Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ovaj član se odnosi na nešto što bi se moglo smestiti u prelazne i završne odredbe nekog klasičnog zakona. Međutim, na ovom članu se vidi problem ovog zakona, jer po stilu i načinu pisanja i onog što definiše ovaj član, on se definitivno tiče odredaba krivičnog postupka, a ne materije organizacije i nadležnosti organa. Zbog toga ima ovu trapavu formulaciju, gde se čak i kaže: "krivična dela organizovanog kriminala" i presek vezuje za datum kada je optužnica stupila na snagu.
Nastavak teksta, praktično, treba da nam posluži da utvrdimo ko će biti nadležan organ i u kom postupku će se rešavati ova krivična dela. Nadležni organ je određen i zna se da je to posebno veće Okružnog suda u Beogradu, kao prvostepeni organ, i posebno odeljenje Apelacionog suda, kao drugostepeni organ. Praktično, ovim članom treba da se reši ovaj vakuum koji postoji, jer mi faktički nemamo te sudske organe. Međutim, radi se na jedan način koji zaslužuje poseban komentar, zbog sumnje koja može da nastupi zbog vezivanja primene ovog zakona za optužnicu.
Zbog toga su poslanici SRS to vezali za nešto što je konkretni događaj, a to je akt zadržavanja i pritvora kao prve radnje u postupku rasvetljavanja ovih krivičnih dela. Ne verujem da postoji neka optužnica koja je stupila na snagu, što bi bio putokaz da rade stari organi. Verovatno da tako nešto ne postoji. Praktično, znači da će da se uspostavi nadležnost novih organa za stara dela.
U Zakoniku o krivičnom postupku, koji je 1977. godine prestao da važi zbog donošenja novog zakona, bila je jedna slična odredba koja je definisala postupanje prvostepenih i drugostepenih organa i precizno odredila u kojoj fazi postupka se nalazi krivični postupak i, u zavisnosti od toga, koje procesne odredbe će da se koriste - da li starog zakonika ili novog zakona u to vreme. Ovo je svetli dokaz da je ovim zakonom prekoračeno ovlašćenje da se sa velikim brojem odredaba ovoga predloga zakona reguliše suštinski postupak, što nije materija ovog zakona.
Zbog toga se prilazi ovom paušalnom rešenju koje je, praktično, nezavisno od datuma pritvora, od datuma zatvaranja, zadržavanja, i sve ljude trpa u jedan isti koš i pred neke nove organe, pred neka nova pravila, ne pravila Zakonika o krivičnom postupku, nego pravila koja su sadržana u poglavlju koje se zove - posebna ovlašćenja nadležnih organa.
Možda i ovakva formulacija ovog člana pokazuje besmislenost prethodnih članova i možda je ovakva formulacija člana 4. svetli primer i dokaz zašto ne treba glasati za ovakav predlog zakona.
Što se tiče drugih predloga kako da se reši materija člana 4, postoji nepreciznost, jer početak krivičnog postupka, ukoliko bi se vezalo to, dozvoljavao bi i tužilaštvu i sudu da sam procenjuje kada je počeo krivični postupak, što može biti vrlo opasno, imajući u vidu da smo na terenu ljudskih prava.
Nama Ustav nalaže da kada određujemo datum kada treba da stupi na snagu neki propis primenjujemo tu odredbu Ustava koja kaže da stupa osmog dana od dana objavljivanja. Ne postoji nijedan naročito opravdani razlog zbog koga bi ovaj zakon morao da stupi narednog dana od dana objavljivanja.
Da stvarno ne postoji razlog za to najbolje dokazuje i amandman na član 4a i ovo izjašnjenje Vlade da prihvata taj amandman, jer prosto ništa ne znači ako se navede da će Narodna skupština u roku od 90 dana od stupanja na snagu ovog zakona preispitati neke odredbe zakona, a njega danas usvajamo. Mi nemamo takvo ovlašćenje da preispitujemo, mi imamo ovlašćenje da menjamo i da donosimo, a celishodnost, opravdanost, efikasnost pojedinih odredaba zakona procenjuje onaj ko ima status predlagača zakona, naučne institucije, oni koji se profesionalno bave ovim oblastima, oni mogu da preispituju, da traže, da utvrđuju, ali mi sami sebe da obavezujemo i da kažemo - posle 90 dana, mi ćemo da preispitamo ...
Ja pričam o amandmanu na član 5. ...
Da, gospođo, ovde se kaže da stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja, a ja apelujem i tražim da se primeni ustavna norma koja kaže da stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Samo ukazujem da je očigledno i predlagač imao problema kada je predložio ovakvu odredbu člana 5, jer to dokazuje sa članom 4a, gde on praktično hoće da obaveže Narodnu skupštinu da preispita nešto što je predložio Narodnoj skupštini, a Narodna skupština usvojila; tražio je da odmah stupi na snagu, a ne u roku od osam dana, jer ne možemo mi u roku od osam dana da preispitujemo. Zašto bi i u roku od 90 dana preispitivali.
