Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mogli bismo dijalektički sada tu da stavimo neki znak jednakosti između morala maloletne i punoletne osobe. U poslu koji obavljaju maloletnici, ne možemo primeniti iste principe koji prate posao punoletne osobe, kao i one zabrane u bioskopskim salama. Zabranjeno je osobama ispod 18 ili 16 godina da posmatraju određeni film zbog scena koje, po procenama validnih stručnjaka, dovode u pitanje kredibilitet mlade osobe, ukoliko ona nije imala vremena da formira sopstveni sistem vrednosti i uspostavi neke lične svetonadzore da bi mogla da funkcioniše kao punoletna osoba.
Radi se, recimo, o šou biznisu; o nekim situacijama koje možda još nisu u praksi uspostavljene kod nas, ali koje će se, hteli mi to ili ne, verovatno logikom života uspostaviti vrlo brzo. Dakle, u poslu mora postojati neka vrsta ne sankcionisanja, već zaštite osoba koje su maloletne, u odnosu na one koje su punoletne povodom ovog pitanja baš ovako kako je formulisano u ovom članu Zakona.
Inače, u suštini, tačno je da ne možemo imati dvostruki ili trostruki moral; pa jedan za maloletne osobe, drugi za punoletne, a treći za penzionere. To je proisteklo iz nečega što je civilizacijska tekovina modernog sveta i mi smo zbog toga to podržali.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je potrebno izanalizirati sve ono što se desilo i doneti najkvalitetniju odluku. Tu odluku će svakako doneti Skupština. Verujte da nikome nije u interesu da zloupotrebom jedne kartice, u situaciji u kojoj se mi nalazimo, ospori čitav jedan zakon, koji je nama veoma važan.
Očigledno je taj zakon važan. Možemo da polemišemo, ali ovo nije mesto za polemiku. Tim jednim glasom na koji se pozvala jedna poslanička grupa, tim jednim glasom se suština ne menja.
Znači, Administrativni odbor treba da utvrdi nekoliko činjenica. Mi imamo zvaničnu potvrdu od nadležne skupštinske službe, na osnovu koje se veoma jasno vidi da je čovek koga pominjete bio u Skupštini. Taj čovek će doći na Administrativni odbor. (Žagor.)
Ukoliko Administrativni odbor donese odluku koja nije prihvatljiva za Skupštinu, Skupština će se o tome izjasniti. Potrebno je na osnovu nekih argumenata doneti odluke, inače će Skupština postati najbezazlenije mesto u državi. (Tomislav Nikolić, sa mesta: Odavno je.)
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pošto je čudna skupštinska većina odlučila da se sutra ne radi, ja bih vas zamolio da bar danas svađe zamenimo radom.
Od toga šta je MMF rekao o kvalitetu vlasti prethodnih 10 godina, niko od onih koje pokušavamo danas da promenimo neće imati koristi, jer se od toga ne živi. Pokušajte da u svemu sledite neku logiku i red. Pokušajte jednom, neko od vas 37 (koliko vas ima u poslaničkoj grupi Socijalističke partije Srbije), da kažete ono što nam govorite čim izađete iz ove sale, da nam čestitate na hrabrosti zbog zakona koji donosimo, koji i vi podržavate, a koji ne smete da donesete. Izađite jednom, vi uspešni privrednici, sa kolektivnim ugovorima preduzeća koja ste vodili. Izađite jednom sa materinskim dodacima koje ste isplaćivali. Izađite jednom sa porodiljskim odsustvima koja ste poštovali, pa ćemo onda imati razumevanja za vas, a do tada će to biti samo puka svađa.
Zato posvetite pažnju činjenicama, članovima zakona o kojima razgovaramo. U onome što je ostalo iza nas niko nije bio srećan, verujem da niste ni vi kao vlast uživali u onome što se dešavalo. Zato u ovom zakonu o radu postoji puno članova o kojima se može ozbiljno razgovarati i ne postoji nijedan član koji bi mogao postati predmet neke neargumentovane svađe. Pošto ste odlučili da se sutra ne radi, ja vam predlažem da poštujete ono što ste dužni da poštujete, jer su vas građani izabrali svojom izbornom odlukom da ovde radite.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ipak bih vas zamolio za pristojno ponašanje. Verujte da granice pristojnosti ne poštuju granice partije koju predstavljam ovde u parlamentu. Izneta je veoma ozbiljna primedba ne samo zbog toga što je gospodin Maršićanin predsednik Skupštine, već zbog toga što mi ovde treba da donesemo odluku kojom se ovaj zakon dovodi u izvestan konflikt sa međunarodnim radnim zakonodavstvom.
Predložiću predsednicima poslaničkih grupa da mi u pauzi izanaliziramo od međunarodnih propisa, između ostalog i Konvenciju broj 107 Međunarodne organizacije rada, kako bismo se još jednom uverili u ono u šta smo se uverili u razgovoru sa predstavnicima sindikata - da ne postoji nijedan član ovog zakona koji je u konfliktu sa međunarodnim konvencijama koje smo potpisali i koje štiti Međunarodna organizacija rada.
Tačno je da gospodin Bronštajn nije Međunarodna organizacija rada, ali hajde onda da čujemo ime i prezime te međunarodne organizacije rada, ako nije dovoljno razgovarati sa zamenikom direktora te organizacije, pa da onda vidimo ko je ta reprezentativna ličnost sa kojom ćemo se sresti.
Ali, tom logikom ni Vojislav Koštunica ni Zoran Đinđić nisu savezna država, odnosno Republička vlada, nego bi valjda trebalo da razgovaramo sa svakim građaninom ponaosob. Molim vas da ovu našu raspravu ipak usmerimo ka činjenicama i argumentima. Mi smo razgovarali sa zamenikom direktora Međunarodne organizacije rada, kako bismo nakon brojnih izmena i usklađivanja u potpunosti uskladili zakon o radu sa međunarodnim konvencijama, koje je - ne Savezna Republika Jugoslavija nego Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija još 1970. godine prihvatila, a mi smo u obavezi da to i danas poštujemo.
