Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragan Todorović

Dragan Todorović

Srpska radikalna stranka

Govori

Hvala lepo, ali tu istu opomenu ste morali da uputite i ministru koji je u svom izlaganju povodom ovog zakona istakao ko je kriv za Kosovo, istakao da je naoružavana OVK zahvaljujući...
Poslovnik važi za opoziciju, a za vas ne važi? Suština našeg amandmana vezana je za koncepciju da se anulira ono što je predviđeno ovim nakaradnim zakonom, a to je formiranje posebnog sistema državnog za gonjenje eventualnih počinilaca ratnih zločina. Možda je i za to kriva naša vlast, dakle socijalisti koji su bili na vlasti, kao što je rekao i gospodin ministar, da smo mi krivi za to što su Šiptari hteli da se otcepe, što žele da budu separatisti, žele veliku Albaniju itd.
U svom tom kontekstu, možda smo mi krivi zbog toga što su nas bombardovali, ali ipak ne odustajemo od našeg stava da ne treba razbijati jedinstvo pravosudnog sistema ustanovljeno Ustavom Republike Srbije, koji je važeći, dokle god se ne donese drugi, a neće se doneti skoro. To jedinstvo pravosudnog sistema mora da bude obezbeđeno.
Dakle, shodno našem zalaganju da ne želimo da se formiraju posebna odeljenja Okružnog suda u Beogradu ili posebna veća za ratne zločine jeste i naše zalaganje da ne treba da se obrazuju ni posebna odeljenja za obavljanje administrativno-tehničkih poslova, jer smatramo da su naši zakoni iz oblasti pravosuđa dovoljno jasni i precizni da određuju nadležnost okružnih sudova, tužilaštava i da okružni sudovi mogu da postupaju u postupcima protiv učinilaca ratnih zločina.
A propo toga nadamo se da će uvaženi ministar pravde gospodin Batić imati razumevanja za našu argumentaciju, kao što je imao razumevanja za našu argumentaciju oko amandmana od 18. septembra 2001. godine, pa je, doduše sa zadrškom od 6 - 7 meseci, prihvatio naš amandman na Zakon o sudijama. Kao što je gospodin Batić imao razumevanja za naše amandmane podnete u vreme vanrednog stanja, kada smo predložili amandmanima da se ponište neke odredbe koje su suprotne međunarodnim propisima, pa je takođe sa zadrškom od nekih mesec i po dana prihvatio sve te naše amandmane, amandmane opozicije, konkretno Socijalističke partije Srbije - Slobodan Milošević, nadamo se da će imati razumevanja i oko ovog amandmana, jer je krajnje dobronameran.
Želimo, kao i uvek, da ne sagledavamo stvari iz stranačke perspektive, već želimo da sa jednog neutralnog, koliko se god to može, i sa jednog državnog aspekta gledamo na koji način se poštuju odredbe koje su ustanovljene Ustavom, koje su kreirale, gospodine Stamenkoviću, sve osnovne poluge društva i države.
Dakle, još jednom kažem da ne smatramo da je dobro formirati paralelne organe - istražne, organe gonjenja, pravosudne organe, već smatramo da treba poštovati ono što je Ustavom konstituisano i ono što je normalno u svakoj zemlji. Neće nam mnogo dobra doneti to što pokušavamo da kopiramo Haški tribunal. Ja sam se plašio da će u ovom predlogu zakona biti i neke odredbe koje su sadržane u statutu Haškog tribunala, naročito one da sam statut sebi predviđa na koji način će raditi. Znate kako to oni rade: eto, mi se dogovorili, od sada ćemo nadalje da radimo tako. To je neka norma koja može da se primeni u anglosaksonskom pravu, ovde kod nas ne može. Na svu sreću, ni u Predlogu zakona nije to napisano, a kao što sam rekao nužda nas je naterala ....
Zahvaljujem se uvaženom gospodinu ministru na mogućnosti da pojasnim neke stvari koje očigledno ni njemu nisu više jasne, mada je aktivno učestvovao u svemu tome.
Dakle, ja sam rekao da je podnosilac ovog amandmana poslanička grupa Socijalističke partije Srbije, na čijem čelu se nalazi Slobodan Milošević, za razliku od nekakvih tzv. socijalista, narodnih, nenarodnih, zabavnih, ozbiljnih, ko zna kakvih sve ne, ali uglavnom onih koji vam pružaju kvorum i koji vam pomažu da usvajate zakone onakve kakve vi želite. Neka izađu slobodno, neka kažu da nisu glasali za Zakon o lustraciji. Upotrebio sam tu odrednicu SPS-Slobodan Milošević samo da bih pojasnio da se razlikujemo od onih koji su potpali pod vaš uticaj, nažalost, i koji moraju da iz samo sebi poznatih razloga poštuju nekakve odredbe ili naredbe koje dobijaju od vas.
Rekli ste da biste prihvatili amandman, da znate ko je podnosilac ovog amandmana. Mi smo SPS, čiji je predsednik Slobodan Milošević, i podneli smo amandman na član 11, pa shodno tome što ste rekli maločas očekujemo da ćete sada nakon ovog obrazloženja podneseni amandman prihvatiti, kako bismo mogli da nađemo zajednički jezik u cilju donošenja boljeg, celishodnijeg zakona.
Još jednom, nismo ni narodni, nismo ni zabavni, nismo ni ozbiljni, ni neozbiljni socijalisti, nismo ni smešni. Mi smo predstavnici SPS-a, koja je na izborima 24. decembra 2000. godine dobila skoro 13% glasova, osvojila 37 mandata u Narodnoj skupštini Republike Srbije, od kojih ste 7 sada već oteli. Nažalost, ostali smo bez još jednog kolege. Ima nas trenutno 29, ali i dalje ćemo se boriti za zaštitu osnovnih ciljeva koji su sadržani u dokumentima naše partije koja se zove Socijalistička partija Srbije.
Dame i gospodo, narodni poslanik koji je predložio ovaj amandman nije tu zbog toga što živi na Kosovu i Metohiji i zbog toga što, već je pomenuo ministar Batić ko je sve kriv, a sada je prav ovaj koji je na vlasti, koji nije stvorio uslove da Srbi čim padne mrak smeju da izađu napolje, niti smeju da putuju putevima Kosova i Metohije. Dakle, gospodin Sreten Mitrović je otputovao ranije da bi mogao po danu da stigne do svoje kuće.
Suština našeg amandmana...