Mi danas preispitujemo to rešenje, i ovo je akt preispitivanja celishodnosti, opravdanosti, da li se zaista krše ljudska prava ili ne, da li možemo da budemo efikasniji u borbi protiv organizovanog kriminala, jer imamo kasnije neke zakone, mi iz Srpske radikalne stranke smo predlagali drastične kazne, od minimalne pa do maksimalne, da se jednom stane za vrat tom organizovanom kriminalu, ima puno elemenata belog okovratnika.
Znači, ukoliko želimo da budemo autoritet i da tražimo od svih da poštuju Ustav i zakon, moramo mi prvo da poštujemo Ustav i zakon. Ustav kaže - najranije osmog dana od dana objavljivanja. Mnogo je razloga zbog čega je taj rok osam dana, a nije možda neki duži rok. Mi za neke zakone dajemo daleko duže rokove i po pet, šest meseci i određujemo datum kada zakon treba da stupi na snagu.
Pretpostavljam da ovde postoji zahtev da se što pre ovo usvoji kako bi se raščistile neke stvari oko organizovanog kriminala. Verovatno svi podržavamo to, ali tražimo da to bude u granicama i na način kako je to propisano Ustavom; moramo da podignemo glas kada nas Vlada uplaši svojim amandmanom pa kaže - vi morate u roku od 90 dana da preispitate ovo što ste glasali. Zašto da preispitujemo, valjda smo danas sigurni za šta glasamo, zašto bismo u roku od 90 dana preispitivali, zašto ne preispitujemo u roku od tri dana, u roku od dva dana.
Ovo je neozbiljno od predlagača jer se nalazi u pravnom ćorsokaku gde će da obezvredi i ono malo dobrih stvari koje su učinjene u ovom periodu. Upravo zbog toga kažem da ovaj zakon treba da stupi na snagu onako kako je to Ustavom predviđeno, a ovo preispitivanje, mi se svi preispitujemo svakog dana za ono što radimo.
Ovim članom Predloga  zakona pooštravaju se kazne zatvora za jedno krivično delo koje ima vrlo komplikovan naziv - neovlašćeno nabavljanje, držanje, nošenje, izrada, razmena ili prodaja vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija. Amandmanom se praktično vrši intervencija u pogledu raspona minimalne i maksimalne kazne za ovo krivično delo.
Moram da navedem da su još 1992. godine kada je donet ovaj zakon, pa i kasnije kada je menjan, devalvirane određene odredbe Krivičnog zakona Republike Srbije zbog toga što je procenjeno, u to vreme, da je veliki stepen društvene opasnosti neovlašćeno posedovanje ili bilo kakav neovlašćeni dodir sa oružjem.
Doduše, ovaj zakon ne tretira samo oružje, već i mačeve i noževe, i sve što može da se smesti u kategoriju opasnih stvari. Sigurno da ovim amandmanom želim da se pomogne, pre svega, onome ko treba da primeni ovaj zakon. U nazivu krivičnog dela nalaze se različiti stepeni društvene opasnosti, počevši od nabrajanja radnje, pa preko sadržaja stava 1, stava 2. do stava 3. Složićemo se svi oko stava 2. i 3, da su tu potrebne stvarno rigorozne kazne, jer nema opravdanog razloga da građanin kao pojedinac poseduje automatsko oružje, zolje, bacače, bombe, eksplozivna sredstva itd. Verovatno da tu i nije potrebna neka značajnija intervencija na Predlog zakona.
Kada je u pitanju uobičajeno, da kažem normalno oružje koje može čovek da poseduje, a to je neki pištolj, lovačka puška, smatram da su i u jednoj i u drugoj varijanti kao minimalne kazne propisane izuzetno stroge kazne. Nije to taj nivo društvene opasnosti, kako su naveli i predlagač i podnosilac amandmana.
Mi ovde vrlo lako možemo da ustanovimo da postoji još najmanje 30 predmeta koji su mnogo opasniji od radnje držanja u stanu trofejnog pištolja koji nije prijavljen. Nije prijavljen zbog raznih razloga. Recimo, nasledio čovek od oca, a nije otišao u MUP da izvadi dozvolu za držanje oružja. Tog čoveka smestiti u zatvor godinu dana ili više, to je neopravdano. Veća opasnost postoji, recimo, od 200 litara nafte u podrumu; veća opasnost postoji ukoliko neosposobljeno i nemoralno lice ima, pored dozvole za držanje, i dozvolu za nošenje oružja.