Dakle, nijedan segment radnog zakonodavstva koji mi predlažemo nije u konfliktu sa potpisanim i preuzetim konvencijama, niti se naše radno zakonodavstvo na drugačiji način postavlja prema radniku od radnog zakonodavstva moderne Evrope.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, drago mi je ako smo se u međuvremenu složili sa stavom DSS-a da nema razlike između zamenika direktora, gospodina Bronštajna i MOR-a. Na osnovu pomenutog citata jasno je da vi upravo u funkciji i rečima gospodina Bronštajna prepoznajete oficojelni stav MOR-a i pozivate se na njega kao takvog.
Druga primedba, koja se tiče čl. 105. i loših posledica koje bi proistekle iz njegove primene, zapravo ne stoji; ili je to novo tumačenje vašeg distanciranja od ovog zakona, jer smo juče iz usta poslanika DSS-a čuli da vi ne podržavate ovaj zakon zato što su smenjeni neki direktori domova zdravlja po Srbiji.
Što se tiče člana 105, mi vodimo raspravu o zakonu u načelu, a ne o zakonu u pojedinostima. Vaše distanciranje od podrške zakona u načelu, zapravo je rušenje ovog zakona. Ovaj zakon o radu, hteli vi to da priznate ili ne, je reformski zakon zbog toga što je on proistekao iz reformskog projekta koji se realizuje na nivou savezne i republičke administracije. Ovaj zakon o radu je, hteli vi to da priznate ili ne, proistekao iz naše obaveze koju smo kao država, ne kao Republika Srbija koja ovaj zakon brani, već kao država SRJ, preuzeli kroz stend-baj aranžman sa MMF-om.
Ako neko želi da kaže da ovaj zakon o radu ne treba Srbiji, onda treba da kaže koja je cena tog zakona. Treba da kaže da Srbiji ne treba saradnja sa MMF-om; da Srbiji ne treba saradnja sa Svetskom bankom; da Srbiji ne treba saradnja sa Pariskim i Londonskim klubom; da Srbiji ne treba realizacija kredita za mala i srednja preduzeća, jer smo ustanovili da po vašem Srbiji ne treba Agencija za mala i srednja preduzeća. Da li je odgovor na sve to saradnja sa Irakom i Bagdadska konferencija? Ako jeste, onda nam to ponudite na osnovu argumenata. Garantujem vam da ćemo mi to podržati, jer nas interesuje suština.
U ovom trenutku, suština člana 105. nije onakva kako je vi predstavljate. Brisanje ovog člana podrazumeva da jedan zaključeni ugovor o radu, pod određenim uslovima, u toku rada ne može da se menja. To znači da vi brisanjem ovog člana pokušavate (ajde da se poigramo imenima) nekog poslodavca koji dolazi iz inostranstva kako bi reformisao i podigao proizvodnju u "Zastavi" da obavežete na poštovanje ugovora o radu koji je taj radnik u "Zastavi" potpisao sa društvenim rukovodstvom tog preduzeća, sa Republičkom vladom i sa svima onima koji su učestvovali u procesu ugovaranja između poslodavca, (poslodavac u "Zastavi" je država) i radnika, a tako nešto nama nije potrebno.
(Predsedavajuća Nataša Mićić: Gospodine Jovanoviću, vreme.)
Još samo u najkraćem, član 8. zakona o radu, koji vi ne želite da pročitate u celini, glasi: "Pojedine odredbe ugovora o radu kojima su utvrđeni nepovoljniji uslovi rada od uslova utvrđenih zakonom i opštim aktom, odnosno koje se zasnivaju na netačnom obaveštenju od strane poslodavca o pojedinim pravima, obavezama i odgovornosti zaposlenog, smatraju se ništavim." Dakle, to je tačno, to je bilo i u prethodnom zakonu i mi tu odredbu zakona nismo promenili.
Nije tačno da je problem u članu 105. Problem je u kontinuiranom destabilizovanju reformi u našem društvu, u destabilizovanju koje ima svoje nonsense: povodom Zakona o privrednim komorama, koji ste predložili kao poslanici, pa rušili u Skupštini; Zakona o formiranju Agencije za mala i srednja preduzeća, koji ste podržali na odborima parlamenta, a takođe rušili u Skupštini; Zakona o radu, koji takođe rušite u Skupštini, a prethodno ste mu pružili podršku u skupštinskim radnim telima. U tome je problem.
Ako smatrate da je problem u nama, mi smo spremni da o tome razgovaramo, ali zakon o radu nije predmet cenkanja niti trulog kompromisa. On će proći, budite uvereni u to.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, čini mi se da se nismo najbolje razumeli. Bojim se da ni oni koji danas govore u ime sindikata nisu čuli ono što su ti sindikati poručili u svojim protestima i što su rekli u razgovorima koje  su vodili sa nama.
Verujte da je od ovog zakona koji mi predlažemo i o kome smo razgovarali sa njima za njih još veća opasnost odbrana onih koji su ih ostavili na ulici.
Niko od predstavnika sindikata sa kojima sam razgovarao, a razgovarao sam sa predstavnicima svih sindikata koji su kritikovali ovaj zakon, nije rekao da je vlast koja je ovom zemljom vladala do 5. oktobra bolja od ove današnje i da su zakoni koje mi menjamo ovim zakonima bili zakoni kojima su se štitili njihovi interesi.
Juče sam rekao da je nama veoma važna informacija koja govori o nezadovoljstvu u delu našeg društva zbog promena koje mi unosimo ovim predlogom zakona o radu.
Za nas tu nije bitan broj. U Informaciji štrajkačkog odbora, koju su dobili svi poslanici Skupštine Srbije, vidi se da je incijativu Saveza sindikata Srbije podržalo 96 hiljada zaposlenih građana. Milion i 500 hiljada onih koji su bez posla ostali su na nekoj drugoj adresi.
Stotine hiljada mladih koji su otišli iz ove zemlje i u nju ne žele da se vrate takođe nisu rekli ono što imaju da kažu o ovom zakonu o radu. Mi smo uvažili te sindikate, ali smo odbili svaku njihovu ideju povratka na staro.
Ako se plaše budućnosti ne mogu očekivati od nas da ih vratimo u prošlost, jer je tako nešto za nas neprihvatljivo.
Tačno je da smo sa njima razgovarali i da smo postigli načelnu saglasnost oko 30 amandmana. U njihovom predlogu nije bilo ni 58, ni 49, koliko se pominje, u njihovom predlogu se govorilo o 81 korigovanju ovog zakona. Većina tih korekcija proistekla je iz izmena koje prate izmenu člana 1. ovog zakona i promenu statusa kolektivnog ugovora.
