Dame i gospod narodni poslanici.
Kao što se često pomisli u našoj javnosti da je Komisija za zaštitu konkurencije ta koja ima primarnu ulogu da zaštiti krajnjeg potrošača od monopolskog položaja pojedinih učesnika u trgovini. Međutim, sama suština rada ove Komisije mnogo je ozbiljnija i dublja nego što to običan građanin može da pomisli, a verujem i većina nas narodnih poslanika jer je teško razumeti ko je sve posledice možemo da imamo u slučaju da Komisija ne radi svoj posao ili ne postoji. Ovde je reč o jednom jako važnom organu koji odgovara za svoj rad, pre svega Narodnoj skupštini. Mi kao narodni poslanici u obavezi smo da ukoliko taj organ radi kako treba, da uživa našu punu podršku i zaštitu od svega onoga što može da im se desi u njihovom radu.
Da li je uvek bilo baš tako? Pa, ne mogu da kažem da jeste. Često naši organi koje smo postavili da bi regulisali određena dešavanja u ekonomskom, političkom i svakom drugom životu Republike Srbije budu ometana u vršenju te svoje primarne funkcije. Pre svega, ako neko ima monopolski položaj na tržištu, nije samo pitanje po kojoj će ceni da pruža svoje usluge ili prodaje svoju robu i da na taj način štitimo krajnjeg potrošača, odnosno konzumenta robe i usluga, već ako neko ostvari taj monopolski položaj on počinje da kontroliše sve privredne tokove u Srbiji.
Na žalost, imamo jako bolna iskustva iz prošlosti da se to dešavalo. Cilj svake države jeste da se u najvećem delu izdržava od domaće potrošnje. Domaća potrošnja pokreće na prvom mestu domaću privredu, a količina domaće potrošnje opredeljuje državi saznanja u kakvom ekonomskom i socijalnom statusu ima svoje građane.
Druga stvar, vezano za domaću potrošnju jeste i učešće svih dobavljača u tom procesu i nekoj trgovini ili pružanju usluge. Imamo jedno jako loše iskustvo kako to izgleda kada Komisija nije postojala, čak i kada je postojala bila ometana od raznih državnih organa, sudova, od predsednika Vlade i nije mogla da zaštiti, odnosno ostvari svoju primarnu delatnost zbog čega je osnovana od Narodne skupštine.
S druge strane, zbog nepostojanja ili nemoći Komisije da uradi ono što se od nje očekuje imali smo jednu jako duboku ekonomsku krizu u kojoj je jedan mali broj ljudi sticao veliku ekonomsku dobit, a pri tom je uništavan svaki sektor u Srbiji koji je imao bilo kakve veze sa delatnošću koja se obavljala na toj teritoriji.
Početak tog jednog zločinačkog, ekonomski zločinačkog poduhvata koji je bukvalno osiromašio ne samo građane, već i onaj zdravi deo i realni deo srpske privrede, započeće 2005. godine. U tome su učestvovali, mogu da kažem i tadašnji predsednik Vlade Vojislav Koštunica i mnogi drugi, naravno uz posredovanje i predsednika Republike Srbije Borisa Tadića. Reč je o preuzimanju C marketa od strane kompanije Delta. Tada Komisija nije postojala, možda je postojala neka Vladina, ova kakvu sada imamo, ne. Ona je započela sa radom februara meseca 2006. godine, čini mi se. Ovde je reč o 2005. godini kada za 44 miliona evra i stečaja, uz saglasnost Trgovinskog suda koji je vodio stečajni postupak, kompanija Delta postaje vlasnik 60% udela, odnosno imovine C marketa.
Pričam o 44 miliona evra, ali pričam i o 64% tržišta i udela na tržištu koji je imala kompanija Delta i koji je dobila preuzimanjem C marketa. Kada kontrolišete 2/3 tržišta, vi kontrolišete sve, svakog dobavljača, bez obzira da li je proizvođač, da li je uvoznik, da li je velikoprodaja. Sve privredne tokove u Srbiji.
Kada imate 2/3 tržišta, vi određujete rokove po kojima ćete da platite robu, uslove kako ćete da je nabavite i kako ćete da je prodajete, koliko će dobavljač da vam plati što ćete da prodajete njegovu robu, sa kojim rokovima ćete da mu plaćate robu i na koji način ćete da gomilate njegov kapital na svojim računima ili imovini kompanije kojom raspolažete?