Drugo, moramo svi da se zamislimo nad pitanjem ko to sve radi u službama obezbeđenja. Mnoga lica imaju legitimaciju neke službe, bez obzira da li je to agencija za pružanje tih usluga ili zvanični državni organ; možemo da se zabrinemo da li su ta lica osposobljena i da li polažu neko moralno pravo da to rade, ako se pogleda njihov dosije, recimo, izvod iz krivične evidencije, kakva je njihova kriminalna prošlost. Ti ljudi su praktično amnestirani i njima je dozvoljeno da drže, nose, mogu da barataju, mogu da zloupotrebe to. Znate, kada se neki predmet poseduje, on može da se koristi, ali može i da se zloupotrebi. To je ta opasnost. Smatram da propisivanje ovih velikih kazni za nešto što i ne predstavlja opasnost, a to je samo držanje...
Na početku moram da istaknem da Srpska radikalna stranka neće podržati ovaj amandman iz čisto principijelnih razloga, jer se razlikuje naša koncepcija u pogledu mogućnosti postojanja i statusa Visokog saveta pravosuđa. Smatramo da i ova promena, koja se predlaže u ovom zakonu, a koja prati i odgovarajuće promene u Zakonu o javnim tužilaštvima, ide ka tom našem konceptu i svoj stav o ovim promenama mi smo praktično izrazili kroz Zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom tužilaštvu.
Za ovaj deo rasprave mislim da je važan jedan principijelni stav. Ustav Republike Srbije o javnom tužiocu ima nekoliko odredaba. Važna je ona prva odredba tog poglavlja, koja kaže da je javni tužilac samostalni organ, i on je samostalan samo u onom delu koji se tiče gonjenja učinilaca krivičnih dela i mogućnosti podnošenja pravnih sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti. U krajnjem slučaju, svi ti organi, koji su u glavi Ustava navedeni, rade taj posao zaštite ustavnosti i zakonitosti, a na taj način i osnovnih ljudskih prava i svega onoga što sledi na osnovu toga.
Javni tužilac ima specifičan položaj i on nikada nije toliko bliži izvršnoj vlasti koliko je daleko od zakonodavne vlasti. Njemu mesto nije tamo. Vlada apsolutno nema nikakav posao kada je u pitanju tužilaštvo, osim obezbeđenja uslova za normalno funkcionisanje, ali to je obaveza Vlade i u pogledu drugih organa.
Zato smo principijelno protiv toga predloga da se Vlada meša u posao i kadroviranje kada su u pitanju tužioci, pa bilo da su oni zamenici ili baš javni tužioci.
Ukazao bih na još jednu odredbu Ustava Republike Srbije, koja govori o stalnosti funkcije javnog tužioca. Po procesnim zakonima zamenik, bez obzira kog nivoa javnog tužioca, gotovo da ima ista prava i iste obaveze kada je u pitanju vođenje postupka, progon i ulaganje pravnih sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti.
Mislim da predlagač o tome nije vodio računa. Predložio je jedan zakon kojim praktično stavlja pod svoju kontrolu, i to apsolutnu, i kompletno tužilaštvo.
To što u odredbi o javnom tužiocu ne stoji da je on samostalan i nezavisan, kao što stoji kada je u pitanju sud, ne znači da je toliko blizu izvršnoj vlasti da ona može da imenuje zamenike, da kadrovira, postavlja i raspravlja.
Javni tužilac mora biti na pristojnoj razdaljini, a u pogledu imenovanja i izbora mora biti u nadležnosti onoga ko donosi propise i ko zahteva od tog organa da štiti njegove propise koje je doneo.
Zbog toga ovaj amandman ne možemo da podržimo, jer je u suprotnosti sa čitavim našim konceptom mesta i uloge javnog tužioca u ustavnom sistemu.
Ovim amandmanom traži se brisanje člana 3. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o Visokom savetu pravosuđa i tiče se intervencije na članu 4. osnovnog teksta ovog zakona. Predlagač zakona je izvršio intervenciju u tom smislu što je predložio brisanje stava 2. i 3, znači, ostaje stav 1, ali je tražio da se doda novi stav 2, koji bi glasio: "Prilikom izbora sudija iz stava 1. ovog člana, vodiće se računa o zastupljenosti sudija iz svih stepena sudova".
Podnosilac amandmana želi da se ne dira ono stanje koje već postoji u tom zakonu. Predlagač zakona traži odgovarajuću intervenciju. U jednom delu je ona, sa gledišta SRS, prihvatljiva, a to je da Visoki savet pravosuđa više nema nikakvih nadležnosti, niti bilo kakve kompetencije kad su u pitanju tužioci i zamenici javnih tužilaca. Međutim, nakon svih ovih promena u Zakonu o uređenju sudova, praktično, imamo Vrhovni sud Srbije koji pod nekim okolnostima može biti sudeći sud, ali obzirom da je drugostepeni postupak prebačen nekoj novoj kategoriji sudova, mi ipak zastupamo stanovište da bi sve ove nadležnosti Visokog saveta pravosuđa trebalo da ima Vrhovni sud Srbije.
Nije dobro kada se u zakon ubacuje jedna norma, a to je ovaj novi stav 2, koja upućuje (mada ovo nisu ni kriterijumi: "vodiće računa", to je upućujuća norma) na šta da se obrati pažnja prilikom imenovanja ovih ljudi.
