Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Članom 15. Predloga zakona Vlada traži da javni tužilac pre stupanja na dužnost položi zakletvu. Naravno, javni tužioci pred predsednikom Narodne skupštine, Republički javni tužilac pred Narodnom skupštinom, a zamenici javnog tužioca pred predsednikom Vlade. Verovatno to ima neku svoju logiku u činjenici da Vlada želi da prevede da imenovanje zamenika vrši izvršna vlast i, po nekoj logici zakletvi, ko postavlja, ko bira, ko imenuje, pred njim se i daje ta svečana izjava. Pretpostavljam da je to bio glavni razlog što ste se odlučili za ovo rešenje.
Mi zastupamo drugačiji koncept, da izbor i imenovanje vrši Narodna skupština. Ukoliko treba da se daju te svečane izjave, malo je rogobatno ovo - zakletva, u šta se čovek kune itd. Da ne pominjem da te zakletve, praksa je pokazala, ništa ne znače. Te svečane izjave su vezane za one pojedince koji na neki način barataju sa nečim što se tiče ljudskih prava. Zbog toga su uvedene te svečane izjave, da bi se oni još jedanput zavetovali da će kao svetinju poštovati Ustav, da će u svom radu da se pridržavaju Ustava i zakona i, verovatno, da će da poštuju ljudska prava.
Ako idemo tom logikom šta znači svečana izjava, a to je, praktično, izjava punog poverenja prema Ustavu i zakonu, onda sve te svečane izjave treba da se daju ovde, a nikako da se daju pred predstavnicima izvršne vlasti. Znači, to je zbog značaja samog pojma zakletve i svečane izjave.
Naravno, ovaj naš amandman nije podnet samo zbog toga kome treba da se polaže zakletva, nego zbog jednog potpuno novog koncepta, različitog od vladinog - ko bira i ko imenuje. Da je opasno ako Vlada bude radila ovaj posao, mogu da nam pokažu i ovi primeri gde su neki tužioci i sami podneli ostavke. Naravno, mi smo ih na vreme prozvali. Niste nas poslušali. Protiv jednog je podneta i krivična prijava od strane SRS i još nekih ljudi sa kojima je on nagovarao i uticao na nekog budućeg zaštićenog svedoka. Eto, nije prošlo ni godinu dana i čovek je sam podneo ostavku, verovatno pod uticajem osećaja lične odgovornosti, da je možda i bio neaktivan i neoprezan u poslovima koje je radio.
Zakletvu je dao, moram da upotrebim ime, nećete valjda da mi uzmete za loše, i Slobodan Milivojević, jedan od privedenih, čini mi se, advokat. Inače, nekada je bio zamenik ...
(Predsednik: Molim vas da se vratite na temu, a to je amandman na član 15.)
Verovatno ste, gospodine Batiću, imali prilike da pročitate naš predlog koji smo uputili Odboru za pravosuđe i upravu još 2001. godine. Tada je bio povod Biljana Radovanović, ali je cela ta nomenklatura bila u toj aferi "Mercedes-benz". To vam je dobro poznato. I Dušanu Mihajloviću je dobro poznato, i Sretenu Lukiću je dobro poznato. Vi ste pisali, vi ste mi odgovorili itd.
Gospodin Slobodan Milovijević je dao zakletvu, ali u kakvim je on vezama bio u pravosuđu...
(Predsednik: Peti minut, a i tema.)
Neću da iskoristim peti minut. Možete samo da pretpostavite, a vi ćete u istrazi tek da saznate šta se sve valjalo iza toga.
Ovim amandmanom, dosledni onoj ideji gde je mesto i uloga javnog tužioca, predlog Vlade menjamo u tom smislu što se iz stava 2. brišu reči: "i Vladu". Prosto je neverovatna situacija, ali je moguća i ona mora u zakonu da se predvidi, da kada javni tužilac ne stupi na dužnost, mi praktično nemamo javnog tužioca.
U stavu 1. ovog člana se kaže - ako bez opravdanih razloga nije stupio na dužnost u roku od dva meseca od izbora, odnosno imenovanja, a ovo imenovanje se odnosi na zamenike. Republički javni tužilac konstatuje ovu činjenicu i o tome donosi odgovarajuće rešenje i obaveštava Narodnu skupštinu i Vladu. Narodnu skupštinu sigurno zbog tužioca, a Vladu zbog zamenika, po zamisli predlagača ovog zakona.
Pošto mi smatramo da Narodna skupština treba i da bira i da imenuje, onda nije potrebno obaveštavati Vladu, ali treba svi da se zamislimo nad tom činjenicom da je moguća ta situacija da Narodna skupština izabere čoveka za javnog tužioca i da on dva meseca ne nađe za shodno da se javi i da stupi na dužnost.
Naravno, tužilaštvo neće bog zna šta da trpi, tu su zamenici, praksa je ustaljena, posao će da ide dalje, ali ova situacija treba da nas zabrine. Ona je moguća i ona se već dešavala u praksi, ne samo kada su u pitanju zamenici, jer zamenici obično to čine zbog malih plata; tek kada sazna kolika je plata on se razočara pa kaže - bolje da sam ostao tamo; a javni tužioci obično u međuvremenu nađu neki bolji posao, pa izbegnu ovaj posao, ne dođu dva meseca itd.
Ovo treba da nas upozori da ovakve stvari ne bi smele da se dešavaju, a ako se već dese da ti ljudi koji su izazvali ovo stanje da ih Skupština izabere i imenuje, a oni ne stupe na dužnost, da više ne mogu da računaju ne samo na budući posao u tužilaštvu nego gotovo ni u jednom državnom organu, jer je to nepoštovanje najvišeg organa vlasti u ovoj zemlji.
