Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Navodno samo jedna promena - određuje se duži rok, navodno zbog komisije, zbog berze, zbog berzanskih posrednika, a u suštini ne stoje razlozi koje je naveo predstavnik Vlade da su to bili razlozi koji su motivisali Vladu da predloži ovu izmenu.

O čemu se radi? U tom zakonu o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata postoji član 265. koji doslovce glasi - da taj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom listu SRJ", a primenjivaće se posle isteka šest meseci, sada znači 10 meseci. To znači da se ovaj zakon koji mi danas menjamo još uvek ne primenjuje.

Predstavnik Vlade je samo u jednoj stvari bio u pravu kada je rekao - praktično taj zakon koji mi menjamo danas je neprimenjiv i dobro je što je Vlada primetila da je to neprimenjiv zakon, jer kada je on septembra, oktobra prošle godine usvajan u Saveznoj skupštini, tada je bilo dosta primedbi na tekst Predloga zakona, jer osim tih pravno-tehničkih i jasnih političkih nedostataka, taj zakon je imao jedan fundamentalni nedostatak, otprilike kao kada nešto padne sa Marsa na ove naše uslove i naše prilike - praktično je neprimenjivo.

Naravno, većina onih na koje se odnosi ovaj zakon ne mogu da ispune uslove da bi radili po tom zakonu. Očekivanje je bilo da za šest meseci može nešto da se uradi. Na žalost, ne može da se uradi i ono što je predstavnik Vlade najavio za oktobar mesec je prava tema o kojoj mi treba da pričamo.

Mi praktično danas odlažemo primenu zakona za još četiri meseca, jer ukoliko se ova izmena ne usvoji od 1. juna ovaj zakon treba da se primeni, a on je neprimenjiv. Naravno, Vlada koristi neke izgovore i moram da navedem te izgovore. Tako, kaže se - nije izvršen izbor članova Komisije za hartije od vrednosti; pa ko je odgovoran što nisu izabrani, zašto bi Narodna skupština trebalo da amnestira onoga ko je odgovoran, ukoliko nije promenjen sastav?

Dalje, u tom roku je ta komisija bila dužna da se organizuje i da svoje opšte akte usaglasi sa odredbama zakona, a još se ne primenjuju i ko je kriv?

Zatim, što se tiče člana 256. tu se dotiče pitanje berzi, a šta su to berze morale da urade u roku od šest meseci, da se organizuju, da visinu svog osnovnog kapitala i svoje opšte akte i poslovanje usklade sa tim zakonom koji se ne primenjuje, koji je stupio na snagu ali se ne primenjuje. Zašto mi sada da legalizujemo stanje da neko nije hteo za šest meseci da se organizuje i uskladi sa zakonom? Da li smo mi za to ovlašćeni? Nismo.

Šta su sankcije ako to neka berza ne uradi? Sankcije su u stavu 3. gde se kaže - berzi koja ne postupi na način propisan stavom 1. ovog člana, Komisija za hartije od vrednosti oduzeće dozvolu za rad i pokrenuće postupak likvidacije. Problem je što ni taj deo tog člana nema ko da sprovede. Ko je odgovoran? Država. A koja? Savezna, državna zajednica, Republika Srbija, sasvim svejedno. Verovatno je to i sigurno Republika Srbija.

Potom, član 257. odnosi se na berzanske posrednike. Oni su imali rok da svoju organizaciju, opšta akta i poslovanje usklade sa odredbama tog zakona u roku od šest meseci, ukoliko to ne urade sledi sankcija, a to je oduzimanje dozvole za obavljanje delatnosti berzanskog i dilerskog društva i pokretanje postupka likvidacije. Slična odredba postoji kao obaveza prema bankama, ukoliko žele da učestvuju na tržištu hartija od vrednosti, moraju da usaglase i svoje akte i visinu svog osnivačkog kapitala, a one sve ispunjavaju uslove, jer, prema Zakonu o bankama, nemoguće je da taj uslov ne ispune koji je niži, a traži se za trgovinu hartija od vrednosti.

Možda najvažnija odredba, to je član 263. tog zakona, koja kaže - propisi za sprovođenje ovog zakona doneće se u roku od šest meseci. To su oni propisi, pre svega podzakonski akti, koje treba da donese nadležni organ određen Zakonom o tržištu hartija od vrednosti i to je centralno pitanje, to su ti pravni i stručni nedostaci i ovog predloga zakona i osnovnog teksta zakona koji se još ne primenjuje.

Moram da ukažem na još jednu činjenicu, gde se istopio taj reformski kurs, gde se istopila ta brzina sa kojom se hvata priključak, zar je moguće da oni koji su dobili sve moguće pohvale da su u tranziciji najbolji, produžavaju rokove zbog sebe, jer oni nisu ispunili obaveze koje su sami sebi propisali.

Niko nije zasmetao Vladi Republike Srbije, opozicija, ni Narodna skupština nije predstavljala nikakav problem, ni kod Ustavne povelje, ni kod činjenice da mnoge nadležnosti i mnoge institucije sa saveznog prelaze na republički nivo. Ko je kriv što ovo nije urađeno? Ne treba da podržimo ovaj predlog zakona, već treba da pozovemo Vladu na odgovornost.

Moram da kažem da, bez obzira kako mi odlučili o ovom predlogu zakona, posledice su iste. Paralela sa tim je Zakon o radiodifuziji. Svi mogući rokovi su istekli, bili su propisani zakonom, da se izabere Savet radiodifuzne agencije, pa je nakon proteka tih rokova taj posao završen.

Ukoliko se ne usvoji ovaj predlog zakona, praktično se ne primenjuje ono što se i nije primenjivalo, nema štetnih posledica, nastavlja se po zakonu koji je donet praktično još 1993. i 1994. godine.

Zato i nije potrebna neka naročita hitnost da se ovaj zakon usvoji, već ukoliko postoje primedbe, a siguran sam da postoje primedbe za ova materijalna rešenja u Zakonu o tržištu hartija od vrednosti, i to veliki problemi postoje u tom zakonu koji se još ne primenjuje, dajte da se taj zakon promeni kompletno, da se usaglasi.

Jer postoji jedan problem, ako se sve prenese Komisiji za hartije od vrednosti, onda nema te kontrole koju Vlada traži. Vladi je potrebna kontrola, a Komisija za hartije od vrednosti izdaje i saglasnost i dozvole, odobrenja, kreira taj sekundarni novac na našem finansijskom tržištu. Ta komisija očigledno po tom Dinkićevom zakonu o tržištu hartija od vrednosti je daleko od Vlade Republike Srbije i zato je potreban novi zakon da se ona približi, da ne bude toliko samostalna, da ne kreira novac, jer za ekonomsko stanje u državi odgovara Vlada, a komisija koja nije pod kontrolom Vlade, nekom pristojnom kontrolom i koja je udaljena od Vlade, može da izazove ne samo inflaciju, nego i druge mnogo teže posledice.