Za ovih nekoliko meseci već bogate prakse rada tog saveta za pravosuđe imamo situaciju da je dobar broj članova tog saveta uspeo da zaposli svoju decu u pravosuđu. Verovatno je to bio jedan od dobrih kriterijuma i razloga što su ta deca primljena. Ne želim konkretno da navodim imena, već je ranije bilo priče o tome. Član Visokog saveta pravosuđa je zaposlio svoje dete u tužilaštvu. Naravno, bio je u mogućnosti da sazna, da malo i utiče, da predloži i da Narodna skupština to ovde izglasa.
Mislim da ovakva norma, koja upućuje na neku diskreciju, dispoziciju nekih ljudi koji su u tom organu, nije dobra, jer daje preveliku širinu ili prilikom imenovanja tog organa, a iza toga može sve da se provuče, što može biti vrlo opasno.
Ne odnosi se to na vas, gospodine Batiću, shvatili ste pogrešno. Verovatno da i vi ne znate o tome. Ljudi koji rade u sudovima nas upozoravaju da je ćerka jednog od tih primljena prilikom prošlog ili pretprošlog izbora. Provuklo se nekako dete. Normalno je da se detetu pomogne. Ne bi bio otac onaj ko ne bi pomogao svom detetu, ali ovo malo liči na zloupotrebu nečega što mi ne smemo da prihvatimo, a ukoliko se pojavi, moramo da žigošemo to. Možda je dete i najbolji student, možda je i kvalitetan pravnik itd, ali to kao pojava bode oči.
Verovatno će ovaj zakon još da se menja i slažem se da nema jasne koncepcije kod ovog zakona, ali nama Vrhovni sud, posle svih ovih promena, praktično nema šta više da radi. Ovo je vrlo značajna funkcija u onom delu koji se tiče sudija.
Šteta što nije prisutan predlagač ovog zakona jer bi morao svim narodnim poslanicima da objasni koja je svrha ovog člana 6. Predloga zakona.
Jeste promenjen član 13. osnovnog teksta Zakona, ali ono što sve treba da nas zabrine, to je da ovim predlogom praktično predlagač gazi svoju osnovnu koncepciju na kojoj zasniva izmene i dopune ovog zakona. Ako je malopre predstavnik Vlade rekao ovde da zamenici tužilaca prelaze u nadležnost Vlade koja ih imenuje, i ako je rekao da oni ne pripadaju pravosuđu već da se mnogo više pita izvršna vlast, morao bi da objasni šta znači u ovom novom članu 13. da o zahtevu za izuzeće Republičkog javnog tužioca odlučuje Visoki savet pravosuđa i pogotovo povodom pitanja da odluku o postavljenju vršioca dužnosti takođe donosi Visoki savet pravosuđa.
Znači, nije ni dosledan onoj svojoj osnovnoj ideji koja ga rukovodi, jer očigledno da ima problema na ovoj relaciji.
Ukazao bih na nekoliko vrlo konkretnih primera, bez navođenja imena tih ljudi, ali mi u postojećem Zakonu imamo problem kako da tražimo izuzeće Republičkog javnog tužioca. Imamo problem kako da tražimo izuzeće zamenika bilo kog tužioca, jer po Zakonu o izuzeću odlučuje neposredno viši tužilac kada je u pitanju javni tužilac, a kada je u pitanju zamenik javnog tužioca, onda starešina tog tužilaštva, odnosno odgovarajući javni tužilac. Mogao bih da vam navedem bezbroj konkretnih primera gde odugovlačenjem ne dolazimo do rešenja, gde se tužilac ne izjašnjava o tome a postupak uveliko traje.
Ukazao bih i na problem - ako imate jedan krivični postupak i podnesete zahtev i tražite izuzeće konkretnog zamenika, recimo opštinskog javnog tužioca, načelno se postavlja pitanje, pošto on istupa u ime tog opštinskog javnog tužioca, da li mi tražimo samo njegovo izuzeće ili izuzeće kompletno svih ljudi koji rade u tom tužilaštvu.
Mi smo kao stranka imali nekoliko problema na toj relaciji. Ti zahtevi nisu rešeni. Imamo još jedan nerešen predmet, a to je da smo pokrenuli krivični postupak protiv jednog republičkog javnog tužioca i
još uvek se nije mrdnulo dalje od krivične prijave, a prošlo je sedam ili osam meseci.
Kada pričamo o toj efikasnosti i ove činjenice treba imati u vidu, nije stvar samo zakonskog rešenja nego je prilično i stvar naše prakse i svakodnevnog rada.
Kada se postavlja pitanje izuzeća republičkog javnog tužioca, to jeste specifično pitanje, ali ako to vežemo za konkretni krivični predmet, to će biti vrlo retka situacija, toga moramo biti svesni. Ali, ako pričamo o hijerarhijskoj organizaciji tužilaštva, a to je prisutno i u skladu sa zakonom, za razliku od suda, otvaraju se mnoga načelna pitanja. Kako koje pitanje počnete da rešavate, vi praktično ulazite u suštinu ustavne norme koja definiše šta je javnotužilačka funkcija.