Oni su insistirali na obavezujućoj normi. Mi na tako nešto nismo pristali jer smatramo da je zauvek u Srbiji prošlo vreme u kojem se isključivo radnička klasa pitala za svoja prava i diktirala prava drugih.
Stavili smo znak jednakosti između kapitala i radničkog prava i mislim da je to najveći ustupak koji smo ovom društvu mogli učiniti, jer ako danas gledamo u onaj srećniji deo sveta videćemo da u tom delu upravo privreda funkcioniše kroz poštovanje jedne takve jednačine.
Mislim da je veoma loša rasprava u kojoj se karikira ovaj zakon, uz zlonamernu interpretaciju. Veoma je jasno rečeno da porodiljsko odsustvo i naknada za negu deteta traje 365 dana. Porodiljsko odsustvo se pokriva sa 100% zarade. Tačno, tri meseca.
Preostalih devet meseci majka, odnosno otac, ukoliko se za tako nešto odluči, što je novina u skladu sa ovim zakonom, po Zakonu o društvenoj brizi o deci naknada iznosi, pročitaću vam član 16. tog zakona: "Za prvo troje dece u porodici naknada zarade iznosi 100%".
Dakle, ne 65%. Ne morate da ulažete izvinjenje, verujem da to niste uradili u zloj nameri, jer ne vidim vašu nikakvu ličnu korist.
Što se tiče konkursa, takođe je zauvek prošlo vreme nameštenih konkursa i prikrivenih oglasa u "Borbi" ili nekom drugom dnevnom regionalnom listu.
Nama je potrebno kredibilno tržište rada. Nama su potrebni svesni ljudi, uvereni u svoje potencijale, ljudi koji će funkcionisati na tom tržištu rada upravo kroz poštovanje onih principa koji iste te ljude favorizuju u odnosu na druge bilo gde u svetu.
Ako naš radnik može da pronađe posao u Švajcarskoj, Austriji, Nemačkoj, Italiji, Grčkoj, na Novom Zelandu, Australiji i Engleskoj, Americi, ako taj posao pronalazi uz poštovanje pravila na kojima počiva svet, nema razloga stvarati u Srbiji zabran koji će funkcionisati mimo tog sveta, u kome mi veoma dobro živimo.
Dame i gospodo narodni poslanici, bez obzira da li potičete iz redova opozicije ili redova pozicije, kritikujte ovaj zakon u onim segmentima u kojima će se njegovom korekcijom umanjiti sve one loše konsekvence koje neminovno prate ovaj zakon, a favorizovati one dobre strane zakona.
Nemojte pokušavati da na nesreći koja je zajednička, iako kreatori nisu zajednički, ostvarite neku političku korist, jer je ta korist kratkotrajna i, verujte, efemerna u odnosu na sve ono što su dobre posledice ovog zakona.
Mi od zakona nećemo odustati. Očekujem da će poslanici DOS-a, bar onog DOS-a koji je 25. januara ušao u ovu skupštinu, imati hrabrosti da menjaju Srbiju i onda kada te promene prate teškoće. Hvala.
(Tomislav Nikolić, sa mesta: Replika.)
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, kada poslanici nastupaju sa određenim stavovima, onda oni zapravo štite veoma konkretne interese.
Ali, kada su teme kazne za privredni prestup, odnosno prekršaj zbog nepoštovanja jednog veoma važnog zakona - Zakona o drumskom saobraćaju - onda je prosto neverovatno da neko može da štiti interese prestupnika.
Mislim da se ne radi o tome. Ovde se zapravo radi o jednom amandmanu kojim se od vlasti oduzima ono pravo koji su naši prethodnici na vlasti sebi dali, a u ovom konkretnom slučaju čak u mnogo većem obimu.
Mi ovde imamo, amandmanom koji se predlaže, neznatno povećanje kazni u članu 21, a po članu 48. starog zakona, koji mi danas menjamo. Ali, to je neznatno povećanje mnogo manje od onog povećanja koje je u Predlogu zakona o drumskom saobraćaju, a koji sam citirao u četvrtak, predložio resorni ministar koji je poticao iz iste stranke iz koje potiče i ovaj amandman.
Taj zakon tada nije prošao Vladu i nije ušao u skupštinsku proceduru. To je tačno, ali je ipak jasno koje su bile namere predlagača. On je želeo da pooštrenim sankcijama spreči sve ono što je karakteristika, nažalost i danas, našeg drumskog prevoza. Tu ima mnogo zloupotreba, mnogo kršenja zakona i mislimo da je finansijskom represijom najkorektnije i najkonkretnije sankcionisati one koji ne poštuju zakon koji donosimo. Kazne koje predlažemo nisu više od kazni koje su primenjene 1995, kada je zakon koji danas menjamo stupio na snagu.
Tada su kazne koje danas iznose 3.300 maraka, ukoliko to upotrebimo kao neku valutu koja je reper, iznosile 10.000 maraka. Govorim o najnižoj kazni. A, najveća kazna koja danas iznosi 13.000 maraka tada je iznosila 100.000 maraka. Mislim da su veoma jasne i očigledne razlike. Sasvim sigurno je argumentacija sa kojom se obrazlaže, odnosno kritikuje ovakva inicijativa, koju podržava poslanička grupa DOS-a, hroma i necelishodna.
Ponavljam ono što sam rekao i u četvrtak - mislim da nam je potrebna disciplina u drumskom saobraćaju, da nam je potrebno poštovanje propisa u svakom segmentu našeg života, pa i u ovom segmentu o kome danas razgovaramo, i da su ove sankcije blage, prema posledicama sa kojima se suočavamo svakoga dana. Hvala.
Ako smo se složili da je za reper dobro uzeti neku čvrstu valutu koja se nije mnogo menjala tokom poslednjih šest godina, onda neka ta valuta, recimo, bude nemačka marka.
