Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Pa kako me niste videli da sam prijavljen?
Dobro, hajde, pošto se vama žuri u EU.
Ovim članom ste vi rekli da se evropski limiti za određivanje penzija, 15.000, 25.000 i 40.000, to su evropski standardi, usklađuju se sa evropskijim procentom rasta od 1,5%. Ja vas vraćam na nešto što odražava promene u socijalnom stanju, u socijalnoj politici. U socijalnoj zaštiti važi jedan princip, da sva socijalna davanja prate kretanja na tržištu. Nekada je to bio rast troškova života, a sada je to potrošačka korpa, inflacija, jer to su ljudi koji ne mogu da prihoduju.
Samo sam predložio ono što postoji već u postojećim zakonima, ali vi ste rekli – mora po evropskim, penzija od 15.000, penzija od 25.000, penzija od 40.000, to su granične vrednosti. U zavisnosti od tog iznosa kažnjava se penzioner po propisima EU. Ja kao veliki protivnik EU koja nam otima KiM, da vas podsetim, tražim da se vrati na nešto što je normalno za Srbiju. Evo, preklinjem vas, molim vas, radi života u Srbiji, prihvatite ovaj amandman, ništa ne boli, a nije teško biti fin.
Gospodine predsedavajući, ja ću da čitam samo zvanične podatke koje je dostavio predlagač.
Mi se nalazimo u decembru mesecu 2016. godine, kada u punom kapacitetu dolazi do izražaja realizacija budžeta za 2016. godinu. U tom budžetu je planirano da budžetski deficit bude 87,8 milijardi dinara, da ukupan fiskalni deficit bude 121,7 milijardi dinara, da se kao promena stanja na računu javi nešto što je pozitivno, to je povećanje gotovinskih sredstava za milijardu i 179 miliona dinara.
Nas je uredno, gospodine Miličeviću, izvestila Vlada Republike Srbije šta je radila u prvih devet meseci. Pa je rekla: „Deficit budžetski ne postoji. Postoji suficit 57 milijardi.“ Kod neto finansiranja rekla je – minus 27,190 miliona dinara, a kod promene stanja na računu rekli su – nema pozitivnog, gospodine Miličeviću, nego negativno, to je smanjenje gotovinskih sredstava za 30,545 milijardi dinara. Znači, to je nešto što je Vlada rekla i to nas obavezuje.
Član 2. Predloga zakona o budžetu tiče se računa finansiranja i pošto smo čuli toliko pohvala na račun svega ovoga što je urađeno u još nezavršenoj 2016. godini, ja smatram da je napravljena velika greška, matematička, u članu 2, jer ovde se kaže da su potrebna mnogo veća sredstva za finansiranje budžetskog deficita, a mi ga nemamo i za nabavku finansijske imovine. Recimo, prošle godine smo se zaduživali za 662 milijarde dinara, a za 2017. tražite da se to popne na 858,8 milijardi dinara.
Prošle, odnosno ove godine, Srbija je uzela zajmove, planirala 90 milijardi dinara. Za sledeću godinu planirate 150 milijardi dinara kredita. Ove godine Srbija se zadužila emitovanjem hartija od vrednosti na domaćem tržištu za oko 450 milijardi dinara, za 2017. tražite da se Srbija zaduži emitovanjem hartija od vrednosti kod nesposobnih banaka u Srbiji za 583 milijarde dinara.
Tražite da sledeće godine Srbija potroši za evroobveznice 124,5 milijardi dinara, a ove godine samo 122 milijarde dinara. Ovo su sve podaci predlagača, a to je Vlada Republike Srbije.
Nismo hteli ništa da vam menjamo, nego smo rekli, ako je 2016. godina uspešna, nastavimo da bude uspešna i 2017. godina, pa nemojte da se zadužujete više nego što ste se zadužili 2016. godine.
Prosto sam iznenađen zašto niste prihvatili ovaj amandman. Dobro, ostaviću za repliku pohvale na račun Vlade Republike Srbije.
Gospodine Milićeviću, svi naši amandmani na član 3. odnose se na deo tog člana pod v) – stanje javnog duga Republike Srbije.
Prema Zakonu o budžetskom sistemu, kada se radi budžet, mora da se prikaže stanje javnog duga. Godinama se ono prikazuje i uvek je to sa 31. oktobrom tekuće godine.
Čitam vaše podatke, vi kažete da je: „31. oktobra 2016. godine stanje javnog duga 24 milijarde 591 milion 567 hiljada 152 evra.“ Samo da vas podsetim, u budžetu za 2016. godinu napisali ste da je dug na datum 31. oktobar 2015. godine bio 24 milijarde 328 miliona 169 hiljada 856 evra. Kada se uporede ove dve brojke, dođemo do zaključka da je u Republici Srbiji za godinu dana povećan javni dug za 263 miliona 397 hiljada 296 evra. To nam kaže Vlada Republike Srbije. To što novinari pišu da je pao javni dug, Vlada kaže da nije tačno.
