Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Srpska radikalna stranka sledi onaj svoj početni stav, još kada je bio na dnevnom redu Predlog ovog zakona, mi nismo glasali za ovaj zakon. Pre mesec, dva, tri, aprila meseca, bili smo i protiv odluke o izboru članova Saveta za radiodifuziju i naveli smo brojne razloge zašto ne želimo da učestvujemo u ovoj igrariji. Umesto da nas predlagači i skupštinska većina demantuju, oni danas, nažalost, samo potvrđuju da je sve ono što smo rekli tačno i da je do tančina pogođen scenario - kako da se što duže razvlači ova tema i ne zalazi u neka, nazovistečena prava, medijske, ekonomske i političke interese.
Na početku ove sednice mi smo ukazali, u ime Srpske radikalne stranke, da nisu ispunjeni uslovi po Poslovniku da se ovo uvrsti u dnevni red. Naravno, predsednik Narodne skupštine je rekao - nema povrede - ali je predstavnik predlagača, gospodin Pajtić, izašao ovde i rekao - tri tačke, tri razrešenja, tri tračke, posebne, smeštene su u jednu tačku dnevnog reda, tri odluke, i kad pogledate, nijedan formalno-pravni uslov nije ispunjen da te odluke budu na dnevnom redu. To većina rešava po principu kartica.
Šta je rezultat ove ujdurme? Rezultat je što po Zakonu o radiodifuziji za razrešenje ova tri člana potrebno je da glasa većina od ukupnog broja narodnih poslanika. Verovatno taj broj neće da se postigne ovde. Može da se postigne kod Radenovića, ali za prva dva teško da će se postići, jer predlagač je ovde napravio jednu podvalu. Da bi se to shvatilo, samo bih ukazao na jedan primer - šta bi se desilo da Vlada Republike Srbije bude predlagač nekog zakona, teče rasprava o tom predlogu zakona i oni kažu - povlačimo taj zakon, mi smo samo dali taj zakon da čujemo vaše mišljenje.
Ni jedan uslov nije ispunjen da se ovo nađe na dnevnom redu. Molim vas, ako se pogleda pismo koje je uputio Savet, videćete da u tom pismu stoji da oni traže da se predsednik Narodne skupštine, na pravno valjani način, još jednom izjasni o statusu tri člana Saveta. Mi nemamo to ovlašćenje. Po zakonu Savet može da traži razrešenje nekog člana, ali ne može da traži da se mi izjasnimo, pa onda da se kaže - oni to traže zato što je DSS predložio stavljanje van snage.
Znači, uopšte nemamo inicijalni akt za razrešenje. Pošto nema inicijalnog akta za razrešenje, onda su, praktično, propuštene sve ove odredbe iz člana 29. stav 2. koje kažu da je potreban obrazloženi predlog za razrešenje, da se utvrde sve relevantne okolnosti i da se omogući članovima, čije se razrešenje traži, da se oni izjasne. Ovde je napravljena kompletna papazjanija.
Bez predloga za razrešenje izjašnjavao se Zakonodavni odbor, Odbor za informisanje, a ovi članovi međusobno se optuživali, pravdali i ko zna šta sve radili. Mi uopšte danas ne možemo da raspravljamo o ovome. Naravno, i onaj ko je predložio ovakav predlog odluke, u obrazloženju kaže - ne tražim da se on razreši, nego samo da pričamo o tome. Valjda će posle te priče i zbog toga što ne može da se izglasa odluka, oni biti legalni, legitimni.
Šta bi oni trebalo da rade? Morali bi da opravdaju onih 680 miliona iz budžeta, odvojenih za RTS. Zašto bi mi više plaćali RTS, kad on ne želi da izveštava javnost šta mi radimo ovde.
Šta je zadatak tog radiodifuznog saveta? Verovatno do unedogled da se drži ovo nedefinisano stanje i da se vidi, u tom obračunu medija, nekih ekonomskih i političkih interesa lobija koji stoje iza pojedinih medija, ko će da dobije odgovarajuću frekvenciju i da zakonski uspostavi svoj neki monopol.
Zato se pravi zbrka, zato se pravi nemir unutar ovog radiodifuznog saveta.
Faktički, iako je Zakon donet pre godinu dana i pre dva i po meseca izabrani ovi članovi, mi nemamo savet, Zakon se ne primenjuje i dalje imamo haos na tom medijskom tržištu. Ali, to je interes. Čiji? Većine, interes onoga koji je predložio odluku radi uspostavljanja samo neke diskusije i onda stvaranje nekog zaključka, da pošto nije izglasano razrešenje, oni su punopravni, punovažni i mogu da rade.
Osim toga, dva člana su podnela ostavke. Ne znam da li je neko od nas dobio te ostavke. Ako su podnete ostavke, onda mi treba, ako se držimo slova zakona, da sprovedemo postupak izbora ta nova dva člana. Stičem ovde utisak kao da su te ostavke medijski puštene, možda stoji u Skupštini, ali se ne iznosi, jer se, navodno, čeka ovo, ako je moguće da se pomire rogovi u vreći, pa da se isparceliše - ovo će ova interesna grupa, ovo će druga interesna grupa.
Zamislite o čemu mi pričamo. Ovde gledamo i neke biografije. Gotovo da se ova dva kandidata utrkuju u tome ko je više doprineo 5. oktobru, pa čak ovaj prvi Cekić kaže - bio sam pirat, radio-pirat, bez dozvole sam radio. On će i sutra bez dozvole da radi. Zašto bi njega obavezivao neki novi zakon? Vidite, njega ništa ne obavezuje, apsolutno ništa. On je profesor neke etike i on drži neku svoju etiku, priča nam neku svoju etiku. U Skupštini ima ljudi koji su radili sa njim još od onog prvog Indeksa, kada su parčali B92 itd. Vrte se sve jedni isti ljudi.
Lobi je jak, u pitanju su velika sredstva, u pitanju je priprema za predstojeće izbore. Na delu je sputavanje javne reči. Ovo je produženo vanredno stanje. U susret novim izborima, mediji treba da se zaplaše da ne smeju da puštaje informacije o aktivnostima opozicionih stranaka. Sve što je u vanrednom zasedanju danas i sutra, ima samo tu funkciju kako da se zaustavi javna reč, kritika, kako da se sačuva vlast.
SRS ne želi u tome da učestvuje. Mi smo vam rekli da će ovo da se desi. Isto ima da vam se desi sa komisijom za lustraciju, potpuno isto. Biće lustracija lustratora. Ovde je eksproprijacija eksproprijatora.
Nezavisni mediji, njihove slobodne asocijacije vi tretirate kao neke institucije. Nisu to institucije, to su ekspoziture, to su, nazovinezavisni mediji, koji su u vreme najžešće ekonomske krize i blokade iz inostranstva dobijali sredstva i formirali informativna glasila kod nas. Nemoguće, nelogično - beda i sirotinja, a mediji rastu, stvaraju se. Tako je "Danas", tako je "Blic", tako je i ova nova "Košava", tako je "B92". Pogledajte "Pink". Ima li još neke stranke kojoj taj Pink neće da služi? Svima će da služi, samo da očuva svoju medijsku imperiju.
U toj vašoj DOS-manlijskoj svađi mi ne želimo da učestvujemo. Ne želimo da se svrstavamo ni na jednu stranu. Nama je želja, kao političkoj stranci, da što pre raspištete izbore i da narodnom voljom i jedni, i drugi i treći, u paketu, odete što pre.
Zapamtite, vaša ministarka, kako vi to volite da kažete, za saobraćaj i veze je pre nekoliko dana rekla: "Pa, nisu toliko važni ti mediji, niti taj etar, postoji digitalni zapis, pa je možda čak i besmisleno što toliko pričamo o radiodifuznom Savetu". Zapamtite tu poruku. Na sve moguće načine će se sprečiti opozicija, sprečiće se javna reč za sledeće izbore, kako bi se očuvala ova ili neka druga, ali opet DOS-manlijska vlast. Zato mi ne želimo da učestvujemo u ovome.
