Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vlahović

Aleksandar Vlahović

Demokratska stranka

Govori

Zahvaljujem, dame i gospodo narodni poslanici, na prethodnim lepim rečima koje je narodni poslanik uputio, a tiče se mog ekspertskog angažovanja u Vladi Republike Srbije u prethodnom periodu. Mislim da je osnovna karakteristika ekeperata da budu principijelni i da tu principijelnost koriste i kada kritikuju i kada nešto, između ostalog, pohvaljuju.
U konkretnom slučaju, s obzirom da se dalji tok izlaganja narodnog poslanika ticao i budžeta, realnosti procenjenih prihoda, moram da kažem ne samo svoj stav, nego stav DS, da je budžet nerealno postavljen za ovu godinu. O tome smo detaljno elaborirali tokom rasprave o Zakonu o budžetu za 2004. godinu. Naravno, da je tako vrlo brzo smo dobili dokaze da smo bili u pravu.
Jedan od tih dokaza, da su budžetski prihodi nerealno postavljeni, jeste i ovaj zakon o kome danas raspravljamo, a to je Zakon o akcizama.
Zakonom o izmeni i dopuni Zakona o akcizama mi faktički dobijamo efekat povećanja budžetskih prihoda koji se ostvaruje kroz dodatno opterećenje privrede i stanovništva, da bi se prethodno postavljeni budžet sveo u realne okvire.
Kao što nam je i dokaz da je neposredno, mesec dana nakon rasprave o Zakonu o budžetu, naša delegacija, delegacija Vlade, prihvatila predlog MMF-a o visini budžetskog deficita u iznosu od 30 milijardi dinara, a ne 45 milijardi, koliko je postavljeno Zakonom o budžetu, i zbog toga mi veoma brzo očekujemo raspravu u ovom parlamentu o izmenama i dopunama Zakona o budžetu, da bi ti okviri budžetskih prihoda i budžetskih rashoda bili svedeni na realnu meru.
Što se tiče rasta industrijskog obima proizvodnje koji se ostvaruje u prva tri meseca, budite ubeđeni da to nema nikakve veze ni sa novom Vladom, niti sa nekakvom novom ekonomskom politikom. To jeste efekat onoga što je Vlada uradila, prethodna, u 2003. godini, i to prvenstveno na terenu privatizacije. To je ono što smo pričali sve vreme tokom 2003. godine, da će puni efekat privatizacije u 2003. godini da bude odražen u 2004, jer je bilo potrebno vreme da novi vlasnici...
(Predsedavajuća: Vreme.)
... izvrše restrukturiranje preduzeća, i poslovno i finansijsko, pa tek onda da se to odslika na jednom rastu industrijskog obima proizvodnje.
Niti je klima popravljena, naprotiv, investiciona klima je pogoršana. Sami smo svedoci da nema velikih investicija, niti interesovanja od strane međunarodnih kompanija, niti je pak nekakva ekonomska politika doprinela boljim trendovima, to je jednostavno efekat onoga što je rađeno u prethodnoj godini. Hvala.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poslanik Leila Ruždić-Trifunović je predložila brisanje ovog člana iz dva osnovna razloga. Prvi je da se upravo brisanjem člana radi u skladu sa proklamovanom politikom rasterećivanja privrede i stanovništva. Dodatnim akciznim opterećenjem na naftne derivate i naftu mi ćemo sutra imati znatno veće opterećenje privrede Srbije, a isto tako i stanovništva.
To je, još jednom podsećam naše građane, obrnuto od onoga što je proklamovano u predizbornoj kampanji, a podstetiću još jednom da je obećavano rasterećenje privrede i da će se podsticajnim merama poreske politike, a akcizna politika jeste deo poreske politike, uticati i na povećani privredni rast. Ovo će imati, nasuprot obećanjima, potpuno drugačije dejstvo, smanjenje privredne aktivnosti i, s druge strane, kroz veće opterećenje smanjenje konkurentnosti privrede.
Na taj način ni osnovni razlozi koji se u obrazloženju zakona pominju neće biti ispunjeni, odnosno osnovni ciljevi. Osnovni cilj je, s jedne strane, a to se ne odnosi samo na predloženi član zakona, nego i sledeći član 4, jeste smanjenje sive ekonomije i povećanje priliva. Nasuprot, imaćemo povećanje sive ekonomije i smanjenje priliva za budžet. Hvala.
Ovo je jedan od nekoliko razloga zbog čega poslanička grupa DS neće glasati za predloženi zakon o izmenama i dopunama Zakona o akcizama. Istina, ovo je najznačajniji razlog zbog koga poslanička grupa neće glasati za ovaj zakon.
Naime, dok sa jedne strane slušamo ohrabrujuće informacije koje dolaze od predstavnika vlasti, kako investitori samo što nisu započeli da ulažu u neki novi put, u neku novu železnicu, kako stižu velike strane investicije, koje, doduše, mi iz opozicije objektivno u razgovorima sa tim istim investitorima ne možemo da čujemo. Na drugoj strani imamo zaista realne izjave, koje dolaze od strane onih koji su svoj novac investirali u našu zemlju, a to jeste da je upravo izmena Zakona o akcizama nešto što direktno odbijajuće deluje na inostrane investitore.
U svom uvodnom izlaganju, kada smo govorili o zakonu u načelu, rekao sam da postoje tri osnovna razloga zbog čega smatramo da je pogrešno menjati akiznu politiku na akcizne proizvode u 2004. godini. Prvo, neće se postići veći priliv za budžet. Naprotiv, smanjiće se priliv, jer će se povećati stepen sive ekonomije, odnosno šverca akciznih proizvoda i tu prvenstveno mislim na duvan, duvanske proizvode i na alkoholna pića.
Drugo, nije dobra promena ambijenta za najveće svetske investitore, multinacionalne kompanije, koje su, verujući da promena vlasti ne znači i promenu pravila igre u ovoj oblasti, investirali ogromnu količinu novca u Srbiju. Zahvaljujući tim investicijama prošle godine smo bili lider na Balkanu po ukupnom iznosu direktnih stranih investicija. Dakle, kada menjamo ambijent, i to najvećim multinacionalnim kompanijama, nemojte očekivati da će ta poruka biti dobra za one koji tek nameravaju da investiraju. Dovoljno je pogledati izveštaje međunarodnih organizacija i videti da je ambijent za investiranje u Srbiji značajno pogoršan, nego što je bio pre šest godina.
Dovoljno je videti saopštenja MMF, saopštenja drugih međunarodnih finansijskih organizacija i videti koliko je velika razlika između saopštenja vlasti i, s druge strane, tih institucija. Dok na jednoj strani čujemo priču kako samo što nije postignut dogovor sa MMF, sa druge strane, iz tog istog fonda stižu upozorenja da će Srbija ostati na sporednom koloseku, zbog toga što se poigravamo sa politikom javnih finansija, poigravamo sa ekonomskom politikom u ovoj godini.
Treći, osnovni razlog zbog čega nećemo glasati za zakon o akcizama, jeste dodatni namet na privredu i stanovništvo. Umesto da se uđe u ispunjavanje predizbornih obećanja i da se smanjuje iznos poreza, da se smanjuje iznos nameta na privredu i stanovništvo, već smo u Predlogu zakona o budžetu mogli da pretpostavimo da će doći do značajnijeg povećanja akciza na akcizne proizvode, što je opet bilo neozbiljno, jer je Predlogom zakona o budžetu unapred predviđeno da će poslanici u Narodnoj skupštini usvojiti zakon o akcizama, što je pogrešno.