Dame i gospodo, sa velikim zadovoljstvom sam izdvojio mišljenje o Predlogu zakona o izmenama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, iz prostog razloga što je ovakvim predlogom za izmenu i dopunu zakona o suzbijanju organizovanog kriminala potvrđeno sve ono na šta sam u vreme vanrednog stanja skretao pažnju, pokušavao da obrazložim argumentovano sa činjenicama da nije dobro unapred donositi nekakve pravne marifetluke, da bi se stvorili politički uslovi za bilo kakve političke akte.
Podsećanja radi, i onda smo obavljali zajedničku raspravu o tri-četiri predloga zakona, što opet nije dobro, jer ovakav zakon kakav je zakon o suzbijanju organizovanog kriminala ne može se razmatrati u paketu sa drugim zakonima. Ranije je to bio Zakon o oružju i municiji. Takođe, izmene Krivičnog zakona, što je svojevrstan paradoks, republički parlament razmatra danas zajedno sa Zakonom o suzbijanju nasilja na sportskim terenima. Opet promene Krivičnog zakona, jer one onda nisu bile potpune, ili ove sada treba da dopune one koje su pre nekoliko meseci.
Zaista je apsurdno da se ovaj parlament na svakih mesec ili dva bavi izmenom zakona iz oblasti pravosuđa, bilo da se radi o krivično-procesnim zakonima, bilo da se radi o krivičnim zakonima, zbog toga što u ovoj zemlji ima mnogo više problema koji bi trebalo da dobiju prioritet u odnosu na zakone ili na ideje koje predlagačima zakona, tačnije Vladi, padaju na pamet u oblasti pravosuđa. Podsećanja radi, tri puta smo menjali set zakona o pravosuđu, drugi put menjamo zakon o organizovanom kriminalu, i zaista mislim da to nije dobro.
Što se tiče samih izmena odredbi ovog zakona, podsetiću vas da je naš predlog bio da ne treba žuriti sa uvođenjem nekakvih elemenata za produženje policijskog pritvora, pošto to nije u saglasnosti ni sa odredbama Evropske povelje o ljudskim pravima, niti je u saglasnosti sa odredbama iz naše tzv. male povelje, Povelje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Niti to može da dobije odobrenje od međunarodne javnosti, niti od stručne javnosti, ni u kom slučaju, pa čak smo predlagali da se ne žuri sa donošenjem jednog takvog zakona, da se sačeka da se dobije mišljenje Evropskog suda za ljudska prava itd.
Međutim, uz sve moje pokušaje da skrenem pažnju na ono što ne valja u tim zakonima, donet je takav zakon o suzbijanju organizovanog kriminala, sa proširenjem policijskog pritvora, što je apsolutno kršenje ljudskih prava. Danas ga menjamo ne zbog toga što ste vi obećali pre nekoliko meseci da ćete u roku od 90 dana preispitati te odredbe, već zbog toga što morate da poštujete i da prihvatite činjenično stanje i istinu da je ovakav zakon nedopustiv, da je zemlja u kojoj se dozvoljava policijski pritvor tri - četiri meseca ko zna koliko, nedemokratska zemlja, da to nije zemlja koja poštuje ljudska prava, ono što je zagarantovano aktima Evropske unije, aktima skupštine Ujedinjenih nacija. Zaista, svi argumenti idu u prilog tome da smo mi i pre mesec dana, pre malo više od mesec dana, bili u pravu, a današnji predlog ovog zakona to apsolutno i potvrđuje.
Još jednom, veoma mi je drago što sam bio i što sam danas u situaciji da kao pravnik potvrdim istinitost svih onih mojih argumenata koje sam iznosio za ovom govornicom, a još draže mi je da vi kao poslanička većina na ovaj način potvrđujete da smo mi iz Socijalističke partije Srbije bili u pravu, kao i kolege iz opozicije, kada smo vam ukazivali na pogrešne odredbe ovog zakona, za koje danas priznajete da nisu bile dobre.
Posle ovako burnog početka današnje sednice da pokušamo malo da, i pored nesumnjivog kršenja Poslovnika, govorimo o onome što je danas na dnevnom redu, a to je Predlog zakona o osnovnom sistemu vaspitanja i obrazovanja.
Naime, poslanička grupa SPS podnela je amandman na član 16. kojim se predlaže brisanje tog člana, sa obrazloženjem da polazeći od nadležnosti saveta za usaglašavanje stavova o obrazovanju, koji su predviđeni članom 17. Predloga ovog zakona, nije potrebno formirati ovaj savet, jer se njegove nadležnosti mogu realizovati u okviru saveta za stručno obrazovanje.
Dakle, radi se o savetu za usaglašavanje stavova u obrazovanju. Čine ga 20 članova, imenuje Vlada na vreme od dve godine itd. Kada se pregleda malo sastav tog saveta za usaglašavanje stavova u obrazovanju, zaista vrlo diskutabilan naziv, vidi se da je hipotetički moguća situacija da se svi članovi nađu recimo iz jedne autonomne pokrajine. Dalje, iz razloga ekonomske prirode, pošto sam po poreklu i po genima štedljiv, neracionalno je formirati tri saveta. Podsetiću da je članom 10. formiran prosvetni savet, savet za stručno obrazovanje i treći savet za usaglašavanje stavova u obrazovanju. Dakle, za usaglašavanje stavova u obrazovanju od republičkog značaja.
Valjda je svo obrazovanje od republičkog značaja i valjda nema obrazovanja lokalnog značaja. Koliko ja znam sve to može da se inkorporira u nadležnost prethodnog saveta, saveta za stručno obrazovanje i mislim da je apsolutno nepotrebno da se na ovakav način formira još jedno telo savetodavnog karaktera, koje će zapošljavati izvestan broj radnika, savetodavaca za usaglašavanje stavova u obrazovanju. Ko će da usaglašava stavove? Ministarstvo samo sa sobom. Ipak ima tu razloga, i te kako argumentovanih, a naročito zbog toga što je, koliko smo čuli, budžetski deficit danas već uveliko premašio ceo jednogodišnji predviđeni iznos i to je dodatni razlog da stavimo prst na čelo i da kažemo da bismo zaista mogli malo da uštedimo i ne bismo tako trebali da se ponašamo sa narodnim parama, koje nam je narod poverio da ih trošimo u njegovom interesu.
Ovo nije u interesu naroda. Ovo je u interesu ljudi koji će biti zaposleni u okviru tih saveta, a koliko košta recimo rad jednog saveta, možemo da pitamo sam Odbor za prosvetu i tu je gospodin Stanimirović, on je član tog odbora, pa može i on da kaže koliko je taj odbor potrošio, s obzriom da je to vrlo bitno.