Pošto više ne mogu da se kriju ni ovi problemi, dobro je što je ova rasprava malo potrajala i što smo imali prilike da čujemo i poslanike DOS-reforme, i ostatka itd. Dobro je što gotovo svi su potvrdili da je došlo do neke greške u proceduri, kako to neki kažu. Zbog te procedure, mi danas raspravljamo.
Sada, ako tu postoji saglasnost da je greška u proceduri, onda moramo da odgovorimo na pitanje, a ko je taj koji nas posle tri meseca ponovo vraća na temu izbor članova saveta radiodifuzne agencije. Naravno, ako se pogleda Zakon o radiodifuziji, može da se vidi da se u nekoliko članova pominje Skupština, ali samo na dva mesta predsednik Skupštine i to u članu 27. i u članu 31.
Kada se kaže Skupština u zakonu na nekog se misli, u pogledu garancije da će postupak izbora i razrešenje da bude u skladu sa zakonom. Ako pozovemo u pomoć naš poslovnik, onda po članu 2. našeg poslovnika, predsednik narodne skupštine predstavlja Narodnu skupštinu. U članu 28. je navedeno šta sve radi predsednik Narodne skupštine, pa se kaže i ono drugo, sve na šta je ovlašćen po zakonu.
Ako se pogleda član 65, vidi se da Odbor za informisanje i kulturu ima neke nadležnosti, pita se za nešto, ali nije to radno telo koje treba javno da oglasi sve kandidature. Pošto je Zakonodavni odbor došao do zaključka da postoji neka proceduralna smetnja oko izbora i onoga što radi Narodna skupština, svi propusti procedure su bitne povrede postupka, nema tu relativnih, nema tu nebitnih.
To što 30 dana nisu bili stavljeni na uvid javnosti svi podaci o kandidatima predstavlja bitnu povredu postupka i mi danas nezakonitim razrešenjem ne možemo da uspostavimo zakonito stanje nezakonitim izborom, koji se desio pre nekoliko meseci.
Pre nekoliko dana je istekao i rok od tri meseca i sasvim je očigledno da radiodifuzni savet ne radi tri meseca, te su se sklopili drugi uslovi za njihovo kolektivno razrešenje, jer mi, praktično, taj radiodifuzni savet i nemamo. Što se tiče podnetih ostavki, onaj koji je predložio te kandidate koji su podneli ostavke dužan je odmah da uputi novi predlog, a rok mu ističe, pošto je rok tri meseca. Ovo razrešenje danas je beznačajno i neće da popravi stanje u radiodifuznom savetu i to je cilj celokupne ove inicijative oko razrešenja i vraćanja ove tačke dnevnog reda.
Šta je cilj? Očigledno da je cilj da posle ove današnje rasprave i bez obzira kakva se odluka bude donela, radiodifuzni savet nekako skupi pet članova, pa da nešto pokuša da radi. Ali, opet, biće prigovora bilo šta da uradi. Znači, radiodifuznog saveta neće biti do daljnjeg, a oni koji su zainteresovani ima da sačuvaju svoj monopolski položaj. Dokle? Do nekih novih izbora, do promene neke vlasti i uspostavljanja novih principa i novih pravila.
Priča se ovde da dva člana čije se razrešenje predlaže ne mogu da snose posledice neke greške koja potiče od Narodne skupštine. Mogu da snose posledice i moraju da snose posledice i to što snose posledicu, ne pogađa njih, nego pogađa nas i pogađa instituciju koja se zove savet radiodifuzne organizacije. To što su oni ova dva - tri meseca predstavljali da su članovi nekog saveta, a očigledno nezakonito izabrani, ne znači da su oni stekli neka lična prava, pa sada ta njihova stečena prava niko ne može da na njih utiče. Nemaju ni jedno stečeno pravo. Oni su izabrani na javnu funkciju i da se bave javnim poslom. To što su oni u tom savetu, to je javna stvar, to podleže reviziji i to podleže i drugim načinima saobražavanja njihovog izbora i rada sa zakonom.
Oni ne žele da rade u tom savetu, jer ne mogu da se dogovore. Taj savet ne postoji i mene prosto čudi da jedan čovek sa crnom mantijom sedi u takvom društvu. Koji je to interes koji njega primorava da tamo glumi člana nekog organa koji suštinski ne postoji. Bez obzira da li je neko delegiran ili nije, njemu mesto nije u tom savetu, jer taj savet je sam sebe diskreditovao. Svi oni koji su komentarisali o tom savetu praktično ne žele da taj savet radi. Postoji neka instalisana smetnja u samom zakonu, u samoj ideji. Ideja je očigledno nametnuta, a država ne želi da preuzme odgovornost za stanje ni u medijima, ni u raspodeli frekvencija.
Dakle, rezultat ove današnje rasprave verovatno bi mogao da bude još nešto što je nezakonito, ali postoji samo jedna stvar koja bi bila zakonita posle ove rasprave, a to je da odredimo ko je odgovoran u Narodnoj skupštini što je procedura prekršena prilikom izbora članov Saveta za radiodifuziju. Mi, ako to pitanje ne budemo rešili, stalno ćemo se vraćati i povodom Komisije o lustraciji i povodom drugih komisija i povodom svih zakona koje je donela ova Narodna skupština.
Za proteklih tri ili četiri meseca mi vodimo raspravu o istim zakonima. Organizovani kriminal, krivični zakon, ratni zločini, tužilaštva, sudovi, izbori, razrešenje i to je ono sa čime se zabavljaju narodni poslanici, da ne bi išli u svoja mesta, da ne bi držali mitinge i pozivali narod i ukazivali narodu kakva je struktura i kakva je suština ove vlasti.
Neko je rekao da su mnoge države prošle kroz tranziciju i nisu imale ovakvih problema sa svojim objektivnim, nepristrasnim telom za raspodelu frekvencija. Verovatno da nisu imali problema ovakvih kao što mi imamo. Mi ih imamo zato što ova garnitura ljudi koja je na vlasti, ona je izašla ispod jednog šinjela. To je taj šinjel koji je gazio ovde, koji je čupao brkove, koji je proganjao, koji je vršio konfiskaciju, denacionalizaciju itd. To je ta struktura ljudi koja misli da se ništa nije promenilo. Otišao je jedan koji je držao monopol.
Priča se da ne možemo da izaberemo devetoro. Ne možemo. Zašto? Zato što nema demokratskog standarda, zato što se tolerancija nakaradno shvata. Ovde se tolerancija shvata kao obaveza onoga ko je zatvoren da bude miran, a ne kao obaveza onoga koji je moćan, ko je jak i ko drži vlast da popusti radi opšteg dobra.
Dok se tako tumači tolerancija, dok se ovako sputavaju mediji, dok se ovako gasi svaka javna reč, proganja opozicija i finansijski i ovako i na drugi način, neće biti napretka, neće biti ni radiodifuznog saveta, neće biti ni komisija za lustraciju, već ćete sami sebe da lustrirate i sami sebe da proganjate. Radite to, samo znajte da se primaklo.
Hteo sam u ime Srpske radikalne stranke da iznesem stav povodom ovog predloga, da ukažem na nešto što je i u našem poslovniku, to je član 133. stav 2, a i Zakon na koji se pozivate kao predlagač u članu 23. vrlo je precizan i jasan i kaže - članove komisije predlaže predsednik Narodne skupštine tako da za svako mesto iz svake grupe, određeno je u stavu 1. ovog člana, mora predložiti bar dva kandidata. To znači, mi ne možemo da radimo ukoliko tu nema 18 kandidata.