Vi ste 1995. godine, kao poslanici Socijalističke partije Srbije, podržali - u članu 48. stav 1. koji danas kritikujete - kaznu od 10.000 nemačkih maraka kao donju. Mi danas predlažemo kaznu od 3.300 nemačkih maraka. Gornja granica vašeg kažnjavanja je bila kazna od 100.000 maraka. Mi predlažemo 13 puta manju kaznu. Mislim da je to dovoljno i sasvim je sigurno da nemate argumentaciju kojom možete ovako nešto da obrazložite.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je najkonkretniji zakon, s obzirom da su njegove posledice najjasnije već u startu ove rasprave. Ono što svakako jeste i prvi efekat dosadašnjih diskusija upravo je činjenica kojom oni koji su pre 10 godina Srbiji obećali švedski standard danas pokušavaju da nas uvere kako Berlinski zid još uvek postoji, kako je Evropa podeljena na Istok i Zapad ili kako se ujedinila po pitanju otpora prema globalizaciji.
Kada Srbiji preporučite francuski recept, objasnite i kako se do francuskog standarda stiže sa dugom od 25 mlrd. maraka, kada Srbiji preporučite francuski standard, objasnite kako se do tog standarda stiže sa penzionim minusom od dve mlrd. maraka, kako se do tog standarda stiže sa 40.000 preduzeća u stečaju, sa 1,5 milion radnika bez posla, kako se do tog standarda stiže sa bruto nacionalnim proizvodom od 1.000 dolara po glavi stanovnika.
To je naša realnost. Ona nije sjajna i stoga mi nemamo potrebu da ovo društvo varamo. Nije tačno da je sa sindikatima postignut neki dogovor koji je potom pogažen. Mi smo prva vlast koja je sa tim sindikatima razgovarala ravnopravno. Prva vlast koja je uvažila 70% njihovih zahteva i prva vlast koja je spremna da kaže - nećemo popustiti pred nerealnim zahtevom koji ima emotivno pokriće, ali koji zapravo predstavlja uvažavanje naših slabosti.
Bez obzira na cenu, mi ćemo svoju državu transformisati. Mi ćemo izgraditi tržišnu privredu. Mi ćemo uvažiti zakone zdravog i normalnog života. Sve drugo jeste utopija, u kojoj je Srbija živela 60 godina. Srbija iz tog sna mora da se probudi, jer je ovo mora. Tu moru ste nam vi ostavili i nemojte biti prepreka promenama, ako već sami niste imali hrabrosti da ih sprovedete, da to promenite.
U koliko ste preduzeća vi kao poslodavci potpisali kolektivne ugovore sa radnicima? Koliko ste materinskih dodataka vi isplatili? Koliko ste vi dali radnicima koje ste ostavili na ulicama? Trideset mesečnih dugovanja po osnovu materinskog dodatka smo nasledili 25. januara kada smo preuzeli vlast u ovoj zemlji. Stotine hiljada ljudi je na ulicama. Slažem se da tema materinskog dodatka i penzionog statusa nema veze sa ovim zakonom, jer ovaj zakon tako nešto ne tretira.
Mi ovde možemo razgovarati o realnom problemu koji pokušavamo da rešimo. Ako želimo da izgradimo Srbiju kao stabilnu, evropsku tržišnu demokratiju i ekonomiju koja poštuje principe razumnog posla, onda moramo primeniti iste one recepte koje su primenili uspešni. Ti recepti nisu laki. Ni jedan lek nije prijatan i niko od nas tako nešto i ne obećava, ali jednom zauvek ovaj zakon će razdvojiti rad od nerada, uspeh od neuspeha, jednom zauvek će se ukloniti taj anahroni znak jednakosti koji je stavljen 1945. godine, kada smo svi zatvoreni u jedan tor u kome smo formalno imali jednaka prava, ali nikada i praktično.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi o ovom zakonu možemo razgovarati samo u onim segmentima i spremni smo da razgovaramo samo u onim segmentima u kojima se on poboljšava. Ni jedna poslanička grupa, osim poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije, nije kritikovala naš odnos prema kolektivnom ugovoru, jer je kolektivni ugovor recidiv poluvekovnog komunističkog sistema, koji do danas praktično nije primenjiv. Može se kritikovati i poslodavac sa skupštinske govornice, ali garantujem vam da u ovoj poslaničkoj grupi nema ni jednog poslodavca koji će poštovati onaj iracionalan odnos koji se ovde primećuje kao kritika svega onoga što je naša zakonska inicijativa.
Koliko ima smisla u rečenici - koji će to poslodavac, molim vas, pristati da zaposli svakog radnika koga primi u proces privatizacije. Naravno da neće. I niko od nas i ne traži nešto tako. Ali će svaki poslodavac, koji u procesu privatizacije dođe do preduzeća, zadržati one najbolje i tražiti još bolje, ako postoje.
Ideja konkursa koju vi branite je zapravo ideja koja je uništila tržište rada u ovoj zemlji. Koji je to radni odnos zasnovan na osnovu legalnog, legitimnog konkursa? Ni jedan. Kako će radnik doći do svog posla? Onako kako dolazi i u savremenoj Evropi, u moderno-tržišno uređenim društvima. Onako kako naši ljudi dolaze do posla u Nemačkoj, na Novom Zelandu, u Australiji, u SAD-u, doći će do posla i u Beogradu, preko tržišta radne snage, preko ličnog kontakta, ličnim argumentima i snagom svoje diplome koju brane. Ne partijskom knjižicom, ne legitimacijom nekog sindikata, kakav je slučaj bio do sada.
Ako bismo ušli u analizu svega onoga što je bila javna rasprava, videli bismo da je ovaj zakon doživeo devet revizija i devet promena. To nije dokaz naše slabosti, već upravo naše želje da dođemo do najkonkretnijih i najvaljanijih rešenja. Videćete da je on u potpunosti usaglašen sa međunarodnim konvencijama koje smo potpisali kao država, da on poštuje sve principe Međunarodne organizacije rada, u svakom svom segmentu, od člana do člana.
Sate smo proveli sa sindikatima analizirajući ovaj zakon. To je presedan. Mi smo na tako nešto uvek spremni. Ali, ni u jednom od članova koje smo predložili nismo pronašli nešto što bi bilo - kršenje radničkih prava. Afirmacija radničkih prava - da, ali kroz rad. Ovaj zakon tako nešto omogućava.
Nemojte očekivati od DOS-a da popusti pod pritiscima, koji sami po sebi nisu isuviše snažni, ali su za nas opominjući. Mi tako nešto vrlo ozbiljno shvatamo. Pre svega kao informaciju koja nam stiže iz društva. Ta informacija govori sledeće - da u ovom društvu postoje snage koje ne žele promene. Te snage se mogu prebrojati i, da podsetim, u dobijenim izborima, na ulici, u protestima.
