Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Janko Veselinović

Janko Veselinović

Stranka slobode i pravde

Govori

Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što kažem nešto o mom stavu povodom ovogodišnjeg budžeta ne mogu da se ne osvrnem na malopređašnja izlaganja kolega poslanika iz opozicije i nešto ranija izlaganja kolega koja ponekad izgledaju vrlo katastrofična.

Jednostavno ne želi da se vidi stvarnost, stvarnost se vidi samo sa one tamne strane kao da su ovaj zakon o budžetu i ostale zakona a i generalno podatke o ekonomskoj situaciji u zemlji čitali u prethodnoj najdužoj i najcrnjoj noći bez imalo svetla. Da nije tako, primetili bi činjenicu da je Republika Srbija zemlja koja ove godine imala rast proizvodnje blizu 2%, da je značajno povećan izvoz, i da postoji još parametara koji mogu da budu ohrabrujući u prilično teškoj godini za privrede većine zemalja.

Treba da kažemo i to da jeste da ovaj budžet jeste štedljiv, za 2011. godinu, međutim, treba priznati da smo mi jedna od retkih zemalja u okruženju, koja u narednoj godini je predvidela povećanje plata, povećanje penzija, to možda jeste malo i manje od onoga što bi želeli, ali to jeste povećanja.

Podsetiću vas da mnoge zemlje u okruženju ali i zemlje EU u narednu godinu ulaze sa smanjivanjem plata, sa smanjivanjem penzija, zamrzavanjem penzija dok mi ipak možemo da kažemo da smo se ove godine ponašali odgovorno, da se Vlada ponašala odgovorno i da ćemo mi u narednu godinu ući ipak sa blagim rastom plata, sa blagim rastom penzija. I briga o penzionerima na ovaj način, ovde i ne mislim čak LDP nego na neke druge stranke, koje na neki način ne prihvataju ovaj budžet, čini se da ne vode dovoljno računa o našim najstarijim građanima koji će ipak iduće godine primati nešto veći ček.

Budžet za 2011. godinu, jeste štedljiv, i Vlada se sa pravom odlučila za nastavak štednje iz ove godine, kako je ministarka rekla, reč je o stabilizaciji javnih rashoda, odnosno o cilju da ovaj budžet bude i socijalno odgovoran, odnosno da se postigne socijalna kohezija.

Mi znamo da to uvek nije lako, naročito u situaciji kada je para u budžetu nedovoljno, a kada imamo puno zahteva pre svega socijalnih kategorija, ali ovaj budžet nudi i veća ulaganja za socijalna pitanja.

Sa druge strane, ovaj budžet i o tome sam pre svega hteo da govorim, jeste povećala značajno ulaganja u nauku i tehnološki razvoj. Kombinacija štedljivog budžeta i ulaganja u nauku i tehnološki razvoj je proverena formula za jačanje konkurentnosti privrede, konkurentnosti privrede Srbije a time i zemlje u celini. Poznato je da Srbija ima značajne potencijale u naučnom kadru, a posebno u naučnom podmlatku i njima je potrebna perspektiva u Srbiji.

Dakle, pomoć da ostane u ovoj zemlji i da stvaraju u ovoj zemlji. Potrebno im je da stvorimo uslove da stvaraju na našim fakultetima, našim institutima, ali

rekao bih prvenstveno u privredi bila ona u privatnom kapitalu ili u državnom vlasništvu. Jasno je da ćemo to učiniti samo ukoliko još više sredstava uložimo u nauku.

U odnosu na 2010. godinu, to želim posebno da istaknem povećanje izdvajanja za nauku u ovom budžetu je 23%, dakle, 23%. Niko iz opozicije kada je govorio o ovoj temi, iako smo na Odboru za nauku čak jednoglasno i pozicija i opozicija glasala za ovaj budžet i prihvatili ovu činjenicu, nije istakao da će u ovom budžetu biti 23% više ulaganja za nauku.

Budžet Ministarstva nauke i tehnološkog razvoja će u 2011. godini biti 11 milijardi i 148 miliona, što je 2,1 milijarda više u odnosu na prethodnu godinu. To je 23% povećanja. Ulaganja u nauku i tehnološki razvoj na ovaj način se povećava ukupno u BDP sa 0,29 na 0,33, ali to je samo ukoliko gledamo ulaganje budžeta, odnosno sredstva koja se izdvajaju u budžetu.