Šta ako se ovi zakoni ne usvoje? Šta ukoliko ne postoji parlamentarna većina, kako će se onda nadomestiti budžetski deficit, koji je 55 milijardi dinara, a mogli smo da vidimo i u danima pre praznika, pre uskršnjih praznika, da i te kako postoji problem sa finansiranjem budžetskih rashoda. Dakle, ne treba očekivati povećane budžetske prilive, jer će povećanje akciza samo povećati sivu ekonomiju i svojstveno smanjiti ukupan iznos budžetskih priliva.
Prvo da kažem da kompanije koje su privatizovane u Nišu i Vranju nisu strane već naše kompanije. U tim kompanijama rade radnici iz Niša, Vranja, okoline. Zahvaljujući tim preduzećima čitav lanac u duvanskoj proizvodnji danas zapošljava više od 50.000 radnika, uključujući individualne poljoprivredne proizvođače i, kao što znate, plate su veće, a sa druge strane isplate prema individualnim poljoprivrednim proizvođačima sirovog duvana su redovnije i mnogo bolje nego što su bile pre privatizacije.
Akcizna politika nije u prethodnom periodu kreirana za Filip Moris i Britiš Amerikan Tobako, nego za naše domaće proizvođače cigareta. Podsetiću vas da je 2001. godine Duvanska industrija Niš radila tek u jednoj smeni, a povremeno u dve smene. Zahvaljujući, pre svega, jednoj balansiranoj akciznoj politici, jednoj izuzetno oštroj kontroli, šverc cigareta, koji je bio pre toga veći od 90% ukupnih uvoznih cigareta, u 2003. godini smanjen je na svega 15%.
Kada kritikujemo izmenu Zakona o akcizama nijednog časa ne razmišljamo o Filip Morisu i Britiš Amerikan Tobaku, nego razmišljamo o činjenici koja će biti uzrokovana izmenom ovog zakona, a to je povećani šverc.
Povećani šverc će destabilizovati prilike u zemlji, manje će atraktivno uticati na Britiš Amerikan Tobako i Filip Moris da investiraju svoj kapital u našu zemlju, u naša preduzeća u kojima će raditi naši ljudi, preduzeća kojima će dobavljači biti naši poljoprivredni proizvođači sirovog duvana i to je osnovni razlog, a ne nekakva obećanja koja smo mi dali.
Nismo nikakva obećanja dali da ćemo sprovoditi akciznu politiku koja je prethodno Duvansku industriju Niš podigla sa 50% korišćenja kapaciteta na trosmenski rad i 100% korišćenje kapaciteta. Akcizna politika, koja je usklađena sa pravilima Svetske trgovinske organizacije, sa pravilima Evropske unije, koja je smanjila šverc duvanskih proizvoda, pre svega cigareta i drugih akciznih proizvoda i značajno povećala priliv u budžet od strane akciznog oporezivanja.
Što se tiče primedbe koja je izrečena da prethodna vlast i prethodni ministri nisu bili na sednicama parlamenta kada su se razmatrali pojedinačni zakoni, na svom ličnom primeru odgovorno trvrdim da to nije tačno. Odgovorno tvrdim da su svi zakoni koje je Ministarstvo za privredu i privatizaciju predložilo sve vreme bili pokriveni prisustvom ne samo ministra, nego i zaposlenih ljudi u Ministarstvu, zamenika i pomoćnika u Ministarstvu i da smo u svakom trenutku poslanicima mogli da damo pravovremeni odgovor, sa kojima su se neki slagali, a neki nisu.
Ali, slažem se da nije cela Vlada prisustvovala i slažem se da nisu druga ministarstva bila prisutna. Isto tako se slažem da su tranzicioni problemi teški i da ne treba ni očekivati kompletan sastav Vlade za svaku tačku dnevnog reda.
Ali, ako poslaničkoj grupi SPS toliko smeta neprisustvo ministra, mi ćemo je apsolutno podržati u zahtevu da prekinemo sednicu dok ne dođu ministri koji su nadležni za pojedine tačke dnevnog reda.
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se po članu 82. stav 7. Molim predsedavajućeg da izvrši proveru kvoruma u Skupštini Srbije.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, danas ću govoriti kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DS o predloženim zakonima od strane Vlade Republike Srbije.
Prvo, Demokratska stranka će glasati protiv zakona o izmeni i dopuni Zakona o akcizama, a podržaće ukidanje poreza na finansijske transakcije i izmene Zakona o držanju i nošenju određenih dobara.
Smatramo da su izmene i dopune Zakona o držanju i nošenju određenih dobara kozmetičke prirode, da neće imati nikakav efekat na budžet, ni na prihodnoj ni na rashodnoj strani. Radi se zapravo o povećanju opterećenja kod određenih kategorija, određenih stavki koje u suštini nisu preterano puno zastupljene i od toga budžet do sada nije imao koristi, ali je dobro da se za onaj deo jeftinijih dobara opterećenja smanjuju i svakako da će taj efekat biti vidljiv.
Međutim, sa aspekta budžeta tu nema dodatnih prihoda povećanjem opterećenja kod tzv. bogatijeg dela stanovništva. S tim u vezi, ovaj pokušaj neće biti uspešan pokušaj da se poveća iznos ukupnih budžetskih prihoda i da se na taj način nadomesti identifikovani budžetski deficit od čitavih 55 milijardi dinara, o čemu smo pričali tokom rasprave o zakonu o budžetu.
S druge strane, izmene Zakona o akcizama su veoma opasne. Mogu da imaju i te kako ne samo neposredne negativne efekte, nego i dugoročne, a objasniću i kako. Znače znatnije povećan budžetski prihod, ali isto tako predstavljaju i opterećenje za privredu i stanovništvo.
Kada kažem da izmene Zakona o akcizama mogu da imaju negativnog efekta dugoročno, pre svega mislim na investicioni ambijent. Govorim o promeni akcizne politike, odnosno visine akciza kod duvana i duvanskih proizvoda, upravo zbog toga što smo tu, u toku prošle godine, imali dve najuspešnije privatizacione transakcije, gde je pored zakonskog regulisanja akcizne politike od 2005. godine pa nadalje postojao jedan dogovor, ne i pisani, ali svakako usmeni, da se akcizna politika u 2004. godini neće menjati, na osnovu međusobnog poverenja, koje su investitori stvorili prema Vladi Republike Srbije, koja je pripremila ambijent za transakciju.
Podsetiću vas, i Duvanska industrija Niš i Duvaska industrija Vranje jesu dve najuspešnije privatizacije, ne u Srbiji i Crnoj Gori, već u čitavoj centralnoj Evropi, i to nije moja ocena, i to nije ocena poslanika Demokratske stranke, već je to ocena međunarodnih institucija, koje su sve vreme provodile monitoring procesa privatizacije u svim zemljama centralne evrope.
Ako vi imate visoke prihode od privatizacije zbog toga što ste zakonom ustrojili akciznu politiku od 2005. i istovremeno postigli jedan fer dogovor, usmeni, ali sklopljen na bazi poverenja, sa potencijalnim investitorom, i ako zbog toga zauzvrat dobijete više od 450 miliona evra prihoda za budžet, i sigurno preko 250 miliona evra investicija za Niš i Vranje, i sigurno dugoročno stabilno odredite razvoj ne samo proizvodnje cigareta nego i svih drugih pripadajućih servisa.
A podsetiću vas na 1.000 zaposlenih radnika u proizvodnji cigareta zapošljava se još 5.000 radnika u uslužnim delatnostima, i ako iza toga prekršite ta džetlmenski dogovor, to svakako ne može da utiče dobro na investicioni ambijent.
Primetio sam da se nakon predloženog zakona pojavio i jedan amandman koji je u međuvremenu prihvaćen, koga je Vlada prihvatila, ali sve dotle dok Skupština ne bude glasala o tom amandmanu sa ovog mesta, sa ove govornice, govoriću isključivo o prvobitnom tekstu zakona koji je upućen od strane Vlade Republike Srbije.
