Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Škrbić

Govori

Gospodine ministre, zadržaću se na delu izlaganja prethodnika i vašeg izlaganja, malopre, vezanog za kontrolu poštovanja ugovornih obaveza.
Vi ste jednim delom u pravu, s tim se slažem, ali mislim da, ipak, ta kontrola mora biti daleko veća. Kontrole se vrše u nekim preduzećima koja su privatizovana, međutim, novi vlasnici su, možda, simpatizeri ili članovi političkih partija koje su na vlasti. Tu postoji opasnost da se ugovorne obaveze ne ispoštuju, jer nema kontrole, nema kontrole Agencije za privatizaciju.
SRS je od samog osnivanja tih agencija protiv njih; em što su na budžetu, em ima puno zaposlenih i nemaju kontrolu. Koliko-toliko, Skupština Srbije može da kontroliše resorna ministarstva, a ko kontroliše agencije? Skupština i poslanici ne mogu da ih kontrolišu, a u agencijama resornih ministarstava rade ljudi koji su verni ministru, jer su iste političke opcije. To je taj problem.
Navešću vam primer. Svim aktima i normama, privatizovano je preduzeće koje asignacijom radi pet-šest godina, a nije odblokiralo račun. Znamo da pet-šest godina ne može da se radi. Kontrola je bila teškom mukom dovedena, konstatovala je da nisu ispunjene ugovorne obaveze, dala je rok od šest meseci da se one ispoštuju, i više niko nije dolazio. Od isteka roka, prošle su tri godine i niko više nije došao da prekontroliše da li su to učinili, a nisu, jer navodim primer iz mesta iz kojeg dolazim, iz Apatina.
To je ''Brodogradilište Apatin'' i to je, nažalost, "Vojin Lazarević", koji je privatizovan u ''Brodogradilištu Apatin''. Konkretno vam kažem. Stojim iza svojih reči, jer sam proveo u tom preduzeću 20 i kusur godina i dobro sam upoznat s tim.
Sami ste govorili ranije, u prošlom mandatu, kao ministar za privatizaciju, kao i kompletna Vlada DOS-a iz 2000. godine, da se zalažete svim aktima i normama da se ide na skraćenje rokova ispunjenja tih ugovornih obaveza. To su bili vaši zajednički stavovi i kritikovao se sistem Službe platnog prometa, da je spor i kilav.
Međutim, upravo ovim primerom navodim da taj sistem i dalje živi, da se ne ispunjavaju ugovorne obaveze dugi niz godina i da se nije puno toga promenilo.
Da iskoristim još ovih par minuta i kažem nešto vezano, takođe, za privatizaciju.
Mi iz SRS-a volimo da govorimo o nacionalnoj opciji i time se hvalimo. Tvrdimo da nismo ''crni đavo'', kako nas karakterišu oni koji nas ne vole. Uostalom, kako reče Nataša, više od trećine Srbije, biračkog tela, glasa za nas. Šta to fali opciji kojom, u burnim vremenima, nastojimo da svim silama branimo taj nacionalni identitet, na ovaj ili onaj način, pa i preko privatizacije?
Poznat je naš stav o privatizaciji strateški važnih preduzeća, kako se moraju privatizovati, jer, konačno, ako Hrvati, Crnogorci, Muslimani, ili neki drugi mogu da sprovode takvu nacionalnu opciju, zašto ne bismo mogli da uradimo to i mi Srbi. Ne vidim u tome ništa loše i mislim da je u ovom času naglašena ta nacionalna opcija, koja će podržati integritet Srbije i poboljšati život srpskog naroda i da će već 20. januara, na Svetog Jovana, tu nacionalnu opciju predvoditi zamenik predsednika SRS-a Tomislav Nikolić. Apsolutno sam siguran u to.
Moram da vas obavestim da će sutra, Skupština opštine Apatin, na svojoj svečanoj sednici, proglasiti gospodina Putina počasnim građaninom opštine Apatin i da će upriličiti predaju te povelje na dan svetosavske akademije.
Potvrđeno je da će čuvena Petrogradska opera, svetska, doći u Apatin, da će doći predstavnici Ambasade Rusije u Srbiji, sa gospodinom ambasadorom, lično, da će doći deca sa Kosova, ''Kosovski božur'', zajedno sa Ivanom Žigon, tako da sam ponosan na svoj grad što će sutra to da proglasi.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, kolega poslanik SRS-a Aleksandar Martinović je podneo amandman na član 11, u delu koji govori o predsedniku Republike, kao i o njegovim ovlašćenjima. Zadržaću se na tač. 7. i 9.
Mislim da je važno da se kaže, radi narodnih poslanika, a i građana Srbije, da u tački 7) piše - naređuje sprovođenje mera pripravnosti, opštu i delimičnu mobilizaciju.
Ako napravimo jednu analizu, a tu analizu je trebalo da naprave i kadrovi Ministarstva zaduženi za politiku odbrane, vidimo da je civilno služenje vojnog roka poseban biser u reformi Vojske. Podatak iz 2006. godine govori da 44% regrutnog kontingenta nije izvodilo nikakvu obuku, jer su ovi regruti bili na civilnom služenju vojnog roka, tako da ih nije moguće angažovati ni u civilnoj zaštiti. To su podaci do kojih sam došao za 2006. godinu.
To dalje komplikuje problem osposobljenosti Vojske Srbije u narednom periodu, uz opominjanje odgovornih da posle 2010. godine ogroman broj srednjoškolaca, studenata, samih građana, neće biti osposobljen ni za kakvu vojničku dužnost. U ovom trenutku nema nikakvog odgovora na ovo što govorim od strane državnih organa. To je ta problematika.
Tačka 9), malopre je kolega Bajatović govorio o tome, kaže –odlučuje, u skladu sa zakonom, o upućivanju pripadnika Vojske Srbije u multinacionalne operacije, na osnovu odluke Narodne skupštine. Nekim pretragama, a i čitanjem, video sam da se spominju neke modularne jedinice, mislim da je to neki stručan naziv, koje će biti poslate na ta žarišta i koje će se uklapati u druge složene sastave prema potrebi.
Mislim da ovaj koncept odgovara razvijenim zemljama Zapada i njihovim vojnim doktrinama i državnim interesima. On odgovara moćnim državama, tehnički osposobljenim, koje imaju strožu vojnu disciplinu, visoku finansijsku nadoknadu za ljude koji treba da idu na ta žarišta, koji treba da služe stalnoj kontroli kapitalističkih interesa. Mislim da su to ideje vojske potrošačkog društva, koje gaje vojnike hladnog srca i plaćeničkog duha.
Vidite, ako bi naša država ušla u taj proces i ako bi se moralo angažovati oko 100.000 vojnika, snaga Ujedinjenih nacija, onda bi naša zemlja, u odnosu na broj stanovnika, vojne potencijale kojima raspolaže i finansijsku moć, a znamo kakva je, u poređenju sa svim ostalim članicama UN, trebalo da da jedinicu, otprilike, ranga jednog voda od oko 30 ljudi. Onda se svi pitamo, zbog čega se zaletati u besciljne troškove, a kažemo da nemamo para, i zablude tih modularnih jedinica, koje po duhu, ponavljam, ne odgovaraju našem državnom i političkom biću, ne odgovaraju ni nacionalnom mentalitetu, a ni ratnim iskustvima.
Dame i gospodo narodni poslanici, skoro će devet sati i, kao i moje kolege iz poslaničke grupe SRS, na početku svog izlaganja da konstatujem, a sve radi građana Srbije koji gledaju ovaj prenos i koji treba da budu dobro obavešteni kada razmatramo ova dva zakona u objedinjenoj raspravi, da je rasprava morala da bude odvojena i da se svaki zakon razmatra odvojeno, kako bi zakon popravili, ispravili ili doterali, ali gospoda iz vladajuće koalicije uvek nešto na brzinu hoće da donose, tako i ovo.
Građani Srbije danas više nego ikad znaju ko je ko, ko je šta i ko je šta do sada uradio, pogotovo od 2000. godine naovamo.
Moramo se složiti da je reforma naše vojske zaista potrebna, ali neozbiljnosti, neznanju i površnosti tu nema mesta. Vojska je jedan veoma složen i specifičan mehanizam, a samim tim su i ova dva sistemska zakona veoma važna i kao takvi ne trpe brzoplete, nesigurne, velike, a pogotovo sa strane suflirane reforme pod izgovorom - vojska novog duha i imidža.
Ove zakone su pisali neki novi priučeni civili, pa čak i laici u Ministarstvu odbrane, uz afirmisanje kadrovski "sposobnih" oficira na najvišim dužnostima, umesto, pre svih, najsposobnijih ratnih komandanata strategijskih i operativnih sastava. Ovako, danas je Vojska Srbije na izmaku upotrebnih resursa, naoružanje i oprema su zastareli ili su skoro neupotrebljivi i teškom mukom se, kako-tako, održavaju u ispravnom stanju.