Uostalom, to je nepoštovanje građana Republike Srbije koji su mu dali poverenje da radi vrlo odgovoran posao. Izašao sam samo zbog toga da objasnim koja je ozbiljnost potrebna i da je potrebno da se vodi računa kada se biraju ljudi i kada se predlažu za javne tužioce i mogu da napravim slobodno vezu sa onim prethodnim amandmanima u pogledu neophodnog radnog staža. On treba da nam bude garancija neke ozbiljnosti, a tužilaštvo ne može da funkcioniše ukoliko nema visoki stepen ozbiljnosti i odgovornosti, jer se radi vrlo delikatan i složen posao koji zadire u najosetljivije stvari koje se tiču jednog čoveka, jednog života, jednog ljudskog veka, dostojanstva i prava koja čovek ima.
Zato je potrebno da mnogo ozbiljnije pristupimo ovome i da napravimo jedan koncept kako da osposobimo naša tužilaštva, počevši od pripravnika, preko stručnih saradnika, zamenika do javnih tužilaca, jer u tužilaštvu ne sme biti improvizacije. Hvala vam.
Ovim amandmanom se obezbeđuje isti status javnog tužioca i zamenika javnog tužioca. Sprečava se ovo što je predlagač hteo, a to je da ukoliko se ukine javno tužilaštvo to bude jedan od razloga da zameniku javnog tužioca prestane dužnost. Kada je predlagač predložio ovaj član 18, grubo je povredio i odredbe člana 106. Ustava Republike Srbije i sve one odredbe na koje upućuje taj član.
Tužilaštvo i po organizaciji prati sudove, a u odredbama o javnom tužiocu i nekoj analogiji koja se tiče zamenika javnog tužioca ukazuje da funkcija može da prestane na način i pod uslovima koji su propisani za sudije. U slučaju ukidanja suda ne prestaje radni odnos niti funkcija izabranim sudijama suda koji je ukinut; po toj logici ne može da prestane funkcija, niti dužnost, ni javnom tužiocu, niti njegovom zameniku u slučaju takve situacije da se ukida jedno javno tužilaštvo.
Sudeći po stepenu kriminala, sudeći po našoj teritorijalnoj organizaciji sudova i imajući u vidu da obično tužilaštva prate tu organizaciju, sa nekim manjim izuzecima, kada su u pitanju manja mesta, gde u drugom mestu praktično tužilaštvo obavlja funkciju za više opština, mi ne smemo da dođemo u tu situaciju da nam zamenici javnog tužioca, koji su po logici stvari, čim vrše tu funkciju, osposobljeni za te poslove, jednostavno izgube tu funkciju u slučaju jedne administrativne mere, ukidanja javnog tužilaštva. Ovim amandmanom mi štitimo taj status i delujemo preventivno na zamenike javnih tužilaca.
Zbog čega? Ukoliko ostane ova odredba , kako je predložila Vlada, onda je to apsolutna neizvesnost za svakog kandidata koji bi se prijavio da bude zamenik javnog tužioca. On zna, po ovom predlogu zakona, da ima tako mali nivo prava iz radnog odnosa, ima mali nivo prava koja mu daju garanciju, koja mu daju zaštitu njegove funkcije, tako da će ovo delovati destimulativno za one ljude koji su od profesije da se jave na konkurs ili oglas.
Imajući u vidu šta Vlada želi da uradi ovim zakonom, da ona imenuje zamenike, onda nam je sve praktično jasno. To bi bilo - pre izbora završen izbor. Dovoljno je samo čovek da potpiše izjavu da je voljan da bude zamenik opštinskog javnog tužioca i Vlada će to lepo da završi. Tamo gde eventualno ima nekih problema sa zamenicima, pogotovo u nekim manjim tužilaštvima, gde postoji mogućnost racionalizacije, jednom administrativnom merom ukine se to tužilaštvo i reše se i kadrovski problemi, ne samo tužilaštva, nego se reše intelektualni problemi i čitavog mesta. Na ovaj način i ovim amandmanom mi štitimo to što pripada čoveku koji obavlja tu funkciju.
Vlada Republike Srbije je izvršni organ vlasti i prosto ne postoji slučaj da ukoliko se podnese prigovor povodom odluke Republičkog javnog tužioca, o tom prigovoru odlučuje Vlada Republike Srbije. To je prosto nemoguće i to bi otprilike bilo kao da protiv odluke predsednika Prvog opštinskog suda u Beogradu, koji rešava neko statusno pitanje nekog od sudija, pa čak i sudske uprave, prigovor bude dozvoljen Vladi Republike Srbije. To je stvarno nemoguće i ne znam odakle ideja predlagaču da predloži nešto što je ne samo u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije, bez obzira na kritike da li je on dobar ili nije dobar, već je u suprotnosti sa osnovama pravne teorije.
Ovo nije definisano u teoriji i ovako nešto ne postoji u pravnoj teoriji, ovoliko uplitanje izvršne vlasti povodom statusnog pitanja nosioca jedne funkcije koja nije u izvršnoj vlasti. Zamenik javnog tužioca i izvršna vlast nemaju nikakvu dodirnu tačku. Da ste nešto slično uradili sa Republičkim javnim pravobraniocem mogao bih da shvatim. Zbog čega? Zato što po definiciji štiti imovinu Republike Srbije i pitanje je da li je njegova funkcija pravosudna. Nije, mnogo je bliža upravnoj funkciji, jer zastupa državu, imovinu itd.