Znači, najbolje bi bilo da se ovaj predlog zakona povuče, pa neka Vlada izađe sa kompletno novim tekstom Predloga zakona koji je prihvatljiv u ovim uslovima, možda nije MMF-u, možda nije nekim drugim institucijama. Zapamtite, slična je galama bila i oko Zakona o sprečavanju pranja novca. Da li neko danas priča o tom zakonu i da li neko zna koje su pravne posledice i rezultati primene tog zakona?
Prijavio sam se za reč da predložim Vladi da povuče ovaj predlog zakona i da nam da kompletan, potpuno nov predlog zakona kojim će na kompletan način da uredi pitanje matičnih knjiga. Sazreli su uslovi za to, zato što postojeći tekst zakona sadrži i suviše arhaičnih termina koji praktično ništa ne znače, a videćete, gotovo u svakom članu izvornog teksta zakona se pojavljuje termin "državljanin SFRJ", a toga, vidite i sami, više nema.
Nekoliko razloga postoji, pored ovog, zašto je potrebno da se ovaj zakon vrati na doradu. To je ovaj član kojim se, praktično, vrlo precizno definiše koje su to opštinske i gradske uprave koje vode matične knjige za pojedine opštine sa teritorije Kosova i Metohije. Tako nešto ne sme da se napiše u zakonu, ne sme tako precizno da se opiše i definiše jedan organ, tim pre što je vođenje matičnih knjiga povereni državni posao.
Ako na stranu stavimo taj član Predloga zakona i pogledamo izvorni tekst zakona koji se i danas primenjuje, onda u tom celom zakonu samo postoji jedna odredba gde se pominje Skupština grada Beograda, kao organ lokalne samouprave koji treba da odluči koja će gradska opština da vodi matične knjige za jednu vrlo specifičnu kategoriju ljudi, gde se ta činjenica rođenja, sklapanja braka i smrti desila i u inostranstvu.
Znači, neprimereno je da se na tako precizan način u zakonu definiše nešto, već se ostavlja prostor Vladi koja sprovodi i izvršava zakone da svojim podzakonskim aktima to na drugačiji način reguliše, što je koristila prethodna vlada. Kao posledicu toga imamo da su spasene te vrlo značajne knjige, nalaze se u tim opštinama, naravno, čekajući trenutak kad treba da se vrate na svoj izvorni lokalitet.
Drugi problem ovog zakona jeste što on dopunom člana 23. i dalje priča o jugoslovenskom državljanstvu, a mi danas više to nemamo. Idite do bilo kog organa da potražite uverenje o državljanstvu i dobićete da je dežavljanin Republike Srbije i Srbije i Crne Gore. Verovatno je ovde taj pojam "jugoslovensko državljanstvo" zadržan i zbog činjenice što su neki ljudi pristupili u to naše državljanstvo na ona dva vrlo karakteristična načina: prihvat i upis u knjigu državljana. Mi danas donosimo zakon, kada tako nešto više ne postoji ni terminološki.
Predlog zakona iz 2001. godine, sa amandmanima u 2002. godini, izglasa se u 2003. godini, kada čak i ne postoji ni Savezna Republika Jugoslavija, ni jugoslovensko državljanstvo, deluje vrlo neprijatno.
U suštini, ovim predlogom zakona rešavaju se dve grupe izbeglica, jedni sa Kosova i Metohije, nažalost, kod kojih upis i vođenje matičnih knjiga nije tako veliki problem kao kod ovih izbeglica koje su došle sa zapadnih teritorija bivše SFRJ. Kada su u pitanju ti naši državljani koji su došli iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, koji su proterani, suočeni smo i sa problemom da oni nose svoje matične brojeve, a taj podatak se upisuje u matičnu knjigu rođenih. Pošto je ona osnovna knjiga, vodi se na dva mesta odvojeno, čak ne sme da bude u istoj prostoriji itd.
To će biti jedan problem da se obavi kvalitetno evidentiranje. To je ta pravno-tehnička dimenzija. Mi ovde od predstavnika Vlade nismo dobili odgovor, obzirom da je marta 2001. godine data mogućnost da se stekne jugoslovensko državljanstvo, kako su rešeni ti predmeti u pogledu upisa u matičnu knjigu rođenih na prostoru Srbije. Gde su oni upisani?
Zato predlažem da pripremite novi zakon i u posebnim odredbama definišete upravo ova stanja koja se tiču privremenog stanja na Kosovu i Metohiji i činjenice da su neki ljudi dobili jugoslovensko državljanstvo i da to mora da prati i odgovarajući upis u matičnu knjigu rođenih. Verovatno i država treba da obezbedi, na neki način, da se druge činjenice, zaključenja braka, smrti, upisuju i u onoj bivšoj republici gde se vode izvorne matične knjige rođenih za tog našeg novog državljanina.
Znači, postoje dva krupna pravno-tehnička i postoji veliki nepremostiv politički problem. Neću da potenciram ono što su moji prethodnici rekli, ali nema nikakvog opravdanja da se makar jedan primerak matičnih knjiga ne vodi u onim opštinama na teritoriji Kosova i Metohije gde je to moguće, pa u kojoj formi, neka Vlada to proceni. Da li će to biti povereništvo, da li će biti kancelarija, da li neki drugi oblik organizovanja vršenja poslova državne uprave, procenite, regulišite to, tehnička sredstva postoje da čovek iz Gračanice prijavi potrebu da mu se izda izvod iz matične knjige rođenih, pa bez obzira gde da ga vodi država, jer država ga vodi, ne Kraljevo-opštinska uprava ili neko drugi. Oni to rade samo kao povereni posao u ime države. Znači, da se obezbedi tim ljudima da tamo mogu da podignu i da na taj način steknu osećaj da je Kosovo i Metohija, da je to srpsko i da je u sastavu ove države.
Molim vas, kada predlažete zakone, nemojte da zaboravite jednu stvar, došli ste na vlast zahvaljujući paroli da, čim budete pobedili na izborima, svi Srbi će da se vrate na Kosovo i Metohiju, kao što i onih 6,5 milijardi čeka na granici, samo da padne truli režim. Podsetiću vas, vas koji prigovarate, Demokratskoj stranci nisu dozvolili da održi sastanak, tamo, ti vaši prijatelji, vaši sponzori.
Nemojte da idete na ruku njima, nego dajte jedan normalan zakon kojim ćete da kažete - tamo je Srbija, tamo je srpsko državljanstvo, tamo se nalaze matične knjige rođenih, tamo treba da se vode matične knjige rođenih, jedini pravi put ko je državljanin i ko je stanovnik ove zemlje, može da se vidi u našim knjigama. Takav nam zakon ponudite.
Za razliku od mojih prethodnika i predstavnika Vlade, nemam toliko milozvučnih reči koje bih mogao da uputim ovom predlogu zakona, jer smatram da je pogrešan i nepotreban.
Sve ovo već postoji u našem Zakonu o obligacionim odnosima, Zakonu koji je dobar i koji, bogami, i čuvena pravna imena i veliki stručnjaci nisu smeli da se drznu da menjaju, a pogotovu ne da ga unakaze nekim drugim posebnim zakonima, tako da postoji očigledna nesaglasnost odredaba predloženog zakona sa Zakonom o obligacionim odnosima i to je loše.
Kao što je loše da se ovde priča da u našem postojećem pravnom sistemu i u postojećem Zakonu o obligacionim odnosima nemamo odredbi o takozvanoj nedržavinskoj zalozi. To naprosto nije tačno, tako nešto već postoji u odredbama od člana 966. pa nadalje, kojima se tretira ugovor o zalozi, a da predlagači, opet verovatno zbog nekog lošeg prevoda nisu imali u vidu šta je ručna zaloga, potvrđuje i sam predlagač u Predlogu zakona.
Tako cilj zakona, to je nešto što ne sme da postoji kao naslov iznad nekog člana, jer, da ne otvaram tu temu, to nigde ne postoji, da ste rekli predmet zakona, materija koja se reguliše, ali cilj zakona, to ne postoji.
U članu 2. rekli ste - ugovor o zalozi i dali ste definiciju na suprotan način od člana 966. Zakona o obligacionim odnosima. To znači da ste u suprotnosti sa osnovama prava. Prosto ne verujem da ovakva definicija ugovora o zalozi postoji u bilo kojoj evropskoj zemlji.
Dalje, u okviru odredbe o sadržini i formi ugovora, napravili ste katastrofalnu grešku. Pobrkali ste predmet ugovora i predmet zaloge. To su dva potpuno različita pojma i to bi vam svaki sudijski pripravnik rekao da su to dve različite stvari.
Jedno je predmet ugovora, a drugo je predmet zaloge. Predmet zaloge može biti potraživanje, a vi ste pobrkali stvar i potraživanje. Prosto neverovatno da to može da prođe.
Zatim, u našem Zakonu o obligacionim odnosima postoji norma koja kaže da zaloga prelazi na založnog poverioca i to momentom predaje stvari koja je predmet ugovora o zalozi. Vi ste tu normu, to pravilo u Zakonu o obligacionim odnosima okrenuli, tako da nema tog suda koji će da protumači odredbe vašeg Predloga zakona.
Zatim, u članu 7. napuštate pravilo monetarnog nominalizma. Ne sme to da radi država, ne sme, mora da štiti svoja sredstva plaćanja i svoju valutu, mora, jer potraživanje može da glasi na strana sredstva plaćanja, uvek se izražava u domaćoj valuti.
U članu 12. unosite nešto na šta bi brucoš na fakultetu u stvari morao da vas upozori. Vi kažete ovako - suvlasnički udeo pokretne stvari ili iz zbira pokretnih stvari. Pa, ne postoji to u pravu, zbir pokretnih stvari. Na svakoj stvari pojedinačno postoji to pravo svojine, ili suvlasništvo ili zajednička svojina, a ne postoji na zbiru, već na svakom pojedinačnom od toga što vi smatrate zbirom.
Potom, pravo na predmet založnog prava, u članu 22. gde govorite o zakupu, nijedan sud neće vam to protumačiti na način kako ste vi to u obrazloženju naveli, nijedan sud, zapamtite.
Ako se pogledaju sve ove odredbe, skrenuo bih vam pažnju na ono što vi potencirate kao najveću prednost Predloga ovog zakona, a to je garancija pravne sigurnosti. Moram da vam kažem da takva garancija ne postoji u ovom predlogu zakona. A zašto? Osim odredbi o registraciji ugovora o zalozi, sve druge odredbe ovog zakona nisu potrebne.
Nijedna nije potrebna, a vi čak napuštate princip koji ste imali kod Zakona o finansijskom lizingu, koji vam je bolji nego ovaj ovde u pogledu sticanja državine od strane zajmoprimca, ukoliko se založno dobro nalazi kod založnog dužnika. Tu analogiju da ste primenili, vama bi ove odredbe bile mnogo bolje. Ovako ste uneli zabunu i ovo neće znati sud da primeni. To vam je sve od člana 41. do člana 49. To su vam potpuno nepotrebne odredbe.
Dalje, vi pričate o nedržavinskoj zalozi, kao nečemu novom, to postoji u našem Zakonu o obligacionim odnosima. Ali, kako založni poverilac da dođe u državinu pokretne stvari koja je predmet ugovora o zalozi ukoliko je nije dobio od zalogodavca, on može preko suda da traži ispunjenje ugovorne obaveze iz ugovora o zalozi.
Vi ste ubacili ovde neke kontradiktorne odredbe, pa ste čak naveli nešto što ne sme da stoji, po vama je izvod iz registra zaloge izvršna isprava, pa ne može, to može samo biti dokaz o nekim činjenica.
Ne možete vi papir koji je dokaz da predstavljate izvršnom ispravom. Ne možete. Za izvršnu ispravu zna se put kako nastaje. Opet vam ukazujem, kod ugovora o finansijskom lizingu imali ste kvalitetnije i bolje rešenje. A da ne ređam sve propuste koji su kardinalni i ne mogu da prođu, najveći plagijator na pravnom fakultetu bi vas upozorio na ovo. Ovo zadire u suštinu obligacija.
Ne pravite jasnu razliku između tzv. vrlo poznatih pojmova. Postoji lični dužnik i realni dužnik kod ugovora o zalozi i ne pravite tu razliku. Vi ne potencirate da ugovor o zalozi nastaje konsenzusom, a pravo zaloge kao realni posao predajom stvari. Ne bih da ređam dalje, ukazao bih vam samo na još neke stvari.
Službenik upisa u članu 65. to ne postoji u pravnom sistemu u našoj zemlji. Šta vam znači službenik upisa, da li će ovo biti upis? Onda ste u prelaznim i završnim odredbama, član 67, naveli šta ko mora da uradi i u kom roku. Gde vam je sankcija? Ako propisujete imperativnu normu šta neko treba da uradi, onda morate imati neku sankciju.
