.
Podsetiću vas, verovatno mnogi od vas ne znaju, da se odavde iz Beograda brodom može otići na Senu u Pariz. Vodnim putem, brodom se može doći do Pariza, upravo tim kanalskim mrežama Rajna-Majna-Dunav uzvodno Dunavom, ali to je nepoznata tema za mnoge, a upravo je to nešto što nam je Bog dao, a dao nam je Dunav, 588 kilometara plovnog puta kroz Srbiju.
Umesto da su se luke tehnološki i organizaciono osposobile za hvatanje koraka sa evropskom i svetskom praksom, one su privatizovane na isti način kao i fabrike cipela. Ako merodavni ne znaju kako se privatizuju luke, ima ko zna. Nije sramota pitati.
Ovakvom privatizacijom luka postavljen je samo nadgrobni spomenik za srpski vodni transport. Greške će skupo koštati i već koštaju.
Ako merodavni ne znaju kako se subvencioniše vodni transport, lučka delatnost ili brodogradnja, opet, ima ko zna i nije sramota pitati.
Kada smo kod vodnog saobraćaja, u sektoru za vodni saobraćaj, Ministarstvo, nekada se zvalo, za kapitalne investicije, moralo je da vodi računa o tome. Moralo je da vodi računa i o zapošljavanju ljudi koji nisu od struke, nego su bili partijski kadrovi. Da uporedimo to. Zamislite kada bi u nekom ginekološkom centru radio samo jedan jedini lekar ginekolog, a svi ostali bili pravnici, biolozi, veterinari, pekari, po partijskoj liniji.
Pri reviziji sadašnjih i budućih privatizacija luka, nadamo se da će što pre doći do toga, treba voditi računa o tome da su luke svuda u svetu prihvaćene kao strateški važni objekti za sveukupnu privredu zemlje i da se upravljanje lukama reguliše posebnim i kompetentnim zakonom. Privatizaciji luka i pristaništa se ne može pristupiti na isti način kao pri privatizaciji industrijskih kombinata ili poljoprivrednih gazdinstava, jer je privatizacija luka u svetskoj praksi prihvaćena kao posebna naučna oblast u okviru eksploatacije i ekonomike luka.
Nigde u svetu nije zabeležen primer prodaje luke ili terminala kompaniji čija osnovna trenutna ili planirana delatnost nije eksploatacija luke, čime je izbegnuto upravo ono što se u Srbiji dogodilo. Određene luke su prodate firmama čija osnovna delatnost nema veze sa eksploatacijom luka i terminala, i koje nemaju nikakvo iskustvo u ovoj oblasti. Posledica ovakve politike je gašenje lučkih delatnosti i korišćenje lokacija luka za potrebe koje nemaju veze sa vodnim transportom.
Model privatizacije po kome se koncesije na već izgrađene ili planirane terminale u lukama daju preduzećima čija je osnovna delatnost eksploatacija luka i terminala jeste jedan od mnogih prihvaćenih modela upravo u toj EU. Ta nadležnost mora da se definiše zakonom.
Pošto imam otprilike tri minuta, ja ću da svedem ovu diskusiju i da napomenem o tim zapostavljenim neprocenjivim resursima. Svakog dana Dunavom putem Crnog mora otiču milioni evra, bez preterivanja. Dunav bi mogao da bude najveća srpska fabrika sa godišnjim prometom od najmanje pola milijardi evra, ne računajući nus-produkte poput turizma, lova, ribolova i tome slično. Planovi se doduše prave, ali su daleko od realizacije, s obzirom na dobitak i nisu tako skupi. Po nekim ranijim procenama, koštali bi oko 220 miliona evra, što je tek jedna osmina onog čuvenog nacionalnog plana, a iz tog plana je izuzetno malo dato upravo za ovu oblast.
Postoje tu i master planovi, generalni master planovi, na kojima je trebalo raditi već odavno i dočekati, u današnje vreme, mnoge stvari pripremljene. Taj drugi deo master plana odnosi se na rehabilitaciju i unapređenje plovnih puteva do 25. godine. Kao radovi koje treba završiti u kratkom roku nametnuli su se remont brodskih prevodnica na Đerdapu I i II, kao i uklanjanje svih uskih grla. Ovi projekti zahtevaju i najveća ulaganja na Dunavu, oko 120 miliona evra, a izvori sredstava se još traže.
Međunarodna konvencija o režimu plovidbe na Dunavu ne ostavlja nam trenutno prostor za naplatu korišćenja predvodnica koje se moraju održavati i remontovati. Zato treba da tražimo nepovratna sredstva od evropskih institucija.
Gospodine ministre, mislim da vi to znate, da ste dobro upoznati, jedan od top-prioriteta, ako mogu da ga tako nazovem, jeste i projekat kompleksnog uređenja obale i korita Dunava kod Apatina, koji bi trebalo da zajednički kandiduju Srbiju, Hrvatsku i eventualno Mađarsku, s obzirom na to kako se Dunav ponaša i kako se ponašao u ovom delu poslednjih 40 godina, moguće je da kroz nekoliko godina Apatin ostane na suvom, a deo Kopačkog rita u Hrvatskoj postane ostrvo. I, zato bi taj deo toka trebalo utvrditi kako bi bio prvenstveno bezbedan i plovan.
