Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

I ovim amandmanom smo pokušali da utičemo da predlagač povuče ovaj predlog zakona i da ga sredi u skladu sa diskusijama koje su se ovde čule i primedbama koje su izrečene. To su ozbiljne primedbe, jer ovaj predlog zakona je praktično neprimenljiv.
U članu 16. se kaže: "Gostujući sportski klub koji učestvuje na sportskoj priredbi povećanog rizika ...", a za proteklih pola sata smo napokon saznali da sportska priredba povećanog rizika može biti i u selu i u centru Beograda, na "Marakani". Jednostavno, bitni su oni uslovi koji se steknu kada je u pitanju sportski susret dve ekipe, a ne da li je to tako odlučio neki sportski savez ili neko stavio prst na čelo i zaključio da to može da bude visokorizično.
U tački 2) stoji - gostujući sportski klub je dužan da ostvari saradnju sa klubovima svojih navijača i učestvuje u organizaciji njihovog dolaska na sportsku priredbu. Seoski klubovi nemaju para ni za hranarinu, niti za opremu, a kamoli da ostvaruju saradnju sa nekim svojim navijačima koji bi išli u goste 20 kilometara dalje od njihovog mesta.
Veliki sportski klubovi imaju svoje klubove navijača. Možda su 40% tih klubova konkurentski, pod tuđim znakom, da bi pravili probleme tom klubu. Vidite i sami da sportski klubovi ne mogu da obuzdaju, navodno, svoje klubove navijača, pa se dešava na jednoj fudbalskoj utakmici da jedan klub navijača tog tima traži smenu uprave, a istovremeno se drugi klub navijača konfrontira sa njima, pa imamo sukob unutar istih navijača, i to sad želimo da stavimo u normu. Kako želimo? Kažemo: - gostujući klub je dužan da sarađuje. Već smo ušli u pitanje emocija - gostujući klub je dužan da voli svoje navijače. Ne mogu emocije da budu u normi. Da li će neko da sarađuje, da li neće da sarađuje, to zavisi od saglasnosti njihovih volja. Mi jedino u Zakonu o braku i porodici imamo da su supružnici dužni jedan drugome da budu verni, pa se svaki drugi brak završi razvodom. To je zakonska norma koja ništa nije uspela da sačuva, pa, nećemo ni sa ovakvim formulacijama: gostujući klub je dužan da sarađuje.
U prethodnih nekoliko članova je stajalo: "Organizator je dužan da sarađuje sa ministarstvom". To bi isto bilo i kao "okrivljeni je dužan da sarađuje sa sudom". To samo postoji u Hagu i nigde više, ali samo u formulaciji. U praksi je to nešto sasvim drugo. Zato bi mnogo bolje bilo, mada i ovo što je predstavnik Vlade izašao, da se ovaj predlog zakona povuče, uredi, da liči na jedan normalan propis koji može da se primeni, koji tačno propisuje obaveze svih onih koji su zaduženi za organizaciju i bezbednost ljudi na sportskim objektima. Ovako dobijamo jednu papazjaniju koju je teško primeniti, koju je teško razumeti i iz koje onaj koji je predložio ovakav predlog zakona izvlači najveću korist - da lovi u mutnom, da plovi i da svakoga predstavlja i za huligana i za dobrog navijača, za patriotu i za izdajnika, za sve.
Nedorečen propis je najgori propis, jer dozvoljava samovolju. Samovolja je nešto najopasnije u pravu, a Narodna skupština ne sme da dozvoli da se na ovaj način instalira samovolja kod jednog organa koji će da primenjuje i da maltene diskreciono odlučuje.
Bolje da smo onda napisali jedan član - sve sportske priredbe se organizuju i sprovode onako kako zamisli MUP Republike Srbije. To bi se izglasalo i ne bi bilo nikakvih problema.
Članom 18. Predloga zakona zabranjuje se prodaja alkoholnih pića na prilazima, u neposrednoj blizini i u sportskom objektu, tako kaže predlagač. Predlagač misli da na ovaj način može da spreči vandalizam. Ne sprečava se vandalizam, nego samo alkoholizam nekih ljudi koji možda u određenom trenutku nemaju bolje mesto gde bi popili koju rakiju ili koje pivo. Ali, na koji način to predlagač pokušava da spreči? Tako što praktično privremeno ograničava nekome ko se nalazi na putnom pravcu prema stadionu da obavlja delatnost.
Mislimo da ovim zakonom to ne može da se uradi, da je prekoračenje ovlašćenja i zato smo amandmanom gospodina Mirčića skrenuli pažnju da je moguća zabrana samo u sportskom objektu. Van sportskog objekta nije moguće, nije u skladu sa propisima da se zabrani, jer se na taj način zabranjuje vršenje delatnosti nekom ugostitelju koji se slučajno nalazi na putnom pravcu kojim bi možda navijači krenuli ka određenom stadionu. Ko određuje to? Određuje Ministarstvo unutrašnjih poslova. Tu je centralni problem ovog zakona.
Mi smo dali jedan amandman koji je precizniji. Odnosi se na sve sportske objekte, na sve sportske priredbe, ne samo povećanog rizika nego i one obične, da kažu mirnodopske susrete gde se unapred rezultat možda i zna. Zato nas čudi da predlagač nije prihvatio ovo što je u skladu sa našim postojećim pravnim sistemom, ne remeti ničije pravo obavljanja delatnosti. Smatrali smo da je predlagač to morao da prihvati.
Moram da skrenem pažnju predlagaču, verovatno će oni čitati stenograme sa ove sednice, pa će biti u prilici da saznaju šta poslanici misle o članu 18. ovog predloga zakona - vandalizam se stvarno ne sprečava na ovaj način. Gospodin Mirčić je pokušao da objasni jednu stvar, da je to stvarno pitanje da li je to što se dešava na utakmicama, vandalizam. Pre svega, ne radi se o fizičkoj kulturi, ne radi se o učeničkom sportu, o rekreaciji, nego se radi o nečemu što mi pogrešno nazivamo vrhunskim sportom. Radi se o čisto profesionalnom obavljanju neke delatnosti, gde čovek koji ima sklonosti da dobro igra, barata loptom, želi da bude roba, želi da se nametne na tržištu. On je svoje telo i svoje sposobnosti dao na tržište. Znate i sami da se ostvaruju astronomski iznosi zbog prelaska iz jednog kluba u drugi klub. Naravno da vlasnici tih sportskih klubova teže ka tome da učine da sve to što se dešava na sportskom objektu gde se održava utakmica bude atraktivno i interesantno. Ima tu puno nameštenih stvari, puno glume, čitavog scenarija.
Vidite i sami, ako je neko od vas bio na utakmici "Zvezde" na "Marakani", video je. Organizovana je grupa ljudi, pali baklje, pravi one stvari, a vatrogasci preko puta čekaju. Kad izgori, on baci, onaj odmah stavlja... To je spektakl. Zbog toga ljudi dolaze. Neki na taj način zadovoljavaju svoje potrebe. One su sve dozvoljene dok ne ugrožavaju nekog drugog.
Mi se nalazimo upravo na tom terenu, da sankcionišemo kada to počne da ugrožava nekog drugog. Mi iz SRS upravo amandmanima ukazujemo na to, da ne prekoračimo, da ne odemo dalje, da ne prepustimo Ministarstvu unutrašnjih poslova da radi šta god hoće ovakvim odredbama. Mi samo amandmanima pokušavamo to da kažemo - stop posle ovog događaja, posle ovakvog ponašanja ili ovakvo ponašanje predstavlja ugrožavanje tuđe slobode, to je zabranjeno. To je svrha naših amandmana.