Ovaj amandman koji smo podneli odnosi se na ovu stavku 1), 15 – IBRD, Projekat osiguranja rizika u slučaju elementarnih nepogoda. U budžetu za 2016. godinu rekli ste da ta obaveza iznosi četiri miliona 552 hiljade 77 evra. Prva rata za naplatu dolazi 15. juna 2018. godine. Znači, mi ništa ne plaćamo ove godine. Ali, ove godine ste u budžetu napisali da to više nije 4 miliona 552 hiljade, nego 4 miliona 559 hiljada. Ništa se nije promenilo, a ono raste, raste, raste, neprekidno raste.
Ja ne mislim da postoji krivac sa imenom i prezimenom. Ja mislim da je glavni krivac 5. oktobar, koji je naterao sve one koji misle da budu na vlasti da moraju da pokažu veliku ljubav prema putu ka EU. I ovo je cena puta ka Evropskoj uniji. Imaćete i druge stavke u okviru člana 3. i videćete, za godinu dana ništa se značajnije nije desilo, nije počela otplata kredita, a kredit raste za 20 miliona, za 170 miliona.
Mislim da i država treba da shvati ove građane koji su zaduženi u švajcarskim francima. Oni se bune, kažu da su njihovi krediti neotplativi. Za nekoliko godina, i ako su otplatili, dug je maltene veći nego na početku, kad su uzeli kredit, te stičem utisak da se Republika Srbija nalazi u istom položaju. To što se meni čini, nije ni bitno. Bitno je da ove cifre koje je Vlada stavila u Predlog zakona o budžetu, upravo dokazuju da je toliko skup put ka Evropskoj uniji da građani moraju unapred sada da razmišljaju kakve će biti naše finansije i da li ćemo biti u mogućnosti bilo šta drugo da radimo osim da uporno otplaćujemo kredite ili, kako se vi hvalite, da refinansiramo. Obrazac refinansiranja jeste što kredit od 100 miliona, sa kamatnom stopom od 8%, recimo, kažete, vraćamo tako što se zadužujemo po kamatnoj stopi od 3%. Ali, obaveza glasi – 100 miliona plus 8%. To što je refinansiranje donekle jeftinije, nikakav spas nije za ekonomiju Republike Srbije.
Dobro je što član 3. postoji i ja se nadam da ćemo vrlo brzo biti u mogućnosti da postignemo saglasnost u parlamentu da se hitno napravi anketni odbor koji će da preispita sva zaduženja Republike Srbije po osnovu kredita, jer postoji već sedam godina veliki spor između Narodne banke i Državne revizorske institucije i Ministarstva pravde o visini javnog duga, o obavezama, te mislim da bi jedan anketni odbor pojačan sa specijalistima ili, što rekoše, forenzičarima za organizovani kriminal, mogli da nam pomognu da vidimo koliko su bili odgovorni oni što su nas ubedili da je dobar put ići ka Evropskoj uniji, bez obzira na cenu koju treba da platimo. E, sada se nalazimo u fazi kada cenu moramo da platimo, a svake godine, bez obzira što se ne vraća kredit, naše obaveze strmoglavo imaju da rastu. To je ta opasnost.
Zadržavam pravo da u replici pohvalim Vladu Republike Srbije što je omogućila da se otvore oči i da svi vide koliko je pogubno kada se ide ka Evropskoj uniji.
Gospodine Milićeviću, ja sam rekao u replici ima da branim Vladu, i ja branim Vladu.
Gospodine Antiću, 24 milijarde 591 milion nije manje od 24 milijarde 328 miliona. Vi ste to rekli malopre.
Lepo je Vlada rekla u članu 3. javni dug se povećao za 263 miliona evra. Nemojte da menjate to. To je lepo, precizno urađeno. Imate vi ovamo rubrike gde ste izgrešili datume, pa recimo poslednja rata treba da bude drugi deveti trideset i osme, vi napisali dvadeset osmi deveti četrdesete godine. Ali, to su neke greške. To će vreme da ispravi, to će anketni odbor da ispravi, to će da ispravi UBOPOK, organizovani kriminal. Pustite to, raspravićemo šta je Mlađino, šta je Labusovo, šta je Dinkićevo, šta je Vlahovićevo, šta je Cvetkovićevo, šta je sve to učenika Dušana Vujovića. Svima njima je Dušan Vujović donosio gitare. To su njegovi kadrovi. Sve ćemo mi to per capita da razgraničimo, da obavestimo javnost. Plaćate toliko i toliko iz budžeta zbog toga, toga, toga, odgovornog, neodgovornog, za ovo, za ono. Ova investicija je istrošena za ovo, u ovom iznosu, 35% od toga nikad nije ušlo, podelili burazeri sa onima iz Brisela za neke usluge itd.
Sve ćemo mi to da raščivijamo, neke usluge itd. Sve ćemo mi to da raščivijamo. Mi samo sada želimo da kažemo - nema opravdanja da raste dug u odnosu na 2016. godinu tim pre što ništa nije počelo da se otplaćuje. Ovde imate obaveze koje dospevaju četrdeset osme godine.