Poseban problem je evidentan nedostatak stručnog i starešinskog kadra. Vojnu akademiju i druge visoke vojne škole završava sve manje oficira. Zašto je to tako i šta se tim pokriva, možemo samo da pretpostavimo.
Kad govorimo o podoficirima, sa srednjom školom skoro da ih i nema, a pitamo se ujedno da li i ovi sa jednogodišnjim kursom ili jednogodišnjom školom mogu da zamene kvalitetno one odranije. Moramo konstatovati sledeće, gospodine ministre, penzionisali ste brojne oficire, smenili čak i izuzetno sposobne ratne komandante, kao da ih se stidite.
Takve visoke oficire vojske drugih zemalja, složićete se sa mnom, prema kojima stremite, zadržavaju u svojim jedinicama kao obavezne savetnike zbog jedinstvenog iskustva u ratu. Ako hoćete imena, ne mogu sad, mislim da ste dobro slušali Tomislava Nikolića u prepodnevnom izlaganju, kada vam je rekao – ako hoćete imena, dobićete imena, ne danas, jedan od tih je i potpredsednik Skupštine Srbije, general Božidar Delić.
Ministar dobacuje, znam da ministar nema pravo da dobacuje, ali sam u stanju da komuniciram i da vršim replike s njim.
Da ponovim, takvi oficiri, koje ste smenili i penzionisali, ostale vojske zadržavaju u svojim jedinicama kao obavezne savetnike zbog jedinstvenog iskustva u ratu. Ima li boljih stručnjaka od njih? Nema. U stvari, dešava se suprotno, novoobrazovani a vojni anonimusi, nažalost, po političkoj podobnosti i kadrovskim odlukama dobijaju najodgovornije funkcije u Vojsci. Šta je sa finansijama, sa finansiranjem vojske i oružanih snaga? Sve na kašičicu, kao da je vojska pastorče države. U vašoj ideologiji reforme vojske od 2000. godine naovamo ima malo pomaka u odnosu na tradiciju i apatije u kojoj se naša vojska trenutno nalazi. Baš takvu vojsku vi nudite u mirovne misije, i u Avganistan i u neke druge zemlje, sve pod plaštom da se navodno podigne ugled naše zemlje u svetu.
Podsetiću i vas i narodne poslanike, naravno, i građane Srbije koji pomno prate ovaj prenos, o čemu se zapravo radi otkad je DOS u ovom ili onom obliku od 2000. godine naovamo.
Dame i gospodo, bivši ministar odbrane je patolog po struci. To je poseban biser u svetskoj praksi. Iako je po činu rezervni general, on je pre svega lekar. Iz te struke se, po pravilu, ne određuje kadar za komande ili vojne političke funkcije. Svedoci smo da se ništa nije promenilo za to vreme, osim da je u tom nizu bisera dodat još jedan biser.
Idemo dalje, načelnik Generalštaba je iz tehničke službe, što se nikad i nigde nije desilo, s obzirom da se za ta mesta postavljaju i određuju generali iz ključnih rodova, tj. vidova Vojske. Pomoćnik ministra je u bliskoj prošlosti za političku odbranu bila žena koja se navodno nekad ranije bavila vojskom, a po užoj struci je, zamislite poštovani građani Srbije, balerina. I to je tačno.
Istina je da jedan od savetnika ministra odbrane nije uopšte ni služio vojsku. Moram da spomenem i čuvenog ministra iz redova G 17 plus, koga isti smeniše zbog čuvene afere oko nabavke vojne opreme i naduvavanja jedinačnih cena te iste opreme. Strašno, ali istinito. Sve ovo gore navedeno je da čovek ne poveruje i pitamo se kakvo je to stručno kadrovsko sakaćenje, pa čovek prosto da ne poveruje. Kakve su to akrobacije i neozbiljnosti?
Da li je to sve pod firmom reforme Vojske? Mogli bi, dame i gospodo, nabrajati puno negativnosti u raznim segmentima kada govorimo o ovoj temi. Ova slika naše vojske je toliko tužna da bi neko morao da odgovara za tako tragično stanje, gospodine ministre, u našoj vojsci. Naš narod zna da i pored teškog stanja u državi naša srpska vojska ne sme da padne na prosjački štap, već da ona u teškim uslovima mora da bude ogledalo ponosa i časti države i nacije.
Na kraju, pošto verovatno više nema vremena, a sve s tim u vezi, moram da podvučem, postavlja se pitanje ko od toga ima u perspektivi korist, a država i nacija opasnu i nenadoknadivu štetu? O tome treba da vodimo računa. Hvala lepo.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, evo već treći dan razmatramo amandmane na Prelog zakona o azilu. Juče smo u više navrata konstatovali da zaista ovaj predlog zakona, ako se ne prihvate amandmani SRS, doći će u velike probleme i samo primenom, iz prostog razloga što mogu članovi i stavovi ovog zakona jednostavno nisu dorečeni, dvosmisleni su.
Videćete da će samom njegovom primenom i vi i vaše ministarstvo ili službe koje rade u Ministarstvu unutrašnjih poslova naići na probleme kada dođu do realizacije, kada ljudi koji traže azil dođu da traže svoja prava.
Odmah na početku da kažem. Sam status izbeglica je dvosmislen u dva zakona. U Predlogu zakona o azilu u članu 2. je jedno tumačenje, u Predlogu zakona o izbeglicama je drugo tumačenje, tu je odmah taj problem u startu. Kada govorim o vrstama isprava, upravo se i radi o tom problemu. U ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman da se u članu 62. stav 1. reči " dve godine" zamenjuju rečima "pet godina".
Evo, videćete kako je ova moja priča istinita, da se nešto ne slaže. Mi smo podneli amandman na član 61. i da bih ovo obrazložio moram da kažem, kolega Stefanović je malopre govorio o članu 58, gde se kaže - 1) potvrdu za lice koje je izrazilo nameru da traži azil, izdaje Ministarstvo unutrašnjih poslova, to su stranci; tačka 2) ličnu kartu za lice koja traže azil - stranci; 3) ličnu kartu za lice kome je odobren azil, takođe stranci; 4) putnu ispravu za izbeglice, stranci.
Član 62. stav 1, gde sam podneo amandman, kaže: ''Na zahtev lica starijeg od 18 godina kome je priznato pravo na utočište u Republici Srbiji, Kancelarija za azil izdaje putnu ispravu na propisanom obrascu, sa rokom važenja od dve godine, u skladu sa zakonom.'' Predložio sam u ime poslaničke grupe SRS da to bude pet godina.
U obrazloženju Vlade stoji da po zakonu stranim licima ne može da se izda dokument duže od dve godine. U članu 61. Predloga zakona, koji nismo dirali i koji smo ostavili namerno, stoji da licu kome je priznato pravo na utočište lična karta se izdaje sa rokom važenja od pet godina.
U stavu 61. se tom istom licu, koje je takođe stranac, odobrava lična karta sa trajanjem od pet godina, a moj amandman se ne prihvata, predložio sam da putne isprave za izbeglice takođe budu sa rokom važenja od pet godina.
Šta sam hteo ovim amandmanom? Jednostavno da se uskladi sa amandmanom 61, kako bi omogućili tim jadnim, nesretnim prognanim ljudima, kada dobiju tu putnu ispravu, da ne idu svake godine ili svake druge godine na šaltere da traže ponovo da dobiju te putne isprave, da se to uskladi sa ovim članom 61, kako sam rekao da to traje pet godina.
Znate i sami, da su ti ljudi isfrustrirani, nemaju para i imaju puno problema, da ne stoje često u redovima, jednostavno to je bio smisao ovog amandmana. Samo ću još jedno da vam kažem. Juče u diskusijama o amandmanima, gospodin Todorović, a i u više navrata je i gospodin Milorad Buha govorio da puno ima nejasnoća i dvosmislenih stvari u ovom zakonu. Zato bih vam predložio da ovaj moj amandman prihvatite, jednostavno da ovo uskladimo sa članom 61. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u ovoj objedinjenoj raspravi ovih tačaka, malopre smo čuli, što jeste tačno, da su ovi zakoni podeljeni što se tiče železnice na dva tehnička i dva finansijska.
Kada su finansije i zaduženja u pitanju, naravno da su svi poslanici oprezni kada diskutuju, iz jednog prostog razloga što sledi još jedno novo zaduženje.
Možda je taj aranžman kreditni dobar, možda su ti uslovi dobri, međutim, ako ti koji nam daju kredite uslovljavaju, pa kažu da moramo od njih da kupimo repromaterijal, da će njihovi stručnjaci da rade taj posao na rekonstrukciji železnice itd, nama ostaje samo da vraćamo taj kredit, a nikakve koristi od toga nema, jer nećemo zaposliti svoje ljude i nećemo repromaterijal, proizveden u Srbiji, da ugradimo u rekonstrukciju železnice.
Mislim da je to osnovno kada govorimo o ovom paketu zakona finansijskih.