Dakle, nije dobro da investicioni ambijent, privredni ambijent zavisi od toga koja je partija na vlasti. Nije dobro da se dogovori postignuti sa velikim multinacionalnim kompanijama, koje imaju visoko izgrađene etičke kodove, standarde ponašanja, politike i procedure, da se dogovor sa njima na ovaj način krši i da se tu nalazi prostor za dodatno ubiranje poreskih prihoda, ne bi li se pokrila ona velika budžetska rupa, koja u budžetu za 2004. godinu postoji, a već sam rekao, ne govorim o 45 milijardi dinara već govorimo o mnogo većoj sumi, kada se uključi iznos fondovskih deficita.
Da smo bili u pravu kada smo govorili o zakonu o budžetu, da neće biti budžetskih prihoda da pokriju budžetske rashode, već nam govore i događaji koji su nepunih mesec dana posle toga usledili. Kao što vam je poznato, penzije nisu isplaćene penzionerima onda kada je to trebalo, pre praznika, pre Uskrsa. Ne znam da li su danas isplaćene. Slučajno imam penzionera u porodici, pa znam da onaj termin koji je poštovan tri godine uzastopce, svakog određenog datuma, unapred dogovorenog, da se sada, evo nepunih mesec i po dana nakon formiranja nove Vlade taj rok probija.
To nije dobro zbog toga što se od penzija prvo startuje, a onda se prelazi i na druge budžetske rashode, na druge korisnike, na profesore, na lekare, na sve druge koji mogu da budu uskraćeni zbog smanjenih budžetskih prihoda, ali podizanje akciza i dodatno opterećenje privrede na ovaj način svakako nije dobar način da se pokrije identifikovani budžetski deficit, koji iznosi 45 milijardi dinara, plus fondovski deficit, prikazanih pet milijardi i jedan deo za koji postoji opravdana analiza da je znatno veći.
Umesto da se ide ka rasterećenju ovim predlogom zakona dodatno se opterećuje privreda. Rekao bih i stanovništvo. No, ne nužno. Već smo čuli objašnjenja da neće doći do povećanja cene nafte i naftnih derivata, odnosno naftnih derivata od strane NIS-a. Verovatno će to povećanje doći kod privatnih vlasnika okupljenih u privatnim udruženjima.
Ne znam kako će reagovati Lukoil, Beopetrol. Videćemo, ali čak i da Naftna industrija Srbije odluči da dodatno akcizno opterećenje kompenzuje opterećenjem rafinerijske prerade, onda će Naftna industrija Srbije imati slabije rezultate i neće ostvariti, dame i gospodo narodni poslanici, 500 miliona profita, dinara, koliko je ostvarila u protekloj godini, već će ponovo doći u sumnjivu zonu gubitaka, i neće imati dovoljo vlastitih sredstava da izvrši restrukturiranje Rafinerije u Pančevu i Rafinerije u Novom Sadu.
To će biti posledica. Dakle, ne može i jare i pare.
Ako nećemo stanovništvo dodatno da opteretimo od strane našeg državnog, da kažem uslovno, prometnika nafte i naftnih derivata, onda mora da dođe do smanjenja rafinerijske cene, onda neće biti sredstava za investicije, a onda ćemo u dugom roku imati manje kvalitetnu rafineriju, a onda ćemo smanjivati šanse za uspešno restrukturiranje i za konačnu privatizaciju i onda će nas, ukoliko se ova spirala nastavi, rafinerije u Bugarskoj i Rumuniji definitivno potopiti i mi ćemo ostati bez onoga što je bitno za naftnu industriju svake zemlje.
Takođe, smatram da Predlog zakona o akcizama nije dobar i zbog toga što će, umesto da smanji sivu ekonomiju, šverc akciznih proizvoda, dodatno će da ih poveća.
Ovo se ne odnosi na ulja za mazivo, rafinerijska ulja ili već kako se zovu. Tu pozdravljam odluku Vlade Srbije da ukine akcize na motorna ulja i ulja za maziva, jer sam ubeđen da će upravo tu da se dobije bitka protiv šverca. Ako malo bolje pogledate, videćete da se najveći deo motornih ulja danas švercuje upravo zbog visokih akciza.
Ali, taj dobar efekat će, sa druge strane, odnosno taj primer će vam pokazati da ćemo imati negativan efekat tamo gde se akcizno opterećenje povećava. Pre svega, mislim na one ključne akcizne proizvode kakavi su duvan, cigarete i, naravno, alkoholna pića.
Prema tome, umesto da smanjimo stepen sive ekonomije, umesto da smanjimo nivo poreskog opterećenja i na taj način da uvučemo nelegalne tokove u legalne, mi ćemo imati obrnuti efekat. Ovaj slučaj je poznat, npr. u SAD. Kada je došlo do naglog akciznog opterećenja duvana i duvanskih proizvoda, umesto da se smanji nivo potrošnje duvana, došlo je do ogromnog šverca koji je dolazi od Kanade ka SAD, upravo zbog nerealnog povećanja akciznih proizvoda.
Dakle, poštujući vreme koje danas imamo za raspravu, da iskoristim svoje pravo na prvih deset minuta, gospodine predsedavajući. Želim da kažem da nije dobro menjati definisanu akciznu politiku zakonom o akcizama, iz napred pomenutih razloga. Nije dobro menjati privredni ambijent za investitore koji su ovde već uložili svoj novac.
Nije dobro podizati akcizno opterećenje, jer ćete direktno podići nivo sive ekonomije u prometu ovih roba koje se akcizno opterećuju i nije dobro akcizno opterećivati, jer ćete na taj način imati dodatno opterećenje za privredu, dodatno opterećenje za stanovništvo.
Nije dobro, ali ako se traži lek za pokriće budžetskog deficita, najpre treba smanjiti budžetske rashode, za šta treba imati, pre svega, jasan politički konsenzus u koaliciji partija koje se nalaze na vlasti, što, sasvim otvoreno možemo reći, ne vidimo da postoji, a to znači smanjenje ključnih stavki budžetske potrošnje.
S druge strane, potrebno je ući zaista u operacionalizaciju poreske uprave. Naravno da uvažavamo napore koje je prethodno ministarstvo započelo, da će DS pozdraviti svaki kvalitetan korak koji bude urađen na tom planu.
Danas je bila interesantna polemika o tome kako neko plaća porez, a neko ne plaća. Prirodno je da stanovnici i privrednici pokušavaju da minimiziraju svoja davanja državi. Mera u kojoj će država naplatiti porez zavisi od stepena efikasnosti poreske administracije, zavisi od toga u kojoj meri stimulativnim mehanizmima vi možete povećati budžetska zahvatanja i istovremeno podići privrednu aktivnost.
Dame i gospodo narodni poslanici, bojim se da promenom Zakona o akcizama nećemo stimulativno uticati na privrednu aktivnost u Srbiji, već ćemo obrnuto dobiti dodatno poresko opterećenje i dodatno smanjiti konkurentnost, a građani će znati da uporede ono što se danas u Skupštini Srbije nudi sa predizbornim obećanjima koja su bila tokom predizborne kampanje.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući...
(Predsedavajući: Izvinjavam se, samo bih vas zamolio da koristite pravo na prvih 10 minuta, pošto smo pri kraju radnog vremena).
Ja ću naravno iskoristiti 10 minuta prava kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DS - Boris Tadić. Odmah da kažem da će DS podržati sva tri zakona koji se razmatraju u okviru 2. tačke dnevnog reda.
