Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vlahović

Aleksandar Vlahović

Demokratska stranka

Govori

Pogrešno tumačenje. Dakle, očigledno da maločas kada sam govorio o principu fleksibilnosti to nije na najbolji način prihvaćeno ili nije bio dovoljan nivo razumevanja. Šta znači princip fleksibilnosti?
Dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o privatizaciji je tranzitorni dokument, koji ima svoje ograničeno dejstvo. Nijedna zemlja u centralnoj Evropi nije u startu mogla da predvidi šta će se sve desiti u tom procesu, koji jeste novina za svaku zemlju posebno. Ako vi svaki deo procesa zakonom regulišete, bukvalno svaki korak u tom procesu, onda gubite princip fleksibilnosti i ne možete u datom trenutku da reagujete na odgovarajuće pojave, npr. shvatanje tog procesa od strane nesolidnih kupaca na način da mogu preko noći da dođu do nekih bogatstava, što nije suprotno zakonu, ali jednostavno jeste nalaženje neke rupe u zakonu.
Zbog toga je bilo neophodno da jedan deo tog procesa, koji nije materijalno značajan, bude regulisan uredbama, između ostalog i Uredbom o restrukturiranju.
Pogledajte kako Skupština radi. Mi ćemo mesec dana raspravljati o ovim zakonima i imaćemo situaciju da će se verovatno ne pre polovine aprila glasati o ovom zakonu. Za mesec dana ili proces stoji, ako su uočene neke anomalije koje se mogu regulisati uredbama, ili se to menja uredbama, ali ne možete promeniti u zakonu. Onda bismo imali jako spor postupak, jako spor proces, koji, na kraju krajeva, ne bi omogućio da državne institucije intervenišu i da sprečavaju bilo kakve zloupotrebe ovog procesa.
Što se tiče eventualnih,... kako ste vi rekli za ovom govornicom, društvena preduzeća i veliki društveni sistemi ne bi bili u ovakvom stanju da se ranije ušlo u otpis dugova. Društvena preduzeća su sve vreme bila u društvenoj svojini, protiv koje, ako sam dobro razumeo, vi lično nemate ništa protiv, ni vi lično, a ni poslanička grupa. Nisu bila ni u privatnoj svojini, ni u državnoj svojini, pa da su od strane države ili nekog od privatnika rastakana. Kakav je efekat ovog procesa, generalnog procesa privatizacije, mogli ste da vidite i prošle godine kada je, između ostalog, ostvaren fantastičan rast obima industrijske proizvodnje, prvenstveno u onim sektorima koji su u prethodnom periodu bili privatizovani. To je fakat. Mi možemo na jedan ili drugi način da prihvatamo tu činjenicu, ali to jeste činjenica.
Još jednom, u prethodnom zakonu nije bilo obavezujućih odredaba za institucije. Dakle, u Zakonu ne piše da Agencija za naplatu dugova ne može da aktivira, ne znam, prinudnu naplatu kod prinudnog izvršenja. To nije postojalo u prethodnom zakonu. Naravno, oni koji nisu želeli i koji nisu bili u obavezi da poštuju tako nešto, od onih koji su tužili i dobili potvrdu od sudskog izvršenja, oni su to svoje pravo iskoristili, bez obzira na odredbu koja je u Zakonu stajala. Prema tome, i dalje tvrdim da se maksimalno konzistentno opredeljujem za ovo.
Ako ste primetili, kada smo govorili o javnom tenderu i javnim aukcijama, rekao sam – bolje da ovog stava nema i da se Agencija određuje u zavisnosti od veličine, jer verovatno će iz Železničko-transportnog preduzeća izaći neki ″Želturist″ koga ne treba prodavati na tenderu kao posebno pravno lice, ili ″Goša turist″ iz "Goše", ili neka slična ugostiteljska preduzeća koja svaki veliki sistem ima. Onda nema potrebe ubacivati ovu odredbu, kada je već prethodnim odredbama Zakona omogućeno da Agencija procenjuje, u zavisnosti od kriterijuma, šta treba da ide na tender, a šta treba da ide na aukcije.
Dame i gospodo narodni poslanici, DS je podnela amandman na član 20, koji glasi da se u stavu 2. tačka 4) briše. O čemu se radi? Ovaj član zakona određuje razloge zbog kojih će Agencija za privatizaciju ući u raskid ugovora sa kupcem. Tu se navodi, po mom mišljenju, čitav niz opravdanih razloga, ali za jedan mislim da je apsolutno neopravdan; pročitaću ga: "ne obezbedi kontinuitet u obavljanju registrovane delatnosti radi čijeg je obavljanja subjekt privatizacije osnovan".
Zašto ovo kažem? Svedoci smo da veliki deo preduzeća koja se danas privatizuju uglavnom metodom aukcijske prodaje jesu preduzeća koja su zrela da odu u stečaj, kod kojih se proizvodna aktivnost u prethodnom periodu čak nije ni obavljala, kod kojih je nivo uništenosti ekonomskih performansi zaista nesaglediv, tako da se ponekad postavlja pitanje nije li možda to preduzeće ušlo i u stratešku krizu, da li uopšte ima smisla insistirati kod novih kupaca na održavanju kontinuiteta proizvodnje nečega što nema prođe na tržištu.
Jer, postavlja se pitanje da li možda potpunom promenom delatnosti tog preduzeća ono može nanovo da bude oživljeno. Na primer, imate čitav niz napuštenih hala preduzeća koja apsolutno ne rade, kod kojih osnovna delatnost jednostavno nije moguća, jer, na kraju krajeva, takav proizvod ne može da nađe svog konačnog kupca. Ali, u tim halama se može organizovati neka druga proizvodnja, dakle, bez obezbeđenja tog kontinuiteta zaposliti ti isti radnici ili najveći broj tih istih radnika i na taj način na kraju obezbediti i ostvariti ono što i jeste cilj procesa privatizacije, a to je podizanje obima proizvodnje.