Vrednost predviđenih radova bila je nekih 10-15 miliona. Neuređenost obale dovodi do prekida plovnih tokova na tim relacijama, zato što se tzv. ade i pesak pomera duž obale i obustavlja se plovidba. Znamo da se na Dunavu …
(Predsednik: Vreme.)
… na kvoti koja je u Apatinu (samo dozvolite da završim) preko 700 obustavlja plovidba zbog ugrožavanja bentova, a kada dođe na ispod 150, da se obustavlja plovidba jer se pojavljuju te ade. Hvala na pažnji i žao mi je što nemam više vremena.
Nije teško. Ceo dan smo ovde, pa ćemo izdržati.
Da ponovim, ako se nije čulo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva i poštovani građani Srbije, osnovna primedba i na ovu sednicu, kao i na mnoge prethodne jeste ova i ovakva objedinjena rasprava, i to moram da kažem zbog građana koji negoduju i zbog struke koja se u toku dana javlja i sa kojima smo u kontaktu, jer pričamo o sedam zakona i sedam ratifikacija, a obuhvatili smo, čini mi se, dve-tri teme ili nijednu do kraja definitivno i konačno ili detaljno.
Bezbroj je razloga za ovakvu primedbu i ne samo iz poslaničke grupe SRS, nego i kompletne opozicije, pa i mnogih poslanika iz vladajuće koalicije sa kojima van sednice razgovaramo. Ispada da je ovo takmičenje između ove vladajuće koalicije i prethodnih vlada i koalicija – ko je više zakona za svog mandata usvojio, a kada dođe vreme izbora onda počinju hvalospevi o tome.
Kasnije dolazimo, zbog brzine i načina donošenja brzinskih zakona, kako ih neko naziva, u situaciju da ih dorađujemo, dopunjujemo izmenama i dopunama zakona i tako u stvari gubimo dragoceno vreme za brzi put ka EU, ka kojoj tako žurno težimo od 2000. godine naovamo, znači deset godina, a još uvek ništa.
Dame i gospodo poslanici, gospodine ministre, pretpostavljajući da će biti malo onih koji će u gomili ovih zakona, konvencija i ratifikacija govoriti o novom zakonu o pivu, a eto i bio sam u pravu kada sam rekao danas niko nije govorio o tom zakonu. Malo ću da se našalim, trebalo bi ovu suvoparnu raspravu da malo zalijemo pa da se oraspoložimo. Petak je popodne, je li tako? Govorim o ovom zakonu za koji smatram da je morao biti donesen. Međutim, smatram isto tako da je nedorečen.
Imamo u osnovnim odredbama ovog zakona, u članu 1, 2. i 3, u kojima se govori o sledećem: gde se uređuju uslovi proizvodnje piva, kvalitet i kontrola kvaliteta sirovina koje se koriste u proizvodnji piva, kvalitet, kontrola kvaliteta, pakovanje, deklarisanje i stavljanje u promet piva, kao i nadzor nad sprovođenjem ovog zakona.
U članu 2. sirovine koje se koriste u proizvodnji piva moraju da ispunjavaju propisane norme kvaliteta utvrđene ovim zakonom i propisima kojima se uređuje njihov kvalitet.
Pivo mora da ispunjava propisane norme kvaliteta i uslove u pogledu pakovanja, deklarisanja, utvrđene ovim zakonom i propisima kojima se uređuje njegov kvalitet, pakovanje, deklarisanje itd.
U članu 3. se kaže da pivo jeste fermentisano piće dobijeno tehnološkim postupkom od ječmenog slada, nesladovanih sirovina, hmelja, vode i kvasca.
Pokušaću da vama iz Ministarstva skrenem pažnju na veoma važnu stvari koje su po nama propuštene prilikom izrade ovog zakona.
Prilikom izrade ovog zakona moralo se voditi računa i jasno staviti u zakon neke definicije kako bi sami proizvođači imali na uvid i bili unapred spremni na napore, rekao bih višegodišnje napore, da dobiju od EU tzv. zaštitni znak, a niko ga ne spominje u zakonu, a to je veoma bitna stvar. Bitna je stvar u pripremi proizvodnje i izvoza finalnog proizvoda u EU.
Trebalo je, po nama, jasno navesti da su to piva izrađena po posebnom postupku. Toga nema u zakonu, da su to piva sa sadržajem alkohola između 2,6% i 6%.
Znak ''srpsko pivo'' neće imati svako pivo proizvedeno u Srbiji, jer EU razlikuje tri vrste registracije: zaštićena oznaka izvornosti, zaštićeno geografsko poreklo i garantovano tradicionalni specijalitet. Dok prve dve zaštitne oznake potvrđuju da se proizvod delimično ili potpuno proizvodi u određenoj geografskoj oblasti, u trećoj kategoriji su specijaliteti koji mogu da dokažu tradicionalnu proizvodnju i sastav.