Gledajući ove predloge zakona, i ako ih čitamo nekome ko zaista nije upućen i ne zna šta oni predstavljaju u stvarnosti, stiče se utisak da naša bajna Vlada, sa bajnim rukovodstvom Železnica Srbije i sa direktorom Železnica Srbije, koji je, da kažem, prošle godine, čini mi se, proglašen za menadžera godine, da imaju sjajnu razvojnu politiku, u stvari politiku koja predstavlja model za ostale zemlje kako se radi, a u stvari to nije tačno. Znamo kakvo je stanje u železnici.
Ako se malo zainteresujemo i pročitamo ove predloge, ulazimo u zaduženja. Kako ćemo ih vratiti, ne znam, a ishod svega može biti fatalan po državu, i po Srbiju, i po preduzeće Železnice Srbije, i to pre svega u smislu gubitka najatraktivnijih železničkih pravaca, kao i u smislu gubitka prateće infrastrukture.
Svima je poznato koliko svakom regionu znači frekventnost, odnosno mogućnost eksploatacije samog železničkog prevoza i kolika je zainteresovanost, pre svega, privatnih preduzetnika koji železničko središte uzimaju ne pitajući za cenu, jer znamo koliko je ono atraktivno ako se nalazi pored železničke stanice.
Sve ovo bi mogli da povežemo sa Zakonom o železnici i sumnjamo da postoji ipak nešto drugo u samim ovim zakonima. Nameće se automatski dosta pitanja. Zašto ne kažemo građanima Srbije šta je to do juče sa onim kolegama radnicima koji su ostali bez posla i kakvo je stanje u železnici. Zašto ne kažemo da se, preko svojih špijuna i doušnika pravilno raspoređenih širom železnice, puštaju pretnje i priče o zatvaranju pruga i zatvaranju pojedinih stanica?
Zašto ne kažemo građanima Srbije da je korupcija na železnici tolika da se ne može rečima opisati, pa makar koliko to neki iz Vlade negirali? Zašto ne kažemo da veliki broj radnika preraspoređenih putuje i preko 50 km na posao, a Ministarstvo ili preduzeće Železnice redukuje im putne troškove i pravi im probleme? Hiljadu zašto.
Ministarstvo izbegava da kaže da su na najodgovornija mesta postavljeni neki ljudi po partijskoj liniji, u stvari u izmišljenim sektorima, kakvog su kvaliteta, to je vreme pokazalo i pokazaće. Ponavljam, isključivo po partijskoj liniji.
Želimo samo da vas upozorimo, i vas, gospodine ministre, a i javnost Srbije, da mi u SRS imamo apsolutno sve podatke, počevši od imena i prezimena gospode koja su do juče pijana i uneređena na radnom mestu bili predmet podsmeha i sprdnje. Neću sad da ih imenujem, ali danas prezentuju i vas i vaše Ministarstvo i Železnice Srbije. Nekada je, u vreme kraljevine, ministarstvo železnice bilo odvojeno, bilo je posebno i kao takvo je u ono vreme bilo uspešno i dobro organizovano. Da vas podsetim, poštovani narodni poslanici, da je na čelu tog ministarstva bio gospodin Mehmed Spaho, deda poslanika SRS Sulejmana Spahe.
Što se tiče sporazuma o uspostavljanju mreže visoke performanse u jugoistočnoj Evropi, mogu reći da to ne predstavlja ništa drugo nego samo nadgradnju i usavršavanje već postojećih sporazuma i vidova saradnje, dok se našoj javnosti to predstavlja kao neki sporazum decenije koji je, kao fol, ova vlada uspela da ostvari i pripiše kao svoj uspeh. Toliko slatkorečivo stručan i lažljivo utanačen podseća neodoljivo na ideju koja se zasigurno krije iza cele priče.
Opet će nekome iz Nemanjine broj 6 pasti na pamet da, radi pravilnog sprovođenja nečega što faktički odavno postoji, primi desetak savetnika ili običnih administrativnih radnika po partijskoj liniji, koji će imati samo jedan jedini cilj, da podržavaju Ministarstvo i ministra i da primaju platu.
Dok sa druge strane, ljudi koji zaista vole železnicu i koji od nje žive, računajući tu čitave generacije, žive u strahu za svoju egzistenciju i sa prezirom gledaju u tu gumenu zgradu, kako je posprdno nazivaju, Upravnu zgradu Železnice, u Nemanjinoj broj 6, gde je zaposleno više hiljada ljudi, od kojih iskreni i pravi poznavaoci prilika na železnici dobijaju ospice i ne mogu im ništa, jer pod vašom vlašću, partijska knjižica predstavlja nešto što je jače od struke i od iskustva, a to nije, svedoci smo, slučaj samo na železnici.
Šta reći o izmenama Konvencije o međunarodnom železničkom prevozu ili kako već glasi skraćenica COTIF.
(Ministar Velimir Ilić dobacuje sa mesta: KOTIF. Ne znate kako se kaže.)
Gospodine ministre, ne možete me zbuniti, možete pričati koliko hoćete, mene za govornicom ne možete zbuniti. Ako hoćete, mogu i ja da budem šaljiv. Pre svega, to bi trebalo malo uprostiti i reći običnim narodnim srpskim jezikom, evo kada me već provocirate, pošto se ta konvencija piše na tri jezika, engleskom, nemačkom i francuskom, svaka država članica prevodi je na svoj službeni jezik i svoje potrebe, pa me ne bi iznenadilo da Vlada samo zbog ovoga donese odluke da jedan od pomenuta tri jezika bude službeni, samo za ove potrebe, jer ako vam to budu prevodili gospodin ministar Velja Ilić i njegovi saradnici, ko zna šta na kraju može pasti i ispasti.
Posle njihovog prevoda bi moglo biti da umesto da se kaže stvarno šta je bilo do sada, a to da pomenuta konvencija ima pravnu snagu i nju ratifikuju vlade država članica, pošto je reč o međunarodnom ugovoru, možemo doći u situaciju da posle prevoda Veljinih stručnjaka dobijemo iznenadnu mogućnost da odluku o tome donese SO Čačak, a tada znamo šta nas čeka.
Možda ne bih ni ovo rekao, a evo gospodine ministre, dobacujete mi, a to govori o vama.
Jednobrazna pravila u ugovoru o međunarodnom železničkom prevozu za sve zemlje članice u prevozu robe, putnika, prtljaga je u stvari najprostije rečeno COTIF.
Niko danas o COTIF-u nije pričao konkretno.
(Ministar Velimir Ilić dobacuje sa mesta: KOTIF. Ne znate kako se kaže.)
Cotif, tako piše. Gospodine ministre, ispričaću vam posle jedan vic, vezan je za vas.
Kada već pričamo o ovome, zasigurno treba reći koliko je veliko interesovanje gospodina ministra Velimira Ilića za granične prelaze i u koju svrhu oni njemu služe. Tako na primer imamo jedan granični prelaz koji je otvoren uz veliku pompu, sasvim slučajno u jeku predizborne kampanje, a do danas tim prelazom nije prošao ni jedan voz, pa mi recite da i to nije tačno. Radi se o prelazu Bogojevo, prelazu sa Hrvatskom.
Iako smo obavešteni, ima jedan nagoveštaj da je skoro trebalo da prođe taj jedan, ali to je bio bezuspešan pokušaj. Nećemo u detalje, jer nema potrebe da vam dokazujemo da smo maksimalno informisani i vi to vrlo dobro znate.
Kada se taj granični prelaz otvarao, opet je glavni junak bio, niko drugi, nego, zamislite, gospodin ministar, i to u svom stilu, sav sretan što se most otvara, kasnio je svega dva i po sata, a predstavnici zemalja ambasada Norveške i Belgije na velikom minusu, jer je bila zima, čekale su strašnog ministra. Zašto da ih Velja poštuje, kada je već uzeo pare od njihovih vlada za sanaciju mosta i tog graničnog prelaza koga sam spomenuo.
Puno toga bi mogli reći, ali, gospodine ministre, možete odmahivati glavom. I na kraju moje diskusije ipak rekao bih da, pored dve formalnosti, imamo u tom ministarstvu ruski rulet sa dva metka, koji će Ministarstvo za infrastrukturu, zajedno sa Vladom i vama koji predstavljate skupštinsku većinu, usvojiti, a mislim na ugovor o garanciji i odnos železnica - Vlada, kao i odnos Vlada - Evropska banka, zavrteće se i opaliti.
Prvi metak će zasigurno pogoditi radnike Javnog preduzeća Železnice Srbije, a onda ostaje još jedan.
Pitamo se koga će pogoditi taj drugi, kada radnici skoče i počnu da traže krivca.
To je istina i tako treba u oči govoriti. Ja već znam, a vi razmislite, dame i gospodo narodni poslanici, za koga je spreman taj drugi? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, u okviru jedinstvenog pretresa predloženog dnevnog reda i u okviru tačke 10-14. i zbog ograničenosti vremena, kao i moje kolege, ja ću da se baziram na tačke 13. i 14. o potvrđivanju Konvencije očuvanja flore i faune sa prirodnim staništem i očuvanjem migrativnih vrsta, a ubaciću malo i ostale tačke.
