Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ono što smo rekli o ovom amandmanu to je da ne treba da se menja taj član, ali mislim, radi se o ovlašćenjima komunalnih inspektora, znate o čemu se radi.
Komunalne delatnosti i nadzor u vršenju tih komunalnih delatnosti kreće se u delu javnih ovlašćenja i poverenih poslova državne uprave. Nije dobro kada vi jednim članom propisujete nešto i imate u vidu samo Beograd. Tim pre, što su ove stvari i malo podeljene pa postoji nešto na republičkom nivou i postoji nešto na lokalnom nivou.
Šta vredi što pišemo ovde nešto, prođe komunalni inspektor, vidi rupu na putu, naloži da se to otkloni, a opština Bojnik u blokadi? Mnoge stvari iz oblasti komunalne delatnosti pa i nadzora u vršenju komunalnih delatnosti nalaze se kod lokalne samouprave i svaka lokalna samouprava je na neki način specifična.
Ovo što ste napisali ovde stvarno treba da važi za Beograd, ali već na 100 km od Beograda to je nemoguće da se primeni. Verujte da je nemoguće da se primeni. I ne treba propis opterećivati nečim što mi znamo da u dobrom delu Srbije to neće da se primeni. Kažem vam, ovde imamo i podeljenu nadležnost, republika propisuje te okvire u kojima lokalna samouprava ima neku svoju slobodu, ali vodite računa kada propisujete te okvire da ne nametnete neku mnogo veću obavezu koju lokalna samouprava ne može da ispuni.
Uzmite primer Rumunije, koja tek sada posle sedam izlazi iz jedne katastrofe koja se desila sa javno-privatnim partnerstvom i koncesijama u čitavom spektru komunalnih delatnosti u lokalnim samoupravama.
Dakle, član 3. odnosi se na nešto što su definicije. U nemogućnosti da se dođe do 20 i nešto članova ovog zakona, onda se pribeglo kipovanju svega i svačega i u članu 3. Predloga zakona nalaze se definicije koje već postoje u našem pravnom sistemu, prevashodno u Zakonu o vazdušnom saobraćaju.
Ali, interesantna je stvar kako rezonuje predlagač. On kaže povodom jednog amandmana, član 7. jedinstvenih metodoloških uputstava, metodologije za pisanje propisa, dozvoljava unošenje definicija, a oni kažu – možemo da definišemo. Kod ovog amandmana koji se tiče aerodromske naknade, pošto znamo s kim imamo posla, mi prepišemo odredbu iz Zakona o vazdušnom saobraćaju, oni kažu – a, ne, to ne može, to nije u skladu sa direktivom EU. Mi nismo članovi EU još i, hvala Bogu, nikad nećemo ni biti.
Evo, vidite tu podeljeno razmišljanje. Znači, samo da se napiše zakon po svaku cenu. Inače, ja sam se malo trudio da pronađem da li još negde postoji sličan zakon sa sličnim nazivom, zakon o upravljanju, i stvarno nigde nisam našao. Obično se to reguliše zakonom o vazdušnom saobraćaju i naš Zakon o vazdušnom saobraćaju ima jedno dvadesetak odredbi koje se tiču aerodroma, pa i korišćenje, pa i upravljanje, pa koja pravna lica, pa kako, pa operater, pa naknade, pa kakve naknade, pa sve ovo, pa sve ono, pa registar, pa sertifikati itd, itd. Ovde je očigledno nešto po sistemu Beograd je na vodi, Nikola Tesla je na zemlji, a u avionu je neko ko je bacio oko na nešto. Ja mislim da ovaj zakon nikako ne sme da se usvoji.
Sad da vas ispravim, pošto ste nešto malopre izbrkali neke podatke, 2010. godine Aerodrom „Nikola Tesla“ imao je neto dobit 18,3 miliona evra, 2011. godine 15,1 milion evra, 2012. godine 6,3 miliona evra, 2013. godine 141 hiljada evra, 2014. godine 28,2 miliona evra, 2015. godine 27 miliona evra. Godine 2010. je bilo 420 zaposlenih, a 31. decembra 2015. godine 1.871 zaposleni, a od toga 1.253 stvarno zaposlena, a ovo drugo što je bilo na privremenom radu, oko 450 je preko omladinskih zadruga. Samo da vam skrenem pažnju, pre dva dana je objavljen jedan podatak, odnosno očekivanje da će Železara Smederevo u 2017. godini da ima dobit 20 miliona evra. Znači, 2015. godine je bilo 28 miliona evra na Aerodromu Nikola Tesla.
Mislim da ta priča o nekoj budućoj koncesiji, o nekoj budućoj prodaji bi morala malo da se pomeri sa strane. Moram da vam kažem, u zemlji se prodaje ono što ide. Niko neće da kupi fabriku traktora koja ne radi, kupuje se samo dobra roba. Neće niko da kupi kljuse, kupi se lipicaner, kupi se, znate, arapski, pasmina dobra se kupi. Ono što je loše, niko ga ne kupuje. To sve zavisi od prodavca. Znate, prodavac u Srbiji je ostao bez para. Nema više jeftinih kredita, postoji samo emitovanje hartija od vrednosti koje je skupo i onda mora neto imovina da se krčmi. Radi očuvanja vlasti, mi smo pod velikom opasnošću da sve što je uspešno može da bude budzašto prodato da bi se očuvala finansijska stabilnost itd.
Ja mislim da ovaj zakon nikako ne smemo da donesemo, a ako se ukaže neka vrlo dobra ponuda za neku koncesiju u delu novih nekih ulaganja, postojeći Zakon o javno-privatnom partnerstvu i koncesiji dozvoljava i takvu mogućnost, nema potrebe da idemo sa ovim posebnim zakonom.
Samo da vam skrenem pažnju još, mislim da je to vrlo važno, zabranjeno je prepisivanje normi iz više hijerarhijskog akta u niži hijerarhijski akt. Mi ovde imamo situaciju da 90% odredbi su modifikacije nekih odredbi iz postojećeg zakona. Zašto? Da bude nešto kao zakon o Beogradu na vodi, da bude otprilike to slično. Znači, u praksi ne postoji poseban zakon o upravljanju ovim aerodromima. To je nešto što možemo da patentiramo, možemo da prodamo EU, možemo da kažemo to je nova direktiva, to je nacrt nove direktive koji bi Evropska komisija mogla da usvoji za jedno 27 godina.
Znači, ako se neko žuri, shvatite molim vas svi, Srbija će biti član EU 2389. godine, pre toga ne može nikako. Ali, vodite računa, vaše je pravo da želite, ali je naša obaveza da kažemo ako postoje štete zbog vaših želja. Vi u najboljim željama pričinjavate stvarno velike štete. Kasnije kad se budem javio daću vam i dobre primere privatizacija, poput naših cementara koje su za pet godina dva puta izvukle kompletan kapital koji su uložili u te naše cementare. Zašto? Zato što su dobili i prirodni monopol. Aerodromi jesu vrsta monopola.
Jeste, član 5. ima naslov – Uslov i način obavljanja delatnosti upravljanja aerodromom i sticanje statusa operatera aerodroma.
Molim vas, status operatera aerodroma je potpuno regulisan Zakonom o vazdušnom saobraćaju. Nemate potrebe ovde da unosite tu odredbu, jer i kada nešto prepisujete, možete loše da prepišete, pa da stvorite neku zabunu, pa onda ne znamo koji zakon se primenjuje za ove stvari.
Međutim, ovde je poenta u ovome – delatnost upravljanja aerodromom. E, sad, i to je rešeno Zakonom o vazdušnom saobraćaju. To je nešto što se zove delatnost aerodroma, delatnost operatera aerodroma. Ali, ovde se upotrebljava reč upravljanje, da bi se napravila još bolja veza sa javno-privatnim partnerstvom i sa koncesijom, jer može da se prenese pravo upravljanja. To je nešto što je Vuk Drašković izmislio još tamo negde 1996, 1997. godine, kada je hteo da uvede francuski vodovod ovde i kad se to raščeprkalo da se vidi šta je njihovo ulaganje, oni nemaju ulaganje. Čekajte, koja je njihova delatnost? Oni dobro očitaju vodomere, nepogrešivo čitaju vodomere.