Realno, ulaganja u nauku, u narednom periodu biće znatno veća, čak i za 110%. Sredstva će biti uložena iz sredstava koja ćemo povući iz fondova EU, Evropske banke za obnovu i razvoj i razvojne banke Saveta Evrope, tako da će u nauku biti uloženo 19,1 milijarda u odnosu na ovu godinu, nešto manje od devet milijardi, dakle, uvećanje za deset milijardi. Kada sve ovo saberemo, učešće u BDP, sa sadašnjih 0,29% na 0,5%. Tu ne uključujemo ulaganje Pokrajinskog sekretarijata za nauku i tehnološki razvoj i ulaganja koja u nauku daju privatna preduzeća. To je važna vest i sigurno dobra vest za Srbiju.

Želim da istaknem, a ukoliko poslanici opozicije ne žele da prihvate, to je činjenica koju je moguće videti iz ovog budžeta.

Krajnji cilj jeste 1% BDP, kada je u pitanju ulaganje za nauku, ali to je siugrno cilj kome treba da težimo i sigurno je važno kada u ovoj godini koja je teška godina i naredna godina koja neće biti mnogo manje teška, ulaganja u nauku budu toliko uvećana.

Zbog toga će poslanici DS glasati za ovaj budžet.

Želeo bih da podsetim da je Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja u 2010. godini raspisalo javni poziv za program osnovnih istraživanja u oblasti tehnološkog razvoja, program sufinansiranja interdisciplinarnih istraživanja i program obezbeđivanja i održavanja naučno-istraživačke opreme i prostora i naučno-istraživački rad u ciklusu od 2011. godine do 2014. godine.

Novi ciklus istraživanja počinje od 1. januara 2011. godine. Ono što je veoma važno u prijavljenim projektima koji će se finansirati, prepoznatljiv je povećan interes mladih naučnika da učestvuju na ovim projektima.

Prijavilo se 4.200 istraživača više u odnosu na sadašnji broj istraživača koji rade na naučnim projektima u zemlji, a od toga ono što ohrabruje, jeste 1.715 mladih istraživača, istraživača do 35 godina koji bi se uključivanjem u ove projekte, obezbedio i njihov doprinos realizacije tih projekata, ali i doprinos da ti mladi ljudi ostanu u Srbiji i da stvaraju u našoj zemlji.

Iz ovog budžeta koji sam već istakao, a koji je vrednosni, biće izdvojena sredstva i za finansiranje stipendija, pre svega doktorantima za ukupno 679 doktoranata.

Međutim, naredne godine treba da otpočnu velika ulaganja u naučnu infrastrukturu. Iz ovog novca koji sam pomenuo, iz budžetskih izvora, iz izvora EU obezbediće se novac da se stari projekti koji su čekali godinama, a neki i desetak godina, da se otpočne njihova realizacija, kao što je Botanička bašta, izgradnja nove zgrade Elektrotehničkog fakulteta koja će se nalaziti na mestu bankrotirane fabrike

"Lola", mogućnost da se izgradi na Košutnjaku kamp za zaštitu životne sredine, mogućnost da se završi zgrada rektorata u Novom Sadu, da se izgradi napokon informatičko-tehnološki inkubator u Nišu, da napravimo jedan centar evropskog ranga u domenu matičnih ćelija u Kragujevcu, itd.

Iz ovih sredstava obezbeđen je određeni procenata i za izgradnju oko hiljadu nekomercijalnih stanova za mlade naučnike i njihova izgradnja bi trebalo da počne naredne godine. Već sam istakao od su od ovih sredstava predviđeni značajni iznosi i za nabavku naučne opreme.

Nije nevažno da istaknemo da smo konačno zbrinuli otpad u Institutu Vinča i da se sada ljudi u tom institutu, uvaženom institutu, u narednom periodu bave naukom, a da ne vode računa o tome kako će zbrinuti taj otpad koji se tamo već lageruje godinama, odnosno pedesetak godina.