Na kraju svoj izlaganja predlažem da imate razumevanja za ovakav amandman, pa da prihvatite da se nekonstituiše taj savet za usklađivanje stavova u obrzovanju, kao što ste već prihvatili naš amandman na član 148. i tako iz najboljih namera želimo, u cilju racionalizacije i u cilju ekonomičnijeg trošenja narodnih para, prihvatite ovaj amandman i da ne formiramo nepotrebno neka tela za koja mislim da nisu nužna.
Pošto je sada već jasno da je u pitanju rok od samo dva minuta, zaista sam u dilemi da li da kažem nešto što će ostati upečatljivo ili da počnem sa pravnom elaboracijom ovog nakaradnog zakona. U stvari, ovo i nije neki zakon, ovo je nešto što nije
primereno ni jednom pravnom sistemu i bilo ko, ko sebi dozvoljava luksuz da potpiše ovakav jedan zakon, mislim da svoju pravnu reputaciju stavlja na vrlo velika iskušenja.
Ljudi, u pamet se, ako je ovo priprema za izbore, ne valja vam, isto kao što vam ne valja i to što ste ukinuli skupštinske prenose, ne valja ni ovo. Neće vam doneti ni jedan pozitivan poen, doneće pozitivne poene nama i s tog aspekta bi možda trebalo da mi budemo za, međutim, kada kao pravnik sagledam malo bolje predloženi tekst, ne mogu a da ne pomenem nekoliko stvari. (Pravnik sam, a koga interesuje, može da dođe i da proveri u svako doba.)
Prvo, zašto korpus ljudskih prava sagledavate samo sa jednog aspekta? Pa, ne postoji samo Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, postoji i o ekonomskim i socijalnim, u isto vreme donet - 1976. godine. Šta mislite, da je taj korpus ljudskih prava samo ono što vama odgovara? Da li će biti lustrirani oni koji su kršili i ekonomska prava? Ne znate? Pročitajte malo.
Zašto se ovaj zakon ograničava samo na građanska i politička prava? Kako ćemo lustrirati one koji su nas deset godina držali pod sankcijama? Kako ćemo moći da se odnosimo prema njima, zašto ih čuvamo ili ih primamo ovde kao najveće prijatelje srpskog naroda, a oni su naši najveći neprijatelji.
(Predsednik: Upozoravam vas na prekoračenje vremena.)
Nema veze, što pre raspisujte izbore, dok nije kasno.
Dame i gospodo, nadam se da imate dovoljno strpljenja da saslušate moje izlaganje povodom predloženog zakona. Ako ste nestrpljivi, uvek postoji mogućnost da napustite salu, s obzirom da smo doneli odluku o produženom radu do 20,00 časova, mislim da ćete imati mali strpljenja da ispoštujete odluku koju ste sami svojom voljom doneli.
Na početku mog izlaganja o Predlogu zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar, moram da kažem da je prvi utisak koji sam stekao nakon čitanja ovog zakona i nakon kratkog podsećanja onoga što su me svojevremeno podučvali na Pravnom fakultetu, nije to bilo skoro, ovde se ne radi o zakonu koji će prvenstveno imati zadatak da pospeši razvoj privrede, niti se radi o zakonu koji će to uspeti da to postigne.
Ovde se radi o potpuno oprečnom cilju, a to je zaštita poverioca u smislu da će se u našoj zemlji pojaviti uskoro neki problemi vezani za zaštitu poverioca, s obzirom da smo mi do sada u našem pravnom sistemu imali prevashodno zaštitu dužnika, što, po mom skromnom mišljenju, nije sasvim opravdano. Međutim, ovde će biti dosta problema, naročito imajući u vidu da su instituti zaštite poverilaca u svim oblicima koji se primenjuju na Zapadu dosta nemilosrdni.
Dakle, ako imamo u vidu trenutno stanje ekonomskog razvoja, u kome se nalazi naša privreda i naša zemlja, zaista ovaj zakon može da bude, ne u cilju razvoja ili pospešivanja tog ekonomskog stanja, nego totalno suprotno - u cilju obezbeđenja poverilaca i oduzimanja onih pokretnih stvari koje će biti stavljene pod zalogu. Jer, u težnji da oni koji žele razviju neki biznis, da izađu iz siromaštva, da unaprede svoje socijalno-ekonomsko stanje, te svoje pokretne stvari, pošto o nepokretnim stvarima možda i ne može da bude reči jer ih nemaju, ima da stave ili opterete zalogom.
Podsećanja radi, u rimskom pravu, kao što znate, do perioda Republike postojala je mogućnost, poverilac je mogao dužnika posle 60 dana od dana dospeća duga da ubije ili proda u ropstvo - putem instituta manus injectio. Nadam se da neće biti slučaj i ovde kod nas, da neće ovaj zakon o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar, dovoditi do toga. Na svu sreću u rimskom pravu je to, u periodu Republike, onemogućeno.
Kao što znate, do sada je u našem pravu bila ozvaničena podela po vrsti stvari koje se opterećuju zalogom ili hipotekom, dakle, u zavisnosti od toga koje se stvari opterećuju ili zalažu. Radilo se ili o hipoteci koja se odnosila na zalaganje nepokretnih stvari, uz upis u zemljišne knjige, ili o ručnoj zalozi, gde je osnov za postojanje ručne zaloge, u smislu obezbeđenja poverioca, bilo neposredno predavanje u državinu stvari koja se stavlja ili opterećuje ručnom zalogom.
Cilj založnog prava je, dakle, da poveriocu obezbedi ispunjenje dužnikovih obaveza, a dužnik može ispuniti svoju obavezu samo ako ima u državini stvar, ako tom stvari može da obavlja određenu delatnost ili neki posao, ako ih upotrebljava za rad i tim radom stiče određenu korist, kako bi mogao da ispuni svoj zadatak - dakle povraćaj duga. S tog aspekta, ovakva ideja može da bude podržana, ideja koja stavlja u zapećak ili opovrgava dosadašnju podelu na ručnu zalogu i hipoteku po predmetu stvari koje se opterećuju putem zaloge.
Dakle, ovakva ideja može da bude u načelu podržana. Međutim, zato je neophodan preduslov da se radi o bogatom društvu, sposobnom da stvori pojedince koji neće ugroziti svoju egzistenciju niti ručnom zalogom, a kamoli hipotekom. Međutim, kao što sam već rekao, čini mi se da će ovde biti sasvim suprotan slučaj.
Interesantno je da pogledamo kako se reguliše predmet založnog prava; dakle, to mogu da budu pokretne stvari, pravo potraživanja i druga prava, a članom 12. regulisano je da predmet zaloge može da bude i suvlasnički udeo.