Želim da opširnije, diskutujući o Zakonu o Garancijskom fondu, ukažem na tri eventualna nedostatka koja u svakom slučaju mogu da imaju loše posledice po funkcionisanje Garancijskog fonda sutra.
Prvi je, za mene i za poslaničku grupu DS zaista neobjašnjivi, način prenošenja ingerencije o Garancijskom fondu iz Ministarstva za privredu i privatizaciju u Ministarstvo finansija. Iako je odgovor na pitanje koje sam postavio na nadležnom odboru bio da je zadatak, odnosno delokrug odgovornosti Ministarstva finansija zapravo osiguranje kredita, smatram da je posao koji obavlja Garancijski fond u direktnoj konekciji pre svega sa razvojem malih i srednjih preduzeća i sa podsticajem preduzetništva.
Kao što vam je poznato, gospodo narodni poslanici, razvoj malih i srednjih preduzeća i podsticaj preduzetništva jeste delokrug odgovornosti Ministarstva privrede. Prema tome, za nas je nelogično, iako je naravno to unutar koalicije stvar Vlade, koja je trenutno na vlasti, odnosno političkih partija, da ključne predloge, od definisanja kadrovskih rešenja, da ključne odluke donosi, odnosno definiše i predlaže Ministarstvo finansija, a kasnije usvaja Vlada Republike Srbije. Smatramo da je trebalo da ostane prethodno rešenje, jer, još jednom napominjem, rad Garancijskog fonda je direktno povezan sa realizacijom Strategije razvoja malih i srednjih preduzeća i podsticaja preduzetništva.
Drugo, na jednom mestu se kaže da u izuzetnim slučajevima Vlada može da odlučuje o garancijama. Smatramo da to može da bude, ukoliko se ovo ne koristi kao izuzetak nego kao pravilo, i iznad definisanog iznosa koji je, čini mi se, 2,5 puta veći nego što je ukupan garancijski potencijal Fonda. Smatramo da to ne bi trebalo da stoji u zakonu, međutim, ostavljamo slobodu predlagaču zakona, zbog toga što se na taj način ugrožava, sa jedne strane, nezavisnost institucije Garancijskog fonda, i to pojedinačnim odlukama Vlade Republike Srbije.
Podsetiću još jednom, Garancijski fond je upravo osnovan na osnovu zakona, a ne na osnovu uredbe, pa samim tim mora da postoji i demarkaciona linija između operativnih odluka koje donosi Garancijski fond i, sa druge strane, Vlade.
Treće, zasmetalo mi je rešenje koje je dato izmenama Zakona o Garancijskom fondu, a odnosi se na plasman slobodnih sredstava Garancijskog fonda. Dobro je da Garancijski fond plasira svoja sredstva na taj način što će kupovati obveznice stare devizne štednje, ali nije dobro da Garancijski fond plasira sredstva kupovinom drugih hartija od vrednosti koje emituje Vlada Republike Srbije, a zašto?
Zato što je prva emisija definisana jasnim zakonom o vraćanju devizne štednje, stare i pokradene devizne štednje, ali sa druge strane, direktna kupovina hartija od vrednosti nameće zaključak da će u iznudici potrebnih sredstava, tzv. budžetskih priliva za finansiranje budžetske potrošnje, neke odluke koje će Garancijski fond donositi zapravo biti prouzrokovane pritiskom od strane Vlade.
Zato krajnje dobronamerno savetujemo da Garancijski fond što je moguće manje koristi mogućnost kupovine hartija od vrednosti koje emituje Vlada, a da to zapravo nisu obveznice stare devizne štednje; ili, da još slikovitije pojasnim, ukoliko budžet bude u manjku sa budžetskim prilivima, a prethodno prebaci novac Garancijskom fondu, ta sredstva umesto da budu korišćena kao garantni potencijal će se u iznudici budžetskih priliva zapravo iskoristiti za kupovinu kratkoročnih hartija od vrednosti koje budžet emituje.
Na taj način će se jedan isti novac "prošetati" i vratiti nazad, a stvoriće se slika da Garancijski fond ima nekih svojih aktivnosti. Verujte mi, to nije dobro i ovo je takođe jedan veoma opasan izuzetak koji može da ugrozi sutra funkcionisanje Garancijskog fonda.
Još jednom napominjem, Garancijski fond je jedna u nizu institucija predviđenih za realizaciju Strategije razvoja malih i srednjih preduzeća, pa je sasvim prirodno da i ključne odluke koje se odnose na osnivanje Garancijskog fonda, proširenje kreditnog portfolia, odnosno garancijskomg portfolia predlaže Ministarstvo privrede, a ne Ministarstvo finansija. To jeste unutarkoaliciona stvar između koalicionih partnera, ja samo ukazujem na ovom mestu na nelogičnost tih definisanih promena.
Što se tiče zakona koji se odnosi na platni promet, DS nema apsolutno nikakvih primedbi, s obzirom da se radi o starom zakonskom tekstu koji je prethodna vlada uputila Skupštini i o usklađivanju jednog procesa koji je započet još januara 2004. godine, a to je prenos kompletnog platnog prometa na banke.
Sasvim na kraju, smatramo da je zakon o vraćanju zajma za privredni preporod onim našim građanima koji su svoj novac 1989. godine uplatili, poverili tada, misleći da se radi o odgovornoj politici, dobar potez i to jeste takođe tekst koji je prethodno pripremljen od strane prethodne vlade.
Mislim da je dobro na ovom mestu reći da je mnogo veći problem, a to jeste povraćaj stare devizne štednje, uspešno realizovan u prethodnih nekoliko godina. Čini mi se da je on u svom godišnjem iznosu negde oko četiri ili pet puta veći od ukupne obaveze koja postoji po osnovu povratka zajma za privredni preporod Srbije. Ovo jeste ispravljanje još jedne istorijske nepravde koja je napravljena stanovništvu, koje je u jednom trenutku poverovalo u populističke fraze da je moguće da budemo zatvorena ekonomija, da sami sebe finansiramo, da finansiramo svoj rast, rast ekonomije, potpuno van ikakvih kontakata sa svetom.
Mislim da nije loše na ovom mestu ponoviti iskustva koja zemlja ima sa zajmom za privredni preporod Srbije, sa načinom kako je taj novac plasiran i sa konačnim efektom. Konačni efekat je, nažalost, isti kao i kod stare devizne štednje, a to znači novac koji je plasiran u propala preduzeća, koja nisu bila spremna da budu restrukturirana, na način koji niti je bio javni, niti je bio transparentan, niti je postojao bilo kakav informacioni tok o tome kako se sredstva plasiraju. Dakle, novac koji je, blago rečeno, pokraden od stanovništva koje je poverovalo jednoj populističkoj politici.
Nadam se da je 13 ili 14 godina kasnije javnost u Srbiji zrelija i da danas neće biti spremna da poveruje u novi populizam i nove priče o tome kako mi sve možemo sami, kako nama pomoć nije potrebna, jer bojim se da ćemo, ukoliko ta politička demagogija, taj populizam nadvlada, za pet ili 10 godina imati ponovo slične zakone koji će ponovo ispravljati istorijske zablude, kao što je i ovo bila zabluda o samofinansiranom privrednom rastu u situaciji kada je ekonomiji naše zemlje bio pre svega potreban tranzitoran prelaz ka tržišnoj ekonomiji.
Da zaključim, imamo primedbe na Zakon o Garancijskom fondu. Ne smatramo da su takve da zbog toga Demokratska stranka ne treba da glasa za izmenu Zakona o Garancijskom fondu. Smatramo da se suština i koncepcijski pristup kada je formiran Garancijski fond nisu promenili i zbog toga ćemo ga podržati, ali smatramo da predlagač zakona i oni koji vode ekonomsku politiku, pogotovo politiku razvoja malih i srednjih preduzeća, treba dobro da razmisle da li će neke postulate koristiti sutra u operativnom funkcionisanju Garancijskog fonda.