Te informacije nam govore da u ovom društvu postoje i političke snage koje sputavaju te promene. Te političke snage se prepoznaju i u Parlamentu. Tu postoji izvestan konflikt. Oni koji su po svemu desno, po svom političkom karakteru desno orijentisani, brane radnička prava ne spominjući poslodavca. Oni koji su orijentisani levo zagovaraju ideju radničke klase koja je nastala pre 10 godina, osim ako ne želimo Srbima da preporučimo recept Severne Koreje.
Ali, onda to jasno recite. E, recite da mislite da u Srbiji treba da stasavaju generacije koje ne znaju kako izgleda kokoška, kako izgleda jedno jaje, koje nisu probale meso. To je cena politike koju nam vi nudite.
Ovaj zakon o radu u Srbiji stvara surov, ali jedini realan poslovni ambijent, ambijent u kojem će se snaći najbolji, ambijent u kojem će oni koji su prosek i ispod proseka morati da strepe za svoju dubinu. Međutim, to je princip svakog života i princip vašeg partijskog života. Kada izbegavate nešto tako, vi zapravo povlađujete slabostima Srbije, onima koji su od nas stvorili najnerazvijeniju zemlju u Evropi.
DOS će Srbiju promeniti sa vama ili bez vas. Mi vam nudimo da, kao ozbiljne poslaničke grupe, učestvujete u raspravi. Prihvatili smo desetine amandmana, bez obzira na predlagača. I vi sami ste svedoci toga. Ali, nismo spremni da promenimo suštinu ovog zakona, niti smo spremni da odstupimo. Srbija će se promeniti, a ovaj zakon o radu će se primeniti i ovo će svakako predstavljati osnov jednog modernog, transparentnog, civilizovanog evropskog društva, koje će znati da razdvoji crno od belog, rad od nerada. Bojim se da će u takvoj podeli oni koji odbijaju biti poraženi, sasvim sigurno, na jedan način koji nama kao poslaničkoj većini nije potreban.
Mi ne želimo nove sukobe. Nama nisu potrebni sukobi sa sindikatima "Zastave", Bora, Kolubare. Nama je potreban razum. Taj razum nam govori da jedna Kolubara ne može biti uspešna kada u njoj radi 6.000 rudara i 11.000 ljudi koji žive od rada tih 6.000. Taj razum nam govori da "Zastava" ne može biti uspešna kada u njoj radi 60.000 ljudi, sa proizvodom koji je sam po sebi potpuno bezvredan jer nije naplativ, osim ako ne govorimo o socijalnoj ulozi države, koja za nas u ovom trenutku više ne postoji na takav način.
Oni koji ostanu bez posla u procesu tranzicije biće predmet socijalnih programa ove vlade, ali neće biti predmet pažnje poslodavca, jer on na tako nešto nije obavezan niti dužan. I vi tako nešto ne primenjujete u svojim preduzećima. Ima dosta privatnika u ovom domu. Neka oni izađu i neka pokažu kolektivne ugovore koje su potpisali sa svojim sindikatima. Neka izađu i neka pokažu uslove rada pod kojima ti ljudi rade. Neka izađu i kažu da su svi prijavljeni.
Nemojte tražiti od nas da pristanemo na ono na šta vi sami niste spremni da pristanete. Uvažite realnost koja nije sjajna, ali shvatite da je to prvi korak u promenama koje su teške, od kojih mi ne bežimo, koje imaju svoju cenu, ali sasvim sigurno imaju i svoju perspektivu.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, smatram  da je potrebno ubrzati naš rad i stoga ću pokušati da u najkraćim crtama argumentima obrazložim podršku koju mi dajemo ovoj zakonskoj inicijativi za koju je jasno bila mnogo konkretnija jedinstvena odluka kada je predložen; ali, ne radi se samo o konstataciji kojom se poslužio moj prethodnik, navodeći da je zapravo u skupštinsku proceduru ovaj zakon ušao u julu mesecu.
Sticajem okolnosti upoznat sam sa činjenicom za koju smatram da je važno da je saopštim i vama - zakon je kroz komunikaciju sa saveznim ministarstvom, takođe resornim, dakle za saobraćaj, pripreman početkom marta meseca, a potom u aprilu, ali zbog problema koji su prisutni u funkcionisanju savezne administracije taj zakon formalno je izašao pred Republičku vladu u julu mesecu. Mi potom, kao skupština, nismo bili u stanju da odgovorimo toj zakonskoj inicijativi, onako kako to možemo da učinimo sada.
Mislim da je jasno da se svi slažemo oko potrebe zakonskog regulisanja onog segmenta ovog zakona kojim je ta obaveza do sada bila neregulisana, pre svega mislim na taj međurepublički odnos i činjenicu da je 1995. godine, ukidanjem postojećeg zakona, zapravo stvoren pravni vakuum. To je jasno i mislim da tako nešto niko od nas ne spori.
Ono što su problemi, koji su istaknuti ovde u izlaganju prethodnih predstavnika poslaničkih grupa, jesu visine kazne i neke politizacije koje same po sebi ne smeju dovesti ovaj tehnički zakon u pitanje i, naravno, sumnja u njegov reformski karakter.
Rekli smo da je to zakon koji je proistekao pre svega iz nužde naših potreba da regulišemo zakonom jedan segment našeg privrednog života i aktivnosti. Zbog toga ovaj zakon zaista nema reformski karakter koji neophodno mora imati. Zbog toga je ovo, zapravo, zakon o izmenama i dopunama zakona.
Ono što će na dnevnom redu parlamenta sasvim sigurno biti u vremenu koje je pred nama jeste zakon koji će imati prateću podršku, pre svega zakona o koncesijama. Bez zakona o koncesijama mi ne možemo doneti suštinski reformski zakon o drumskom saobraćaju, a zakon o koncesijama se mora doneti kroz saradnju sa federalnom skupštinom koja opet trpi dosta zbog nefunkcionalnosti savezne države.
Dakle, to su sve poteškoće koje mi moramo uvažiti, ukoliko želimo da se rešavaju problemi koji su dnevni. Ti problemi će u prvoj fazi biti rešeni ukoliko povećamo disciplinu onih učesnika u drumskom saobraćaju koji se tretiraju ovim zakonom.