Onaj ko je u tužilaštvu goni učinioce krivičnih dela, podnosi pravna sredstva i trudi se da zaštiti ustavnost i zakonitost. Tu nema mesta za izvršnu vlast, u tih nekoliko reči kojima se definiše sve ono što radi tužilaštvo. Zbog toga je ovo pravno nemoguće. Nemoguće je, pa čak i kada bi se prihvatilo da Vlada imenuje zamenike javnih tužilaca.
Ne znam da li je ovo neka neopreznost, pa je ovo moglo ovako da prođe, ali ukoliko neko postavi pitanje ustavnosti ove odredbe gotovo da ne verujem da postoji i jedan sudija Ustavnog suda Republike Srbije koji ne bi primetio jedan organski feler u ovome što je predloženo. Mi tražimo da se to ispravi, da se ispravi i da se kao drugostepeni organ, kvazidrugostepeni organ, povodom ove situacije odredi nadležni odbor Narodne skupštine Republike Srbije.
Naravno, na taj način dosledno sprovodimo osnovnu ideju gde je mesto Republičkom javnom tužiocu, ali tu nema greške, tu nema kršenja Ustava. Možemo mi da protumačimo ove odredbe od člana 102. do člana 106. i ovako i onako, ali u svim varijantama ne može da se nađe osnov za ovo što predlaže Vlada, ne samo u ovom članu nego u kompletnom predlogu ovog zakona.
Ovaj zakon ne samo što je na nekim staklenim nogama sa gledišta konkretnih odredaba Ustava, nego će biti i neprimenjiv i to faktički neprimenjiv, jer prosto ne verujem da bi neko prihvatio da bude zamenik javnog tužioca pod ovim uslovima, osim ukoliko kao jedini kriterijum i jedini motiv njegovog prijavljivanja na budući konkurs ne bude dosledna partijska disciplina i neka poslušnost, a onda znate i sami šta iz toga sve sledi.
U ovom članu Predloga zakona Vlada je dobro primetila da postoji jedna nelogičnost u osnovnom tekstu i dobro je što je izbrisala iz člana 74. ove reči "a ne bude prigovora". To praktično ništa nije ni značilo u onom izvornom tekstu, a odnosi se na navršenje radnog veka ili razloga za razrešenje, pa se kaže "ako ne bude prigovora". Dobro je što je to izbačeno iz člana 74, ali nije dobro ovo rešenje gde postoji obaveza Republičkog javnog tužioca da o nastupanju ovog razloga za prestanak funkcije obaveštava, pored Narodne skupštine, i Vladu Republike Srbije.
Predlagač ovog zakona verovatno sledi svoju osnovnu misao, da zamenike javnog tužioca imenuje Vlada, pa po logici stvari i treba da se obavesti kao organ koji je imenovao.
Mi predlažemo i u svim ovim amandmanima do kraja zastupamo stav da i zamenike treba da imenuje Narodna skupština i kada nastupe ove okolnosti za prestanak funkcije, a to je navršenje radnog veka, treba da se obavesti Narodna skupština, kako bi se na odgovarajući način pripremila odluka o prestanku funkcije ili razrešenju, u zavisnosti od razloga.
Ova veza između Vlade i zamenika javnog tužioca - malopre sam ukazao na jedan organski nedostatak ovog zakona, i ovde se potvrđuje. Vidite u samom tekstu - Republički javni tužilac obaveštava Vladu. Kada Republički javni tužilac nešto ima sa Vladom, on ima povodom onih stavki budžeta na koje prigovara što nisu rešene i ništa drugo. Ne postoji mogućnost za bilo kakvu drugu komunikaciju. U tome se ogleda ta specifična funkcija i ta pristojna udaljenost tužilaštva od izvršne vlasti.
Tužilaštvo jeste specifičan organ, jeste državni organ, mora da bude samostalno i moramo da predvidimo mehanizme kako da se očuva ta samostalnost, od obezbeđenja uslova, preko izbora, preko plate, školovanja i pripremanja kadrova, zajedničkih stavova u svim tužilaštvima, da ne bismo dolazili u situaciju, i ponovo potenciram - vrlo rado bih danas predložio da se zamenicima javnih tužilaca odredi beneficirani radni staž jer preuzimaju, ni krivi ni dužni, veliku odgovornost, da u fiokama drže neke predmete po nekoliko godina, dok to ne padne u zaborav, da zaustave izlazak pravde.
Verujte, nije ni tim ljudima prijatno. Dešavaju se promene, pa se posle ti ljudi prozivaju, izvlače na odgovornost, strpaju na neka mesta gde nikada nisu ni bili, niti su pripadali, a možda nisu ni mogli da urade, a siguran sam da čak nisu ni smeli od svog šefa opštinskog ili okružnog javnog tužioca. Nemojte sa zamenicima, koji su ipak "rudari" u tom tužilaštvu, da postupamo na ovakav način.
Ove odredbe zakona same po sebi stvaraju sliku i govore gde je mesto i uloga tog čoveka koji pretenduje na tu funkciju. To je ta opasnost, zbog koje ne sme da se prihvati ovo što je Vlada predložila.
Član 21. Predloga zakona ima dve intervencije u odredbi člana 75. stav 2, koja se briše, i dosadašnji stav 3. postaje stav 2.