Ja vas hvalim, bre. Vi me niste shvatili. Ja vas hvalim. Zašto vas hvalim? Samo 263 miliona se povećao dug u odnosu na prošlu godinu. To je dobar rezultat. To što vi mislite da je loš rezultat, što vi sad to želite u odnosu na BDP itd. Pa, BDP je uvek projekcija, pustite to. Ovo je nešto realno. Ja podržavam ovo što je Vlada napisala. Mi smo samo amandmanima na član 3. tražili da se isprave tehničke greške, gospodine Antiću, ne one suštinske. Nismo još ušli u te suštinske. Samo smo hteli da vam kažemo, prva rata kreće dvadeset treće godine. Pa, kako je moguće za 170 miliona da se povećala obaveza? Nego mi štuče ministar finansija. On je lepo rekao, mi plaćamo kamate i na sredstva koja niste povukli. Vi još niste povukli. Šta će da bude kad povučete? Gde ćemo da stanemo onda? Koliki će onda da bude javni dug?
Molim vas, nemojte da me svađate sa Vladom. Vidite, ja nisam nijedan amandman podneo na član 8. Zašto? Ma to je interna stvar. Ovo je nešto što je rak rana Srbije, član 3. To je cena puta ka EU. Zato sam ja vama zahvalan, jer ovo je prostor da čuju građani šta nas je ko zaduživao od 5. oktobra do danas. Ne prozivam ja vas, bre. Ja prozivam sve vas koji ste za EU.
Vreme ovlašćenog predstavnika.
Gospodine Milićeviću, ja moram da čitam samo podatke koji su nama dostupni, a to su podaci koji su došli sa Predlogom zakona o budžetu.
Vidite, na 26. strani Predloga zakona, u okviru rednog broja jedan, tačke 11. postoje, recimo, obaveza „Unikredit“ za „Srbijagas“. Prva rata je krenula februara 2014. godine, poslednja treba da bude 27. novembra 2017. godine, to je 2,5 miliona evra, mada, mislim da je to mnogo više, dva miliona i šesto i nešto, ali nema veze.
Na stranici 28. jedan tačka 32. – obaveze prema „Societe general“ -„Galenika“ refinansiranje postojećeg duga prema bankama. Prva rata krenula 2014. godine, poslednja treba da bude 14. marta 2019. godine obaveza je nekada bila, prošle godine, ove godine dva miliona evra, sad je nema. Nema je u budžetu.
Kao što ni ono malopre za „Srbijagas“ nema. Pod jedan tačka 34. „AIK banka“, obaveza je „Galenike“ refinansiranje postojećeg duga prema bankama isto, prva rata 2014. godine, a poslednja 2019. godine, nema ga. Nije registrovan uopšte.
(Aleksandar Antić, s mesta: Zato što je vraćeno.)
To što neko dobacuje da je vraćeno, ja bih vas podsetio da ga kazne u Vladi, jer član 15. Zakona o javnom dugu kaže – u toku izvršenja budžeta Republike ne mogu se vršiti izmene u planu amortizacije javnog duga, kao ni u metodologiji za primenjivanje tog plana itd.
Zašto ovo potenciram? Još jedna obaveza koja postoji „Srbijagasa“ koju niste ubacili u Zakon o budžetu, zato što Ministarstvo finansija optužuju finansijski stručnjaci da već dva puta pismom traži modalitete kako Srbija da proda Komercijalnu banku, i svi ovi sporni krediti ulaze u obračun kako Srbija što jeftinije da proda Komercijalnu banku nekom strancu. Ispustili dugoročne kredite iz zakona.
Podsećam vas, i prema Zakona o javnom dugu i prema zakonu kojim se vrši ratifikacija međunarodnih ugovora, posebno finansijske prirode, vi ste dužni da podnesete izveštaje o realizaciji svakog takvog ugovora. Mi te izveštaje nikada nismo dobili i vidite ta vrsta aljkavosti, gde ne znate kada počinje otplata kredita, gde ne znate kada je poslednji dan otplate kredite, te 38, te 40. godina nas primoravaju da osnovano sumnjamo u stanje javnog duga i iz ovoga izvlačimo zaključak da samo zbog ovoga ne postoje završni računi budžeta Republike Srbije od 2003. godine do danas. Čim ne podnosite završne račune, čim Narodna skupština ne donosi zakon o završnom računu, mi osnovano možemo da sumnjamo da su nenamenski trošeni ti zajmovi, ti krediti, da je burazerski deljeno sa ljudima iz Svetske banke, iz Brisela, sa njihovim učenicima koji se nalaze u Vladi Republike Srbije, koji ovde imaju zadatak da obezbede potraživanja stranih banaka, investitora, bez obzira koju će cenu da plate i deca, i učenici, i penzioneri i svi socijalni staleži u Republici Srbiji.
Zato smo otvorili ovu temu člana 3, odavno je čekamo, da prikažemo da ovako neozbiljni ljudi od 5. oktobra do danas ne smeju da vode Republiku Srbiju.