Hipotetički gledano, vrlo će biti interesantno da vidimo kako će u praksi da se sprovede naplata poveriočevog duga ukoliko se suvlasnički udeo javlja kao založena stvar. Dakle, kako će on biti upisan, kako će biti prodat putem suda. Ukoliko ostali suvlasnici ne budu hteli da učestvuju u jednoj takvoj raboti, ukoliko eventualno nisu bili konsultovani o stavljanju ručne zaloge i upisu te ručne zaloge u javni registar, kako će moći da se naplati takva ručna zaloga sudskom prodajom i da se obezbedi takav poverilac.
Ima mnogo hipotetičkih stvari o kojima možemo da pričamo i one dokazuju da, nažalost, ovaj zakon nije dovoljno dobar, dovoljno precizan, a u prilog tome mogu da navedem i činjenice da se, zaista, u ovom tekstu zakona mogu da nađu mnoge dispozitivne odredbe, mnoge reči, kao na
primer - dužan je, a šta ako neće, tipa - treba da uradi ovo, treba da uradi ono, pa dobro, ako je benevolentno ostavljeno poveriocu, zalogodavcu ili zalogoprimcu da radi po svom nahođenju ili po svojoj savesti, a ne normira se kazna, gubi se osnovna suština zakona i dobijamo odredbe slične međunarodnom pravu, gde fali sankcija. Dakle, kada nema sankcija, nema ni zakona. Vrlo prosto, sud će imati problema da, ukoliko radi po ovom zakonu, sprovede ovakve odredbe.
Drugo je pitanje, pošto znamo da je državina do sada bila osnov za sticanje ručne zaloge, ono što će se omogućiti ovim zakonom, dakle, da se stvar koja se stavlja u zalogu ostavi u državini dužnika. Po germanskoj koncepciji, pravo na državinu kada zalogodavac preda stvar u zalog zalogoprimcu, obojica imaju državinu na založenoj stvari. Po već pomenutoj germanskoj ili modernoj koncepciji, koja je do sada bila prihvaćena i kod nas, zalogoprimac ima neposrednu državinu, jer drži stvar u svojim rukama, a zalogodavac posrednu državinu.
Po rimskoj koncepciji, koja je takođe primenjena u austrijskom založnom pravu, zalogoprimac ima državinu prava, a zalogodavac državinu stvari i sada je vrlo interesantno kako će se odredbe, koje su precizirane i sadržane u Zakonu o obligacionim odnosima, uskladiti sa sasvim drugačijom koncepcijom, jer ćemo imati dva suprotstavljena načela koja poništavaju podelu založnog prava prema vrsti stvari na pokretne i nepokretne, koje se stavljaju u hipoteku ili pod zalog.
Ima mnogo nerešenih i nejasnih pitanja i ukoliko založno pravo treba da bude unapređeno jednim ovakvim rešenjem, možda nije zgoreg razmišljati i o ostalim institutima koji su bili sadržani u predratnom založnom pravu, a podsetiću da se radi o nekim institutima koji su bili atipični za nepokretnosti. Dakle, ako se osnov za ručnu zalogu do sada smatrao prenos državine zalogoprimcu, da li možemo da razmatramo mogućnost da nepokretnosti takođe mogu da budu ne samo upisane u zemljišne knjige, nego da državina nepokretnosti može da pređe kod zalogoprimca, a ne da ostane kod dužnika.
Moramo da vidimo kako će situacija da teče dalje, ali pošto sam već ušao duboko u jedanaesti minut, a nemam vremena da kažem sve ono što sam pripremio, ostaćete uskraćeni za neka rešenja, a mislim da će ta rešenja biti sadržana u amandmanima Socijalističke partije Srbije, a ionako nema prenosa, a sumnjam da ćete imati razumevanja za sve ono što sam pričao do sada.
Dame i gospodo, u odredbama člana 103. pa do kraja ovog zakona, dakle do člana 114, koji regulišu prelazne i završne odredbe, pominje se nekoliko rešenja od značaja za tu materiju, prelazni period i rešavanje nekih problema koji se mogu javiti prilikom konstituisanja agencije i početka njenog rada.
Suština našeg amandmana jeste da se u članu 103. koji je u ovom zakonskom tekstu predvideo da ostale opšte akte, za čije je donošenje u skladu sa ovim zakonom ovlašćena agencija, ona treba da donese u roku od šest meseci od dana konstituisanja upravnog odbora.
Najpre, poslanička grupa SPS je zauzela stav da je taj rok od šest meseci, imajući u vidu iskustva koja su se dešavala pretežno u skladu sa odredbama zakona iz pravosudne oblasti, da se nisu konstituisali na vreme ni apelacioni sudovi, da nije došlo do realizacije onoga što je moralo da se realizuje, a bilo je predviđeno u kratkim rokovima, predložili smo da se taj rok, da ne bismo kasnije menjali zakone, produži na 12 meseci; dakle, da će ostale opšte akte, za čije je donošenje u skladu sa ovim zakonom ovlašćena agencija, doneti u roku od 12 meseci od dana konstituisanja upravnog odbora.
Takođe, imali smo u vidu iskustvo da je Savezno ministarstvo za saobraćaj i telekomunikacije, ranije Ministarstvo veza, radilo gotovo čitavu deceniju i nije uspelo da donese sve propise i sve zakone koje je bilo ovlašćeno da donese po Zakonu o sistemima veza, a da je Zajednica donela preko 500 propisa. Međutim, ipak je ostao veliki broj propisa koji nije donesen.
Takođe smo pokušali da izmenimo stav 3; preciziramo da glasi da spisak propisa iz stava 2. ovog člana koji će se primenjivati do donošenja opštih akata iz stava 1, ovog člana Agencija će objaviti u službenom glasilu 90 dana od dana konstituisanja upravnog odbora.
Mišljenja smo da upravni odbor ne može da donese za šest meseci sve opšte akte, jer je to zaista veliki posao, ali ukoliko upravni odbor agencije uradi ova opšta akta u kraćem roku, ova odredba neće biti smetnja.
Da bi se sagledali svi poslovi koje agencija treba da uradi na donošenju opštih akata, opravdano je da se objavi spisak postojećih propisa, jer ima onih koji su doneti u dužem vremenskom periodu, pre nego što se konstituisala ova agencija, neki izveštaji i neka naša saznanja su da je to čak tridesetak godina pre današnjeg dana.
Zbog toga mislim da ćete imati razumevanja za naše obrazloženje i da ćete prihvatiti ovaj amandman.
Dame i gospodo, zaista mislim da se danas bavimo izuzetno ozbiljnom temom. U skladu sa ozbiljnošću te teme, što nesumnjivo predstavlja postupak ili način izbora komisije koja treba da napiše novi ustav, želeo bih da vam kažem da zaista treba prići ovoj temi vrlo ozbiljno.

