Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Jao, ni meni se ne sviđaju neki govori, da vam kažem iskreno.
Hvala. Dobro, da ukažem na još neke stvari i neke nedostatke ovog zakona koji se tiče organizovanog kriminala. U Zakoniku o krivičnom postupku postoje neke dobre odredbe koje omogućavaju da se suzbije taj organizovani kriminal.
Evo, da vas podsetim, postoji odredba po kojoj, uz odgovarajuću kontrolu istražnog sudije, MUP dobija ovlašćenje da šalje svoje ljude koji treba da učestvuju u svim onim poslovima sa organizovanim kriminalom i da se na taj način obezbeđuju dokazi za krivično gonjenje, a ne insinuacijama za krivično gonjenje preko novinskih članaka.
Dalje, omogućava se i funkcionisanje prikrivenog islednika. Znači, policija ubaci svog čoveka u surčinski klan i sazna sve, dobije prave dokaze i na taj način se bori protiv organizovanog kriminala. To je nešto što, po logici stvari, pripada merama i akcijama za suzbijanje organizovanog kriminala. Ali, poseban zakon, i ove izmene i dopune koje su urađene pre dva meseca, i ove izmene koje danas forsirate samo su dokaz zloupotrebe službenih ovlašćenja, dokaz nemoći vlasti.
Vlast ovim predlogom zakona danas i sa ovih pet-šest zakona još dokazuje i kaže - mi smo nesposobni, ne znamo šta hoćemo, ne možemo da se orijentišemo u prostoru. Ćorava koka nađe zrnce. Ova vlast nije u mogućnosti da nađe zrnce. Jer, vidite, čim se pipne organizovani kriminal izlazi neko iz DOS-a, pojavljuje se ime, prezime, snimci, svedoci, nema ga danas, izgubio se taj što je juče nešto rekao.
Pa, gde to vodi, ljudi? Pričamo o nekim odredbama o pritvoru. Navodno, prošlog puta smo ubacili u zakon kao - u roku od 90 dana preispitaćemo neke odredbe. Pa, kako to može u zakonu? Gonićemo učinioce, a onda ćemo da preispitamo da li ćemo da ih gonimo. Jer, pre neki dan reče onaj ministar Mihajlović - nema više organizovanog kriminala? Pa, šta će nam zakon ako nema organizovanog kriminala? Ne znam da li tamo ima nekog ko logički sređuje te izjave članova Vlade. Osim kontradiktornosti jedan drugog demantuju, neke izjave daju koje nemaju blage veze sa rezonima i sa razmišljanjem.
Ubuduće? Pa, ubuduće ga neće biti, čim DOS padne sa vlasti, nema više organizovanog kriminala. Čim vi padnete sa vlasti nema organizovanog kriminala, to vam garantujemo, zapamtite. Ali, klupče je počelo da se odmotava.
Postojeći Zakonik o krivičnom postupku, kolega, da znaš, ima odredba koja kaže da istražni sudija može da odobri mesec dana pritvor, veće tog istog suda, (čini mi se član 24. stav 6) može da produži pritvor još dva meseca, Vrhovni sud može izuzetno još tri meseca, pa u tom roku treba da se podigne optužnica; ako se ne podigne optužnica čovek se pušta, a ako se podigne optužnica još dve godine pritvor. U tom roku treba da se donese prvostepena presuda. Ukoliko se u tom roku donese prvostepena presuda, pritvor može da traje još godinu dana dok se rešava po žalbi, pa, izuzetno, ako se ukine i vrati na ponovni postupak može još godinu dana, praktično četiri i po godine je moguć pritvor.
Pa šta smo onda radili prošlog puta sa onim zakonom? Što smo unosili odredbe o nekom policijskom pritvoru? Pa naravno da je nezakonito. Naravno da je neustavno sve što je predsednik Narodne skupštine u svojstvu vršioca dužnosti Republike Srbije doneo kao odluku, propisao naredbom neke mere, sve je to neustavno, ali Ustavni sud to neće da rešava, neće da odlučuje. To će morati neko drugi da odlučuje. Moraće neko drugi, jer očigledno je da novi ustav nije stigao ni do preambule.
Što se tiče zakona, odnosno predloga da se promeni Krivični zakon Republike Srbije, pa ovo je stvarno sramota, šta se menja. Prošlog puta, je ovde rečeno - pa, to su nova krivična dela, štitimo "Majkrosoft", štitimo autore, sve štitimo, pa se onda predlagač setio, posle tri meseca, da je zaboravio jednu meru, a kada je pročitao amandmane, vrlo pouzdano vam kažem, pokajao se jer je video da sve to već postoji u postojećem zakonu.
Član 69. tog saveznog zakona, sada Osnovnog zakona, vrlo lepo kaže - predmeti koji su upotrebljeni ili bili namenjeni za izvršenje krivičnog dela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog dela mogu se oduzeti ako su u svojini učinioca. U drugom stavu se kaže da to može ukoliko nije njegova svojina već trećeg lica, ali ukoliko to nalažu interesi opšte bezbednosti, razlozi morala, o tome odlučuje sudija; i treći stav kaže da zakonom može biti propisano obavezno.
Evo tragikomične situacije sa našim postojećim krivičnim zakonom. Slušajte samo nazive krivičnih dela - ako je u pitanju krivično delo nadriapotekarstvo, ne postoji obavezno oduzimanje predmeta krivičnog dela. Ako je u pitanju krivično delo proizvodnja, spravljanje i stavljanje u promet škodljivih proizvoda, obavezno se izriče. Ako je u pitanju trgovina, obavezno se oduzima. Ako je u pitanju nedozvoljena proizvodnja, obavezno se oduzima. Ako je u pitanju proizvodnja štetnih sredstava za lečenje stoke, ne oduzima se obavezno. Pričam zbog gradacije iz sistema društvene vrednosti i društvene opasnosti, koja je prisutna u postojećem zakonu. Dalje, nezakoniti lov, oduzima se. Nezakoniti ribolov, nema obaveznog oduzimanja po zakonu.
Slušajte pogotovo sledeći član, to je član 228. našeg Krivičnog zakona koji kaže - izrađivanje i nabavljanje oružja i sredstava namenjenih za izvršenje krivičnih dela, nema obavezne mere oduzimanja predmeta. Eto koliko je naš predlagač dosledan. Kaže - koristim ovlašćenje iz člana 68. da promenim Krivični zakon, da u neka krivična dela ugradim obavezno oduzimanje, a za ovo delo nije se predvidelo obavezno oduzimanje. Zašto oduzimamo neko pravo, koje postoji kod sudije, kada je u pitanju individualizacija sankcija i krivična odgovornost?
Kod krivičnog dela ubistva nema obaveznog oduzimanja predmeta izvršenja, ali se još nije desilo u sudskoj praksi da je nekome ostao taj predmet, već je sudija primenio svoje ovlašćenje iz člana 69. Molim vas, slušajte šta u obrazloženju kaže predlagač, zašto predlaže promenu zakona; kaže - kako bi se izbegla mogućnost da sudovi takvu meru ne izriču. Pa, koje je to nepoverenje i nipodaštavanje ljudi koji se bave sudijskom funkcijom!