Na to je SRS podnela amandman, sa predlogom da se član 21. Predloga zakona promeni tako što bi u članu 75. Zakona bio promenjen stav 2. za koji je Vlada predložila da se briše i da, praktično, taj novi stav 2. glasi: "Isto može da učini nadležni odbor Narodne skupštine kada rešava o prigovoru na odluku kojom je utvrđeno da postoje razlozi za razrešenje zbog nesavesnog i nestručnog vršenja dužnosti".
Da bi se ovo bolje shvatilo, treba da se pročita i stav 1. koji kaže: "Republički javni tužilac može u postupku za razrešenje zbog nesavesnog ili nestručnog vršenja dužnosti izreći mere upozorenja ili mere uklanjanja iz javnog tužilaštva od jednog meseca do jedne godine".
Znači, to je jedna privremena mera, koja ima za cilj da lice iz tužilaštva koje je u nekom postupku utvrđivanja odgovornosti udalji sa funkcije, da više ne radi". U važećem zakonu taj stav 2. kaže - isto može da učini i Visoki savet pravosuđa, kada rešava o prigovoru.
Pošto smo izbacili Visoki savet pravosuđa iz celog ovog postupka i ubacili nadležni odbor Narodne skupštine, po tome znači da ista prava koja ima Republički javni tužilac kao prvostepeni organ kada rešava o prigovoru ima drugostepeni organ kada rešava po prigovorima, te predlažemo da se ovaj amandman usvoji, jer on čini celinu ne samo sa amandmanima, nego uopšte, u toj hijerarhiji i tom odnosu na relaciji republički javni tužilac i organ iznad republičkog javnog tužioca.
Taj organ nikako ne bi mogla da bude Vlada, niti neko drugi, već pre svega Narodna skupština, ako ne direktno ona, onda u svakom slučaju njen nadležni organ, jer je to ta pristojna daljina koja garantuje samostalnost javnotužilačke funkcije.
Ovo je amandman na član 22. Predloga zakona, a ovaj predloženi član ima nekoliko velikih problema. Jedan je što se nikada u pravnoj normi ne piše sledeće: "Javni tužilac i zamenik koji žele da im dužnost prestane". Tako nešto u pravu ne postoji, tako nešto se ne piše u jednoj pravnoj normi. Morate malo da vodite računa o ovome, jer ipak je ovo profesija, ipak je ovo zanat. Svaka reč ima svoju težinu, logičku i gramatičku i istorijsku, ako hoćete, tako da se na ovaj način izražavaju neke želje, a pravna norma nikada nije tumač želja.
Glavna stvar zbog koje je podnet ovaj amandman odnosi se na organ koji se obaveštava o podnetom zahtevu za prestanak funkcije. To nikako ne bi smela da bude Vlada Republike Srbije, već Narodna skupština. Dovoljno je da se zahtev uputi Narodnoj skupštini, pa organu koji bira i imenuje. Dovoljno je tom organu da se podnese zahtev, jer taj organ treba da se obavesti i on treba da konstatuje da je određenom licu prestala dužnost javnog tužioca, odnosno dužnost zamenika javnog tužioca.
Ubacivanje Vlade u ovaj posao praktično bi značilo, a možda je to najava nekih budućih poteza, da će već kroz nedelju dana sudije biti dužne da obaveštavaju Vladu da žele da im prestane sudijska funkcija, što bi bilo krajnje neprihvatljivo i nedozvoljeno. Svako uplitanje Vlade ili bilo kog dela izvršne vlasti u poslove koji su Ustavom i zakonima rezervisani za druge grane vlasti nesumnjivo je znak da je na delu diktatura ili da smo na dobrom putu da nam se to desi. Diktature su zabranjene. Diktatura kao oblik monopola, monopola na život, monopola na razum, na misao, zabranjena je.
Ukoliko želite da ovaj predlog zakona na nešto liči i da ljudi koji preko ovakvih normi dobijaju poruku od države gde im je država namenila mesto, gde ih država vidi, kako ih država vidi, šta država od njih očekuje, ako su to poruke koje se šalju ovim predlogom zakona, verujte da ni one odredbe o minimalnim godinama radnog staža neće biti dobre i neće biti dovoljne, jer niko više neće hteti da se bavi ovim poslom pod ovakvim uslovima i sa ovakvim nipodaštavanjem. Trunka dostojanstva koja postoji kod svakog čoveka ne dozvoljava da se na ovakav način, ne konkretno samo ovim članom, nego celom ovom idejom koja se zove projekat promene Zakona o javnom tužilaštvu, ovako devalvira struka i funkcija.
Gospodin Arsić je dao jednu dimenziju ovog člana i ovog amandmana. Amandmanom se traži brisanje člana 23. On je naveo razloge koji su ga motivisali da podnese ovaj amandman. Da bi se bolje shvatilo o čemu se radi, član 23. Predloga zakona glasi  da se menja član 78. Na koji način? Kaže ovako: "O prestanku dužnosti javnog tužioca odlučuje Narodna skupština, a o prestanku dužnosti zamenika odlučuje Vlada. Odluka o prestanku dužnosti objavljuje se u "Službenom glasniku Republike Srbije"," i jedna i druga, u zavisnosti od toga.
Postojeći zakon, znači ovo što je praktično još uvek na snazi, taj član 78. glasi: "O prestanku dužnosti javnog tužioca i zamenika javnog tužioca odlučuje Narodna skupština. Na odluku o razrešenju ..." (Znači, to je jedan od razloga za prestanak funkcije, razrešenje.) "... dopuštena je žalba Ustavnom sudu u roku od 15 dana od objavljivanja odluke u "Službenom glasniku Republike Srbije"".