Član 4. Predloga zakona je nešto stvarno novo što se unosi u naš budžetski sistem i u Zakon o budžetu. Da ja ne bih ovo objašnjavao detaljno kako je napisano, pošto malo ko je to i čitao, otprilike, to je neki pregled šta će koje ministarstvo da odvoji para kao učešće Republike Srbije u finansiranju ili sufinansiranju, da bi mogli mi da uzmemo pare od Evropske unije za neke kapitalne, velike projekte.
Ima tu sad, navodno, nekih projekata za Ministarstvo za saobraćaj. Međutim, oni čega god se dohvate, neko završi u zatvoru. Evo, pre neki dan uhapsiše ove što kradu gorivo na kartice. Ima i onaj što kupuje tamo diplome i što prodaje. Vidimo, svaki projekat koga se dohvatilo Ministarstvo saobraćaja, nešto štuca, nešto ide. Nekada je ono kontrolisalo svoje projekte helikopterima, da se vidi ona deonica LJig-Preljina, da li se radi, da li se ne radi.
Kako nam je poznato, ovi evropski fondovi su se nešto istopili, pa ne bi bilo dobro da u Predlogu zakona o budžetu bude i pregled nečega što u krajnjem slučaju može da ispadne kao skandal, da ne pominjem nešto drugo.
Odmah da vas utešim, i ako usvojite amandman, ništa se ne gubi. Sve to već imate u članu 8. u odgovarajućim pozicijama, tako da na ovaj način samo možete da pokažete da baš i niste mnogo opredeljeni za Evropsku uniju, ukoliko prihvatite amandman Srpske radikalne stranke. Ukoliko ne, onda ću u replici da vas hvalim.
Mi smo podneli amandman na član 6. Zašto? Član 4, 5. i 6. po svojoj sadržini, ako i treba da postoji, treba da bude iza člana 8, jer se tiče nečega što, prvo mora da se navede u članu 8, pa tek onda da se prave pregledi itd.
Ovo kada unosite podatke u budžetu za jednu godinu i izražavate šta bi to moglo da se dešava za sledeće dve godine, to je karakteristično za one države gde je budžetsko planiranje trogodišnje. Srbija nema još to. Ja shvatam i član 4, 5. i 6. su neke prelazne faze za neka buduća rešenja koja će biti obavezna na ovaj način.
Ali, u Ministarstvu privrede, gde postoje ljudi koji za 15 dana završe dve godine fakulteta, davati njima pravo da oni procenjuju kom stranom investitoru treba dati neke pare, da ga mi tako privučemo, da on dođe, da se otvore radna mesta ovde kod nas itd, zaboravite to. To tako počinje sa lepim željama, a uvek se završava sa zatvorom, i uvek će se završiti sa zatvorom.
To što Mlađan Dinkić još nije dostupan, to što je on zaštićen, to što se njegova prva i druga garnitura nalazi u strukturama vlasti, na nivoima državni sekretar, pomoćnik ministra itd, to su sve privremena rešenja, ali sve što je privremeno, to je i prolazno. Prihvatite ovaj amandman i spasite ove ljude nečega što neminovno mora da dođe.
Član 19. reguliše službu finansijske forenzike. Vi ste se opredelili za ovakav način kako da rešite neko pitanje koje je narodski da kažem, u domenu isleđivanja i istraživanja. Mi nismo hteli da vam menjamo koncepciju zato što se nama ne sviđa ova koncepcija, ali kako mi vas da ubedimo, to je nemoguće, pa smo podneli amandman da vam skrenemo samo pažnju da ne nepravite još veću grešku. Po vašem konceptu finansijski forenzičar je državni službenik.
Mi smo samo amandmanom hteli da vam skrenemo pažnju da ne bi bilo dobro da se u nekoj daljoj fazi postupka, a verovatno je to pretres, taj isti pojavi kao veštak. Vi ste nam odgovorili da je to regulisano zakonom kojim se propisuje šta rade veštaci, ko su veštaci, itd, itd.
Ali, ja mislim da ste zaboravili na jednu stvar. Recimo, niste pogledali šta piše u vašem stavu 4, koji mi nismo hteli da diramo. Vidite, kod vas taj istražitelj treba da dobije posebna stručna obrazovanja iz oblasti finansija, računovodstva, revizije, bankarskog, berzanskog i privrednog poslovanja, a on će ta znanja da stekne na nekoj akademiji iz oblasti krivičnog prava. Pa onda, pošto ste ovo stvarno misaono nadogradili, u svim akademijama gde se ovo uči, pa tu može i Megatrend i ova Bankarska akademija, gde imamo odsek za reviziju, računovodstvo, itd, itd, za banke i za krivično pravo. Jednostavno, ovo su pisali ljudi koji čak nisu ni pripravnici. Nabacali su neke termine, nabacali neke pojmove…
Ako pređemo preko ovog petog dela, a to je saradnja državnih organa, imamo ove službenike za vezu, to je za korupciju, član 20, pa onda imamo ove udarne grupe, pa rukovođenje udarnim grupama, pa sastav udarne grupe, dolazimo na deo šesti koji se odnosi na obuku.