Nije valjda da ste samo propisali obavezu, a da nema sankcija. Ako ste to uradili, onda vam uopšte ne treba ovaj zakon, prepustite sve Zakonu o obligacionim odnosima, ako ste hteli neke stvari da pojasnite mogli ste sa dva člana da dopunite Zakon o obligacionim odnosima, član 968a i 968b i da završite ovaj posao. A ne, velika priča, velika očekivanja, ovo sudovi neće da primene, zapamtite, primeniće se samo odredbe o registraciji. Ovo drugo je u suprotnosti sa osnovama obligacionih odnosa u ovoj zemlji. Kao takav je neprimenjiv.
Izbor devetog člana Saveta, koga predlažu osmorica izabranih članova, i to pre mesec dana, očigledno je samo povod da se otvori tema kako će da se izvrši raspodela tih frekvencija kao nacionalnog bogatstva, ko će i kako da se pozicionira i ko će unutar DOS-a da povuče, dobije prevagu pred predstojeće izbore, verovatno na svim nivoima.
Tako da ova današnja rasprava o tome da li Goran živi u Podgorici ili na Kosovu i Metohiji, da li je završio fakultet ili nije, šta žena misli o njemu, čiji je bio kadar, ko ga je predložio, jeste nešto što je ubačeno, kao obična kost koja treba da se glođe u ovoj sali, da bi se zamaglilo ono glavno i centralno pitanje, a to je da se ovaj zakon odlaže, odnosno njegova primena se odlaže skoro godinu dana, upravo zbog toga što DOS, ovakav izvorni, krnji ili onaj sledeći, nije ni bitno, nije zadovoljan postojećim stanjem u medijskoj sferi, a pogotovo kada su u pitanju elektronski mediji. On to stanje želi da promeni, ali ne postoji saglasnost na šta treba da liči ta buduća promena. Očigledno, u pitanju su pozicije i procena da pri sutrašnjem, eventualnom, glasanju u tom savetu, verovatno bi neka odluka morala da bude 5:4.
Tako da je Goran, ni kriv ni dužan, praktično izvučen kao jedan problem, odnosno kandidat koga sada ovde ljudi svlače, ulaze u njegov moralni lik, zašto se iselio, kad se iselio itd. Svi zaboravljamo da se u suštini radi o jednom lošem zakonu, lošem rešenju koje izvlači i stvara ovakve probleme. Ceo taj savet, njegova nadležnost, poslovi koje treba da radi, pa zašto ne reći, i primanja koja treba da se obezbede članovima tog saveta, malo podseća na neke nevladine organizacije, jer očigledno Vlada Republike Srbije, kada je predložila onakav Zakon o radiodifuziji, nije imala niti nameru, niti želju da preuzme kompletnu odgovornost za stanje elektronskih medija. Predlogom takvog zakona formirala je odgovarajući savet, pa na njega prenela neke poslove, navodno stručnjaci će to da rade, a u stvari radiće politbiro DOS-a, onaj politbiro DOS-a koji se hvali paljenjem zgrade Televizije Srbije.
SRS, naravno, ne želi da posreduje u tim svađama, ne želi da arbitrira u predstojećem pozicioniranju političkih stranaka, ne toliko medija. Oni koji pričaju da pojedini mediji u tom savetu imaju svoje zastupnike, svesno zaboravljaju ili ne žele da kažu da se u stvari radi o političkim strankama. Zna se tačno, neko je u sukobu sa B-92, a B-92 skoči do nekoliko ambasada, pa prijavi, pa nam onda izlaze neki državni funkcioneri i kažu, oni su tužibabe, bili su da nas prijave kod Amerikanaca.
U suštini, pričamo o onome na čemu je DOS naročito insistirao kada je na talasu tog pokreta došao na vlast, pričamo o tzv. slobodnim i nezavisnim elektronskim medijima, koji su formirani i osnovani tuđim parama, u doba najteže ekonomske krize i rata i iz toga izvlačimo problem Gorana Radenovića.
Zabavljaćemo se mi danas sa Goranom Radenovićem, odložiće se rasprava, odnosno glasanje za utorak. Verovatno će on čovek i da povuče tu svoju kandidaturu. Verovatno je imao i neke lične motive, zbog primamljivog iznosa naknada koje bi primao kao član tog saveta i verovatno postoji potreba da čovek obezbedi neku svoju egzistenciju. Nije dobro da loš zakon sa lošim rešenjima Skupština u raspravi zloupotrebi na neprimeren način, pa se priča o familiji, o porodici, o ispravljanju nekih nepravilnosti, pogrešnih postavki zakona i da svi zaboravljamo pozicioniranje stranaka DOS-a, koje su očigledno u svađi i to unutar koalicije i u očiglednom stanju raspada, svaka stranka pojedinačno.
Mi ne želimo to da lečimo, želimo da vam pomognemo da se što pre raspadnete, želimo da vam pomognemo da se nikada ne izabere ovaj savet, da nikada ne počne da radi, da nikada ne podeli ni jednu frekvenciju, niti da odredi ko će da koristi nacionalno blago, već neka vlada i nadležna ministarstva da predlažu promenu zakona i preuzmu odgovornost. Iza ove nazoviobjektivnosti tog saveta krije vam se Zoran Predić, Goran Vesić i da ne nabrajam. Vrlo dobro znate ko se krije, a to su oni iz onog budžaka koji kreiraju i mentalno zdravlje ovog naroda, ovakvim napisima u novinama i ovakvim izveštavanjem građana preko elektronskih medija.
Odmah bih digao ruku za Gorana Radenovića ako bi izašao ovde i garantovao da će i SRS biti prisutna jedan minut dnevno na udarnom mestu u RTS-u ili u drugom elektronskom mediju. Pazite, pišete demokratske standarde, a ovi demokratski standardi će se primeniti za koji mesec.
U načelnoj raspravi smo pokušali da ukažemo  na političke i ekonomske aspekte jednog ovakvog Predloga zakona i jednog ovakvog koncepta razvoja malih i srednjih preduzeća  i preduzetništva i  pogotovu uticaja države na njihov razvoj.
Amandmanima pokušavamo da, koliko je to moguće, pravno uokvirimo ovaj zakon, jednostavno da liči na osnivački akt, jer u suštini ovaj zakon je zakon o osnivanju garancijskog fonda Republike Srbije.
Iz svih odredbi ovog zakona, naprosto, proističe to da reguliše osnivanje, organizaciju, vrlo malo odredbi ima o načinu rada, a o uslovima pod kojima obavlja svoje poslovanje, odnosno izdaje garancije i supergarancije, gotovo da i nema odredbi, te se pojavljuje praktično fundamentalni nedostatak ovog predloga zakona da on u stvari ne može da bude zakon. Zašto? Zato što nije potpuni osnivački akt za jedan paradržavni organ poput ovog fonda.
Drugo, ne reguliše uslove i način obavljanja tih poslova koji se nameću ovim zakonom. Da bi se to otklonilo, mi smo podneli nekoliko amandmana: amandmanom na član 1. mi praktično definišemo šta je predmet ovog zakona (da ne čitam amandman, imali ste prilike da pročitate taj amandman). Znači, na jedan potpun način se kaže šta se želi ovim zakonom - da se osnuje garancijski fond Republike Srbije, da se ovim zakonom urede uslovi i način poslovanja i ostala značajna pitanja za rad jednog takvog fonda.
Morao bih da se nadovežem na jednu prethodnu diskusiju, jednog poslanika koji je lepo primetio da ovi fundamentalni nedostaci ovog predloga zakona praktično neće da dozvole registarskom sudu da registruje ovaj fond, a zašto?
Ovaj predlog zakona kao osnivački akt je ispod nivoa i kvaliteta bilo kakvog ugovora ili odluke o osnivanju bilo kog pravnog lica, a zašto? Zato što nema ni odredbe o visini osnivačkog kapitala, a to je prva i osnovna stvar.
Druga stvar, u ovom zakonu ne postoji nijedna odredba kojom se definiše ili priznaje koje su to delatnosti koje treba da radi taj fond, za bilo koje preduzeće, za bilo koje pravno lice. Vi već u četvrtom ili petom članu osnivačkog akta morate da navedete šifru delatnosti.
Ovaj zakon nema čak ni šifru delatnosti kojom bi trebalo da se bavi ovaj fond. Delatnost ovog fonda predlagač pogrešno naziva - rad fonda, a to je poslovanje. Vi ne pratite član 4. i član 6. Kontradiktorni ste od člana 4. do člana 6. - u jednom članu govorite o poslovanju fonda, a u drugom o radu, u trećem članu govorite o delokrugu organa, a ne nadležnostima organa i na kraju, ono što predstavlja nepremostivu grešku formalno-pravne prirode, kada je u pitanju ovaj predlog zakona, svakako je član 9. u kome se navodi da ovaj fond deo kapitala, odnosno deo kredita koji neka poslovna banka usmeri ka malom i srednjem preduzeću ili preduzetniku, obezbeđuje izdavanjem garancije ili supergarancije banci, a ne preduzetniku, banci daje, a to košta i neka provizija mora za to da se plati.
To što bude koštalo tu banku, koja obezbeđuje svoj rizični plasman, prevaliće na krajnjeg korisnika kredita. To vam je isto kao sa oporezivanjem krajnje potrošnje, potpuno isto, i proizilazi da je ovo doneto radi EPP-a, a ovo ne može da zaživi, jer nisu ispunjeni uslovi za upis u sudski registar. Osnovni uslovi za upis u sudski registar nisu ispunjeni.
Mi smo amandmanima, ovim i sledećim, pokušali to da ispravimo. A moram posebno da vam ukažem na onu odredbu o kontroli poslovanja ovog fonda, gde ste rekli da to vrši neko ministarstvo - a gde je Narodna banka Srbije? Jer, po svemu sudeći, ovaj fond je finansijska organizacija! Hvala.
Ovo je Predlog zakona kojim se samo konstatuje da je potrebno da ne postoji više Zakon o Privrednoj komori Jugoslavije. Naravno, ovaj zakon je posledica promene, odnosno donošenja i usvajanja Ustavne povelje i prekompozicije Savezne Republike Jugoslavije, od jedne savezne države, federativne države u državnu zajednicu za koju, evo već godinu dana, niko ne može precizno da kaže da li je unija, konfederacija, i u čemu se ogledaju njene karakteristike po kojima bi moglo da se kaže da je to država.
Dakle, posledica te prekompozicije države jeste to da smo izgubili veliki broj saveznih institucija, da i ja upotrebim taj novi termin, pa je tako i nastala potreba da mi danas, koristeći ovlašćenje iz Zakona o sprovođenju Ustavne povelje, posebnim zakonom konstatujemo da je prestao da važi Zakon o Privrednoj komori Jugoslavije.
Šta nam još ovaj predlog zakona ukazuje? Ukazuje da ta organizacija Privredne komore Jugoslavije, u onom delu koji se tiče sedišta u Beogradu, prelazi u Privrednu komoru Srbije, određeni broj zaposlenih prelazi, a sredstva postaju sredstva Privredne komore Srbije.
Osnovni prigovor SRS ne odnosi se na ovaj predlog zakona, jer ovim zakonom se ništa značajnije i ne menja, već prigovaramo što jedan komorski sistem na saveznom nivou ulazi u komorski sistem na republičkom nivou, za koji smatramo da je pogrešan, jer se, u suštini, ne zasniva na principu dobrovoljnosti privrednih subjekata koji žele da budu članovi privredne komore ili trgovinske komore ili kako drugačije da se to nazove, već po principu obaveznosti, zbog uplate članarine i doprinosa, održava se nešto što već 30-tak godina ima tu istu ljušturu Privredne komore Srbije. Ona ima svoje organizacione delove u sedištima okruga i, verovali ili ne, dalje se u tim regionalnim privrednim komorama kroji ona privredna politika, privredna politika svima onima koji su na vlasti i koji će biti sutra na vlasti ukoliko ostane ovakav zakon o Privrednoj komori Srbije.
Dobro je što su neki poslanici primetili da na neki način treba da se sačuva nešto što se zove spoljnotrgovinska arbitraža, ne samo zbog tradicije, nego zbog toga što se radi o jednom izbornom sudu gde stranke same ugovaraju nadležnost tog suda da bi se rešili neki sporni privredni odnosi koji, doduše, mogu da se rešavaju i u našim sudovima, ali imaju svoju specifičnu težinu i posebnost kada se rešavaju dobrovoljno, priznavanjem jednog izabranog suda kao merodavnog suda, čije odluke su obavezujuće. Tu nastaje jedan problem, što niko, praktično, ne može da garantuje da spoljnotrgovinska arbitraža, koja je bila pri Privrednoj komori Jugoslavije, može da zadrži taj stepen nezavisnosti i samostalnosti i jedne objektivne primene uzansi, a ona, pre svega, primenjuje te trgovačke uzanse na sporne odnose privrednih subjekata.