Pažljivo sam saslušao gospodina Nikolića i moram da konstatujem da postoji velika razlika između njegovog zalaganja i kritike ovog zakona i onog što su Srpska radikalna stranka, čini mi se i Socijalistička partija Srbije, učinile kada su predlagale svoje zakonske verzije kojima se reguliše ova oblast drumskog saobraćaja.
Pred sobom imam Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju koji je resorno ministarstvo uradilo 1999. godine, i to je radio ministar Srpske radikalne stranke. Podržavam ideju rigoroznih kazni za one koji ne poštuju propise u saobraćaju, jer mislim da je cena koja prati neopravdanu liberalizaciju i nesankcionisanje saobraćajnih prestupa previsoka.
Svedoci smo zaista radikalnog nepoštovanja saobraćajnih propisa i gotovo svakodnevnih udesa koji su, pre svega, posledica kršenja postojeće zakonske regulative. U ovom zakonskom predlogu koji smo uradili, mi smo istovremeno pokušali da pomirimo dve krajnosti: činjenicu da ne živimo u ekonomski uređenom društvu koje može dopustiti prevozniku da u potpunosti ostvari sva ona prava koja prate njegov status, a između ostalog i izađe u susret nekim našim zahtevima. Zbog toga smo mi sa jedne strane povećali donju granicu sankcija za nepoštovanje propisa, a sa druge strane spustili gornju.
Uporednom analizom zakona iz 1995. godine i ovog sada zakona, videćete da su za oko 40% u proseku kazne niže. Niže su zbog toga što mi ne mislimo da državu finansiramo i popunjavamo budžet kroz takav sistem naplaćivanja kazni i sankcionisanja prekršaja, ali istovremeno smatramo da je potrebno zadržati tu represivnu meru i da je ta razlika moguća i realno saglediva kroz tih 40%, koje smo mi učinili kao ustupak onima koji će biti sankcionisani, ali kroz naše insistiranje na apsolutnom poštovanju ovog zakona. Dakle, donja granica je podignuta, a gornja je spuštena.
Što se tiče problema sa granicom između Republike Srbije i Republike Crne Gore, to je republička granica. Kada govorimo o drumskom saobraćaju, onda bi bilo dobro da zaboravimo političke kontekste koji su nam opterećenje u svakodnevnom funkcionisanju parlamenta.
Pred sobom takođe imam Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju kojim se kaže u članu 7. da međurepublički prevoz jeste zapravo prevoz pri čijem se obavljanju prelaze granice između Republike Srbije i Republike Crne Gore. To je Nacrt zakona resornog ministarstva iz 1999. godine koji nije prošao, i jedne i druge opozicione poslaničke grupe. Ne sumnjam da ste vi tada takođe težili očuvanju zajedničke države, kao što mi to pokušavamo danas. Mislim da je potrebno u zakonskom smislu konstatovati da postoji republička granica, granica u primeni propisa i jedne i druge republike, i stoga mi moramo pronaći kvalitetan odgovor na tako nešto.
Što se tiče kazni koje su pominjane, sumnji u opravdanost njihovog iznosa, moram reći da je najveća kazna od 80.000 dinara, a da u Nacrtu zakona, to je u zakonu iz 1995. godine, mi imamo mnogo veće kazne, ukoliko koristimo kao reper u tom sistemu vrednosti nemačku marku. U ovom nacrtu iz 1999. godine zaista imate u članu 100. kaznu od 60.000 do 300.000 dinara, a onda u članu 101. od 40.000 do 200.000 dinara, pa u članu 102. od 20.000 do 100.000 dinara. Dakle, svaka vlast je pokušavala da takvom vrstom represije zaštiti učesnike u javnom saobraćaju, odnosno sankcioniše nepoštovanje propisa koje samo po sebi ima suviše ozbiljne posledice.
Mislim da možemo razgovarati o amandmanima kojim će se korigovati te nelogičnosti na koje je ukazao i gospodin Nikolić i koje se tiču, pre svega, prava inspekcije koja obavlja kontrolu u drumskom saobraćaju. To je sasvim jasno reklo resorno ministarstvo na nadležnom skupštinskom odboru.
Dakle, mi smo spremni za korekciju ovog zakona, u onom pravcu u kojem će se uvažiti neke logične inicijative. U onom smislu u kome vi od nas očekujete da mi po političkim pritiscima popustimo u nečemu što je po našem mišljenju neophodno i što je nužno, to neće biti slučaj.
Pozivam vas na korektnu saradnju i ukazujem na to da ste i vi sami kao vlast donosili, u onom segmentu u kome ste kritikovali ovaj zakon, znatno rigoroznije kaznene odredbe. Mi to ne moramo, budžet popunjavamo iz drugih sredstava, ali vas opominjem da time ne trpi ni jedna ni druga poslanička grupa, da se time sankcionišu pre svega oni koji dovode u pitanje nečije živote ugrožavajući javnu bezbednost u saobraćaju.
Moram da iskoristim svoje poslovničko pravo s obzirom da smo menjali Poslovnik. Tačno je i ja sam pogrešio, 400.000  dinara je maksimalna kazna, s tim što se ona ne odnosi na preduzeća  i pravna lica koja učestvuju u saobraćaju, već na pojedinca koji potpuno prekrši zakon i, onako kako je kolega malopre rekao, potpuno ilegalno se bavi javnim prevozom.
Napravio sam propust, ali mislim da ćete razumeti, nije bilo u nameri nekog karikiranja činjenice, već prosto taj član zakona nisam razmatrao na način na koji sam analizirao sve druge. Postoji kaznena odredba od 400.000 dinara za pravno lice, odnosno za pojedinca koji prekrši sve zakone, znači ne samo Zakon o drumskom saobraćaju, već i sve druge, i pojavi se u javnom prevozu mimo propisa.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ne radi se o omalovažavanju predlagača ovog amandmana, odnosno o nekorektnom stavu prema predlogu samo zbog toga što potiče od predstavnika opozicije. Baš naprotiv, mislim da čak i one konstatacije kojima se primećuje da se amandmani poslanika opozicije dupliraju  amandmanima predstavnika parlamentarne većine, koji se potom usvajaju, ispunjavaju svoj  efekat jer se koriguju naši stavovi. To je naše poslaničko pravo i mi ćemo to pravo primenjivati i ubuduće, s tim što mislim da ste i vi sami svedoci činjenice da se dosta često u parlamentu usvajaju vaši amandmani. Ovde nema nikakvog nekorektnog odnosa prema opoziciji.