SPS je u svojim stavovima čvrsto opredeljena za odbranu principa na kojima je utemeljen sadašnji, postojeći Ustav Republike Srbije i, u skladu sa našim programskim opredeljenjem, mi smo zauzeli stav kako prema formiranju komisije za donošenje zakona o iznalaženju načina za promenu Ustava, tako i prema formiranju komisije za izradu ustava.

Naime, znate da je Ustavom Republike Srbije jasno definisan način za promenu Ustava, ali sa ovakvom strukturom u republičkom parlamentu, ova Narodna skupština Republike Srbije donela je zakon kojim se utvrđuje novi način za promenu republičkog Ustava, sadržan u diskontinuitetu u odnosu na postojeći republički Ustav; njime se odredbe, koje zahtevaju dvotrećinsku većinu u republičkom parlamentu i da se jedan više od polovine upisanih birača izjasni za promene Ustava, stavljaju van snage i predviđa novi način za promenu Ustava.

Ne bih o legalitetu i legitimitetu ove skupštine, jer to smo mogli da proverimo neposredno na izborima, pre nego što se došlo u poziciju da raspravljamo o načinima za donošenje novog ustava.

Kako god bilo, ova skupština je već donela odluku o formiranju nove komisije koja treba da pripremi donošenje novog ustava. To je bilo odlučujuće prilikom definisanja stava SPS, a u skladu sa iskustvima koja već dve i kusur godina imamo u ovom parlamentu, da apstinencija od učestvovanja u skupštinskim telima ne znači i garanciju za odbranu stavova i programskih opredeljenja naše partije, naših birača, članova, građana koje zastupamo i čije interese branimo.

U skladu s tim, SPS je donela odluku i prilikom formiranja komisije za iznalaženje načina i mogućnosti za promenu Ustava i sada, prilikom formiranja komisije za pisanje novog ustava, da je bolje ne apstinirati, tj. da je bolje učestvovati i pokušati aktivno boriti se za odbranu principa za koje se zalažemo, kako bismo makar na taj način pokušali da predupredimo ono što je negativno, a što se može dobiti pisanjem novog ustava.

SPS je donela odluku da njeni predstavnici učestvuju u radu ove komisije. Međutim, kao što je svima koji se bave pravnom naukom vrlo dobro poznato, ustav, kao najviši akt jedne zemlje, mora da predstavlja objedinjene napore svih političkih subjekata za utemeljenje te države, objedinjene napore i stavove svih političkih subjekata za stabilno uređenje države. Od toga koliko svi politički subjekti imaju pravedno zastupljene svoje stavove u najvišem aktu jedne države zavisi koliko će taj akt trajati, koliko će biti stabilan i koliko će država biti pravna, moguća, jaka, stabilna i pravedna za svoje građane.

Zbog toga, sa žaljenjem mogu da konstatujem da je ovaj početak formiranja ustavne komisije loš znak za to kako će teći rad same ustavne komisije, kako će sam taj ustav biti sastavljen i kakav će vek trajanja tog ustava biti.

Podsetiću vas da je u nebrojano mnogo slučajeva potvrđeno da nije dobro u dnevno-političke svrhe konstruisati nekakva rešenja radi odbrane interesa samo jednog dela populacije, formiranje stavova koji nisu opšteprihvaćeni. Upravo zbog toga, ovakav način formiranja ustavne komisije jeste za nas, najblaže rečeno, vrlo diskutabilan.

Pored toga što moram da konstatujem da je u sastavu ustavne komisije, po odredbama Zakona o načinu i postupku promene Ustava, neposrednim uvidom moguće utvrditi da je čak 10 članova ustavne komisije što iz poslaničke grupe DOS, što iz poslaničke grupe DSS - Vojislav Koštunica, što iz poslaničke grupe Narodni socijalisti, što predstavnika Vlade, što predstavnika Skupštine AP Vojvodine. Ovde bi trebalo da piše predstavnika, a ne poslanika Skupštine AP Vojvodine, ako mogu da primetim. Čak 10 ljudi je sa teritorije Vojvodine.

Imajući u vidu da će ustavna komisija raditi po principu većinskog glasanja, treba se zapitati da li je ovo indikativan znak da će neka od rešenja u novom ustavu implicirati drugačiji način teritorijalnog uređenja, drugačije zastupanje interesa same populacije naseljene na teritoriji sadašnje autonomne pokrajine; da li će principi teritorijalne organizacije biti takvi da štite interese građana cele Srbije.

Ispustio sam da kažem da je, prilikom formiranja našeg stava oko učešća u ovoj komisiji, bilo preovlađujuće mišljenje da postojeći Ustav jeste dobar, ali da ima nekih momenata koji mogu da budu zamenjeni. Zbog toga je SPS, za razliku od legitimnog prava pojedinih poslaničkih grupa koje su odlučile da ne učestvuju, odlučila da svoje predstavnike uključi u sastav i u rad ove ustavne komisije.

Naravno, kada neka poslanička grupa nema potrebni cenzus za dobijanje mesta u ustavnoj komisiji, moramo se zapitati zašto ta poslanička grupa, kako je diskutabilno da li treba da postoji, dobija svog člana. Svi znate da govorim o poslaničkoj grupi Narodni socijalisti, koja ovde nije samo zbog toga da štiti interese građana, već je prevashodno njihova uloga, kako u radu u ovoj skupštini, tako i u učešću u ustavnoj komisiji, za obezbeđenje većine prilikom glasanja oko pojedinih rešenja koja će biti inkorporirana u ustav.

Dakle, bilo da se radi o teritorijalnoj organizaciji, bilo da se radi o slobodama, pravima i dužnostima građana, bilo da se radi o dužnostima i pravima Republike Srbije, ovde očigledno jeste problem da se obezbedi većina za neka od rešenja koja su izgleda već pripremljena.