Podržaćemo zakon koji konačno znači usaglašavanje sa prethodnim procesom prenosa platnog prometa na komercijalne banke. I, sasvim na kraju, inicijativa oko vraćanja zajma za privredni preporod Srbije jeste nešto što se uklapa u politiku koju je prethodna vlada vodila. Podsetiću vas još jednom, najveća porcija i najveće vraćanje upravo je ostvareno na povratku stare devizne štednje deviznim štedišama i zbog toga ćemo i ovaj zakon podržati.
Reklamiram povredu Poslovnika, član 100. Za ovom govornicom je iznet čitav niz neistina. Čini mi se da je prethodni poslanik zaboravio da ne živi u vremenu 90-tih, kada je bila pljačkaška korupciona privatizacija kroz sive komercijalne transakcije, kada su drštvena preduzeća poslovala sa privatnim preduzećima u tzv. obrnutoj ekonomiji.
Tu društveno preduzeće kada nešto prodaje traži da mu se plati jeftinije da bi direktor uzeo proviziju i stavio u svoj džep.
Prema tome, draga moja gospodo, vi ste učestvovali u najvećoj pljačkaškoj privatizaciji odlažući regulisanu privatizaciju, regulisanu zakonom, jer nijedan zakon o privatizaciji koji ste vi doneli niti je bio ograničen vremenski, vremenski oročen, u kom periodu privatizacija treba da se obavi, niti je bio definitivni raskid sa samoupravljanjem i socijalizmom, nego je upravo predstavljao gomilu diskrecionih mesta za korupciju.
Recite mi, molim vas, kada govorite o pljačkaškoj privatizaciji, gde su diskreciona mesta koja omogućuju korupciju. Korupcija postoji ukoliko date nekom organu, Vladi, Agenciji, bilo kom telu da odlučuje da li će uzeti ovog ili onog kupca. Korupcija je postojala onda kada ste obavljali direktnu prodaju "Telekoma", kada niste organizovali tender, kada niste dozvolili drugim potencijalnim učesnicima da učestvuje na tenderu, da učestvuje u kupovini telekomunikacija u Srbiji.
Telekomunikacije su porodično blago za svaku nacionalnu ekonomiju, a vi vrlo dobro znate i kako ste prodavali "Telekom", i kako ste organizovali mobilne telefonije, i sve drugo što ste radili za vreme vašeg mandata. I kako ste zemlju upropastili, kako ste zemlji uzeli 150 milijardi dolara sankcijama koje ste vi vašom politikom nametnuli. Zaista je tužno slušati one koji su zemlju uništili kako danas drže propovedi o nekakvim moralnim kodeksima, nekom moralisanju. Hvala.
 Odmah ću reći, ponovo se za govornicom iznose laži. U Crnoj Gori se nikada nije primenjivao Zakon o privatizaciji koji se primenjuje u Srbiji. Kada socijalisti govore o njihovim uspesima, puna su im usta četiri ili pet preduzeća, a to su Apatinska pivara, Hemofarm, Metalac i onda ja kažem i, i ko još; ne postoji više. To su, gospodo, izuzeci koji potvrđuju pravilo, a pravilo je da ste vodili politiku pljačkašku, uništavajući Srbiju. Rekao sam vam maločas, 150 milijardi evra....
Završavam, 150 milijardi evra je rezultat vaše sjajne ekonomske politike tokom 90-tih godina. Hvala.
Prvo, lepo je pominjati i kritikovati prethodnu vlast zašto nije rešila sve afere i sve probleme koji su postojali do 2000, odnosno do 2001. godine, kada su pre toga postojale druge političke partije koje čine vlast. Podsetiću vas, dame i gospodo narodni poslanici, i vi koji ste danas u poziciji i vi koji ste u opoziciji, da je najveći deo pozicionih partija takođe 2001. i 2002. godine činio republičku i saveznu vlast, i da ste se nalazili na veoma odgovornim pozicijama, odnosno vaši predstavnici koji su mogli da rešavaju, između ostalog, i pomenutu šećernu aferu.
Podsetiću vas da je do aprila prošle godine, 2003. godine, kompletna ingerencija spoljnotrgovinskog prometa, pa time i šećera, bila u ingerenciji Saveznog ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom. Prema tome, upućujući danas kritiku za nerešavanje te afere, vi zapravo upućujete kritiku danas vašim koalicioni partnerima.
Molim vas da budete precizni kada kritikujete šta je prethodna vlast uradila, a šta nije uradila.
Naravno, zato postoji veliki broj poslova, veliki broj zadataka koje ne samo sadašnja, nego i naredna vlast treba da uradi i naravno da ćemo mi u interesu, a pre svega naših građana, naroda, biti veoma srećni, ukoliko se tu napravi jedan ogroman iskorak i na ekonomskom planu i, naravno, na planu budućeg sprečavanja korupcije.
Želim da vam kažem, za razliku od situacije koju smo imali 2000. godine, kada je korupcija bila sistemsko pitanje, jer nisu postojali ključni antikorupcijski zakoni, poput Zakona o javni nabavkama, poput Zakona o budžetskom sistemu, poput poreskog paketa zakona, mi smo danas u situaciji da pričamo o korupciji imenom i prezimenom, o prekršiocima tih zakona i to je, verujte mi, ogromna razlika. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, predlažem ispred poslaničke grupe Demokratske stranke - Boris Tadić da, u skladu sa članom 90. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, vreme za raspravu bude udvostručeno. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče Skupštine, DS neće glasati za predloženi budžet za 2004. godinu. Pokušaću da u najkraćem dam kritičku ocenu predloženog budžetskog projekta za 2004. godinu. Najpre da kažem da je veoma teško raspravljati o budžetu, a da prethodno nije dostavljen dokument koji se zove Memorandum o ekonomskoj politici.
Osnovne budžetske projekcije su urađene samo na osnovu dve, rekao bih, cifarske pretpostavke, a to jeste pretpostavka o rastu bruto društvenog proizvoda u 2004. godini i projektovana inflacija koja čak, takva kakva je data, nije definisana na preciznom nivou, nego u rasponu koji je veći od 1,5%.
Pri čemu ostaje nejasno zašto se nakon trogodišnjeg kontinuiranog smanjenja inflacije ulazi u sledeću godinu u kojoj se inflacija podiže za više od 2% u odnosu na ostvarenje u 2003. godini.
Kada kažem - Memorandum o makroekonomskoj politici, onda ne mislim samo na period 2004. godine, nova Vlada koja pretenduje da bude reformska mora da da svoj četvorogodišnji reformski ekonomski program, a da budžet za 2004. godinu bude samo prva faza u realizaciji tranzicione ekonomske politike.
Sve vreme sa ove govornice Vlada i ministar i, sa druge strane, poslanik koji je pre mene govorio, pokušavaju da sam budžet okarakterišu kao razvojni, a ja bih pre rekao da je budžet socijalni, pa sam čak u jednom trenutku, čitajući budžet, pomislio da se možda bliže novi vanredni parlamentarni izbori.
Zašto ovo govorim? Zbog toga što raste nivo tekuće potrošnje u odnosu na prethodni period. Taj veći nivo tekuće potrošnje se naročito ogleda u platama koje se direktno isplaćuju iz budžeta. Moram da kažem da je to veoma pogrešan način vođenja ekonomske politike u budućem periodu, jer će to, umesto da se utiče na smanjenje ukupne tražnje, direktno doprineti povećanju tražnje.
Poznato je da domaći robni fondovi nisu dovoljni da supstituišu povećanu tražnju i to će uticati na povećani spoljnotrgovinski deficit.