Dakle, naša primedba se odnosi na Privrednu komoru Srbije, koja dobija nešto. To što dobija ovim zakonom, praktično, ima da se utopi u nešto što funkcioniše po principu obaveznosti, obaveznosti radi one članarine, radi održavanja privredne administracije koja ima neuporedivo dobre prihode, pita se za sve i za svašta i neformalno utiče kod onih centara moći gde se odlučuje o kreditima, o nekim beneficijama pojedinih privrednih subjekata; a u međuvremenu, za ove protekle dve godine iz te strukture regionalnih privrednih komora ponikli su kadrovi posebnih vladinih agencija na terenu, gde ćemo, otprilike, ako pravimo vezu sa prethodnim predlogom zakona, imati situaciju da se na jedan indirektan način usmeravaju sredstva prema odabranim privrednim subjektima uz, naravno, garanciju budžeta Republike Srbije ili ovog fonda koji je malopre bio na dnevnom redu.
Verujte, dobar deo tih sredstava preko malih i srednjih preduzeća biće utrošen u izbornoj kampanji pojedinih stranaka DOS-a, država će garantovati bankama koje preuzimaju taj rizik, a kad se to završi, kod malih i srednjih preduzeća će biti belaja, biće svega i svačega!
Naš prigovor o ovom predlogu zakona je suštinske prirode, jer od nečega što više ne postoji, a Privredna komora Jugoslavije ne postoji već dva-tri meseca, oni su sami na komorskom nivou to sve završili, mi samo ovde konstatujemo nešto, ali ovakvim zakonom pristajemo na ono što sledi, a pretpostavljam da većina vas oseća šta će to da usledi.
Predmet ovog zakona treba da bude da Republika Srbija definiše svoju volju i da zakonom propiše uslove kako se dolazi do te volje Republike Srbije da ustupi ono pravo koje jedino ona ima na ovom prostoru, da neko drugi vrši uz odgovarajuću naknadu.
Naravno, predlagač je promašio temu sa celim konceptom zakona i to se vidi u odredbi člana 8. gde počinje praktično ta druga faza koncesionog postupka. Prva faza je bio predlog za davanje koncesije, pa onda pošto se dobije neki pozitivni stav počinje ova druga faza, a to je predlog za donošenje akta o koncesiji.
Ne želim da komentarišem ono što je Vlada odgovorila povodom ovog amandmana, ali svako ko pročita stav 1. člana 8. uz velike napore može samo da konstatuje da mu nije jasno šta je predlagač napisao.
Stav 2. i stav 3. člana 8. nisu potrebni i ne smeju da stoje u ovom zakonu, iz prostog razloga što ni Republika Srbija, odnosno Narodna skupština Republike Srbije nije ovlašćena da zakonom ovako poverava nešto autonomnoj pokrajini i jedinicama lokalne samouprave, poverava nešto što je u isključivoj nadležnosti Vlade, kao nosioca prava korišćenja i upravljanja, kao onoga koji vrši svojinska prava u ime Republike. To je taj fundamentalni problem ovog zakona. U tom poveravanju poslova otišli ste daleko. Terate Skupštinu da direktno krši Ustav. To je problem celog zakona i problem pogotovo ovog člana.
Predlažemo da se u stavu 4. izvrše neke pravno-tehničke korekcije. Naravno, vi to niste mogli ni da shvatite, da je neophodno i da je potrebno da se to uradi.
Pogotovo smo hteli da vam skrenemo pažnju na deo predloga koji se tiče obrazloženja vremenskog trajanja koncesije. Zašto? Bez obzira o kom sistemu koncesije se radi, vreme korišćenja određene koncesije može da upropasti sva dotadašnja ulaganja. Tehnologije napreduju. Ako ste rekli da koncesija može da traje do 30 godina, onda shvatite da posle pet ili deset godina postoje nove tehnologije koje prevazilaze neka rešenja.
Najveći problem ovog člana je taj što ste vi nekompetentnim osobama poverili posao da stvaraju predlog, gde treba da praktično sugerišu Vladi kako će da definiše volju države. Da li možete da zamislite jedno preduzeće komunalnih delatnosti da definiše volju države i da sa strancem zaključi ugovor o koncesiji? To je nemoguće. Ni u Beogradu, ni u ovim institutima ne postoje stručnjaci koji bi znali ovaj posao da urade. Vi terate nekoga u Crnoj Travi da pravi predlog za Vladu i da Vlada posle na bazi tog predloga raspisuje javni tender, ocenjuje opravdanost, korist itd.
Posebno bih vam skrenuo pažnju na tačku 6) poslednjeg stava. Vi ste samo nabacali da se u tom predlogu reguliše i cena. Ako i dalje zastupate stav da i vršenje zdravstvenih usluga može biti predmet koncesije, onda ste morali da kažete da se u ovom aktu makar daju neki osnovi, neki kriterijumi kojima se utvrđuje cena, zbog toga što država ima obavezu da neka prava i neke ljudske slobode garantuje, a pogotovo u oblasti zdravstva.
Pogledajte u Ustavu šta piše u oblasti zdravstva, koje su obaveze države. Cena je sastavni deo obavljanja neke delatnosti i utiče direktno na standard naših građana. Ranije smo nekoliko koncesionih ideja, maltene, vratili na polaznu tačku upravo zbog toga što je u pogledu cene dolazilo do nekog zakrčenja, jer i kod koncesija čovek želi da uloži što manje i da ostvari što veći profit. Ne smemo da dozvolimo da se napravi putem koncesije novi monopol.
 Zbog sadržine ovog člana prošli put je zakon o koncesijama pao u ovoj skupštini, a sada je političkom nagodbom postignut dogovor koji otprilike treba da garantuje da će zakon proći.
Međutim, ni prošli put, ni sada predlagač i onaj sa kojim se dogovarao, koji je trgovao oko sudbine celog zakona, ne sme da se usvoji iz prostog razloga što se ovim članom krši i Ustav, a krše se i gotovo svi naši propisi iz oblasti fiskalnog sistema.
Ako pogledate član 28, samo prvi i poslednji stavovi imaju svoje mesto u zakonu, dok stavovi 2. i 3. ne mogu da budu u zakonu iz prostog razloga što ne pripadaju materiji koja se reguliše ovim zakonom.
Naime, u stavu 2. predlagač kaže, a čuli smo da je kasnije i prihvatio amandman jedne političke stranke, da se namenski usmeravaju sredstva. Kako se to namenski usmerava? Postoji prihod budžeta autonomne pokrajine - to je samo namenska pripadnost, ali nije i namenska odredba u pogledu korišćenja. Ali, u stavu 3, koji mi ne diramo, donekle dajete preciznost gde ipak brkate neke pojmove jer, ne može Republika ono što je u njenoj nadležnosti i ono što Vlada treba da radi izvršavajući i sprovodeći neke zakone da prenosi nižim organima i drugim organima vlasti. Ako se njima poveravaju neki poslovi, onda se i obezbeđuju sredstva u budžetu Republike Srbije, a ako se pogleda šta ste napisali u obrazloženju vašeg stava povodom tri amandmana na ovaj član, onda ste kontradiktorni u svakom od odgovora. Nemate viziju, nemate koncepciju ovog zakona, neuspeo je prevod. To se tako zove.
Jedino što jeste dobro je možda poslednji stav koji ukazuje da onaj ko vrši i ko je nadležan za komunalne delatnosti, jedinice lokalne samouprave, ima pravo da zadrži koncesionu naknadu. To ima osnova i tu nemamo nikakvu intervenciju.
Da biste shvatili koliko je ovo promašeno moram da vam kažem da verovatno 50 do 60% od mogućih koncesija i ne donose neku značajnu koncesionu naknadu. Uzeću posebno slučaj, na primer, kada se putem koncesije ustupa pravo da se vrši odgovarajuća delatnost na sredstvima koja već postoje, koja treba samo da se rekonstruišu, možda da se malo doteraju i nešto slično.
Imali smo pokušaj ovde u Beogradu da se razmatra jedna velika koncesija koja se svela na to da bi stranac mnogo lakše čitao vodomere jer je to bio predmet koncesije. Znači, ako očekujete od koncesione naplate neke velike prihode, moram da vam kažem da u ovoj zemlji ne postoje stručnjaci koji bi mogli to da izračunaju, pogotovu po BAT sistemu. Postoji nekoliko knjiga o tom sistemu i svi vezuju koncesiju za taj sistem. Vi ga tumačite kao BOT, očigledno tako više volite.
Šta ako nema koncesione naknade u tom iznosu koji vi očekujete? Prednost koncesije, kada se da, jeste, između ostalog, ne samo u naknadi nego i u činjenici da funkcioniše neki sistem, da se pružaju neke usluge, da se vrši neka delatnost.
U prepodnevnom delu sednice sam vam skrenuo pažnju, vremensko trajanje prava vršenja neke delatnosti ne mora uvek da znači da će nakon isteka roka, vremena korišćenja koncesije biti i neka korist i neka imovina koja će ostati. Uzmite u obzir tehnološka čuda, uzmite u obzir druge faktore i druge okolnosti.
Za ovakva rešenja, naročito u pogledu stava 2, ne postoji ustavni osnov i ne postoji mogućnost da se ovo predvidi.
Ovo je član zakona koji reguliše pravnu situaciju koja se zove prestanak koncesionog preduzeća. Mi amandmanom predlažemo da se izvrši samo jedna pravno-tehnička redakcija u smislu prethodnih amandmana koje smo podneli. Da bi se bolje shvatio ovaj amandman, ja bih kao uvod iskoristio da navedem šta mi možemo da očekujemo od ovog zakona. Možemo da očekujemo da će verovatno da se pojavi neki interes. Interes će pronaći oni koji imaju slobodnih sredstava, a njihova logika razmišljanja jeste da ulože u nešto gde mogu daleko više da zarade ili da dobiju jedan relativno trajniji posao i na taj način obezbede svoju poslovnost, ali po sistemu što manjih ulaganja, što većeg profita. To je potpuno normalno očekivanje od svakog vlasnika kapitala, jer želi sa manjim ulaganjima da ostvari natprosečan profit.
Šta možemo još da očekujemo od ovog zakona? Možemo da očekujemo da zbog toga što u početnim odredbama ovog zakona predlagač nije rešio osnovne stvari imamo dualitet, a na nekim mestima i pojavu tripartitnog rešenja, da, u suštini, o predmetu koncesije ne odlučuje nadležni državni organ, kako to stoji u jednom članu. Ne odlučuje onaj ko vrši svojinska prava u ime Republike, već odlučuje neki drugi organ kome je poveren taj posao, i to nezakonito i protivustavno.
Onda možemo očekivati da, recimo, zbog nepoverenja u onoga ko se predstavlja da zastupa Republiku Srbiju povodom određene koncesije, bilo koja lokalna vlast ili komunalno preduzeće, recimo, uzmite u Beogradu, taj potencijalni koncesionar nema minimalne garancije neke sigurnosti i ukoliko bi pregovarao o nekoj koncesiji, on bi razgovarao da ta koncesija traje vrlo kratko. Zašto bi on išao na neke duže rokove, jer tu je moguće da se uvedu privremene mere. Mi imamo pedesetak, šezdesetak opština gde su već uvedene privremene mere, gde ono što je bilo više ne važi, ugovor možda više ne važi itd.
Posebno bih rekao da mi u predmetu koncesije imamo, pored prava korišćenja i eksploatacije nečega što je stvarno imovina Republike Srbije, i pravo obavljanja delatnosti od opšteg interesa. Tu postoji velika opasnost. Zbog toga je opasno ako po zakonu obavezno osnovano koncesiono preduzeće zapadne u probleme, jer se dovodi u pitanje ne samo realizacija tog ugovora, nego i ostvarivanje prava pojedinih građana.
Praktično, ovim članom se reguliše ta situacija da posle isteka ugovorenog vremena, koliko traje koncesija, prestaje i to preduzeće. Naravno, Zakon o preduzećima kaže da postoji mogućnost da se osnuje preduzeće na određeno vreme, a ne na neki rok. To je ta pravno-tehnička redakcija na koju smo mi ukazali.
Verovatno bi u ovom članu bilo potrebno da se i dodaju neke reči koje bi ukazale na koji način prestaje to preduzeće kada protekne vreme. Verovatno je to neka dobrovoljna likvidacija. Teško da bi se desio stečaj, s obzirom da bi to preduzeće moralo da posluje sa i te kako dobrim profitom, jer ukoliko nema profita u tom koncesionom preduzeću, onda nema ni svrhe da se obavlja neka koncesiona delatnost.
Znači, ako prihvatite ovaj amandman, vi samo pravno-tehnički redigujete vaš koncept, pogrešan koncept, pogrešan način kako mislite da putem koncesija obezbedite neka sredstva i funkcionisanje nekih delatnosti. Siguran sam da će biti problema oko ovog zakona, a još sigurniji sam, zbog svesti o ovim nedostacima, da će zavladati još veći strah u Vladi da neće uspeti da primeni ni na jednom primeru ovaj zakon.
Usvajanjem ovog zakona Narodna skupština praktično kaže, ne poštujemo Ustav, ne poštujemo ništa što postoji do sada u našem pravnom sistemu. Jer, usvajanjem ovog zakona, mi samo što ne dajemo odgovore na neka pitanja, nego proširujemo mogućnost dokle država može da se pita.