S obzirom na to da su druge odredbe, odnosno druge tačke ovog stava veoma jasno definisale eventualnu zloupotrebu od strane kupca preduzeća – dakle, neuplaćivanje ugovorene cene, neinvestiranje u subjekt privatizacije, raspolaganje imovinom suprotno dobrim poslovnim namerama, neizvršavanje odredbi o načinu rešavanja pitanja zaposlenih, i na kraju čak su dati i drugi slučajevi predviđeni ugovorom – zaista nije dobro da u zakonu bude odredba o obezbeđenju kontinuiteta, jer ona nije dobra za sva preduzeća koja se privatizuju.
Molim Ministarstvo da ovaj amandman prihvati, jer će sebi olakšati život. Sutra ćemo imati situaciju da neko mrtvo preduzeće neko pokrene, a nije u istoj delatnosti, nije obezbeđen kontinuitet, i da eventualno dođe do utuženja, da postoji zakonski osnov za raskid tog ugovora. Mislim da je to potpuno besmisleno. Moja je poruka – ne vezujte ruke sebi više nego što je potrebno. Hvala.
Pravo na repliku, a istovremeno i pogrešno tumačenje amandmana...
Onda samo pravo na repliku. Postoje različite definicije šta je to ekonomija. Jedna definicija kaže da je ekonomija mera rizika, a druga kaže da je ekonomija, ako hoćete u jednoj rečenici, racionalna upotreba sredstava i alokacija tih sredstava.
Ako pogledate sve izveštaje, ne samo međunarodnih organizacija koje prate reformu u Srbiji, na kraju krajeva i sve ozbiljne studije koje govore o stanju naše privrede, ključna stvar koja treba da se desi da bi se makroekonomska stabilnost na dugi rok održala, da bi ekonomija bila samoodrživa, jesu strukturne reforme.
Ako bismo insistirali da sve ono što postoji mora i dalje da ostane, da se u to uloži, mi bismo zadržali potpuno istu strukturu ekonomije koju imamo. Onda verovatno ne bismo bili u istim problemima u kojima se danas nalazimo. Verovatno bi danas naša privreda bila efikasna, ne bismo ni razmišljali o ovim pitanjima, jer bi bila strukturno prilagođena.
Govorim o tome da ovaj stav o održavanju kontinuiteta u velikom broju preduzeća treba da ostane, ali to se reguliše drugim elementima ugovora. Postoji jedna velika grupa preduzeća, najmanje 30%, prema iskustvu koje imam u postupku privatizacije, gde je održavanje kontinuiteta poslovanja, a posebno kada se taj stav i ta odredba ubaci u zakon, zaista nemoguće. Vi vezujete ruke privatnim preduzetnicima da ta sredstva, u skladu sa prethodnom definicijom ekonomije, upotrebe na mnogo efikasniji način.
Imate primer fabrike usred Beograda, koja proizvodi kotrljajuće ležajeve, koja ne radi. Da li treba insistirati da novi investitor ulaže novac, ne bi li tu delatnost i dalje održao? Ona ne radi ne zbog toga što se taj proizvod ne proizvodi, pa nema ko da ga proizvede, a tržište je gladno za tim proizvodima, nego zato što su druge kompanije, SKF, one velike kompanije koje proizvode taj proizvod, odavno prešle na drugu tehnologiju.
Da li zbog toga mi u centru Beograda ne možemo na toj lokaciji da imamo nešto drugo, na primer jedan hotel koji će zaposliti 300 ili 400 radnika, ili neku drugu investiciju, koja će opet dovesti do novog zapošljavanja i samim tim strukturno pokrenuti priču ka uslugama, koje danas, ako gledate u razvijenom svetu, donose najmanje 35% bruto društvenog proizvoda svakoj razvijenoj zemlji.
Zato kažem – da, kontinuitet proizvodnje u najvećem broju slučajeva, a ne zakonski za sve, jer ćete onda imati jedan deo ekonomije koji jednostavno neće moći da bude održiv. Još jednom ponavljam, najgore je kada država do detalja, do sitnica propiše šta treba da radi privatni investitor, privatni preduzetnik. Zbog toga i jeste postulat, koji je dokazan empirijski, da je privatna svojina bolja, efikasnija od državne i društvene svojine.
Nemojmo da vezujemo ruke privatnim preduzetnicima, dozvolimo im da sredstva koja kupuju iskoriste ekonomski najracionalnije. Pa šta ako su zatvorili frizerske salone, ako im neka druga delatnost obezbeđuje bolju, efikasniju proizvodnju, rad ili usluge. U toj drugoj delatnosti sigurno je zaposlen isti broj radnika kao i u prethodnoj.
Govorim namerno o ovome, izlažući se mogućnosti da budem populistički kritikovan, ali verujte mi, to jeste suština ekonomskih reformi i dok to ne shvatimo kao postulat zaista nećemo moći da napravimo taj snažni iskorak napred koji je našoj zemlji neophodan.
Imam dvostruku repliku, odnosno jednu repliku i jedno pogrešno tumačenje da reklamiram. Što se tiče replike, želim da kažem da se očigledno ne shvata da postoji razlika između tradicionalnog i savremenog shvatanja privredne delatnosti. Mnogi znaju da su zemlje sa najvećim ekonomskim razvojem, ekonomskim rastom upravo zemlje gde dominantni deo privredne aktivnosti otpada na tzv. treći sektor, odnosno sektor usluga.
Usluge nisu proizvodnja u klasičnom smislu, ali jesu suštinski izvor rasta društvenog proizvoda, a samim tim i standarda građana. Usluge su, po definiciji, najviše vezane za brz i fantastičan razvoj sektora malih i srednjih preduzeća, što se generalno uklapa sa strategijom ekonomskog oporavka i strukturnih reformi u našoj zemlji.