Prosto, vi od nas tražite da mi negiramo realnost. "BIS prevoznik" i "kabotaža" su zapravo samo konstatacija realnosti. Mi izlazimo u susret. Nama su potrebni funkcionalni zakoni, a ne zakoni koji će sami po sebi ignorisati realno stanje i onda prisiliti ljude koji se bave tim poslom da ulaze u ilegalnu sferu svog poslovnog angažmana.
Dakle, BIS prevoz je obavljanje međumesnog i međurepubličkog prevoza sa dva ili više autobusa istog prevoznika po istom redu vožnje na celoj liniji. O čemu se zapravo radi? Radi se o situacijama u kojima se, pojavljuje veći broj putnika od kapaciteta prevoznika koji je predviđen za taj red vožnje i koji se, sam po sebi, po istom principu samo duplira. To je u funkciji putnika i to odgovara prevozniku i zašto tako nešto ne omogućiti i ne predvideti zakonom. Kabotaža je takođe nešto što je naša realnost i mislim da je dobro što mi to tretiramo zakonom, jer onda umanjujemo prostor za zloupotrebu i za izbegavanje zakona.
Mislim da ćemo razgovarati i o svim drugim vašim inicijativama. Amandman kojim se termin granice pojašnjava pojmom administrativne granice za nas je prihvatljiv i mi ćemo to vrlo rado učiniti, s tim što, ponavljam još jedanput, nismo želeli da politizujemo ovaj zakon, jer je naša realnost upravo granica Republike Crne Gore i Republike Srbije koje još uvek čine SRJ.
Poštovane kolege, slažem se da je pojam kabotaže i BIS-a možda i suviše uzak i profesionalno mimo našeg uobičajenog rada, ali potpuno ste pogrešno protumačili kabotažu. (Glasovi: Sabotažu.)
Ne, ne radi se ni o kakvoj sabotaži. Pokušaću da vam praktično objasnim o čemu se radi, s obzirom da je ovo stvarno tehnički zakon. Mi smo, kao parlament Srbije, dužni da stvorimo takav tržišni ambijent u kome ćemo štititi interese prevoznika sa prostora naše republike, ne ugrožavajući interese bilo koga drugog.
Dakle, nije tačno da iz autobusa koji je pošao iz Podgorice ne može da se izađe u Gornjem Milanovcu, Čačku ili u Valjevu. Ti autobusi samo ne mogu da preuzimaju putnike na teritoriji Srbije, jer mi kao parlament moramo doneti zakon koji je u funkciji Republike Srbije i prevoznika koje ovaj zakon tretira.
Mi ne ugrožavamo ničije pravo, ali nema puno logike u parlamentarnoj odluci kojom će se dopustiti da na 500 km druma 100 km puta bude na raspolaganju prevoznicima iz Srbije, a 400 km puta prevoznicima iz Crne Gore. Oni koji žele drugačiji odnos moraju taj odnos graditi na tržišnoj logici. Mi smo spremni za nešto tako.
Ali, u ovom trenutku mi štitimo interese prevoznika iz Srbije, tako što ne dopuštamo zakonski da se stavi znak jednakosti između 100 km druma u Crnoj Gori i 400 km druma u Srbiji. Kabotaža je stručna ali je ona proistekla iz ekonomske logike. Neprihvatljivo je za nas da unutrašnji prevoz na prostoru Srbije trpi zbog toga što putnike preuzimaju prevoznici sa prostora Crne Gore.
Slažem se da o tome možemo da razgovaramo, ali kada se ukinu i sve druge prepreke koje u ovom trenutku postoje, svi drugi limiti kojima se sužavaju prava, i time i ekonomske slobode, prevoznika sa prostora Srbije.
Mi smo dužni da odnos između Srbije i Crne Gore postavimo na realne osnove. Svako drugo žrtvovanje i jednog i drugog interesa je žrtvovanje koje može imati kratak efekat. Ali, to je strateški lošije, jer komplikujemo odnose i dovodimo do situacije u kojoj danas mi živimo.
Dakle, sređeni odnosi između Srbije i Crne Gore su naš ideal, ali do njih se ne stiže kroz ekonomsku štetu jedne ili druge republike, već, naprotiv, kroz stvaranje zajedničkog interesa koji je prihvatljiv i za jednu i za drugu stranu. Kabotaža je možda stručna, ali ste vi pogrešno to protumačili i ja zbog toga molim ovaj parlament da podrži naš stav.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pokušaću da budem što kraći, jer cenim vaše vreme i već dosta dugo radimo. Mislim da su glavne primedbe koje su iznete u kritici ovog zakona primedbe koje se tiču navodnog odsustva suštinske promene imajući u vidu zakonsku regulativu iz 1979. godine i potom primedbe koje se tiču karaktera predlagača.
Što se tiče ove druge primedbe, ne smatram to manom DOS-a, niti znakom nefunkcionalnosti Republičke vlade. Baš naprotiv, što više zakonskih inicijativa pred ovim parlamentom, to sasvim sigurno doprinosi afirmaciji samog parlamenta i nikako one ne govore negativno o Republičkoj vladi kao izvršnom organu vlasti. Mi smo ovde raspravljali o zakonskim inicijativama, recimo, Socijalističke partije Srbije ili Srpske radikalne stranke i ne vidim da poslanici DOS-a, koji su predložili zakon o privrednim komorama, time dovode u pitanje Republičku vladu, baš naprotiv.
Što se tiče samog zakona, mislim da je kod privrednih komora najvažnije pitanje monopola i obaveznosti. Tačno je da u uređenim evopskim demokratijama koje počivaju na tržišnoj privredi obaveznost prati privrednu komoru, ali mislim da mi u ovom trenutku ne možemo dati kart blanš Privrednoj komori i na takav način obavezati sve privredne subjekte na tu vrstu članstva koje podrazumeva prava, ali i obaveze.
Mi želimo da se u vremenu koje je pred nama privredne komore dokažu, da se dokaže Privredna komora Srbije i opravda svoje postojanje, jer ako je to bilo moguće do sada, bar se nadam da u vremenu koje je pred nama neće postojati nedodirljivi, niti će postojati prava i zakoni koji se ne mogu menjati i korigovati.