Uvažavajući činjenicu da je to jedan spektakl - da nije spektakl niko ne bi pravio doček naših košarkaša, vaterpolista itd. sa nekoliko stotina hiljada ljudi koji dođu da ih pozdrave, to su novi idoli, to su novi grčki bogovi sa Olimpa, to svi priznaju, to postoji, to je naša realnost - samo želimo da ga smestimo u nešto što je podnošljivo i ne ugrožava drugog. Smatramo da našim amandmanima dajemo samo doprinos da neko greškom i namerno našu decu ne naziva huliganima, jer ona nisu huligani i sportski objekti nisu mesta gde se leče frustracije.
Član 19. je verovatno svevišnji član ovog koncepta Predloga zakona. On, otprilike, opravdava sve ovo što je ispred i iza člana 19. To je član koji treba da omogući da MUP zaradi pare. Vrlo jednostavno, da zaradi pare. Kako da zaradi pare? U članu 19. stav 1. navodi se da se odnosi na sve sportske priredbe obuhvaćene od člana 7. do člana 15. Znači, preventivne mere, obični sportski susreti i susreti i takmičenja sa povećanim rizikom. Na šta se odnosi?  Seoska liga, prva liga, domaća takmičenja, međunarodna takmičenja. Sve je obuhvaćeno, organizator može da zaključi ugovor sa MUP-om kako bi se obezbedile dodatne mere  obezbeđenja javne bezbednosti, mira i reda na sportskom takmičenju.
MUP je zadužen za javni red i mir, bezbednost i sigurnost građana svuda i na svakom mestu i u svako vreme. Zašto bi se ovo posebno isticalo i posebno ugovaralo? Pa, da bi neko zaradio pare ili da u zavisnosti od toga da li ima zaključen ugovor ima odgovarajuću zaštitu, pa ukoliko je ugovor na 200.000 evra zaštita je 50, a ukoliko je na 20.000 zaštita su dva obična prašinara koja samo nešto evidentiraju. Zar država, pogotovo resor unutrašnjih poslova može da naplaćuje svoju uslugu koja je poprilično u onom delu redovnih dužnosti i nadležnosti jednog ministarstva.
Zbog toga smo amandmanom tražili da se ovaj član briše, jer pored svih obaveza koje se nameću sportskim klubovima u pogledu objekta, organizacije takmičenja, komunikacije sa klubovima navijača, prodaje itd, nameće se i ovo. U stvari, ovde nije rečeno da se nameće, data je mogućnost, ali znate i sami, kada se sa MUP-om razgovara i kao postoji neka mogućnost, to je nalog, to u prevodu znači nalog.
Sada ću na konkretnom primeru da vam ukažem zašto je ovo besmileno. Ako uzmete bilo koju sportsku utakmicu košarkaškog prvenstva koja se održava u hali "Pionir" u Beogradu, ako bi to bila neka utakmica, hajde da kažem, manjeg značaja, onda bi tu bilo recimo pedesetak pripadnika policije. Ukoliko je derbi, onda tu dolaze i oklopnjače i specijalci i obezbeđuje se i pretres na ulazu i pretres na izlazu i sve moguće žive kontrole. Za tu utakmicu, verovatno, organizator te utakmice posebno plaća zbog pojačanih mera bezbednosti. Organizator ničim nije doprineo da nastane potreba za pojačanim merama bezbednosti, kao što organizator utakmice fudbalskog kluba "Rad" pred malim brojem gledalaca sa onim tragičnim posledicama ničim nije mogao da utiče na javni red i mir na samom stadionu. Zbog toga je ova odredba besmislena i nije dobro da radi pružanja dodatnog obezbeđenja MUP zarađuje. Onda nas ne čudi što su pripadnici MUP-a radili honorarno kao čuvari u nekim klanovima, onda nas ne čude neke stvari.
Na ovaj način se instrumentalizuje. Na ovaj način, preko policijske uniforme, obezbeđuje se profesionalno obezbeđenje u nekim sportskim klubovima koji mogu da plate. Mi, kao Narodna skupština, nismo ovlašćeni da prihvatimo ovakav zahtev Ministarstva unutrašnjih poslova. Nismo ovlašćeni, tim pre što sve ukazuje, i ove statistike i ove druge stvari, da je sportska priredba jedno okupljanje građana kao petooktobarsko okupljanje. Da li ste vi imali zaključeni ugovor sa policijom o nenapadanju i obezbeđenju skupa? Jeste. Zato ste u pola četiri i ušli u zgradu, zapalili, da više nema glasačkih listića. Tada niste zaključili ugovor sa policijom. Završili ste posao. Tako će biti i na ovim sportskim utakmicama.
Odredbom člana 20. Predloga  zakona propisano je jedno novo krivično delo. Ovim amandmanom mi, pored ovoga što je gospodin Radovanović naveo, izražavamo principijelni stav da krivična dela treba da se propišu samo Krivičnim zakonom Republike Srbije. Uopšte nije dobro kada se krivična dela rasprše po pojedinačnim zakonima iz različitih oblasti. Nije dobro zbog ujednačavanja sudske prakse, i nije dobro zato što se jednostavno gubi logika, ne samo prilikom utvrđivanja krivičnog dela, sprovođenja zakona, nego i prilikom utvrđivanja elemenata bića odgovarajućeg krivičnog dela.
Da je ovaj član i ovo krivično delo nepotrebno, pokazuje i postojeća praksa. Već 50, 60 godina, a verovatno i duže, postoje sukobi na sportskim terenima. Dešavaju se upravo ova dela koja su navedena u članu 20. i ljudi su izvođeni na odgovornost. Neki su prekršajno kažnjavani, a neki i za krivično delo. Zašto? Zato što u postojećem Krivičnom zakonu već postoji 7-8 krivičnih dela koja predstavljaju nasilje, pa sad u zavisnosti od nekog dodatnog elementa kvalifikuje se na jedan ili drugi način. Znači, opravdan razlog za uvođenje posebnog krivičnog dela ne postoji. To je taj principijelan razlog zbog koga mi predlažemo da se član 20. briše.
Predlagač očigledno nije imao pravi kompas kada je radio Predlog zakona; pa evo mi smo pre nekoliko dana imali dopune Krivičnog zakona Republike Srbije i koristili ono ovlašćenje iz člana 69. stav 3. Saveznog krivičnog zakona da propisujemo obavezno oduzimanje predmeta i sredstava koji su upotrebljeni ili stvoreni izvršenjem krvičnog dela. Zašto toga nema u ovom članu? Zar je moguće da se obavezno ne oduzimaju predmeti, a tu se radi o vrlo opasnim predmetima, ne samo kada su u pitanju pirotehnička sredstva nego su tu i motke, bodeži, druga sredstva kojima može da se nanese povreda i da se nanesu mnogo tragičnije posledice građanima. Vidite koliko predlagač nije dosledan.
Drugo, da li neko ima moralno pravo da ovo predlaže na ovakav način, evo skoro tri godine posle nasilja koje se desilo ne samo 5. oktobra i ne samo kriznim štabovima koji su se dešavali u našim mestima, nego i 25. oktobra ispred zgrade Narodne skupštine, kada su takođe ti organizovani navijači došli ne na fudbalsku utakmicu nego da premlate poslanike SRS koji su izašli na pravo mesto, na ulazna vrata Narodne skupštine. Izostala je svaka sankcija. Izostala je sankcija za oružani upad u NBJ, Carinu, paljenje RTS-a, paljenje zgrade Savezne skupštine, nema nikakve sankcije.