Prema tome, zaista, uz dužno poštovanje da su našoj zemlji potrebne i motike i poljoprivredne mašine, ne želim nijednog časa da dozvolim da se potcenjuje ekonomska realnost, svetska stvarnost, a to je da su usluge ključna delatnost koja doprinosi snažnom svetskom ekonomskom razvoju.
Voleo bih da u našoj zemlji najmanje trećina našeg stanovništva radi u sektoru usluga i da najmanje polovinu društvenog bruto proizvoda taj sektor usluga ostvaruje, jer će se na taj način stvoriti ono što je potrebno, a to je fleksibilnija ekonomija.
Nikada nisam rekao za ovom govornicom da je potrebno privatizovati sav državni kapital.
Tačno je i da druge zemlje u svetu imaju državni kapital, ali je isto tako tačno, prisetite se malo, da su sve zemlje u svetu prošle (mislim na one razvijene, na Englesku, Nemačku) kroz fazu restrukturiranja velikih državnih preduzeća i povlačenja države čak i iz tih sektora, dakle, javnih delatnosti, ali je tome prethodila izuzetno oštra, nepristrasna regulacija tih aktivnosti.
Jer, to su monopolske delatnosti, po definiciji, za šta nije dovoljan samo Zakon o energetici, Zakon o železnici, nego su potrebne regulatorne institucije. Kada to budemo imali, onda ćemo znati koji deo državne svojine mora ući u proces privatizacije, a koji deo treba da ostane trajno u državnoj svojini.
Sada ću iskoristiti svoja naredna tri minuta za pogrešno tumačenje, po članu 97. Poslovnika i da kažem da ...
Želim samo da kažem, gospodine Markoviću, vi ste u pravu, tačno je da se privatna preduzeća danas registruju kao, što bi se reklo, ″igrači″ za sve pozicije, od samog početka delatnosti pa do samog kraja, za svaki slučaj, zlu ne trebalo, ako se pojavi neki profit u nekom drugom.
Međutim, kada su u pitanju društvena preduzeća, uđite u registarski uložak bilo kog društvenog preduzeća i videćete da se ona registruju upravo za aktivnost koja se obavlja.
Dakle, kao što postoji redovna i sporedna delatnost, pretpostavljam da se ovo odnosi na osnovnu delatnost, a ne na sporednu delatnost.
Još jednom kažem, ne govorim ovo sa aspekta potencijalnih opasnosti za državu, jer država može da reguliše kontinuitet poslovanja i u tački 7) ovog stava, nego postoji potencijalna opasnost da dođe do zloupotrebe ove tačke 4) i utuženja od bilo koga ko je nezadovoljan procesom privatizacije i pravljenja problema i državi, i novom vlasniku i tom preduzeću.
Zbog toga mislim da ovaj amandman koji koriguje tačku 4) u stavu 2. ovog člana treba da bude usvojen. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, moram da priznam da sam iznenađen konstruktivnošću amandmana koji je podnet od strane poslaničke grupe SPS i čini mi se da je ovo prvi put da izađem i da se složim sa nečim od onoga što dolazi od strane poslaničke grupe SPS.
Zapravo, čini mi se da jeste ekonomski celishodno da dođe do relaksacije velikih preduzeća koja su privatizovana po Zakonu iz 1997. godine, koja zapravo i nije bila privatizacija nego besplatna podela akcija zaposlenima, penzionerima, pa se u tom smislu ne može tretirati da se nalaze u vlasništvu privatnih lica, odnosno jednog institucionalnog privrednog investitora.
Isto tako, u tim preduzećima nije došlo do suštinske vlasničke transformacije, u smislu da je podignut nivo kvaliteta korporacijskog upravljanja itd., tako da mislim da jeste i društveno celishodno i ekonomski opravdano tretirati ova preduzeća na isti način kao i neprivatizovana preduzeća, pogotovo tamo gde se radi o velikim sistemima i gde Akcijski fond ima značajno veći udeo u ukupnom kapitalu.
Mislim da je dobro postavljena ova granica od jedne trećine, jer to je trećina koja obezbeđuje blokiranje svih strateških odluka, te smatram da bi, ako je svrha ovog zakona ekonomska celishodnost i čini mi se da se sve norme na taj način vode od samog početka, trebalo razmisliti o prihvatanju ovog amandmana, koji će se, između ostalog, odraziti na kvalitetnije poslovanje drugih velikih sistema koji se nalaze u delimičnom režimu Akcijskog fonda.
Zahvaljujem. Dame i gospodo narodni poslanici, zaista ne vidim zašto je neophodno uvođenje institucije retroaktivnosti u članu 4. ovog zakona. I zbog toga izgleda da se za sve nas, za naknadna tumačenja i eventualna sumnjičenja da su neke odluke ranije donete, pokušava da novi zakonski režim, koji se uvodi ovim izmenama i dopunama Zakona o hartijama od vrednosti, eventualno služi za pokrivanje već donetih odluka.
Mislim da to poslaničkoj većini zaista ne treba, s obzirom da materijalna fakta govore da ne postoji nijedna odluka koja je prethodno doneta na koju će se primenjivati odredbe ovog zakona i da tih 15-20 ili mesec dana koliko će biti potrošeno do momenta kada se bude usvojio ovaj zakon, ukoliko se bude konstituisala poslanička većina, neće zaista ništa značiti onome ko sprovodi i realizuje ove mere, s obzirom da u narednih mesec dana postoji čitav niz predradnji koje treba da se obave, koje ove izmene i dopune Zakona ne tangiraju, a gde je opet tih mesec dana nedovoljno da se te predradnje obave, ne bi li se donela odluka na osnovu čega će se primenjivati ovaj član 4.