Sa gledišta Srpske radikalne stranke, ovo je zakon kojim praktično država nepotrebno ulazi u neke oblasti, gde ne bi smela da se nađe, jer država ima svoje obaveze, svoje nadležnosti - vlast ima svoje nadležnosti propisane Ustavom i zakonom i u privrednoj sferi i u poslovima bankarstva. Tu su, pre svega, kontrolne funkcije, objektivni, nepristrasni, pravični uslovi poslovanja, jednakost za sve, to je ono gde država može da, eventualno, interveniše, da zakonom propiše neko pravilo ponašanja.

Sve što je ministar prethodno rekao lepo zvuči, ali ne može da se nađe u zakonu. Lepo zvuči i može da se nađe na nekoj političkoj tribini, ali zakon koji predstavlja pravni akt sa surovim imperativnim odredbama ne može da bude akt u kome se nalaze lepe želje, koje ne mogu da se ostvare. Država ne sme da ih neposredno ostvaruje.

Da krenemo redom. Vi ste u obrazloženju dali jedan kratak presek i pregled kakvo je postojeće stanje. Stanje je takvo verovatno tridesetak godina, isto, nepromenjeno. Što se tiče malih i srednjih preduzeća, gotovo da niko to kreditno ne podržava. Ukoliko se i pojavi neka podrška, odmah može da se pretpostavi šta je pozadina te podrške.