Znači, ovom izmenom zakona, ovim članom, Vlada nam kaže da protiv odluke o razrešenju ne postoji nijedno pravno sredstvo. To je nekoliko koraka unazad od postojećeg zakona, i to nije dobro.
SRS predlaže da se zadrži postojeće rešenje, u kome protiv eventualne odluke Narodne skupštine o razrešenju tužioca ili njegovog zamenika postoji mogućnost da se ostvari neko pravo u sudskom postupku i da taj nadležni organ bude Ustavni sud Republike Srbije; on je i nadležan za, tamo je široko napisano, izborne sporove, a ovo je otprilike jedna vrsta tih izbornih sporova.
Ali, moram da obavestim sve narodne poslanike da bi i ta odluka Ustavnog suda imala jedan ograničeni domet, jer ne postoji praktično mogućnost vraćanja na funkciju, nego samo da se konstatuje da je eventualno prekršeno neko pravo i da se uspostavi ono stanje povređenih ličnih prava, pa eventualno i pravo na naknadu štete, ali teško da bi neko mogao da pojedinačnu odluku Narodne skupštine promeni.
Zato je ovo rešenje koje postoji u zakonu dobro i Vlada ne bi smela da ga dira, jer ovom promenom Vlada nam kaže da može sve i svašta da uradi u tužilaštvu i da ne postoji nikakav oblik zaštite funkcije; dužnosti, dostojanstva i ličnih prava ljudi koji obavljaju ove funkcije.
Narodna skupština mora da se zamisli nad ovim i da se orijentiše da vidi kojim to putem idemo, gde nas to vodi Vlada, da nije moguća možda sledeća promena - da Vlada odlučuje o statusnim pitanjima narodnih poslanika, da možda u nekoj budućoj fazi Vlada donosi odluke u ime Ustavnog suda; šta je to sledeće, šta je to teže što još može da bude da bi nam skrenulo pažnju da je ova vlada vlada destrukcije, jer samo onaj koga rukovodi destrukcija i na vlasti želi da bude, isto kao što je bio opozicija može da predloži ovo.
Ovim amandmanom se, između ostalog, otklanja i jedna suštinska greška koja je ostala posle ove intervencije. Očigledno, predlagač je imao mehaničku nameru da pored Narodne skupštine dopiše "odnosno Vlada" i računa da je na taj način završio posao. Ispred reči "Vlada" postoje reči, kao i iza reči "Vlada", a još nije zabeležen slučaj da Vlada vrši razrešenja na bazi jednog akta koji se zove odluka, već je to uvek rešenje.
Ova mehanička nabrajanja i ubacivanja u postojeću normu određenih reči, a da se ne vidi značaj onoga ispred i iza, poprilično deluje tragikomično. Praktično će Vlada uraditi nešto što je nemoguće i što nikada do sada nije uradila. Nikada odlukom nije razrešila ne samo zamenika javnog tužioca, nego odlukom nije razrešila ni zamenika ministra, niti pomoćnika ministra, niti bilo kog funkcionera iz izvršne vlasti.
Na ovaj način stičem utisak da Vlada Republike Srbije, kao predlagač ovog zakona, zamenika javnog tužioca tretira kao vladinog službenika, kao čoveka koji radi u organu državne uprave, a to nije, niti može.
Ovaj amandman, osim toga što prati osnovnu ideju o mestu i ulozi javnog tužioca, otklanja i, moram da kažem, jednu pravno - tehničku bruku, koja ne bi smela da opstane u Predlogu zakona. Budimo svesni: već sutra će ovo što danas radimo biti neka istorija, a već prekosutra će o ovome što je danas da piše neko i da se bavi i stenografijom; za praistoriju su neki drugi, obično su oni već u muzejima. To su već izdate knjige. Ima puno knjiga sa puno primera pravno nebuloznih stvari koje su se dešavale za protekle dve - tri godine. To nije tema ovog amandmana.
Znači, prihvatanjem ovog amandmana otklanjamo ovaj propust za koji ne znam kako se desio; da je malo bolja ova služba za zakonodavstvo, ona ne bi smela da pusti u proceduru ovakvu normu. Hvala.
Ovim amandmanom Srpska radikalna stranka izražava sumnju da postoje naročito opravdani razlozi zbog kojih bi ovaj zakon, ukoliko se usvoji, stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja. Smatramo da ti razlozi, a pogotovo naročito opravdani, ne postoje. Doduše i predlagač je obrazložio to rečima - radi efikasnijeg rada javnog tužilaštva na suzbijanju organizovanog kriminala. Međutim, prvi zakon koji smo danas razmatrali odnosio se na organizaciju i nadležnost posebnih organa za suzbijanje organizovanog kriminala, tako da tužilaštvo nema nekih naročito dodirnih tačaka sa tim zakonom koji se tiče organizovanog kriminala.
Ovde ste naveli još jedan razlog - u uslovima ugrožene bezbednosti Republike Srbije. Bezbednost Republike Srbije je ugrožena odavno. Ugrožena je i uža teritorija, a da ne pričamo o svim oblicima ugrožavanja. Znate i sami da smo imali još krajem 2000. godine oružane sukobe na prostoru tri opštine na jugu Srbije i tada nije uvedeno vanredno stanje u Republici Srbiji. Isto je bila ugrožena bezbednost, ali to nije bila nikakva smetnja da svi zakoni 2001. godine praktično stupe na snagu osmog dana od dana objavljivanja.