E, ovde je ovo upravljanje upravo u toj funkciji. Ja vam predlažem da ovaj zakon lepo stavite van dnevnog reda. Ako se pojavi ozbiljna koncesija u postojećim propisima, imate sasvim dovoljno prostora da taj posao završite, ali bi tada morali da poprilično i dokažete veliki interes i za avio-saobraćaj i za aerodrom i za budžet i za narod i za ovu vrstu monopolskog posla.
Pošto je sasvim očigledno da postoji većina i da će ovaj predlog zakona da ugleda svetlost dana, da će ovi naši amandmani da budu tako odbijeni, koristim priliku, a to daje baš član 6, da vam samo skrenem pažnju da nije ovo jedini predlog zakona, da me pogrešno ne razumete, u moru naših zakona gde se otvaraju neke teme monopola itd, itd. Prosto se zaboravlja ustavna norma o vršenju javnih ovlašćenja. Avio-prevoz jeste javno ovlašćenje, delatnost aerodroma jeste javno ovlašćenje. Oduvek je bilo. Znači, oduvek je bilo.
Vodite računa kada kažete da u različitim svojinskim oblicima mogu biti preduzeća, društva kapitala koja vrše upravljanje ili delatnost na aerodromu, da oni nisu u istom pravnom položaju, nisu u istom pravnom položaju. Vodite računa. Vodite računa, pre svega, zbog ustavne norme o poveravanju vršenja javnih ovlašćenja. To je jedna stvar.
Druga stvar, zašto ove stvari moraju da imaju kod nas dobit? Vi ste proširili na komunalna preduzeća, javna komunalna preduzeća, tu logiku. Javna komunalna preduzeća treba da obezbede neophodne uslove za život i rad na određenom prostoru i da tu usluge učine što jeftinijom i ne treba da budu dobitne organizacije. Kod nas u opštem vapaju za parama svuda želimo na napravimo dobit. Potpuno nepotrebnu dobit.
Zapamtite, vršenje javnih ovlašćenja ne znači ovo što ste napisali u ovom predlogu zakona.
Da ne ponavljam ono što se do sada čulo u raspravi povodom ovog člana, ali samo da skrenem pažnju. Znate, osnivač ima neka prava i vlasnik kapitala u operateru aerodroma takođe ima, po osnovu vlasništva, i neka prava. Sve je to regulisano nekim drugim propisom koji je mnogo jači, pre svega Zakon o preduzećima, pa ako idemo dalje, i Zakon o tržištu kapitala itd.
Ja ne znam odakle potreba da se sada unosi taj poseban član, gde bi se na poseban način definisalo nešto, a kada se radi o operateru aerodroma i kada se radi o problemima u vršenju njegove osnovne delatnosti, mi već imamo Zakon o vazdušnom saobraćaju koji propisuje šta se dešava, na kojoj relaciji. I opet vraćam na ono vršenje poslova od javnog interesa.
Prosto, ne znam zašto ovaj član, jer ovaj član po svom duhu je u suprotnosti sa mnogim odredbama postojećih zakona, ali on je u suprotnosti i sa Zakonom o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama.
Mi ćemo kasnije doći do člana 20. koji je u očiglednoj suprotnosti sa odgovarajućim članom zakona o javno-privatnom partnerstvu i koncesijama.
Ovde se stvarno postavlja pitanje šta ste hteli sa ovim zakonom da postignete. Sve to što ste hteli da postignete javno ili da se bavimo tumačenjem koji su vaši interesi, sve to je moglo da se ostvari i drugim propisima koji su na snazi.
Znači, napravili ste nešto što bi trebalo da bude leks specijalis, a on je leks konfuzija. Bukvalno rečeno, leks konfuzija. Zbog toga smo podneli ovaj amandman.
Na član 9. su podneli amandman Zoran Krasić i Miljan Damjanović, gospodine Milićeviću. Mi tražimo samo da se stav prvi briše. Zašto? Zato što izgradnja, dogradnja, adaptacija i rekonstrukcija aerodromskog kompleksa i aerodromske infrastrukture su u javnom interesu, to najmanje postoji u tri zakona do sada. Kada se to izbriše, ništa se ne gubi. Znači, ništa ovaj član ne gubi. Ali, dobro, nije to važno toliko.
Mi smo samo hteli da skrenemo pažnju da se radi o delatnosti od javnog interesa i da kad bismo se mi pitali, mi smo podneli dosta tih amandmana „briše se“, i kada odbijete te amandmane i sve to što ste napisali ostane, to je već drugi ili treći put da to isto postoji u nekom od naših zakona, ali nama je posebno stalo ovaj sledeći amandman. Mi smo se tu ovako malo cice mice, igrali se sa vama, da bi glavna stvar bio ovaj amandman koji sledi, a u vezi je sa ovim amandmanom.
O čemu se radi? Ako već morate da idete na javno-privatno partnerstvo i na koncesiju, onda samo može za onaj deo gde partner ulaže sredstva u izgradnju, dogradnju i rekonstrukciju, ali nikako da po tom osnovu stekne apsolutno pravo da upravlja kompletnim aerodromom, imajući u vidu da ovi aerodromi imaju neku svoju istoriju i istorijska ulaganja u njihovu izgradnju. Znači, što bi se reklo, koliko para – toliko muzike. Ako je nova koncesija posvećena novoj aerodromskoj pisti, onda uzmite uticaj te piste u raspodeli dobiti, upravljanju itd, a ne po osnovu nove piste – evo vam ga ceo aerodrom, jer mi imamo takvih iskustava kod nas.
Zašto? Zato što se radi o monopolu. Kako je krenulo u Srbiji, mi ćemo imati vodovod privatni, imaćemo isporuku struje privatno, iznošenje smeća, grejanje, čišćenje. Ma, nije poenta što će biti na privatno, poenta je što će državni monopol u vidu fizičke prinude da tera ljude da to plaćaju i da pare odlaze kod privatnika i kod stranca, a svi će da se pravdaju javnim interesom. Znate, država nema para da interveniše, lokalna samouprava nema para da uloži, hajde da idemo u taj privatno-javni koncept itd, itd.
Polako sve eminentno državne funkcije, državna odgovornost prelazi u privatne ruke, pa ćete videti koliko će biti voda, pa ćete videti koliko će biti iznošenje smeća itd. Nije voda i smeće kao hleb, hoću da ga kupim, neću da ga kupim. Ne, ovo mora. Zašto? Država garantuje. Država garantuje i tom strancu kome je poverila te poslove da to radi. Da li će biti stranac, da li će biti naš, da li će biti polustranac, to u ovom trenutku nije važno. Ovde je važno da se vrši najbrutalnija deetatizacija. Država, kao garant opšte sigurnosti za sve građane, prepušta svoje eminentne funkcije privatniku, a vi sami možete da zamislite šta znači u Srbiji privatnik. Kako god da ga zovete, da li tajkun, da li kriminalac, da li ovo, da li ono. E, to je ta opasnost.
Zato nisu potrebni ovakvi leks specijalis nerazumni propisi, nego su potrebni jasni propisi i jasna odgovornost države za sve ovo što treba da funkcioniše. Ne samo – mi smo dali, pa to funkcioniše, vidite da funkcioniše. Ne, i cena mora da bude prihvatljiva za građane. Idete u Evropu? Pa dajte evropske plate, pa idemo svi u Evropu. Onda samo budala ne bi išao u Evropu. Ko ne bi želeo da ide u Evropu ako ima evropsku platu? Pa, svi bi hteli da idu. Ovde priča o Evropi, a plate kakve? Kakve plate? Kako ćete s tim platama sutra da plaćate, ne sutra, za tri, četiri, pet, šest godina, kada ode sve u privatne ruke?