Naime, ova konvencija o očuvanju evropske divlje flore i faune, to je od izuzetnog značaja i to smo svi konstatovali u diskusiji.
Naime, priroda Evropa utiče i na ostale kontinente. To je ono što danas niko nije govorio, ali to je veoma važno i poslednjih godina smo svedoci dramatičnih događaja, tačnije, promena u prirodnim resursima čitavog svega, a pomenute i klimatske prilike su nažalost globalnog karaktera i tiču se čitavog svega uopšte i utiču na sve segmente ljudskog života.
Mi smo svedoci dramatičnih promena u mnogim delovima sveta i skoro na svim kontinentima i te promene su naročito uočljive u sferama meteorologije, hidrologije, geologije, tektonici i mnogim drugim, nažalost, oblastima u kojima nije bolja situacija.
Nauka govori o procesu koji je uzeo maha i konstatovali smo da ako se nešto ozbiljno ne promeni na planu zaštite prirode da će nam sutra biti kasno. Treba sprečiti mnogobrojne negativne tendencije u našoj prirodnoj sredini.
I, da počnem od naše sredine, a jedan od najvažnijih poslova, da ih tako nazovem, jeste zaustavljanje pomenutog otopljavanja, jer se negativne tendencije tog otopljavanja osećaju svakodnevno. Česte klimatske tragične pojave nisu slučajne. One su usko povezane sa negativnim i destruktivnim delovanjem čoveka u prirodi, jer uvek je čovek taj koji, od njega moramo da krenemo, mislim da je to doktor iz Raške dobro objasnio. Konačna obaveza ljudske rase je zbog nas samih ali i budućih generacija.
Ovo što sam do sada izložio trebalo bi uraditi, a vezano je i za Kjoto sporazum, a podsetiću vas i građane Srbije da taj sporazum do danas nije potpisala ni Amerika, koja je 25 posto ukupni zagađivač, po podacima koji se mogu naći.
Pitamo se zašto ona to nije potpisala. Srbija mora sve sporazume i konvencije i ugovore da potpiše po svaku cenu, ali da li ćemo uspeti da ih primenimo onda kada ih usvojimo to ćemo da vidimo. To je ono zbog čega sam naglasio, jer nekada suviše žurimo da bi usvojili neke konvencije i možda nismo napravili neku dobru pripremu da bismo mogli da primenimo to što usvojimo.
Sada bih se malo zadržao na 14. tački dnevnog reda, a to je, očuvanje migratornih vrsta i jedini sam govornik do sada koji će pomenuti rezervat Gornje Podunavlja.
Dolazim iz Apatina, a to je, takođe, jedan divan kraj i moram da kažem da u Gornjem Podunavlju ima 250 vrsta različitih ptica, što migratornih, što sa stalnim staništem, a i da napomenem da, u stvari, u Srbiji od ukupne populacije ptica Evrope postoji 74 posto sa stalnim staništem ili migratornim vrstama na teritoriji Srbije, a najviše u Vojvodini.
Govorili smo malopre o očuvanju flore i faune i o tome je malo lakše pričati, nego o ovoj temi. Naime, priroda nas okružuje neposredno i svakako ona je vidljiva, pa je lakše o njoj pričati, a ptice su migratorne, čas su tu, čas nisu i teško je pratiti sva zbivanja vezano za njih. Čovek se potrudio, nažalost, da u ovom segmentu preuzme negativnu ulogu u prirodi oko sebe, jer je sve podredio svojim potrebama ne vodeći računa o sutrašnjem danu.
Nisu tu potrebne neke velike naučne studije, degradirana prirodna okolina je vidljiva na svakom koraku. Primera radi, čovek u svojoj okolini ne želi komarce, zbog toga ih zdušno uništava. Poslednja godina je pokazala da je veliki broj tih insekata uništen, s jedne strane čovek je naravno zadovoljan, a s druge strane izgubili smo jedan lanac u ishrani, nema larvi, a one su prve i osnovne u lancu ishrane za riblju mlađ. Naravno, sa tim nije kraj priče, ispadanje jedne karike u lancu ihtiologije i pozitivna funkcija te prirodne celine. To su u stvari regularna pitanja, a kasnije to postaje u stvari globalni problem.
Svako gleda svoju sredinu u kojoj živi da prilagodi sebi, s jedne strane nešto čini a s druge strane uništava i to kasnije postaje jedan veliki globalni problem. Sve ovo što pričamo o prirodi koja se bori sama za sebe to nije toliko važno. Negativni primeri minulih vremena, neko je to i dotakao ranije baš u vezi ubistva i pomora tih ptica, baš u kraju iz koga ja dolazim, a to je gornje Podunavlje i okolina Sombora, što će moj kolega kasnije možda malo bolje da objasni.
Mislim da smo nepotrebno pokvarili svoj ugled u okolini, a i u Evrope. Samo pitanje je relativno jednostavno. Naime, često se inspekcije i carinske službe ne razumeju u faunu ptica i tada se ilegalna trgovina odvija bez posebnih poteškoća. Treba poraditi na školovanju kadrova onih koji će prepoznati takve ilegalne radnje. Moramo, nažalost, konstatovati da u Srbiji i dalje postoji dobro organizovana ptičija mafija koja je veoma razvijena širom zemlje. U Srbiji gde su ptice ubijene niko iz vlasti se do sada nije javno potresao ni štrecnuo. Ubijene su ptice koje su pod zaštitom.
Posle više evidentiranih slučajeva masovnog ubijanja ptica, nezabeleženo u istoriji čovečanstva, a radi se o našim terenima, sve je brzo zataškano. Nikako se te informacije ne mogu probiti u medije, da se zabeleži i da se više o njima priča. Bar do sada. Neki su se potrudili da sve zataškaju i da se o ovim aktivnostima uopšte ne priča.
A, zašto ćute oni koji su zaduženi da prate i očuvavaju ovu materiju? Čak se iz vladajućih struktura do sada čulo da se preteruje sa tim pričama i brojkama, naročito iz pokrajinskih struktura vlasti.
Ja sada neću da imenujem neke ljude koji su poznati političari, ali postoje tragovi da su oni branili ovaj stav i jednostavno nije tačno da nema velikog pomora iz određenih razloga. Neke su stvari ipak ostale iznad interesa i obaveza, a sve je zabeleženo u nekim međunarodnim organizacijama, na sreću. Jedna od tih je praćena, mislim da se zove CITES organizacija, od koje možemo dobiti ove podatke.
Evo završavam, zbog ograničenog vremena i taman će biti dva minuta za Vasiljevića. Važno je napomenuti zbog građana Srbije da je ovaj posao u vidu šverca toliko profitabilan da se upoređuje sa kriminalom i švercom droge, heroina; poređenje sa kilogramima nekih vrsta ptica sa kilogramom kokaina, recimo, dresirani jastrebovi koji se švercuju na arapsko tržište dostižu cenu i do 60 hiljada evra. To je tačno. U Srbiji se napravi pokolj preko milion ptica raznih vrsta. Od egzotičnih migratorskih do onih koje to nisu i preko polovina ovih ptica su štiglici i slavuju.
Neko je pomenuo malopre, moram ovo da kažem, neke paštete od jezika slavuja. Zamislite, ovo je tačan podatak, za 50 grama paštete od slavujevih jezika treba da se pobije 500 slavuja, a na tržištu Evrope u ekskluzivnim restoranima 50 grama te paštete dostižu cenu i do 500 evra. To je tragično. Sve to počinje odavde, sa našeg terena, a druge reakcije nema.
Rekao bih da postoji zločinačko udruživanje u ovim poslovima, zna se ko naređuje, ko sluša i ko izvršava. To je razgranata mreža kojoj moramo stati na put, velika je para u pitanju i žalosno je što niko do sada nije reagovao, a i danas neke agencije u svojim reklamama, elektronskim ili štampanim, oblikuju i objavljuju da daju usluge te vrste.
Imali bismo puno toga da pričamo, kao i svi poslanici, ali moram da skratim, zbog vremena. Čini mi se da je sprega vlasti, carine i nekih resornih ministara, bilo iz Pokrajine ili Republike, evidentna. Ja ovo govorim radi građana Srbije. Dame i gospodo, radi se o velikim parama.
Dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram Poslovnik, član 104 - pogrešno tumačenje narodnih poslanika. Priča se nadovezuje na priču gospođe Vjerice Radete o neozbiljnosti odgovora Vlade povodom podnetih amandmana.
Podneo sam amandman na član 5. razdeo 39. funkcija 490. Taj amandman govori o Agenciji za razvoj infrastrukture i lokalne samouprave.
U obrazloženju Vlade koji smo dobili, tj. odgovora zašto moj amandman nije prihvaćen, kaže se: "Zakon na koji je podneo narodni poslanik amandman, na razdeo 39. funkciju 410.", znači, navodi se sasvim neka druga funkcija.