Na nekim primerima sam pokazao nipodaštavanje onoga koji predlaže izmene zakona, da kod jednog teškog krivičnog dela, gde se radi o proizvodnji oružja, nije iskoristio ovlašćenje da ugradi obavezno oduzimanje predmeta. Eto, to su ti eksperti koji, kada im se pokloni jagnje, zgrabe šarplaninca pa stave u gepek.
Molim vas, krajnje je vreme da Narodna skupština upozori i ovu Vladu Republike Srbije da nas više ne ponižava sa ovakvim predlozima zakona, jer ipak neka trunka pameti i velika količina dostojanstva je opstala u ovoj Srbiji i ne dozvoljavamo da nam se na ovakav način krši dostojanstvo.
Još jedna vrlo važna stvar, tiče se pretposlednjeg zakona. Kod ovog zakona o borbi protiv organizovanog kriminala neke mogućnosti i postoje da se izdvoje posebni organi, zato što je disciplina u organizovanoj grupi potrebna da bi se vršilo krivično delo. Ali, kod onog zakona kojim predviđate krivično gonjenje ljudi kod kojih postoji sumnja da su činili krivična dela ratnih zločina nedisciplina može da bude razlog i uzrok nastanka dela i lične odgovornosti nekog čoveka, za šta vam nije potreban poseban državni organ. Pre nekoliko dana je onaj sud povećao kazne koje je izrekao Okružni sud u Prokuplju.
Vodite računa o tom dostojanstvu. Dostojanstvo je najvažnija stvar za jedan narod...
(Predsedavajuća: 20 minuta.)
Od tog dostojanstva zavisi zakon i zavisi sve.
Nažalost, morao je da se desi jedan splet čudnih okolnosti, da se desi jedna saobraćajna nesreće i da DOS-manlije uvide da je sazrelo vreme da se promeni jedan od neuspešnih ministara, Dragan Veselinov. Danas je prilika da saznamo da DOS-manlije imaju i većeg eksperata za poljoprivredu od Dragana Veselinova.
Sudeći po biografiji, gospodin Jevtić je to svakako i u svakom pogledu. Pošto je ovo Vlada kontinuiteta, barem je tako bilo 18. marta ovde, bilo je govora, Vlada koja nastavlja onu politiku od 25. januara 2001. godine, mi iz opozicije kažemo da tu praktično ne postoji neka značajnija politika, ne postoji, niti pogled u stvarnost, niti pogled na budućnost, postoji samo jedno opredeljenje da se ispuni svaki nalog koji dolazi sa strane, iz inostranstva; i vidite, ove dve i po godine pokazale su da su svi ti nalozi bili pogubni za ovaj narod, za resurse, za perspektivu naše omladine i jednostavno, to je Vlada destrukcije.
Koristim ovu priliku da u ovih deset minuta kandidatu dam nekoliko saveta, da mu ukažem na to šta ga očekuje u budućem radu, a on će svakako biti ministar i na čelu jednog ministarstva koje ne može da se pohvali da raspolaže niti podacima o bilansima, niti vodi računa o robnim fondovima, niti na neki način upravlja i usmerava te robne fondove. Zašto? Zato što još iz vremena Labusa kao potpredsednika Savezne vlade i onog čuvenog prodavca hemijskih sredstava za zaštitu bilja, Saše Ivoševića, Vitoševića, kako već beše, mi smo se otvorili kao tržište, kao jedna obična konzerva i tu sada ulazi sve i svašta. Nema zaštite naših bilansa i, naravno, ministar može da očekuje da će praktično do septembra, oktobra meseca verovatno dobar deo svog radnog vremena provesti na barikadama u Srbiji, u razgovorima sa seljacima, a on, niti ima mehanizme, niti poluge, niti sredstva, niti postoji bilo koji način, jer danas je to najgora stvar što ne postoji način da se reši bilo koji problem, tako da je poziv na sušu koja je svakako elementarna nepogoda u uslovima ideološkog pristupa koji ova vlada ima mali i slab razlog koji jednostavno niko živi ne može da prihvati kao nekakvo opravdanje.
Šta još može da očekuje novog ministra? Novog ministra može da očekuje to da on mora da se uklopi u postojeći sastav Vlade, a to znači da ćete vi, kao budući ministar, morati u medijima da hapsite, da optužujete, ako to može ministar kulture i informisanja, verovatno ćete morati i vi to da radite.
Vi ćete biti donekle spaseni, za razliku od drugih ministara, jer niste, koliko vidim iz biografije, na čelu nijedne stranke, pa nećete biti u prilici da se međusobno obračunavate sa kolegama, ali će vas neko zloupotrebiti da u određenom trenutku podržite jednu stranu u sukobu i to će takođe biti jedno dodatno opterećenje koje će da vas odvuče od poslova koji se tiču profesionalnog dela zaduženja jednog ministra.
Ujedno ste i spaseni. Spaseni ste, recimo, kao Nebojša Čović, jer on može da kleveta, ali odmah Vlada donese zaključak i uspostavi mu imunitet. Znači, tu ste zaštićeni, imunitet ima da vam se uspostavi i bez toga da vas sud ili istražni sudija pozove da se vi izjasnite da li se pozivate ili ne pozivate na imunitet.
Znači, tu računajte da ste zaštićeni do daljnjeg, dok je ovakvih sudova, dok je ove vlade, i to običnim zaključkom, za to budite spokojni.
Dalje, moram da vam kažem da vi spadate u krug retkih ministara, mislim da pet ili šest ministara postoji koji nisu išli na pregled. Oni od 21. januara svi su morali da idu na pregled; naravno, to nije pokazano, ali je Đinđić to čuvao i znam da je izražavao veliko nezadovoljstvo, ali je jednostavno DOS tako sklopljen, pa je morao da prihvati neke stvari. Vi i još nekoliko ne morate da idete na pregled, ali ja lično izražavam zaprepašćenje, šta je to vas nateralo da prihvatite da u ovakvom položaju, u ovakvom trenutku, budete ministar poljoprivede, kada vidite da se ova vlada rasipa, sama od sebe, oburvava se. Vidite, najverovatnije ćete se pridružiti velikom broju ovih ministara koji su ministri samo u svojoj kancelariji i eventualno kod šefa kabineta.
Sve van toga, to nije organ državne uprave, odluke, mere i ono što smatrate da treba da se uradi neće biti sprovedeno. Tu je zaštićen samo gospodin Dušan Mihajlović. On je po nekoliko osnova zaključen i ja bih vam preporučio da njegov primer sledite.
Gospođo, samo me saslušajte pre nego što bilo šta kažete. Samo me saslušajte, da biste shvatili o čemu se radi. Svaku rečenicu počinjem  time šta savetujem kandidata za ministra, pošto će sigurno biti ovde izabran. Ali, ja ga savetujem kako što bolje da obavi svoju funkciju i kako što kvalitetnije da se uklopi.
