Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Na dnevnom redu su četiri zakona iz oblasti pravosuđa, i to izmene i dopune zakona koji su doneti 2001. godine. Prilikom donošenja ovih zakona došla je dobronamerna kritika da se promene vrše u pogrešnom smeru i da naš pravosudni sistem nema izvorni problem u postavljenoj organizaciji, već u radu, efikasnosti i generalnoj primeni propisa.
Tada je sa ovog mesta saopšteno da Apelacioni sud ili apelacioni sudovi ili odeljenja Apelacionog suda neće da zažive i kao što vidite to se i desilo, probijen je rok. Taj sud nije zaživeo, a za pravosuđe u 2002. godini je odvojeno skoro pet milijardi dinara, a u budžetu za 2003. godinu na velikom broju pozicija planirano je oko 12 milijardi dinara.
Sudeći po odredbama budžeta za 2003. godinu, najodgovorniji za ta sredstva i za uspostavljanje tih novih sudova je ministar pravde. Očigledno da on nije ispunio obaveze koje su posebno navedene u članu 10. Zakona o budžetu za 2003. godinu.
Danas možemo da konstatujemo da problem našeg pravosuđa nije organizacija nego loša, pogrešna kadrovska politika, jer su za protekle dve godine sudovi ojačali, dobili su nove sudije, bivše pripravnike, bivše advokatske pripravnike, decu bivših tužilaca. Vrhovni sud je dobio i specijalnog savetnika, penzionera, a Ustavni sud, evo jednog čuda, nije rešio povodom predloga za ocenu ustavnosti i zakonitosti jednog akta još od 6. marta 2001. godine.
To je pravosuđe danas. Neefikasno, ne pomaže ni zakon o posebnim nadležnostima i posebnim organima za suzbijanje organizovanog kriminala, a imali smo prilike do pre deset dana da slušamo kako je specijalni tužilac član neke druge stranke, pa nije podoban, pa nije sposoban. Evo 13. izgleda da je postao naprasno sposoban za te poslove.
Od 1. marta mi praktično nemamo drugostepeni organ po tom posebnom zakonu, jer ne postoji apelacioni sud, niti posebno veće. Promenama koje imaju za cilj da odlaže primenu zakona mi u stvari potvrđujemo da ovi zakoni suštinski nisu ni stupili na snagu. A ako neko kojim slučajem piše pritužbu i ukazuje na neke nepravilnosti u radu suda ili ukaže da treba inicirati postupak za razrešenje nekog od sudija ili tužilaca koji nesavesno i nestručno vrše svoju dužnost, ima grdno da se razočara, jer to stoji u fiokama, da li ovog saveta, da li nadležnog ministra, da li predsednika Vrhovnog suda, nije bitno, bitno je da se ne rešava.
Ono što se nikada nije desilo kod nas, evo za proteklih godinu dana se desilo - da je apsolutni imunitet uskraćen sudskom presudom. Sudija je očigledno izvršio neko krivično delo, ali svi nadležni ćute. U takvim uslovima naše pravosuđe ne može da zaživi. Može samo da zaživi kadrovska čistka, i to selektivno, prema onom nalogu iz 2001. godine, kada je rečeno koliko sudija mora napolje, koji predmeti i u kom roku treba da se reše, a već 15 dana imamo situaciju da se ročišta odlažu na neodređeno vreme zato što je u nastojanjima da se organizuje naše pravosuđe došlo u situaciju da niti je organizovano, niti može da funkcioniše.
Ovim izmenama koje se predlažu ništa kvalitetnije neće da se desi sa našim sudovima, niti sa njihovim funkcionisanjem; i dalje će biti sporosti i novih pravnih stavova povodom nadležnosti pojedinih sudova. To je i suviše profesionalno pitanje da bih zamarao narodne poslanike.
Oglašavaju se sada sudovi nenadležnim za sve i za svašta. Ne zna se da li je nadležan sud opšte nadležnosti ili trgovinski sud. Dešava se da se u opštinskom sudu sudi zakupni odnos, a povodom skoro istih stranaka oglašava se nadležnim i trgovinski sud.