Ali, država pokazuje veliku rigoroznost kada su u pitanju navodni "huligani". Koji huligani? Oni koje državna bezbednost instruira da naprave nemire na sportskim susretima. E, to je karakter ove vlasti. U tome se ogleda suština ove vlasti i zato ponavljam, član 19. je središnji član ovog predloga zakona. Jer, očigledno je da neko želi i na muci ovog naroda i po sistemu što gore to bolje da očuva vlast, da zaplaši građane, da učini da razmišljamo o svojoj deci kao da su neki izrodi.
Zato mi ovim amandmanima želimo da poboljšamo ovaj tekst, i uostalom da predlagača nateramo da povuče ovaj predlog zakona, da ga sredi, prilagodi, u skladu sa ovim diskusijama, jer više nema šta da se krije. Sve je jasno, sve je poznato navijačima, organima vlasti, građanima, pa zašto sada da se igramo gluvih telefona i da donosimo nešto što je nemoguće da se sprovede.
Pošto je Fridrih Barbarosa prošao kroz Srbiju, ostala nam je reč bitanga (bitte danke). Tako je nastala, da znate, pošto već pričamo o tome kako su nastale neke reči. U staroj Srbiji se znalo da je bitanga onaj koji mnogo koristi reč hvala. Nisu to Srbi znali da protumače, pa su rekli bitanga. I takvih ima na sportskim terenima i u svakodnevnom životu, koji zloupotrebljavaju svaku situaciju.
Mi smo ovim amandmanom tražili da se, shodno postojećim i onim prethodnim amandmanima, iz člana 21. izbaci sve ono što smatramo da ne može da bude prekršaj, jer smo prethodnim amandmanima tražili da se to briše, da ne postoji takva obaveza na strani organizatora. Zbog toga je gospodin Kragović ukazao da smo mi ovim amandmanom tražili da se brišu tačke 2), 9) i 10) stava 1. člana 21. Predloga zakona, jer prosto ne možemo da shvatimo da prodaja ulaznica van odobrenih prodajnih mesta može da bude prekršaj. Ne znamo zašto je tu narušen javni poredak, jer prekršaj je delo narušavanja javnog poretka koji je propisan, a ovde ne vidimo taj stepen društvene opasnosti zbog čega bi to moglo da bude prekršaj. Ili: "ne obezbedi ograničenje prodaje ulaznica za sportske priredbe povećanog rizika". Ne vidimo u čemu bi to mogao da bude prekršaj.
Posebnu pažnju skrećem na stav 3. ovog člana, gde je navedeno: "Za prekršaj iz stava 1. ovog člana fizičko lice koje je organizator sportske priredbe kazniće se novčanom kaznom od 10.000 do 20.000 dinara ili kaznom zatvora do 60 dana". Vidite, ovde prvi put saznajemo da fizičko lice može biti organizator sportske priredbe. U prethodnim odredbama zakona, čini mi se da tako nešto ne postoji.
Dalje, kaže se: "za bilo koju povredu iz stava 1. ...". Recimo, šta je tu prekršaj? Prekršaj je i ovo što je naveo gospodin Kragović, ono što je navedeno u tački 2): "ne vrši nadzor nad sprovođenjem mera utvrđenih ovim zakonom". Fizičko lice, organizator nekog sportskog takmičenja ili neke utakmice, nije sproveo nadzor, da li su sprovedene mere, može da dobije 60 dana zatvora. Molim vas, nemojte to da stavljate u zakon.
Drugo, čitav niz zaštitnih mera u stavu 3, do poslednjeg stava ovog člana, pitanje je da li je u saglasnosti sa osnovnim odredbama Zakona o prekršajima. Ne možemo mi zakonom da izmišljamo posebne zaštitne mere. Kada su u pitanju prekršaji, moguće su samo one zaštitne mere koje su Zakonom o prekršajima predviđene. Ovde vidimo bogatstvo mera, bogatstvo uvrtanja ruku, bogatstvo ideja kako da se nešto zaustavi, spreči, uskrati, a da se ne pogleda u osnovne odredbe da li je to pravno moguće.
Mi smo ovim našim amandmanom ograničeno intervenisali samo da bismo skrenuli pažnju predlagaču da ovaj zakon hitno povuče iz procedure, jer ovo bi bilo sramota da se usvoji, da ovako izađe iz Narodne skupštine. Tu ima i zabrane obavljanja delatnosti, zabrane obavljanja i vršenja poslova. Zbog čega? Zbog objektivne odgovornosti. Zbog čega je neko objektivno odgovoran? Zato što je možda organizator ili što se možda zatekao na sportskom objektu. Gde je tu individualna odgovornost, pogotovo kada se nekim ljudima koji provereno loše primenjuju i poštuju zakone da hleb i pogača i nož, sve da seku, da budu i sudije i kadije itd. onda, verujte, od našeg sporta nema ništa, a na utakmicama će biti, umesto učesnika, verovatno bitange.
 Narodna skupština Republike Srbije nema to ovlašćenje, po Ustavu Republike Srbije, da uvodi nove zaštitne mere i zato što nema ovlašćenje da to čini ovim zakonom, već eventualno izmenama i dopunama Zakona o prekršajima, mi predlažemo da se ovaj član briše, ali ujedno koristimo priliku da skrenemo pažnju predlagaču na besmislenost ovakvog naziva zaštitne mere i ovakvog načina sprovođenja, odnosno izvršenja ove zaštitne mere. Ova zaštitna mera je otprilike za jednu stepenicu niža po rigoroznosti od mera koje se izriču ovde radi održavanja reda na sednici Narodne skupštine.
Ja sam prosto bio zaprepašćen kada su ovde uvođene te mere, poput udaljenja sa sednice Narodne skupštine i novčano kažnjavanje po nekom automatizmu na bazi navodno nekih diskrecionih ovlašćenja, ali kada sam video ovaj predlog zakona video sam da je to otprilike iz jedne iste kuhinje, da se radi u stvari o zaštitnoj meri koja samo pod određenim uslovima može da se izrekne, ali ovakva zaštitna mera ne sme da postoji. To je problem.
Ako je neko učinio delo nasilja na sportskoj priredbi on je krivično i prekršajno odgovoran. Za to slede ili vremenske kazne zatvora ili novčane kazne. Ako je u pitanju nedolično ponašanje, molim vas, tu smo tokom ove rasprave svi došli do zaključka da je ona tako široko postavljena da jedan transparent, jedna parola, jedan naziv upućen protivničkoj ekipi može da da nekome ovlašćenje da se radi o nepristojnom ponašanju i čoveku se izriče ova vrsta neustavne, nezakonite zaštitne mere gde se zabranjuje čoveku da bude prisutan na sportskim utakmicama, pa čak je navedeno da dan pre toga treba da se javi stanici policije.
Bolje je da ste propisali da ga sa dva policajca dovodite na stadion, pa ga vezujete za ogradu, može da gleda, može da aplaudira, mogu vodu da mu sipaju, da ga malo hlade ako je vrućina itd. Nemojte nešto što je besmisleno. Tim pre što postoji slobodna procena službenog lica koje stoji na ulaznim vratima u sportski objekat. Prepoznaju ljude koji su skloni nasilju, mogu da mu zabrane, mogu na drugi način da ga spreče, mogu da budu pored njega, na drugi način da ga prekontrolišu, ali nemojte na ovaj način gde se krše elementarna ljudska prava. Verujte, bitange, vucibatine, huligani i svi drugi napasnici takođe uživaju neka ljudska prava. To su ljudska bića. Osnovna ljudska prava su zagarantovana svakom rođenjem, a čak teorija ide i na fetus.