Mi smo od strane predlagača obavešteni da je prvi kandidat sa podliste Vrhovnog suda odustao. Dobili smo i od vas informaciju da su i dva člana koja ste vi predložili iz reda narodnih poslanika odustali. Sada praktično ovde imamo dva člana iz grupe narodnih poslanika, ali oni su bili na istoj izbornoj listi, i gospodin Radulović i onaj drugi, oni su isto iz poslaničke grupe DOS, jedinstvenog DOS-a, to je ista izborna lista i ne bi bilo dobro da mi sada vodimo raspravu, pričamo o nekim stvarima, a već u startu imamo nešto što je kršenje prodedure.
Drugo, znate, vrlo nam je neprijatno kada izađete za govornicu i saopštite nešto što apsolutno nije tačno. SRS je u 16,40 časova dobila vaš akt kojim tražite da predložimo kandidate za ovu komisiju. Niko nas nije konsultovao niti pitao, a ovaj materijal je skarabudžen u petak ili u subotu, da se na brzinu progura, da to krene sa ovom sednicom. Molim vas da malo poslušamo ovaj poslovnik, vidite, dobro je da se sada svi pozivamo na Poslovnik, dobro je što priznajemo kad se pogreši, da ne bismo ponovo dolazili u situaciju da priznamo greške.
Odložite ovu tačku dnevnog reda jer očigledno nije ispunjen ni jedan od ovih propisanih uslova ni Poslovnikom ni Zakonom i ovakav predlog ne sme da bude u proceduri.
Gospođo, stvarno vas molim, ako ste predlagač, ako imate nešto oko predloga da kažete, dođite za ovu govornicu, pa kažite. Ovo ćaskanje ne ide, a mi nemamo tu vlast da vas kaznimo, a treba da vas kaznimo, jer dobacujete.
Koliko ću moja prava da koristim zavisi od mene, a ne od vas. Izašao sam da vas upozorim na određene povrede koje postoje, a tiču se pre svega kvoruma i to je član 82. Zamolio bih vas da u skladu sa članom 117. služba dođe, pokupi višak kartica, pa ako može i pretrese neke, da izvadi te kartice i da lepo utvrdimo kvorum, da ipak svedemo ovo na nešto što je civilizovano i po Poslovniku, a ne ovde da sa 49 poslanika glumimo Narodnu skupštinu koja punovažno radi i odlučuje. Molim vas, sprovedite ovo, pa ako ima kvoruma, nastavićemo da radimo.
Prosto sam iznenađen da predlagač nije dao i bolje predloge. Gledao sam skoro emisiju "Za i protiv" i video sam jedan dobar predlog iz Narodne skupštine, a zamalo Mira Marković da pobedi. Toliko dobar predlog, malo je falilo da nam se vrati JUL. To neka razmišljaju oni koji predlažu i koji traže najpodobnije da lustriraju.
Šta je problem kod ovog predloga? Osnovni problem je što smo tek danas čuli da postoji saglasnost petnaestorice da budu kandidati ove komisije, a što malo iznenađuje, jer očigledno ukazuje na to da malo ko od potencijalnih kandidata ozbiljno razmišlja o svom učešću u jednoj ovakvoj komisiji, koja bi primenila zakon GSS-a. Mi praktično sada dolazimo u situaciju da raspravljamo o predlogu onoga koga komisija, koja treba da bude izabrana, treba da lustrira.
Prvi zadatak, ako se izabere ova komisija, bez obzira na sastav, biće svog predlagača da lustrira, po zakonu i to po službenoj dužnosti. Sada dolazimo do problema, kako će oni da lustriraju svog predlagača. Da li neko može da zamisli da Sima Radulović lustrira predsednika Narodne skupštine, poslanike iz GSS-a, funkcionere GSS-a koji su na nekim državnim funkcijama obuhvaćeni ovim zakonom. Naravno da je to prosto nemoguće.
Prosto je nemoguće, kao što je nemoguće da neko očekuje da će gospođa Vodinelić da lustrira po službenoj dužnosti nekoga ko sada drži neku funkciju. Možda ovaj sa izborne liste DOS-a, pored Sime Radulovića, ovaj gospodin, a mislim da je zamenik predsednika Zakonodavnog odbora, sa gospodinom Pajtićem, sa gospođom Vodinelić, Hiberom i još nekim ide u Ustavni sud i brane Zakon o ekstraprofitu.
Onda mi kažite u čemu se ogleda ta razlika, gde su tu njima sukobljeni interesi i gde je ta neka nepristrasnost. Vodinelićeva i Hiber predstavljaju Narodnu skupštinu, sa Pajtićem i ovim Sikimićem. O kojoj objektivnosti mi pričamo? Da li oni mogu da primene ovaj zakon? Oni koji su doneli Zakon o jednokratnom porezu na ekstraprofit i otprilike, jedno sedam-osam meseci prosto se obraduju kada čuju da više niko ne pominje taj zakon.
Slično je i sa drugim zakonima koji su ovde doneti. Radi se o neprimenljivim zakonima, pravno nebuloznim zakonima, koji ništa ne znače. Što se tiče ovog zakona, on je jednog dana usvojen, a sutradan je pokrenut postupak kod Republičkog ustavnog suda za ocenu ustavnosti i mislim da je iluzorno uopšte bilo šta raditi po tom zakonu, dok Vučetić ne donese odluku da li je ovaj zakon u saglasnosti sa Ustavom Republike Srbije ili nije.
On, pored 20 velikih problema, ima i dva očigledna. Tu je ubačen i Ustavni sud, a kako je ubačen Ustavni sud kao institucija koja primenjuje ovaj zakon, razmatra i neke žalbe, ostalo je nejasno. Organska nebuloznost stoji u ovom zakonu. Kada su usvajani amandmani, kada se nešto menjalo ovde tokom rasprave, previdelo se i otišla je pravna glupost koja čini da ovaj zakon ne može da se primeni.
Vidite, petnaestoro u Srbiji se našlo koji su dali saglasnost i svoj pristanak da primene i oni bi da lustriraju. Siguran sam, apsolutno sam siguran da žele maksimalni doprinos lustraciji da daju u sledećem: recimo, onaj koji je 15. avgusta 2002. godine izabran za sudiju Vrhovnog suda, i predlagač ove odluke je potpuno u pravu, on kaže, mora da bude član, DOS ga predložio, DOS traži od njega da uradi do kraja onaj posao zbog koga je predložen, da lustrira, eliminiše, denacifikuje ovaj prostor ovde.
To je, recimo, situacija sa ovim kandidatom Sonjom Manojlović. Zatim, Jelena Borovec, vidite, ona je 16.4.2003. godine izabrana za sudiju Vrhovnog suda, a ona je grebala sigurno i noktima, i rukama i nogama da dođe do Vrhovnog suda i ušla u neku kombinaciju, a sada mora da plati, mora da uradi prljavi posao. Idemo dalje, Vera Pešić, 24.4.2003. godine je postala sudija, ekspert za lustraciju. Dalje, Vladimir Tamaš, 1.1.1992. godine, taj je nekako ovde zalutao sa tom karijerom. Miroslav Letić, 5.8.2002. godine izabran za sudiju Vrhovnog suda, znači mora da vrati dug.
Što se tiče ljudi koji su predloženi iz reda nosilaca, odnosno zamenika Republičkog javnog tužioca, evo ga Bogdan Stanković, od februara 2003. godine je zamenik Republičkog javnog tužioca. Znači, mora da se dokaže; Maja Stefanović, od decembra 2002. godine. Sada idu biseri. To su iz grupe pravnih, velikih eksperata, stručnjaka. Vesna Rakić-Vodinelić, ona ima instalisanu mržnju prema svemu što miriše na nacionalno. Ona će da pruži maksimalni doprinos u tome. Ona mora da se uklopi u porodicu Vodinelić. Slično je i sa drugim kandidatima, da vam to više ne čitam.