Međutim, ne možete da kažete: "Problem usled nedostatka sredstava obezbeđenja", u obrazloženju. Sredstva obezbeđenja postoje, ali je problem što ne mogu da se obezbede, ne samo zbog zemljišnih knjiga, ne zbog toga što je nemoguća zaloga ili zato što ne postoji imovina. Faktički, ona ne mogu na pravno moguć način da se obezbede, da budu validna i da budu pravo sredstvo obezbeđenja potraživanja. To što domaće banke ne kreditiraju mala i srednja preduzeća, odnosi se i na strane banke. One su spektakularno ušle na naše tržište kao veliki potencijal, kao nešto što treba da omogući razvoj našoj privredi. Međutim, vidite i sami, ni oni ne preuzimaju taj poslovni rizik.

Zašto bi država, pa makar i preko svog fonda preuzela taj rizik banaka, ne rizik razvoja malih i srednjih preduzeća? Preuzima rizik u ime banke i za račun banke. U jednom od ovih članova vi ste naveli da taj vaš fantastični fond daje samo bankarske garancije i supergarancije. Da bi se dva papira izdala, mi treba da napravimo fond.

Srpska radikalna stranka je podnela veliki broj amandmana, da bi ovaj zakon o fondu ličio na nešto. Ali, mi smatramo da država ne sme da se meša u ovu oblast i ne sme da reguliše, niti bilo kome da garantuje nešto što je čisto poslovni odnos između banke i primaoca kredita.

Šta je država mogla da koristi kao sredstvo podsticaja razvoja malih i srednjih preduzeća? Pogledajte vašu odluku o monetarnoj politici. Pogledajte šta radi Narodna banka sa poslovnim bankama! Da li je bilo moguće da se propišu neki beneficirani uslovi za one banke koje vrše plasmane u mala i srednja preduzeća, ne samo za obrtna sredstva, nego, pre svega, za osnovni kapital.

Pogledajte malo zašto druge banke ne koriste postojeća sredstva obezbeđenja - zaloga, zadržavanje prava svojine na robi koja je kupljena putem kredita ili druga sredstva obezbeđenja. Nema garancije, nema sigurnosti, nema perspektive, zato što je tržište monopolisano, i dalje je monopolisano, a razvoj, konkurencija, odnosno stvaranje konkurencije preko malih i srednjih preduzeća je praktično nemoguće.

Zbog toga je bilo bolje, ako već imate Fond za razvoj, da ste ta sredstva plasirali u taj fond za razvoj za podršku tim preduzećima preko nekih banaka ili, još bolje, da je država formirala razvojnu banku, sve države u tranziciji formiraju razvojne banke, preko koje snose deo troškova i deo gubitaka.

Vi o ovom zadatku u ovom predlogu zakona nemate gotovo nijednu odredbu kako ćete da obezbedite vašu garanciju i supergaranciju, koju dajete nekoj banci. Ako dođe do realizacije vaše garancije, kako ćete vi da povratite sredstva? Ovim zakonom, koji pogrešno nazivate zakon o garancijskom fondu i u prvom članu pišete o lepim željama, ovo je zakon o osnivanju garancijskog fonda, propisali ste šta koji od nadležnih organa tog fonda treba da radi i mislite da ste završili posao! Šta će biti u praksi? U praksi će biti jagma za tih 600.000.000 dinara! A ko će da dobije ta sredstva? Znate i sami - na nivou lokalnih zajednica, podobni mali privrednici, koji bi mogli da budu, eventualno, i sponzori onih koji su plasirali ta sredstva!