Gospođo, u teškoj ste zabludi. Ja nisam ničiji savetnik. Ne želim da budem ničiji savetnik, niti mogu da budem savetnik nekome ko ne želi da ga ja savetujem. U zabludi ste. Samo ukazujem na neizvesnosti, jer ne želim da pričam o ličnosti čoveka koga ne znam. Ne želim čoveka niti da vređam, niti da brukam. Ja sam vam nekoliko puta rekao da ni o čijem moralu  ovde neću da pričam. O moralu nijednog pojedinca ja neću sa ove govornice da pričam. Vrlo objektivno pričam šta očekuje gospodina kada bude za nekoliko časova izabran za ministra, da se što bolje uklopi, da radi u toj vladi, da zna šta ga štiti, da zna koje su mu obaveze, dokle može da ide.
Nijednom rečju nikoga nisam ovde uvredio, niti sam izrekao bilo šta što nije tačno. Sve što sam rekao je gola istina, za sve postoje dokazi, a ako vi niste upoznati sa tim, izvinite molim vas, to je vaš problem, ali ono što je istina trebalo bi da znate pre nego što me upozoravate. Nisam nikoga uvredio, nisam van teme. Nijednom nisam upotrebio nijednu reč o poljoprivredi. Samo sam u uvodu napomenuo bilanse, robne fondove, rekao sam da je naše tržište otvoreno, da se tu javlja jedna neprincipijelna konkurencija, javljaju se neki novi monopoli koji sputavaju našu poljoprivredu.
Gospodin će imati problema da obuzda nezadovoljstvo koje je evidentno. Budući ministar poljoprivrede, ako želi da bude deo tima, a to je tim u kontinuitetu, mora ozbiljno da računa na proces denacifikacije. To je ono što ga obavezuje, jer je to Vlada odlučila. To je taj proces. U taj proces se uklapa sve ono što se dešava sa našom poljoprivredom. Ja kritikujem prethodnog ministra što ništa nije uradio na poboljšanju poljoprivrede. Ali, ta kritika ovde nije mogla da donese nikakav rezultat, iz jednog prostog razloga, što nije tema, što ne može da podnosi predlog o izglasavanju nepoverenja onaj ko nije glasao za tog ministra ili za tu vladu. Blokirani smo.
Jedan objektivni pristup je zabranjen ovde. Ja samo ukazujem gospodinu šta sve sledi. Slede te opasnosti, sledi jedan raspad sistema koji neće moći da se kontroliše. Vidite i sami da i policija na javnim mestima ne može da kontroliše sistem. U okviru toga se javlja i poljoprivreda. Vidite i sami da malo, malo iz svakog kraja se pojavi neka grupa nezadovoljnih ljudi, sa pravom nezadovoljnih ljudi. Ljudi su prosto zaprepašćeni. Otvoreni smo prema svetu, svuda smo rado primljeni, barem što se tiče nekih ljudi iz Vlade Republike Srbije. Tolika pomoć dolazi, zadužuje se država, a to niko ne oseća, a u poljoprivredi pogotovo.
Ja pričam ovde i o onome za šta se zalaže Srpska radikalna stranka, da skupimo snage da ovo poljoprivredno osiguranje prevedemo u dobrovoljno. Naravno, ono će biti bolno zbog preuzetih obaveza, i nekog stanja koje već postoji 19 godina. O tome pričam, gospođo predsednik, i ukazujem gospodinu koji treba da bude ministar, i sada kažem ponovo da se ja prosto zaprepašćujem, iznenađen sam kako je prihvatio da pod ovim uslovima bude član ove vlade, a da nema nijednog pregleda.
Poslanička grupa Srpske radikalne stranke predlaže ovim amandmanom da se u članu 145. izbrišu reči "roditelja učenika", jer je nespojivo i neprihvatljivo da u nečemu što se zove obavezno i besplatno, pa makar i kada je u pitanju obezbeđenje uslova za viši standard u ustanovama obrazovanja, da se učešćem roditelja učenika obezbeđuju dodatna sredstva.
Naravno, tu stoje i drugi razlozi. Verovatno predlagač nije ni primetio da je napravio logičku grešku, jer u ovom zakonu ustanova je dečiji vrtić, osnovna i srednja škola, a dečiji vrtić još uvek nema učenike nego ima decu koja ga pohađaju, tako da roditelji učenika ne mogu da budu roditelji dece koja su u dečijem vrtiću. Naravno, to su neki mentalni problemi, koji će se vremenom sigurno izlečiti.
Nije dobro i ne sme da stoji u onoj oblasti gde država garantuje, gde država planira u svom budžetu sredstva, gde obavezuje lokalnu samoupravu da u svom budžetu planira sredstva, nije dobro u jednoj oblasti, gde država snosi potpunu odgovornost, da se propisuje mogućnost roditeljima da učešćem svojih sredstava pomažu tu školu.
Ja bih samo ukazao na jedan problem kompletnog člana, što on ukazuje na obezbeđenje višeg standarda obrazovanja. Država ima obavezu da obezbedi onaj neophodni minimum obrazovanja u Pirotu, u nekom selu i u centru Beograda i država je obavezna da garantuje isti nivo znanja i približno isti nivo standarda uslova u kojima se obavlja ta delatnost obrazovanja i vaspitanja.
Praksa je pokazala da roditelji učenika svojim sredstvima su poprilično uticali na ishod za rezultate školovanja, jer su neka deca na taj način obezbeđivala dobre ocene, prohodnost i neznanje i uvek sigurno neznanje. Osim toga treba voditi računa da se u školi nalaze deca koja moraju biti ravnopravna i naravno mora da se vodi računa o tome da svi roditelji nisu u istoj materijalnoj mogućnosti i ne bi smeo da se otvara prostor da onaj sa malo boljim mogućnostima može da kupuje znanje i sve drugo što ide uz to. Zato predlažemo da se ovaj amandman usvoji, jer se na ovaj način ipak održava neki minimum.
I preko amandmana na ovaj član može da se stekne utisak, odnosno da predlagač uvidi da je promašio temu i da sistem školstva ne može da reši sa najmanje četiri zakona, a pogotovu ne da nam anas predlaže zakon o osnovama sistema. Mi smo imali zakone o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, o osnovama PIO kada su postojali različiti nivoi vlasti, pa je bilo potrebe da se to ujednači.

U Republici Srbiji nema potrebe da se ujednači, ali ne postoji ta razlika u nivoima vlasti, jer sve što radi lokalna samouprava i AP u pogledu obrazovanja su ustvari povereni državni poslovi koji su isključivo u nadležnosti Republike Srbije.