Našli ste ljude koji treba da urade prljav posao. Zašto prljav posao? Opet priprema za izbore, u produženom vanrednom stanju. Dokle? Neka predlagači zakona i predlagači jedne ovakve odluke o izboru razmišljaju.
U iskrenost, čestitost, prave namere nikoga ne možete da ubedite. Možete vi da se ljuljkate karticama 127, da se veličate i tako dalje. Ali, odete na emisiju "za i protiv". Možete da oponašate, da radite što god hoćete. Mira Marković vam se vraća sa 46,7%. Ko nama garantuje da ovi ljudi, lustratori nisu prvi pacijenti za lustraciju. Nisam iz uvodnog izlaganja predlagača stekao utisak da je i predlagač siguran da ovi nisu kršili ljudska prava.
Kaže, navatali smo to, pa evo njih 15 je prihvatilo. Prihvatilo je njih 15 da radi ovaj posao. Nisam siguran, niko me nije ubedio da su oni objektivni, nepristrasni, da nisu politički opterećeni, jer oni u toku svog postupka koji budu radili moraju da vode računa i o dostojanstvu ličnosti. Ne verujem da većina ovih može da ispuni taj uslov i da preko puta sebe gleda nekog predstavnika vlasti, budućeg kandidata, a doduše ne bi me iznenadilo da se sada pobrkaju lončići, pa da u ovom postupku stradaju Mihajlović i Čović.
Ne bi me ni to iznenadilo, jer od Mićunovićeve stranke od 1990. godine toliko se namnožilo demokratskih, ko amebe, sve je to iz Mićunovićevog jata. Ali, zbog sujete, zbog ličnih interesa i nekih drugih stvari se to podelilo, rasparcelisalo i nije isključeno da počne međusobna lustracija i međusobni obračun.
I marta ove godine objašnjavao sam zašto su opasni strah i mržnja u politici. Rekao sam šta će biti sa borbom protiv organizovanog kriminala i atentatom. Sve vam se to desilo. Ovo će da vam se desi sa Komisijom za lustraciju. Ona treba od 11.septembra da počne da radi. Neće početi da radi. Krenuće druge nevladine organizacije, asocijacije, borci za ljudska prava i ko zna sve ko će da napada članove ove komisije, jer ima ljudi koji mnogo dobro znaju ko su ovi ljudi, kako su postali kandidati, ko ih je predložio, zašto i šta je to u prvoj fazi?
Ovo je loš posao. Ovim poslom ne dovodite do političke stabilnosti, a verujte ekonomske neprilike su poprilično nerešive i gladan stomak je vrlo opasan.
Ovim amandmanom tražimo da se briše član 14. Predloga zakona i to zbog nekoliko razloga. Prvi razlog je što se ova intervencija, koja se predlaže, svodi na to da se mere oduzimanja robe u toku poreske kontrole sada preformulišu u mere u toku poreske kontrole, a suštinska mera jeste oduzimanje robe. To stoji u onom reformskom tekstu ovog zakona, a ovim predlogom se vrši reforma reformskog zakona, pa se pored ovih mera oduzimanja robe propisuju i mere oduzimanja poslovnih knjiga, evidencija i druge poslovene dokumentacije i to sve do okončanja posutpka poreske kontrole. Tako nešto je opasno, jer može biti izvor zloupotreba, pre nego sredstvo efikasnosti poreske kontrole.
Oduzimanje te dokumentacije praktično znači sputavanje privredne aktivnosti onog obveznika koga poreski organ kontroliše. Ovom intervencijom, odnosno članom 14. Predloga zakona, predlaže se i uvođenje jedne nove mogućnosti, jednog novog ovlašćenja poreskom inspektoru da sredstvo za automatsku obradu podataka oduzme od poreskog obveznika, ukoliko posumnja da nešto nije u radu sa poreskim knjigovodstvom. To praktično znači da posle onoga što se desilo u Šilerovoj, kada je rušena zgrada, oduzimani kompjuteri da bi se došlo do nekih podataka, jednostavno pored policije, ako se usvoji ovo kako je predloženo, ta ista ovlašćenja dobijaju i poreski inspektori, pa mogu da oduzimaju informacione sisteme, a kod značajnijih trgovina u maloprodaji to su i "post sistemi", to su čitave računarske kombinacije.
Na tako nešto nije ovlašćen inspekcijski organ, ne bi smeo to da radi, jer on nema tu vrstu ovlašćenja da i na ovaj način sputava kontrolisano lice u poslovanju. Tim pre što mi ne zmamo koliko može da traje poreska kontrola. Očigledno da su ove izmene i ovaj član 14. u funkciji zloupotreba, a ne u funkciji korektne poreske kontrole. Primer za to je recimo, a ja sam to već jednom napomenuo, da poslovni prostor opštine Vračar svoj zakup naplaćuje preko poreskog organa. Znači, zakupninu koju javno preduzeće ne može da naplati, a to je čista obligacija, oni pošalju jedan papir poreskom organu i poreski organ skida sa žiro računa, odnosno tekućeg računa zakupca. Ta zloupotreba kombinovana sa ovom zloupotrebom koja se daje izmenama ovog zakona, može da znači i blokadu, recimo, političke stranke, radio-televizijske stanice koja koristi zakupljeni prostor i kasni sa plaćanjem zakupnine. O tome treba voditi računa, a ta potvrda o privremenom oduzimanju ovih sredstava i predmeta u suštini ništa ne znači, jer mi imamo i u krivičnom postupku potvrde kojima se privremeno oduzimaju neki predmeti, pa bih vas podsetio na jednu čuvenu potvrdu koja nije ni izdata, a to je potvrda kojom je oduzet navodno džip zbog nekog krivičnog postupka. Krivičnog postupka nema i naravno blokiran je krivični postupak protiv Dušana Mihajlovića. Dokle videćemo, ali zloupotreba službenog položaja je na delu i to što zahtev za sprovođenje istrage nije mogao da urodi plodom, ima dana, to ne zastareva tako brzo. Rešićemo sve, ali je bitno da se uvek menjaju razlozi zbog čega je nešto privremeno oduzeto. Jednom po nalogu OEBS-a, a drugi put na zahtev Vilijema Vokera, treći put nije vođen krivični postupak, četvrti put je vođen krivični posutpak, ali svi koji su naravno bili osumnjičeni amnestirani su i pušteni.
Da se ne bi dešavalo da sada i poreski organi, ohrabreni rušenjem čitave zgrade da bi se obezbedila kaseta i neki kompjuterski podaci o nelegalnom prometu, da se to ne bi zloupotrebilo u poreskom smislu mi tražimo da se ovaj amandman prihvati, da se član 14. briše, jer je izvor veće zloupotrebe nego koristi koja može da se javi za državu.
Pre nekoliko meseci sa ove skupštinske govornice mi smo, na uveravanje gospodina Đelića da su finansije stabilne, najavili da Vlada mora da interveniše sa nekim zakonom i da promeni svoju poresku politiku. Naravno, tada smo rekli da će ta buduća promena biti nešto nagore. Evo dokaza u vidu ova dva predloga zakona. Da ne ulazimo u materijalne razloge zašto budžet nema sredstava, i neće ih ni biti do kraja godine u onom planiranom iznosu i zašto država neće da bude u prilici da ispuni sve svoje funkcije.
Kada govorimo o Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji, skrenuo bih pažnju na neke odredbe koje samo potvrđuju onaj početni stav - da je destrukcija na delu i da ona toliko daleko ide da se jednim članom, čak, predviđa i donošenje rešenja o oduzimanju poreskom obvezniku dodeljenog PIB broja. PIB broj je običan evidencioni broj do koga se dolazi onom čuvenom matematikom i to je obična evidencija. Pošto Poreska uprava ne može da naplati ili reketira, to je možda prikladniji izraz, oni su čak toliko daleko otišli da traže ovlašćenje da oduzmu broj, a oduzimanje broja znači privremeno zatvaranje firme poreskog obveznika.