Doduše, sada je vanredno stanje proglašeno neustavno na celoj teritoriji Republike Srbije, što po zakonu ne bi ni moglo da se desi, ali da ne ulazimo u tu temu. Mi procenjujemo da bezbednost Republike Srbije nije ni manje ni više ugrožena nego što je to bilo pre mesec i po dana, pre dva meseca, i pre godinu dana, te da ne postoji nijedan opravdani razlog za prevremeno stupanje na snagu ovog zakona, a sudeći po odredbama koje smo danas komentarisali i tražili da se promene, stičem utisak da se ovaj zakon već primenjuje. On se primenjuje na jedan vrlo specifičan način.
Usvajanjem ovog zakona praktično treba da se samo legalizuje neko stanje koje je u nastajanju, pa verovatno i da se amnestira nešto što se dešava sa zamenicima javnih tužilaca. Kada kažem amnestira, ne mislim na ove koje ste uhapsili i priveli. Verovatno postoji neki osnov za to i kamo sreće da ste ih više pohapsili za ove dve godine. Sigurno bi nam stanje u tužilaštvima i u sudovima bilo daleko bolje. Na vreme smo vas upozoravali.
Znači, ne postoji taj naročito opravdan razlog zbog koga bi ovaj zakon morao da stupi na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije", jer stanje bezbednosti je nepromenjivo već dve-tri godine. Nema tog nekog naročitog ugrožavanja. Što se tiče organizovanog kriminala, on je do pre nekoliko dana bio na visokom nivou, a sada je ...
(Milka Marinković, sa mesta: Organizovan, a više nije.)
Žali se da nešto nije u redu. Rekoh, da nije teško ženi, pa da pomognete. Sa mnom je sve besprekorno, samo, rekoh, da ne zovete hitnu pomoć.
Znači, ugrožavanje ne postoji. Kao što vidite, nema pomoći, šta da radimo. Nema tih opravdanih razloga. Zakon treba da stupi na snagu po onoj redovnoj proceduri. Organizovani kriminal je verovatno suzbijen, obzirom da još samo čistačice iz Vlade nisu obavestile javnost ko je uhapšen.
Zamolio bih da obratite pažnju na član 137. i 141. Poslovnika.
Član 137. Poslovnika ukazuje da se rasprava o pojedinostima obavlja po članovima na koje su podneti amandmani i o amandmanima kojima se predlaže i unošenje novih odredaba. Svi ovi amandmani o kojima ste malopre pričali, koji su odbačeni i nisu predmet današnje rasprave, jesu ti amandmani i obuhvaćeni su članom 137.
Zamolio bih vas da pogledate stenogram prve današnje tačke dnevnog reda - na sličan način je došao član 4a Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala. To je takođe potpuno nov član. Njime nisu obuhvaćene postojeće odnosno predložene promene, nego potpuno nova intervencija. Ovi članovi koje ste pročitali tiču se jednog terminološkog usaglašavanja pojma SRJ sa novonastalom situacijom državne zajednice.
Mislim da ste povredili Poslovnik. Mislim da nije potrebno da ovo ide na Odbor, bolje je da prihvatite da o tome razgovaramo, jer od toga će najviše koristi imati predlagač zakona, onaj koji je predložio da se promeni, jer na ovaj način dobija jedan malo kvalitetniji tekst,a tim amandmanima se ne ulazi u suštinu rešenja, već samo praktično ukazuje Vladi u kom pravcu je trebalo da interveniše amandmanima.
Radi se o amandmanu na član 1. Predloga zakona, kojim se praktično određuje naziv ovog zakona i, što bi rekao stari Pašić, i Budišin je u pravu, i ministar je u pravu, i verovatno sam i ja u pravu,  ali slaba vajda od toga što smo svi u pravu.
Nama predstoji kodifikacija i unifikacija naših propisa, u krivičnoj materiji pogotovu; kažem predstoji, mislim da ste i sada mogli da napravite nešto po sistemu jednog jedinstvenog propisa, makar onih opštih odredbi iz saveznog krivičnog zakona i ovoga što su zaštićena dobra, grupe zaštićenih dela; to je moglo da se napravi, i to nije bio neki veliki problem.
Ali, mislim da ćemo posle ovoga imati još veći problem, a evo zbog čega - mi smo praktično Krivični zakon SRJ, koji je opšti deo materijalnog krivičnog zakonodavstva, sa još nekoliko grupa vrlo specifičnih krivičnih dela protiv vojske, bezbednosti, međunarodnog prava, čovečnosti, i da ne širim, možda ima još dve-tri glave, ono što je zajedničko bilo i od posebnog i zajedničkog interesa još za bivšu SFRJ itd. mislim da to sada nazivati osnovnim zakonom može da bude takođe greška, kao kada bi se to sada zvalo - krivični zakon SRJ, potpuno ista greška.
Ustavna povelja, ja znam da imate animozitet prema toj povelji, kao i većina nas, jednostavno, mrzak dokument nije dobar, u krajnjem slučaju, da ne ulazimo u politiku, ali ona upućuje da Republika Srbija primenjuje savezne propise kao takve, osim onih odredbi koje su u očiglednoj suprotnosti sa Ustavnom poveljom, i Republika Srbija je dužna da ih stavi van snage, to je jedna varijanta. Druga, da ih usaglasi, pripremi, prilagodi. Ali, mora i terminološki da sredi naziv tog zakona.