Takav jedan potez koji je napravljen 2005. godine i koji nije mogao da se desi bez političke podrške države, pre svega mislim na tadašnjeg predsednika Vlade, Vojislava Koštunicu, njegovu Vladi, ali i sudova koji su u tome i te kako učestvovali.
Šta su rekli tadašnji nekakvi ekonomisti, analitičari? Kažu da je to presedan i ukazuju na to da je bez odgovarajuće reakcije državnih organa. Prošla je i činjenica da jedan čovek na poziciji direktora firme koja se prodaje i na čelu firme koja se kupuje.
Obzirom na to da je Delta već vlasnik Maksi diskonta, da je kupila Pekabetu, kupovinom C marketa, Delta bi mogla da postane monopolista kada je reč o trgovini. Tu bi trebalo da reaguje antimonopolska komisija i da utvrdi koliki procenat tržišta Delta ima. Možda je bila pri Vladi ta monopolska komisija, ali ne ova kakvu sada imamo.
Znači, kupovinom C marketa, Mišković je postao 2/3 vlasnik Srbije. Počeo je preko svoje kompanije da isisava novac, da uzima, da otima od svakog dobavljača, jer ako se ne prihvate njegovi uslovi neće nabavljati robu i nabavljaće robu od konkurentske firme. Rokovi su bili bajkoviti, godinu i više dana.
Preduzeća koja su bila prinuđena da rade sa „Delta kompanijom“ da bi pokrivali svoju likvidnost podizali su kredite koji su bili indeksirani u evrima, a Centralna banka da bi još više osiromašila te dobavljače, a pomogla Miškoviću da postane bogatiji određivala je visoke kamatne stope na dinarske kredite, pa su mogli da biraju hoće li da se izlože riziku promene kursa dinara u odnosu na evro ili će bez rizika da kupe kredit koji ne mogu da otplate. Rezultat je bio da ni jedan, ni drugi kredit nisu mogli da otplate, jer je kompanija „Delta“ raznim špekulacijama kupovala devize na tržištu, držala na raznim računima sestrinskih kompanija bo belom svetu i plaćala robe i usluge koje je konzumirala posle godinu dana 20% i 30% jeftinije u evrima nego što je to bilo u trenutku nastanka dužničko-poverilačkog odnosa.
Mnoge kompanije su tada otišle iz Srbije, mnoge kompanije su propale u Srbiji da bi „Delta lend“ bio bogatiji. Pričam ne samo o stotinama miliona evra, pričam i stotinama hiljada izgubljenih radnih mesta, sve zato što, na prvom mestu, država nije htela da radi svoj posao.
Kako se dalje odvijala situacija? Valjda zbog pritiska koji je Srbija trpela, jer, znate šta, srpsko tržište je zanimljivo i drugima, Mišković dolazi na ideju da proda svoj trgovinski lanac, zaradio je dovoljno novca. U toj transakciji treba da se zaradi još malo.
Da ne bi neko rekao da ja pričam neke stvari koje nisu osnovane govorim vam sledeći primer kako je Narodna skupština postupala tada. Da bi se uvećala vrednost imovine koju je Mišković hteo da proda morali ste da napravite neke zakonske pretpostavke po kojima će ta vrednost da postane još veća. Narodna skupština jula meseca 2010. godine, na predlog ministra trgovine, Slobodana Milosavljevića, donosi nov Zakon o trgovini, zakon kojim direktno povećava vrednost imovine kojom raspolaže „Delta kompanija“.
U članu 45. zakona se kaže – za trgovinske formate čiji ukupni prodajni i skladišni prostor iznosi preko 2.000 kvadratnih metara bruto površine izrađuje se studija uticaja na strukturu tržišta. Studija uticaja naročito sadrži ocenu u pogledu interesa potrošača i drugih kupaca za postojanje trgovinskog objekta date površine i namene, potrebe postojanja različite strukture različite strukture trovinskih formata i različitih trgovinskih subjekata na širem i užem tržišnom području, potrebe unapređenja trgovine uvođenjem novih oblika prodaje i distribucije robe, itd., da ne čitam.