Doći ćete u situaciju da će da vam zakuca privatni izvršitelj zato što niste platili smeće. Evo, sada imamo takve situacije. Biće kao Kori Udovički, prodaj stan, pa plati račun. Ali, vi ćete da snosite odgovornost. Na vreme smo vas upozoravali. I ove smo na vreme upozoravali šta može da se desi. Isto, imamo većinu, napravićemo. Ma, ne sporim, imate većinu, ljudi, ko može da vam spori to? Narod je glasao za vas? Ma, glasao je narod za vas. Sve ćete to da napravite. Vi možete da se smejete sa našim amandmanima, možete da ih cepate, može da bude smešno, slažem se, ali da li ste rešili problem? E, to je stvar. Zato mi podnosimo ove amandmane, da vas upozorimo. Na ovaj način sigurno nećete da rešite problem. Eto, to je ta poenta.
Da nastavim gde sam stao, kod prethodnog amandmana.
Mislim da je ovo najvažnija stvar ovog predloga zakona. Bez obzira na sve ove naše prigovore i predloge koje smo davali povodom ostalih članova predloga zakona.
Napraviću jedan mali uvod, nekada je bilo najkorektnije ulaganje iz inostranstva, tzv. zajedničko ulaganje. Izračuna se to ulaganje i ako je to ulaganje nekih 40% u neko privredno društvo, onda se 40% učestvuje u delatnosti, u upravljanju itd. i na kraju godine, ako se pojavi dobit, ona se deli u toj srazmeri.
To je najpošteniji i najčistiji oblik, ako se može reći, tih tzv. stranih investicija. Loša su iskustva u našem okruženju sa koncesijama povodom postojećih aerodroma i mislim da nam ta iskustva ukazuju na neke apetite koji postoje kod nekih ljudi koji su voljni da uđu u ovaj posao i da žele da ostvare maksimalni monopol.
Mi smo ovim amandmanom hteli da skrenemo pažnju da bude taj neki princip za onaj deo posla na aerodromu za koji si uloži sredstva, u tom delu trebaš i da učestvuješ u upravljanju i da stičeš i neku dobit. Tu postoji matematika kako može da se izračuna ta koncesiona naknada i sve ostalo.
Želeli smo pre svega da promoviše taj princip da ono tvoje ulaganje u odnosu na postojeću infrastrukturu i na ono kako treba da izgleda treba da bude neka matematika koja naterala i Vladu koja u krajnjem slučaju odlučuje o koncesiji, potencijalne partnere, da znaju da ovde mora biti politika čistog računa, ne nekih popusta. Mi i nemamo neke sreće sa koncesijama. Sećam se svojevremeno, pre 10 godina, bila je jedna najava koncesije za neki autoput, demokrate dođoše na vlast, sve su to zgužvali, zato što su pronašli neki veliki kriminal, pa taj ugovor o koncesiji nije čak ni objavljen. Mislim da je prošlo vreme za koncesije. Jednostavno, prošlo je vreme za koncesije i tu treba biti oprezan da se ne napravi greška, jer koncesije prema svom roku trajanja mogu u tom periodu da prouzrokuju i nesagledivo veće štetne posledice.
Na početku moram da kažem da ovaj naš amandman malo je i neuredan i nejasan, ali se zna od prilike na šta se odnosi. Praktično se dopunjuje novi tekst člana 10, sa poslednjim stavom i to može da se protumači. Isto se radi o nameni vodnog zemljišta. Mi tražimo samo da se ubaci još, ako mogu tako da kažem, jedna tačka da se na vodnom zemljištu mogu graditi i objekti namenjeni za zaštitu voda od zagađivanja.
Vi kažete da je to obuhvaćeno pojmom „vodni objekat“. Mi smatramo da treba da se posebno potencira ovaj ekološki aspekt zaštite voda, jer ovaj zakon reguliše kako reke, bujice, cevovode, vodovode, gotovo da reguliše i vodu u flaši. Ekološka zaštita vodotoka je vrlo važna, ali mi se plašimo, poučeni iskustvom – koga zmija opeče on se i guštera plaši, znate i sami. Plašimo se da ovako ako to promenite član 10. da kojim slučajem ne ostanu one vikendice pored Save. One tri, bez građevinske dozvole.
Postoji velika opasnost, a mi smo sada u ekološkoj fazi pa želimo kompletno smeće da se ukloni kako ne bi došlo do poplava, da se to raščisti, da tu može voda da nosi sve ono što treba da nosi i mi mislimo da nešto možda vi tu radite, jer u sledećim članovima a, b, v, ovo što ide, prepoznajemo nešto što da ide ka ozakonjenju, ali to ne može da se ozakoni, nikako. Ali, poučno bi bilo da se sruši, kao upozorenje svima drugima da tu ne grade.
Mi smo podneli amandman koji se odnosi na ovaj član koji se tiče određivanja erozionog područja. Moram na početku da vam kažem da vodni objekat, kako ste vi malopre pričali, pa to ne postoji u ovom zakonu.
Drugo nešto, da li ste vi čitali Zakon o izgradnji i planiranju? Da li ste videli Pravilnik o objektima i zgradama? Da li ste videli kakvi se objekti prave na vodama, pored vode itd? Ono što ste napisali, to ne postoji u onome što vas obavezuje. To je povodom prethodnog amandmana.
Što se tiče ovog amandmana, valjda je nadležni državni organ ministarstvo, a ne ministar. Ministar je inokosno lice u državnom organu, a gledajte šta ste vi napisali – ministar, ministar nadležan za poslove poljoprivrede, ministar nadležan za poslove šuma, ministar nadležan za poslove zaštite životne sredine i za prirodne resurse. Nisu oni nadležni, nadležna su njihova ministarstva. Mi smo vam predložili da to objedinite u jednom ministarstvu. To je to ministarstvo na čijem se čelu vi nalazite.
Znam da ovo neće da prođe zato što su demokrate još pre sedam godina prepravile nešto što je normalno i što je po Ustavu. Kada se definiše državni organ, onda se kaže – ministarstvo nadležno za poslove, pa se nabrajaju poslovi i izbegava se naziv ministarstva, jer naziv može da se menja od vlade do vlade, a onda su oni ubacili ministra i sada je krenula ta bujica po zakonima i sada su umesto državnog organa nadležni ministri.
Gledajte šta ste sada izmislili ovde – ministar, pa ministar za šume, pa ministar za vodu, pa ministar za poljoprivredu, pa ministar za ovo. Pa ko vam je onaj prvi ministar ispred zapete?
Molim vas, mi smo pokušali da to malo sredimo u tom prvom delu ovog našeg amandmana, međutim, vi ovde očigledno nastavljate ono što su demokrate pogrešno započele. Računate 126, teraj, ko će nama da kaže ne može.
Naravno, ovde postoji jedna greška. Znam da postoji jedna greška, jer je trebalo da se upiše i drugo ministarstvo. Ali, da smo i to ispravili, vi ne bi to usvojili zato što je u suprotnosti sa praksom koja ovde postoji. Umesto ministarstva, tu je ministar, božanstvo, boginja Ra. Nemojte da skrnavite propisa.
Povodom ovog prethodnog amandmana, molim vas, Ustav zna za Kosovo i Metohiju, taj član niste trebali da menjate oko vodnih područja, niste smeli da ga menjate. Vi ste na ovaj način uništili čak toponim Kosovo i Metohija i toponim ste uništili. Zašto izbacujete Kosovo i Metohiju iz svih naših propisa? S kojim pravom? To ne smete da radite po Ustavu.
To što vi kažete – slivovi, pa slivovi su postojali i pre Kosova i Metohije, tad nisu bile nikakve smetnje da se to definiše kao kosovsko-metohijski ili Kosovo i Metohija. Ne, dobili ste nalog da izbacite i ovo kao toponim iz kolektivnog pamćenja i sećanja srpskog naroda. E, to vam nećemo oprostiti.
Pošto ste u okviru ove rasprave stavili nekoliko tema koje se bitno razlikuju, ja bih krenuo nekim redom.