Zbog toga, zaista krajnje dobronamerno, DS savetuje i predlagača zakona koji ne sedi ovde, jer je formalni predlagač zakona Ministarstvo finansija, a ne Ministarstvo privrede, ali isto tako i poslaničku većinu, da ne uvodimo presedan retroaktivnosti za sve moguće slučajeve, jer zaista ne vidim razloga zašto se retroaktivnost ovim članom uvodi.
A, s druge strane, lično nisam zadovoljan objašnjenim opštim interesom za uvođenje instituta retroaktivnosti, koji je ovde nedovoljno u dve rečenice šturo dat.
Isto tako me interesuje da li je Zakonodavni odbor uopšte imao posebnu raspravu o pitanju retroaktivnosti vizavi ovog zakona, kao i da li je predlagač zakona tražio da se o odredbi retroaktivnosti posebno glasa.
Govorim iz iskustva, imali smo u predlogu o izmeni i dopuni Zakona o privatizaciji iz marta meseca 2003. godine jednu odredbu koja se retroaktivno primenjivala, gde je vrlo jasan bio opšti interes, a to je da se svim radnicima, bez obzira na momenat kada su ušli u proces privatizacije, podele akcije u visini od 200 evra po jednoj godini radnog staža.
Sećate se da je prvobitnom verzijom zakona vremenska dinamika ulaska diktirala nivo vrednosti podeljenih akcija. Da bi svi bili u istom položaju, predložili smo da tim izmenama i dopunama obuhvatimo i onaj period od 20-tak dana pre donošenja tog zakona. Tu se jasno prepoznavao opšti interes.
Zaista ne vidim gde je ovde opšti interes za uvođenje ove odredbe retroaktivnosti. Ako je celishodnost nađena u brzini realizacije, odnosno implementacije ovog zakona, opet ne vidim dovoljno razloga za prihvatanje ovog člana.
Vidim razlog za prihvatanje amandmana, jer ponavljam još jednom, najmanje mesec dana će biti potrebno da se obave pripremne radnje da bi uopšte mogla da se donosi odluka o prodaji akcija van berze, tenderom, a za mesec dana, od vas zavisi, od efikasnosti rada ovog parlamenta, da li će ovaj zakon biti usvojen. Stoga, krajnje dobronamerno preporučujem da se usvoji ovaj amandman, tj. da se ovaj član 4. zakona obriše.
Pošto sam pomenut u diskusiji prethodnog govornika, gospodina Radmila Miloševića, čisto zbog javnosti da se prisetimo tih događaja koji se odnose ne na ovu poslednju ponudu za javno preuzimanje Knjaz Miloša, već na ono što se dešavalo godinu dana pre toga. I, čini mi se da smo pre desetak dana upravo govorili o političkoj principijelnosti, o doslednosti koju svaki narodni predstavnik ovde u ovom parlamentu, ukoliko ga zaista interesuju interesi naroda i države, treba maksimalno da pokazuje.
Hajde da vidimo kako je izgledala principijelnost. Vi ste potpuno u pravu, gospodine Miloševiću, da je bila konstantna opstrukcija u pokušaju da se formira većinski paket u skladu sa Zakonom o akcijskom fondu.
Tada sam bio ministar u Ministarstvu za privredu i privatizaciju i znam da je ta opstrukcija upravo dolazila ne od pokojnog direktora samo, nego od menadžmenta generalno, i to nije samo u tom preduzeću nego i u mnogim drugim preduzećima, koja su privatizovana po zakonu iz 1997. godine. To je zapravo pokušaj da umesto da akcionari kontrolišu menadžment, da se desi obrnuto, da menadžment kontroliše akcionare. Što se mene tiče, i onda i danas to su legitimne težnje menadžmenta. To imate i u drugim velikim svetskim kompanijama, težnju da menadžment kontroliše akcionare, ali ono što ne razumem jeste činjenica da današnje partije, političke stranke koje se nalaze u poziciji ili na vlasti, potpuno promene "ploču" u odnosu na period pre godinu i po dana.
Podsetiću vas, a to možete videti i na sajtovima nekih političkih stranaka, da je bilo onoliko upinjanja u septembru 2003. godine da se dokaže da je za Knjaz Miloš najbolji finansijski partner.
To je upravo radila stranka G17 plus, konkretno gospodin Labus, da bi se godinu dana posle potpuno promenilo mišljenje i reklo - za "Knjaz Miloš" je najgore rešenje finansijski partner. Najbolje je strateški partner. Toliko o političkoj doslednosti.
Slične kritike su dolazile i od svih drugih političkih stranaka koje su onda sedele u opoziciji, a sada vas pitam, a pitam vas ne zbog sebe, pitam vas zbog javnosti, da li smo mi ovde da zaista štitimo interese države i da zaista budemo istinski predstavnici naroda, vodeći računa pre svega o boljitku države, ili smo ovde da uz pomoć niza prljavih političkih trikova podižemo popularnost svojoj političkoj partiji. Tako podignuta popularnost jeste kratkoročna.
Evo, kažem vam danas, kao što sam uvek tvrdio, za "Knjaz Miloš" bi najbolje rešenje bio strateški partner, bez obzira što to danas možda DS, ako se gleda uskostranački, ne odgovara, nema veze. Strateški partner jeste najbolje rešenje za sve velike kompanije, uključujući i "Knjaz Miloš". Nećemo nikada promeniti svoje mišljenje, zato što je ono zasnovano na profesionalnim argumentima.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, u uvodnom izlaganju, u plenarnoj raspravi objasnili smo zašto smatramo da član 2. ovog zakona mora da bude redukovan i mnogo preciznije definisan.
Sada neću ponavljati razloge za to. Jednostavno, želim da kažem da je zadatak države u tranzicionom periodu povlačenje iz ekonomije, a ne njen ponovni ulazak. To znači da treba izbegnuti sva mesta bilo kojim novim zakonskim aktom koji eventualno može da predstavlja opasnost da država ima aktivniju ulogu u privredi.