Zbog toga je naš amandman bio da pored ovoga - osnovni krivični zakon, stoji još - Republike Srbije, za ovaj kompleks saveznog, a za ovaj - Krvični zakon Republike Srbije, i to bi bila jedna privremena celina krivičnog zakonodavstva, materijalni deo koji bi se primenjivao.
Stičem utisak da bi i naziv - osnovni zakon, osnovni krivični zakon, takođe mogao da stvori zabunu u praksi, pogotovu kod nekih sudija koji bi poprilično lutali, a što se tiče ovoga što je gospodin Batić pokrenuo, pitanja usaglašavanja termina, kod mnogih dela ugrožavanja bezbednosti nije problem samo usaglasiti termin, odnosno prosto zameniti, gde piše SRJ da se stavi - državna zajednica Srbija i Crna Gora, jer u opisu, u bitnim elementima nekog krivičnog dela iz te glave, negde je učinilac definisan kao građanin SRJ; negde je zaštićeno dobro integritet SRJ, a u nekim odredbama za neka krivična dela, gde je zaštićeno dobro SRJ, izvršilac je definisan i kao stranac, svako lice.
Prilično bi bilo zbunjujuće za sudije, kada primenjuju ovu glavu Krivičnog zakona, da definišu i šta je zaštićeno dobro i ko je mogući izvršilac, jer tu imamo i svršena krivična dela i krivična dela pripreme, organizovanja, pa čak i pokušaja. Javiće se problem.
Gospodin Batić nam je malo sada uskratio mogućnost da načelno pričamo, on je otišao, o problemu koji je iniciran ovim članom 2. Predloga zakona.
On je naveo neke primere, možemo mi da navodimo, malo radimo te poslove, još sijaset primera, ali osnovni motiv zbog koga je gospodin Radovanović podneo u ime SRS ovaj amandman svodi se na to da ovim novim stavom 3. člana 4. praktično predlagač želi da definiše koliko je to povoljniji zakon. To je zabranjeno.
Znači, postojeći član 4. sadrži nešto što je princip od Francuske buržoaske revolucije naovamo; to je princip zakonitosti, princip da se primenjuje povoljniji zakon po kažnjeno lice, po učinioca određenog dela, nezavisno od toga kada je delo učinjeno.
Ako je delo učinjeno pre pet godina, primenjuje se Krivični zakon koji je važio u to vreme, jer osnovni zahtev za krivično delo jeste da je kao takvo propisano zakonom i da je kažnjivo delo. Ukoliko su kasnije promene povoljnije, a ne postoji osuđujuća pravosnažna presuda, onda se prilikom izricanja kazne, znači utvrđivanja mere, koristi ono što je povoljnije za optuženog, odnosno za osuđenog. To je princip.
Sada na ovaj način mi praktično kažemo koje su dimenzije tog principa, pa sada kažemo - ako je u vreme izvršenja krivičnog dela bila propisana smrtna kazna. E sada, pošto se promenio zakon u međuvremenu, pa nema smrtne kazne, mi treba da definišemo koliko je to povoljnije i koliko to povoljnije može da bude od onoga što je već napisano u zakonu. To ne smemo da radimo.
St. 1. i 2. člana 4. saveznog Krivičnog zakona ne dozvoljavaju stav 3. koji se predlaže. On je u koliziji i nemoguće je da se tako nešto napiše.
Da neko pogrešno ne shvati, ovo je čisto principijelna diskusija, ali ako bih se pozvao na argumentaciju koju je gospodin Batić saopštio, ja bih onda mogao da navedem još drastičnije primere, prave zločine. Ima pravih zločina, jedino oni koji ne žele da vide, oni to ne vide, a ja tu ne mogu ništa da pomognem.
Mi smo i prilikom donošenja saveznog Ustava imali problem što smo imali ljude koji su čekali na smrtnu kaznu. Mislim da i onaj Vučković iz Leskovca već 20 godina čeka na to, on je pobio neke javne tužioce tamo u Leskovcu; bilo je valjda 17 ili 18 ljudi koji su imali pravosnažnu presudu, ali niko nije imao hrabrosti da izvrši to. Zašto?
Promenjen je Ustav, ukinuta je smrtna kazna, a Ustav je, kao najviši pravni akt sa kojim svi akti moraju da budu u saglasnosti, devalvirao i savezni i republički zakon u onom delu gde je postojala smrtna kazna. Tragedija je naša što je Srbija kasno promenila svoj krivični zakon i ukinula smrtnu kaznu. Taj problem je uzrokovao ovo.
Ako bih išao argumentima gospodina Batića, ja bih mogao da uzmem i druge primere. Zar je moguće da po osnovu zamene smrtne kazne u vremensku kaznu onog momenta kada je promenjen zakon neko bude blaže kažnjen od onih za koje se očekuje buduće kažnjavanje zbog nekih krivičnih dela koja su na meti javnosti?
Ovim članom Predloga zakona menja se odredba Zakona koja se tiče vrste kazni. Pored zatvora i novčane kazne uvodi se konfiskacija kao kazna koja može biti samo sporedna kazna. Naravno, u kasnijim odredbama razrađuje se šta znači konfiskacija. Ne bih hteo da ponavljam ovo što su moji prethodnici rekli, ali ukoliko je motiv predlagača bio da uvrsti konfiskaciju na ovakav način, pa makar i možda je društveno opravdano da se veže samo za organizovani kriminal i to sigurno deli simpatije skoro svih u ovoj sali. Stičem utisak da je predlagač zakona pogrešno protumačio i pogrešno definisao neke pojmove u konvencijama koje su malopre citirane.