Toga je ranije doduše bilo, ali su postojali neki stavovi Vrhovnog suda koji su bili obavezujući za sve sudove. Po postojećim zakonima Vrhovni sud je praktično bez sudske vlasti. Nekada je bio nadležan za redovna pravna sredstva. Još uvek nije nadležan, a predlogom izmena ovog zakona vraća se nadležnost za suđenje i po redovnim pravnim sredstvima.
Kao što vidite, vrtimo se u krug. Jedna promena nije bila dobra i vraćamo se na prethodno, a i za to znamo da nije dobro. Na kraju, od 22. maja 2001. godine ova skupština je nelegitimna, jer treba imati u vidu da se dovodi u pitanje i važnost svih ovih zakona koji su proglašeni. Mi čekamo odluku Ustavnog suda, obzirom da je pokrenut postupak povodom ocene ustavnosti svih ovih postupaka od 22. maja praktično do danas.
Dame i gospodo, Narodna skupština je u toku 1996. godine  donela Zakon o uslovima za obavljanje  prometa robe, vršenje usluga  u prometu robe i inspekcijskom nadzoru. Tokom 1997. godine  učinjena je jedna izmena i dopuna  tog zakona.
U sklopu operativnih mera za suzbijanje uzroka i korena sive ekonomije procenjeno je da je potrebno izmeniti i dopuniti ovaj zakon.
Predlog koji ste dobili je u potpunosti usaglašen sa poreskim promenama koje su izglasane pre mesec dana u Narodnoj skupštini, a razlog zašto se ovde predlažu neke promene, jeste da se preciziraju neke norme koje su tokom primene ovog zakona dovodile u situaciju organe koji su primenjivali ovaj zakon da se pojedine norme na nekoliko načina tumače. Ovim zakonom praktično se preciziraju neke norme i ujedno otklanjaju uzroci, a posebno bih naglasio kod diskonta u velikoprodaji, takođe, da se potencira prodaja akciznih proizvoda bez akciznih markica. Kao nelegalna trgovina, naveo bih posebno odredbu člana 8.a) kojom se daje mogućnost, odnosno pravo i obaveza Vladi Republike Srbije da, kada nastupe okolnosti na tržištu, da se merama tekuće ekonomske politike ne mogu otkloniti neke netržišne akcije i neka netržišna ponašanja, Vlada može intervenisati upravo radi očuvanja stabilnosti tržišta i stabilnosti cena na našem tržištu.
Takođe se preciziraju neke odredbe koje se odnose na vođenje propisanih evidencija u prometu roba. Svrha ovih promena jeste da se kompletan promet evidentira, ne samo zbog onoga što sledi kao obaveza prema državi, već i zbog toga što treba zaštititi naše potrošače. Takođe bih potencirao odredbu koja se odnosi na komisione usluge, kojom se precizira da komitent, fizičko lice ne bi više moglo da daje robu na komisionu prodaju, ako se radi o životnim namirnicama, ako se radi o akciznim proizvodima, a ukoliko se radi o tehničkim sredstvima, ona podležu obavezi da imaju garantni list, tehničko uputstvo, spisak ovlašćenih servisera. U svetlu promena Zakona o prekršajima vrši se čitav niz izmena prekršajnih odredbi, odnosno kaznenih normi, koje se usaglašavaju sa minimalnim i maksimalnim novčanim kaznama za navedene prekršaje.
Takođe bih potencirao jednu odredbu kojom se praktično propisuje i kazna na licu mesta za kupca gde je tržišni inspektor može izreći, kažem može izreći, u slučaju kada i kupac učestvuje u kršenju propisa o prometu roba. Možda smo i prvo ministarstvo koje koristi ovlašćenje, koje nam daje praktično izmenjeni Zakon o prekršajima, da prvostepeni prekršajni postupak, za one prekršaje gde je predviđena samo novčana kazna kao glavna kazna, može voditi i Tržišna inspekcija, odnosno Ministarstvo trgovine.
Koristim priliku da ukažem da smo sa zakonodavstvom, odnosno Odborom za zakonodavstvo i Odborom za trgovinu i turizam usaglasili i našli neka pravno-tehnička rešenja, koja u potpunosti zadovoljavaju i omogućavaju da Ministarstvo trgovine i najistureniji deo tog ministarstva, Tržišna inspekcija, budu još operativniji i još efikasniji u radu, radi, pre svega, zaštite naših potrošača i kompletnog uvida u regularan promet roba i usluga na našem tržištu. Hvala.