Na ovaj način i ovim novim članom 13. praktično predlagač baca pepeo po sebi, jer negira onu svoju osnovnu misao i osnovnu ideju zbog koje je pristupio promeni ovog zakona.
Ovo je član Predloga zakona u kome se, moram da kažem, sukobljavaju tri profilisane koncepcije mesta i uloge javnog tužioca. Vlada očigledno smatra da on treba da bude bliži izvršnoj vlasti, pogotovo kada unosi one odredbe da zamenika tužioca imenuje ona. Neke druge poslaničke grupe zastupaju stanovište da ta ravnomerna udaljenost između zakonodavne, sudske i izvršne, gde treba da se nalazi tužilac, jeste otprilike nešto što se zove Visoki savet pravosuđa, makar u onom delu koji se tiče izbora i imenovanja.
Srpska radikalna stranka zastupa treću koncepciju, a to je da je Narodna skupština taj organ koji bira i imenuje. Neko će da kaže da je to nešto što je bilo pre tri-četiri godine, ali ja stičem utisak da mi, praktično, nemamo boljeg rešenja nego što je to.
Za ove dve koncepcije ne bih baš mnogo da nađem puno osnova u odredbama Ustava Republike Srbije, od člana 95. do 106. Ne bih mogao da nađem, iz prostog razloga što javni tužilac nije ničiji zastupnik, on je zastupnik svih građana, zastupnik zaštite ustavnosti i zakonitosti, zastupnik koji goni učinioce krivičnih dela. On se izdiže iz postojećih struktura vlasti. U Ustavu stoji da je on državni organ, ali moramo da kažemo - i mi smo državni organ, Narodna skupština, i predsednik Republike, i sudovi i sijaset drugih.
Ono što nikada neće biti javni tužilac, to je da neće biti organ državne uprave. Mislim da je tu strateška greška Vlade Republike Srbije. Ja ne sporim da ima i takvih rešenja u praksi u Evropi, međutim, imamo potpuno drugačije situacije gde predsednik republike postavlja državnog tužioca. Mislim da je u Francuskoj takvo rešenje. To ne ugrožava one osnovne temelje demokratskog društva.
Ovde se postavlja pitanje oko stalnosti funkcije tužioca. Znate, ubacivanje odredbe gde se garantuje stalnost funkcije nije nam garancija da će biti taj čovek imun na pritiske i da će uspešno da sprovodi proces. Reizbornost takođe nije garancija i ne ukazuje na to da taj čovek na svakih osam godina treba malo da preispituje sebe. I uopšte, taj odnos javnog tužioca i zamenika je poprilično specifičan.
Javni tužilac koji stoji na čelu tužilaštva je očigledno šef, najovlašćenije službeno lice tog organa, lice koje može da se umeša u postupak koji vodi njegov zamenik, pa čak i niže tužilaštvo i očigledno da ima i suviše tih diskrecionih ovlašćenja, a nisu neograničena, i to moram da kažem, ali u jednoj fazi postupka tiču se poprilično korišćenja ljudskih prava, pa bogami i pitanja života i smrti.
Ako jak okružni javni tužilac kaže - u tom predmetu neće biti postupka, verujte, na bazi neke moje prakse, a vidim da ima puno advokata i oni su svesni te činjenice, kada se odbaci krivična prijava pa se podnese kao oštećeni, kao tužilac podnese zahtev za sprovođenje istrage, opet upada u galimatijas, ako neposredno podiže optužnicu, opet upada u galimatijas. To je ta velika snaga, velika sila i okružni javni tužilac poprilično je jači nego što je predsednik Republike Srbije, zapamtite. Hvala.
Bez obzira na formulaciju, ovaj član zakona tiče se položaja i statusa zamenika javnog tužioca u slučaju neke promene u organizaciji tužilaštva. Mi smo amandmanom hteli da se u tim statusnim stvarima izjednače javni tužilac i njegov zamenik. Zašto? Zato što ne možemo da prihvatimo ovo što u Predlogu zakona pokušava da se nametne, a to je da zamenik javnog tužioca ima status pomoćnika ministra. To je otprilike taj nivo. U slučaju ukidanja ministarstva ili u slučaju novog izbora, pa formiranja vlade i formiranja novih ministarstava stari pomoćnici ministra praktično odlaze na led, njihov radno-pravni status je regulisan još godinu dana, ali više posle toga ne mogu da računaju da su u radnom odnosu.