Mi sada kažemo ovde da čovek mora da se prijavi u stanicu policije kao kada je Tito prolazio. Sećam se svojevremeno da Tito krene iz Beograda za Skoplje i svi policajci po dva kilometra pruge čuvaju, a svi oni koji su pevali "Oj vojvodo Sinđeliću" sami uzmu ćebe i odu u policiju, da odu u bajbokanu dok Tito ne ode i ne vrati se. Nemojte ponovo, nema Tita i kamo sreće da ga nije ni bilo. Nemojte opet da kada dođemo u sukob između zakona i Čede primenjuje se Čeda, pa ga tumačite koji Čeda.
Ova zaštitna mera je pravno nemoguća i ne postoji u našem pravnom poretku. Ne postoji u zakonu o prekršajima i ne može da se unosi u posebne zakone. Ne znam šta radi taj Odbor za zakonodavstvo, a pogotovo Republički sekretarijat za zakonodavstvo, kako je ovo moglo da prođe, ili je ovo možda rezultat zloupotrebe službenog položaja ljudi koji su obavezni da ne dozvole da prođu ovakve stvari u naš zakon.
Ovo je ponižavajuće. Ovo je poražavajuće, to znači čovek ništa ne vredi. Ako hoćete zakon u kome se jasno kaže - čovek ništa ne vredi, izvolite glasajte za ovaj zakon.
Počeću ovako - kaznom zatvora do 60 dana kazniće se za prekršaj fizičko lice ako uzvikuje slogane i parole nepristojne i uvredljive sadržine, unosi ili ističe transparente i druga obeležja... Ko će to da proceni? Policajac? Šta je tu uvredljivo? Podsetite se, pre nekoliko dana smo pričali o tome šta je to uvredljivo, pošto je tamo rečeno da je nedolično ponašanje "Živela Srbija" ili one pogrdne reči koje koriste jedni navijači prema drugima, ali zašto bi to bilo nedolično kad oni uživaju u tome. Ovi ovima kažu grobari, ovi ovima kažu cigani. Čak imaju svoje himne u kojima kažu - mi smo grobari, mi smo cigani itd. Zašto to sankcionisati? Koja je to parola koja može da bude nedolično ponašanje? Nema te parole na sportskom... Ja kažem - Bože, čoveče, koji je taj blistavi um koji se setio da sve ovo ubaci.
Onda kaže - neovlašćeno ulazi u sportski teren. Imamo najmanje pet članova u zakonu gde stoji šta je obavezan organizator redarske službe i policije da sprečava. Onda sad kaže - on neovlašćeno ulazi. Samo još što nije sankcionisano kada sudija kaže - korner... svi vama tamo po spisku... i takvu situaciju imamo. Nije sankcionisan fudbaler ako se okrene i nešto kaže.
Sve su predviđene sankcije i sve je dato diskreciono - kome, nekom policajcu da zaključi. Šta je posledica te njegove diskrecije - 60 dana zatvora. Da ne vređam sada, pošto smo ovim amandmanom predložili da se u stavu 1. brišu tačke 1), 4), 7) i 9), a stav 2. i stav 3. takođe da se brišu jer ništa ne znače.
Pošto sumiram ovu raspravu, o ovom predlogu zakona, ja ne mogu da predložim predlagaču, pošto očigledno gospodinu Batiću nije prijatno da sedi ovde, da obrazlaže tuđi zakon. On je samo pro forme ovde da obrazlaže, međutim, video je i on ove pravne i mentalne nedostatke ovog zakona, pa je čovek jednostavno izašao, jer neće da se bruka.
Ovaj zakon treba vratiti, ne samo zbog toga što je on u proceduri već godinu i nešto dana, nego treba da se vrati predlagaču, da uzme stenograme sa ovih naših sednica, da uzme stenograme sa sednica Odbora, i ako je moguće da u nekom roku uredi ovaj zakon da na nešto liči, jer, verujte, za ovako nešto nemamo pravo da dignemo ruku. Nemamo pravo da dignemo ruku, jer od ovog zakona ćemo imati mnogo više muka, tim pre što je ova oblast regulisana već i sada Zakonom o javnom redu i miru, Zakonom o okupljanju građana. Već postoje odredbe kojima je ovo poprilično regulisano, jer je svaka sportska priredba u suštini javni skup. Podleže obavezi prijave, obavezi obezbeđenja, određivanja redarske službe, obezbeđenja hitne pomoći, itd. Svi ste vi učestvovali i pravili ili organizovali neki miting, pa znate koje ste obaveze imali. Slične obaveze imaju i organizatori sportskih priredbi.
Znači, već postoje neki propisi, a ako treba nešto da uredimo, dajte boljim zakonom da uredimo, a ne zakonom kojim idemo tri koraka unazad i legalizujemo, dozvoljavamo nekome da svoju samovolju sprovodi. Opasna je samovolja. Samovolju svakog pojedinca treba isključiti. Izvršna i sudska vlast je vezana zakonom i u Ustavu stoji - vezana - da bi pokazala tu organsku spregu da mora na nečemu da se zasnivaju njihove odluke. Mi ovde nemamo tu vezu. Imamo samo diskreciju, kako će ko da primeni.
Molim vas, dok ne izvedemo pitanje odgovornosti za neke stvari koje su se desile na javnim skupovima, nemojte da običnom toljagom plašimo neku mečku. Povucite ovaj zakon iz procedure, neka skupštinska većina razmisli o ovome. Ovo je loš zakon, jer navijači, po pravilu, ne dele mišljenje onih koji smatraju da su klubovi njihovi.
 Na početku bih hteo da skrenem pažnju narodnim poslanicima da niko nije u naše ime činio ratne zločine i to je jedna pogrešna teza koja je ovde izneta od predstavnika vlasti, jer niko od nas pojedinačno nikoga nije ovlastio da čini bilo koje krivično delo, a pogotovo krivična dela iz Glave DžVI Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.
Druga pogrešna teza koja se ovde nameće jeste da se pravi podela na one koji su za i koji su protiv ovog zakona. Srpska radikalna stranka je protiv ovog zakona, ali je takođe i za to da se izvede pred krivičnu odgovornost svako ko je učinio jedno od ovih krivičnih dela koja postoje u našem krivičnom zakonu, a to je 19 krivičnih dela iz Glave DžVI Krivičnog zakona SRJ, koji se primenjuje, i tu nema nikakvog spora.
Srpska radikalna stranka je protiv ovog predloga zakona iz nekoliko vrlo važnih razloga. Skrećem pažnju da Narodna skupština nema ustavni osnov da donese ovakav zakon. Ustavni osnov postoji samo onoliko koliko postoje i navijači koji bi glasali i rekli da postoji ustavni osnov, ali to već nije stvar prava i Ustava nego emocija i izvršavanja tuđih zadataka, ostvarivanja tuđih interesa.
Pre nekoliko dana u načelnoj raspravi sam skrenuo pažnju da bilo kakva sličnost između krivičnih dela koje pogrešno nazivate ratnim zločinima i krivičnih dela koja se vrše po osnovu organizovanog kriminala ne postoji, već da postoji ogromna razlika, a ovaj zakon upućuje na posebnu primenu odredaba Zakonika o krivičnom postupku koje se tiču progona lica iz organizovanog kriminala. Kod organizovanog kriminala disciplina grupe stvara krivična dela, a kod ratnih zločina samo nedisciplina može da dovede do krivičnog dela iz Glave DžVI Krivičnog zakona SRJ.