Zbog toga smatram da je budžet socijalni, ne zameram. Država je u ovom trenutku u takvom stanju u kome, između ostalog, socijalna komponenta budžeta mora da prevladava. S strane, veštim reklasifikacijama u budžetu neke pozicije su veštački podignute, pa se stvara prividna slika da je budžet razvojni.
Da vidimo kako izgledaju projektovane kategorije: prihodi, rashodi, budžetski deficit i predviđeno pokriće budžetskog deficita.
Najpre, želim da kažem da su budžetski prihodi potpuno nerealno optimistički visoko projektovani, na nivou 329 milijardi, ako imamo u vidu da su ukupni budžetski prihodi u prošloj godini bili 285 milijardi dinara, da su prihodi u prva tri meseca, bez obzira što se prvi kvartal ne može porediti sa drugim kvartalima, ali to stvara i daje jednu indikaciju, 68 milijardi; a samo te dve cifre dovoljno govore, sa projektovanom inflacijom, da je nemoguće ostvariti prihode od 329 milijardi.
Ovo zbog toga što će u ovoj godini izostati ključni fiskalni, reformski zakon, a to je porez na dodatu vrednost, koji treba da bude garant povećanog ubiranja budžetskih prihoda. Osim toga, fiskalizacija, odnosno uvođenje fiskalnih kasa je posao koji će se očigledno nastaviti tokom čitave ove godine i koji, takođe, neće doprineti proširenju poreske osnovice.
S druge strane, kada pogledate rashode, onda se jasno vidi da su neke kategorije potcenjene. Ne vidi se fondovski deficit. Kaže se da je ukupni budžetski deficit 45 milijardi dinara. Pri tome se prećutkuje da je deficit u Fondu penzionog i invalidskog osiguranja pet milijardi dinara, što je sveukupno 50 milijardi, a otvoreno se izražava sumnja, na osnovu jedne podrobne analize, da se u tom definisanom PIO fondu krije dodatni deficit od pet milijardi dinara. Sve zajedno, dolazimo do cifre od 55 milijardi budžetskog i fondovskog deficita.
Da li je izvršeno rasterećenje privrede? Ukidanjem poreza na fond zarada, tačno je, rasterećena je privreda u iznosu od približno osam milijardi i direktno je pogođena lokalna samouprava, jer to je direktni prihod koji lokalna samouprava ubira. Ali, kada malo bolje pogledate, videćete da se predviđa povećani iznos ubiranja tzv. akciznih prihoda.
Dame i gospodo narodni poslanici, akcizni prihodi se mogu ubrati od privrede ili od stanovništva. Znate šta se radi: na jednoj strani se slikovito prikazuje da dolazi do rasterećenja privrede, a suštinski se privreda dodatno opterećuje, jer dovoljno je pogledati nivo projektovanih budžetskih rashoda, pa shvatiti da nema ni govora o rasterećenju privrede u narednom periodu.
Pokrivanje deficita. Da li iko u ovoj sali veruje da je moguće u 2004. godini ubrati 300 miliona evra prihoda od privatizacije, od kojih će 220 miliona otići u budžet, a ostatak biti raspodeljen shodno Zakonu o privatizaciji? Ko iole poznaje četiri banke koje se nalaze u procesu privatizacije zna da je moguće ostvariti prihod samo kod jedne banke, ni približno onoliko koliko je planiran za pokrivanje budžetskog deficita, osim ako se ne želi brza privatizacija telekomunikacija, ili Naftne industrije Srbije, ili dela Naftne industrije Srbije. Ako se želi jedan transparetan postupak u skladu sa zakonom, neophodno je najmanje devet meseci da se taj proces završi. Prema tome, tih prihoda tamo nema.
Da vidimo da li je realno da se ubere četiri milijarde dinara od stanovništva, faktički, zadužujući se na finansijskom tržištu, istovremeno trošeći i poslednju rezervu koju država ima od ostvarenih prethodnih prihoda od privatizacije. Tih četiri milijarde prihoda, koji će se ubrati, biće direktan atak na smanjenje privatnog finansiranja. To su slobodna finansijska sredstva, koja se nalaze na finansijskom tržištu. Umesto da privatni investitori ta sredstva koriste za investiranje, država će ubrati četiri milijarde dinara i za šta ih iskoristiti? Za tekuću potrošnju.
Naročito je za mene diskutabilan način neto inostranog zaduženja, o čemu ću nešto kasnije govoriti, imajući u vidu da inostrano zaduženje od 9,5 milijardi dinara podrazumeva prethodni dogovor sa međunarodnim finansijskim organizacijama, koje, između ostalog, to zaduženje, odnosno te kreditne linije i obezbeđuju.
S obzirom da je politička koalicija koja je formirala Vladu imala različite ekonomske programe u svojoj predizbornoj kampanji, bilo bi interesantno pogledati kako budžet kao jedan osnovni instrument realizacije ekonomske politike odslikava ono što je najavljivano u predizbornoj kampanji? Veoma je teško definisati jedinstvenu ekonomsku politiku od strane četiri političke stranke koje su formirale političku koaliciju. Svaka je govorila da se radi o reformski, makar u ekonomskom delu, orijentisanim strankama. Svaka je govorila da je potrebno smanjiti tzv. državni intervencionizam u privredi, a pojačati stepen tržišne ekonomije. I naravno, bilo je tu jako puno obećanja, pogotovu obećanja koja su se odnosila na teren privatizacije, promenu koncepta, načina trošenja prihoda od privatizacije itd.
Da vidimo kako se to odslikava u predloženom budžetu. Prvo, u ovom budžetu nisam video nijedan ključni reformski zahvat, koji Vlada u prvoj godini svog mandata namerava da sprovede. Dva ključna reformska zahvata jesu restrukturiranje javne potrošnje, to jest smanjenje javne potrošnje i restrukturiranje javnih preduzeća.
Kao što sam maločas rekao, javna potrošnja se ne smanjuje, nego se, naprotiv, povećava. Ako to uporedite sa predlogom budžeta za ovu godinu, koji je prethodna Vlada uputila u novembru mesecu parlamentu, videćete da je javna potrošnja u ovom predlogu veća za čitavih osam milijardi dinara.
Ako želimo da zaista rasteretimo privredu, onda moramo smanjiti tekuću potrošnju u ukupnim budžetskim izdacima. Ako jedna vlada želi da bude reformska vlada, ili prezentira sebe kao reformsku vladu, i ako želi da obezbedi kontinuitet ekonomskih reformi, onda je ovo ključni potez, koji jeste bolan, jeste nepopularan, ali se mora uraditi ukoliko želimo da na kraju imamo jednu samoodržavajuću ekonomiju. Ako to ne uradi u prvoj godini, u drugoj godini su šanse za takav zahvat realno manje, pre svega iz političkih razloga, što vi, naravno, mnogo bolje znate od mene.
(Predsednik: Izvinite, gospodine Vlahoviću, da vas pitam, da li želite da sve vreme iskoristite?)
Da.
(Predsednik: Hvala vam.)
Što se tiče restrukturiranja javnih preduzeća, u budžetu zaista nisam video niti jednu poziciju koja direktno ili indirektno sugeriše da je Vlada spremna da se prihvati takođe, veoma odgovornog posla, a to znači odgušenja nelikvidnosti u srpskoj privredi.
Dve pozicije su simptomatične. Jedna, devet milijardi za Železničko-transportno preduzeće, tačnije 7,5 u predloženom budžetu u razdelu - Kapitalne investicije, plus milijardu i po koliko je potrošeno u prva tri meseca, ukupno negde oko devet milijardi.