To je neozbiljan pristup razmatranju ovog mog amandmana, jer amandman na koji mi je Vlada odgovorila govori o Agenciji za energetsku efikasnost. Znači, nema veze jedno sa drugim. To je smešno.
Zato vas molim, gospodine predsedniče, gospodine ministre, da ponovo date pauzu i da Vlada ponovo, ovaj put ozbiljno, razmotri ovaj moj amandman, možda će ga, ipak, ozbiljnom analizom, prihvatiti, što bi meni značilo puno, a naravno i Srpskoj radikalnoj stranci.

PRVA SEDNICA

13-05-2007

Takođe reklamiram član 85, a mogao bih i član 100, i da razmislite o tome da povučete ovaj predlog koji ste malopre dali. Ujedno da iskoristim ovu priliku da se obratim prisutnima, građanima Srbije i predsedniku Skupštine gospodinu Tomislavu Nikoliću, još uvek važećem.
Čovek ovih dana, posle svih ovih događaja na političkoj sceni Srbije, poželi puno toga da kaže i iznese u javnost, a pogotovo ako je ta prilika pružena u ovom visokom domu i za ovom govornicom, a ja sam srećan što mogu i imam tu priliku, u ime poslaničke grupe SRS, da se obratim vama, a pre svega građanima Srbije.
Neshvatljivo je da se donošenje ovako važnih odluka za državu Srbiju prepušta nekim organizacijama iz inostranstva, nevladinim organizacijama i ovakvim strankama koje danas sprovode ovako nedoslednu politiku, politiku finansiranu iz inostranstva, čija je namera očigledna, da razore državu Srbiju i njen narod.
Zato Srbija danas mora više nego ikada da vodi računa o onome što se desilo sa srpskim narodom u zadnjih sedam godina.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svega Srbija mora da definiše svoje nacionalne interese, ali sa ovom većinom koja se stvara siguran sam da toga dugo neće biti i neće do toga doći, bez obzira na to što Koštunica svoje poteze objašnjava sličnim motivima.
Pokušaću da vas podsetim da u vrhunskoj politici ništa nije slučajno, a ako je i slučajno, ako se slučajno i dogodi, i ono je debelo planirano.
To znači da je neko destabilizaciju ove države pomno planirao i u to uložio veliku sumu novca, kako bi uz pomoć petooktobarskih pučista doveo zemlju i njene građane u bezizlaznu situaciju, u kojoj se trenutno građani Srbije i Srbija nalaze.
Zaboravili su ove tzv. demokrate da je država iliti otadžbina zbirka dužnosti, kako u ratu, tako i u miru. Sve ste vi to zaboravili, a neko je ovih neverovatnih dana, komentarišući petooktobarski puč, ironično, ali veoma istinito, primetio kako smo tih dana, onih petooktobarskih, dobili demokraciju, ali dešavanja minulih godina pokazala su da u toj demokraciji nije, nažalost, bilo mesta za narod Srbije.
A narod Srbije, dame i gospodo, više nije politički nepismen i neće dozvoliti da ga neko dalje ponižava, jer je svestan da je Srbija u proteklih sedam godina doživela opštu degradaciju na svim nivoima i države i društva.
U ovim trenucima prisetio sam se svojevremene izjave američkog predsednika Džordža Buša starijeg, poljskim političarima, prisetite se one plišane revolucije, kada je rekao - naš cilj nije da svi dođete u Ameriku, već da od vaše zemlje, mislio je na Poljsku, napravimo Ameriku. To je izjavio Džordž Buš.
Danas vidimo šta se dešava, Poljska nije postala Amerika, niti su Poljaci otišli u Ameriku, zato njeni vojnici uspešno ''ratuju" u pohodu protiv globalnog terorizma u Iraku. Taj pohod danas predvodi Džordž Buš mlađi.
Dame i gospodo, u proteklih sedam godina domaći reformatori, kako reče gospodin Marković, ili demokratori, kako to naš narodi voli da kaže, učinili su sve da od Srbije naprave Ameriku na Balkanu. Gle čuda, uspeli su u tome, samo što su, poštovani građani Srbije, napravili od Srbije Latinsku Ameriku, društvo korumpirano i apsolutno socijalno podeljeno.
Na kraju, poštovani građani Srbije, oni su sada dobili sve što žele, a da pri tom Srbiju ne moraju primiti u svoje okrilje. A podsetiću vas na izjavu gospodina Tomislava Nikolića datu u prošlom sazivu parlamenta - gospodo, prvo nas primite u EU, a mi ćemo onda u jednom danu usvojiti sve zakone koje nam nalažete. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, slušali smo mnoga izlaganja danas popodne, nekih koji hvale budžet, nekih koji ga kritikuju. Naravno, mi iz Srpske radikalne stranke nećemo glasati za ovaj budžet i zato se na njega osvrćemo kritički.
Kada govorimo o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu, imam potrebu da govorim o nečemu o čemu nismo do sada govorili. Moram da spomenem nešto veoma važno. Naravno, odnosi se na Nacionalni investicioni plan.
Moj dobar prijatelj, predsednik opštine Požega, gospodin Milan Stevović je govorio veoma dobro i kvalitetno o tome, a ja ću da dodam da, kada govorimo o moralu onih koji su bez skupštinskog razmatranja, što je velika greška, napravili taj plan raspodele ovih sredstava, ne možemo reći da je to neka krivično-pravna krivica ili tome slično.
To je, u stvari, društveno-politička i, pre svega, moralna krivica i odgovornost, a odgovornost je pretpostavka za krivnju. Siguran sam da će se i narod Srbije složiti s ovom mojom konstatacijom, a i vi ovde prisutni.
Nacionalni investicioni plan i privatizacija Mobtela o kojoj je govorio i danas ministar Dinkić, Vlada se hvali time na sva usta, usko su vezani.
Siguran sam, pošto sam ceo život proveo u privredi i bavio se odgovornim poslovima, da privatizacija državne svojine nije uslov uspešnog razvoja, pa zato, gospodo iz Vlade, takav cilj nema smisla ni postavljati, a vi ga postavljate. Evo jednog primera koji bi građani Srbije trebalo dobro da poslušaju, mada je 21 čas i 10 minuta, da bi shvatili o čemu se zapravo radi. Govorim o privatizaciji Mobtela.
Nedavno je norveški "Telenor" kupio kompaniju Mobtel u kojoj je većinski vlasnik bila Vlada Srbije. Većinski vlasnik kompanije "Telenor" je Vlada Norveške. Njeno učešće u "Telenoru" je, prema podacima sa interneta od 9. avgusta 2006. godine, bilo oko 54 odsto, dakle, veće nego učešće Vlade Srbije u Mobtelu. Pitanje koje se samo po sebi nameće i koje se s tim u vezi može postaviti jeste zašto bi poslovanje kompanije Mobtel bilo uspešnije ukoliko je njegov većinski vlasnik Norveška vlada, a ne Vlada Srbije? Zašto Norveška ne pomišlja na privatizaciju «Telenora», dok se u Srbiji prodaja Mobtela tumači kao veliki uspeh aktuelne državne vlasti i administracije? Niko to danas nije pitao, a ova vlada se hvali time.
Ima i drugih mišljenja, a ne samo da je ova privatizacija izvanredno dobro urađena i da je priliv sredstava veliki. Ta sredstva su vezana za Nacionalni investicioni plan. Kada govorimo o raspodeli tih sredstava, ne mogu a da ne pitam šta je sa sredstvima onih koji su ih dobili ovim planom, a ne mogu da ih iskoriste jer nisu bili spremni, nemaju projekte, nemaju čak ni trenutne ideje na koji način ih utrošiti? Ima mnogo opština koje su takve. Prosto su bili iznenađeni izveštajem koji su dobile opštine o dodeli tih sredstava iz Nacionalnog investicionog plana.
Pitam, bez obzira na ono što je ministar Dinkić danas rekao, da li će ta sredstva biti vraćena u fond Nacionalnog investicionog plana, pa kasnije preusmerena tamo gde će biti efikasnije upotrebljena, da ne stoje, u nešto gde postoje projekti, ili neće?
Ministar Dinkić je rekao da neće biti prebacivanja sredstava iz oblasti jednog projekta u drugi. Pitam, da li će iz istih projekata, iz iste oblasti, ono što ne bude utrošeno biti prebačeno tamo gde postoje investicije?
Zašto ovo govorim? Najbolje je na primerima pokazati.
Projekat investicije iz oblasti sporta. U ovom delu IV, kada se govori o sportskim halama i fiskulturnim salama, u Apatinu, odakle dolazim, opština se hrabro zadužila kreditnim linijama, pre ideje o Nacionalnom investicionom planu, i sa preko 150 miliona evra ušla u investiciju koja je skoro završena, otvaranje dve sportske hale u dve mesne zajednice, plus, iz budžetskih sredstava, 30 miliona dinara za finansiranje sporta i omladine, kako bismo imali zdravu naciju, kako bismo decu iz kafića odveli u sportske dvorane.