To nije sve, ide se dalje, pa se izmenom člana 68. poreski izvršitelj toliko snabdeva ovlašćenjima da može da pleni sve i svašta. Naravno, jedna kozmetička promena - izbacuje se naziv Zakona o platnom prometu. Ako već to rade, neka to urade i sa članom 95. Zakona. Zaboravili su da tu treba da se napravi ta promena.
Slično je sa članovima 96. i 97, gde prinudna naplata ide i kod poreskog dužnika, odnosno dužnika poreskog obveznika, po jednom skraćenom postupku, poreskom postupku, mimo sudske odluke i bilo kakvog sudskog postupka. Tako nešto je nedozvoljeno. Intervencija prema trećem licu koje nije u poresko-pravnom odnosu sa Poreskom upravom, moguća je samo putem sudske pravosnažne odluke, a nikako putem odluke poreskog organa. Nažalost, ukoliko neko ne plati, preti mu zatvaranje. Ta jagma za novcem manifestuje se na taj način.
Naravno, nešto što verovatno ne postoji na kugli zemaljskoj, to je ta izmena člana 135, gde poreski organ u pretkrivičnom postupku dobija nadležnosti koje ima Ministarstvo unutrašnjih poslova. To je apsolutno nedopustivo, zabranjeno, neustavno, jer mogućnost i pravo da nekoga liši slobode, a privođenje, informativni razgovor, zadržavanje, to je isključivo pravo samo službenih lica MUP-a. Nijedno drugo službeno lice nema to ovlašćenje, pa neka bude on i predstavnik nekog inspekcijskog organa. Tako nešto je prosto nedopušteno.
Što se tiče famoznog člana 186. - znate šta? Posle Zakona o jednokratnom porezu na ekstraprofit, onda ovo posebno evidentiranje iz člana 186. ne čudi i nema onu svrhu, bogzna šta, da se pravi neka druga evidencija, nego da se dobija katalog ljudi koji imaju, katalog pojedinaca, vlasnika kapitala koji imaju, gde može poreski organ uvek da dođe i da potraži onoliko koliko mu treba.
Što se tiče izmena Zakona o porezu na promet, nije dobro da se poreskim propisom utvrđuje šta je monografija. Postoji Zakon o izdavaštvu, Zakon o publikacijama. To je materija koja tamo treba da se reguliše.
Na samom kraju - neće ni ovo da pomogne, budite sigurni. Ovo će samo da doprinese da se što veći broj firmi pravnih lica zatvori. Ako je to cilj, onda će verovatno taj cilj i da se postigne, a ukoliko nije taj cilj, vi ste već faktički postigli; jer danas u Srbiji svi oni koji se bave privredom muku muče samo sa jednim problemom - koji posao da rade posle ovakve otvorenosti i ovakvog haosa, koju stepenicu gde da preskoče, da ih nešto ne dočeka, jer se izgubio motiv za bilo kakvom privrednom aktivnošću. Na ovaj način se šalje poruka i konkretno preduzima nešto da tog motiva za relativno dugo vreme više nema.
Mi smo ovim amandmanom tražili da se briše ovaj član iz nekoliko razloga:
Prvi razlog je formalno pravne i pravno-tehničke prirode. Ne sme u jednom zakonu u vidu norme da se propisuje nešto što je organizaciona struktura nečega što se formira zakonom, jer praktično, klub za traženje posla postaje zakonska kategorija i zakonska obaveza.
To bi isto bilo kao kada bi zakonom propisali da Zakonom o Elektroprivredi, EPS treba da ima u rudniku mašinsku radionicu, treba vatrogasce, mora da ima železničare, službe obezbeđenja itd.
Zakonom ne može da se ide u organizacionu strukturu nečega, o čemu neću da otvaram temu, ali predlagač posebno i pogrešno navodi kada priča o Nacionalnoj službi kao posebnom obliku organizacije koja se bavi socijalnim osiguranjem. Ima tu nekih razloga, i to u odnosu na fondove PIO, u odnosu na fondove zdravstvenog osiguranja, kada je u pitanju pre svega Nacionalna služba, ali ne otvram tu temu.
Gde je greška? To što je u preporukama Međunarodne organizacije rada, mišljenjima, stavovima, konvencijama napisano da treba edukovati ljude koji traže zaposlenja, kako na najefikasniji način da obezbede to svoje pravo, ne znači da mi to moramo da ugradimo u zakon i da propišemo kao neki organizacioni oblik. Mi u zakonu možemo samo da navedemo, ako se formira neka služba, koji su poslovi u delokrugu rada te službe i naravno, da definišemo pitanja sredstava, kako priliva, tako i korišćenja tih sredstava.
Ovde vi ubacujete kao posebnu zakonsku normu klub za traženje posla, i sada vidite jedan aspurd, ako se pogleda član 51. u kome se govori o javnim radovima. Tu je navedeno da su i javni radovi mogući i u oblastima, odnosno delatnostima: socijalnim, humanitarnim, kulturnim.
U klubu za traženje zaposlenja mogli bi da se angažuju nezaposleni glumci i da se tu osposobljavaju kako da efikasno obezbede neki honorar, jer će neko snimanje filma biti javni rad. Tako i pozorišna predstava postaje delo javnog rada. Otprilike "kontejner".
Ovaj naš amandman treba da usvojite iz jednog prostog razloga što mi ovim amandmanom skrećemo pažnju na član 4. Predloga zakona, gde ste dali pogrešnu definiciju nezaposlenog.
Pored onih uobičajenih primedbi koje se javljaju kao stereotipi kada je u pitanju Vlada Republike Srbije i njeni predlozi zakona i za ovaj zakon tj. Predlog zakona treba navesti da, mada po suštini, treba da reši dve oblasti: prva je zapošljavanje, a druga jedan vid socijalne zaštite putem obaveznog osiguranja za slučaj nezaposlenosti, ovaj zakon te oblasti reguliše ali samo da bi se postigao jedan cilj.
U sferi zapošljavanja cilj je da se po stupanju na snagu u nekom vrlo kratkom roku, vremenskom periodu, smanji broj nezaposlenih, odnosno fiktivno iskaže da nema toliko nezaposlenih i za to postoje ove odredbe koje nam se vraćaju još iz vremena Marije Todorović - aktivna politika zapošljavanja! Ni u vreme socijalističkog samoupravnog društva to ništa nije značilo, a danas apsolutno ništa ne znači. To je obična floskula za koju ne verujem ni da predlagač zna šta je etimološko značenje tih reči i kako to u praksi treba da izgleda.
No, drugi cilj koji se postiže odredbama o obaveznom osiguranju za slučaj nezaposlenosti, i konkretno odredba o doprinosima, postiže se to da mi napokon saznajemo da je ovaj zakon u mnogim odredbama direktno suprotan odredbi člana 40. Ustava Republike Srbije, a dosmanlijskoj većini moram da kažem da ste zaboravili i kada ste donosili Ustavnu povelju i Povelju o manjinskim pravima to da regulišete. I u toj Povelji o manjinskim i ljudskim pravima postoji samo jedan član koji govori o pravu na rad ali nema nikakvih drugih garancija kako da se to zajemčeno pravo ostvari.
Moram da ukažem na jedan primer iz koga ćete videti kolika je besmislenost ovakvih rešenja koja se nude. Uzmimo za primer čoveka koji je obavezno osiguran po osnovu radnog odnosa i on i njegov poslodavac uplaćuju obavezne doprinose 30 godina; on ostane bez posla, ne svojom krivicom, i seli se u kategoriju nezaposlenih koja prima naknadu po Predlogu zakona dve godine, a čujem da je podnet neki amandman da to otprilike ide na tri godine.
E, i to je vremenski ograničeno.