Malo je bilo govora o ovim promenama u radnim telima Narodne skupštine. Mislim da danas možemo da konstatujemo da, što se tiče tih promena, veliki uspeh za parlamentarizam će biti ukoliko ti ljudi mogu da rade u odborima u skladu sa Poslovnikom koji važi, koji se primenjuje u Narodnoj skupštini, a da im se ne desi da rade na način kako beše sednica Administrativnog odbora pre 15 dana. Gospodine Milićeviću, mi vam stvarno izuzetno zahvaljujemo. Na šta bi ličila ova Skupština kada bi vi predsedavali na isti način kao kad bi se predsedavalo sednicom Administrativnog odbora? Ja želim ovim ljudima koji ulaze u novi sastav puno sreće, uspeha, neka vode računa kada se javljaju za reč da ne dođu u veliki sukob sa Poslovnikom.

Što se tiče sudija i predsednika sudova, pa znate i sami, od velikih promena Ustava Republike Srbije iz 2006. godine, Narodna skupština je dobila ekskluzivno pravo da bira pripravnike i predsednike sudova, a sve između je u nadležnosti VSS, a Ustavni sud kaže da VSS ne treba da ime neke nadležnosti, pa pre dva-tri meseca Ustavni sud se oglasio u utvrdio da pojedine odredbe nekih zakona, dva zakona, nisu u skladu sa Ustavom Republike Srbije. Onda se stalno postavlja pitanje – kako se to radi, šta se to radi, po kom kriterijumu se radi? Vreme će to da pokaže, a i uvek kada se zbrčka diskusija, više tačaka u okviru jednog vremena, budite sigurni da je to urađeno samo zbog toga da se ne čuje nešto što ne odgovara nekima.