Uredno smo podneli dokumentaciju, na vreme, pratili sajt, a nismo dobili nijedan jedini dinar, a mnoge druge opštine treba da dobiju sredstva, ali u ovom momentu nisu spremne, jer nisu imale zvanične projekte ni mogućnost da te projekte proslede u Ministarstvo finansija, a dobili su na časnu reč ova sredstva. Bili su iznenađeni time što su dobili.
Drugi primer. Kada govorimo o Razdelu 12, vide oni koji prate to danas, a malo ih je, sem srpskih radikala, o funkciji 410, ekonomska klasifikacija 551 govori o finansiranju industrijskih zona i parkova. Zaista me je iznenadila podela tih sredstava.
U opštini iz koje dolazim, robno-transportni centar, gotovi projekti, pozitivne studije izvodljivosti, opština investirala puno toga, projekat vredan 210 miliona evra, ima zainteresovanih stranih ulagača, a Vlada je do sada pomogla samo u jednom delu - oko izgradnje puteva.
Naravno da smo i tu dostavili kompletnu dokumentaciju i nismo dobili ništa. Zaista je to čudno, jer je Vlada već jednim delom za puteve investirala u taj put koji treba da povezuje taj robno-transportni centar sa industrijskom zonom. Nismo dobili nikakva sredstva. Možda zato što SRS tamo učestvuje aktivno u vlasti.
Možemo i dalje da navodimo primere, da pričamo i pitamo zašto sredstva Nacionalnog investicionog plana nisu usmerena na razvoj preduzetništva i preduzeća kako bi se što više ljudi zaposlilo, kako mladi stručnjaci ne bi odlazili u inostranstvo, a stalno smo spremni da kritikujemo to, kako mladi, tako i oni stariji koji su ostali bez posla.
Statistika kaže - 10.000 preduzeća i 20.000 radnji jednako 50 do 60.000 zaposlenih. Budžet se ne dotiče toga. Svakome je valjda u ovoj Srbiji jasno da je osnovni problem što privreda ne radi i što sve više i više ljudi ostaje bez posla.
Danas smo čitali u novinama anketu o tome gde treba uložiti sredstva Nacionalnog investicionog plana. Kaže se da 36 odsto ispitanika smatra da su to investicije u privredu, a toga ovde nema.
Kada govorimo o naplati poreza, ministar Dinkić se dotakao i te teme i kaže da je naplata poreza dobra, da je povećana, pa ipak fali nekih 5,5 milijardi za podelu penzija.
To će se rebalansom nadomestiti kako bi se dodvorili penzionerima, a, na drugoj strani, iste te penzionere šikaniramo, ne mi nego ministarstvo pod čijim su resorom inspekcijske službe, nekim drugim stvarima, i ovo je prilika da nekoliko reči kažem i o tome.
Ministarstvo finansija je formiralo tzv. mobilne ekipe Poreske uprave. Da li ste do sada čuli za takve ekipe? Oni se tako predstavljaju na terenu, mobilne ekipe Poreske uprave. Evo jednog dopisa koji sam dobio da pročitam, neću ga ceo čitati, samo ukratko.
To je dopis vlasnika tih prodavnica, ljudi koji imaju jednu ili dve male prodavnice mešovite robe, koji, jednostavno, preživljavaju, ali zapošljavaju još troje, četvoro ljudi. Te mobilne ekipe su bile kako u Apatinu, tako i u drugim mestima. Pričao sam sa kolegama poslanicima iz drugih opština, zatvaraju te prodavnice.
Bila je mobilna kontrola i neće da pravi inventar, bez obzira na to što trgovci koji su zatečeni u tom momentu tvrde da je sve u redu, da je sve ispravno i što traže da se napravi inventar. Odgovor je da ovi, jednostavno, nemaju vremena, neće da se bakću s tim. Kontrola je izvršena, potpuno su ispoštovali odredbe Zakona o fiskalnim kasama, što je vidljivo iz zapisnika sačinjenog prilikom iste kontrole.
Išao sam lično tamo da se uverim, pošto je ovaj dopis došao u opštinu, od određenog broja tih vlasnika malih objekata koji preživljavaju, jer nisu znali šta da rade. Zamerena nepravilnost odnosi se na deo prodaje na dug, a svi znamo da zbog hronične besparice pojedinih kategorija stanovništva, na svoju štetu, ti trgovci izlaze u susret potrošačima koji u momentu kupovine ne raspolažu platežnim sredstvima, odnosno kupuju robu na čuveni dug, koji se izmiruje prilikom sledeće isplate penzija ili plata.
Znači, to se uglavnom odnosi na taj najniži, siromašni deo stanovništva, a to su penzioneri.
Napominje se da se svaka takva kupovina evidentira preko fiskalne kase, odnosno plaća se PDV, premda nije naplaćen od kupca. Neko bi mogao da proveri i da prekontroliše ovo što ja govorim. Sve je veći broj trgovaca i vlasnika prodavnica i preduzeća za koje postupak i rešenje ministra Dinkića znači sledeće - prodavnice se zatvaraju, a moraju pri tome da plate i velike kazne.
Mislim da je logično u današnje vreme krize, kada je siromaštvo veliko i kada ljudi ne rade, ako se već sprovodi neka poreska disciplina, a slažem se da ona mora da postoji – da se ne mogu primeniti duple mere. Preduzeća se mogu ili zatvoriti ili će se kazniti, ali ne i jedno i drugo. Mogu da se otvore prodavnice, da se puste da rade, kako bi mogle da plate kazne. Ne može i jedno i drugo.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime kolege Ivana Radića izašao sam za govornicu i podneo u ime poslaničke grupe SRS amandman na član 62. kao i na član 61, gospodin Krasić je to malopre objašnjavao.
Pošto sam ja poslednji govornik iz SRS po ovom zakonu, pokušaću zaista da kažem još jednom, što bi trebalo shvatiti kao ozbiljno upozorenje ako se ovaj zakon usvoji.
Poreska uprava je jedina u državi tehnički i kadrovski osposobljena za kontrolu i naplatu fiskalnih prihoda, pa čak i prihoda koji pripadaju lokalnoj samoupravi i treba da ostane kao jedinstvena služba na nivou Republike.
U stvari, Predlog ovog zakona predstavlja obično bacanje prašine u oči poslanicima i lokalnoj samoupravi, a ja dolazim iz lokalne uprave i ako sam dobro upoznat sa ovim problemom, gde se umesto decentralizacije javnih prihoda vrši decentralizacija poslova, na taj način što se ozbiljan posao utvrđivanja naplate kontrole javnih prihoda prenosi lokalnoj samoupravi.
Umesto da to radi Poreska uprava, koja je po postojećoj zakonskoj regulativi za to i nadležna, bez obzira da li se radi o republičkim ili lokalnim prihodima. Zato iz više razloga ovaj zakon treba odbiti.
Jedan od razloga je sledeći – Poreska uprava je trenutno politizovana od strane G17 plus. To su činjenice.
Svi ljudi su došli po partijskoj liniji i ne znaju, mnogi ne znaju da rade ove poslove, a kompletno ne žele da naprave pravu organizaciju posla i da osposobe Poresku upravu da efikasno naplaćuje sve javne prihode.
Ona, u stvari, ovaj vruć krompir prebacuje, kao što je rekao gospodin Krasić, opštinskim vlastima. Ovi tzv. lokalni javni prihodi se naplaćuju direktno rešenjem od građana i preduzetnika, što predstavlja nepopularne mere, a Poreska uprava G17 prebacuje pritisak nezadovoljstva javnosti na opštinsku vlast i to uskoro pred izbore koji će biti, nadam se što pre, na jesen. Sebi ostavljaju naplatu čistih prihoda od PDV-a, akciza i zarada koje građani i ne osete.
Vidite o čemu se tu radi. Zgodni su za prikupljanje političkih poena kroz kasnija razna oslobađanja. Ponavljam, radi se o poreskoj upravi koju vodi G17 plus.
Stvaranjem lokalnih poreskih uprava razvija se jedan od najefikasnijih državnih organa, što je njihov cilj.
Stvoriće politizaciju tih službi na lokalnom nivou koje će zavisiti od volje onih koji su na vlasti. To moramo priznati. Različito će se postupati od opštine do opštine i na kraju će svi imati manji prihod u budžetu.
Poreska administracija mora biti jedinstvena na nivou cele države Srbije i sve te prihode naplaćivati, što je sasvim normalno, istim intenzitetom.
U stvari, to znači da ona mora dograditi svoju unutrašnju sistematizaciju i softversku podršku da može u celini i efikasno naplaćivati sve lokalne prihode, član 6, što je gospodin Krasić malopre nabrojao, da ja to sada ne nabrajam.
Čl. 58. i 59. zakona takođe bi mogli da se brišu, ali nismo to stavili i nije toliko ni bitno, zato što smo jednostavno hteli tim našim amandmanima, navodeći da se brišu i pojedini članovi, da skrenemo pažnju da ovaj zakon uopšte ne valja.
Ne treba da se usvoji, jer nema nikakve logike da ono što mnoge poreske uprave u Srbiji ne rade, jer nisu dobro organizovane, vidite šta se sada dešava.