To jeste suština i smisao ekonomske tranzicije koju nažalost mnogi ne razumeju, smatrajući da po onom starom dobrom sistemu država treba da bude aktivni igrač i alokator resursa.
U svakom slučaju, indirektno postoji opasnost u članu 2. da Akcijski fond, ne samo odigra mnogo značajniju ulogu u kreiranju odluka u privatizovanim preduzećima iz 1997. godine, nego ono što je još gore, da Akcijski fond bude politički instrument za političko kadriranje, nešto slično što se dešava u mnogim javnim preduzećima danas, a onda kao epilog vrlo dobro znamo šta na kraju imamo.
Kao epilog imamo upropašćena preduzeća, ruinirane ekonomske finansijske performanse, kao epilog imamo ne snažni napredak ekonomije, nego naprotiv nazadovanje ekonomije. Stoga bi bilo dobro da se ovaj član 2. promeni amandmanom, koji je predložila DS, tako da definiše koje to odluke Akcijski fond interesuju, odnosno za koje strateške odluke Akcijski fond mora da bude pitan.
Slažem se da Akcijski fond mora da bude pitan, ne bi li se izbegla pasivna pozicija koja, u kombinaciji sa veoma štetnim Zakonom o hartijama od vrednosti, donetim na saveznom nivou 2003. godine, a pri tome je zaboravljeno da to nije bio zakon o kome je ova skupština raspravljana, znači jednu potpuno pasivnu ulogu Akcijskog fonda.
Stoga predlažem da se pravo glasa po osnovu akcija Akcijskog fonda ostvaruje isključivo u navedenim slučajevima, a da se način ostvarivanja prava glasa definiše u skladu sa Zakonom o privrednim društvima.
Na taj način, sa ovim malim izmenama, izbeći će se mogućnost, pošto ćutanje administracije prema Zakonu o upravnom postupku znači negativni a ne više pozitivni odgovor, da Akcijski fond samo zato što ima jedan ili dva posto može da blokira mnoge odluke; izbeći će se neprijatna mogućnost da Akcijski fond, zato što se promenio ministar, promenio se sastav ministarstva, u jednom trenutku može da bude politički zloupotrebljen da se rasporede važni politički kadrovi u već privatizovana preduzeća, u upravne odbore, a tu se radi i o mnogim kvalitetnim preduzećima. Izbeći će se mogućnost dvojakog tumačenja.
Zašto smatramo da ovaj amandman ima superiornost u odnosu na amandman koji je Vlada već prihvatila; dakle, zato što su nadalje u tekstu Zakona o Akcijskom fondu, u članu 11. postojećeg zakona, obrisana dva stava.
Jedan stav, u kome se kaže: "Akcijski fond neće koristiti pravo upravljanja po osnovu akcija koje su mu prenete"; to je pisalo u starom zakonu; smatramo da treba prihvatiti sledeći amandman koji smo mi predložili, tu je stavljen zarez i rečeno - osim u situaciji kako definiše član 2.
Dakle, imate dve mogućnosti, dame i gospodo narodni poslanici, ako želite da budete dosledni: da prihvatite oba amandmana koje je DS podnela, na koji način se apsolutno izbegava svaka opasnost zloupotrebe Akcijskog fonda; ili, što je lošija, ali i dalje dobra varijanta, da prihvatite amandman koji je dao moj uvaženi kolega gospodin Palalić. Ali, isto tako kasnije da prihvatite amandman koji je DS dala, jer na taj način se faktički zatvara mogućnost eventualne nenamerne ili namerne zloupotrebe Akcijskog fonda i činjenice da on danas i te kako ima veliki procenat vlasništva u mnogim preduzećima.
Taman kada bi se Akcijskom fondu dalo puno upravljačko pravo, to bi bila najvažnija institucija u ovoj zemlji, važnija od EPS-a, od NIS-a, jer bi Akcijski fond, jedna institucija, u svom portfelju imala verovatno u proseku 20 posto ukupnog kapitala u celokupnoj privredi. A možete da zamislite kako bi to moglo od politički neodgovornih, nedoslednih ljudi da bude zloupotrebljeno, dakle od onih koji nemaju biografiju, koji nemaju sem politike ništa drugo, a takvih je, dame i gospodo, jako puno na političkoj sceni.
Predlažem da se amandmani prihvate.
Dame i gospodo narodni poslanici, najzad ovaj amandman koji smo mi predložili na član 3, a to je da se stav 3. i stav 4. brišu. Naizgled zvuči kao tehnička redakcija postojećeg člana. Međutim, to nije bila intencija predlagača. O čemu se zapravo radi.
Stav 3. ovog člana je vrlo jasno govorio da se u stavu 5. postojećeg Zakona o Akcijskom fondu nakon reči "prodaju" zapeta se zamenjuje tačkom, a reči "radi prodaje većinskog paketa" se brišu. Smatramo da to nije dobro. O čemu se radi?
Intencija ovog člana jeste da Akcijski fond, zajedno sa manjinskim akcionarima, formira respektabilni većinski paket radi prodaje tog paketa u skladu sa metodama koje se definišu u drugim članovima ovog zakona, a već je sve usklađeno sa izmenjenim Zakonom o hartijama o vrednosti. Međutim, mi smatramo da ovakva akcija države ima smisla samo ukoliko se prodaje većinski paket akcija, da nema efekta ukoliko država ulazi u ukrupnjavanje paketa, a pri tom ne formira većinski paket.
Kao što vam je poznato, interes države nije samo prihod od privatizacije, već interes države jeste i respektabilni investicioni program, respektabilni investitor, socijalni program za zaposlene u preduzećima gde se, u ovom slučaju, nastavlja privatizacija. Sva ta ograničenja ili kvalifikacioni kriterijumi, ili zahtevi koji se postavljaju pred investitorom - potencijalnim kupcem, mogući su samo ukoliko vi investitoru omogućujete većinsko pravo upravljanja, odnosno ako prodajete više od 50% kapitala.