Dame i gospodo, ove stvari su raspravljene na Zakonodavnom odboru i na Odboru za trgovinu i turizam. O čemu se radi? Postoje situacije i slučajevi kada tržište ne može da odreaguje na sve ekonomske mere. Postoje situacije kada tržište ne radi, postoje situacije, kao što smo imali pre nekoliko meseci, kada imamo proizvodnju, imamo promet i nemamo robe na tržištu. Sa nekim merama koje smo mi činili obezbedili smo relativnu stabilnost našeg tržišta.
Ovom odredbom člana 8a., koji praktično reguliše ili nadograđuje ono što je regulisano članom 8., osnovne poljoprivredno-prehrambene proizvode i stabilnost tržišta kada je u pitanju ta vrsta robe, mi samo želimo da pružimo garanciju da Vlada bude u mogućnosti, da bude garant stabilnosti i sigurnosti našeg tržišta. Nekada će to biti preko Direkcije za robne rezerve, nekada će to biti potrebno da se čini na taj način što će se imati uvid u celinu prometa od proizvodnje preko velikoprodaje i do maloprodaje, uz obaveštavanje i na druge primerene načine.
Ova odredba nema za cilj, po ne znam koji put ponavljam gospodinu Mikoviću, nema za cilj da naruši ravnopravnost privrednih subjekata koji učestvuju u prometu, nema za cilj da poremeti i da učini nejednakim uslove poslovanja za privredne subjekte. Uostalom, to smo i dokazali nekoliko meseci, kada je bilo blagih poremećaja na tržištu, niko nije protežiran, niko nije ni forsiran, naprosto dali smo priliku tržištu, ali uz neku kontrolu omogućili smo samo veću regularnost prometa. U tom smislu treba tumačiti odredbu člana 8a.
Što se tiče ove norme, nekorektno je pominjati hleb i kaznu od 100 dinara. Ne treba zaboraviti i još jednu reč koja postoji u tom članu, a ona kaže "može", inspektor može da izrekne na licu mesta novčanu kaznu u iznosu od 100 dinara.
Naravno, neće za situaciju kada se radi o kupovini hleba već za one situacije kada kupac saučestvuje sa nekim prodavcima u nelegalnom prometu, pa recimo nakupuje značajnu količinu robe, ne uzme račun od prodavca, plati viza kartom koja dospeva kao uplata za pet ili šest meseci, i tu istu robu iznese na neko tržište 100, 200 ili 300 kilometara dalje i stavi u nelegalni promet.
U tom smislu su tržišni inspektori ovlašćeni i osposobljeni da naprave tu razliku. Zato stoji ta diskrecija - može u zavisnosti od toga kako se proceni u konkretnom slučaju. Naravno, za kilogram hleba, za mleko, neće biti primenjena ta odredba, ali moram da podsetim sve one koji se pozivaju na neku tradiciju zapadne demokratije i zapadne ekonomije, molim vas, u Grčkoj prodavac juri kupca da mu da račun o kupljenoj robi.
Zašto nam je potreban taj račun? Kako tržišna inspekcija da radi po reklamaciji ukoliko nema računa. Moguće je onda da kupac vara tržišnu inspekciju zbog toga što ne podnosi ili mrzi nekog prodavca. Na ovaj način se tačno definiše taj odnos, ko je prodavac, ko je kupac, i radi se o prodaji, o dvostranom teretnom ugovoru koji povlači prava i obaveze, i na strani prodavca i na strani kupca.
Sa ovim normama i ovim odredbama, o kojima je gospodin Miković govorio, mi u praksi nećemo imati problema. Naprosto, pripremljeni smo i postoji razlika u primeni, da se ne pogreši. Ne želimo nikome da narušimo osnovna prava, nego jednostavno da zaštitimo našeg kupca.
Kako da ga zaštitimo? Pa, on je platio porez za tu robu, ali ta roba nije evidentirana na propisan način i porez je završio u džepu nekoga, a ne tamo gde mu je mesto, u budžetu Republike Srbije. Zato smo bili prinuđeni da učinimo ove izmene, da bi smo imali konkretan regularni promet i da se svi uzajamno kontrolišemo, jer promet nije stvar samo jedne strane, nego svih onih koji učestvuju u njemu.