Znam da imamo Zakon o geografskom poreklu i baš zbog toga smo ga morali uneti u nekim članovima, da bi bilo jasnije i da bi kroz sam zakon proizvođačima jasno stavili na uvid da EU razlikuje te tri vrste registracije, a jednu od njih i imamo i to je Zakon o zaštićenom geografskom poreklu.
Ono što je u zakonu trebalo navesti a nije navedeno, a bitno je, kao što ste i sami u svom uvodnom kratkom izlaganju izneli, jeste sam izvoz ovog proizvoda, a Srbija je veliki proizvođač piva.
Higijena, kao osnovni faktor nečega što se proizvodi, a spada po mnogima u prehrambeni proizvod. Mnoge zemlje ga svrstavaju u prehrambeni proizvod, higijena kao imperativ i uslov dobrog proizvoda.
Obzirom da je pivo tečna hrana kako ga mnogi nazivaju, proizvođači piva moraju da se potrude da u samom startu obezbede najviši nivo uslova higijene i zajedno sa najsavremenijim metodama finog kuvanja piva daju primer dobre proizvođačke prakse, a sve u cilju bezbednosti proizvoda i zaštite naših potrošača.
Dokaz za to su internacionalni sertifikati… ISO 9001, 2000, kao i sertifikat za ekologiju ISO 14001, koji definitivno potvrđuju kvalitet celog procesa proizvodnje, od porekla sirovina do gotovog proizvoda. Sve ovo što sada navodim nisam pronašao u ovom zakonu o pivu o kome danas jedini govorim.
Ovim navodima, koji bi morali stajati u zakonu, dalo bi se u startu definicija šta sve treba za uspešnu proizvodnju. Ti proizvođači piva, kojih nažalost ima sve manje u ovoj državi zbog loše privatizacije, dalo bi se do znanja pivarskoj industriji da postanu vlasnici tih standarda, bez kojih se danas u Evropi proizvod ne može staviti u promet.
Siguran sam da se i vi slažete sa mnom, gospodine ministre, ali zbog kratkog vremena koje imam na raspolaganju navešću samo neke po nama nedefinisane članove ovog zakona, naravno dobronamerno.
Mi smo podneli 20 amandmana i uglavnom su smisleni, da bi poboljšali zakon i da bi proizvođačima dali mogućnost da se bolje pripreme za eventualni sutrašnji izvoz i samu proizvodnju koja je osetljiva.
Definisali bi u pogledu ispunjavanja propisanih normi i uslova, a sve u skladu sa ovim zakonima, dodavanjem nekih reči ili stavova, preciznije bi se definisao sam pojam piva, a sve u skladu sa ovim zakonom o pivu.
Preciznije bi morali definisati ko sve može u skladu sa zakonom da se bavi proizvodnjom piva i da se upiše u registar proizvođača piva.
Spomenuli smo tu i laboratorije. Danas pričamo o zakonu o vodama. Voda je najveći sastav u proizvodnji piva i te vode svakodnevno su sve zagađenije. Zato su potrebne te laboratorije, kojih opet u zakonu nema. Naveli smo tu svakodnevnu kontrolu tih tehničkih voda ili pijaćih voda, ili iz tih bunara, kako koja pivara se snabdeva, neko iz bunara, neko sa izvora ili na neki drugi način. Bez obzira na sve, svaka voda koja dolazi u tehnologiju proizvodnje piva mora proći laboratorijski nalaz.
Zbog mnogih nejasnoća, a ističe mi vreme jer smo se tako dogovorili, moraćete izraditi izmene i dopune ovog zakona ili izraditi novi pravilnik o kvalitetu piva u kome se svi ovi detalji biti jasno definisani.
Na kraju, gospodine ministre, podneli smo 20-ak amandmana na predlog ovog zakona, sa željom da ga bolje definišemo, poboljšamo na način da ne kvarimo i ne rušimo osnovnu zamisao ovog predloga.
Nadam se da ćete usvojiti veliki broja amandmana koji je podnela poslaničke grupa SRS i njeni poslanici.
Gospodine ministre, budite prvi koji će prihvatiti kvalitetne amandmana, bez obzira iz koje poslaničke grupe dolaze. Hvala vam na pažnji.
Samo da dopunim. Hvala vam najlepše. Samo da dopunim ono što nisam naveo u mom izlaganju.
Ja sam iz Apatina. Znači, sve vam je jasno, Apatinska pivara lider prodaje piva na Balkanu i zato je bila dobra namera naša iz SRS da dopunimo ovaj zakon. Hvala lepo.
Sada je u redu. Hvala lepo.
Govorimo o Predlogu zakona o divljači i lovstvu. Podneo sam amandman na član 4. stav 1. tačka 8), da se promeni, i predlažem da glasi: ''divljač su divlje vrste sisara i ptica koje se mogu loviti u skladu sa ovim zakonom i propisima donetim na osnovu zakona''.
U obrazloženju zašto amandman nije prihvaćen kaže se: ''Amandman se ne prihvata iz razloga što predmet Predloga zakona nije divljač koja se može loviti u skladu sa ovim zakonom, već zaštita, upravljanje, lov, korišćenje i unapređivanje populacija divljači u lovištu; zaštita, očuvanje i unapređenje staništa divljači; zaštita, uređivanje i održavanje lovišta i druga pitanja od značaja za divljač i lovstvo''.