Ovim amandmanom hteo sam da skrenem pažnju predlagaču da mora da ima u vidu i odredbu člana 10. ovog zakona gde je precizno navedeno da Vlada obrazuje savete, pa bih zamolio predlagača da pogleda član 18, gde se kaže da Republika osniva centre. Po toj logici i razlici terminološkoj i onome što stoji u delokrugu poslova saveta i centra, proizilazi da su ovi centri upravne organizacije, a da su saveti ustvari savetodavna tela Vlade, a ako se u savetodavna tela Vlade, obzirom da ne rade ni jedan upravni posao, niti donose bilo koji pravni akt, onda moraju da se obrazuju, osnuju aktom Vlade, a ne zakonom, jer to nije materija koja se uređuje zakonom.

Osim toga, ako se pogledaju materijalna rešenja člana 17. vrlo neprecizno se kaže o nadležnosti saveta, ovaj savet koji ne donosi nijedan pravni akt, nema nadležnost, nego ostvaruje neki zadatak, neki posao. On ustvari savetuje ministra. Nas je Vlada naterala da usvojimo član 17. gde se kaže kako će ministar da dođe do svog stava i do svog mišljenja. Ustvari, ovaj savet je jedan prostor, odnosno jedan sunđer koji treba da primi sve pljuvačke i sve proteste zainteresovanih u obrazovanju, da oni ne dođu do ministra, već on isturi u prvi plan svoj savet koji usaglašava stavove, pobogu zauzima velika mišljenja.

Da bi poslanici ovo shvatili, to je otprilike isto, kao kada je Dragan Maršićanin, nesretni prvi put menjao Poslovnik, pa je greškom ubacio odredbu da predsednik formira stručni tim, da ga savetuje kako da vodi sednice Narodne skupštine. To isto znači i ovaj član kada je u pitanju ministar prosvete.
Ovim amandmanom tražili smo da se promeni član 57. i to u jednom delu, koji se tiče nastavka našeg principijelnog stava da ustanove koje se bave osnovnim i srednjim obrazovanjem, predškolskim vaspitanjem, ne treba da donose svoje posebne školske programe, već treba da realizuju i ispune prosvetne programe koje donosi ministar. To je ta prva intervencija.
Druga intervencija se odnosi na to da upravni odbor, odnosno školski odbori pošto su to organi upravljanja u ovim obrazovnim ustanovama, ne treba da bude drugostepeni organ iz jednog prostog razloga što taj organ upravljanja i na sve akte, pojedinačne pravne akte koje donosi direktor ustanove kao organ rukovođenja, jedino pravno sredstvo koje sledi jeste postupak pred nekim sudom, na to upućuje i shodna primena Zakona o radnim odnosima, ako su u pitanju zaposleni u ustanovama, i shodna primena drugih propisa pa čak i Zakona o radu koji ne predviđa tu vrstu dvostepenosti.
Ovde ima još nekih stvari. Malo me čudi, malo pre je ministar nešto sasvim solidno rekao oko ovih predstavnika učeničkog parlamenta. Nema mesta deci da budu u upravnom odboru i školskom odboru. Zašto? Pogotovo kada su u pitanju osnovne škole. Radi se o maloletnim, nezrelim licima koji su u procesu obrazovanja i vaspitanja, i oni po definiciji nisu sposobni da donose neke odluke, niti da slušaju, niti da učestvuju u tom radu. Znate i sami, dete koje je starije od 10 godina pita se po neki put u sudu kada se rešava odnos između njegovih roditelja.
To je jedno neobavezno pitanje. Ovako decu ubacujemo u nešto što je institucija. Pogotovo se formira učenički parlament kao institucija nezrelih osoba. Postoji nešto što je radna disciplina, nešto što je vojna disciplina, a samoupravna disciplina ne postoji. To je anarhija. Nema mesta da se to ovde gura. Ima jedna dobra odredba, za razliku od našeg parlamenta koji tu odredbu nema, a to je drugi stav koji kaže: "organ upravljanja donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova". Znači, devet članova, a za odluku je potrebno pet.
To je dobar primer. I ovde dobar primer kako mi treba da radimo u Narodnoj skupštini. Mi u Narodnoj skupštini tom analogijom bi radili ovako: od devet potrebno je da bude prisutnih pet, a odluka je doneta ako je glasalo tri. Znači trećina. Ovde nas ministar uči da usaglasimo rad našeg parlamenta. To je jedino za poklon. Moram da napravim jedan osvrt na član 60. U ovom članu 60. je dato dobro rešenje za saglasnost ministra. Ja se plašim da li će ovaj ministar to da primeni. 27. decembra 2002. godine, pogrešno je primenio.
Upravo ovo za šta se zalaže, i tako je odstranio profesora doktora Vojislava Šešelja iz nastave, i to ćemo mi srpski radikali stalno da mu ponavljamo, da ga podsećamo, šta znači složeni upravni akt, kada on stupa na snagu, zašto ministar ne sme da bude nervozan kada potpisuje rešenja, a pogotovo ne da bude nervozan ukoliko nastanu naučna veća, i ukoliko njegove kolege ne prihvate inicijativu Građanskog saveza da se na najbrutalniji način čovek istera sa fakulteta.
Gospodine ministre, ova odredba će biti analogno primenjena, i to vam obećavamo, na sve univerzitetske profesore i sve gde se vi pitate i dajete saglasnost, upravo na način kako je rešio Vrhovni sud Srbije, i one sudije koje ne mogu mirno i dan danas da spavaju.
Na dnevnom redu se nalazi još jedan u nizu Predloga zakona Vlade Republike Srbije koji može da se opiše sa nekoliko reči: nedorečen zakon, neprecizan zakon, loš zakon, zakon koji se zasniva na odgovornosti, na neodgovornosti i promoviše neodgovornost.
Do ovog zaključka može da se dođe ukoliko se napravi jedna blic analiza, pravno-tehnička analiza o odredbi ovog zakona. Onda će da se vidi da svaki član, svaka norma ima katastrofalne rupe, propuste zbog kojih ovaj zakon, praktično, nije primenljiv ukoliko ne postoji nadsila, izinad zakona i iznad Vlade, koja garantuje sprovodljivost ovog zakona.
Zbog toga se i koristi termin nekoliko, ostvarenost ishoda, verovatno malo ko i može da shvati šta to znači. Stičem utisak da je na delu nešto što nam je ministar Gašo Knežević obećao još 27. decembra 2002. godine. To je ona čuvena rečenica po kojoj će biti poznat, da je pri donošenju jednog rešenja primenio nacrt zakona koji još nije donet, ali se primenjuje. Pošto dva meseca Pravni fakultet nije mogao da završi posao, onda je Gaša skupio hrabrosti i presekao to po službenom nadzoru i to je ta slična logika kako nam se nudi i ovaj predlog zakona.
Ovaj predlog zakona ne promoviše niti novi sistem, ovaj predlog zakona promoviše revolucionarnu volju koja se javlja tako što u pojedinim odredbama dobijamo jedan kapilarni sistem centara saveta i drugih institucija od lokalne samouprave do tog republičkog nivoa koji se pitaju. Savetodavna su tela, daju neka mišljenja, ali ipak ona poslednja ostaje kod ministra. Ako je to oblik centralizacije, onda je to pogrešan oblik cenralizacije. Ja jesam pristalica centralizacije, pogotovo u oblasti obrazovanja i vaspitanja, onoga što nazivamo školstvo, iz jednog prostog razloga što država ima obavezu da na celokupnoj svojoj teritoriji obezbedi pod jednakim uslovima ista prava, a to je dostupnost sticanja znanja i obaveznost sticanja tog znanja.