Što se tiče člana 8a. i navodno privremenih mera, nama ne pada na pamet da uvodimo privremene mere u proizvodnji. Ali, i u proizvodnji postoji jedan deo koji se tiče prometa, obezbeđenja sirovina, prodaje polu i gotovih proizvoda u velikoj prodaji. Taj deo treba kontrolisati, da se roba ne gubi na druge načine i da ide drugim kanalima.
Vlada Republike Srbije je dostavila mišljenje na ovaj predlog zakona u kome je dala glavne razloge, zašto predlaže Narodnoj skupštini da se ovaj predlog zakona ne usvoji. Mada intervencija deluje bezazleno, svodi se samo na jednu rečenicu koja treba da omogući fizičkim licima da se bave prometom roba na takozvanim kvantaškim pijacama, robnim pijacama, uz prethodni upis u neki novi registar, registar koji bi vodila jedinica lokalne samouprave. Na mala vrata bi mi praktično poništili sve ono što je postignuto ovim zakonom.
Treba da se setimo da je intervencijom iz 97. godine puno nelegalnog toka roba na otvorenom prostoru vraćeno u neki sistem. Ljudi su dobili mogućnost da se registruju kao preduzetnici, kao trgovačke radnje, da dobiju svoje brojeve, da dobiju svoje tezge, koji ispunjavaju minimalne uslove, i da to bude u nekom sistemu koji može da se prati i da bude u sistemu koji će da spreči bilo kakve špekulativne pojave.
Ovaj predlog izmene ovog zakona ima jednu i formalno pravnu nedorečenost, a to je, koji bi to bio registar, koji bi vodio organ jedinice lokalne samouprave. Svi privredni subjekti se upisuju kod nadležnog privrednog suda. Ako se radi o fizičkim licima, koja se radi dobiti bave samostalnom delatnošću, oni se upisuju u odgovarajući registar koji se samo kao povereni posao daje lokalnoj samoupravi, registar preduzetnika, a na ovaj način se uvodi praktično neki treći registar, potpuno nepotreban registar, koji može stvoriti još veće konfuzije.
Moram da napomenem da postoji pravilnik o minimalno - tehničkim uslovima koji se moraju ispuniti da bi se obavio promet roba na takozvanim otvorenim površinama, zelenim pijacama, kvantaškim pijacama, robnim pijacama i to funkcioniše. Tamo se radi i tamo se obavlja promet.
Ideja koja je rukovodila grupu poslanika da se izvrši promena ovog zakona je svakako za pohvalu, međutim, pravac je apsolutno pogrešan. Ima i mišljenje Ministarstva finansija da se svi ti ljudi koji se bave prometom na kvantaškim pijacama paušalno oporezuju. Pre nepunih pola sata usvojili smo izmenu Zakona o porezima i sledeća tačka je u tom pravcu, da se smanje i doprinosi, tako da će sva ta opterećenja da budu 98 posto, a ne 124 posto. To je najveći doprinos da suzbijemo sivu ekonomiju, da se prijave svi zaposleni, da se za sve zaposlene plaćaju doprinosi i porezi, da ljudima ide i radni staž. Ideja poslanika je bila upravo u tom pravcu usmerena, a ne radi neke korenite promene Zakona o prometu roba i usluga.
Zato predlažem poslanicima da se ne prihvati ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama.
Gospođo Čomić, sada je valjda javnosti jasno zašto smo u ovom predlogu za sazivanje ove sednice sa ovim dnevnim redom na prvo mesto stavili Mirka Cvetkovića, predsednik Vlade, jer ove njegove prve zamene...
Potpredsednik bi (imali su priliku poslanici i javnost u Srbiji da čuju) da izvozi prasetinu u Tursku, a iz Turske da uvozi kolce, da bi pokazao veliki stepen evropske integracije. Pa nam je rekao da ćemo zajedno sa Turskom u EU i pokazao apsolutno neznanje ne samo geopolitike, nego svega i svačega.
Što se tiče gospodina Šutanovca, morate da znate da je on 2002. godine isteran iz Ministarstva odbrane, dobio je 40 plata kao otpremninu da ne bi radio u Ministarstvu odbrane i onda nam ga Tadić vratio za ministra odbrane. Onda nije ni čudo što je na početku napravio grešku, da upozorava poslanike da je današnja tema "mirovne operacije", a zaboravio nastavak "i druge aktivnosti u inostranstvu".