Prema tome, ne vidim razloga zašto bi država ulazila u formiranje paketa akcija koji ne obezbeđuje većinski procenat kapitala, dakle 50% plus jedna akcija, upravo zbog toga što se ovi drugi ciljevi, za koje je samo država zainteresovana, ne mogu ostvariti prodajom manjinskog kapitala. Zbog toga predlažemo da se te reči "radi prodaje većinskog kapitala", koje postoje u postojećem Zakonu o Akcijskom fondu, prihvatanjem ovog amandmana vrate nazad, drugim rečima, da postojeće rešenje bude u ovom posebnom stavu, da ono ostane, zato što je ono, na karaju krajeva, ekonomski celishodnije i društveno opravdanije.
Što se tiče drugog dela amandmana, radi se ponovo o članu 3, predložili smo da se stav 4. briše. Taj stav 4. se odnosi na komentar, gde se kaže da akcije koje Akcijski fond prodaje na finansijskoj berzi ili van berze daju pravo glasa kupcu tih akcija. To se podrazumeva. To je i do sada bilo tako. I do sada je, kupovinom akcija iz Akcijskog fonda, onaj ko je kupio istovremeno dobijao pravo glasa.
Međutim, amandman opet treba gledati kao celinu, a ne kao pojedinačni, istrgnuti deo. Ako ovo uporedite ili posmatrate zajedno sa prethodnim amandmanom, i sa amandmanom koji će doći, gde striktno definiše koji deo prava upravljanja Akcijski fond ima, u kom delu, na koje odluke, mislim da je jasno zašto predlažemo i ovaj amandman, jer se podrazumeva da prodajom akcija iz Akcijskog fonda kupac tih akcija stiče i pravo upravljanja.
Na kraju krajeva, to je definisano i drugim zakonima. Zbog toga predlažemo, pre svega zbog prvog stava ovog amandmana, da ovaj amandman od strane predlagača bude prihvaćen. Najzad, gospodine ministre, vi ćete imati problem, jer ćete morati da ukrupnjavati pakete ispod 50%, što je apsolutno ekonomski necelishodno.
Ovo je tehnički amandman i verujem da će ga ministar prihvatiti, pogotovo što je već prihvaćen amandman gospodina Palalića na član 2. Zapravo, radi se o članu zakona koji briše u postojećem zakonu stavove 2. i 3 člana 11.
Šta se briše: "Akcijski fond neće koristiti pravo na upravljanje po osnovu akcija koje su mu prenete". Mi smo predložili amandman u kome se tu dodaje "osim u slučajevima utvrđenim u članu 8a zakona". Mislim da je to potpunije rešenje.
Kaže se da Akcijski fond neće koristiti pravo upravljanja, osim u slučajevima koje definiše drugi član zakona, a to je amandman gospodina Palalića, koji je prihvaćen.
Mislim da tu nema spora. Time se apsolutno svaka dilema oko načina upravljanja, količini upravljanja Akcijskog fonda, jednostavno, razrešava i ne postoji. Ovde se jasno kaže da Akcijski fond nema pravo upravljanja, osim u slučaju iz člana 8a. Kraj priče, završena stvar.
Što se tiče ovog drugog, stvarno ne razumem, gospodine ministre, zašto se odričete dividende koju Akcijski fond treba da uzima kao vlasnik akcija u nekom preduzeću? To će da vam koristi za finansiranje rada Akcijskog fonda. Na kraju krajeva, iz toga ćete finansirati tenderske prodaje, finansiraćete svo ono ukrupnjavanje paketa akcija. Drugih sredstava Akcijski fond nema, osim onoga što budžetom Ministarstvo finansija prenese Akcijskom fondu.
Meni je vrlo dobro poznato da je taj iznos koji se budžetom prenosi veoma mali, daleko manji nego što je bio ranije planiran i da je, između ostalog, i to razlog zašto je tempo privatizacije u 2004. godini bitno usporen. Prema tome, predlažem vam da ono što ste omaškom, pretpostavljam, obrisali da vratite nazad, a to je da Akcijski fond naplaćuje dividendu po osnovu akcija koje su mu prenete i da taj iznos novca iskoristite, a koji nije veliki.
Da se razumemo, ne radi se ovde o super uspešnim preduzećima, ali tu je deo novca koji ćete iskoristi za finansiranje Akcijskog fonda. Zbog toga smatram da je ovo tehnički amandman, da nema potrebe dugo obrazlagati i očekujem da će i ovaj amandman DS-a biti usvojen.
(Predrag Bubalo: Ne znam koliko ima mogućnosti za tehničku redakciju.)
Kod ovog člana zakona u suštini je pokušaj da se prodaja akcija iz Akcijskog fonda izjednači sa prodajom kapitala društvenog preduzeća, pa samim tim da se prihodi od privatizacije sledstveno raspoređuju na isti način.
Mislim da je to veoma pogrešno zbog toga što postoji ogromna razlika između vrste, tipa kapitala. U prvom slučaju radi se o društvenom kapitalu, u drugom slučaju radi se o državnom kapitalu.
Sasvim je logično da kada prodajete državnu imovinu, a i kapital je imovina, doduše neto imovina, sav prihod mora da ode u državne fondove. Ni na koji način ne treba da bude raspoređen onako kako definiše član 61. Zakona o privatizaciji kod prodaje društvenog kapitala.
Ako je intencija onoga koji predlaže ove izmene da se možda i lokalna samouprava i teritorijalne uprave ili autonomije, pa onda restitucione potrebe i ovde zadovoljavaju, onda postavljam pitanje, šta sa novcem koji su akcionari, insajderi, oni iz preduzeća, ovlašćeni akcionari, uplaćivali kod kupovine akcija sa popustom na period plaćanja od šest godina, u skladu sa Zakonom iz 1997. godine.