Međutim Ustav kaže da se obaveznim osiguranjem za slučaj nezaposlenosti obezbeđuje socijalna sigurnost tog čoveka i on ne kaže u kom vremenskom periodu. I ovde nam opet država poručuje kao kod onog zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju - mi vas obavezujemo da se obavezno osigurate da biste bili solidarni, da bi država ispunjavala preko paradržavnih organa svoju neku socijalnu funkciju, i to je taj problem, što čitav sistem obaveznog osiguranja za slučaj nastupanja osiguranog slučaja - gubitka posla, mi nemamo te garancije.
Verovatno će trećina poslanika iz ove Narodne skupštine da doživi da se ta odredba ovog zakona na njih primeni i onda će osetiti duboku nepravdu koju nosi ovaj zakon. Nepravdu! Ta nepravda pogađa one koji su na ulicama i one koji kažu - sada me nije pogodilo valjda će da me promaši, a ne znaju jadnici da će već za dva tri meseca i oni ostati bez posla.
Vlada će nam na bazi ovog zakona reći za nekoliko meseci - pa nema milion nezaposlenih, ima samo 600.000. Ali, Vlada je zaboravila da će odredbama o obaveznom javljanju toj Nacionalnoj službi, čudi me da Građanski savez nije podneo amandman pošto ta reč para uši, praktično naterati nezaposlene da se svakodnevno javljaju toj službi i da traže zaposlenje, a služba kaže - nema. I eto opet problema.
Ne želim da ulazim u one privredne, ekonomske, monetarne i druge razloge izazvane pre svega destrukcijom koju sprovodi ova vlada, ali izražavam stav Srpske radikalne stranke za nešto što je u suprotnosti sa Ustavom, za nešto što ne pruža ni minimum ljudskih prava, za nešto što samo treba da pokrije Vladu da milion nije milion nego 350.000.
SRS neće da digne ruku za to, neće da digne ruku ni zbog toga što ovaj zakon, mimo Ustava, diskriminiše ljude naročito u članu 98. Čovek koji je osiguran, obavezno osiguran, za slučaj nezaposlenosti mora da ostvari pravo na naknadu nezavisno od toga koji je razlog zbog koga je ostao bez posla, jer ukoliko se uvodi diskriminatorski osnov da je disciplinski odgovarao onda se postavlja pitanje "pa zašto se obavezno osigurava".
I pošto u Narodnoj skupštini ima mnogo ljudi koji su predstavnici lokalne vlasti računajte da će posle donošenja ovog zakona, bar na tri meseca, mnogi ljudi sa zavoda morati da se jave centrima za socijalni rad da bi ostvarili makar neka prava, ako ništa drugo, onda makar trudnice pravo na zdravstvenu zaštitu.
Srpska radikalna stranka je u ovom amandmanu tražila da se briše član 2, kao što tražimo da se i ovaj zakon povuče iz skupštinske procedure i da se više nikada niko ne seti da je bio na dnevnom redu. Ako pogledate šta je napisao predlagač u članu 2, onda vidite da postoje mentalni problemi u odnosu na naziv zakona. Zašto?
U članu 2. predlagač ukazuje da se radi o krivičnim delima iz Glave DžVI Osnovnog Krivičnog zakona, a to su krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Ako već to radite, onda je u naslovu zakona trebalo da kažete da je to zakon o organima, ali protiv čovečnosti i međunarodnog prava, a ne počinilaca ratnih zločina, jer tako je nešto izbegao čak i Haški tribunal.
Kada je Savet bezbednosti formirao Haški tribunal, on je dao jedan veliki dugačak naziv tom tribunalu, ali nigde nije upotrebio reči ratni zločin, nego teške povrede humanitarnog prava itd. Čuo sam ovde da će da se sudi i strancima. Zašto da sudimo strancima, kada su oni već bili osuđeni? I Klinton je bio osuđen, i Bler je bio osuđen u odsustvu, a neki su bili osuđeni ovde na bazi vođenog postupka i njihovog prisustva, pa ste doneli Zakon o amnestiji, a Koštunica potpisao pomilovanja, pa su neki otišli ni krivi ni dužni, a radi se o delima iz te Glave DžVI.
Kaže gospodin Batić da ovim zakonom treba da prikažemo novo stanje svesti. Mi smo uvek bili svesno orijentisani. Naša odlika je upravo normalna svest, zdrava sredina. Nas bije glas. Ti su došli 5. oktobra, o kojima je gospođa malopre dobacila. Stalno se pokušava da se nešto što je devijantno prikaže kao normalno i put ka Evropi.
Kaže da treba da sledimo Evropu i evropske standarde. Kada je ta Engleska povela postupak protiv nekog svog vojnika zbog događaja? Kada je Francuska vodila postupak protiv nekog svog vojnika, pripadnika Legije stranaca? Kada je Italija vodila postupak protiv nekog svog vojnika? Amerika je vodila samo protiv jednog majora u Vijetnamu. Nikada više. Primenimo te standarde.
Ko to u Evropi ima poseban zakon za suđenje učiniocima eventualnih krivičnih dela ratnih zločina? Niko. Čak i Nemačka nema taj zakon kao poseban. Ima samo poseban zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, gde isporučuje strance, nikako svog državljanina. To stoji u njihovom zakonu, stoji u obrazloženju njihovog ministra koji je to morao da obrazlaže. Ko će da sudi Nemcima u Nemačkoj što su prekršili svoj Ustav pa bombardovali Srbiju 1999. godine?
Glava DžVI ima 19 krivičnih dela. Od toga 6 krivinih dela su mirnodopska krivična dela. Da vas podsetim, uzimanje talaca, međunarodni terorizam itd. Ako idemo po značaju pojma ratnih zločina, samo 12 krivičnih dela postoji, više nego ceo statut Haškog tribunala. On ima samo tri člana o krivičnim delima. Kodifikacija koja je izvršena 1977. godine je samo odraz onoga što postoji u našem pravnom sistemu, a to su i Ženevske i Haške konvencije, koje se tiču oružanih sukoba, koje su kompletno sadržane u svim našim krivičnim postupcima.
Zašto poseban organ? Kaže, na taj način ćemo da izbegnemo pritiske. Ne, na taj način ćemo da napravimo tri Haška tribunala u Beogradu.
I, onaj koji je za ovaj zakon, on je za formiranje jednog suda koji će biti nehumaniji nego Haški tribunal. Zašto? Jer će Haški tribunal sa svojim presudama da bude matrica za serijsko izricanje 2000 presuda ovde. Kada izađe neko iz Vlade, pa kaže da ovde možda ima desetak ljudi kojima treba suditi, zašto da se pravi poseban sud za 10 ljudi. Ne, nego ovim sudom želi da se dokaže da je instalisan kriminal. Zato mi ne dozvoljavamo da se formira ovaj poseban sud i vi koji dižete ruku za ovaj zakon, vodite računa o tome da pogrešno aplaudirate. Nemojte da pravite sud protiv svoje dece.
I ovim amandmanom SRS pokušava da ubedi predlagača da je ovakav predlog zakona stvarno besmislen. Besmislen je iz jednog prostog razloga: nemoguće je jednim tekstom Predloga zakona, koji bi se odnosio na vrhunske sportske kolektive i klubove, koji mame pažnju javnosti, gde na njihovim utakmicama prisustvuje veliki broj gledalaca, znači sa pravilima koja bi važila za te sportske klubove, da se uredi na opšti način svako sportsko takmičenje.
Ujedno ukazujemo i na drugu besmislenost: ako je MUP po ovom predlogu zakona jedini organ koji vrši nadzor nad sprovođenjem ovog zakona, onda je nelogično i u suprotnosti sa pravnim sistemom Republike Srbije da organizator ostvaruje saradnju sa onim ko vrši nadzor nad radom sportskog kolektiva kada je u pitanju organizacija nekog sportskog takmičenja. A to stoji upravo u tački 3) člana 11. čije brisanje mi ovim amandmanom predlažemo.