Ta priča o našem učešću, pa makar i simboličnom, sa dva oficira za vezu, ili štabna oficira, na nekim manevrima u nekoj državi jeste materija koja podleže onom zakonu, a to znači da ništa ne može da se odluči bez Narodne skupštine. Zato sutra na dnevnom redu imamo nešto što je slično ovome.
Međutim, ono što je vrlo važno, ne znam zašto se ovako nekritički približavamo NATO-u.
Partnerstvo za mir je, među nama rečeno, jedno pevačko društvo koje treba da pronađe neku novu ulogu NATO-a posle Hladnog rata, posle 1992. godine, kada je NATO izgubio svoj rezon za postojanje. Neka saradnja u kombinaciji Partnerstvo za mir postoji, i Rusi su u tom procesu, i ovo ministarstvo odbrane je odabralo od hiljadu i nešto projekata nekih 130 projekata za tu simboličnu saradnju.
Ali, moramo da bežimo što dalje od NATO-a. Gospodine Šutanovac, ako odete na Dedinje, neko je prodao zgradu Maršalata za američku ambasadu. Porušili su onu ruševinu, i temelj su odneli, isekli one borove i one lepe jele, iskopali još tri metra duboku rupu, izbacili kompletno zemlju i sada donose novu nezagađenu zemlju.
Zar vam se ne čini, ta vrsta nekritičkog približavanja, a to pravdate time što "Simpo" izvozi drvene tenkove nekoj od država NATO-a... Svačega smo se naslušali danas, ali stvarno smo se svačega naslušali. (Predsedavajuća: Tri minuta.) Imaću i dopunsko pitanje.
Sad bih ja na činjenice prešao. Gospodin Šutanovac nas je obavestio da nikada nije dobio otpremninu. Dobro, to možemo da poverujemo, ali činjenice su drugačije. A gospodin Đelić nas je ubedio u nešto što je apsolutno nemoguće.
Građani Srbije, znajte, 1990. godine bivša SFRJ je dugovala 22 milijarde dolara, neki kažu 30. Danas Republika Srbija, pošto je raščistila sa Londonskim i Pariskim klubom, pošto je prodala i uništila svoje banke, prodala ''Sartid'', prodala najvažnija preduzeća u ovoj zemlji, omogućila stranim bankama da odavde izvlače dobit, duguje 28 milijardi dolara. Ako se realizuje ono što su dogovorili sa MMF, to će biti preko 30 milijardi dolara.
Zapamtite, velika SFRJ i ova mala Srbija, koliko Srbija više duguje zbog ovakvih eksperata. Zbog ovakvih stručnjaka, koji su nas osam godina vodili, zaduživali sa jednom istom pričom - evo pasoš, evo beli šengen, evo EU (ne lipši, magarče), evo ga NATO, koji nas je bombardovao, koji nam je oteo i otima KiM.
To je ono što sam hteo da danas shvatite i čujete – ko vodi ovu državu, nekritički. Meni je izuzetno drago ako posle ove današnje rasprave svako shvati u ovoj zemlji – ne može nijedan naš vojnik niti civil iz Ministarstva odbrane bez saglasnosti Narodne skupštine da napusti ovu zemlju i da učestvuje u inostranstvu u bilo kojoj mirovnoj ili drugoj aktivnosti, pogotovo ne sa NATO, pogotovo ne u okviru Partnerstva za mir.
Građani Srbije treba da shvate - Makedonija ne može biti članica NATO-a zato što se Grčka protivi nazivu te države. Eto ga taj, za neke beznačajan razlog, ali država koja štiti svoj suverenitet i svoj ponos.
Mi tražimo da svaka vlast štiti suverenitet i ponos građana Republike Srbije i zato tražimo ovakve rasprave.
Iz ove rasprave treba da izađe i pouka – ne sme niko iz ove vlade da unapred kukuriče da li će jedan ili dva oficira da ide bez saglasnosti Narodne skupštine. To je današnji cilj ove sednice koju smo zakazali, da građani Republike Srbije shvate da ne može Vlada, ne može Ministarstvo da se igra sa ovom državom i sa njenim vitalnim nacionalnim interesima.