Ovo obrazloženje zašto amandman nije prihvaćen se ne odnosi na moj amandman. Evo, to ću vam dokazati. Moj amandman govori o članu 4, o značenju izraza, gde stav 1. kaže: ''Pojedini izrazi upotrebljeni u ovom zakonu imaju sledeće značenje''. Znači, tačka 8) u Predlogu zakona kaže: ''divljač je zakonom određena vrsta divljih sisara i ptica''. Kraj.
Hteo sam da pojednostavim, da se bolje razume ova tačka 8) i to ništa nije bilo zlonamerno. Jednostavno, da bi se tačnije definisalo. Znači, amandmansko rešenje je celishodnije i, jednostavno, bolje definiše pojam divljači. Mislim da se prihvatanjem ovog amandmana ne bi ništa pogoršalo, kada govorimo o izrazima i značenjima, u članu 4.
Smatram da bi tačnije, preciznije definisani pojmovi, stavovi ili članovi zakona doprineli boljem razumevanju zakona mnogih manje stručnih ljudi koji dotiču ovaj zakon. Znači, radi se o jasnijoj definiciji. Zato me čudi stav Vlade da se ne prihvata nešto što je, po mom mišljenju i mišljenju velike većine, pa i stručne javnosti, dobro i korisno, nešto što ne ruši koncepciju i smisao zakona, a preciznije određuje značenje izraza i predloga u ovom zakonu. Ništa više. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Gospodina ministra, nažalost, nema u sali. Moj amandman je, kada se radi o Predlogu zakona o divljači i lovstvu, da se naslov iznad člana 12. i član 12. brišu.
Zašto je odbijen amandman? Pokušaću da obrazloženje Vlade ukratko pročitam: ''Amandman se ne prihvata iz razloga što se Predlogom zakona Lovačka komora formira, kao i u drugim vrstama delatnosti, kao profesionalna organizacija, radi ostvarivanja i zaštite prava i interesa lovnih radnika i unapređivanja lovstva u skladu sa održivim gazdovanjem populacijama divljači, opštim interesom … što predstavlja zaštitu profesionalnosti i stručnosti lovnih radnika, a sa druge strane zaštitu i sigurnost korisnika lovišta u pogledu gazdovanja lovištem''.
Znači, ako sam dobro razumeo, a mislim da jesam, Komora će biti iznad svega i pitaće se za sve.
SRS smatra da je obrazovanje Lovačke komore nepotrebno, a evo i zašto. To je, u stvari, principijelan stav, jer, ako uzmemo član 11, koji govori o poslovima Komore, i član 12, o kome sada pričam, koji govori o organima Komore, videćemo koliko su to velike obaveze.
U članu 11. kaže se da Komora obavlja sledeće poslove, pa se navodi deset tačaka: 1) utvrđuje prava i dužnosti članova Komore i donosi i kodeks profesionalne etike; 2) vrši upis i vodi evidenciju svih članova Komore; 3) izdaje i oduzima licence i o tome vodi evidenciju; 4) vrši vanrednu proveru kvaliteta stručnog rada imaoca licence; 5) predlaže ministru nadležnom za poslove lovstva visinu naknade za korišćenje lovostajem zaštićenih vrsta divljači i visinu naknade za lovnu kartu; 6) posreduje u sporovima između članova Komore i između članova Komore i korisnika njihovih usluga; 7) vodi evidenciju izrečenih disciplinskih mera članovima Komore; 8) utvrđuje visinu članarine za članove Komore; 9) izdaje legitimaciju i identifikacioni broj članu Komore koji ima licencu; 10) obavlja i druge poslove predviđene statutom Komore.
U članu 12. se kaže da su organi Komore: skupština, upravni odbor, nadzorni odbor, organ Komore koji rešava o izdavanju i oduzimanju licence, Etički komitet i predsednik...
Što sve ovo navodim? Ovi poslovi zahtevaju veliki broj zaposlenih i služiće udomljenju članova partija, s osnovanom sumnjom da će oni biti dobro zbrinuti, a gospodin ministar neće moći to da spreči. Mislim da je ova odluka ishitrena.
Ministar je u ranijim svojim izlaganjima rekao, a mi ga razumemo, da u okviru svog ministarstva, pošto je iz budžeta predviđeno 6% a dobijeno 3%, ne može puno da učini. Mada je imao bezbroj ideja, ograničen je finansijskim sredstvima, ma koliko se trudio. I Žarko Obradović, ministar prosvete, reče da od 100% sredstava iz budžeta namenjenih Ministarstvu prosvete, 97% ide na zarade zaposlenih. Ostaje 3%, s kojima se ne može skoro ništa poboljšati, ma koliko se trudili svi ti ministri i njihov kabinet. I to treba jasno izneti.
Znači, za ministarstvo kome pripada naš današnji ministar, koga trenutno, ponavljam, nema ovde i ne znam kome pričam, predviđeno je 6%, a dobijeno 3%. Teško je biti pametan s malim sredstvima. I treba javno izneti to da mu nisu dodeljena tražena sredstva od 6%, nego 3%.