Članovi ustavne komisije iz reda SPS daće svoj puni doprinos u naporima da te anomalije, koje naslućujemo i koje se najavljuju, ispravimo, da svojim učešćem u radu ove komisije nađemo rešenja koja će biti u interesu cele Srbije, ne njenih pojedinih delova, i da pokušamo da u ovom poslu budemo maksimalno angažovani radi ispunjenja jednog cilja, a to je dobrobit svih građana Srbije.
Dame i gospodo, s obzirom da je zaista reč o ozbiljnim stvarima, mislim da bismo morali malo više da povedemo računa, jer je žalosno što poslanička većina ne pokazuje dovoljno interesovanja za ove teme. Ali, kada pogledate kakve su posledice predloženih zakonskih rešenja dolazimo do činjenice da je zaista reč o nečemu što može da predstavlja sramotu za našu državu, za sve pravnike koji sede u ovoj skupštini i za ceo naš pravni sistem.
Nisam izlazio da obrazlažem odredbe prethodnog amandmana na član 6. kojim se reguliše višestruki povrat, niti amandmana kojim se briše osobito težak slučaj ili naročito težak slučaj. Te dve odredbe su ukinute početkom 90-tih godina u skladu sa demokratizacijom naše zemlje i našeg krivičnog zakonodavstva u to vreme, jer mislim da je tu situacija apsolutno jasna.
Kod ovog amandmana na član 8. sticaj krivičnih dela i način na koji se to reguliše omogućiće da se dođe do situacije u kojoj će kumulativna kazna biti zamena za doživotnu kaznu. Sada dolazimo na pravni teren ili teren pravne polemike da li je doživotna kazna društveno opravdana, da li će društvo koje ima opravdani zahtev za kažnjavanjem počinilaca krivičnog dela, teškog krivičnog dela ili više krivičnih dela, biti zadovoljeno u slučaju da ono ima obavezu da jednog zatvorenika drži do kraja njegovog života u zatvoru. Onda otvaramo pitanje da li naši zatvori imaju takvu ulogu koja omogućuje zatvorenicima da se bave dovoljno društveno - korisnim radom, da li će oni raditi u korist društva ili će biti samo na teret društva.
Opet je posebno pitanje pitanje ljudskih prava i građanskih sloboda, regulisano od 1948. godine Deklaracijom o ljudskim i građanskim pravima Ujedinjenih nacija, preko Međunarodnog pakta iz 1966. godine, koji je stupio na snagu 1976. godine, preko Povelje o građanskim pravima iz 1950. godine, Evropske unije, do Povelje o građanskim pravima i pravima manjina naše zemlje, usvojene 28. februara ove godine. Dakle, doživotna kazna je neprihvatljiva.
Sa žaljenjem mogu da konstatujem da su se ovakve promene krivičnih zakona najavljivale duže vreme, da su ministar pravde gospodin Batić i šef poslaničke grupe gospodin Pajtić više puta u svojim izjavama, kako na televiziji, tako i u štampi, najavljivali da će, između ostalog, organizovani kriminal efikasnije biti suzbijan strožijom kaznenom politikom.
Pri tome moram da podsetim na jednu činjenicu. Svi oni koji su pooštravali kaznenu politiku nisu uspevali tim pooštravanjem kaznene politike, predviđene kazne ili omogućavanjem sticaja ili objedinjenog kažnjavanja za više krivičnih dela da postignu svoj cilj. Mnogo je izvesnije kada se učinioci krivičnih dela zastrašuju neizostavnom primenom predviđenih kazni, koje su možda blaže, nego predviđanjem strožijih kazni koje se ne primenjuju.
Dakle, mislim da su američki teoretičari krivičnog prava iznašli jednu formulu - kriminalac pre vršenja krivičnog dela ili kriminala ima u vidu da je, recimo, za njegovo krivično delo predviđena kazna od 1000 dolara, a da je verovatnoća da će kazna za takvo učinjeno delo biti 1:10; njegova procena koštanja krivičnog dela jeste jedna desetina od 1000 dolara, a to znači 100 dolara, pa u skladu sa tim on procenjuje da li će izvršiti krivično delo. To je primer iz američkog pravosuđa. Ovde imamo situaciju da se kumulativna kazna predviđa i može da dovede do toga da se osudi na doživotnu kaznu, ali pošto je vreme na izmaku moraću da se javim još neki put da dovršim priču.
Suština predloženog amandmana jeste uredu,  makar to rešenje bilo bolje nego postojeće, a ja ću samo dovršiti priču oko kumulativne kazne; dugotrajne kazne, koje će biti omogućene do doživotne kazne, neće moći da izvrše onu osnovnu funkciju koja se u novije vreme, dakle u modernijoj teoriji krivičnog prava ili penalnog prava, kaznenog prava, pominje, a to je resocijalizacija.
Dakle, ukoliko je cilj izricanja zatvorske kazne pre svega izolacija počinilaca krivičnih dela, kojima bi se zaštitilo društvo, i ukoliko je cilj da se zadovolji pravda, postoji i treći cilj, a to je popravak tih lica koja su počinioci više krivičnih dela, u cilju njihove resocijalizacije.
Na ovaj način, kumulativna kazna može dovesti do situacije da o resocijalizaciji apsolutno ne bude reči. I pored činjenice koju sam već spomenuo, a koja je pominjana u mnogim izjavama za štampu gospode iz DOS-a koji su govorili da će u tom pravcu, dakle pooštravanjem kaznene politike za krivična dela, propisati strožije kazne, utvrđuje se jedinstvena kazna za ista krivična dela, primenjuje se sistem kumulacije, tj. zbrajanje pojedinačno utvrđenih kazni. Međutim, prevideli su jednu stvar, da u našem sistemu zaista ne postoji predviđena kazna doživotnog zatvora.
Obrazložio sam zbog čega ta kazna doživotnog zatvora nije prihvatljiva; obrazložio sam zbog čega ćemo imati problema u odnosima sa Evropskom unijom, u odnosima sa onima koji su zaduženi za praćenje uporednog prava i u toj oblasti; obrazložio sam zašto smo mi krajem 1990, tačnije, početkom devedesetih i krajem osamdesetih godina napravili rešenja ili promene u krivičnom pravu koje su morale da usaglase odredbe našeg krivičnog prava sa odredbama međunarodnog krivičnog prava, i zaista mislim da dalja obrazloženja nisu potrebna, jer sve više stičem utisak da pričam u prazno, da niko neće razumeti suštinu ovoga što se predlaže.
Zaista dolazim u dilemu da li treba nastaviti sa obrazlaganjem ovog, ili prekinuti, ali rekoh i spasih dušu svoju, kazna doživotnog zatvora u praktičnoj primeni navedenog sistema, u odnosu na organizovani kriminal, biće samo otežavajuća okolnost, koja može dovesti do još jedne situacije, vrlo teške po našu državu.