Kada smo kod ovih sudija Ustavnog suda, od 2007. i 2010. godine desila se stvarno jedna velika promena. Oni koji su 2007. i 2010. godine glasali „za“, sada su „protiv“ i deo onih koji su 2007. i 2010. godine bili „protiv“, sada su „za“, a i jedni i drugi vode Srbiju ka Evropskoj uniji. Jedni kažu da su EU opozicija, a drugi kažu da su EU vlast. I to je ta promena. Drugih promena nema.

Što se mene lično tiče, svi oni koji su bili sudije Ustavnog suda, ne bi smeli više da budu sudije Ustavnog suda. Zašto? Zato što nisu dobro vršili tu funkciju. Moram da vam skrenem pažnju, ustavno sudstvo nije u sistemu pravosuđa, a na bazi iskustva koje imamo u dosadašnjem radu Ustavnog suda Republike Srbije najgore su se pokazali, kao sudije, upravo sudije Ustavnog suda, upravo oni koji su došli iz pravosuđa. Zašto? Više razloga postoji. Glavni razlog je što oni nisu osposobljeni za to suđenje i oni mnogo više vode računa o činjenicama i procesnim delovima, a u Ustavnom sudu treba da vrše ocenu ustavnosti zakona i drugih opštih akata, treba malo više da poznaju neke druge stvari.

Ovaj Ustavni sud, sudije zaslužuju pre svega kaznu od strane Narodne skupštine. Zašto? Pa, evo zamislite sudije Ustavnog suda Republike Srbije nisu znale da protumače član 102. stav 2. Ustava Republike Srbije, koji glasi - narodni poslanik je slobodan da, pod uslovima određenim zakonom, neopozivo stave svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci, na čiji predlog je izabran za narodnog poslanika.