I s druge strane, 2,1 milijarda za Tranzicioni fond, odakle su, kao što znate, finansirane otpremnine za one koji su ostali bez posla zato što su ekonomski i tehnološki višak.
Pozicija Tranzicionog fonda u prošloj godini je bila 7,5 milijardi dinara, odakle je realno finansiran iznos otpremnina za sva društvena preduzeća koja su u postupku restrukturiranja. Od 2,1 milijarde možete finansirati otpremnine za 12.000 radnika, ne više. Vi vrlo dobro znate koliki su ekonomski i tehnološki viškovi u javnim preduzećima, u EPS-u, u Železničko-transportnom preduzeću itd.
Postavljam pitanje, da li Vlada nije spremna da uđe u proces restrukturiranja javnih preduzeća ili je, možda, spremna da uđe, a ne želi da finansira otpremnine za one koji će biti ekonomski i tehnološki višak? Ono što definitivno jeste istina to je da u tim preduzećima radi mnogo više ljudi nego što je zaista potrebno da bi ta preduzeća bila dobra po svojoj ekonomskoj efikasnosti.
Sa druge strane, za preduzeće ŽTP planira se devet milijardi dinara i ova pozicija direktno ide za finansiranje platnog fonda. Dakle, nema restrukturiranja Železničko-transportnog preduzeća. Ako nema restrukturiranja Železničko-transportnog preduzeća, onda i dalje imamo jedan ključni zagušivač likvidnosti u srpskoj privredi, pa ja onda ne vidim kako će to privredna aktivnost na osnovu prethodno sprovedenih procesa da bude podignuta u narednom periodu.
Prethodna Vlada je bila kritikovana da se država previše meša, da jako puno učestvuje u privredi, a pogotovo u društvenoj privredi. Drugim rečima, bili smo kritikovani za iznos subvencija koje su korišćene za ona preduzeća koja su bila u postupku restrukturiranja.
Mi smo danas na ovoj govornici dobili potvrdu od ministra finansija da će u narednom periodu, uprkos drugačijoj priči u predizbornoj kampanji, nivo subvencioniranja biti još veći. Naravno, ja pozdravljam što se odustalo od mnogih predizbornih obećanja, jer to je dobro i to je apsolutno put kojim treba nastaviti restrukturiranje privrede, kao što pozdravljam što se odustalo od promene koncepta privatizacije ili pak načina trošenja privatizacionih prihoda, jer ti privatizacioni prihodi, ovoliki koliki su, a preoptimistički su, planirani su da se sliju kompletno u budžet.
Dakle, nema one predizborne priče - odvojićemo prihode za nekakve razvojne fondove, pa ćemo da finansiramo projekte itd. Dobro je što se odustalo od tih predizbornih obećanja, jer na ovaj način je sačuvano finansijsko jedinstvo budžeta.
Ne želim puno da pričam o tome šta će za lokalnu samoupravu značiti smanjenje ubiranja iz poreza na fond zarada ili fond plata. O tome će pričati poslanici iz poslaničke grupe Demokratska stranka, ali svakako je nejasno na koji način će se nadomestiti ovaj iznos prihoda za koji će lokalne samouprave ostati uskraćene. Drugim rečima, nejasno je zašto se predizborno proklamovani princip decentralizacije u praksi, a budžet je ključna praksa i ključni instrument, zaista i ne sprovodi.
Kada pogledate dva ključna uporišta na osnovu kojih se tvrdi da je budžet razvojni, to je, po meni, Ministarstvo za kapitalne investicije i, sa druge strane, Ministarstvo za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo. Što se tiče kapitalnih investicija, nivo finansiranja izgradnje novih i popravke postojećih puteva direktno iz budžetskih prihoda je manji nego što je bio prošle godine. Prošle godine smo imali predviđenih osam milijardi dinara, a ove godine imamo, čini mi se, 6,4 milijarde dinara.
Šta imamo? Imamo kredite Evropske investicione banke, kredite Evropske banke za obnovu i razvoj, koji su ugovoreni u prethodnom periodu, u prethodnoj godini. Nejasno je zašto je onda iznos predviđenih sredstava za rekonstrukciju puteva, na osnovu ugovorenih i odobrenih kredita, manji nego što je to moguće, a koliko je moguće pokazali smo prethodnim predlogom budžeta gde je nivo investicija bio veći za više od 2,5 milijarde dinara. Prema tome, nema tu velikih senzacionalnih investicija koje se nalaze u poziciji Ministarstva za kapitalne investicije. Postoje prethodno ugovoreni krediti koji su kao nasleđe ostavljeni novoj vladi i postoji budžetska pozicija koja je manja nego što je bila predviđena prošle godine.
Sa druge strane, agrarni budžet. Tačno je, on je značajno veći, ne tri puta, već dva puta, od onoga što je bilo predviđeno i realizovano u prethodnoj godini, u 2003. godini. Ali, da vidimo, vodi se priča o dve milijarde koje se izdvajaju za otkup pšenice. Ja bih da podsetim da robne rezerve otkupljuju viškove pšenice od poljoprivrednih proizvođača, a ne nekakav obavezni otkup koji sprovode robne rezerve i podsetiću da ovo nije prvi put da se pozicija u okviru budžeta definiše za otkup pšenice.
Tačno je da je prošle godine nivo tržišnih viškova bio značajno manji nego što smo mi to očekivali, nego što je država očekivala, zbog izuzetno sušne godine. Nije tačno da je u protekle tri godine niti jedan seljak, individualni poljoprivredni proizvođač ostao bez obećane cene koja je definisana za otkup pšenice.
Prema tome, da li ćete imati dve, tri, milijardu ili petsto, to zavisi od toga da li ćete imati tržišne viškove i zavisi od toga do koje mere ste spremni da idete za zaštitnom cenom. Voleo bih da vidim veoma brzo koja će to biti zaštitna cena za otkup pšenice i tek onda ćemo sklopiti kompletne karte.
Naravno, pozdravljam ovaj drugi deo povećanog agrarnog budžeta, ali bojim se da upravo zbog znatno manjih prihoda nego što je projektovano, koji će se ostvariti, da će prvo da strada agrarni budžet, kod ove dve milijarde nejasno definisane stavke za unapređenje kvaliteta poljoprivrednih proizvoda, ali to će naravno biti problem onoga ko bude realizovao ovaj budžet.
Za mene lično jeste zabrinjavajuća okolnost da ne postoji dogovor između Vlade i MMF-a. Naravno, nama MMF može da se sviđa ili ne sviđa, ali bez sporazuma sa MMF-om ne možemo očekivati da ćemo budžetski deficit pokrivati na način kako je predviđeno. Direktni efekti nepostojanja sporazuma jesu 7,5 milijardi dinara, koliko je Svetska banka opredelila iz tri tranše za pokriće budžetskog deficita, i to je nešto što neće postojati. Onaj preostali deo do 9,5 milijardi, razlika u makrofinansijskoj pomoći Evropske unije, takođe neće postojati.
Indirektno za projekte, za investicije ugovorena sredstva kod Evropske investicione banke, kod Evropske banke za obnovu i razvoj, Svetske banke za puteve takođe neće biti dodeljena. Indirektno u privatizaciji nemojte očekivati da će se ubrati bilo koji prihodi od privatizacije ukoliko nemate podršku MMF-a.
Ne zaboravite Pariski klub. Otpis je 51% plus 15%. Ovih 15% tri godine nakon prvobitnog otpisa od 51%, ali pod uslovom da se poštuje stendbaj aranžman sa MMF-om. Ako nema dogovora sa MMF-om, to je 700 miliona dolara novog opterećenja dugova za poreske obveznike Srbije.