Sličan je otprilike položaj i zamenika javnog tužioca, ukoliko se ne prihvati ovaj amandman, i na taj način pokazujemo da ne cenimo posao. Zamenik radi praktično u toku postupka, preuzima sve procesne radnje na koje je ovlašćen javni tužilac i sve radi u ime javnog tužioca, manje ili više kvalitetno, te zaslužuje posebnu pažnju i u pogledu statusa i nema nijednog opravdanog razloga zašto bi javni tužilac u slučaju ukidanja tužilaštva bio zaštićen, a njegov zamenik praktično obespravljen, kao da nema nijedno stečeno pravo iz radnog odnosa, kao da je jednostavno taj čovek odslužio svoje i više ne postoji.
Ja bih samo napomenuo da bi možda trebalo razmišljati o tome da se zamenicima tužilaca da beneficirani radni staž, obzirom da su prinuđeni da po obaveznim instrukcijama rade sve i svašta, da su vrlo često u istrazi i tokom glavnog pretresa u obavezi da zastupaju neke stavove tužioca koje lično i profesionalno nikada ne bi zastupali niti rekli i vrlo često se dešava situacija da kada izađu iz sudnice jednostavno se izvinjavaju protivnoj strani što su morali neke nebuloze da pričaju tokom suđenja.
Ne postoji nijedan opravdani razlog zbog čega bi se pravila razlika u statusu za slučaj kada se ukida odgovarajuće tužilaštvo. Ne smeju zamenici javnih tužilaca da budu obespravljeni, jer ukoliko ovakva norma postoji, onda treba da razmišljamo kako će čovek da obavlja funkciju zamenika javnog tužioca ako u startu zna da zbog prelaska tih poslova u veće mesto pred njegovim opštinskim sudom preuzima neko drugo tužilaštvo poslove iz nadležnosti javnog tužilaštva; da li će to da utiče na njihovu sigurnost, na njihovu stabilnost, na kvalitet posla i na osnovne garancije koje su neophodne za jedan kvalitetan rad.
Ovim amandmanom Srpska radikalna stranka precizira nešto što bi moglo da liči na drugostepeni organ. Naravno, nadležni organ Narodne skupštine nije drugostepeni organ, ali u ovoj situaciji kada nema jasne definicije gde pripada tužilaštvo i kada se pristupa rešenju da tužioce i zamenike bira odnosno imenuje Narodna skupština, po logici stvari je da to bude onaj ko ima više, u ovom slučaju najviše, a to je Narodna skupština Republike Srbije; sasvim je opravdano da o tom privremenom statusu odnosno privremenom stanju, kada je tužilac privremeno udaljen od svoje funkcije, kao drugostepeni organ koji rešava po eventualnom prigovoru, odlučuje ili Narodna skupština ili njen nadležni odbor.
Mi smo se opredelili za nadležni odbor. Verovatno je to Odbor za pravosuđe i upravu. Slično rešenje postoji i kada je u pitanju imunitet nosilaca pravosudnih funkcija, te nema razloga da sličan princip ne bude prisutan i kod ovih suspenzija.
Dosledno zastupamo naš stav gde treba da se nađe javni tužilac, ko treba da ga imenuje, ko treba da ga bira, te shodno prethodnim amandmanima i ovim amandmanom do krajnjih konsekvenci razvijamo ovaj politički stav.
Članom 8. Predloga zakona se određuje organ koji odlučuje. Odlučuje o izboru, o imenovanju i, po toj logici stvari, donosi konačnu odluku o razrešenju. Da bi se primetila razlika u koncepcijama, pročitaću ono što sada stoji u zakonu upisano, a to je član 56. postojećeg zakona, koji kaže: "Javnog tužioca i zamenika javnog tužioca bira Narodna skupština, na predlog Visokog saveta pravosuđa.
Broj zamenika javnih tužilaca za svako javno tužilaštvo određuje Narodna skupština, na predlog Visokog saveta pravosuđa".
Vlada to želi da promeni i ona predlaže da to glasi: "Javnog tužioca bira Narodna skupština, na predlog Vlade. Zamenika javnog tužioca imenuje Vlada, na predlog ministra nadležnog za pravosuđe. Broj zamenika javnih tužilaca za svako javno tužilaštvo određuje Narodna skupština, na predlog Vlade".
Ovim amandmanom mi to želimo da vratimo u ono stanje koje bi nam garantovalo da su javni tužilac i zamenik oslobođeni nekih pritisaka koji su po prirodi stvari nešto što prati izvršnu vlast. Kadroviranje u javnom tužilaštvu nije izvršna funkcija. Ona čak ne može biti ni ako mi u zakonu navedemo u nekoj odredbi da će Vlada da imenuje zamenike javnog tužioca. To što eventualno prođe u zakonu suštinski ne pokazuje da je to izvršna funkcija, već je to funkcija koja pripada zakonodavnom telu.
Zbog toga smo mi amandmanom predložili da se član 56. promeni i da glasi: "Republičkog javnog tužioca bira Narodna skupština, na predlog nadležnog odbora Narodne skupštine Republike Srbije. Okružne i opštinske javne tužioce, zamenike Republičkog javnog tužioca i zamenike okružnih i opštinskih javnih tužilaca imenuje Narodna skupština, na predlog Republičkog javnog tužioca. Broj zamenika javnih tužilaca za svako javno tužilaštvo određuje Narodna skupština na predlog Republičkog javnog tužioca".