Mi smo amandmanom predložili da onaj deo ovih ekipa koje se bave borbom protiv ovih najtežih oblika kriminala, onaj policijski deo završi obuku u Kriminalističko-policijskoj akademiji. Za razliku od onih koji te iste poslove rade, a obuku završavaju u Pravosudnoj akademiji ovi bi morali da nauče i da pucaju i da hapse i da privode. Ako oni u Pravosudnoj, gde su tužioci i sudije, oni to ne rade, ne bi bilo dobro da forenzičari, istražitelji, islednici, policajci ne znaju da hapse. Zato je dobro da se njihov deo obuke obavi u ovoj drugoj akademiji.
Međutim, očigledno je nastala totalna konfuzija i šta su dokazna sredstva, dokazni predmeti, šta može da se radi, kako može da se radi. Vi ćete ovo da usvojite. Videćemo šta će od ovoga da ispadne. Ne znam zašto ste prihvatili ovaj koncept zakona. Ne znam zašto je toliko važno način na koji će da radi istražni tim da se digne na nivo zakonske norme kada ne postoji ni jedna opasnost po ljudska prava, jer su sve te mere garancije već u Zakoniku o krivičnom postupku i u drugim propisima.
Stičem utisak, da je ovo doneto da bi ovi u Briselu shvatili da smo mi na dobrom putu ka EU.
Mi smo tražili amandmanom da se izmeni nešto u članu 9. osnovnog teksta zakona, da se precizira da Direkcija kada upravlja privremeno ili trajno oduzetom imovinom, kako oni kažu, proisteklom iz krivičnog dela, u onom delu kada se odnosi na neku imovinu čije je raspolaganje ograničeno odlukama UN, da obavezujući akt za Direkciju bude odluka Vlade. Zašto odluka Vlade? Zato što Vlada vodi unutrašnju i spoljnu politiku, Vlada odgovara prema UN, a i da ne bismo imali onu situaciju da bez znanja Vlade neko nešto pregovara, nešto dogovara sa inostranstvom, nije u direktnoj vezi sa UN, ali znate da smo imali onaj čuveni predmet gde je neko navodno, u ime Republike Srbije, bez znanja Vlade, isplatio nekome tamo neke troškove, da ne bi odgovarao neko naš. Kažem, nema direktne veze sa odlukom UN, ali je moguća i takva jedna situacija, jer ako neko treba u ime Republike Srbije da ispuni obavezu prema UN, obavezu koja je preuzeta, onda prvi u tom lancu je svakako Vlada Republike Srbije. Zato smo tražili da se dogradi praktično ovo što je predlagač i predložio.
Međutim, najveći problem ovog predloga zakona jeste što predlagač zakona ne zna šta je imovina. Imovina je skup imovinskih prava nekog lica, a ovde dobijate različite definicije imovine, pa dobijate čak i onu iz posttitovskog perioda gde morate da dokazujete zakonito stečenu svoju imovinu. To je otprilike kao kada se idiot seti pa kaže – „idi u Hag da dokazuješ svoju nevinost“, a ne da onaj treba da dokaže krivicu. E, isto vam je to i u imovinskim stvarima.
Pa, verovatnoća kao najslabiji vid ili stepen izvesnosti nečega se izbegava. To je najobičnija insinuacija. Dovoljno je da neko prstom pokaže u nekoga i kaže – držite lopova, i eto, to je velika verovatnoća. Ali, o tome ne želim da pričam, pošto je ovaj zakon totalno šupalj gde god ga uhvatite.
Međutim, druga izmena koja se radi, ja moram da dokazujem nevinost. S kojim pravom mi tražite da ja vama dostavljam dokaze, vama da dostavljam dokaze zato što u nečijoj glavi postoji verovatnoća? Da je ovo normalna država, ja bih pohapsio sve ove koji su napisali ovo.
Vi u ovoj zemlji imate i Zakon o ekstra profitu koji je još na snazi. Jel znate vi to? Zakon o ekstra profitu, Pajtićev i Živkovićev, je i dan danas na snazi. On je malo raščišćen onih odredbi, i danas važi. I imate zakon u Zakonu o poreskoj administraciji, kao što reče Živković, takođe neke odredbe koje vode računa o ovome. Imate 2003. godine unakazivanje naših propisa od strane Batića, gde je konfiskacija dobila neki drugi oblik. Koga bre vi mislite da plašite sa ovim? Pa, čovek ode u pritvor i u pritvorskoj jedinici gleda kako se rasprodaje njegova pokretna imovina. Darko Šarić gleda kako mu se rasprodaju slike, fotelje, itd, a još nema presude. Vi bi samo da otimate, bre. To što ste državni funkcioneri, ne znači da treba da otimate.