Sa tom situacijom suočavali su se državni organi SAD sredinom sedamdesetih godina, kada je u njihovim zatvorima (a postoje dve vrste zatvora u Americi, jedni su regionalnog, a drugi lokalnog tipa) regionalnog tipa bilo negde oko 650 hiljada zatvorenika, a u onim lokalnog tipa još oko 250 hiljada zatvorenika, što je ukupno blizu milion zatvorenika; to je zaista izuzetno veliki broj za izdržavanje tih kazneno-popravnih institucija, a u tom slučaju ne može biti reči ni o ostvarivanju bilo kog od ona tri cilja koja se žele postići izricanjem kazne zatvora.
Zbog toga vas pozivam da ove odredbe o brisanju člana 8. iz našeg amandmana, ali i iz amandmana SRS, razmotrite krajnje ozbiljno i da ih prihvatite, kako ne bismo zaista zapali u jedan pravni galimatijas, još veći nego što jeste.
Dame i gospodo, poslanička većina apsolutno ima prava da određuje ono što joj zakon omogućava. Poslanička većina u ovoj skupštinskoj sali može da bira sudije, može da na predlog Ministarstva, po najnovijim ovlašćenjima, bira javnog tužioca, a samo da gleda kako ministarstvo imenuje zamenike javnih tužioca. Normalno da je pravo većine da na svoju ruku određuje stanje u pravosuđu, ali u isto vreme taj rad podrazumeva i odgovornost za stanje u kome se pravosuđe nalazi.
Nemamo ništa protiv odredaba iz ove tačke, koje se tiču regulisanja ovog pitanja na jedan novi način, uvođenjem jednog novog tela - veća za pitanja sudske uprave. Normalno, to je po odredbama zakona koji ste sami uobličili, pa videćete kako ćete da izađete na kraj sa svim tim.
Međutim, pitanje je da li je predloženi spisak za dopunu upražnjenih sudijskih mesta, što u Okružnom sudu u Beogradu, što u Vrhovnom sudu Srbije, napravljen na osnovu moralno-političke podobnosti, poslušnosti prema nosiocima najviše vlasti, a to je u ovoj zemlji, nažalost, izvršna vlast, jer kod nas postoji apsolutna supremacija izvršne vlasti nad svim ostalim.
Da li je spisak za dopunu upražnjenih mesta, konkretno, ono što je najbitnije, u Vrhovnom sudu Srbije, pravljen na osnovu kriterijuma podobnosti ili na osnovu kriterijuma stručnosti, pokazanih dobrih rezultata u vršenju pravosudne funkcije i podobnosti za vršenje pravosudne funkcije.
O ostalim kandidatima ne bih želeo previše da trošim reči, ali postoji jedan primer, a to je čovek naveden pod brojem devet u predlogu za dopunu upražnjenih sudijskih mesta u Vrhovnom sudu Srbije, koji je specifičan: taj primer nam govori da je izgleda ovde kriterijum za određivanje ljudi koji će biti predloženi za sastav Vrhovnog suda Srbije bio upravo ta moralno-politička podobnost, jer ako je bila u pitanju stručnost, on zaista ne bi mogao da se nađe u najvišem pravosudnom organu ove zemlje.
Socijalistička partija Srbije i poslanička grupa Socijalističke partije Srbije u ovom parlamentu 2. jula 2001. godine uputila je, u skladu sa odredbama čl. 40, 46. i 48. Zakona o sudovima, iz "Službenog glasnika Republike Srbije" iz 1991. i 1992. godine i člana 49. stav 2. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, tada važećeg, inicijativu za pokretanje postupka za razrešenje sledećih lica: predsednika Vrhovnog suda Srbije Leposave Karamarković, predsednika Okružnog suda u Beogradu Vide Petrović-Škero i sudije Okružnog suda u Beogradu Gorana Čavline.
Tada smo pokrenuli inicijativu koja je podrazumevala mogućnost Odbora za pravosuđe i upravu, kako se tada zvao, da podnosi inicijative ovakvog tipa, jer je on po odredbama tada važećeg zakona imao tu nadležnost. Danas bi to trebalo da radi Visoki savet pravosuđa, ali to je drugo pitanje.
Zbog čega je takva inicijativa podneta? Protiv Slobodana Miloševića, predsednika Socijalističke partije Srbije, ranijeg predsednika Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, u to vreme vođen je krivični postupak, tačnije nalazio se u fazi istrage pred Okružnim sudom u Beogradu.
Rešenjem istražnog sudije Gorana Čavline okrivljenom je određen pritvor i ova mera je bila na snazi na dan 28. juna 2001. godine, kada je došlo do protivpravnog odvođenja i isporučivanja Slobodana Miloševića Međunarodnom krivičnom tribunalu u Hagu.
Kako se u samoj inicijativi kaže, ovaj čin će ući u istoriju srpskog pravosuđa kao presedan i podrazumeva političku, krivično-pravnu i svaku drugu odgovornost svih njegovih učesnika koji su svojim činjenjem ili nečinjenjem uticali na ovakav epilog događaja.
Da malo pojasnim pravni aspekt situacije koja se dešavala tada, 28. juna 2001. godine. Odredbama člana 316. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija iz 1997. godine predviđeno je da se pritvorenik samo po nalogu organa koji vodi postupak može privremeno izvesti iz zatvora i sprovesti drugim organima; članom 320. istog zakona propisano je da primenu mere pritvora nadzire predsednik okružnog suda, na čijem je području sedište zavoda u kome se izvršava pritvor; a članom 321. propisano je da se pritvorenik otpušta iz zatvora na osnovu rešenja o ukidanju pritvora i naloga za puštanje iz pritvora, donetih od suda pred kojim se vodi postupak. Istražni sudija je, po odredbama Zakona o krivičnom postupku, jedini bio dužan da se stara o sudbini pritvorenika koga on nadzire, morao je da zna šta se dešava sa njegovim pritvorenikom, kako je i sam, kada je video da pritvorenik nije više u pritvorskoj jedinici, nije tu.
Sudija koji sebi dozvoli luksuz da svoju sudijsku funkciju i svoja ovlašćenja baci pod noge, ne ispoštuje ono što je po odredbama zakona bio dužan, ne zaslužuje da bude, po našem mišljenju, predložen za ovakvu funkciju.
Zbog svega toga, mi socijalisti, bez obzira što se ovde radi o primeru i slučaju koji je vezan za našeg predsednika Slobodana Miloševića i bivšeg predsednika Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije, bez obzira što se radi o vašem političkom protivniku, ne neprijatelju, moramo da kažemo da treba apstrahovati sve to što je vezano za pojedinca i da treba gledati princip.