Dolazimo do centralne stvari. Predlog ovog zakona usvojio je OEBS, usvojio je Savet Evrope, usvojila je Karla Del Ponte i ko zna ko sve drugi i ako su usvojili zašto nam donosite taj zakon i zašto dajete nama. Zašto mi moramo da budemo naknadni? Valjda treba prvi da odlučujemo o tome da li nam je potreban zakon ili ne.
Treća pogrešna teza - ko je za ovaj zakon on je za to da pratimo Evropu. Pogrešna teza. Evropa i Amerika su se podelile oko Stalnog suda za ratne zločine. Već mesec dana DOS-manlijska vlast neće da se izjasni i da kaže da li je za bilateralni sporazum sa Amerikom ili ne, već navodno mudro ćute. Ćutali su dok nije došlo 120 miliona dolara, koje je sertifikovao Kolin Pauel, i sada može da ide ovaj zakon.
Ovo je uvredljiv zakon za svakog građanina ove zemlje. Zašto? Prvo zato što ima pogrešan naziv, prejudicira se stvar. Ne postoji ustavni osnov. Treće, mi imamo nadležne državne organe i imamo činjenicu da su se vodili krivični postupci zbog krivičnih dela koja su iz Glave DžVI.
Pre nekoliko dana u Vrhovnom vojnom sudu je okončan taj drugostepeni postupak, izrečena je presuda. Čak je nekoliko puta rigoroznija kazna od one prvostepene. Zašto formiramo posebne organe? Zar i posebnim organima treba da dokažemo da vršimo denacifikaciju? Da li na ovaj način treba da formiramo sud koji će da sudi još 2.000 predmeta koji se pripremaju protiv policije i vojske, koje su učestvovale u nekim oružanim sukobima? Neko zaboravlja da su oružani sukobi i rat način rešavanja jednog konflikta koji se nije mogao rešiti politikom i mirnim putem. Rat na ovim prostorima je došao sa strane. Bilo je protivrečnosti u bivšoj SFRJ, ali rat je direktno posledica mešanja sa strane, podsticanja secesije i podsticanja i gaženja ljudskih prava čitavih grupa stanovnika bivše SFRJ.
Nama ovaj zakon nije potreban. Dokaz za to je ono što se desilo pre nekoliko dana. Šljivančanin je osoba koje je prva optužena pred Haškim tribunalom 1995. godine. Da je bilo te efikasnosti na kojoj se insistira u razlozima za donošenje ovog zakona on bi već 1996. godine bio osuđen, a pre nekoliko dana ova vlast je rekla da imamo dokaze da Šljivančanin nema nikakvog uticaja i nikakvog udela u tom delu koji mu se stavlja na teret. Pravda i treba da bude spora. Problem istine je obrađen u pravu, ali nama ne treba niti sud, niti tužilac koji će da simuluje Haški tribunal na srpskom prostoru. Mi smo sposobni da izađemo na kraj sa tim, ukoliko je bilo nekih zloupotreba, ali niko nije učinio nijedno krivično delo u ime svih nas i oni koji plasiraju tu tezu neka se malo prisete čija je to teza. To je teza onih koji žele da nas pregaze, porobe, skrate i naprave od nas beogradski pašaluk. Sada se vraćam na početak: ko je za ovaj zakon, on je za to da Srbija bude beogradski pašaluk.
Radi se o običnom nesporazumu. Ako bi prihvatili ovu pravnu logiku koja postoji u ovom predlogu zakona, onda to znači da bi za pet dana ovde došao predlagač sa novim zakonom, gde bi predviđao specijalnog tužioca i specijalni sud za suđenje za krivična dela protiv časti i ugleda, a kroz 15 dana sa novim predlogom zakona o formiranju specijalnog tužioca i specijalnog suda za suđenje povodom krivičnih dela protiv života i dela čoveka i građanina. To je ta logika koja je prisutna u ovom predlogu zakona.
Glava DžVI Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije ne sme da se izvlači iz krivično-pravne materije. Za nju su nadležni svi nadležni sudovi i svi tužioci. I sada u tužilaštvu postoji uža specijalizacija, pa se zna i u opštinskom i u okružnom javnom tužilaštvu ako je u pitanju razbojništvo ide kod tog i tog zamenika javnog tužioca, ako je u pitanju falsifikat ide kod ovog drugog.
Nijedan drugi razlog ne postoji osim onaj centralni, a to je denacifikacija. Ona se svodi na sledeće. To je ono što vi mene niste razumeli. Ovde se stvara jedna lažna dilema: ili ovaj zakon, ili svi u Hag. Hag ne želi 2.000 ljudi. Hag je pokušao u Sofiji da formira istureno odeljenje Haškog tribunala pa Bugari nisu dozvolili. To je istina. I ta lažna dilema se zasniva na sledećem - ako idete u Hag, onda međunarodna zajednica po nekim pravilima osuđuje, ali ako to vi formirate u Srbiji, onda sami bacate pepeo na sebe, priznajete, još ste morali poseban sud da formirate, jer je neko u naše ime činio. Niko u naše ime nije činio. Niko. Verovatno su u pitanju neki događaji izazvani činjenicom oružanog sukoba, a verovatno i neki revanšizam. To treba da se osudi.
Molim vas, svako ko izađe da priča o ratnim zločinima, neka pogleda malo dokumentaciju. Državna komisija je od 1945. do 1953. godine sakupljala dokumentaciju o delima genocida i ratnim zločinima. Formirana je dokumentacija. Redovni sudovi su tada završavali posao, krivična odgovornost. Zašto formiramo posebno? Skrećemo pažnju, mi se kajemo. Zašto se kajemo? Jer smo branili svoju kuću i svoj prag.
Molim vas, nemojte to da radimo. Imamo naše sudove, imamo naše tužilaštvo, kakvo je takvo je, izvolite. Ubacimo odredbe, u krajnjem slučaju, o unakrsnom ispitivanju i o obaveznom vođenju stenograma i kraj priče. Može da se radi. Zašto niste to radili kada ste već tri godine na vlasti, zašto niste to radili...
(Predsedavajuća: Tri minuta.)
Ko vas je sprečavao? Hag? Obaveznom saradnjom, trgovinom, pet miliona dolara za Miloševića, za ovoga ovoliko, za onoga onoliko. To je jedini izvozni posao koji radimo. Kamo sreće da su ove pare uložene za poljoprivredu. One se ulažu za pritvorsku jedinicu, za sudije. Koje sudije? Decu nekih advokata i neke pripravnike koji pojma nemaju.
Pored ovih materijalnih razloga o kojima je pričala gospođa Pop-Lazić, ja moram da ukažem i na očiglednu suprotnost ove odredbe zakona o suzbijanju organizovanog kriminala sa Ustavom i sa Zakonikom o krivičnom postupku. Moram da vas podsetim da je prošle godine, oktobra meseca, Savezna skupština usvojila izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku i ugradila je odredbe od 504a do 504h. To su odredbe glave 29a, posebne odredbe o postupku za krivična dela organizovanog kriminala. Odredbom člana 504a stav 2. navedeno je: "Ako odredbama ove glave za slučajeve iz stava 1. ovog člana nije nešto posebno propisano, shodno će se primenjivati ostale odredbe ovog zakonika".
Ostale odredbe ovog zakonika o krivičnom postupku kažu "pritvor", a ne kažu "pritvorska jedinica", kada se priča o pritvoru, o uslovima i načinu kako se on određuje, koliko on može da traje, i postoje posebne odredbe u kojima se navodi kako se izvršava ta mera kojom se obezbeđuje obavezno prisustvo okrivljenog radi vođenja krivičnog postupka.