Mnoge poreske uprave u samoj opštini nisu dobro organizovane, a sada treba da preuzmu neki posao od Republičke poreske uprave sa ljudima koji ne znaju da rade taj posao.
Nisu sposobni da rade posao, a lokalna uprava treba da ih preuzme zajedno sa kancelarijom i opremom, svim ostalim sredstvima i ljudima, a u stvari to je presipanje iz šupljeg u prazno.
I tamo se to na lokalnom nivou mora iz početka organizovati, a rekao bih i siguran sam, uz pad ukupne efikasnosti, umesto da se uz mali napor to organizuje na nivou poreske uprave.
Sve u svemu, zakon treba odbiti u celini, jer je on totalni promašaj, nama ne treba decentralizacija poslova, već decentralizacija prihoda.
U stvari, to je pokušaj Mlađana Dinkića da stavi kukavičje jaje nama lokalnim samoupravama, što znači da će prihodi, iz člana 35. i 36. u celini da budu prihodi lokalne samouprave, a ne kao do sada – prihodi Republike i pokrajine.
Treba ići sa predlogom da lokalni javni prihodi budu i porez na kapitalnu dobit, deo od poreza na dobit preduzeća itd, a ne da se lokalnoj samoupravi dodeljuje nepopularni posao i nezadovoljstvo građana.
Ovde nije zanemarljivo ni reći na kraju da je ovakva ideja kontraproduktivna za funkcionisanje same Poreske uprave, jer se razdvajaju u dva sistema podataka. Niko o tome nije pričao, što će otežati uvođenje sintetičkog načina oporezivanja, a u krajnjoj meri dovešće i do pada u naplati svih budžetskih prihoda u državi. To će biti veliki problem, videćete i sami kroz naredni period ako se usvoji ovaj zakon.
Završio bih sa ovim, ali iskoristio bih priliku, gospodine predsedniče, da postavim jedno poslaničko pitanje, da se prosledi i zabeleži.
Radi se o insistiranju velikog broja ljudi kod mene u opštini Apatin, ratnih vojnih invalida, samohranih majki i dece bez roditelja, nesretnih ljudi koji su nastradali u ratu, a vi znate da je Apatin područje koje je prihvatilo veliki broj prognanih i izbeglih lica 1995. godine, da je svaki treći bio prognano i izbeglo lice. Mnogi od njih ostali su da žive i dan-danas u Apatinu.
Odlukom od pre godinu i nešto dana dobili smo da je Apatin između ostalih nekoliko gradova u Srbiji dobio izgradnju 32 stana od donacije japanske vlade.
Vršeni su pregovori, ja sam prisustvovao nekim sastancima, odredili smo lokacije, dolazili su ti ljudi u Apatin, infrastrukturu obezbedili, čak i projekte, sve smo predali i kada je trebalo da dođe do realizacije, jednostavno već godinu dana niko ništa nije preduzeo.
U međuvremenu se dešava to da su neke opštine dobile i počele izgradnju tih stanova. Mi smo to objavili na sva usta putem sredstava informisanja, i štampanih i pisanih, da pomognemo tim nesrećnim ljudima bar sa tom količinom stanova. Jednostavno, desilo se nešto što je, po meni, neverovatno. Ovo pitanje upućujem resornom ministarstvu koje vodi ministar Lalović.
Desilo se to da nismo dobili nijedan stan posle silnih papira i pregovora. Sasvim slučajno sam saznao da je to što je namenjeno opštini Apatin dobila opština Inđija i čuveni predsednik opštine Inđija – gospodin Ješić, koji se slika svaki dan i predstavlja kao izuzetno uspešan predsednik opštine.
Da li je to način da se tako radi, da ti ljudi ostanu bez tih stanova.
Potrebni su svima, ali cela Srbija zna da je Apatin bio centar za prihvat prognanih lica kao pogranično mesto, a gospodin Ješić je dobio te stanove verovatno zato što je dobar sa Vladom i sa gospodin Lalovićem, sa Dinkićem se slika itd. To smo konstatovali pre neki dan.
Moje pitanje bi bilo – da se objasni meni lično kao narodnom poslaniku, predstavljam građane opštine Apatin, zbog čega je opština Apatin izgubila tu donaciju japanske vlade kada je bilo rešeno sve za izgradnju 32 stana za ratne vojne invalide.
Zašto Apatin nije dobio ono što je već bilo rešeno?
Gospodine predsedavajući, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na Predlog zakona o računovodstvu i reviziji. Amandman govori o članu 29. gde se jednostavno traži da se taj član briše.
Znam da poslanička većina ima puno protiv toga što mi u kratkom obrazloženju amandmana koje pišemo na razne zakone kažemo kratko da taj član treba da se briše, ali pokušaću da vam objasnim i da vam argumentujem da to nije tačno i da ovaj član 29. mora da se briše, što se složio i gospodin Jovan Todorović, poslanik druge poslaničke grupe, grupe koja podržava ovu vladu.
Pored navedenih članova do sada koje smo obrazlagali, nije prihvaćen ni ovaj moj amandman na član 29, a kojim se predlaže da se ovaj član briše kao nepotreban, s obzirom na to da interna revizija nije obavezna i da je to pitanje u delokrugu interne regulative i nadležnosti menadžmenta i njihove ocene za potrebom uvođenja interne revizije.
Međutim, u obrazloženju Vlade Republike Srbije, kao razlog za neprihvatanje mog amandmana, navedeno je da je u Zakonu o privrednim društvima propisano da društva sa ograničenom odgovornošću i akcionarska društva moraju imati internog revizora ili odbor internih revizora. To je u obrazloženju Vlade, što apsolutno nije tačno.
Naime, Zakon o privrednim društvima, "Službeni glasnik Republike Srbije" broj 125/04, propisao je članom 168. stav 1. da društvo sa ograničenom odgovornošću ima internog revizora ili odbor revizora, ako je tako određeno osnivačkim aktom ili ugovorom članova društva.
Članom 329. stav 1. da se osnivačkim aktom ili statutom otvorenog akcionarskog društva može odrediti, a kod kotiranog akcionarskog društva mora se odrediti da društvo ima internog revizora, nadzorni odbor ili odbor revizora. Znači, radi se o dispozitivnim normama kojima se samo daje mogućnost, a ne stvara obaveza, osim, kao što sam malopre rekao, kada su u pitanju kotirana akcionarska društva. Tako da su i ovi navodi iz obrazloženja Vlade Republike Srbije, odnosno da je Zakonom o privrednim društvima propisano da društva sa ograničenom odgovornošću u akcionarskim društvima moraju imati jednog internog revizora ili odbor internih revizora, to je apsolutno netačno.
Naravno, ovo ne bih pričao napamet da se nismo, ja i moje kolege iz poslaničke grupe SRS, konsultovali sa ljudima koji se bave ovim problemima svakodnevno. Umesto za uspešan rad i aktivnosti tih ljudi i tih saveza da se dodeli neko priznanje, napada se ovaj savez od strane Ministarstva finansija ili nekih profitabilnih preduzeća, akcionarskih društava, kojima se nameće da budu to što Vlada hoće.
Ovde se radi o nečemu drugom, ili da skratim kao što reče kolega Krasić, pošto radno vreme ističe, da ne bih obrazlagao sve, jer imao bih zaista puno, vezano za ovaj član, da obrazlažem, a možda i hoću, jer pored navedenog, Predlog zakona ima još niz nedostataka i čine ga nepotpunim i nejasnim, a u nekim delovima i neprimenjivim, dame i gospodo.
Posebno pitanje je što zakon nije usklađen sa međunarodnim standardima, direktivama Evropske unije, u koju želite da uđete po svaku cenu, i preporukama Svetske banke, iako je u obrazloženju navedeno da je usklađen, što nije tačno. Kolega Krasić je to malopre konstatovao. Ne mogu obe stvari biti usklađene u tom zakonu, i ovo i ono drugo.
Najzad, na kraju da kažem da je opšta ocena da bi usvajanjem ovakvog zakona svakako nanelo veliku štetu sistemu finansijskog izveštavanja u Srbiji, i verujte mi, računovodstvu i toj profesiji bi donelo potpuno nevažnu ulogu i marginalizovalo bi je.
Zbog toga bi ovakav predlog trebalo, po mišljenju mnogih, povući iz procedure usvajanja i staviti ili sastaviti novi tekst, koji bi bio jasan, primenljiv i zasnovan na savremenim dostignućima računovodstvene prakse i teorije, ali uz učešće kompetentne naučne i stručne javnosti i dogovaranja svih poslaničkih grupa, a ne samo jedne. Kada ovo govorim, mislim na ministra Dinkića, Ministarstvo finansija i G17 plus. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, pri kraju smo razmatranja amandmana koje je podnela poslanička grupa SRS. Vlada je na svojoj sednici sredinom meseca razmatrala, davala mišljenje i naravno odbila sve amandmane koje je SRS podnela.