Mi iz SRS i dalje tvrdimo da su se pre donošenja ovog zakona morali doneti i stvoriti uslovi za donošenje zakona o šumama i zakona o poljoprivrednom zemljištu, koji bi bliže definisali neke stavove, a samim tim bi i ovaj zakon, o kojem danas raspravljamo, imao pun smisao.
Osnovaćemo nešto u vidu komora, da se navodno nešto poboljša, a u Komori će biti i predstavnici Ministarstva. Prosto je nemoguće da ta nova komora zna i poznaje lovstvo bolje od Saveza ili društava. To sam već ranije navodio.
Komora će se finansirati iz budžeta, makar i ispočetka, kako je navedeno, i, ako ni zbog čega drugog, onda u svoj besparici u kojoj se nalazi država, ulazimo u još jedan problem finansiranja, koji će u kasnijem radu najviše podneti sami lovci, koji su i ovako osiromašeni na razne načine.
U prilog mojoj tezi ide i član 14, koji govori o sredstvima za rad Komore. Lepo piše i jasno je, kada se pročita, o čemu se radi. ''Komora stiče sredstva za rad od članarine, naknade za upis u evidenciju, naknade za izdavanje licence, naknade za izdavanje izvoda iz evidencije, poklona, zaveštanja, donacija i drugih izvora, u skladu sa zakonom''.
Komora će zaživeti za otprilike godinu dana, ako sam dobro razumeo, i do tada biste morali dobro razmisliti o samoj organizovanosti ove komore.
Kada govorimo o ovom zakonu, a istakli smo donošenje zakona o šumama, u kojem će verovatno biti definisana i uloga Zavoda za šumarstvo, kako tamo stoji, kao stručne, planske i nadzorne institucije državne uprave u oblasti lovstva, to već sada izaziva podozrenje dela stručne javnosti koji smatra da oni neće biti kompetentni za ovaj posao. To ne govorim ja kao stručnjak za lovstvo, ali je od diskusije u načelu pa do ovih pojedinosti bilo dosta primedbi i pritužbi nekih koji se razumeju i propisano bave ovim, a mi samo iznosimo ono što je javnost nama dostavila. Mislimo da je to ipak stručna javnost. Hvala lepo.
Hvala. Recite mi samo koliko mi je vremena ostalo, molim vas?
Hvala lepo. Dame i gospodo, gospodine ministre, gospodo iz ministarstva, govoriću o Predlogu zakona o divljači i lovstvu. Govorim o  etičkom kodeksu i nacionalnoj kulturi, pre svega. Moramo konstatovati da država mora da stane iza interesa svojih lovišta, svojih lovaca. To je ono što sam na početku hteo odmah da kažem.
Opšte je poznato da danas u Evropi postoje i opstaju dva modela upravljanja divljači i organizovanja lovstva. Prvi, gde je država vlasnik divljači i prava na lov. Drugi, gde je lovstvo organizovano po osnovu prava vlasništva nad zemljom.
Predmet sporenja u mnogim zemljama je upravo način upravljanja, čak je, na primer, ovaj predmet i sporenje, recimo, u organizovanoj Sloveniji, posle niza prepirki, sukoba i mišljenja, na kraju, završio pred Međunarodnim sudom u Strazburu.
Kada spominjemo Sloveniju treba istaći da je ovaj zakon pripreman pet godina, da je dva puta vraćan na doradu posle žučnih rasprava i da je konačno usvojen sredinom 2004. godine. Takođe, treba istaći i radi uporedbe, Crnu Goru, koja je na brzinu, bez rasprave, usvojila ovaj zakon za svega nekih 11 minuta, donela ga, ali se on ne primenjuje već pet godina.
Zašto ovo navodim? Čisto da bismo mi bili na oprezu kada budemo glasali za ovaj zakon, kada ga budemo prihvatili ili ne. On, u svakom slučaju, želi da poboljša stanje u lovstvu.
Naš Predlog zakona, čini mi se, ako bude usvojen, neće proći puno bolje od crnogorskog, zbog nekih nejasnoća, ne svih, kompletnog zakona, ali to je ono gde pokušavamo da poboljšamo zakon svojim amandmanima.
Rekli ste u svom izlaganju da ste dobili podršku Lovačkog saveza Srbije, većinom glasova, i to je tačno. Taj skup je održan, čini mise, na Veterinarskom fakultetu, krajem decembra prošle godine. Od 197 koliko je trebalo da bude prisutno: prisustvovalo je 134, a za ovaj zakon je glasalo 104 i to je ta podrška, rekao bih, ne apsolutnom većinom.
Trebalo je ta sednica da apsolutnom većinom, da kažem, dvotrećinskom većinom da podršku ovom zakonu. Međutim, i tamo je došlo do sukoba, a znamo da u Lovačkom savezu Srbije nisu dobri odnosi, možda zbog toga što direktor ima veliku platu, preko 200 hiljada dinara, a ostali članovi ili udruženja žive na ivici egzistencije.
Trebalo je, čini mi se, sa više pažnje pristupiti ovoj temi, sačiniti detaljnu analizu na osnovu diskusija sakupljenih sa raznih rasprava, uvažiti primedbe i predloge, itd, pa tek onda pristupiti donošenju ovog zakona. Dakle, neki su demonstrativno napustili taj sastanak, to je ta jedna grupa koja se ne slaže sa svim članovima ovog zakona.