Pritvor kao mera sprovodi se u okružnim zatvorima, a Zakonik o krivičnom postupku kaže - Posebna prostorija, odnosno prostorija gde taj čovek boravi dok ne bude okončan krivični postupak. I formalni razlozi ukazuju da mi u posebnom zakonu, za koji ne postoji ustavni osnov da se donese kao poseban zakon na republičkom nivou, nemamo prava da tu prostoriju u okružnom zatvoru gde se privremeno zadržavaju pritvorena lica nazivamo pritvorskom jedinicom, a osim tog zakonskog razloga postoji i ovaj drugi, jer terminologija pritvorske jedinice upućuje na nešto što asocira na Haški tribunal. U prevodu to je i sud i tribunal, u zavisnosti od teksta koji se čita. Postoje posebna pravila na osnovu statuta, gde same sudije sebi dozvoljavaju da pišu postupak.
Možda su oni zbog prevođenja imali potrebu da to nazovu posebnom pritvorskom jedinicom, u okviru Ševeningena, jer je Ševeningen zatvor Kraljevine Holandije, redovni zatvor. U okviru tog zatvora postoje dva bloka, namenjena pre svega za smeštaj optuženih, Srba koji čekaju. Evo vidite, nekoliko meseci nemamo onaj termin "procesuiranje". Valjda su naučili ovi naši rukovodioci i funkcioneri da to u Srbiji ništa ne znači.
Mi ovaj pojam ne smemo da koristimo u našem zakonodavstvu, jer on ništa ne znači, i taj pojam ne samo što asocira, nego ne korespondira ni sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija ni sa Zakonikom o krivičnom postupku, a posebnim zakonom mi ne možemo da narušavamo jedinstveni pravno-politički sistem.
Znači, ne radi se samo o terminologiji, radi se i o suštini, jer neko ko se navikao na ovu terminologiju i na ovaj žargon pokušava da nam uvede i taj način razmišljanja, i taj značaj koji Hag daje pojmu pritvorske jedinice. Zato smo i predložili ovaj amandman. Tražimo da Narodna skupština prihvati ovaj amandman, jer ukoliko se ne prihvati ovaj amandman, onda će ovo biti prvi izuzetak, a ukoliko, ne daj Bože, izglasate onaj pretposlednji zakon, koji se tiče ratnih zločina, to će biti drugi slučaj gde se ponovo na najgrublji način krše postojeći zakoni ove zemlje, a Narodna skupština ne sme da krši svoje prethodno donete zakone, pogotovu one zakone koje na opšti način regulišu pojedine oblasti.
Usvajanje ovog amandmana ne samo što je pravno moguće, nego je i neophodno da se iz ovog neustavnog zakona izbace sve odredbe koje se tiču ovlašćenja specijalnih organa. Ovlašćenja specijalnih organa za to krivično gonjenje sadržana su u Zakoniku o krivičnom postupku. Ono što je aprila meseca gospodin Batić ovde predlagao da ide kao ovlašćenje, to su sve one odredbe od 15a do 15 ne znam kog slova, kojima su data preširoka ovlašćenja kojima se na najgrublji način krše osnovna ljudska prava svakog pojedinca u ovoj zemlji.
Posebno podvlačim, u ovom amandmanu traži se brisanje člana 2. i 3. osnovnog teksta ovog zakona, jer te odredbe su u direktnoj suprotnosti sa odgovarajućim odredbama Zakonika o krivičnom postupku. Te odredbe na jedan potpuniji način regulišu to što predlagač misli da je ovlašćenje specijalnih organa za krivično gonjenje, i oko pritvora, i načina obezbeđenja dokaza, kao i same suštine borbe protiv organizovanog kriminala.
U Zakoniku o krivičnom postupku postoje odredbe koje daju mogućnost organima nadležnim za borbu protiv organizovanog kriminala da koriste i simulovane poslove, naravno, u saradnji sa sudom, na osnovu pismenog akta nadležnog sudije, da koriste prikrivenog islednika, da koriste još jednu meru koja se zove kontrolisane isporuke. U odredbama Zakonika o krivičnom postupku, postoji čak i onaj famozni - svedok saradnik.
Znači, ako je Narodna skupština Republike Srbije htela da suzbije organizovani kriminal, prekoračila ovlašćenja, formirala posebna odeljenja policije, tužilaštva i suda za krivično gonjenje, onda neka koristi sve ono što postoji u postojećem Zakoniku o krivičnom postupku. Zato je potrebno da se sve te odredbe izbace, kako bi taj zakon koliko-toliko ličio na nešto i da bismo mogli da kontrolišemo izvršnu vlast i sudsku vlast da ne krši ljudska prava.
Ovaj predlog zakona i ono što je urađeno za protekla tri meseca sa ljudima koji su hapšeni, medijski blaćeni, čak pravljenje insinuacija da iza organizovanog kriminala stoje određene političke stranke, doduše, evo 15 dana nijedan član Vlade nije optužio SRS da je podstrekač, pa ni finansijer i da ne pričam sve šta smo imali prilike da čujemo, a da bez bilo kakve trunke i krivične i moralne odgovornosti to iznose, pa je zato potrebno da izbacimo ove odredbe o ovlašćenjima i da omogućimo da se u redovnom postupku sprovede kontrola. Ovaj zakon dokazuje onu čuvenu maksimu - bolje je, kvalitetnije, ljudski je da i 1.000 kriminalaca bude na slobodi, a da jedan nevin čovek jedan dan ne prespava u zatvoru.
Kako to mislimo da štitimo ljudska prava, sa ovakvim improvizacijama u borbi protiv organizovanog kriminala? U ovoj akciji "Sablja" organizovani kriminal nije uništen, samo je promenio svoje pojavne oblike, formirala se nova mafija, jer je prethodnu trebalo uništiti. To je rezultat ove akcije, a droga i dalje postoji, pranje novca i dalje postoji, organizovani kriminal i dalje cveta, a vlast deluje tragikomično kada dva-tri meseca priča o organizovanom kriminalu, a pre neki dan izađe ministar Dušan Mihajlović i kaže - organizovani kriminal više ne postoji. Ako ne postoji organizovani kriminal, onda šta će nam zakon. Šta će nam specijalna ovlašćenja?
Juče sam vam u načelnoj raspravi ukazao: postojeći Zakonik o krivičnom postupku dozvoljava da svako lice za koje postoji veliki stepen verovatnoće, odnosno osnovana sumnja da je izvršilo neko krivično delo skoro četiri godine provede u pritvoru, ali je problem što kod nas ljudi odlaze u pritvor a da ne postoji nijedan dokaz, da se tokom pritvora, istražnog postupka ne obezbeđuje nijedan dokaz, pa da bi se opravdao pritvor i sprovođenje istrage, izmišljaju se, navodno, neka nova krivična dela. To je nedopustivo, to je zabranjeno, to je dokaz da ne idemo ka putu zaštite ljudskih prava i demokratizacije, nego idemo ka represiji.
Član 2. Predloga  zakona treba da ostane. Verovatno će većina da ga izglasa. Ali, budite uvereni da će ostati kao dokaz da smo danima raspravljali u Narodnoj skupštini o nečemu što je besmisleno. Besmisleno je zato što je sve to regulisano Zakonikom o krivičnom postupku. Ako je predlagač smatrao da je potrebno da ostane ovako predložen član 2. zbog nekoliko reči kojima se definiše ko je prvostepeni, a ko drugostepeni organ, onda je i to nepotrebno, jer je u nekim drugim odredbama Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala precizno definisao da se radi o posebnom odeljenju okružnog suda i posebnom odeljenju apelacionog suda, koji još ne postoji.