Zapamtite, odgovaraćete kad-tad. Nikome nije doveka sveća svetlela. Ugasi se, promene se okolnosti. LJuljnete od zemlju, pa se onda okrećete, pa onda tražite – e, nije bilo ovako, morao sam pod pritiskom, kao Malovićka – nisam ja Karadžića, nego sam…
Ne zna Živković, zato što on nije pisao predlog za ocenu ustavnosti, nego sam ja pisao taj predlog. Jedanaest članova je palo u prvom naletu pred Ustavnim sudom Savezne Republike Jugoslavije, pa se onda podelilo sedam-sedam, a onaj petnaesti nije hteo da glasa. Onda je došao na Ustavni sud Republike Srbije, pa je tek pre tri, četiri godine to praktično definitivno završeno. Očišćen je svih onih odredbi koje se tiču početka devedesetih, itd. Tako da je to sad postao opšti, univerzalni propis koji može da se primenjuje. To je prva stvar.
Druga stvar. Nisu baš svi platili, kako je Živković rekao. Neki jesu platili, ali nisu baš svi. Zašto? Zato što je i po tom zakonu utvrđeno da ne treba da se plaća, ali nije poenta priče u ovome. Poenta je u konceptu kada se krene sa principom – držite lopova, oni su lopovi, onda je vrlo nepovoljno kada se za nekoliko godina sazna da to baš i nisu lopovi i da nema tolike imovine koja će da se skupi, kao što je Boža derikoža računao na milijarde dinara da će da se ostvare. Šta se ostvarilo? Ostvarilo se dva, tri miliona maraka. Ko je platio? Platili ljudi reket, malo Karić, malo Mišković, samo da se ne diraju da bi ovi bili zadovoljni. O tome se radi. Ja ih hvalim. Opstao vam je zakon u pravnom prometu. Zašto? Samo zbog toga da se ne bi vraćale one pare koje ste nezakonito uzeli.
Amandmanom na član 27. hteli smo da usaglasimo nešto što postoji već u postojećim zakonima. Član koji reguliše obuku, specijalističku obuku, izdavanje sertifikata i sada Pravosudna akademija vrši obuku na osnovu svog programa. Mi smatramo da ova Kriminalističko-policijska akademija to treba da radi na osnovu svog programa. Iako su one vrlo specifične visokoškolske institucije, moram da vas podsetim da Policijska akademija postoji i pre DOS-a i ima razloga što se one zovu akademije, a ne zovu univerziteti ili fakulteti. Ali, bez obzira što su pod direktnim patronatom države, one imaju odgovarajući stepen svoje autonomije, a autonomija se ogleda i pre svega u tome što imaju svoje programe. Kompatibilnost programa verovatno treba da postoji, ali svakako da policijska obuka ima neku svoju specifičnost i neke veštine koje treba da se nauče, sigurno nisu one veštine koje treba da budu prisutne u Pravosudnoj akademiji.
Zbog toga smo podneli ovaj amandman, da bi jednostavno ispravili ono što smatramo da ste propustili. Mi ne sporimo sličnost ta dva programa, ali smatramo da svaka od tih akademija samostalno treba da propisuje taj program, a vi kao Vlada, kao predlagač, koji imate ipak patronat nad celokupnim tim procesom, možete da obezbedite i to usaglašavanje.
Međutim, iskoristio bih, ako mi dozvoljavate, i ovo vreme ovlašćenog predstavnika povodom ove tačke dnevnog reda, pošto je ovo poslednji amandman SRS na ovaj predlog zakona, da se osvrnem i na ovaj amandman i na neke prethodne amandmane.
Smatram da mi ovim zakonom možda imamo dobru nameru, ali da nećemo rešiti probleme. Brojni su problemi. U osnovi se nalazi loš koncept, pogrešno polazište. Polazište je ono što je u Istanbulu potpisano, to nas obavezuje. Kako je to napisano, tako treba da ga tresnemo ovde u pravni sistem Republike Srbije i to je to. Ovo je jedan od propisa kojim se dokazuje da Srbija čvrsto korača prema Evropskoj uniji. Ali, propis koji neće da omogući baš one rezultate koje svi želimo.
Moram da vam skrenem pažnju da je 2003. godine donet jedan zakon o sprečavanju nasilja na sportskim manifestacijama. I tada smo mi iz SRS upozoravali da je loš koncept, da neće ništa dobro da se desi i, nažalost, eto, posle 13 godina konstatujemo svi da se taj problem nije rešio. Sličnu sudbinu će imati i ovaj zakon.
Moram da konstatujem da je poprilično jednostran prikaz ili pristup ovoj materiji bio tokom ove naše rasprave i uopšte zato što smo unapred definisali ko je žrtva i ko je mogući učinilac akta nasilja. Ja želim da potenciram da mogući učinilac akta nasilja može biti svako ko je obuhvaćen ovim propisom kao član porodičnog domaćinstva, u širem smislu reči, i da svako od njih može biti žrtva, bez obzira na godine života, imovno stanje, pol itd.