Privredna komora Srbije, imajući u vidu ovu zakonsku inicijativu, menja svoj oblik i menja svoju formu. Ona više nije zamena za poslodavca i to je najvažnija promena, od 1979. godine, kada je poslednji put zakonom regulisana oblast privredne komore. Privredna komora je praktično predstavljala zamenu za poslodavca i ona je na sebe preuzela tu vrstu uloge. Imajući u vidu zakon o radu i ulogu kako poslodavaca, tako i radnika, veoma je važno napraviti tu distinkciju u statusu Privredne komore u odnosu na sve ono što je njena karakteristika u ovom trenutku.
Dakle, Privredna komora više nije zamena za poslodavca i time se unapređuje pozicija poslodavca, s obzirom da mi težimo tržišnoj privredi.
Drugo je pitanje monopola. Tačno je da članstvo u Privrednoj komori Srbije mogu ostvariti svi privredni subjekti koji su precizno definisani ovim predlogom, ali takođe veoma jasno možete videti analizom ovog predloga da ne postoje sankcije za one privredne subjekte koji možda odluče da se organizuju na neki drugačiji način. To je ono što je veoma bitna, suštinska promena i iskorak u odnosu na postojeću zakonsku regulativu. Zbog toga mislim da je veoma važno podržati ovaj predlog zakona. Smatram da, kao i na pitanju zakona o Agenciji za mala i srednja preduzeća, i po pitanju privrednih komora moramo napraviti što veći otklon od politike i stranaka.
Mislim da je pitanje decentralizacije, koje je pokrenula Demokratska stranka Srbije, ozbiljno pitanje. Predloženim amandmanima, nažalost, nije moguće da precizno u zakon ugradimo taj sistem poštovanja decentralizacije, ali videćete da je statut privredne komore zapravo put do potpune decentralizacije. Ovim zakonom se utvrđuje Privredna komora Srbije, regionalne privredne komore, privredne komore pokrajine i Privredna komora grada Beogrda. To je za prvi korak više nego dovoljno.
Potom, svi oni koji po svojoj prirodi i karakteru posla kojim se bave jesu zainteresovani za status i članstvo u Privrednoj komori Srbije mogu kroz statut utvrditi stepen decentralizacije koji je najfunkcionalniji i to nije nepremostiva anomalija ovog zakona. Nažalost, s obzirom da nije bilo inicijativa kroz amandmane, mi nismo u prilici da već sada u formi zakona obezbedimo taj potrebni stepen decentralizacije ka kojem nesumnjivo težimo. Ali, ne treba vezivati ruke onima koji će se angažovati u okviru Privredne komore Srbije i ne treba im unapred oduzeti pravo da kroz svoj statut ustanove taj nivo decentralizacije koji je za njih najkonkretniji i najefikasniji.
Mislim da je ovo dobra promena i mislim da ova promena zaslužuje podršku ne samo zbog toga što je ovo inicijativa poslanika, već i zbog toga što je ovo zakonska regulativa kojom se posle gotovo 23 godine u ovaj segment našeg privrednog života unose promene, koje nisu male. Ponavljam, one su veoma ozbiljne i radikalne. To su promene statusa Privredne komore, njene uloge u privrednom ambijentu i mislim da zbog toga ovakvu inicijativu treba podržati.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, razumni ljudi ne cene i suviše naknadnu pamet. Ali, zbog svih onih bezimenih, koji su u kriznim štabovima prepoznali sve samo ne definiciju - oteto - prokleto, podsetiću vas na prvi krizni štab koji je napravljen u ovoj zemlji i na osobu koja jedino ima pravo da nam danas deli moralne packe zbog toga. Jer, neki su ljudi, preuzimajući na sebe izuzetno veliku odgovornost, danas anatemisani ne od onih sa kojima su se suočili u tim kriznim štabovima, nego od onih koji su, dok su oni formirali te krizne štabove, stajali iza njih tražeći nešto tako.
U noći između 5. i 6. oktobra 2000. godine napravljen je prvi krizni štab u ovoj zemlji, ne zbog toga što je neko hteo da uzurpira vlast, nego zbog toga što nisu funkcionisale državne institucije ovog društva, zbog toga što se težilo uspostavljanju reda i povratku politike u institucije. Taj krizni štab je napravio predsednik SRJ Vojislav Koštunica, tako što je gospodina Svilanovića zadužio i zamolio da se angažuje u oblasti medija, gospodina Čovića i gospodina Mihajlovića, zajedno sa gospodinom Perišićem i gospodinom Obradovićem, zamolio da se angažuju u oblasti policije i vojske, gospodina Labusa da se angažuje u oblasti privrede. To je prvi korak u svemu onome što je potom usledilo.
Za razliku od vas, ne mislim da je to bilo pogrešno. To je bilo nužno. Ono što je pogrešno jeste davanje podrške ovom predlogu, a potom ustručavanje od jasne i veoma potrebne argumentacije za nešto tako. Juče smo razgovarali o Agenciji i Zakonu o malim i srednjim preduzećima i nismo dobili odgovor na pitanje zbog čega je taj zakon bio dobar na resornom odboru, a nije bio dobar na sednici parlamenta. Danas nemamo odgovor na pitanje zbog čega je ovaj zakon loš, a bio je dobar kada su ga poslanici, između ostalog i DSS, podržali kao zakonsku inicijativu.
Nije dobro što iz dana u dan ulazimo u ovakvu situaciju. Nisu dobri bespotrebni konflikti, jer oni sami po sebi ne menjaju situaciju u Srbiji. Nemojte kriviti činjenice i nemojte anatemisati ljude koji tako nešto ne zaslužuju. Jer, kada osuđujete krizne štabove, osuđujete one hrabre pojedince koji su stali pred jednog Milovana Bojića 6. oktobra, koji su stali u Kliničkom centru i preuzeli na sebe odgovornost, koji su u mnogim institucijama ove zemlje koje su propale, toga dana zasukali rukave iskazujući spremnost da preuzmu sopstveni deo odgovornosti, odgovornosti koja je iskazana i u činu koji sam vam pomenuo, a koji je inicirao predsednik vaše stranke i države, koga mi i danas podržavamo, a kažem da smo to činili i tada.