Eto vidite, tu vrlo prostu i jednostavnu odredbu oni nisu znali da primene i pokazali su neke druge sposobnosti da bi to sve izigrali, prvo su vršili ocenu ustavnosti Zakona o lokalnim izborima, pa onda došli na neka tumačenja Zakona o izboru narodnih poslanika.

Samo da vas podsetim da je to bilo vrlo jednostavno, jer kada je Ustav Republike Srbije donet 2006. godine bilo je prigovora da je referendum falsifikovan, da se tamo nalaze neke anti civilizacijske odredbe. Sećam se prednjačio je Čedomir Jovanović i još neki, i onda je ta Evropska komisija poslala svoju Venecijansku komisiju da protrese kompletan Ustav i kada su došli do člana 102. obavili su razgovor sa tri ključne ličnosti u Republici Srbiji, sa Koštunicom, Tadićem i u to vreme Nikolićem i oni kažu u svom izveštaju da su dobili uveravanje da ta odredba mora da postoji zbog Bogoljuba Karića, koji krade mandate. I ne leži vraže, posle godinu i po dana Boris Tadić i Miki Rakić, uz veliko protivljenje velikog broja članova DS, napraviše ovde jednu političku stranku.

Šta je još tu interesantno? Tokom svim promena u pravosudnom sistemu, najveći kritičari tih promena bili su poslanici SRS, drugi su pretežno ćutali. Samo da se podsetimo, nikoga nisu svojatali. Ustavna, ta sudska reforma je kasnije propala.

Zašto ne treba ljude koji su već bili sudije Ustavnog suda više stavljati na listu, uopšte razmišljati o njima da budu sudije, uzeću taj Briselski sporazum, odbili su, kažu – to je politički akt, koji nikoga ne obavezuje i niko nema obavezu po njemu da postupa. I samo što su to rekli, delegacija Republike Srbije, u skladu sa Briselskim sporazumom je otputovala u Brisel na pregovore, a onda su donete i neke uredbe i neki podzakonski akti, u čijem obrazloženju stoji da se pozivaju na Briselski sporazum. Sećam se je jedne pretnje koja je bila prema sudijama – samo vi kažite da je to neustavno, pa onda vi sudije idite, pa obezbedite da državni organi Republike Srbije funkcionišu na teritoriji KiM.

Interesantna stvar, pre mesec dana je ovde ratifikovan Sporazum o osnivanju Fonda za zapadni Balkan, kao međunarodni akt i opet se pojavilo to Kosovo sa fus noticom, odnosno sa zvezdicom. I, niko više ne pomišlja da pokrene postupak pred Ustavnim sudom, jer se Ustavni sud obrukao, skroz se obrukao. On selektivno i pronađe poneki put da nešto i odluči u skladu sa Ustavom, ali naš narod kaže – i, ćorava koka nađe neko zrnce.

Evo, pre nekoliko danas su doneli odluku i utvrdili da su tačke 9. i 10. uputstva za sprovođenje izbora na teritoriji Kosova i Metohije, 2014. godine nezakonite odredbe. I, to je karakteristika našeg Ustavnog suda da posfestum radi. Uzeću jedan primer. Mi smo pokrenuli postupak za ocenu ustavnosti Statuta AP Vojvodine. Sećate se, pravili ste ovde svašta protiv SRS, jer navodno poletele su neke cipele. Ustavni sud je rekao, da su cipele sa pravom letele prema Gordani Čomić i Slavici Đukić Dejanović. Niko se nije izvinio srpskim radikalima za te cipele. Slično je prošao i Zakon o poveravanju poslova ili nadležnosti nije ni bitno u ovom trenutku kako je pravi naziv zakona koji je takođe u pretežnom delu ocenjen kao neustavan. Ali, to su sitna zrna, to čak nisu ni laste koje nagoveštavaju proleće.

Kada pogledamo ova imena uz svaku čast pojedinim izuzecima o kojima je predsednik SRS pričao, zaključujem da postoje još neki problemi. Prvi i osnovni problem za koji bih mogao da vam skrenem pažnju jeste, pošto je naš Ustavni sud trodelni u izboru, kako je moguće da neke sudije ne mogu da prođu u onih pet kandidata koje bira Vrhovni kasacioni sud, pobegoše mi svi ovlašćeni, šta da radim, takva me sreća bije, dobro, ovaj ne pije lekove za razliku od onoga prošli put. E, vidite, ako jedan sudija ne može da prođe kod svojih kolega sudija za sudiju Ustavnog suda, s kojim pravom ga neko drugi predlaže od ova dva, da li Narodna skupština, da li predsednik Republike. Pa, poenta Ustavnog suda je upravo u tome, da ljudi sa životnim iskustvom, a to je 40 godina, sa nekom praksom od 15 godina u pravnoj struci, sa nekim ugledom kao pravnici, štite ustavnost od Narodne skupštine i od svih onih koji donose propise i opšte pravne akte.

Zamislite paradoksalnu situaciju kakva postoji kod sudija Ustavnog suda. Oni će vrlo rado da cene ustavnost i zakonitost svakog opšteg akta bilo koje političke stranke, ali u ruke neće da uhvate niti Briselski sporazum niti sve ono što je rak rana za teritorijalni integritet, nezavisnost i suverenost Republike Srbije. Onda ne čude ovakvi skromni predlozi. Čovek predloži rođaku, pa onda se predloži žena koja je omogućila da naše ATP Maja Vojvodina Republika ne bi odgovarala krivično za neke stvari koje su se desile i to su sve nagrade. Nagrade za ćutanje u budućnosti. Nagrade za neka dela koja su uradili i naravno to je sve praćeno dobrom apanažom, pa vi sami proceniti koja je ta plata.