Zbog svega ovog, zbog činjenice da smo i u periodu svetske ekonomske krize, i periodu krize koji će se verovatno nastaviti u narednom periodu, izdvojili značajna sredstva za nauku, podržaću ovaj budžet. To će sigurno učiniti i ostali poslanici Demokratske stranke, jer nam je, naravno, vrlo važno da budućnost Srbije, odnosno mladih ljudi u Srbiji bude izvesna, jer nam je budućnost tih ljudi na prvom mestu. Hvala.
Javljam se samo da pojasnim. LDP sam pomenuo samo u tom smislu što sam rekao da se ovo ne odnosi na LDP.
Poštovana predsedavajuća, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, prethodni govornik je istakao da struka kada je u pitanju ovaj zakon nije dala svoju reč i da univerzitetski profesori i fakulteti koji se bave ovom materijom nisu konsultovani.
Predajem Poslovno pravo na Poljoprivrednom fakultetu, na Odseku za agronomiju i ruralni razvoj, smer agroturizam i ruralni razvoj. Tu postoji smer za agroturizam. U Novom Sadu postoji smer na Prirodno-matematičkom fakultetu koji izučava ovu oblast.
Rekao bih da svi oni koji se ozbiljno bave ovom materijom znaju i slažu se da je prethodni Zakon o turizmu, koji je donet prošle 2009. godine i na koga se ove izmene odnose, ozbiljan pomak u ovoj oblasti i da je ovu oblast uredio na jedan adekvatan način, u skladu sa direktivama u većem delu EU, ali i u skladu sa potrebama turističke privrede Srbije.
Potrebe turističke privrede RS nisu iste kao što su potrebe turističke privrede Hrvatske, Francuske, Španije iz razloga što Srbija nema more, što svoje turističke kapacitete orijentiše na banjski turizam, ruralni turizam, turizam koji se tiče posete kulturno-istorijskim spomenicima i ovaj zakon pruža takve mogućnosti.
Kada sam govorio u načelu o ovom zakonu rekao sam da je veoma bitno što ove izmene i dopune Zakona o turizmu do tančina razrađuju način registrovanja, statusni položaj seoskih i turističkih domaćinstava, seoskih gazdinstava koja se bave turizmom i na pravi način regulišu pitanje statusnog položaja drugih turističkih organizacija.
Mi do sada nismo na adekvatan način imali uređeno ni pitanje turističkih zajednica, ni pitanje privatnih preduzetnika koji žele da se bave turizmom, ni pitanje njihove registracije. To je sada kroz ove izmene urađeno na kvalitetan način, u tome se slažu i nauka iz ove oblasti, ali i ljudi koji se bave praktično ovom delatnošću.
Ja sam govorio prošli put da ljudi koji se bave ovim poslom na području AP Vojvodine, Zrenjanina, Sremskih Karlovaca, sremskih opština, Sombora, Novog Sada su imali pozitivne efekte primene Zakona o turizmu, da je registrovan značajan broj turističkih seoskih gospodarstava, gazdinstava, koji u narednom periodu treba da daju značajne rezultate u oblasti ruralnog turizma, ali je ovo oblast koja kod nas nije bila na adekvatan način obrađena zakonski, ali ni u oblasti turizmologije na pravi način zastupljena. Zašto?
Ima tu dosta razloga. Jedan od njih je što nama turizam nije bila oblast na koju se ozbiljno računalo. S druge strane, turizmologija se u dobroj meri izučavala na fakultetima i visokim školama van Republike Srbije, dakle, na univerzitetima u Zagrebu, fakultetima u Opatiji, Dubrovniku, pa i Mostaru. Ta nauka kod nas nije bila na pravi način zastupljena i poslednjih godina i u toj oblasti ima značajnih pomaka, formiraju se nove katedre, to nije lagan put, niti će on biti kratak.
Ukoliko prihvatimo iskustva bogatijih zemalja i u ovoj oblasti mnogo naprednijih, kao što je recimo privreda Slovenije i pogled države koji ima na ovu oblast, onda ćemo imati situaciju da će ozbiljan broj ljudi na selu prihvatiti potrebu i nužnost da se okrene ruralnom turizmu, jer od tog mogu dobro da žive i oni koji se bave turizmom, ali i oni koji se bave poljoprivredom, stočarstvom i drugim granama privrede na koje se naslanja ruralni turizam.