Znači, nemoguća je saradnja, već tu postoji odnos nadređenosti i podređenosti, odnosno organizator je dužan da postupa po nalozima, merama i svim zahtevima jedino ovlašćenog organa, a to je MUP, organa zaduženog za obezbeđenje javnog reda i mira na sportskim borilištima.
Što se tiče tačke 4) člana 11, mi takođe predlažemo da se i ona briše, jer se kod ovih visokorizičnih utakmica i takmičenja nameće obaveza organizatoru da ostvari punu saradnju sa klubovima navijača sportskog kluba koji je organizator i domaćin nekog sportskog susreta, takmičenja ili sportskog meča.
Ovo pričam iz jednog prostog razloga - ako pogledate ove naše elitne sportske klubove, pa oni u Beogradu imaju nekoliko vrsta klubova
navijača; čak su pojedini klubovi, iako su navijači jednog istog kluba, međusobno isključeni i konfrontirani.
Vrlo često se dešava da se formira, navodno, klub navijača nekog tima, a da to u stvari nisu navijači tog tima, nego navijači nekog konkurentskog tima. To bi bilo po onom sistemu - zašto bi neki dobar igrač igrao u nekom protivničkom klubu i postizao, recimo, golove, bolje da ga ovaj jači sportski klub kupi i da ga stavi na rezervnu klupu, kako ne bi igrao za protivnički tim. Tako je isto i sa klubovima navijača.
Tačkom 4) ovog člana neprimerno se obavezuje organizator sportskog takmičenja da ostvari punu saradnju sa klubovima, a da pri tom organizator nema apsolutno nikakav uticaj na organizaciju, postojanje, delovanje tog kluba navijača.
Mi i ovim amandmanom sledimo naše prethodne amandmane kojima samo želimo da stvari po pitanju odgovornosti i tu kompletnu oblast uredimo na jedan objektivan način, kako u praksi ne bi kasnije bilo problema, jer ove pojmove u tački 3) i tački 4) - "da ostvari punu saradnju", onaj ko primenjuje ovaj zakon može vrlo proizvoljno da protumači i da kaže - zbog odsustva saradnje, organizator nije postupio po nalozima MUP-a koji se tiču javne bezbednosti. To je apsurd. Ako je Ministarstvo dalo neke naloge u pogledu bezbednosti organizacije takmičenja i bezbednosti svih učesnika, onda tu nema saradnje, nego postupanja po nalogu, izvršenja određenog naloga. Ovakvim proizvoljnim formulacijama praktično se ne rešava ništa, nego se stvaraju pozicije za različita tumačenja. Zašto ne reći da neko svesno izaziva sukobe na našim sportskim takmičenjima.
 Ovim amandmanom smo pokušali predlagaču da ukažemo na neke nelogičnosti. Ako se već donosi jedan zakon i ako ovi članovi treba da budu obavezujuće pravilo ponašanja, onda je sigurno da je član 12. nemoguće primeniti na svim sportskim priredbama, a on je tako koncipiran da predstavlja obavezujuću normu za sve organizatore sportskih takmičenja. Štaviše, predlagaču bih skrenuo pažnju na odredbu člana 21. stav 1. tačka 8), gde je propisano da ukoliko organizator ne ispuni ove obaveze iz člana 12. čini prekršaj, za šta je propisana novčana kazna od 200.000 do 400.000 dinara.
Ovaj zakon se primenjuje prema svim sportskim klubovima i na svim sportskim takmičenjima, počevši od školske lige, seoske lige, neke zone, međuzone, do prve i ovih elitnih naših liga. Nemoguće je da budu potpuno isti uslovi za odvijanje sportske priredbe u pogledu bezbednosti učesnika na nekom stadionu u nekom selu - koje na pet-šest metara pored terena ima njivu sa kukuruzom, a sa suprotne strane sa pšenicom - i "Marakani" ili stadionu JNA.
Odredbom člana 12. propisane su obaveze za visokorizične utakmice, pa fudbalska utakmica između dva susedna sela, koja 50 godina imaju neki svoj rivalitet, takođe je visokorizična utakmica. Kako tu organizator da postavi ograde, posebna mesta za prodaju karata različitim navijačima, da ne dođe do sukoba. Mislim da je mnogo bolje i ispravnije, obzirom da sportski savezi imaju svoja obavezujuća pravila za održavanje takmičenja i u okviru tih pravila određena pravila koja se tiču minimuma obezbeđenja i bezbednosti učesnika na sportskoj priredbi, da je to prepušteno sportskim kolektivima i Ministarstvu da rešavaju u zavisnosti od vrste sportskog takmičenja, lokacije gde se obavlja sportsko takmičenje, ko su učesnici, koliki je broj posetilaca itd.
Na ovakav način, kako je napisan član 12, to praktično znači da jedan običan policajac iz jednog sela kada bude u drugom selu na nekoj utakmici dežuran može da napiše primedbu, odnosno zahtev za sprovođenje prekršajnog postupka protiv sportskog kolektiva, da se kazni između 200.000 i 400.000 dinara, a te pare u tom rangu takmičenja su maltene godišnji budžet nekog seoskog tima i na taj način se praktično zatvori jedan sportski kolektiv i stvori novi problem.
Prosto ovaj zakon sadrži toliko članova koji vrve od otvorenih mogućnosti za zloupotrebe. Kome pružaju priliku za to? Pre svega Ministarstvu unutrašnjih poslova, zato što ono vrši nadzor nad primenom ovog zakona. Predlagač je morao o ovome da vodi računa, jer kako je napisan član 12. to praktično znači da u Narodnu skupštinu Republike Srbije može da uđe samo onaj ko skoči sedam metara uvis. Postavljen je nemoguć uslov. Tako je postavljen uslov i organizatorima sportskih priredbi. U zakonu ne može da bude napisano nešto što je nemoguće. To je samo Radoman Božović mogao sa 70 ruku - Zemlja može da bude četvrtasta.
Doduše, i ovde svakodnevno čujemo nešto nemoguće. Izbacite iz zakona nešto čemu mesto nije u zakonu. Postoje sportski savezi, pa se zna da za taj rang takmičenja stadion treba da izgleda tako, svlačionice tako, gostujući timovi, navijači gde treba da budu itd. i prema tim okolnostima dajte mere kojima se obezbeđuje sigurnost građana na toj utakmici i bezbednost učesnika, ali nemojte prema "Zvezdi" i "Partizanu", prema njihovim objektima, njihovom rangu takmičenja, da ta pravila selite u sportske klubove. Ne daj bože da još ispadne da svaki seoski klub treba da ima kameru za snimanje navijača. Nemojte nešto nemoguće da stavljate, jer ako stavite nemoguće, tu je instalisana mogućnost za zloupotrebe od strane onoga koji sprovodi ovaj zakon.
Amandman SRS na član 14. je praktično nastavak prethodnih amandmana. Predstavniku Vlade bih skrenuo pažnju, nije bio prisutan prvog dana zasedanja Narodne skupštine kada je bila ova tačka dnevnog reda, kada su se razmatrali amandmani na član 7. Predloga zakona. Tada je rečeno u diskusiji ovde da su sportski savez, organizacije i sportski klub, odnosno klubovi, a skrenuo bih pažnju na tačku 5), dužni da urede sportskim pravilima iz svoje nadležnosti koje se sportske priredbe smatraju visoko rizičnim. Mi smo predložili amandmanom da se kaže - kada se smatraju visoko rizičnim.
Predlagaču bih skrenuo pažnju na član 11. U članu 11. stav 1. tačka 1) kaže - domaće i međunarodne sportske priredbe od većeg takmičarskog značaja. Stav 2. tog člana koji kaže - to uređuju sportski savezi. Član 12. odnosi se praktično na sve ovo što je navedeno u članu 11. stav 1. tačka 2) i 3). Tu postoji povećani rizik. Tu su klubovi dužni da to propišu, a ne sportski savezi. Za sportske saveze je navedeno da je to samo situacija iz člana 11. stav 1. tačka 1).