Mi smo brojnim amandmanima ukazali na pravno - tehničke i ostale zakonske nedostatke bilo kog zakona o osnivanju nekog fonda. Vi ovde, čak, nemate ni šta je iznos osnivačkog kapitala. Vi nemate ni odredbu o sredstvima, u čijoj su svojini! Hvala.
Ovim amandmanom Srpska radikalna stranka pokušava da ispravi i da natera predlagača da bude dosledan u onome što predlaže.
Član 30. je dokaz da već ono što je napisano u članu 29. ne važi i ne obavezuje predlagača. Predlagač u članu 29. koristi termin "povraćaj predmeta lizinga", a već u članu 30. kaže: "sticanje predmeta lizinga".
Član 30. se odnosi na pojedina specifična pravila, kojima se obezbeđuje pravna zaštita davaocu lizinga za slučaj raskida ugovora o finansijskom lizingu, zato što primalac lizinga nije ispunio svoju obavezu plaćanja lizing naknade na način kako je to ugovoreno. Znači, zapao je u docnju.
Verovatno je ovo najvažniji član kojim se garantuje ta tako potrebna pravna sigurnost, kako juče zakleti ministar reče: "stranim investitorima", ali ako se već pruža ta pravna sigurnost, onda mora da se u ovim pravilima, koja su sadržana u članu 30, poštuje ono što postoji u našem pravnom sistemu.
U našem pravnom sistemu teško da može na zahtev da se pokrene izvršni postupak. Taj inicijalni akt se zove predlog za izvršenje. Ovde predlagač na tri - četiri mesta koristi taj termin.
Kada se podnese predlog i traži prinudno izvršenje preko suda, ovaj postupak je relativno brz jer zapisnik koji je sačinjen pred sudijom, na posebnom ročištu, sadrži sporazum davaoca i primaoca lizinga, pa samom činjenicom što je zaključen pred sudom dobija pravnu snagu da predstavlja izvršnu ispravu, ispravu na osnovu koje može da se traži izvršenje.
Naravno, treba imati u vidu i stav 8. koji vrlo lepo definiše da ta izvršna isprava ima primat, jačinu i pravnu snagu i ona može donekle da se ospori prigovorom odnosno prigovorom na izvršenje rešenja, ali primalac lizinga je dužan da podnese konkretni dokaz.
Pokušali smo samo da terminološki to sredimo; znači, ako se podnosi predlog, podnosi se predlog za donošenje rešenja o izvršenju, a način na koji se sprovodi izvršenje bi morao da se usaglasi sa pojmovima koji se koriste u Predlogu zakona. Znači, ako kažete zahtev za donošenje rešenja o oduzimanju predmeta lizinga od primaoca lizinga, moram da kažem da to ništa ne znači i da će to da zbuni sve sudije koje rade izvršni postupak u Četvrtom opštinskom sudu, jer to čak ni terminološki ne odgovara našem pravnom poretku.
Kada već u obrazloženjima odnosno u iznošenju stavova povodom amandmana Vlada Republike Srbije ne prihvata neki amandman, smognite malo snage da date korektno obrazloženje. Jer, ova obrazloženja ostaju, svi ovi dokumenti, sve ovo što se kaže za govornicom ostaje, ostaje i kao istorijski dokument, pa će tako i ovo ostati kao istorijski dokument da se po svaku cenu želi zadržati jedna formulacija za koju bi vam obični sudijski pripravnik, koji radi tri-četiri meseca u izvršnom delu Četvrtog opštinskog suda u Beogradu, koji je izvršni sud, rekao da ovako nešto ne postoji.
Prema tome, nemojte da kvarite nešto što je dobra ideja i što treba da postoji. Treba da se kaže da primalac i davalac lizinga unapred zaključuju sporazum pred sudijom, kojim se obezbeđuje potraživanje odnosno povraćaj državine davaoca lizinga, a ne sticanje državine, jer državina se stiče originalno na jedan način, a ovde se vrši povraćaj. Deco, usaglasite termine da ne pravite greške i da ovo ne trpi istorijski sud.
Po staroj dobroj praksi, Vlada nas iznenađuje sa lošim zakonima i predlagači, predstavnici Vlade, čim izađu za ovu govornicu to i priznaju. Ako se pogleda stenogram, šta je rekao predstavnik Vlade, pročita njegovo obrazloženje predloga zakona, pa se pogleda i šta stoji u odredbama predloga zakona, onda se vidi da tu nešto nije u redu. Milozvučnije deluje kada predstavnik Vlade saopšti ono što je napisao u obrazloženju, nego ono što se nalazi u odredbama.
Naravno, bilo bi dobro da je predstavnik Vlade konsultovao, povodom zakona o finansijskom lizingu, jednog advokata, narodnog poslanika. On je godinu dana morao da bude u Holandiji zato što je pre 10-12 godina bio preteča poslova finansijskog lizinga. Čovek je radio sa kolima, pomagao nekim kriminalcima, pa je morao da pobegne u inostranstvo.
(Dragoljub Stamenković: Da li je to Boško Ristić?)
Verovatno da je to taj čovek. Ali, ni to nije problem. Problem je u tome što, ako se smatra da treba urediti oblast finansijskog lizinga, onda je to moglo da se uradi sa jednom dopunom odredbe 550 Zakona o obligacionim odnosima i to u delu jednog klasičnog lizinga; i, naravno, iza odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu bankarske poslove ubaciti finansijski lizing kao jedan od poslova pružanja finansijskih usluga. Predlagač se nije opredelio za to, on se opredelio da posebnim zakonom to reguliše.
Mi smo brojnim amandmanima pokušali samo da usaglasimo sa postojećim pravnim sistemom obligaciono - pravni aspekt ovog pravnog posla i ništa drugo. Tu moram da uputim primedbu predlagaču. U obrazloženju kaže da je ovo jedan potpuno kompletan propis kojim se regulišu svi aspekti finansijskog lizinga. Nažalost, regulišete samo jedan obligacioni aspekt, a ove druge aspekte ne regulišete. Imali ste prilike da čujete od mojih prethodnika da je taj ekonomski ili taj lukrativni interes upravo zbog izbegavanja carina, poreza i drugih stvari.
No, vi sigurno imate potrebe da donesete ovaj zakon, ne samo zbog obaveza prema međunarodnoj zajednici, nego zbog činjenice da ni Narodna banka, pa ni poslovne banke, pa čak ni poreska uprava danas ne može da vam odgovori kako da registrujete vozilo (kamion, autobus) ako ste ga kupili na lizing. Znači, ne radi se čak ni o finansijskom, nego o onom običnom lizingu gde ste od proizvođača koji je u mogućnosti da isporučuje tu opremu sa velikim rokovima otplate, itd. U Narodnoj banci vi danas nemate čoveka koji zna da uputi eventualnog primaoca tog lizinga. Verovatno da je potreban zakon, ali nažalost, vi ovim zakonom ni to čak ne regulišete.
Kažem da smo pokušali da usaglasimo ono što je potrebno sa odredbama i načelima Zakona o obligacionim odnosima. Imali ste prilike da čujete da su neke odredbe potpuno neodržive. Ako vi propisujete minimum iznosa lizing naknade, a pozivate se na slobodu ugovaranja ugovornih strana, pa to još vezujete za neke amortizacione stope, onda ste na taj način prekoračili ovlašćenja, jer vi, praktično, ovim zakonom samo regulišete odnose između ugovornih strana. Znači, država se ne pojavljuje kao ugovorna strana, država se ne pojavljuje kao neko ko treba da štiti neki interes. Ne znam zašto bi država štitila interes davaoca lizinga ili primaoca lizinga u vezi sa tim koliki će biti minimalni iznos lizing naknade.
Što se tiče ove objedinjene rasprave, jedina zajednička i dodirna tačka za ova dva pitanja je činjenica da postoje ljudi sa slobodnim sredstvima i da smatraju da ovim ulaganjem mogu da ostvare veću zaradu, da im kapital donese veći prihod nego da to drže oročeno u banci ili da na drugi način plasiraju sredstva.
Mi već imamo iskustva sa lizingom i mi imamo i neposredno iskustva - na lizing su uzimane mašine kojima su asfaltirane ove naše ulice. To treba da se kaže. Neće biti dobro ako se od ovog zakona o finansijskom lizingu kao jedina korist pojavi to da će ljudi da kupuju vozila, a verovatno je namera da to bude usmereno pre svega na postrojenja, opremu koju naša privreda u ovom trenutku ne može da obezbedi.
Prva dva amandmana, na član 1. i 2, verovatno su najznačajniji amandmani kada je u pitanju ovaj zakon. Zamolio bih predstavnika Vlade da sasluša ovo što ću da kažem povodom amandmana na član 1.

Zamolio bih vas da ne napravite grešku, obzirom da ste do malopre slušali upoređenja između ugovora o finansijskom lizingu i ugovora o lizingu koji je do sada poznat u našoj praksi. To su dva različita pojma. Ako ne pravite tu razliku, džabe donosimo ovaj zakon.

Ovaj zakon se donosi pre svega zbog onih koji treba da budu davaoci lizinga. Zašto? Zato što oni imaju slobodna sredstva i nude finansijsku uslugu. Ko su ti? To mogu biti banke registrovane za ove poslove, a mogu biti i sva ona lica, pravna lica sa tašnom i mašnom, koja raspolažu sredstvima i njih treba da regulišemo ovim zakonom, da se ne bi desila zloupotreba u primeni odgovarajućih odredaba.

Zbog toga mi sledimo vašu logiku. Mi ne podržavamo ove amandmane. Mi imamo potupno drugačiji koncept zakona o finansijskom lizingu. Pokušali ste da date jedno šire tumačenje toga, ali nažalost vi ste suzili pojam finansijskog lizinga, a to ćete videti u narednim amandmanima na članove ovog predloga zakona, gde ste načili štetu davaocima lizinga, bez obzira na odredbu člana 30. i neke odredbe ovog predloga zakona.

To se odnosi na situaciju kada prestane ugovoreno vreme trajanja finansijskog lizinga. Možda ste primetili, u našim amandmanima posebno insistiramo da se ugovor naslovi sa - ugovor o finansijskom lizingu, da bi se napravila jasna razlika od onih tzv. funkcionalnih i običnih poslova lizinga.

U ovom amandmanu kažemo da se članom 1. reguliše predmet zakona. Ako već koristite pojam u naslovu - oblast primene zakona, onda je moguće da ste stavili ove odredbe u Zakon o obligacionim odnosima, ali vi ste ovu materiju izvukli iz Zakona o obligacionim odnosima i dali ste im specifični značaj i karakter. Znači, ne vladate terminima.