Naime, tamo se upotrebljava reč "konfiskacija" ili "oduzimanje" u funkciji terminološkog razjašnjenja; mislim, pre svega, da se radi o jednom prevodu koji ne daje povod za ovakvu intervenciju i za uvođenje konfiskacije kao sporedne kazne. Da je to tako, najbolje svedoči činjenica da je 1990. godine naš Krivični zakon promenjen i da je tada izbrisan član 40. koji je regulisao konfiskaciju, jer je i tada to bio uslov za naš prijem u Savet Evrope i evropske integracije. Tada je vlast to uradila pod tim pritiskom.
Međutim, potpuno je opravdano da se to uradi i bez pritiska, jer konfiskacija je duboko nepravedna mera, iz prostog razloga što se tiče imovine, tiče se pre svega svojinskih prava, duboko zadire u pravo svojine pojedinca. Ona jeste materijalna sankcija za nešto što je urađeno i zbog toga je, radi elementarne pravde, uspostavljena jedna druga mera - oduzimanje nezakonito stečene dobiti i bilo kakve koristi putem kriminala. Znači, ne samo predmeta nego i svih uvećanja koja su došla po osnovu kriminala. Možda su malo teška za utvrđivanje u toku postupka, ali to je primerena sporedna sankcija koja prati svako krivično delo gde se javlja materijalna dobit kao rezultat, motiv i posledica određenog krivičnog dela.
Zbog toga konfiskacija, ovako kako je data, pa makar i u nabrajanju kao vrsta sankcije, ne sme da postoji. Može da bude opasno zloupotrebljena, da dovede do nesagledivih posledica, jer oduzimati imovinu čoveku, a da ta imovina ili vrednost te imovine, pretpostavljena vrednost nečega što predstavlja rezultat krivičnog dela, nema apsolutno nikakve veze niti sa krivičnim delom, niti sa oblikom sticanja i stvaranja te imovine, to bi bio praktično drugi kriminal, samo u formi sudske presude. Zbog toga je to i izbačeno.
Naravno, svi izbegavaju da konfiskaciju stavljaju u taj kontekst, a kada je u pitanju organizovani kriminal, onda naročito dolaze do izražaja odredbe o oduzimanju nezakonito stečene imovinske koristi. Ako je neko hteo sa ubacivanjem konfiskacije da zaplaši nekoga, nije ga zaplašio, ali ovako ubačeno u zakon smeta i ovim institucijama gde smo postali članovi.
Ovim amandmanom gospodin Mirčić traži da se izbriše taj član Predloga zakona, koji ukazuje na to da je konfiskacija sporedna kazna.
Predlagač je našao opravdanje, kada je vratio posle 13 godina ovu kaznu, u tome što računa da ukoliko se ta mera primeni samo prema pripadnicima organizovanih grupa koje su i nastale da bi se bavile organizovanim kriminalom to može biti opravdanje da se konfiskacija uvede u naš krivični zakon. Možda i nije loša ideja, možda su motivi ispravni, ali, verujte, put je pogrešan.
Pre dve godine put je bio jednokratni porez na ekstraprofit, pa od nekoliko stotina miliona ili desetina miliona, ispostavilo se da 200 i više presuda čeka u pisarnici, jer je Vrhovni sud to poništio, a već tri meseca nikako da se izvrši dostava. Jednostavno, ekstraprofita nema, on se istopio, niz Savu i Moravu i otišao Dunavom u Crno more. Znači, nije ga ni bilo.
Sada je očigledno akcija da se sve i svašta predstavi organizovanim kriminalom ako ima više od tri učesnika u nečemu što može da liči na organizaciju, pa će po gradovima svi oni koji su napravili industrijske pogone, pošto je najava da će se privredni kriminal posebno sagledavati nakon ovih promena zakona; znači, krećemo sa onom konfiskacijom kao 1945. godine.
Navešću vam jedan primer iz 1945. godine, verovatno će, ako prođe ovakav zakon, da se desi 2003. godine. Čovek je za vreme rata imao radnju, ona je bila otvorena, povremeno zatvorena. Na poziv skojevaca zatvorena, kada nije bilo poziva bila je otvorena, prodavao čovek, trgovao, pomagao skojevce, dočekao oslobodioce i kum ga odveo u zgradu banovine u Nišu i rekao - taj je sarađivao sa okupatorom. Napravili su rešenje da je sve vreme rata radio, sarađivao sa okupatorom i da je stekao ratnu dobit od 180.000 dinara u to vreme, a to je otprilike dve kuće - jedna koju mu je ostavio ded po ocu, a druga, koju mu je ostavio ded po majci. Ostao je bez obe kuće i bez radnje i bio zaštićeni stanar u svojoj kući. I naravno, niti je to vraćeno, kuća preko puta, njegova bivša kuća otkupljena, žrtva konfiskacije. Da li postoji delo - nije postojalo delo.
Verovatno će sada da se napabirči neko delo svakome onome ko ima bogatstvo više od 500-600 hiljada maraka, ili 500-600 hiljada evra, da bi se primenila ova sporedna kazna. I to je ta opasnost, ta sporedna kazna treba da pogodi pre svega porodicu, a moguće da ta porodica i nema nikave dodirne tačke sa tim poslovima kojima se bavio član porodice koji je kažnjen kao pripadnik organizovane grupe.
Ako idemo prema ovim najsvežijim primerima, samo da znate, ti vrhunski kriminalci iz organizovanog kriminala su sve što su stekli prepisali ženi, deci, očevima, majkama, i nema te imovine.