S druge strane, ovaj zakon jeste, i u tome se sigurno i nauka slaže, ozbiljan pomak ka zaštiti potrošača, odnosno putnika, partnera turističkih agencija. Prošli put sam istakao, a sada ću ponoviti, da se uvodi garancija za turističke agencije, odnosno za savesno obavljanje posla turističkih agencija, koja mora biti važeća za sve vreme dok turistička agencija posluje. Dakle, svi oni ljudi koji žele da putuju, da obavljaju turistička putovanja, biće zaštićeni, neće se dešavati, kao do sada, da oni ostanu i bez vaučera i bez turističkog putovanja.
S druge strane, vodilo se računa i o opštim uslovima putovanja koji su do sada bili ozbiljan način za obmanu putnika, ozbiljan način da se osnovne odredbe iz ugovora na neki način kroz opšte uslove relativizuju.
U tom smislu, smatram da i opozicija bi trebalo da vodi računa o svim ovim elementima, morala bi da vodi računa i o činjenici da je za vreme do 2000. godine došlo do devastacije pojedinih turističkih lokaliteta, turističkih destinacija, kroz divlju gradnju, kroz pravljenje letnjikovaca i u turističkim destinacijama, a i na mestima koja su prirodno zaštićena dobra i da će nam trebati verovatno puno vremena da te posledice otklonimo, ako je uopšte i moguće tako nešto u narednom periodu i učiniti.
U tom smislu, smatram takođe da je turizam najbolji pokazatelj koliko se jedna oblast može zapostaviti, kada je u pitanju period od 2000. godine. Dakle, tu niti je postojao adekvatan zakon, niti se na fakultetima ta oblast ozbiljno izučavala, niti je država davala bilo kakav podsticaj, a nije bilo ni elemenata, kad nisu ni postojali zakoni.
Donošenjem Zakona o turizmu prošle godine stvoren je ozbiljan formalni uslov, nužan uslov da se ova oblast razvija. Nadam se da će sva ostala ministarstva na koje se naslanja turizam i Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo ekonomije i Ministarstvo finansija i Ministarstvo ekologije uložiti dodatne napore da turizam dobije svoje mesto.
Da li je to Ministarstvo turizma ili je sektor u nekom drugom ministarstvu, to je sasvim irelevantno. U raznim državama postoje razna iskustva po tom pitanju, pa i po pitanju drugih ministarstava. To nije bitno. Međutim, bitno je kakvu će ulogu država dati turizmu, kao privrednoj grani i kako će joj dati i, na kraju krajeva, kao pravnoj i svakoj drugoj oblasti.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici,  pred nama je danas Predlog o izmenama i dopunama Zakona o turizmu.
Na samom početku da kažem, DS će podržati ovaj zakon iz dva osnovna razloga. Privi je zato što on pruža mogućnost za samozapošljavanje i zapošljavanje na ruralnim područjima, na području našeg sela i područjima koja imaju kapacitete za to. S druge strane, podržaćemo ovaj zakon zbog toga što on stvara veću pravnu sigurnost za drugu ugovornu stranu, odnosno putnika i gosta koji su ugovorne strane turističkim agencijama, koji do sada nisu imali najadekvatniju pravnu zaštitu.
Želim da naglasim da potencijali turizma, uz reciklažnu industriju u Srbiji, možda imaju najveću perspektivu kada je u pitanju razvoj privrede. Ujedno bi se mogli složiti da turizam trenutno kod nas nije na zavidnom nivou, da kapaciteti turizma nisu do kraja iskorišćeni.
To se pre svega odnosi na već pomenuti banjski turizam, ali bih rekao i ekoturizam, ruralni turizam, ali i turizam koji se tiče kulturno-istorijskih znamenitosti i drugih oblasti turizma koje u našoj zemlji još uvek ne doživljavaju značajnije uspehe, pre svega iz razloga što država do sada nije imala ni odgovarajuću pravnu regulativu, s jedne strane, a sa druge strane što ekonomske mere nisu bile valjane kako bi se podstakli ljudi na selima da se bave turizmom i uopšte kako bi se ova grana privrede razvijala.
Krajem 2009. godine usvojen je Zakon o turizmu koji sada trpi određene promene. One nisu samo tehničke, tu ima suštinskih promena, ali kako je rečeno u obrazloženju izmena i dopuna ovog zakona, pojedina analiza stanja na turističkom tržištu i problemi sa kojima se suočavaju turistički radnici, akteri turističke privrede, zahtevali su određene izmene.