Znači, ovi kandidati proći će onako kako odluči većina. Od ovih osam koje je predložio predsedik Republike, proći će četiri koje odluči većina. Od deset kandidata na listi koju su napravili, proći će oni koje opet izabere predsednik Republike koji je napravio ovu većinu. Onda se stvarno postavlja pitanje, a šta bi to moglo da bude odlučujuće i presudno da vi predložite jednog brilijantnog kandidata za sudiju Ustavnog suda, ukoliko on nema većinu.

Vidite, u tom smislu su Amerikanci daleko iskreniji. NJihov vrhovni sud ima sedmoro sudija, trenutno je šest, trojica su demokrate, trojica su republikanci. Od budućeg predsednika republike zavisi ko će od njih imati većinu. I to svi znaju u Americi, jedino u Srbiji većinski kadrovi su stručni, ugledni, poštovani, sa referencom itd.

Da nije ove tačke dnevnog reda, pola ovih kandidata nikada ne bi ni znali da su oni izuzetno poštovani i stručni. Mi u ovoj diskusiji njih obaveštavamo da su izuzetno stručni. Možete da zamislite kakav će to gubitak da bude za beležnike, za izvršitelje, za akademiju, za javno tužilaštvo, ako gospođa Marković, kojim slučajem, bude izabrana za sudiju Ustavnog suda. Pa, to je nenadoknadiv gubitak za tužilaštvo u Republici Srbiji. Ja mislim da se tužilaštvo neće oporaviti posle tog izbora. Ima da kleca još 20 godina. Ili, da ne pričam o ovim nekim drugim kandidatima na vrlo važnim mestima. Ja mislim kada se ovaj iz „Službenog glasnika“ bude izabrao, „Službeni glasnik“ 15 dana neće da izlazi uopšte. To je takav gubitak, to je takav potencijal. To su takvi kandidati. NJima se uopšte ne preporučuje da idu raširenih ruku i da tresu, jer to samo standardi demokratski izlaze iz rukava.

Mi smo vam rekli, ako idete na glasanje, za nekoliko kandidata ćemo glasati u znak poštovanja prema tim ljudima i za sve ono što su uradili u okviru pravne struke, ali smo vam preporučili i predložili da ovu listu od deset vratite na doradu, a da nešto nije u redu sa tim listama, pa evo, samo da vas podsetim, bez obzira što su ovo velike knjige, kako reče neko ko se bavi knjigama, ali ova velika knjiga predsednika Republike je u skladu sa težinom njegove diplome, ima obrazloženje, to je jedna rečenica. Kaže se ovako – smatram, ej, zamislite, on smatra, da predloženi kandidati poseduju stručne i lične kvalitete za obavljanje funkcije sudije Ustavnog suda. A, ovo ovamo, to je sve ono što su kandidati sami o sebi napisali.