Ovaj predlog zakona ne daje sistem. Ne daje stistem, on daje jedan skup normi a prepuno rupa i to je jedna magla koja znači da treba da se uništi ono što je postojeće, a to je ta vrednost. Pri tome treba imati i urođenu averziju gospodina Gaše Kneževića prema svemu što je nacionalno. Imate u onoj knjizi od pre godinu dana, od 180 strana gde smo otpisali sva dela i zlodela gospodina Gaše Kneževića kada smo tražili njegovo razrešenje. Tada smo najavili ovakav zakon. Jedan zakon koji će da poništi ovaj prostor, u tom smislu što više naša deca neće dobijati ono
po čemu su prepoznatljiva kada odu u inostranstvo, a to je jedno opšte temeljno znanje.
Nije za to kriv samo gospodin Gašo Knežević. Kriva je i prethodna vlast, jer poslednjih nekoliko godina ono što izlazi kao svršeni učenik, ili kao svršeni student, verujte to pre 15-tak godina ne bi mogao da dođe ni do druge godine bilo kog našeg fakulteta. Kriterijum je snižen zbog mnogih razloga, ali verovatno tendenciozno, jer na ovaj način se izbegava ono što je neophodno u procesu školovanja, a to je da naša deca dobiju taj osećaj odgovornosti i dobiju jednu svest o sistemu vrednosti koji vlada.
Tu sam verovatno puritanac. Naravno, konzervativan, ne zatvoren za nešto novo, ali temeljne vrednosti se ne menjaju. Ne menjaju se i naš obrazovni sistem je u dobrom delu toga i imao. Slažem se sa gospodinom Pal Šandorom. Ne bih hteo da ponavljam ono što je rekao. On je dobro primetio da možda nešto treba uraditi u metodologiji saopštavanja onoga što je programom propisano. Nije dobro da imamo posebne savete za mirenje dava saveta. Nije dobro da imamo posebne centre. Nije dobro da onaj koji je izvlačio i studente i učenike i đake i prosvetne radnike na ulice sada zabranjuje štrajk. Nije dobro, jednim zakonom o osnovnom obrazovanju regulisati neke stvari koje su regulisane drugim stvarima.
Mi ćemo da govorimo o amandmanu na član 60, gde gospodin Gašo Knežević uspeo sam sebe da demantuje. Tu je dao jedno zakonito rešenje šta znači složeni upravni akt kod njegove saglasnosti na izbor direktora, ali to nije primenio. To nije primenio od 27. decembra od 2002. godine. Naravno, verovatno da osećate da to vam Srpska radikalna stranka nikada neće zaboraviti. 1300 strana te knjige je štampano u nekoliko hiljada primeraka. Potrudićemo se da obezbedimo još nekoliko hiljada primeraka te knjige dopunjene sa komentarom jednog ovakvog zakona koji treba da razori ono što je tekovinaovog naroda, a to je opšte široko obrazovanje.
 Srpska radikalna stranka je podnela amandman na ovaj član koji reguliše sastav ove pravno nemoguće komisije, koja se praktično uspostavlja ovim predlogom zakona, ako nekim slučajem bude usvojen ovaj predlog. Na početku mora da se kaže da je ovo nemoguć sastav, jer pravi zbrku između predstavnika zakonodavne i sudske vlasti, a izbor te komisije vrši Narodna skupština koja nema ustavno ovlašćenje da tako nešto radi.
Na to ona ne samo da nije ovlašćena ni odredbama Ustava, nego ne crpi ni ovlašćenja iz Ustava da može posebnim zakonom da ovlasti na takav posao.
Uzimajući u obzir i ovu intervenciju da je predlagač prihvatio jedan amandman, ovaj nedostatak o kome samo malopre pričao nije otklonjen, on je samo potvrđen. Potvrđen je da će postojati jedna komisija i to će biti kadrovska komisija jednog dela DOS-a da ispuni zadatak kadrovskog pročišćavanja za ceo DOS, jer očigledno ceo DOS treba da preraste u Socijalistički savez radnog naroda Srbije i Crne Gore, to je ta ideološka matrica koja se sledi.
Očigledno, neko je rekao da unutar DOS-a treba da bude i buduća vlast i buduća opozicija, jedino tako može da se kontroliše ovaj prostor, jer će onaj isti gazda da kontroliše i vlast i opoziciju, pa će s vremena na vreme na vlasti biti onaj ko garantuje malo veću poslušnost; kao što je to uradila DSS na prethodnoj tački dnevnog reda, uputili kritiku, a oni bi brže i efikasnije ispunili sve zahteve OEBS-a u pogledu Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije.
Šta to znači? To znači da se priprema predizborna krađa, jer na ovaj način će praktično ova komisija da onemogući da neko bude kandidat, ali nije problem što će tog čoveka da onemogući, problem je u tome što onemogućava i građane da slobodno biraju svoje predstavnike.
Koja je to vlast i koji je to blistavi um koji je ovlašćen da on procenjuje ko može da bude kandidat? To ovlašćenje donekle, i to samo u pogledu poštovanja pravila postupka, ima RIK, ali to pravo da neko bude kandidat je ljudsko pravo koje mu garantuje Ustav i on takođe zabranjuje da bilo ko krši to pravo građana.
Koja će biti mera te komisije? Ako čovek ne odustane od kandidature, onda će da obavesti javnost. Tu meru vi već primenjujete, nezavisno od toga da li neko ima nameru da bude kandidat ili ne, na dva-tri meseca vi oblatite čoveka, oklevetate ga, a posle puj pike ništa ne važi. Doduše, to vi sebe, to je taj manir, jer čuli smo pre neki dan da je Vlada utvrdila da tamo nema kriminala.
Ovo, naravno, nije prvi put da se dešava ovakav način vođenja kadrovske politike, jer bilo je toga za vreme Tita, za vreme JUL-a, ali samo u pokušaju, tada smo spasili političku scenu Srbije i slobodu političkog života u Srbiji, možda smo napravili grešku, a mi smo uvereni da nismo napravili grešku, jer bez političkih sloboda nema niti otvorenog, niti normalnog društva.
Političke razlike su normalne, treba da postoje i treba da postoji samo jedan vrhovni sudija, to je onaj koji se svake četvrte godine pita koga će na trenutak da lustrira, ali da ga lustrira od vlasti, a ne od prava na politički život.
Zato je potrebno da ovaj predlog zakona uzmete, povučete i da se potrudite da svi zaborave da je ikada bio u skupštinskoj proceduri.