Kada govorimo o samom lovstvu, ne smemo zaboraviti da lovačko druželjublje potiče iz davnih vremena prošlih vekova, kada su i nastala ova razna udruženja. Ako se uzme u obzir socijalni sastav članstva, slobodno se može reći da su retke društvene organizacije u kojima je postojala i postoji raznovrsnost članstva, gde jedni pored drugih koji ravnopravno sede, kako neko reče, i ručaju, i sudije i radnici, i lekari i državni činovnici, i oficiri i trgovci, i sveštena lica i advokati, i poljoprivrednici i ministri i predsednici država.
Lovačka udruženja se nisu bavila politikom, niti su kao organizacija pripadala bilo kojoj političkoj eliti. Izazivanjem revolta kod njih nanećete štetu sebi, kao ministru, i samom Ministarstvu kojem pripadate i koje vodite, jer u Srbiji ima preko 75 hiljada lovaca, kako ste rekli, i složićete se da to nije nimalo zanemarljiv broj sa kojim se lako može manipulisati baš zakonskim odredbama. Čini mi se da ovaj zakon može da dobije podršku samo onih privilegovanih, tj. bogatih, što znači još jedno raslojavanje u našem već napaćenom društvu.
U ovom zakonu će se stvoriti uslovi gde će ministar da odlučuje potpuno samostalno o nekim situacijama, na to smo dali primedbe i predložili amandmanima da se izmeni, da ne može ministar sam da odlučuje. Ministar će imati ovlašćenja da samostalno potpisuje neke stvari u nekim situacijama i osnovano se sumnja da će ti bogati imati potpunu slobodnu uz podršku jednog čoveka. Neko će da nastrada u moru propisa, a to su siromašni lovci, a oni drugi će i dalje da uživaju u blagodetima lovstva i krivolovstva, samo zato što su bliski vladajućoj većini i vlasti.
Komora je još jedna agencija za zapošljavanje nezbrinutih kadrova. To je ono što mi iz SRS stalno ističemo i ne odobravamo. To će biti još jedan namet građanima, jer i to neko treba da finansira. Ako Lovački savez Srbije ima toliko članova, a direktor i oni oko njega verovatno imaju velika primanja, pitamo se, samo po sebi se nameće – kolika će primanja imati direktor Komore i zaposleni u njoj? To pitanje se nameće samo po sebi, kao i zabrinutost.
Još nešto, u Predlogu zakona nema Kosova i Metohije, to smo rekli, a moralo se glasno istaći i Vojvodina i Kosovo i Metohija. Zašto to kriti?! Nevešto se pokušava izbeći ta činjenica i stav Vlade prema Kosovu i Metohiji. Primedbe koje smo dobili došle su sa terena od onih koji se profesionalno bave lovstvom, tj. lovnim turizmom, kao privrednom granom, da je ovim zakonom malo obuhvaćena ova tema, svega u dva-tri člana. Da li razmišljate, vi u Ministarstvu, da kao privredna grana lovstvo može doprineti značajnom prilivu sredstava u budžet?
Sve manje stranih lovaca se odaziva na lov na terenu Srbije. Nekada je godišnji priliv od lovnog turizma bio desetine miliona dolara, samo u Vojvodini je bilo godišnje i preko pet-šest hiljada stranih lovaca. Nije definisan izvoz divljači ili mesa od divljači, to je osnovni razlog nedolaska stranih lovaca. Neke države u okruženju, a nalaze se u EU, imaju tačno i jasno definisan taj stav u vezi ove teme i zato mnogi lovci EU idu baš tamo, a ne u Srbiju, u mnoge zemlje gde je tema lovnog turizma i te privrede grane definisana.
Pre donošenja ovog zakona trebalo je doneti, po meni i po nama iz SRS, i po mnogima, koliko sam danas shvatio u ovoj diskusiji, zakon o šumama i zakon o poljoprivrednom zemljištu koji bi bliže definisali neke stavove, a time bi ovaj zakon, o kojem danas raspravljamo, imao pun smisao. Osnovaćete nešto u vidu Komora, da se, navodno, nešto poboljša, a u Komori biće i predstavnici Ministarstva. Prosto je nemoguće da ta nova komora zna i poznaje lovstvo bolje od saveza ili društva.
Komora će se finansirati iz budžeta, makar ispočetka, kako ste rekli, ako sam dobro razumeo. Ako ne zbog nečeg drugog, onda u ovoj besparici ulazimo u još jedan problem finansiranja koji će podneti najviše sami lovci u kasnijem radu, koji su iovako osiromašeni na razne načine. Komora će zaživeti, koliko sam razumeo, otprilike, za godinu dana. Do tada bi morali dobro razmisliti oko same organizacije.
Kada govorimo o ovom zakonu, a istakli smo, kada bude donesen zakon o šumama, u kojem će verovatno biti definisana i uloga Zavoda za šumarstvo, kao stručne planske i nadzorne institucije državne uprave u oblasti lovstva, to već sada izaziva podozrenje dela stručne javnosti koji smatraju da oni neće biti kompetentni za ovaj posao.