Vezivanje prvostepenog i drugostepenog organa u odredbi koja reguliše pritvor je stvarno besmisleno, jer ovu odredbu nijedan sudija neće da primeni. Svi će da primene Zakonik o krivičnom postupku i one odredbe koje regulišu nadležnost sudskih organa. Ali, vidite i sami, Narodna skupština doživljava i ovu vrstu omalovažavanja, jer mi mesecima pričamo ovde o nekim zakonima, vodimo neku raspravu, verujte, pričamo o nekim pitanjima i oblastima koje uopšte ne interesuju naše građane.
Verovatno je onaj ko je predložio ovakve izmene zakona došao do zaključka - bolje da se narodni poslanici u ovoj prostoriji bez TV prenosa zabavljaju odredbama besmislenih zakona nego da se nalaze u svojim opštinskim odborima ili na ulicama, na barikadama, gde bi komunicirali sa građanima. Predlagač praktično potvrđuje da mi danas imamo produženo vanredno stanje. Produženo je preko medija, nema TV prenosa, nema mogućnosti da se obratimo našim biračima i da im ukažemo šta sve trpimo od ove vlade poslednjih meseci, da se prosto igramo kao mačka i miš, sada ćemo da menjamo, sutra ćemo to što smo promenili da brišemo.
To je verovatno interesantno, verovatno neko smatra da je to najveći domet u političkom delovanju, ali ja moram da upozorim sve, i vlast i opoziciju, da se prema rezultatima ceni uspešnost i neuspešnost neke politike, a ne prema političkom mangupluku - da li će neko da bude dovoljno mudar, dovoljno podmukao da nešto podmetne dok se sve u državi raspada. "Baba peva, češlja kosu, a oko nje gori selo".
(Predsedavajuća: Molim vas da govorite o sadržaju amandmana.)
Da, da, to je baš sadržaj amandmana, gospođo Čomić, jer je ovaj amandman u direktnoj vezi sa stanjem i sa onim što je radila izvršna vlast i pojedini sudovi i tužilaštva za proteklih nekoliko meseci, jer vi znate da smo mi prošlog puta ovde usvojili jednu odredbu koja kaže - u roku od 90 dana preispitaćemo da li ćemo da primenjujemo zakon.
To otprilike dođe kao što je bila ona situacija juče, sa one dve uzastopne opomene poslanicima DSS-a. Uvek kad je sukob između poslanika i Čede Jovanovića pobedi Čeda Jovanović. I sada isto. Kada je u pitanju sukob između ovog zakona i Zakonika o krivičnom postupku koji sadrži te odredbe kojima se garantuje minimum profesionalnosti, prednost dobija Vladan Batić, Vlada Republike Srbije...
Pa jeste, gospođo, ja sve vreme pričam o pritvoru i pričam o jednoj činjenici koja ne verujem da vam nije poznata. U Zakoniku o krivičnom postupku je apsolutno sve regulisano kada je  pitanju pritvor. Apsolutno sve. I, ne možemo da prihvatimo i ne možemo da se pomirimo s tim da nam neko podmeće kukavičja jaja; kroz ovlašćenja organa provlači pritvor i stalno nas vraća na Odluku o uvođenju vanrednog stanja, na naredbu o merama koje se sprovode; da se podsetimo da Ustavni sud nije nije ocenio saglasnost te odluke i naredbe sa Ustavom Republike Srbije.
Mi se stalno vraćamo i vrtimo u krug oko jednog te istog pitanja - kako da zaštitimo ljudska prava onih ljudi za koje ne postoji apsolutno nikakav dokaz da pripadaju tome, a oni su medijski oblaćeni, držani su u pritvoru. Pitajte malo advokate koliko su čekali na odobrenje istražnog sudije da se dozvoli poseta. Pa, verujte, tolike hiljade advokata nisu pogrešile kada su htele da štrajkuju, jer jednostavno nisu hteli da učestvuju u ovim postupcima, da budu saučesnici u kršenju ljudskih prava.
Sve je to u vezi sa ovim amandmanom, sve je to u vezi sa članom 2. Predloga zakona, koji ne sme da stoji.
Srpska radikalna stranka smatra da ne postoji nijedan razlog da ovaj zakon ne stupi na snagu na način i u rokovima određenim Ustavom Republike Srbije, ali koristimo priliku da kažemo zašto ste predvideli ovaj kraći rok, odnosno narednog dana od dana objavljivanja. Verovatno predlagač računa da na taj način pokazuje blagost, ali prema kome. Pokazuje blagost prema onima koje je tri meseca preko svih medija prozivao, ukazivao i navodno dokazivao da su lica koja pripadaju grupi koja se naziva organizovani kriminal, pa sada prosto nije jasno kada je Vlada ona prava Vlada, koji je njen pravi stav. Da li kada smo menjali ovaj zakon pre nekoliko meseci ili danas? Prošli put je bilo one strogosti, rigoroznosti. Sećate se one izjave ministra Dušana Mihajlovića - ko pokuša maltene, da pruži otpor policiji, biće likvidiran. I odmah sutradan su dva ključna svedoka likvidirana, po sistemu da mrtva usta ne mogu da govore.
Sada su se izgleda okolnosti promenile ili, da budem precizniji, prilike su se promenile. Izgleda da oni što preko interneta prate ovaj direktan prenos i u zemlji i u inostranstvu ne mogu više ni da opravdaju ono što je činjeno za ovih nekoliko meseci, od 12. marta 2003. godine, jer očigledno i oni su postali svesni da sve to što je urađeno može da se stavi na jednu kamaru i da se kaže da su to sve dokazi o zloupotrebama vlasti.
Ova blagost, da narednog dana stupi na snagu ovaj zakon, bi otprilike značila da bi svi oni koji su u pritvoru ili u nekom stadijumu postupka na osnovu onih odredbi zakona, koje se po članu 1. ovog predloga zakona brišu, praktično sutradan bili slobodni, pa bi proizašlo da ih je oslobodio zakon i Narodna skupština i da su zbog toga oni pušteni, što naravno nije tačno. Ukoliko postoje razlozi da se ti ljudi puste da se brane sa slobode i da ne budu više u pritvoru, onda nije potreban zakon, ova izmena zakona, nego je potrebno primeniti postojeće zakone.
Vidite, izvršnoj vlasti je teško da prizna da je pogrešila, i ove izmene koje su danas na dnevnom redu su uzrokovane svojevrsnim pritiskom koji je došao iz inostranstva. Ne samo od ovih nevladinih organizacija koje se bore za zaštitu ljudskih prava, ne samo od advokata i advokatske komore, nego i drugih međunarodnih organizacija koje jednostavno ne žele da stoje iza ovoga. Mnogi u Savetu Evrope ne žele da se identifikuju sa ovom vlašću.
Ova vlast je stvorila sliku kod građana da sve što radi radi uz saglasnost i po nalogu Zapada, a Zapad ne želi da građani Srbije više imaju sliku o njima na bazi predstavnika ove vlasti i to je jedan razlog zbog čega se traži da ovaj zakon hitno stupi na snagu. Puj pike ne važi se, šalili smo se, pogrešili smo. Batića nema, ostavio je samo svoje knjižice. Revoltiran je, ljut, verovatno zato što se smrtna kazna nije vratila.
Malo ko od njih ima obraza da bude prisutan ovde i da čuje šta se desilo. Desilo se upravo ono na šta smo upozoravali pre dva meseca da će da se desi. Zato je mnogo bolje, pa makar i neustavan, ali neka u tim završnim odredbama taj zakon stupi na snagu na način kako je to propisano Ustavom.