To je ta visokoumna rečenica za koju po Ustavu i ne treba diploma, ali on mora da ima diplomu. Zašto bi se on razlikovao od Luletovog diplomca, kako stoji u onoj sudskoj presudi, kaže – a onda mu je dao diplomu n.n. iz Niša zvani Lule. E, taj diplomac je predsednik Odbora za kontrolu tajnih službi u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Hvala vam što mi niste izrekli opomenu.
Jel može? Može.
Ja bih vam samo skrenuo pažnju, reklamirate amandman i reklamirate da nećete da glasate za amandman. Sada ste nas doveli u zabunu kada da vam verujemo, kada ste obrazlagali amandman ili kada ste priznali da nećete da glasate za amandman.
E, sad, meni je amandman interesantan. Zašto? Pa, ako je moglo penzionerima na ovaj način, što ne bi moglo i drugima. Ali, očigledno da je promašen zakon.
U svetlo doba Mlađana Dinkića, ove stvari, kresanje, radilo se budžetom, pa ga je neko doveo pred ogledalo, pa je onda počeo te stvari da radi i prelaznim i završnim odredbama Zakona o budžetskom sistemu i onda su one arheološke, tamo oni članovi na kraju.
Ima nekih nagoveštaja da ove stvari mogu da se reše onim propisom kojim je to rešeno. Po toj logici stvari, ako je ovde uslov da se reguliše plata Zakonom o Zaštitniku građana, onda dajte da vratimo i penzije u Zakon o penzijsko-invalidskom, pa tamo da regulišemo visinu penzija, pa da u Zakonu o sudstvu regulišemo plate sudija Vrhovnog kasacionog suda, pa da idemo na Zakon o Ustavnom sudu, pa i njima tamo da srežemo te plate.
Znači, moralno je da trpe penzioneri, moralno je trpe državni službenici, a nije moralno da trpe Zaštitnik, Poverenik, sudije Ustavnog suda, Vrhovni kasacioni sud, Danica Drašković. Što nju ne pomenuste? Ona je najplaćeniji državni službenik, od sedam do deset hiljada evra prima u NIS-u.
Pa, ljudi ako želite da budete humani, ako želite da vam se ruke pozlate, onda krenite svim materijalno-pravnim propisima skrešite te plate, pa kažite - predsednik Republike je najveća, predsednik Vlade do njega, potpredsednici treći, sudije četvrti, peti tužioci, šesti ovi, sedmi oni, poslanici neka budu dvadeseti, nije problem, ali dajte sistem, a ne ovako, mi bismo da mu smanjimo, ali kobajagi ne znamo kako ćemo da mu smanjimo, a pojedinačni akt o visini plate doneo Administrativni odbor.
Molim vas, koncentrišite se u vremenu i prostoru i da budete i tata i mama za sve, i penzionere i prosvetne radnike i policajce i vojnike i sve, sve, sve redom.
Nekome se štiti nezavisnost velikom platom. Hajde da štitimo platom elementarnu egzistenciju ljudi, to je za mene primarnije od njegove nezavisnosti, ili ova regulatorna tela koja prepisuju sve propise koji već postoje u Hrvatskoj, jer oni su članovi EU, pa i mi ćemo da budemo, pa hajde da prepišemo njihovo. E, pa, odredite vi koji ste na vlasti šta hoćete. Ako hoćete da se stvarno to smanji, kažite, napisaćemo vam kako to može po zakonu da se smanji, ali nemojte da imate selektivno, nego dajte u skladu sa fiskalnom strategijom, sa finansijskom konsolidacijom, da podelimo svi isto. Pa, ako se nekome skinulo 10, hajde svima da se skine 10, a ne ovo - sad mi se ne sviđa Zaštitnik, e hajde sada ćemo da mu skidamo platu pogrešnim zakonom. Nemojte tako. Dugo ste vi ovde neki poslanici. Moralo je da vam uđe u glavu kako to ide.
Svi ovi naši amandmani od člana 9. pa nadalje pre svega imaju za cilj da vas podsetimo da naše zakone o budžetu i Zakon o budžetskom sistemu oni koji su pisali, pisali su po sistemu – imam 126 glasova, pa mogu da ubacim šta god hoću u ta dva zakona. Zato ti zakoni ovako izgledaju.
Ali, da vam samo skrenem pažnju, nije to najveći problem. Mi imamo i stavku, kaže – prihod od smanjenja zarada u javnom sektoru. To je ona Mlađina dijalektika. Kaže da povećamo potrošnju, a šta ćemo da trošimo, trošićemo ono što nemamo. Onda ga zamene oni drugi, pa kažu – mi treba da idemo na štednju. Pa, šta ćemo da štedimo, od čega da štedimo? Da štedimo od onoga što nemamo. Poruka je ništa. Imamo stvarno budžetsku stavku, kaže – prihod od smanjenja zarada u javnom sektoru. To bi normalan čovek pomislio, odavde se uzme, pa se prebaci ovde. Međutim, nema šta da se uzme. To je ta priča, to je ta matematička škola i pogled na ekonomiju.
Ali, ovde ima još interesanitnih stvari. Vidite, za državne službenike mi plaćamo porez na lična primanja. Država sama sebi plaća porez. Interesantna stvar. Mi za državne službenike plaćamo i obaveze doprinose, a država je garant. Znači, država sama sebi plaća. Zašto? Da bi se izjednačili sa realnim sektorom, sa privatnim sektorom kojima se uzima. Još tako nekih interesantnih stvari ima.
Onda imamo interesantnu stvar, sindikati i privreda razgovaraju o najnižoj ceni rada po satu koliko to košta, ali kada dođete kod državnih funkcionera, onda nema te cene, nego je kaže osnovica za obračun, pa je kod njih osnovica za obračun 26.000, a kod ovih jadnika po radnom času 102 dinara, koliko beše radni čas. Ja mislim da je u skladu sa standardima Svetske banke da se donese propis, pa da se kaže – radni čas je toliko i toliko, za puno radno vreme to iznosi toliko i toliko, za sve ove koji rade malo složenije poslove povećavamo samo koeficijente i svake godine samo menjamo osnovicu za obračun po jednom radnom času. Ali, neće oni to, nego baš žele nešto drugo, da se zamuva, da se zakukulji, da se ne vidi.
Kada bi ovaj sistem radio, onda mi ne bismo menjali naše propise sledećih 20 godina pošto donesemo, a ovde ne. Kako 126, e, ubacićemo u budžet. Kako 126, ubacićemo u budžetski sistem. I kada krenete sa nekom normalnom diskusijom, kako bi to trebalo, odmah istrči matematičar i objašnjava i na kraju se preigraju pa nam kažu da je 100 mnogo veće nego 120. E, to je taj problem ovih naših propisa.
Ja mislim da ekspert Svetske banke nije shvatio o čemu se radi.
(Dušan Vujović, s mesta: Nisam ja ekspert Svetske banke.)
Dobro, ekspert ukrajinski, tamo ste bili deset godina. Dobro. Niste vi to lepo shvatili. Od kad postoji ovakav član u našim budžetima, da li vi znate? Od 2005, 2006, 2008, 2011, 2012, 2013. godine? Ne znate. Ne znate, a držite nam predavanja.
(Dušan Vujović, s mesta: Ne držim vam predavanja.)
Saslušajte me dalje. Zašto u Zakonu o budžetskom sistemu ne postoje sva moguća pravila i za vanredne situacije i za veće prihode i za manje prihode u budžetu, nego ih unosite ovako?
(Dušan Vujović, s mesta: Pazite šta govorite!)
Unosite ih ovako. I šta radite na ovaj način?
(Dušan Vujović, s mesta: Vi zloupotrebljavate govornicu! Nemate prava na to!)
Čekajte, ko vodi sednicu? Arsiću, jel ti vodiš sednicu ili ministar?
Vidite, on mi ne da da pričam.
(Dušan Vujović, s mesta: Ti mene vređaš!)
I vi mene vređate. Vi vređate sve građane Republike Srbije!