Dalje, u prvoj rečenici prvog člana kažete da se radi o poslu finansijskog lizinga. Termini iz žargona ne smeju da se koriste u zakonu gde se definiše pravni odnos između pojedinih lica. Vi lica koja učestvuju u ovom pravnom odnosu nazivate subjektima. Nisu oni subjekti nego učesnici u ugovornom odnosu. Iz toga se izvlači kasnije kompletan pogrešan i restriktivan pristup pojmu finansijskog lizinga.

Dobro je što u članu 2. zadržavate dva ugovora i niste naseli na to da to treba da bude trostrani ugovor. Ovo treba da bude podeljeno na dva posebna ugovora - ugovor o isporuci i ugovor o finansijskom lizingu. Nas pre svega interesuje taj ugovor o finansijskom lizingu. Nas ne interesuje u ovom zakonu ugovor kako je davalac lizinga postao vlasnik opreme, vozila ili postrojenja.

Očigledno da niste ozbiljno pročitali naše amandmane. Vi ste ovim predlogom zakona pokušali da uradite nešto i stali ste na pola puta, ne zbog carinskih, poreskih ili računovodstvenih problema. Ti problemi se mogu javljati kod primaoca klasičnog lizinga, ali kod primaoca u poslu finansijskog lizinga nema tih problema zato što je vlasnik opreme, vozila, postrojenja davalac lizinga. Mi njega treba da definišemo da on ne bude izvor nekih smetnji.

Nadalje, ako pogledate vaše odredbe o prestanku ugovora o finansijskom lizingu, vi niste definisali koja je sudbina sredstava, predmeta lizinga. Ja ću da vas podsetim da u našim poreskim propisima postoji porez na prihode od izdavanja opreme i pokretnih stvari u zakup. Tako ste davaoca finansijskog lizinga gurnuli u nešto što se zove problem.
Ministre, ovim amandmanom pokušavamo da vam pomognemo da definišete pojam finansijskog lizinga. Mi smo rekli, neka to bude definicija finansijskog lizinga. Znači, nije posao, nego se radi o nečemu što se zove pravni odnos. To je jedna stvar.

Druga stvar, ako pročitate naš amandman videćete da smo izbacili sve ono što u vašem predlogu može da stvori zabunu i kod davaoca, i kod primaoca, i kod isporučioca, moram da vam kažem, i kod suda i kod onoga ko će da vodi registar.

Vašom formulacijom člana 2. niste na pravi način definisali finansijski lizing, već ste nepotrebno, u okviru onoga što nazivate ugovorom o isporuci, ubacili neke stvari koje opterećuju tekst. Mi smo taj tekst očistili i pokazali da je to ugovor kojim davalac lizinga stiče pravo svojine. Zbog čega stiče pravo svojine? Zbog toga što je pronašao interes da se ta oprema, to vozilo nalazi u specifikaciji i da to predstavlja interes primaoca lizinga. On zaključuje taj ugovor o isporuci, da bi zaključio ugovor o finansijskom lizingu.

Po logici stvari, ovome što je definisano u članu 2. sledi i nešto što se zove predugovor. Ukoliko toga ne bi bilo, onda ova dva ugovora ne bi imala organsku vezu i moglo bi da se desi da primalac lizinga stupi u pregovore sa eventualnim davaocem lizinga i naruči neku opremu bez zaključenja ugovora o finansijskom lizingu, da ovaj naruči kod isporučioca da se napravi ta oprema, ovaj da ne bude zadovoljan, ili nastupi neki drugi razlog i raskine se kompletna koprodukcija.

Zbog toga smo očistili ovaj član od onih stvari koje su nepotrebne i koje mogu da stvore zabunu.

Posebno potenciram, kod poslova finansijskog lizinga, kako vi to zovete, davalac lizinga je onaj koji raspolaže sredstvima. On postaje vlasnik na bazi jednog ugovora i želi da kapitalizuje sa tim predmetom lizinga. To je normalno. On je na taj način shvatio da treba da oplemeni svoj kapital i svoja sredstva. Ne želi da se prlja, želi čist posao. Došao je u poziciju da raspolaže sredstvima i da zarađuje mnogo više nego da je ta sredstva oročio kod banke. To je potpuno normalno. To treba priznati. To treba tako urediti da odnos između ove tri strane bude uređen, da ne bi bilo eventualnih sporova.

Vi ste nepotrebno, zbog toga što se ne razume, ili je loš prevod, ili ne znam šta, opteretili ceo pravni odnos odnosom između primaoca lizinga i isporučioca. Pretpostavka za zaključenje ugovora o finansijskom lizingu jeste da je davalac lizinga vlasnik stvari. Vlasnik odgovara za nedostatke. Vlasnik odgovara za sve. To što je on obezbedio opremu po specifikaciji i po zahtevu primaoca ne znači ništa sa gledišta isporučioca, jer je isporučilac u posebnom ugovornom odnosu sa davaocem lizinga.

Moram da vam kažem, vaša definicija je u suprotnosti sa onim načelima na koja se pozivate i na kojima se bazira ovaj zakon, kako ste naveli u obrazloženju. Ako želite da udahnete pravu snagu jednom ugovoru, da je akt koji obavezuje ugovorne strane i da je on za njih zakon, onda s kojim pravom lošom definicijom ugovora o finansijskom lizingu vi u nekoliko odredaba stavljate u pravni odnos primaoca i isporučioca opreme, koji nemaju nikakav zaključeni ugovor. Vodite računa, jer polazeći od ove definicije člana 2. bićete u mogućnosti da razrešite probleme koji vam slede, a tiču se poreza na promet, carine i računovodstva.
Ovim amandmanom tražimo da se izbriše član 13. Predloga zakona zbog koncepcijskog neslaganja sa našim viđenjem kako treba da se uredi ova oblast. Ali, pošto verovatno postoji većina za usvajanje ovog predloga zakona, samo bih vam ukazao na neke propuste, loša rešenja u vašem članu 13. Predloga.
U stavu 2. počinjete sa rečima "predsednik upravnog odbora predstavlja i zastupa Agenciju". To isto imate u članu 8. stav 3. To stoji u odredbama koje se tiču pravnog subjektiviteta agencije, tako da nema potrebe da ovo ponavljate ovde jer ništa ne znači, a može samo da zbuni.
Naslov ovog člana je "Način rada upravnog odbora". Naša Vlada nam kaže preko ovog člana da ona smatra da je ovim članom uredila način rada i u okviru toga pominje naknadu za rad.
Način rada upravnog odbora je valjda kako se saziva sednica upravnog odbora, kojom većinom glasova se donose odluke, kako se formira predlog dnevnog reda i valjda su to neke stvari kojima se definiše način rada nekog organa. Ovde nam Vlada poručuje da ona smatra da je način rada upravnog odbora i to da je predsednik upravnog odbora dok mu traje mandat u radnom odnosu kod agencije. To nije način rada jednog organa. To je statusno pitanje predsednika upravnog odbora, za koga se u prethodnom stavu kaže da ima položaj, prava i ovlašćenja direktora kada su u pitanju radni odnosi ljudi zaposlenih u agenciji. To po materiji ne pripada ovom članu.
Dalje, kaže se da članovi upravnog odbora imaju pravo na novčanu naknadu u upravnom odboru i visina te novčane naknade je u visini plate sudije Vrhovnog suda Srbije. Naknada, plata i način rada su dve pomešane teme i jedno sa drugim apsolutno ne može da ide, ne može da se stavi nikako da bude u okviru ovog člana.
Upravni odbor je kolegijalni organ i sada su iz kolegijalnog organa izvukli predsednika upravnog odbora i dali mu prava, dužnosti i ovlašćenja koja pripadaju pojedincu kada predstavlja neki organ. Direktor je organ, ali je i pojedinac, čovek koji vrši taj posao. Verovatno da je prilikom različitih prevoda nešto pobrkano ovde, a da jeste pobrkano samo da vas podsetim da je u ovom konceptu zakona agencija neka organizacija koja vrši javna ovlašćenja, a u drugom članu je rečeno da to što radi su povereni poslovi.
Ko to bude dobro shvatio verovatno će biti u prilici i da primeni, a kako će ovo da protumače sudski organi u onom trenutku kada se pojavi sporno pitanje rada, načina rada, odlučivanja i druga pitanja vrlo značajna za ovu agenciju. Kako ste vi postavili, verovatno da ćemo imati i različitu sudsku praksu, jer ovaj predlog zakona ne sadrži do krajnjih konsekvenci ideju i duh onih načela na koje se predlagač pozvao, čini mi se u članu 3, 4. ili 6. ovog predloga zakona.