Sada prelazimo na član 14. A on je nastavak te logike koju naši amandmani slede. Vi ste ovde dali nešto što je praktično nemoguće. Pre svega, nemoguć je stav 2. Kako to MUP može da odredi prodajna mesta iz stava 1. ovog člana. Znači, veliki sportski klubovi čije utakmice, po pravilu, svaka druga, treća je visokog rizika, pored redovnih blagajni unutar sportskog objekta treba da imaju rezervne blagajne na 100, 200, 300, 500 ili ko zna koliko metara, po odluci Ministarstva, daleko od sportskog objekta. Znači, do dana održavanja rade blagajne i u gradu i u objektu, a na dan održavanja rade blagajne. Ako je, recimo, objekat "Pionir", na stotinu metara ne postoji nijedan drugi objekat. Znači, treba da se postavi neki montažni objekat. Ako MUP određuje gde će da se postavi neki objekat, onda Skupština grada i njene nadležne inspekcije mogu donesu rešenja o uklanjanju objekta koji je postavljen po nalogu MUP-a, jer je nemoguće da se to prodaje na ulici.
Mi amandmanima samo ukazujemo na besmislenost, nemogućnost sprovođenja ovog zakona. Mi ne sporimo potrebu da se ovo uredi. Ne sporimo ni mogućnost da se to selektivno uredi zavisno od ranga takmičenja, od značaja utakmice, od lokaliteta itd. Mi to ne sporimo. Osporavamo pravnu nemogućnost ovih odredbi koju ste ugradili. Moj prethodnik, gospodin Jovanović, ukazao je na te materijalne razloge, suštinske razloge zbog čega je ovo što je navedeno u stavu 1. besmisleno. Bolje je, valjda, kod tih većih sportskih objekata na tri-četiri blagajne da se napravi red i da se kupe te karte, nego 10-15 privremenih objekata da se pravi na 100, 200, 300 ili 500 metara od objekta, gde huligani mogu da prave to što prave. Teže je policiji koja odgovara za javni red i mir.
Uostalom, da li je ta mera toliko bitna da mora da bude na nivou zakonske norme? Da li je ona toliko značajna? Znam da je ovlašćenom predstavniku predlagača Vlade Republike Srbije danas teško da priča, čovek nije bio prvi put kada smo pričalu o članu 7. Ovo što ste malopre rekli za član 12. nije to. Ovo što ćete, pretpostavljam, da kažete za član 14. Nije to. Niko ne spori dobru nameru. Na ovaj način ne može da se ova stvar uredi, jer ovako kako je formulisano, to daje ovlašćenje policiji da uvek može da napravi problem od svakog sportskog takmičenja, od svake sportske utakmice, da propiše ili izda neke nenormalne naloge koji su jednostavno neispunjivi. Ovo je jedan od tih koji ne može da se ispuni. Osim toga, on je necelishodan. Ako je cilj zakona da se ljudi oteraju sa sportskih terena, verovatno će taj cilj da se postigne ovakvim predlogom zakona.
Naravno, i ovim amandmanom samo skrećemo pažnju predlagaču da vrati ovaj zakon, da ga malo uredi, da ga prilagodi ne samo našim uslovima u kojima se nalaze sportski kolektivi nego i  našim mogućnostima,  a bogami i da se pravno-tehnički i pravno logički uredi ovaj zakon.
Evo, vidite, malopre sam pokušao da vam ukažem na to da svi ovi članovi posle člana 11. praktično imaju svoju organsku vezu u članu 10. - šta su to sportske priredbe povećanog rizika. Videli ste malopre, objasnio sam, ovo što stoji u stavu 1. tačke 2) i 3) - "sportske priredbe na kojima se očekuje prisustvo velikog broja gledalaca ili navijača gostujućih klubova". I, druga situacija, znači - "druge sportske priredbe kada posebne okolnosti ukazuju da na njima može doći do nasilja i nedoličnog ponašanja gledalaca". Pa, bez obzira gde se to održava, da li u selu, da li u Beogradu, da li u nekoj školi ili na bilo kom mestu gde se sprovodi neko takmičenje ili organizuje neka sportska priredba, to je priredba, tj. utakmica sa povećanim rizikom.
E, šta naš predlagač predlaže? Predlaže ovo što mi smatramo da jednostavno ne sme da ostane u stavu 1. - organizator je dužan da obezbedi da se sportska priredba povećanog rizika održi u sportskom objektu koji ima odgovarajuće ograde za sprečavanje ulaska gledalaca na sportski teren. Mislimo da je ovo ovako dato neprecizno i nepotrebno.
Dalje, odgovarajuća sedišta. Gospodin Blažić vam je objasnio problem sedišta. Ili, ovo sa kamerama. U stavu 2. ovog člana 15. isključuju se neke obaveze, pre svega obaveze iz tačke 1), 3), 6), 7) i 10), ali ostaju sve druge obaveze za svako drugo takmičenje, za svaku drugu sportsku priredbu, koje očigledno mali klubovi ne mogu da ispune.
I, naravno, na kraju ostaje stav 3. Ne znam ko ga je sastavljao, da li je on svestan šta je napisao. Kaže - bliže uslove iz stava 1. (kako treba da izgleda ograda itd.) i njihovu ispunjenost utvrđuje nadležni sportski savez, pa kaže - uz prethodno pribavljeno mišljenje ministarstva nadležnog za poslove sporta i saglasnost MUP-a. Hajde što propisuju uslove, pa je potrebna saglasnost i mišljenje ovih drugih, da to i shvatim, ali da sportski savez donosi odluku kojom konstatuje da neki sportski klub ispunjava uslove po pitanju njegovog objekta i da na to rešenje o ispunjenosti uslova daje saglasnost i daje mišljenje neko drugo ministarstvo, pa to je nemoguće da se izvrši.
Hiljade i hiljade sportskih kolektiva postoji, različitih rangova, a ovde nije napravljena ta pravno-logična razlika, pa da se kaže - na uslove koje propisuje sportski savez, mišljenje može da daje, i saglasnost, ministarstvo nadležno za unutrašnje poslove. Ali, ispunjenost uslova kod konkretnog sportskog objekta utvrđuje nadležni sportski savez. Ovde je sve u okviru jednog stava, zbrda - zdola nabacano. Tumačiće ga ko kako stigne, s obzirom da imamo kadrovsku sušu po ministarstvima i svim institucijama i možemo samo da očekujemo nešto nakaradno u primeni.
Znači, povucite ovaj predlog zakona i otklonite ove razlike kada stavljate seoski klub i "Crvenu zvezdu" u isti koš. Ne mogu da budu u istom košu.
Inače, što se tiče malopređašnjeg predloga da se jedan sat pre početka te visokorizične utakmice ne prodaju ulaznice na blagajni sportskog objekta, to je prihvatljivo. To je jedna mera bezbednosti.
Ili, napišite, povucite, napravite amandman, sredite malo zakon, jer je očigledno da je ovaj zakon pravilo neko odeljenje u MUP-u koje je očigledno zaduženo da izaziva nerede na sportskim takmičenjima i da onda primenjuje represivne mere, da to snimaju kamere, i da se preko televizije građani plaše našom decom kao da su huligani. Nisu naša deca huligani. Nije njima tamo ponuđeno kao alternativa nešto da leče svoje socijalne komplekse. Jednostavno, neko ih dovodi u tu situaciju.
Ko ih dovodi? Prošlog puta sam objašnjavao na konkretnim primerima kako to radi MUP. I sa bakljadama i sa drugim stvarima. Nijedan sukob na sportskom terenu nije se desio bez znanja MUP-a, jer ne postoji ta instalisana mržnja i životinjski nagon u ljudima, kao što neko želi da predstavi i da ubedi u to.