Šta sa tim prihodima? Da li i to treba rasporediti u skladu sa Zakonom o privatizaciji, članom 61, jer po logici stvari treba. To je ostvareni prihod od privatizacije.
Onda ulazimo u jedan istorijski galimatijas u kome treba da opredelimo, a koji deo prihoda od privatizacije treba da ode kome u skladu sa zakonom, član 61.
Zaista mislim da jedan proklamovani princip – koga se svaka ozbiljna vlada maksimalno i dosledno drži, ukoliko želi da budžetskom politikom doprinese makroekonomskoj stabilnosti na kratki i srednji rok, a da strukturnim prilagođavanjem privrede omogući uslove za dugoročnu samoodrživost ekonomije – ne sme da narušava, a to je princip jedinstva budžeta.
Ako prihvatite ovaj član zakona, ako se u ovom slučaju raspored prihoda od privatizacije usklađuje ne sa Zakonom o Akcijskom fondu, ne prepoznavanjem činjenica da je ovo državni kapital, a ne društveni, bojim se da ćemo imati problem kod održivosti budžeta.
A podsetiću vas, u Akcijskom fondu, u državnoj svojini, ne zaboravite, ne radi se o društvenoj svojini nego o državnoj, postoji takođe veliki broj atraktivnih preduzeća, čijom prodajom i realizacijom prihoda od privatizacije ti prihodi preko budžeta mogu da budu korišćeni kao snažna podrška za restrukturiranje velikih javnih preduzeća, i to pre svega u delu koji tangira tranzicioni fond.
Predlažem, zaista dobronamerno, da prihvatite ovaj amandman i da ne vršite raspodelu sredstava dobijenih od prodaje državnog kapitala na isti način kao što se vrši raspodela sredstava dobijenih od prodaje društvenog kapitala. Tamo je opravdano koristiti drugačiju raspodelu sredstava. Ovde to zaista nije.
Pomenut sam od strane poslanika Krasića i uopšte se ne osećam uvređeno zbog tog pominjanja. Naprotiv. Prvo da kažem da je vreme da se svi lagano počnu navikavati da ćemo i za ovom govornicom i u prvim klupama DS uskoro biti. Prema tome, nema potrebe da se iznenađujete zašto se frekventno pojavljujem za ovom govornicom. Krajnje je dobronamerno da korigujemo zakonske projekte koje ćemo na kraju sutra i mi primenjivati kada budemo deo izvršne vlasti.
Tačno je poslanik Krasić pomenuo da se u jednom trenutku čak se desilo, u onom cunamiju koji je zahvatio razvoj privatnog sektora, da i čovek bez ikakve kvalifikacije bude direktor Agencije. Meni je drago, i to sam želeo da kažem, što je, čini mi se, vreme one potpune političke ostrašćenosti i suprotstavljanja po svaku cenu iza nas i što je, na kraju krajeva, i vladajuća koalicija imala snage i hrabrosti da prizna i da kaže - zaista smo imali katastrofalna kadrovska rešenja u institucijama koje su odgovorne za razvoj privatnog sektora.
Nadam se da se to više nikada neće ponoviti i da se neće ponavljati situacija u jednom, drugom, trećem javnom preduzeću, i da nećemo morati da ko zna koju cenu, ko zna koji put plaćamo cenu zarad vlastitih gluposti. Nadam se da je to zapravo jedna škola.
Zahvaljujem, gospodine Anđelkoviću. Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, DS je veoma pažljivo razmotrila odredbe zakona o izmeni i dopuni Zakona o privatizaciji, izmeni i dopuni Zakona o Akcijskom fondu i zakona o izmeni i dopuni Zakona o hartijama od vrednosti.
Posle 13 meseci mi pred sobom imamo izmenjene zakone, koji su obećani u predizbornoj kampanji decembra 2003. godine.
Meni je lično, s obzirom da se radi o oblasti za koju sam bio zadužen do pre godinu dana, s jedne strane veoma teško da govorim o ovim promenama a da ne unesem deo subjektivnog odnosa prema toku privatizacije u Srbiji, a s druge strane, čini mi se da ono što imam da kažem teško da mogu uputiti gospodinu ministru Bubalu. Više bih želeo da uputim prethodnom ministru i politici koja se vodila u procesu privatizacije do oktobra 2004. godine.
Dakle, mi smo imali populistička obećanja decembra 2003. godine, a koja su bila u jednom veoma širokom spektru. Od toga da će se poništavati sve što je u prethodnom periodu urađeno, pa do toga da će doći do drastičnih promena zakona, promena koje će ići ka modelu besplatne podele.
Naravno, politička odgovornost za tako olako izrečena obećanja je verovatno bila na veoma niskom nivou tada kada su ta obećanja građanima davana. Međutim, istovremeno nije se izmerio stepen rizika koji, zbog datih obećanja i zbog pokušaja da se jedna populistička politika pretoči u realnost, može i te kako jako puno da košta našu državu. Pozdravljam promene Zakona o privatizaciji, o kojima danas raspravljamo, jer nema sumnje da je ekonomska celishodnost ovih promena veoma jasna i veoma vidljiva.
Ne mogu a da se ne osvrnem na period od marta 2004. godine, pa sve do oktobra 2004. godine, kada je jedna pogubna privatizaciona politika, ako je uopšte i bilo, vođena od strane Vlade Republike Srbije, koja je za posledicu imala potpuni zastoj razvoja privatnog sektora, a kasnije naravno i destabilizaciju opšteg makroekonomskog ambijenta, o čemu ne moram da vam pričam ja, možete da čujete od guvernera Centralne banke, možete da čujete od drugih predstavnika Vlade u tom periodu.