Smatramo da se ovim odredbama pruža garancija samostalnosti javnog tužioca u vršenju njegove funkcije, iz prostog razloga što on, kao organ koji treba da štiti ustavnost i zakonitost, koji treba objektivno, nepristrasno, bez bilo kakvog uticaja, pritiska, a može se reći i nezavisno, da odlučuje o tome koga će da goni, treba da bude i samostalan u potpunosti, i radi jedinstvene primene naših propisa i radi obezbeđenja onog dela ljudskih prava koja su omeđena istim tim pravima koja pripadaju i drugim ljudima. Zbog toga se ovim amandmanom na jedan specifičan način uspostavlja ta samostalnost, barem u onom delu odluke ko bira i ko imenuje.
U ranijim izmenama ovog zakona bilo je malo terminoloških problema, zato što u Ustavu Republike Srbije, u odredbama koje se tiču javnog tužioca, stoji "bira Narodna skupština". Po toj logici stvari, neki su zaključili da Narodna skupština nije ovlašćena da imenuje. Narodna skupština je, kao najviši organ i kao organ zakonodavne vlasti, ovlašćena da imenuje, ovlašćena da to uredi, pogotovo u onim oblastima za koje Ustav do kraja ne razvija čitavu koncepciju, a to je situacija sa zamenicima javnih tužilaca.
Po Ustavu, Narodna skupština Republike Srbije obavlja i druge poslove koji su joj određeni zakonom. Ne bih navodio odredbe drugih materijalnih zakona po kojima Narodna skupština takođe radi neke poslove, iako nisu kao takvi taksativno navedeni u samom Ustavu. Znači, ne postoji nikakva smetnja ukoliko zamenike imenuje Narodna skupština, niti problem ukoliko to radi na predlog Republičkog javnog tužioca.
Još jedanput ističem da, posle donošenja Zakona o uređenju sudova i potpuno novih ovlašćenja i nadležnosti, mada malo može da se priča o nadležnostima, ali novih ovlašćenja Vrhovnog suda Srbije, mi praktično imamo Republičkog javnog tužioca za koga sa preciznošću ne može da se kaže koji je taj sud pred kojim on postupa. Ipak je on taj koji ujednačava kaznenu politiku u onom delu krivičnog gonjenja. Zbog toga je potrebno da se tužilaštvo najtešnje veže i najbliže bude Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Ni to nije neka bog zna kakva garancija, zbog ukupnog odnosa snaga u Narodnoj skupštini, ali to je mnogo veća garancija, nego ako se tužilaštvo stavi pod patronat Republičke vlade, koja je poprilično (ne samo ova vlada, to je sklonost svih vlada, sklonost izvršnih vlasti), radi te efikasnosti, u stanju da i pređe preko nekih osnovnih ljudskih prava, svesno ili nesvesno, to u krajnjem slučaju nije tako bitno. Sklonost kršenju ljudskih prava postoji pre svega od države. Javni tužilac treba da štiti našeg građanina i njegova garantovana prava, pre svega od države. Naravno, javljaju se kasnije druge situacije kada se kao učinioci dela koji ugrožavaju ljudska prava javljaju i drugi subjekti.
Znači, doslovno idemo našem konceptu o mestu i ulozi Republičkog javnog tužioca i uopšte tužilaštva.
SRS ovim amandmanom želi da promeni predlog Vlade i da se povećaju potrebne godine radnog staža za izbor javnih tužilaca i imenovanje zamenika javnih tužilaca. Smatramo da je nedopustivo da kad je u pitanju opštinski javni tužilac jedan od uslova za izbor bude dve godine radnog staža u pravnoj struci - dve godine u nekoj zadruzi, dve godine kod oca koji ima privatno preduzeće, kao sekretar, eventualno, tog preduzeća ili dve godine u bilo kojoj drugoj firmi, a na poslovima pravne struke koji možda čak i nemaju nijednu dodirnu tačku sa poslovima koji se rade u tužilaštvu.
Nažalost, situacija je takva da smo dobili i zamenike javnih tužilaca, a moram da pomenem i jadne sudije, neke ljude sa tankim pravnim iskustvom, koji treba da primene možda i jednostavne, možda komplikovane odredbe. To čak nije tako bitno. U svakom slučaju, odredbe koje se tiču sloboda i prava i dužnosti čoveka i građanina, nešto što je najsvetlije u životu jednog čoveka, što mora da se poštuje, a to je život, čast, dostojanstvo, imovina, itd.
Mi imamo neškolovane kadrove i to je naš veliki problem. Ljudi nisu krivi što neobrazovani izlaze iz škola, što više ni pripravnički staž nije kao pre dvadesetak godina i što su ovi naši ispiti, stručni i pravosudni, poprilično izgubili svoju težinu; tako da imamo hiperprodukciju tih diploma, kadrova, a u stvari nemamo znanja i možda još više nemamo te elementarne radnosti i vrednosti kod ljudi, niti želje da se sazna nešto malo više i da se ide nešto malo dalje.