Sad da kažem nešto o prvom razlogu zbog čega mislim da poslanici treba da podrže ove izmene i dopune zakona. U njima je dodatno kvalitetnije razrađena mogućnost osnivanja seoskog turističkog domaćinstva u kojima se mogu pružati usluge prenoćišta, ishrane i pića, a bitno je pre svega da je reč o ruralnom seoskom području. Time su stvorene pravne pretpostavke da se ruralno stanovništvo aktivnije uključi u turističku ponudu Srbije kroz ponudu svojih domaćih proizvoda, kroz proizvoda sa njive, sa svog gazdinstva u autentičnoj domaćoj atmosferi.
Ne bih se složio sa svojom prethodnicom, koja je u jednom delu izlaganja rekla da se poljoprivredni proizvodi bacaju, a u drugom delu izlaganja rekla kako mi nemamo dovoljno proizvoda za bavljenje ruralnim turizmom. Nešto od toga nije tačno, reko bih ni jedno ni drugo. Na srpskom selu ima dovoljno proizvoda, ali potrebna je izmena zakona da bi se stvorili bolji uslovi, ali i ekonomske mere koje bi pospešile bavljenje seoskim turizmom.
Za realizaciju ovih mera, pored izmene zakona, neophodna je odgovorna državna politika koja će podsticati te aktivnosti. Slažem se, bavljenje ruralnim turizmom jeste na neki način oblast koja se tiče više ministarstava, i Ministarstva infrastrukture i Ministarstva ekologije i drugih ministarstava, recimo Ministarstva kulture, jer bez adekvatnih puteva, bez adekvatne putne mreže, bez brige o ekologiji teško je očekivati i značajni razvoj ove oblasti turizma.
Posle donošenja Zakona o turizmu pre nešto više od godinu dana bilo je pozitivnih pomaka. Reći ću primer Vojvodine, konkretno Zrenjanina, od 2009. godine formirano je tridesetak turističkih poljoprivrednih gazdinstava koja se uspešno bave ekoturizmom. Zaposlili su i svoje porodice, ali na neki način uključili delove tih ruralnih područja. Sličnih primera ima širom Vojvodine, ali i na Zlatiboru i drugim mestima u Srbiji.
Međutim, daleko smo mi još uvek od onoga što su neke nama bliže zemlje kreativno učinile. Primer Slovenije već verovatno znate, da se tamo bukvalno i bakice na selu bave turizmom, ljudi na selu se bave izradom domaćih proizvoda, veženjem, pletenjem, prodajom suvenira, nude prenoćišta i na neki način razvili su, odnosno podigli su uposlenost seoskog stanovništva. To jeste jedna od značajnih perspektiva i mogućnosti naše privrede, jer samo ćemo na taj način zadržati mlade ljude na selu, a sa druge strane smanjiti nezaposlenost.
Ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o turizmu stvorio je mogućnost za registraciju ugostiteljskih objekata u domaćoj radinosti. Oni se ne tiču samo sela, oni se mogu registrovati i u urbanom području. U svako slučaju, ono što je jako bitno jeste da registracija seoskih turističkih poljoprivrednih gazdinstava ne znači potrebu da se osniva radnja, da se osniva privredno društvo.
Dovoljno je da se fizičko lice upiše u registar turizma koji vodi Agencija za privredne registre i da otpočne delatnost.
Ipak bih skrenuo pažnju Vladi, neko je već o tome govorio, da podzakonski akti ne bi smeli biti smetnja za realizaciju ovih zakonskih odredbi, nego da bi trebalo da pomognu da se ljudi koji žele da se bave ovom delatnošću lakše snađu i da otpočnu bavljenjem svojim privatnim biznisom koji, kažem, traži vrlo malo od njih u ovom pravnom smislu.
Drugi razlog zbog čega će DS glasati za ovaj zakon jeste u činjenici da on stvara veću pravnu sigurnost za goste, za turiste, za obične građane koji su klijenti ugovorne strane turističkih agencija, jer on detaljno uređuje licenciranje turističkih agencija i detaljno propisuje uslove za obavljanje poslova organizovanja turističkih putovanja.
Kao ilustraciju odredbi koje štite građane, koji štite goste, putnike, naveo bi dopunu u članu 56. stav 5. u kome se kaže – tekst opštih uslova putovanja mora da bude štampan slovnim znacima i brojevima koji su jednake veličine, ali ne manje od veličine 12, a podaci iz stava 4. tačka 4. ovog člana posebno uokvireni. Ovaj stav odnosi se na garanciju putovanja.
Dakle, kroz ove izmene i dopune zakona uređen je način štampanja opštih uslova. Zbog čega je to bitno? Pre svega zbog toga što su opšti uslovi do sada bili štampani sitnim slovima, jedva vidljivim, zbog toga što su opšti uslovi bili kreirani na štetu slabije ugovorne strane i činjenica je da su opšte uslove sastavljale turističke agencije.