Uz svaki odbijeni amandman dala je mišljenje i kratko obrazloženje, ali imajući u vidu da su u tom obrazloženju za neke od amandmana dati navodi paušalni i da nemaju uporište u drugim zakonskim propisima, niti u prihvaćenoj međunarodnoj praksi, ovim putem želim da kažem da zahvaljujući našim izlaganjima, braneći ove amandmane, postalo je jasno zbog čega nijedan predlog poslaničke grupe SRS nije prihvaćen i verovatno neće biti prihvaćen.
A imali smo ideju i motiv i davali amandmane, sve u cilju uređivanja haotičnog stanja na tržištu računovodstvenih i revizorskih usluga, ali Ministarstvo finansija nije prihvatilo naše amandmane.
Ovo govorim više radi Saveza računovođa, više radi građana Srbije, koji ipak gledaju ovaj prenos, bez obzira što nas ima ovako malo.
Možda je isti razlog i za osporavanje saveza, njegovog međunarodnog značaja, međunarodnih obaveza i prava, njegovih profesionalnih nastojanja da se donesu jasni i primenljivi zakonski propisi, kako bi svako bio odgovoran za ono što radi.
To je bio naš cilj.
Nameće se i pitanje zbog čega Ministarstvo finansija ne želi da sarađuje sa Savezom i neće da primi neke savete ili neke predloge poslaničke grupe SRS, pa čak ni da odgovori bar na jedno od desetine i desetine pitanja ili predloga koje je Savez računovođa i revizora uputio Ministarstvu finansija, da ih primi na razgovor, bar toliko da se udostoji.
Savez je u transparentnom procesu, uz učešće najeminentnijih stručnjaka, doneo svu nacionalnu profesionalnu regulativu, preveo i ažurirao sve međunarodne standarde, a ministar, iako je više puta obavešten o tome, ni do danas nije doneo, niti objavio rešenje u skladu sa članom 20. važećeg Zakona o računovodstvu i reviziji.
Na kraju, želim radi vašeg informisanja, i ostalih poslanika koji nisu ovde, da ukažem na to da je Savez ostvario ogromne rezultate na edukaciji računovođa i implementaciji priznatih standarda u procesu usklađivanja sa tekstovima EU, što ima ogroman značaj u razvoju računovodstvene prakse i struke.
Narodni poslanici, žao mi je što ih nema više ovde, setimo se, bilo je više nacrta zakona, sve lošijih od lošijih predloga, koji nikada nisu zaživeli, pa mislim da tako neće ni ovaj zakon ugledati svetlost dana u praksi.
Loši zakoni i nedoneti prateći propisi svakako odgovaraju nekim profitabilnim ciljevima, što je moj kolega Arsić malopre govorio. Ako kažem, nekim profitabilnim ciljevima, mogao bih da se složim, gospodine Arsiću, s tobom, da je tu i Akcionarsko društvo Privredni savetnik i malopre ono što si ti nabrojao, da se tu radi o ličnim interesima nekih lica povezanih sa njima, ali ne i harmonizovanom računovodstvu i računovodstvenoj profesiji, a još manje poreskim obveznicima Srbije, a ponajmanje našem iovako trnovitom putu ka Evropskoj uniji.
Ovaj zakon neće ubrzati taj put ka Evropskoj uniji, ponavljam, ka kome vi uporno težite. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, Milorad Mirčić je podneo amandman na član 11. Predloga zakona o amnestiji, ali on opravdano nije tu. Pokušaću nešto da kažem što do sada nismo rekli, neću biti dugačak, samo u okviru dozvoljenog vremena, a nadovezaću se na dosadašnje izlaganje gospodina Krasića, za one koji nisu bili u sali i pročitaću onako kako bi to trebalo svako da pročita kada izlazi da obrazloži amandman, zbog gospodina Šormaza.
Na osnovu člana 145. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, gospodin Mirčić je podneo amandman na Predlog zakona o amnestiji, na član 11. Gospodin Šormaz se naljutio zašto mi srpski radikali izlazimo, zašto govorimo i obrazlažemo to. Ušao je kao furija, rekao ono što je hteo i što nije hteo i jednostavno otišao istog momenta.
Ne znam šta mu je to značilo, ali ja sat i po vremena nisam izlazio iz sale, zato sam se javio, jednostavno nisam shvatio šta je hteo da kaže, ne zna ni on, rekao je ono što nije mislio, samo je izašao napolje, pokušao da se pravi normalan, ali dobro.
Dakle, predlog je da se član 11. briše. U obrazloženju amandmana kaže se da je ovaj amandman posledica prethodnih amandmana. U članu 1. gospodin Krasić je takođe stavio da se amandman briše, naravno svi naši amandmani su bili takvi, zato što nećemo glasati za ovaj zakon.
Amnestija se po pravilu daje nakon oružanih sukoba, nakon rata i zaključenog primirja. Posle 7. oktobra 2000. godine u Srbiji je naglo i naprasno procvetala demokratija, to ponavljam, da čujete, za one koji nisu to čuli.
Dakle, služenje vojnog roka je zakonita obaveza, a neispunjavanje je kažnjivo delo, pa se iz Predloga zakona ne može utvrditi koja je to opravdana promena društvenih okolnosti o kojima ovde govorimo. Period amnestije obuhvata i period do 1995. godine, nezvanično, pa onda 1995-2002. godina, pa sada ovaj zakon.
Ovim zakonom, ako se usvoji, zadaje se smrtonosni ili konačni udarac našoj vojsci. Mi znamo zašto, kako reče Šormaz, oni koji vladaju sada moraju da usvoje ovaj zakon.
Ušao je i rekao da će sigurno, kada bude dan za glasanje, poslanička većina imati 130 poslanika, a to je malo više od onoga od pre neki dan kada ste se jedva skupili. To je dobro, on radi na tome, verovatno i ovog momenta.
Dve i po hiljade mladih ljudi je pobeglo da bi izbeglo služenje vojnog roka, a šta je sa civilnim služenjem, jer je i to jedna vrsta amnestije. Navešću vam nekoliko primera, najviše sam zbog toga izašao.
Opština iz koje dolazim, opština Apatin, trenutno je ugrožena poplavama. U subotu i nedelju niko nije spavao, svi smo bili i na jednom i na drugom punktu, sa nama zajedno je bila i vojska, ova koju imamo.
Još jedan primer, pre tri nedelje, kao predsednik opštine Apatin, prisustvovao sam zakletvi nekada najvećeg garnizona u onoj velikoj Jugoslaviji, to je somborski garnizon tzv. "plavaca". Izašao sam da pozdravim ispred opštine te mlade ljude i njihove roditelje, braću, rodbinu, devojke koje su došle i na moje zaprepašćenje, na toj velikoj aerodromskoj pisti garnizona Sombor, video sam samo 280 vojnika.
Mnogi od vas ovde služili su vojni rok, koliko sam uspeo da saznam, baš na tom aerodromu. Nekada je tamo bilo 7.000 vojnika. Pre tri nedelje zakletvu je polagalo samo 280. Izašao sam i zahvalio se tim momcima i roditeljima koji su vaspitali tu decu da dođu i da odsluže vojni rok u uniformi.
A, ima puno u našem i u vašem okruženju onih koji služe taj civilni vojni rok i napominjali smo gde sve ne. Niko se nije odazvao na poziv da dođu i da nose džakove, samo smo na jednom kupu bacili 3.100 džakova da ne probije Dunav, pre tri dana. To je jedan od primera.
Navešću vam još jedan primer iz Apatina i te Slovenije koju smo često pominjali. Prva žrtva onog rata i prva žrtva vojske JNA, bio je mladi poručnik Bubalo iz Apatina. Niko do sada o tome nije pričao, bio je sin jedinac. Podigli smo mu spomenik i obeležje, jedino mi iz lokalne uprave smo spominjali to, a njihove roditelje slučajno je komšija, koji više nije živ.
Ali, moram da kažem i sledeće – odziv na mobilizaciju, tu časnu dužnost svakog građanina, u opštini iz koje dolazim, a vezani smo svi za Krajinu, bio je 110%, a to znači da su se svi koji su dobili poziv za mobilizaciju, odazvali, i još 10% više ljudi, dobrovoljno, koji su se prijavili u jedinice, a da ne pričam o dobrovoljcima SRS kojih je bilo puno i koji su dali svoje živote časno i pošteno za odbranu zemlje.
Zato je ovaj zakon sraman. Siguran sam da neće proći, gospodine ministre. Siguran sam da SPS, em što neće glasati, neće ni biti prisutan ovde u sali, kada dođe taj zakon. Neće proći, a možda ćemo čekati neka druga vremena da nešto konkretnije uradimo po ovom pitanju.
Poštovani građani Srbije to znaju, oni to posmatraju, gledaju, i daće svoj sud naravno, ali evo, ne znam koliko još imam vremena, da ostavim vremena gospodinu Krasiću da da završnu reč, kao ovlašćeni predstavnik po ovoj tački dnevnog reda.

Whoops, looks like something went wrong.