Za posledicu je imala činjenicu da zbog zastoja razvoja privatnog sektora i zbog izostanka planiranih privatizacionih prihoda monetarne mere su morale da budu povučene, odnosno da budu implementirane, pogotovo mere povećanja obavezne rezerve poslovnih banaka, a kasnije pooštravanje uslova kreditiranja, što je sve zajedno doprinelo da kriza likvidnosti u 2004. godini bude značajno izražena.
Sve zajedno je doprinelo da na kraju 2004. godine imamo dramatično visok stepen inflacije, stopu inflacije koja je za više od 70% veća od one koja je planirana ekonomskom politikom Vlade za 2004. godinu. Neću govoriti o trgovinskom deficitu, neću govoriti o platno-bilansnom deficitu, neću govoriti o činjenici da je potpuno izostao postupak restrukturiranja, ne samo velikih javnih preduzeća, već i društvenih preduzeća, čak i tamo gde je taj postupak bio doveden do kraja.
Bio bih politički nekorektan ukoliko ne bih rekao da dolazak novog ministra ove procese značajno oživljava, ali isto tako vi vrlo dobro treba da znate da je poverenje u proces veoma lako ugroziti i veoma lako uništiti, ali kod onih koje svesrdno verbalno pozivamo da investiraju u naš ambijent, u našu zemlju, potrebni su višestruki napori da bi se to poverenje vratilo.
Kao posledicu jedne pogubne populističke politike, od strane onih koji nemaju potreban stručni potencijal, neću ih nazvati neznalicama, već će vreme koje dolazi dovoljno reći o tome na koji način se kadriralo u Agenciji za privatizaciju, u Ministarstvu za privredu u tom periodu, imali smo godinu koja je, merena po svim kriterijumima, bila četvorostruko slabija u odnosu na 2003. godinu; u odnosu na nivo prihoda od privatizacije; u odnosu na nivo direktnih investicija koje su kroz privatizaciju ušle u našu zemlju; u odnosu na broj preduzeća koja su privatizovana.
Imali smo čak i apsurdne situacije, tamo gde je postupak restrukturiranja već završen, gde je ostalo samo da se potpiše ugovor, nakon sprovedenog tenderskog postupka nije potpisan ugovor, naravno da je to odloženo i naravno da su ta preduzeća dodatno bila u problemu, i da su njihove finansijske i poslovne performanse urušene. Pretpostavljam da se nešto i naučilo iz tog perioda, a tu pretpostavku više gradim na inicijativi i energiji koju ulaže pojedinačno i personalno ministar sa svojom ekipom, nego na činjenici da se promenio ideološki odnos prema samom procesu privatizacije.
Sada želim da kažem nekoliko rečenica koje se odnose na konkretno ponuđena zakonska rešenja. Želim da kažem odmah da bez obzira na ekonomsku celishodnost koja je jasno vidljiva, pre svega u izmeni Zakona o privatizaciji, a delimično u izmeni Zakona o Akcijskom fondu, Demokratska stranka će ostati veoma uporno i dosledno pri svojim amandmanima, a pogotovo kada je u pitanju Zakon o Akcijskom fondu, i da u zavisnosti od odnosa Vlade i ove skupštine prema tim amandmanima zavisiće i odnos Demokratske stranke kada se bude glasalo o ovom zakonu.
Počeću najpre od Zakona o hartijama od vrednosti. Mislim da je u ovom trenutku necelishodno donositi zakon o izmenama i dopunama Zakona o hartijama od vrednosti, ukoliko je čitav postupak iniciran čuvenim problemima koji su se desili u postupku prodaje državnog kapitala u kompaniji "Knjaz Miloš", a od tada je prošlo više od tri meseca i do sada je mogao ovoj skupštini da bude ponuđen novi zakon o hartijama od vrednosti i finansijskom tržištu, a ne da raspravljamo u istoj proceduri izmene i dopune koje su definisane kroz četiri ili pet članova ovog zakona.
Zašto to kažem? Zato što se neće otkloniti svi problemi koji postoje u Zakonu o hartijama od vrednosti i Zakonu o finansijskom tržištu, zato što će se pojedinačno rešiti problem koji se odnosi na trgovanje akcijama iz Akcijskog fonda, a istovremeno će se uneti dva veoma opasna i ozbiljna presedana.
Zbog toga Demokratska stranka ne može da podrži izmenjeni Zakon o hartijama od vrednosti ukoliko se prethodno ne prihvate dva amandmana, jedan se odnosi na činjenicu da je ovim izmenjenim zakonom Vlada na sebe preuzela zakonodavnu funkciju.
Vrlo ću konkretno objasniti i zaista argumentovano želim da govorim, u članu 3. dodaju se reči "ako aktom Vlade Srbije nije drugačije određeno". Šta to znači?
To znači da će novi član 262a Zakona o hartijama od vrednosti glasiti - ako aktom Vlade Republike Srbije nije drugačije određeno, odredbe ovog zakona, misli se na Zakon o hartijama od vrednosti, ne odnose se na trgovinu hartija od vrednosti, koje se nadalje u pojedinim tačkama definišu.
Da li to znači da će Vlada sutra jednostavnim aktom moći da kaže - ovim može da se trguje na berzi, ovim ne može da se trguje na berzi.
Da li je to materija koju Vlada treba da uređuje svojim podzakonskim aktom, pretpostavljam podzakonskim propisima u obliku pojedinačnih uredbi ili je to materijalni fakt o kome treba da odlučuje Skupština Srbije?
U ovoj skupštini ima jako puno onih koji se zaklinju na legalizam.
Ako se zaklinjemo na legalizam, što pozdravljam, jer mislim da nikada pre zemlji Srbiji nisu bile potrebnije jake institucije, poštovanje zakona, onda prvi elementarni postulat takvog... produžiću još deset minuta gospodine predsedavajući, iako me niste pitali.