Znači, niko nije mogao ni jedan ozbiljni trgovinski format da otvori u Srbiji bez ove studije koju je bilo nemoguće dobiti kao pozitivnu. Ako bi se neko pobunio od narodnih poslanika opozicije bio bi napadnut da štiti interese velikih trgovinskih lanaca, a ne malih pružaoca trgovinskih usluga, a te male više niko nije mogao da zaštiti zato što je Mišković kontrolisao 65% tržišta. Bili su osuđeni na propast gde god se nalazila „Delta“, jer niti su mogli da nabave robu po uslovima po kojima je kupovala „Delta“, ni po ceni, ni po drugim rokovima.
Narodna skupština usvaja ovaj zakon. Na taj način smo oterali već i „Ikeu“ i „Lidl“ i svakog drugog, svaki drugi trgovinski lanac koji je hteo da bude prisutan u Srbiji.
Da je to tako govorim, a činjenica je šta se dešavalo sledeće. Pričam o julu 2010. godine. Jula 2011. godine započinje formalna prodaja jednog dela „Delta kompanije“, odnosno „C–marketa“ i povezanih lica koja su to radila u „Delta kompaniji“. Naša Komisija dva puta odbija da da saglasnost. Dva puta Upravni sud poništava odluku Komisije za zaštitu konkurencije i dva puta je vraća na ponovno odlučivanje, da bi iz trećeg puta Komisija dala pozitivno mišljenje. A, što ga ne bi dala?
Jesu li imali podršku Narodne skupštine? Nisu, to se vidi po Zakonu o trgovini iz 2010. godine. Jesu li imali podršku pravosudnih organa? Nisu, jer su sudovi donosili odluke, iako su odluke Komisije bile potpuno u skladu sa zakonom. Jesu li su imali zaštitu Ministarstva trgovine? Nisu. Jesu li imali zaštitu predsednika Vlade? Nisu. Jesu li imali zaštitu predsednika Republike tada, Borisa Tadića? Nisu. Naprotiv, svi su oni učestvovali u tome da se Mišković još više obogati. Svi do jednog.
Tadić je išao da pregovara sa „Delezom“, da im potvrdi svoju odanost Miškoviću i transakciji Zakonom o trgovini iz 2010. godine. Cvetković je pregovarao sa Miškovićem, pomagao mu da se ta transakcija obavi. Šta su rekli na kraju? „Delez“ kupuje „Maksi“, odnosno trgovinski lanac koji pripada „Delti“, za 932,5 miliona evra. Pazite, 2005. godine je Mišković to kupio za 44 miliona evra, samo 44. Na ovaj iznos treba dodati 300 miliona evra dugova koje kupuje „Deleze“, koji su nastali neplaćanjem obaveza dobavljačima koji su snabdevali „Delta“ kompaniju i tih 300 miliona evra „Delta kompanija“ je na razne načine rasporedila po svojim sestrinskim i povezanim licima u okviru Miškovićeve imperije.
Kako prolaze mali akcionari? Nikako. „Deleze“ je kupovinom preuzeo sve obaveze „Maksija“, pa i sudske sporove. Čuli smo za spor sa deoničarima „C-marketa“ i „Delez“ poštuje zakone u svim zemljama pa će tako uraditi i u Srbiji.
Jelena Krstović je napomenula da je odbačena žalba deoničara „C-marketa“ tako da „Delez“ neće imati nikakvih problema kada je u pitanju pravni spor u vezi sa privatizacijom „C-marketa“. Sud je potpuno očistio sve Miškovićeve dugove, prevalio ih je na obične građane. Više ništa ne duguje.
Šta kažu dalje iz „Delte“? Da je to srpska kompanija i da porez ostaje ovde. Tačan iznos još nije poznat, jer se tek rade finansijski obračuni. Sredstva od prodaje uložićemo u agrar, primarnu proizvodnju voća i povrća. Povećavamo naš voćnjak u Čelarevu, a novac će biti usmeren i u nove tehnologije u agraru. Deo sredstava će ići u izgradnju šoping molova, pa se priprema početak radova u Bulevaru Despota Stefana i na Autokomandi. U planu su i centri u Banjaluci i Novom Sadu.
Dame i gospodo narodni poslanici, ništa od ovoga nije ispunjeno. Novac je ispumpan iz Srbije, završio je jednim delom u Sloveniji, jednim delom je završio u Bugarskoj, jednim delom i to najvećim na Kipru. Nigde više, ni porez nije plaćen u Srbiji. Sve laži. Sve je laž do laži.