Kada govorimo o koncesijama i koncesionarima, a i o koncesninama, mislim da ima puno nejasnoća. Nisam baš razumeo mnoge stvari, a to je bitno u ovom zakonu. Biće interesantno pratiti kako će lovačke organizacije, kao koncesionari, rešavati problem isplata koncesnina po ovom zakonu. Da li je moguće naplaćivati godišnje i na osnovu godišnjeg plana prihoda od divljači i godišnjeg plana rashoda štete od divljači, ko će određivati prihod od prodaje mesa od divljači i ostalih prihodovnih poslova i rashoda i troškova? Možda nisam to dobro razumeo, ali mislim da to nije definisano ovim zakonom.
Na drugoj strani, moramo konstatovati da cenu mesa, kao i cena raznih rashoda u toku godine, melioracije ili nekih drugih troškova, određuje samo tržište, ako se bude naplaćivalo na godišnjem nivou, tu će biti pomeranje, pogotovo u vremenu u kojem živimo, gde ne možemo odrediti fiksne cene ni usluga, a ni same robe. Mislim da te nejasnoće moraju da se definišu kako bi zakon dobio na važnosti, jer svaki zakon koji se donosi, i kada bude donesen, makar on bio loš, mora se poštovati dok se ne donese neki bolji i kvalitetniji zakon.
Zato ćemo mi kada budemo vodili raspravu u pojedinostima govoriti o amandmanima, koje smo podneli a odnosi se na ono o čemu smo govorili moje kolege i ja, i pokušati da pomognemo vama, a vi da nas razuverite ako smo u nekim dilemama, da stručno poboljšamo ovaj zakon, jer ga donosimo sada i za osam dana on stupa na snagu. Zbog toga će mnoga udruženja i mnogi lovci ići na edukacije i moraće da se ponašaju po ovom zakonu. Toliko. Hvala lepo. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani  Srbije, gospođa ministar, podneo sam amandman na član 7, razdeo 14, funkcija 180 u ekonomskoj klasifikaciji: "463-Transferi ostalim nivoima vlasti".
U toku ove godine puno puta smo pričali o problemima lokalnih vlasti, lokalnih uprava, uprava u funkcionisanju, samim tim što su ta transferna sredstva smanjena. Ona su smanjena rebalansom na 30%, na 25 miliona, to je negde oko 42%.
U obrazloženju neprihvatanja mog amandmana, u zadnjoj rečenici, da ne čitam, pošto imamo malo vremena, stoji da se umanjenje budžeta jedinica lokalne samouprave, kroz umanjenje transfera u 2009/2010. godini kreće u rasponu od 6 do 10%. Ovde vidimo da je umanjenje 42%.
Predložio sam ovim amandmanom da se vrati na ono prvobitno, da se 15 milijardi obezbedi kroz na neki način skidanje sa nekih drugih pozicija, međutim, amandman nije prihvaćen. To će, videćete, u 2010. godini izazvati velike probleme u radu lokalnih samouprava.
Konačno, apel za pomoć uputili su i mnogi predsednici opština iz vladajuće koalicije, rekao bih 95% predsednika opština su iz vladajuće koalicije. Oni su svoj apel uputili i Vladi i Skupštini. Njihov apel nije prihvaćen. Jednostavno se u jednom momentu zaćutalo i niko više o tome ne priča.
Ako postoje budžeti države, postoje i budžeti opština koji su na pola godine umanjeni, u nekim opštinama čak i do 100%. Opštini iz koje ja dolazim smanjeni su mesečni transferi sa 19 na 10 miliona. Vidite, to je 90% i blokirani smo. Ne mogu se završiti započeti projekti, ne mogu mnoge stvari da se završe i doći ćemo u situaciju (Predsednik: Vreme.) završavam, molim vas, doći ćemo u situaciju kada će biti blokirane i strane investicije i sve ono započeto, jer su opštine preuzele ugovorne obaveze i od strane investitora i dolazimo u situaciju, samo još ovo, gde će potencijali investitori, strani i domaći, koji su već potpisali ugovore, tužiti opštine i doplaćivati štetu za prekid ugovornih obaveza i neispunjenje ugovornih obaveza.
Dame i gospodo, član 9. kaže – na osnovu člana 48. stav 4. Zakona o platama državnih službenika i nameštenika utvrđuje se procenat od ukupnog iznosa sredstava za plate namenjene za ostvarivanje rezultata rada nameštenika i to 1% mesečnog platnog fonda za mesec koji prethodi mesecu za koji se isplaćuje plata, a za upravu za zajedničke poslove republičkih organa i avio-službe Vlade u iznosu od 15% mesečnog platnog fonda.
Moj amandman je da se u članu 9. procenat „1“ zameni procentom „3“. Smatramo da se navedeni procenat mora povećati zbog stimulisanja i nagrađivanja kreativnijeg rada nameštenika. U odgovoru sam dobio, između ostalog, da se kaže da se amandman ne prihvata s obzirom da ovim budžetom nisu predviđena sredstva za isplatu poslova rezultata rada nameštenika. Automatski se nameće pitanje – zašto nisu predviđena ta sredstva da bi se izjednačila na neki način?