Princip koji u današnjem savremenom pravosuđu važi jeste vezan za odredbe Zakona o suzbijanju organizovanog kriminala, koga smo razmatrali u raspravi u načelu i pojedinostima ovih dana; vezan je za odredbe iz međunarodnih povelja o ljudskim pravima i građanskim slobodama; to je princip koji propisuje da niko ne može da bude u policijskom pritvoru duže od 48 sati, princip koji obavezuje sudske organe da su jedini koji mogu da izreknu meru da se duže od 48 sati lice zadrži u pritvoru.
Sve ovo ima veze jer se radi o sudiji koji nije ispoštovao svoje obaveze, a on je predložen na mesto sudije Vrhovnog suda. Zbog svega toga, naša inicijativa od 2. jula 2001. godine odnosila se na inicijativu za pokretanje postupka za razrešenje tadašnjeg istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu Gorana Čavline. Danas smo došli u situaciju da se takav čovek, koji nije odgovorio profesionalnim obavezama, sa ove pravosudne funkcije predlaže na još više i još odgovornije mesto, na mesto sudije Vrhovnog suda.
Ako pogledamo šta se zbilo sa ostalim nosiocima pravosudne funkcije koji su bili odgovorni za ovaj akt pravnog nasilja, videćemo jasno o čemu je reč. Naime, kao što znate, članom 192. Zakona o krivičnom postupku propisano je da pritvor određuje istražni sudija nadležnog suda. Iz citiranih propisa nedvosmisleno proizilazi zaključak da je Slobodan Milošević imao status pritvorenog lica nad kojim jurisdikciju ima isključivo istražni sudija i sudski organi.
Dakle, nemojte sada ... da vas ne bih dodatno uzbuđivao, pokušaću da vam to objasnim sa stručne strane. Dakle, ukoliko neko bude pritvoren ... Da li, gospođo predsednice, možete da obuzdate poslanike koji su nestrpljivi i da mi omogućite uslove za nastavak mog izlaganja?
        Dakle, odluke izvršnih organa, najvišeg izvršnog organa u jednoj državi, ne smeju da budu razlog za zanemarivanje profesionalnih sudijskih obaveza, što je u konkretnom slučaju bilo prisutno. Akt Vlade Srbije, tadašnje, neću da pominjem, pošto sam obećao da vas neću podsećati na ono što vas boli, poslužio je kao pravni osnov za izručenje jednog pritvorenika tadašnjeg istražnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu, kao pravni osnov za izvođenje njega iz pritovora i odvođenje u drugu zemlju, tačnije van zemlje.
Zbog svega toga, navedeno je da treba da se pokrene postupak za razrešenje i najodgovornijih nosilaca pravosudnih funkcija koji su bili nadležni da nadziru rad istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu, a pre svega to je bila dužnost predsednika Okružnog suda u Beogradu, a tada je bila gospođa Vida Petrović-Škero. Kada sam već pomenuo ovu gospođu, ona je sada (koliko znam) da li zbog zasluga u ovom postupku, imenovana ili izabrana za sudiju Vrhovnog suda.
Dalje, predložili smo da se dotični istražni sudija Goran Čavlina zbog nepoštovanja svojih profesionalnih obaveza suspenduje i razreši sudijske funkcije jer ne zadovoljava i nije zadovoljio u konkretnom slučaju, pokazujući konkretnim primerom kriterijume za obavljanje pravosudne funkcije.
Šta je današnja situacija? Znate da je Leposava Karamarković, koja je tada bila predsednik Vrhovnog suda Srbije, podnela neopozivu ostavku u želji za zaštitom nezavisnosti sudske funkcije i pravosuđa uopšte i da se povukla iz pravosuđa. Verovatno je i ovaj primer bio jedan od razloga zbog kojih se gospođa Karamarković odlučila na takav korak.
Sa druge strane, danas se predlaže Goran Čavlina. Kao što sam već i više puta pomenuo, on nije ispunio svoje profesionalne obaveze. Apstrahujte u ovom slučaju ono što je vezano za ličnost, ali ako jedan istražni sudija ne vodi računa o pritvorenicima za koje je on jedino odgovoran, i morala je da bude stavljena pod nadzor njegova pravosudna funkcija, da li ćete onda sebi dozvoliti taj luksuz da i dalje na takav način birate najodgovornije nosioce pravosudnih funkcija. Ako ćete tako raditi, neka vam je na čast, ali znajte da odgovornost za ovaj haos u pravosuđu, kao što sam više puta ponovio, pada samo na vas.
Da li će biti večna slava ili hvala, ne znam zaista, ali ne bi trebalo da se na ovakav neodgovoran način bavite najbitnijim pitanjima vezanim za pravosudnu funkciju u našoj zemlji, jer to nikome nije donelo dobra, pa neće doneti ni ovoj vlasti.
U dnevno-političke svrhe prenebregavati kriterijume koji treba da budu opšti i treba da budu nepromenljiv princip za nepristrasnost i objektivnost nosilaca najviših pravosudnih funkcija, ali ostaće zabeleženo u ovom stenogramu, pa ćemo možda imati prilike, ako budemo živi i zdravi, a nadam se da ćemo biti, da se kroz koju godinu pitamo ili kroz koji mesec da li je ovo bilo dobro rešenje ili ne.
Zbog toga poslanička grupa SPS neće podržati navedeni predlog, a time ćete vi imati celokupnu odgovornost za ovu situaciju.
Gospodine ministre, izvolite ako ste raspoloženi, a ja sam raspoložen da otvorim polemiku, izvolite za govornicu.
Dame i gospodo, upravo smo u prethodnih nekoliko minuta imali prilike da vidimo šta je glavna preokupacija ministra pravde Vlade Republike Srbije u ovom sastavu.
Najpre, javio sam se za repliku da kažem da mi je drago što iz govora poštovanog i uvaženog doktora pravnih nauka, gospodina Batića, nisam uspeo da čujem nijednu reč, nijedan argument protiv onoga što sam kao činjenično stanje izneo sa ove govornice. Dakle, uvek kada neko nema argumente ili su oni slabi, on se poziva na lične razloge. To je poznat princip, u skladu sa Šopenhauerovim načelima, kako da uvek budete u pravu. Šopenhauer, gospodine, to nije onaj najpoznatiji šop, to je Šopenhauer Artur.
Zbog toga želim još jednu stvar da kažem, pozivanje na imena bivših predsednika SRJ ili ovakav pežorativni odnos u odnosu na prethodne nosioce javne vlasti zaista nije dobar. Mi bismo hteli zajednički da radimo na usaglašavanju dobrih rešenja, na iznalaženju dobrih zakonskih rešenja za unapređivanje stanja u našem društvu, pa i u pravosuđu, a ne da paušalno jedni druge optužujemo, vređamo ili omalovažavamo. Da li demonstranti u Bagdadu ili negde drugde viču jedno ili drugo, zaista ne znam da li je bilo ko od nas bio u prilici da čuje šta viču ti demonstranti. Jedna stvar jeste neminovna, a to je da istina kad-tad mora da izađe na videlo. Hvala.