Prema tome, uopšte ne bih tako olako prihvatao nepostojanje dogovora, jer čini mi se da će scenario na kraju biti, kada deficit bude značajno veći nego što ga je moguće pokriti (scenario nam je poznat iz 90-tih godina) - obratite se centralnoj banci za neto domaće zaduženje da biste pokrili taj deficit. Ali, bojim se da je to onda destabilizacija javnih finansija sa nesagledivim posledicama.
Da zaključim, budžet nije razvojni. Budžet jeste socijalni, uz značajno povećanje plata, što će uzrokovati značajno povećanje tražnje i povećanje spoljnotrgovinskog deficita. Budžet ne predstavlja rasterećenje za privredu. Od spektakularnih rasterećenja dobili smo dve milijarde novih opterećenja, a to je neto efekat uvećanih akciza i smanjenih poreza na zarade. Na kraju, budžet, ukoliko bude usvojen, a mi vas ispred poslaničke grupe DS upozoravamo, može i te kako negativno da utiče na stanje javnih finansija.
Gospodine predsedniče, gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, osnov za moje javljanje je povreda Poslovnika, član 100. i naravno replika na prethodno izlaganje.
Naime, u članu 100. se kaže da su narodni poslanici dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine, da se obraćaju jedni drugima sa uvažavanjem. Gospodin ministar nije narodni poslanik, ali pretpostavljam da se to odnosi na sve učesnike u radu parlamenta.
(Predsednik: Gospodine Vlahoviću, ovde se ne radi o povredi Poslovnika, na to sam opomenuo, taj član se isključivo odnosi na poslanike. Izvolite, iskoristite pravo na repliku.)
Zahvaljujem. I dalje ostajem pri tome da je došlo do povrede odredaba člana 100, a sada ću iskorititi svoje pravo na repliku.
Prvo što želim da kažem jeste da tema današnje Skupštine nije rasprava o poverenju prethodnoj vladi. Prethodna vlada je imala raspravu u oktobru - novembru prošle godine i ona je, između ostalog, zbog svoje hrabrosti da realizuje reformske procese platila svoju cenu na prethodnim izborima.
Tema današnje Skupštine jeste predloženi budžet za 2004. godinu. Meni je veoma žao ako se bilo kakva konstruktivna kritika shvata i pokušava da prezentira u formi nekakve eventualne sreće opozicionih poslanika ukoliko izostane podrška Svetska banke, MMF-a ili Evropske unije. Naravno, to nije tačno, pa upravo zbog toga odgovorno i upozoravamo, da se to ne bi desilo, da je neophodno izvršiti promenu predloga, jer da je sve u redu zašto MMF nije dao već zeleno svetlo na predloženi budžet o kojem mi danas raspravljamo.
Poznato je da je budžet ključni zakonski dokument jedne vlade u jednoj godini. Izražavam svoje nezadovoljstvo što danas pred poslanicima sedi samo ministar finansija gospodin Dinkić i niti jedan drugi ministar koji bi trebalo da obrazlaže svoj resor. (Aplauz).
Ono što sam u svom izlaganju rekao i dalje mislim i pri tome ostajem. Gospodin ministar je na jedan indirektan način to i potvrdio, što znači da je nivo sredstava u tranzicionom fondu daleko manji nego što je bio u prošloj godini, najmanje za duplo, mereno sa izvršenjem, mada statistika govori da je poželjno porediti plan sa planom i plan sa izvršenjem plana, a ne plan sa izvršenjem prethodnog plana iz prethodne godine; zbog toga sam poredio plan sa planom, a evo pristajem i da poredim plan sa izvršenjem - baš me interesuje koliko će biti izvršenje na kraju godine, između ostalog i na ovoj poziciji.
(Predsednik: Gospodine Vlahoviću, vreme je isteklo.)
Završiću brzo.
Dakle, vrlo jasno sam rekao da kada je u pitanju penzioni fond prepoznaje se deficit penzionog fonda. Pri tome ostajem. Ne govorim o tome da li je u prethodnom periodu bilo kakvog pogrešnog upravljanja. O tome će reč dati budžetska inspekcija, i zaista bih voleo da što pre stigne izveštaj budžetske inspekcije i da već jednom tu temu raspravimo i da o njoj posle ne pričamo.
I sasvim na kraju, i te kako imamo moralno pravo da pričamo o svemu ovome jer vama je, gospodo poslanici, poznato da se prava iz budžeta zakonski stiču. To ne može da bude odluka Vlade, niti odluka ministra. Prema tome, ako je došlo do povećanja prava u poslednjem kvartalu prošle godine, ta povećana prava su imala svoje utemeljenje u zakonima koje je ovaj parlament usvojio. Hvala vam.
Meni je veliko zadovoljstvo da sedim u poslaničkim klupama i slušam priču o prethodnoj vladi u kojoj sam učestvovao. Zaista molim i gospođicu predsedavajuću da upozori narodne poslanike da današnja tema nije rasprava o poverenju prethodnoj vladi, nego budžet za 2004. godinu. Znam da će  mnogi u parlamentu i van ovog parlamenta imati lepa sećanja u odnosu na  prethodnu vladu i znam da je ona ostavila jako puno traga zbog svoje hrabrosti da se suoči sa ključnim reformskim zahvatima, koji su bili neophodni našoj zemlji. Još jednom kažem, cenu hrabrosti smo platili na izborima u decembru.
Pomenuti su razvojni budžeti iz 1990. godine. Toplo se nadam da razvojna strategija koja je primenjivana tokom devedesetih godina nije inkorporirana u dugoročnoj ekonomskoj politici ove vlade, bez obzira što poslanici iz poslaničke grupe, koji upravo hvalospeve govore o razvojnoj strategiji devedesetih, daju podršku novoj Vladi.
Ta razvojna strategija je na kraju za svoju posledicu imala nivo društvenog bruto proizvoda koji je manji od 40% nego što je bio na početku 1990. godine, armije nezaposlenih koji su produkovani zbog jedne pogrešne politike. Između ostalog, to i jeste razlog što Demokratska stranka nikada neće učestvovati u vladi u kojoj sede oni koji su devedesetih godina vodili ekonomsku politiku i svaku drugu, niti će pak tražiti podršku za vladu u kojoj bi bila Demokratska stranka.
Ovde je pomenuto da je prethodnim predlogom budžeta bilo predviđeno 20 milijardi dinara prihoda od privatizacije. Gospodo, repliciram: tačno je da je bilo predviđeno 20 milijardi prihoda od privatizacije, ali u tih 20 milijardi je bilo sadržano 11,7 milijardi prihoda ostvarenih u 2003. godini, što se ovim budžetom na posebnoj stavci za pokriće budžetskog deficita prikazuju.
Dakle, ukupni prihodi su bili manji od 9 milijardi dinara. Kako se troše pare od privatizacije? Mislim da posle dugog poslaničkog staža svaki poslanik treba da zna da je to sagledano Zakonom o budžetu, koji svake godine usvajamo. Kao što se troše drugi budžetski prihodi, koji se ubiraju od poreza, i to različitih kategorija poreza od privrede i stanovništva, na isti način se prihodi od privatizacije koriste za pokrivanje budžetskog deficita i drugih potreba.
I nije za prethodne tri godine napravljena armija nezaposlenih od 400.000 ljudi. To jednostavno nije tačno.
Tačno je da je 2001. godine zvanično, statistički bilo nezaposleno 750.000 ljudi i još 250.000 je bilo na tzv. prinudnim, privremenim odmorima, što je kategorija koju nijedna ekonomija, nijedna država u svetu ne poznaje. Danas te kategorije nema i imamo ispod 960.000 nezaposlenih.
Draga moja gospodo, 50.000 nezaposlenih manje nego što smo zatekli januara meseca 2001. godine. Hvala.