Ono što možemo svi da zaključimo i da ne pogrešimo, a to je da sa dve godine radnog iskustva diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom ne može da stekne neophodno stručno znanje da bude opštinski javni tužilac, makar prihvatili da je opštinski javni tužilac protokolarna funkcija. Čovek ima i zamenike. To je nedovoljno radno iskustvo i nemoguće je da se izvrši osposobljavanje.
Nažalost, već 15 - 20 godina napuštena je dobra praksa koja je ranije bila, a to je da se po završenom fakultetu ljudi primaju u tužilaštvo ili sud kao pripravnici, polože pravosudni ispit, pa nekoliko godina rade kao stručni saradnici, pa se iz tog pogona kasnije biraju sudije i javni tužioci. Danas je prosto praksa da nam dolaze ljudi koji apsolutno nikakvih dodirnih tačaka nemaju sa sudom i sa tužilaštvom.
Zbog toga ne čudi situacija da prilikom istrage zamenik opštinskog javnog tužioca osumnjičenom ne može da postavi pitanje, a ukoliko i postavi pitanje iz samog pitanja se vidi da čovek ne zna materiju. On ne zna kad je donet zakon, ne zna da postoji propis. Kako se to ne bi dešavalo, da bi se diglo to dostojanstvo, da se ne vode besmisleni krivični postupci, a mi imamo krivične postupke koji su pokrenuti na bazi neznanja, nepoznavanja propisa i neznanja da postoji propis, ovim amandmanom tražili smo da se poveća neophodan radni staž potreban za izbor.
Ovim amandmanom praktično se menja tekst postojećeg člana 62, da sada ne obrazlažem šta sada stoji u Predlogu zakona o izmenama i dopunama, jer tu stoji brisanje osnovnog teksta.
Ideja SRS, koju smo na početku načelno izložili, jeste da Narodna skupština Republike Srbije bude nadležni državni organ koji bira javne tužioce i imenuje zamenike javnog tužioca. Naravno, predlagač ovog izbora i imenovanja treba da bude republički javni tužilac, jer uostalom samo on i figurira kao organ koji ima dodirnih tačaka sa Ustavom Republike Srbije, on je odgovoran za kadrovsku politiku u tužilaštvu, za stručnost tih ljudi, za obavljanje svih funkcija i poslova iz nadležnosti tužilaštva, i svakako treba da bude i predlagač.
Jednim od prethodnih članova predložili smo i promenu da predlagač izbora republičkog javnog tužioca bude nadležni odbor Narodne skupštine, a u sledećim odredbama ovog našeg amandmana, u nastavku, ukazujemo na to da se, ukoliko predlog ne dobije potrebnu većinu, ovde bira sledeći kandidat i tada praktično predlagač postaje nadležni odbor Narodne skupštine, a ukoliko se i taj kandidat ne izabere, onda se praktično ceo oglasni postupak ponavlja.
Onda je to dokaz da nešto nije u redu sa predlogom, sa kanidatom, i da treba sve to ponoviti da se dobije što kvalitetniji predlog. Na ovaj način, ako mogu tako da kažem, samo je jedan predstavnik izvršne vlasti u nekim dodirnim tačkama sa tužilaštvom i sa njegovim izborom i imenovanjem, a to je ministar nadležan za poslove pravosuđa, i to samo u onom tehničkom delu pripreme predloga, odnosno oglašavanja potrebe. Naravno, prilikom tog oglašavanja on mora da ima neophodni kontakt sa republičkim javnim tužiocem, koji iskazuje realne potrebe za prijemom.
Smatramo da je ovo pristojna razdaljina sa koje se garantuje ta samostalnost tužilaštva da izvršna vlast nije toliko umešana. Naravno, parlamentarna većina koja podržava izvršnu vlast svoj uticaj ostvaruje preko nadležnog odbora u Narodnoj skupštini, pa i prilikom izbora i imenovanja ovde, i to je legitimno pravo onih političkih grupacija koje imaju većinu, i to ma koliko neko da osporava, slaba mu je argumentacija, jer se na kraju sve svodi na ove kartice i ovo glasanje.
Ukoliko izvršna vlast želi da ima neki uticaj, ona ga ostvaruje ovde, u zakonodavnom organu, preko one većine koja podržava Vladu. Ali, ukoliko bi se ovo prepustilo Vladi, a po logici stvari to tako sledi, ukoliko se izbriše član 62, što je predložila Vlada u Predlogu zakona, onda je to mešanje izvršne vlasti i suviše brutalno, i suviše veliko upozorenje za ljude iz tužilaštva da moraju da povedu računa o tome šta rade, kako rade, a onda već nastupaju problemi i za zakon i za ustav, kao i za elementarna prava građana.