Šteta što za ovu tačku dnevnog reda nije predviđeno duže vreme za raspravu, jer napokon imamo prilike da čujemo i lepe govore od predstavnika vlasti, odnosno stranaka koje podržavaju vlast. Tema je interesantna, ali stičem utisak da su dosadašnje diskusije bile poprilično pogrešne, odnosno - rad dobar, nedovoljan jedan. To bi bila neka profesorska ocena, iz jednog prostog razloga što se očigledno ne poznaje problem koji je pred nama.
Na osnovu Ustava, i to jedne odredbe, Narodna skupština je dužna da uredi svoju organizaciju, način rada i određena statusna pitanja narodnih poslanika. Opet moram da kažem da u našem Ustavu postoji jedna odredba koja kaže da se garantuje višestranački život, politički pluralizam. Moram da kažem da je zaživeo taj parlamentarni sistem od 1990. godine, da je suštinski bačen pod noge, da nema više tog jedinstva vlasti kao iz vremena socijalističkog samoupravljanja, već surove podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, sa tačno propisanim nadležnostima i dimenzijama ko dokle može da ide i ko se za šta pita.
Ovo pominjem zbog toga što i u aktu o našoj organizaciji i načinu rada treba da uredimo ono što je u nadležnosti Narodne skupštine, a to je kako da vršimo zakonodavne poslove, kako da kontrolišemo Vladu i na koji način da dolazimo do one naše funkcije da biramo određene državne funkcionere.
Te priče o siromaštvu, o ekonomskim integracijama, o ravnopravnosti polova, pa mogao bih da podnesem amandman, ako idemo po katalogu ljudskih prava, da nam treba i odbor za zaštitu privatnosti i ličnosti. Mogao bih da idem dalje na formiranje odbora za sprečavanje narušavanja slobode političkog organizovanja i delovanja. Otprilike, ta logika je rukovodila predlagača Pajtića, koji je opravdano odsutan, kao i svi predlagači akata koje mi donosimo, praktično, oni nikada nisu ovde, svaka čast gospodinu Pitiću i Đeliću. Mi to treba da rešimo.
Mi treba da rešimo problem, zar je moguće da predsednik Izvršnog odbora Skupštine grada Beograda mora da sedi ovde da bi bio kvorum, da bi moglo da se radi. To je problem ove skupštine. Problem ove skupštine je kako se donose zakoni, ko je od 22. maja poslanik u ovoj skupštini. Problem ove skupštine je što neki ne čuju pored ušiju, što ne vide, što su zaboravili jednu stvar, da sve što se ovde izglasa i izađe nije Vladino, nego Narodne skupštine.
Poslanici snose odgovornost, i oni koju čuju, koji ne čuju, koji vide, koji ne vide. Savest radi uvek, da znate, i kada ste na vlasti i kada ste u opoziciji.
Nekada je neko rekao, prvo, drugo čitanje zakona, pa je dao neku dimenziju, neki značaj odborima pre nego što dođe do Skupštine, pa na neki način je uredio taj rad. Nemamo mi potrebe da prepisujemo nešto što postoji u nekim zemljama Evropske unije, dovoljno je da se vratimo na naše propise, na naše poslovnike od 1905. pa nadalje.
Od 1881. godine u Srbiji postoji parlamentarizam, kada su radikali napokon uspeli da suzbiju tog Milana Obrenovića i njegovu diktaturu. Zbog te borbe za parlamentarizam, preko koje su se borili za ljudska prava, ginuli su ljidu u Srbiji, i poletarci, Timočka buna itd. Mi danas nemamo parlament. Bolje da smo danas pričali kako da stavimo van snage sve one odredbe Poslovnika i da vratimo onaj poslovnik koji je bio na početku 2001. godine.
Nije ni on dobar, ali je zlatan u odnosu na ovaj. Mi kod ovog imamo problem diskrecionih ovlašćenja. Vode se krivični postupci ad hok ovde za govornicom ukoliko čovek priča pet minuta i jednu sekundu, izgubi 3.000 dinara, ukoliko upotrebi reč nesuvislo, dobije opomenu.
Prošle godine 21. maja isterani su poslanici koji nisu ni bili prisutni u sali, izrečena im je mera udaljenja. O čemu mi pričamo, je li to parlament, je li to pričaonica narodnih predstavnika, u čemu se ogleda ta razlika - prvi među jednakima, gde to postoji. Neću da vas upozoravam na te primedbe vaših savetodavaca, verovatno su imali razloge, ali ono što sam siguran, i oni su vas otpisali.
Još jedan u nizu zakona koji otprilike treba da znači - novim bogovima se prinosi nova žrtva, a nova žrtva je ono što će da proistekne iz ovog predloga zakona, ukoliko se on kojim slučajem usvoji.
Ovaj zakon ne može da se usvoji i ne bi smeo da bude na dnevnom redu, mada me čudi da predsednik Narodne skupštine nije odbacio ovakav predlog, jer je on uvredljiv za Narodnu skupštinu. Uvredljiv je u jednom delu obrazloženja, gde se iznose prvo netačni podaci, a drugo podaci koji vređaju dostojanstvo svakog građanina Republike Srbije. Netačni podaci se odnose na pozivanje na neku praksu koja je primenjena posle pada Berlinskog zida u Istočnoj Nemačkoj, a nažalost tada nije ni postojala Istočna Nemačka, kako predlagačima to nije jasno.
Druga stvar, što je u razlozima za donošenje ovog zakona predlagač izgubio elementarni kriterijum za osećaj pripadnosti jednoj teritoriji koja se zove državom, pa je uspeo da navede neke pojmove poput denacifikacije, defašizacije, a u našim uslovima to znači desrbifikacija. Desrbifikacija je krenula po sistemu - sve što je bila prethodna vlast treba vezati za kriminal i koristoljublje. Dokaz za koristoljublje je trebalo da bude zakon o jednokratnom porezu na ekstraprofit i ekstraimovinu. Dokaz za kriminal je trebalo da bude ono vanredno stanje i ona nenormalna veza između predstavnika prethodne vlasti sa pripadnicima organizovanog kriminala koji su 5. oktobra učestvovali u buldožer revoluciji. Naravno, to je sve nenormalno, nespojivo, nevezano i to nam ova isukana Sablja pokazuje, da je ona isukana i ona će da iseče verovatno ruku onoga koji je izvadio iz korica, a ne tamo gde je usmerena i uperena.
Treća stvar, vrlo važna, jeste što svi predstavnici drugačijih političkih stavova od vladajućeg stava Građanskog saveza Srbije moraju da budu osuđeni, pa ako ne u Hagu onda u okviru Petog opštinskog suda, gde će biti posebno odeljenje za ratne zločine, a što se i tamo propusti onda će da dočeka komisija koja će da sprovede tu opasnu denacifikaciju, a podsećam predlagača da bi morao da se izvini građanima Srbije zbog upotrebe ovih pojmova, jer nijedan uslov nije ispunjen da se taj proces, nametnut 1945. godine Nemačkoj, sprovodi u Srbiji. Ni jedan jedini uslov i to je ta uvreda koja je načinjena građanima.