Koristim ovu priliku, pošto smo na kraju ovog zakona, gospođo predsedavajuća, mislim da ovde nemamo kvorum za rad. Celo pre podne ga nemamo, pa bih zamolio da se povade ove kartice, da se utvrdi kvorum i da vidimo ko to želi da radi, a ko to ne želi da radi.
Ovim amandmanom i sledećim amandmanima Srpska radikalna stranka je predložila da se ovi članovi Predloga zakona o dopunama Krivičnog zakona Republike Srbije brišu, iz jednostavnog razloga što su ove dopune višak, nepotrebne, jer duboko zadiru u nešto što se zove rad suda i obavljanje sudijske funkcije.
Pokušao sam u načelnoj raspravi da ukažem da u postojećem Krivičnom zakonu, Osnovnom, kako se sad zove, postoji odredba člana 69. kojom je uređena mera - oduzimanje predmeta, i to predmeta koji su korišćeni za izvršenje krivičnog dela i predmeta koji su nastali izvršenjem krivičnog dela. Ukazao sam vam da ukoliko je taj predmet svojina učinioca krivičnog dela, on se oduzima; ukoliko je taj predmet svojina trećeg lica, oduzima se pod određenim okolnostima. Ukazao sam i na onaj treći stav koji kaže da se izuzetno zakonom može propisati da se ova mera obavezno izriče za određena krivična dela.
Taj stepen društvene opasnosti i elemente bića svakog krivičnog dela utvrđuje Narodna skupština kada definiše određeno krivično delo i propisuje sankciju i propisuje mere. Prošli put sam ukazao da je to pravo iskoristila Narodna skupština Republike Srbije i da postoji nekoliko članova Krivičnog zakona Republike Srbije u kojima je ta mera kao obavezna i propisana, uz krivičnu sankciju koja se izriče.
Ukazao sam i na nelogičnost te procene stepena društvene opasnosti i opravdanosti izricanja ove mere; i možda je baš dobar primer upravo krivično delo iz člana 228. Krivičnog zakona Republike Srbije, a to je izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namenjenih za izvršenje krivičnih dela. U okviru tog člana ne postoji obavezna mera oduzimanja predmeta.
Verovatno se većina vas slaže sa tim da to nije logično, jer ukoliko se kod tog krivičnog dela predmeti obavezno ne oduzimaju, koje bi to drugo krivično delo bilo za koje bi ta mera bila obavezna, ako se posmatra stepen društvene opasnosti, ako se posmatra šta je zaštićeno dobro, ako se posmatra i utvrđuje način na koji je neko krivično delo urađeno.
Ovim predlogom zakona o dopunama ovog zakona praktično se dopunjuju samo one odredbe koje smo prošli put ugradili u Krivični zakon Republike Srbije (i to je čitav kompleks krivičnih dela), kojima se navodno štite autorska prava, štite maloletnici, štiti "Majkrosoft", kao autor najvećeg broja kompjuterskih programa koji se očigledno nalaze u nekoj fazi zloupotrebe i potrebna je zaštita. Uopšte ne postoji nijedan opravdani razlog zašto za ova krivična dela da ova mera bude obavezna. Zašto da bude obavezna, kad ta diskrecija postoji kod sudije koji izriče prvostepenu presudu?
Prošli put sam ukazao da i kod krivičnog dela ubistva ne postoji obavezna mera oduzimanja predmeta. Ali, po logici, stvari nijedan sudija neće sebi da dozvoli taj luksuz da nekoga osudi za krivično delo ubistva, a da ne izrekne meru oduzimanja pištolja, puške, noža ili drugog sredstva kojim je učinjeno krivično delo. Naprosto, sudije to primenjuju po nekom automatizmu, na bazi sudske prakse, bogate sudske prakse, stavova koji su za sudije praktično obavezujući. Oni u stvari i kreiraju tu kaznenu politiku, stavovi Vrhovnog suda, stavovi svih naših sudova, u pogledu primene odgovarajućih odredbi Krivičnog zakona.
Zato ne postoji razlog da mi "Majkrosoft" štitimo i merom obaveznog oduzimanja predmeta, ako je u prometu, ako je nastalo itd. A ukoliko bi ostala ova odredba ...
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Da li bih ja mogao da nastavim?
(Predsedavajuća: Da li koristite drugo vreme? Izvolite.)
Ukoliko bi obavezno bilo oduzimanje predmeta, verujte, kod nekih krivičnih dela bismo došli u jednu besmislenu situaciju. Ako je neko na nekom kompjuteru tamo napravio neki virus, ili sa tog kompjutera ušao u neki sistem i poremetio nešto tamo i to sada predstavlja krivično delo, taj kompjuter, možda u vašoj kući, ako je neko obio kuću pa to iskoristio, jeste predmet krivičnog dela i vama se oduzima po ovoj izričitoj odredbi ovog zakona. I to se obavezno ta mera izriče, a slaba je vajda što ćete vi imati pravo na naknadu štete od izvršioca krivičnog dela. Zbog toga je potrebno da ovo bude diskreciono ovlašćenje sudije, koji će, imajući u vidu način na koji je izvršeno krivično delo, stepen društvene opasnosti i sve okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja krivičnog dela, a naročito okolnosti nakon izvršenja krivičnog dela, da proceni da li ima mesta primeni ove mere.
Ukoliko se ovo ovako zakiva, cementira, onda, verujte, ne postoji logičko objašnjenje zašto to isto nije predviđeno za druga krivična dela. Zar je moguće da i na ovaj način moramo da dokazujemo kako smo, navodno, preduzeli sve mere, ugradili sve u naše propise, kako bismo zaštitili autorska prava stranaca? Pa mi valjda štitimo autorska prava naših ljudi, naših građana. Odakle taj poriv da sve što dolazi kao nalog mora da se sprovede, pa makar bilo besmisleno u našim okolnostima?
Ovo možda ima opravdanja u Nemačkoj, u Francuskoj, ali u našem pravno-političkom sistemu je ovo tragikomično, jer devalvira i ovaj naš sud, devalvira postojeće stavove sudske prakse, obavezujuće sudske prakse, isključuje mogućnost da sudija utvrđuje sve okolnosti i da procenjuje, a predlagač čak ide toliko daleko da u obrazloženju navodi nekoliko stvari koje direktno vređaju sve ljude koji se bave profesijom sudije. Praktično je ovo zakon kojim se izražava nepoverenje prema sudijama. Zašto nepoverenje? Zar i na ovaj način treba da se lustriraju? Zar i na ovaj način treba oni dodatno da se stiskaju, pritiskaju, da moraju po svaku cenu nešto da rade? Okolnosti, recimo, ukazuju da uopšte nije opravdano da se izriče ta mera.
Narodna skupština je ovlašćena da proceni stepen društvene opasnosti. Narodna skupština je ovlašćena i dužna da vidi da li je taj stepen ugrožavanja ljudskih prava nastupio, da je potrebno da se kod svih ovih krivičnih dela obavezno izriče ova mera.
Mi iz Srpske radikalne stranke smatramo da u čitavom kompleksu ovih krivičnih dela obuhvaćenih ovom dopunom Krivičnog zakona ne postoji nijedan razlog da ova mera bude obavezna, već treba prepustiti sudijama da, u skladu sa propisima, u skladu sa zakonom, procene, utvrde i odluče da li će da se primeni ova mera. Naravno, i ova tačka dnevnog reda se uklapa u onu pređašnju priču, zbog koje sam opomenut, bavimo se trivijalnim stvarima, ipak selo gori, zapamtite.