Moram da vam skrenem pažnju na još jednu činjenicu. Veliki broj postupaka za nasilje u porodici vodi se protiv pripadnika policije. Morate da znate da ćete teško naći u policijskim stanicama ljude koji će biti voljni da prođu ovu obuku da bi primenjivali ovaj zakon. Zašto? Zato što ljudi koji su imali prilike da u rukama drže predmete nasilja u porodici, pa bez obzira da li po Zakonu o porodičnim odnosima ili Krivičnom zakoniku, a evo ja imam jedan od takvih predmeta, to su predmeti koji su najodvratniji za čitanje. Zašto? Zato što izlazi najintimniji prljavi veš bračnih drugova. Vrlo je teško da nešto što u osnovi ima emociju, vremenom se ta emocija izgubi, onda dođu neki interesi i pojave se neki drugi elementi i mi to realno ne možemo da rešimo.
Morate da znate da veliki broj tužilaca su razvedeni, veliki broj sudija su razvedeni, pa, bi možda bilo malo i bezobrazno, da smo kojim slučajem pisali amandman da će se osposobljavati i raditi na ovim predmetima samo tužioci i sudije koji imaju stabilan brak, jer ćemo sad doći u situaciju da vispren advokat može da dezavuiše kompletan zakon, apsolutno kompletan zakon.
Moram da vam skrenem pažnju da niste rešili osnovnu stvar, a to je što posle svakog ovakvog predmeta neminovno ide razvod braka i ide otvaranje pitanja vaspitanja, obrazovanja, nege, imovine itd.
Ovaj zakon će da podstakne takva pitanja, bez namere da prejudiciram, bez namere da me neko loše shvati, svako nasilje je kažnjivo, društveno je osuđeno, odavno. Nasilje u porodici postoji od kada postoji porodica, sankcije za nasilje u porodici su moderna tekovina. To se sprovodi preko 200 godina i naš postojeći pravni sistem postoji odgovarajući instrument, ali na ovaj način, sa ovako nedorečenim propisom, mi nećemo učiniti dobro, jer akt ekonomskog nasilja može da bude kada suprug kaže supruzi, izvini molim te nisam primio platu, ne mogu da ti dam toliko i toliko para za neke stvari. Dođe u policiju, prijavi čoveka i šta će da se desi sa tim čovekom.
Ili, što mi se javila jedna gospođa, zbog jedne obične porodične, bračne svađe, ona je onako nervozna otišla u policiju da ga prijavi, policajci nisu hteli da postupe, jer su videli da to nema baš neke, bog zna šta veze. Oni su posle deset dana došli, čoveka priveli i oduzeli mu pištolj, jer je imao dozvolu za držanje pištolja u svojoj kući i posle se žena izvinjavala suprugu da ona to nije mislila itd.
Da vam objasnim, neću sada zbog imena i prezimena, kroz koji pakao prolazi jedan čovek, koji živi na Zvezdari, zato što je olako ušao u neki bračni odnos, rukovođen pre svega nekim emocijama. Budite oprezni ljudi, budite oprezni ovaj Predlog zakona ima više mana, nego dobrih rešenja.
Ovaj Predlog zakona ima samo plebiscitarno zalaganje za prava i ništa više drugo. Nema ni jedne garancije da će da se to sprovede na način kako mi svi to želimo. U praksi će biti opasno. Zapamti te, postoje organizovane grupe ljudi u našem društvu, koje žive od toga što žele da rade na procesima evro-integracija i žele da žive na tome što nameću priču o nasilju u porodici. Budite sigurni u to.
Namerno nisam otvorio pitanje imovine i nečije dedovine. Sada postavljam pitanje bilo kome od prisutnih ovde, ako bi se primenio ovaj zakon, kako bi se rešilo pitanje kirije, plaćanja struje i drugih stvari? Da ne pričam o vlasništvu. To ne treba da deluje, kao podsticaj nasilnicima, nasilnike treba suzbijati na svakom koraku, ali ovakav Predlog zakona nudi mnogo nedorečenih rešenja za mogućnosti zloupotreba.
Zapamtite, nađite koliko je sudija razvedeno, nađite koliko je tužilaca razvedeno, nađite koliko je policajaca razvedeno, nađite koliko se postupaka za nasilje u porodici vodi protiv sudija, protiv tužilaca, a pogotovo protiv policajaca. U nekim mestima kažu, pola policajaca je u nekom postupku nasilja u porodici. Došle supruge, pa ih prijavile. Da li je to akt nasilja ili ko to živi zna? Da li će ovi ljudi koji su ovlašćeni da procenjuju biti u stanju to da procene? Sumnjam, sumnjam.
Mislim da je najbolji način za ovo, da se ovo vrati na jednu dobru doradu, ovaj Predlog zakona. A, što se tiče dokaza da smo ispunili uslove na tom putu ka EU, zaboravite to. Zaboravite to, od toga nema ništa.
Radi se o krivičnom delu iz člana 387. Krivičnog zakonika Republike Srbije, koji se kolokvijalno zove – rasna i druga diskriminacija.