Dalje, predlagačima ovog zakona bih skrenuo pažnju na neke nepobitne činjenice. Tokom 1999. godine, dok je Srpska radikalna stranka učestvovala u vlasti, pojavila se ideja kod nekih stranaka ili jedne stranke, tada u vlasti, da donese Zakon o borbi protiv terorizma. Verovatno se sećate da je u tim odredbama predloženog zakona, nacrta ili razmišljanja o tom zakonu, bilo odredbi kojima se narušavaju političke slobode. Srpska radikalna stranka je sprečila donošenje tog zakona.
Danas u DOS-u nijedna stranka ne sprečava donošenje jednog neustavnog zakona kao što je ovaj što se predlaže.
Druga nepobitna činjenica, u to vreme neke stranke koje su bile na vlasti organizovale su kamenovanje prostorija Demokratske stranke u Krunskoj ulici. Srpska radikalna stranka, učesnik u vlasti, to je osudila. Demokratska stranka je 5. oktobra došla na vlast i prva stvar koju je uradila jeste da je pokrenut postupak da se Srpska radikalna stranka iseli iz Magistrata.
Ako već pričate o zakonu o lustraciji dotaknite malo i moral, malo i onog političkog morala. Ne želim da držim moralne pridike, jer to nije zadatak političara i nikome neću prigovoriti bilo šta da li je moralno ili nemoralno, ali samo da vas podsetim, članom 33. i 34. ovog neustavnog zakona, sve vrsni pravnici, stručnjaci, profesori pravnog fakulteta, po prvi put u našoj praksi su uspostavili dve mere: jedna je objavljivanje, a druga zabrana učešća u političkom životu. Kako onda ovaj zakon nema retroaktivnost? Te mere treba da se primene na događaje i nešto što je bilo 1976. godine.
Eto, to je ta tačka koja treba da se stavi i prosto se čudim onima koji su poprilično veći, snažniji u DOS reformama, što trpe ove male, zašto ih šlepuju. Svi ste vi otpisani, zar ne vidite. Svi, samo vas nisu obavestili. Neobavešteni su otišli. Oni doneli Poslovnik, prekršili sva moguća parlamentarna pravila, pa kukaju za Poslovnikom. Nemojte vi da dođete za koji dan u tu situaciju. Danas je 29. maj, nemojte da zaboravite, nemojte da zaboravite.
Amandmanom predlažem da se ovaj član briše, jer ovako kako je napisan ništa ne znači. Ono što bi moglo  eventualno da se protumači, to je sigurno, da je napisano nešto što je neustavno i postoji velika opasnost, ukoliko se glasa, jer bi onda na bazi odluke Ustavnog suda samostalni narodni poslanici, koji raspolažu svojim mandatom, postali odgovorni za brutalno kršenje ljudskih prava za koje su odgovorni po Ustavu i po zakonu.
Predlagač se dosetio da krene sa predmetom zakona, prvi član i kaže: "Ovim zakonom se uređuju, odnosno određuju". Tako nešto nije još zabeleženo u našoj zakonodavnoj praksi. Ako se zakonom nešto uređuje, onda se navodi šta se uređuje. Zakonom nešto da se odredi, to je nemoguće. Verovatno nova škola pisanja nas uči da je i ovo moguće, moguće kao samo slovo na papiru, bez bilo kog konkretnog značenja.
Čega se dosetio predlagač? Znači, da uredi i odredi "oblike i vidove kršenja ljudskih prava". Prvo, ljudska prava u našim novim dokumentima, a verovatno i u novom nacrtu ustava Republike Srbije, neće biti definisani samo sa te dve reči - ljudska prava, nego će biti slobode, prava i dužnosti čoveka i građanina, pa možda i prava nacionalnih manjina ili manjinska prava, kako je to danas odomaćeno.
Moram da vam kažem, to što vi smatrate oblicima i vidovima kršenja ljudskih prava je već sadržano u skoro svim našim propisima koji su imali ustavni osnov prilikom donošenja. Zato postoji Krivični zakon, zato postoji set zakona iz građanske oblasti, Zakon o javnom informisanju. Znači, postoje posebni zakoni kojima je uređen, hajde da kažem, način ostvarivanja nekih sloboda. Ako vi rešavate ovim zakonom kako to izgleda i kako se manifestuje kršenje, moram da vas upozorim da je to već propisano, definisano i usaglašeno sa ovim međunarodnim aktom na koji se vi pozivate.
Moram da vam kažem, naša pravna praksa, naša zakonska regulativa je do pre dve i po godine daleko ispred evropske u svakom pogledu. I Tito je bio pametan, i on nije išao, nego je slao skoro sve stručnjake sa naših fakulteta u Nemačku, Francusku da uzimaju nešto sve najmodernije i da ugrađuju. Bilo mu je potrebno da bi mahao, ali to postoji regulisano i propisano.
Dalje, kažete da uređujete i određujete "lica prema kojima se sprovodi postupak". Onim propisom kojim je propisana i kazna za nešto, što je narušavanje ljudskih prava, određeno je ko može da bude odgovorno lice i učinilac. Zašto izvlačite posebnu kategoriju ljudi? Svako je univerzalno kriv i svako je univerzalno odgovoran, ukoliko je prekršio ljudsko pravo. Vi uvodite diskriminaciju. Kako to možete da radite?
Sledeće je "načela i pravila postupka". Prelistajte vaš predlog zakona, nemate nijedan član u kome piše "načela". Nemate načela.
Što se tiče pravila, koje pravilo imate - da će rasprava biti nejavna, a kao izuzetak može biti javna. Gde to naučiste?! Zašto kršite ljudska prava? Što nas terate da kršimo ljudska prava i da kršimo Ustav?
Sledeće je "sastav, nadležnost i postupak nadležnih organa". Ubacujete sudije Ustavnog suda i u prvostepeni i u drugostepeni organ. Ne znam ko vam je dao diplome?!
Na kraju piše "mere koje se izriču licima za koja je utvrđeno da su kršila ljudska prava"; ovo je zakon kojim se prvi put propisuju mere. To je retroaktivnost. Da je čovek znao da su ove mere posebne, ove koje predviđate, možda ne bi uradio to delo, koje vi sada izmišljate kao delo.
Dakle, desrbifikacija je nemoguća. Vodite računa, danas je 29. maj.
Pre nego što počnem da obrazlažem tekst ovog amandmana, zamolio bih predsedavajuću i ove ljude iz Službe Narodne skupštine da predlagača ovog zakona obaveste, upozore i upute na stenogram naših sednica, da obrate pažnju predstavnici Vlade šta  za ovom govornicom izjavljuju i šta repliciraju, ili objašnjavaju povodom govora i diskusija nekog od poslanika. Očigledno je da predstavnici Vlade ne čitaju stenograme, a verovatno i ne znaju šta izjavljuju sa ove govornice.
Da bih obrazložio ovaj amandman kojim se traži odgovarajuća intervencija u članu 41. Predloga zakona, a to je odredba zakona o posebnom postupku za sticanje državine na predmetu založnog prava, morao bih da se vratim na početne članove ovog zakona i da ukažem da postoji fundamentalni problem u ovom zakonu, jer mi praktično ovim zakonom nismo definisali na pravi način šta je to ugovor o zalozi.