Kolega Živkov će kasnije da se nadoveže za ovih 15%. Zašto se na vreme nije reagovalo da se ne stvaraju te razlike, bez obzira na to što 70% čine ovi koji su zaposleni u republičkim organima, avioslužbama Vlade koje imaju tih 15%?
Sve pod nekim plaštom da se nema para, da se mora ponašati domaćinski, da je budžet veoma skroman i namenjen razvoju, a u stvari da li je to tako, mnogi ekonomski stručnjaci, vidimo ovih dana, koji se ne slažu sa vama iz Vlade, govore da to u stvari nije tako, da štednja do godine ipak neće biti prioritet državnoj upravi, što pokazuje ovaj budžet i da bi se ovaj budžet zaista mogao donekle nazvati potrošačkim.
Za sledeće amandmane ću, pošto nemam više vremena, da pokušam da navedem primere koji to i pokazuju.
Član 12. stav 1. menja se i glasi, da ne čitam, da ne gubim vreme. Uglavnom, u obrazloženju koje sam dao u vezi ovog člana stoji da su jedinice lokalne samouprave u toku 2009. godine dobili iz budžeta Republike Srbije mala sredstva. Na osnovu transfera i zbog umanjenih izvornih prihoda mnoge od njih stvorile su velike dugove koje neće izmiriti.

Obaveze državnih organa Republike Srbije jesu da pomognu lokalne samouprave u cilju stvaranja preduslova za normalno funkcionisanje i namirenje svih obaveza koje su u nadležnosti lokalne samouprave.

Malopre sam govorio o tim problemima koji su nastali smanjenjem ovih transfernih sredstava. U budžetu se planiraju mnoge pozicije i prave planovi za investicije, kada se rade i budžeti za lokalnu samoupravu. Uz kvalitetne projekte, onda na kraju dobijemo to smanjenje i ti investitori, da prosto kažem, povlače ručnu kočnicu, zapitaju se da li su te opštine ozbiljne, da li mogu sa njima da ulaze u bilo kakve aranžmane.

Da napomenem da su i opštine svoja zaduženja napravile svojim kreditnim sredstvima, sami se zadužujući da bi privukli investitore.

Uglavnom se radi o pripremi infrastrukture za dovođenje stranih i domaćih investitora. Došli smo sada u situaciju da su te investicije zaustavljene i da ti investitori, ponavljam i strani i domaći, tuže sada opštinu, jer opština nije izmirila svoje obaveze ili predugovora ili konačnih ugovora. Oni potražuju svoje izgubljeno vreme, potražuju svoja izgubljena sredstva, jer opština nije ispunila svoje obaveze. To je jedan od problema o kojima niko nije pričao do sada, a nameću se lokalnim samoupravama upravo zbog smanjenja transfernih sredstava.

 
Dame i gospodo narodni poslanici, mogao bih da nastavim sa izlaganjem gde je gospodin Dimitrijević stao i da dopunim njega, jer je i on isto imao malo vremena. U stvari, ovaj član 36. stav 4. treba da se briše iz prostog razloga što je protivan Ustavu Republike Srbije i odredbama Zakona o budžetskom sistemu.
Velika većina stručne javnosti se složila sa ovom konstatacijom, i ne samo time, nego i činjenicom da ovaj budžet nije razvojni, već je reč o potrošačkom budžetu. Evo kako. Podaci iz ove debele knjige, kako je sada mnogi nazivaju, govore sledeće. Govore, između ostalog, i o sumnjivim, specijalizovanim ili specijalističkim uslugama, sumnjivim angažovanjima po ugovoru. Činjenica je da su pojedine uprave i inspektorati više para dobili čak i za plate. Navešću neke, koliko budem imao vremena, koliko mi vreme dozvoli.
Naime, na stavku plate, dodaci i naknade zaposlenih, umesto 75.942.000 dinara kao ove godine, devizni inspektorat će potrošiti čak 82.991.000, skoro 83.000.000. Upravo za javni dug povećao je platni fond čak tri puta, pa će na plate, umesto 6,1 milion dinara otići čak 18 miliona.
U Ministarstvu pravde 94.732.000 dinara, ili 4.000.000 više, sa pet stotina sudija manje, što isto nije logično. Kada je o putovanjima reč, Ministarstvo pravde moći će da potroši 8.500.000, a 7,9 je bilo 2009. godine.
Direkcija za upravljanje oduzetom imovinom, više nego duplo, 3,6 miliona, dok je uprava za veterinu ovu stavku povećala gotovo osam puta. Ove godine je imala 800.000, sada ima 8.600.000.
Ni ostala ministarstva neće štedeti na putovanjima. Za Ministarstvo za rudarstvo i energetiku odvojeno je 7,2 miliona, a za Ministarstvo infrastrukture čak 11.000.000 u odnosu na milion dinara ove godine. Direkcija za mere i dragocene metale na putovanja će potrošiti 4,77 miliona, umesto 879.000 ove godine. Tako će i Uprava za trezor (Predsednik: Vreme.)
Da ne nastavim dalje? U redu.