Dok nas iz Delte tako obmanjuju, šta kaže premijer tadašnji Mirko Cvetković? „Siguran sam da će velikih ulaganja biti još i da će Srbija ove godine ostvariti planirani nivo investicija od tri milijarde direktnih investicija belgijskog Deleza od skoro milijardu evra, jedne od najvećih u poslednjih nekoliko godina.“ To je ta njihova najveća strana investicija, prodaja imovine koja je kupljena iz stečaja od države. Time se hvali i Đilas. Time se hvalio i Mirko Cvetković. Time se hvalio i Boris Tadić. Time se hvalio i Balša Božović. Time se hvalio i ovaj predsednik Fiskalnog saveta. Ne znam samo da li je možda i „Ces Mekon“ učestvovao u ovome, u o voj nečasnoj celoj priči.
Znači, ništa od svega ovoga se nije desilo. Nismo suštinski imali te prave, stvarne investicije strane u Srbiji. Jer, nije isto kada na livadi napravite fabriku i u nju zaposlite ljude, s tim da to ne može da se meri. Kada kupite trgovinski lanac i zaposlite ljude koji već rade u njemu i to prikažete kao stranu investiciju, a od te strane investicije novac je završio u egzotičnim poreskim rajevima. Tako su vodili državu do 2012. godine. I to im je bilo malo.
Šta kaže Miodrag Kostić? Ne vidim ništa dramatično u odluci Miškovća, mada je priznao da bi više voleo da je ostao u društvu velikih srpskih biznismena itd, da ne čitam eksponente politike bivšeg režima.
Dame i gospodo narodni poslanici, i to im je bilo malo. Nije samo Zakon o trgovini promenjen 2010. godine da bi se Mišković još više obogatio. Promenjen je još jedan zakon, jer je trebao da bude amnestiran za sva krivična dela koja je radio u privredi, za koje je povlačio krivičnu odgovornost, a i ovaj novac koji nije mali i koji je Srbiji u tom trenutku bio preko potreban, koji je izneo van Srbije. Te iste 2011. godine menja se i Zakon o deviznom poslovanju, i po tom zakonu iz 2011. godine Delta je mogla da iznese novac iz Srbije, da avansira plaćanja roba i usluga i da nikada ne uveze tu robu, nikada ne uveze te usluge i nikada ne vrati devizna sredstva u Srbiju. Zašto bi to i radio, ionako je zarađivao na rastu kursa evra, na propadanju standarda života građana i propadanju srpske privrede.
Sada, neka me neko ubedi iz bivšeg režima da Mišković nije imao podršku za sve ovo što je radio. Neka me ubede ovi iz bivšeg režima koji bi ponovo na vlast, pre svega mislim na Đilasa i Šolaka, a da ne sarađuju sa Miškovićem, da bi on opet u nekoj situaciji sve ovo ponovio samo sa nekom drugom kompanijom. Mene niko ne može da ubedi.
Naš posao, narodnih poslanika, jeste pre svega da one državne organe koji nama odgovaraju za svoj rad zaštitimo od bilo kakvih spoljnih uticaja, da očekujemo od njih da rade u skladu sa zakonom, da u skladu sa zakonom koji smo mi izglasali donose odluke i regulišu ono za šta smo očekivali da bude regulisano kada smo ih osnivali, da kao narodni poslanici postavimo sve institucije na svoja mesta i ne dozvolimo da više bilo ko, bilo kada, na bilo koji način, ponovi nešto što je uradila Delta kompanija sa Srbijom, sa srpskom privredom i sa srpskim građanima. Jedna jako teška i bolna lekcija.
Tako da, ne vidim nijedan od razloga, pošto je izveštaj sasvim korektan, tačno su opisane nadležnosti koje ima Komisija, šta su radili sa tim nadležnostima u 2019. godini, kakvi su njihovi kadrovski kapaciteti, kakve imaju planove za stručno usavršavanje kadrovskih kapaciteta i za još bolji rad te Komisije, tako da ne vidim nijedan razlog zašto ne bismo ovaj zaključak koji je predložio Odbor za privredu usvojili i na plenumu Narodne skupštine.