Prava sadržina ugovora o zalozi data je članom 966. Zakona o obligacionim odnosima i ona glasi: "Ugovorom o zalozi obavezuje se dužnik ili neko treće lice prema poveriocu da mu preda neku pokretnu stvar". Da mu preda neku pokretnu stvar, to znači buduća činidba. To znači da u postojećem Zakonu o obligacionim odnosima postoje odredbe kojima je regulisana tzv. nedržavinska zaloga. Zaključen ugovor, postignut konsenzus između ugovornih strana i to je konsensualni pravni posao, taj ugovor, a onda realnost i predaja dolazi naknadno. U praksi, kada je ručna zaloga u pitanju, do sada je bila situacija da se istovremeno sa zaključenjem i daje pokretna stvar kao sredstvo obezbeđenja poveriočevog potraživanja.
Znači, ne postoje ti razlozi za donošenje posebnog zakona kojim bi se regulisala nedržavinska zaloga, a pogotovo ne postoje razlozi radi regulisanja založnog prava na hartijama od vrednosti ili na drugim pravima.
Moram da vas podsetim i na fundamentalni nedostatak Predloga zakona, a evo i dokaza za taj nedostatak. U članu 968. postojećeg Zakona o obligacionim odnosima se kaže: "Zalogoprimac stiče založno pravo, a založno pravo znači da drži pokretnu stvar i, u slučaju ako se glavno potraživanje ne ostvari, da je ovlašćen da ga proda i iz toga namiri svoje potraživanje". Znači, zalogoprimac stiče založno pravo kada mu stvar koja je predmet ugovora bude predata; stvar koja je predmet ugovora, a ne predmet založnog prava. Predmet založnog prava je potraživanje zalogoprimca, kako glavno, tako i ono sporedno, akcesorno.
To su ti fundamentalni nedostatci ovog predloga zakona. Zbog tih nedostataka, praktično, član 41. Predloga zakona je neodrživ, u direktnoj suprotnosti je sa Zakonom o obligacionim odnosima. Nemamo mi pravo da unakazimo dobar zakon lošim zakonom koji nema svoj fundament, nema svoju osnovu. Da ne citiram sve promašaje i propuste. U ovom članu se govori o sticanju državine na predmetu, a to je već ispunjenje obaveze iz ugovora o zalozi, kada je u pitanju neka buduća činidba.
Naš predlagač zakona je pogrešio temu, pa nam sad tu uvodi poseban postupak, potpuno nepotreban i pravi neku pogrešnu analogiju sa Zakonom o finansijskom lizingu, a tamo je bilo dobro rešenje. Zbog čega? Zato što je kod finansijskog liziga davalac liziga vlasnik robe, a ovde zalogoprimac nije vlasnik robe i nema mesta posebnom postupku i posebnim odredbama, pošto postoji to sve i u Zakonu o izvršnom postupku, i u Zakonu o obligacionim odnosima i u Zakonu o parničnom postupku.
Ovaj amandman je prilika da još jednom pokušam da odvratim Vladu od ćoravog posla zvanog donošenje zakona koji je danas na dnevnom redu.
Amandmanom tražim da se ovaj član briše, on je potpuno nepotreban, jer sve što ste pokušali da regulišete ovim članom na pogrešan način, regulisano je odredbama Zakona o obligacionim odnosima na potpuno ispravan način. Kao dokaz za to, evo malo da čitamo šta piše u Zakonu o obligacionim odnosima; član 980. kaže ovako: "Ako poveriočevo potraživanje ne bude namireno o dospelosti, poverilac može zahtevati od suda odluku da se stvar proda na javnoj prodaji ili po tekućoj ceni kad stvar ima berzansku ili tržišnu cenu." Znači, ta situacija je već regulisana jednim dobrim propisom i nema potrebe da se reguliše ovim zakonom koji je danas na dnevnom redu.
Posebno bih istakao da se ovaj član odnosi prevashodno na fizičko lice, tamo gde se upotrebljava odluka suda. Zašto? Zato što se radi ipak o ljudskom pravu i od tog dužnika, kao fizičkog lica, samo intervencijom i odlukom suda je moguće da se prinudno traži da on ispuni svoju ugovornu obavezu.
Idemo dalje, u članu 981. kaže se - ako dužnik ne namiri o dospelosti potraživanje nastalo iz ugovora o privredi, poverilac nije dužan obraćati se sudu, nego može pristupiti prodaji založene stvari na javnoj prodaji po isteku osam dana od upozorenja učinjenog dužniku, kao i zalogodavcu, kada to nije isto lice; pa će tako postupiti.
Znači, sve je regulisano. Zašto unositi jedan član u ovaj poseban zakon i stvarati zbrku, konfuziju u primeni i devalvirati nešto što je dobro regulisano. Zašto je ovo drugo rešenje kod ugovora o privredi? Zato što su ugovorne stranke pravna lica i kod njih nema ljudskih prava, nego pravnih interesa. Kod njih je to redovna delatnost, redovan posao, redovno preuzimanje rizika.
Prošli put sam objasnio da je u članu 966. u rečima "da mu preda neku pokretnu stvar" sadržan i taj oblik nedržavinske zaloge prilikom zaključenja ugovora. Nemojte da se igramo oko ozbiljnih stvari, jer to može da bude izuzetno opasno u praksi, neprimenljivo, konfuzno. Postoje pravi stavovi i Trgovinskog suda i Vrhovnog suda Republike Srbije i spoljnotrgovinska arbitraža takođe u primeni trgovačkih uzansi ima izgrađene stavove povodom ovih stvari i nema nikakvih problema da unosimo i komplikujemo stvari lošim i nerazumnim prevodom, koji menja suštinu nekih pravnih termina i pravnih odnosa koji su poznati od rimskog prava.
To je ta opasnost o kojoj mi pričamo danas. Naravno, usvajanjem ovog amandmana vi ne možete da poboljšate zakon, ali vam skrećemo pažnju, povucite zakon, nije dobar. To što kod nas u privredi poverilac nije zaštićen, to je nedostatak pri sprovođenju Zakona o izvršnom postupku i onakvih odnosa koji postoje u sudu. To ne možemo da rešimo promenom jednog materijalnog propisa, pa da budemo načisto sa tim.
Dalje, ovaj zakon reguliše i zalogu na potraživanjima i drugim pravima, a da je usmerio predlagača na odredbe člana 950, 991, pa sve do 994, pa možete i do 996, gde je takođe propisano šta se radi u slučaju kada je založeno neko potraživanje sadržano u hartijama od vrednosti i kako se potraživanje prenosi kada je u pitanju hartija od vrednosti na donosioca ili na ime itd. To je regulisano i nekim drugim propisima. U sledećoj tački dnevnog reda imamo zakon o hartijama od vrednosti, gde je takođe predviđen način kako se prenosi potraživanje sadržano u hartijama od vrednosti.