Ako se pogleda prečišćeni tekst tog člana, posle ove intervencije koja se nudi izmenama ovog zakona, u stavu 1. štite se osnovna ljudska prava, u stavu 2. ravnopravnost ljudi, u stavu 3. zabranjuje rasna mržnja i rasna diskriminacija, nešto slično i u članu 4. Nov stav 6. koji bi bio, takođe nešto slično mržnji i diskriminaciji. A, ovo što se ubacuje u stavu 5, to se odnosi na odobravanje ili negiranje postojanja genocida, i da ne citiram dalje.
Sad se postavlja pitanje – kakve veze ovo što vi ubacujete kroz izmene i dopune ovog člana ima sa bilo kojim stavom iz postojećeg člana? Tu pravite svojevrsnu papazjaniju, koja je poprilično i karakteristična.
Ali, ono što je najvažnije za kompletan ovaj zakon, znate, kada se donosi Krivični zakonik ili kada se menja Krivični zakonik, po pravilu je sužen prostor za amandmansko delovanje.
Zašto? Ako bi se intervenisalo, pogotovo u onom delu posebnog dela Krivičnog zakonika gde se definišu na neki način krivična dela, onda je gotovo neumesno mešati se u posao autora, jer autor je morao da reši pitanje poštovanja načela legaliteta, da vodi računa o protivpravnosti, o elementima bića krivičnog dela, o društvenoj opasnosti, o stepenu društvene opasnosti, o svim drugim elementima. I ako bi se amandmanom uticalo na to, onda kada predlagač prihvati amandman očigledno da je on pogrešio u nekom od vrlo važnih elemenata bića krivičnog dela. Nažalost, imali smo prilike da slušamo i te stvari.
Ovde ne postoji nijedan osnov da se ugrađuje novi stav 5. ovog člana, ni pravno-tehnički, ni pravno-logički. Ne postoji međunarodna obaveza da se to uradi i ne zna se uopšte šta želi da se postigne ovim novim stavom 5. Da postoji veliki problem, dokaz je i to što je sam predlagač tako koncipirao ovaj stav da u drugom delu ovog stava unosi kvalifikacione i druge elemente koji treba da pomognu da se utvrdi da li uopšte postoji mogućnost da postoji ovakvo krivično delo.
Očigledno je da ste ovo skarabudžili da bi dokazali da ste na putu ka EU, da ispunjavate sve moguće uslove koji su propisani, ali znajte ovo je neprimenjivo, ne treba da stoji ovo u ovom zakonu. Mnogo je bolje da ste doneli u ovim izmenama jedan novi član kojim kažnjavate svakoga ko promoviše da je negde bilo genocida, a genocida nije bilo. Pogledajte sa onima sa kojima razgovarate u Briselu. Još se niste ni digli sa stolice, oni izlaze i kažu – ova runda je dobro završena, ali EU treba da osudi genocid koji je Srbija uradila na teritoriji Kosova i Metohije. Pa, pogledajte ovaj nevladin sektor ovde koji se finansira iz inostranstva, koji olako daje kvalifikacije, te da su Srbi sa ove strane Drine, sa one strane Drine, genocidni narod, da su genocidom postigli nešto, napravili neke svoje teritorije, neke svoje države.
Pozivam vas da prihvatite ovaj amandman. Zakon samo može da dobije na kvalitetu.
Pa, očigledno da me na početku niste razumeli, ja sam dao uvodnu osnovu i objasnio gde je greška, ali, džabe to pričam.
Morate da shvatite jednu stvar i kada pričate o istambulskoj konvenciji i kada pričate o nekim dokumentima koji dolaze iz EU. Morate da znate da evropsko pravo ne postoji. Pravo EU postoji, poprilično je selektivno. Morate da shvatite
kvalitet onih ljudi koji pišu ta dokumenta i propisuju te norme, je ispod nivoa ljudi koji taj posao rade u Srbiji. Oni su puki izvršioci nekih interesa.
I na kraju, da vam samo skrenem pažnju, Međunarodni krivični sud koji je osnovan Rimskim statutom, nije priznat od strane SAD, nikada nisu dostavili dokumente o tome da je taj statut ratifikovan u Americi. Bil Klinton to nije hteo da dostavi. A valjda čitate novine, afričke države izlaze iz tog suda, Amerika nije član, Ruska federacija izlazi iz tog suda, svi izlaze. Opasnost Stalnog međunarodnog suda je u tome što pored i te kako kvalitetnog statuta i pravila postupka i dokaza imaju lošu praksu Haškog tribunala i Suda za Ruandu. Od toga svi beže.
Nemojte da se pozivate na propise EU i uslove EU kao na dogmu. To je naš problem kod ova četiri zakona, što smatrate da sve što dolazi iz Brisela može da se jede. Nije to dobro. Pogledajte malo u EU, ko se slepo drži njihovih propisa i standarda? Francuzi 5%, Nemci 2%. Šta traže od vas 120%, nemojte to da radite.
Pokazali su se i imamo iskustva da su skloni opasnim greškama i ne smemo da dozvolimo da više bude žrtve.