Prikazaću, možda kamera uspe da ovo vidi, odnosno zumira. Siguran sam da slova nećete uspeti da prepozna kamerman, niti bilo ko drugi, zbog toga što se tu samo vide neke naznake slova, to bi teško bilo pročitati i kroz mikroskop ili lupu. Ovako izgledaju opšti uslovi poslovanja jedne turističke agencije u Srbiji. Ovako izgledaju sastavni delovi ugovora koji su zaključivali do sada naši građani.
Ovim izmenama i dopunama zakona to će biti onemogućeno, kao što sam pročitao u izmenama i dopunama zakona sa formatom 12, uobičajenim formatom koji može da vidi i obično ljudsko oko, moraće da budu štampani opšti uslovi poslovanja.
Međutim, ne mogu na ovom mestu da se ne osvrnem i na opšte uslove poslovanja koje štampaju banke, osiguravajuće organizacije i druge organizacije koje imaju monopolski položaj. Smatram da bi ovakve izmene i dopune zakona trebalo predvideti u tim oblastima, pogotovo što se radi o nadležnosti jednog istog ministarstva, jer građani kada potpisuju ugovore ne znaju šta potpisuju, ne mogu to da vide, jer je to tako štampano da ne može da se pročita.
Na kraju, ove izmene i dopune Zakona o turizmu daju još jednu odredbu koja se tiče instituta garancije putovanja, koja se odnosi na insolventnost organizatora putovanja i garancije za slučaj insolventnosti organizatora putovanja. Svaka turistička agencija moraće da ima garanciju za slučaj insolventnosti, pa se neće dešavati da turistička agencija ode u stečaj, da vlasnik turističke agencije nestane, a da putnici ostanu na aerodromu ili kod kuća, kao što se to do sada dešavalo.
Ova garancija će važiti celo vreme postojanja turističke agencije i na neki način, za slučaj štete, teret sa agencije će preći na osiguravajuću organizaciju.
Na kraju, još jednom da kažem da će poslanici DS podržati ove izmene i dopune zakona iz ova dva osnovna razloga, zato što ovo predstavlja i deo programa DS.
Poštovani predsedniče Republike, poštovani predsedniče Vlade, gospodo ministri, poštovana predsednice Narodne skupštine, dame i gospodo narodni poslanici, jedna od prvih lekcija koje je trebalo da naučim na pravnom fakultetu još 1975. godine bila je definicija države, a s tim u vezi i prava i pravnog sistema.
Država je po toj definiciji, malo anahronoj, aparat sile u rukama vladajuće klase, dok je pravo skup normi koje uživa sankciju države. Malo evoluira definicija prava i kaže da je to skup legitimnih prinudnih normi. Međunarodno pravo ima nešto modifikovanu definiciju, ali njena osnova je slična i može se sažeti u dve reči, da je to konsenzus moći.
Međunarodni sud pravde jeste jedan od bitnih instituta koji bi trebalo da štiti međunarodni pravni poredak. Najviši organ UN jeste Generalna skupština UN. Teritorijalni integritet je do četvrtka, a smatram i posle četvrtka jedan od ključnih temelja na kojima počiva stabilnost međunarodnog prava i međunarodnog pravnog poretka. Teritorijalni integritet Srbije je u slučaju južne srpske pokrajine potvrđen i posebnom Rezolucijom 1244.
Da li je Međunarodni sud pravde u Hagu svojim mišljenjem od prošlog četvrtka ukinuo ovaj osnovni princip međunarodnog prava? Smatram da nije, ali ovakvo mišljenje bi međunarodni poredak stavilo na ozbiljan ispit. Čak i ako se složimo da je izbegao odgovor na ključno pitanje suvereniteta, čak i ako je reč o neobavezujućem aktu, pa čak ako je taj akt i pravno manjkav, ovo mišljenje jeste vezano za jedan slučaj, ali međunarodni precedenti su takođe izvor međunarodnog prava i zbog toga se time stvara veća opasnost za međunarodni pravni poredak koji garantuje teritorijalni integritet.
Ovo mišljenje nije samo pretnja teritorijalnom integritetu Republike Srbije, jer ona ne može biti sui generis i ne može se odnositi samo na pojedinačan slučaj, čak se to u mišljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu i ne pokušava nametnuti.
Vratimo li se na definiciju sa početka, ona nam daje odgovor na pitanje da li pravni poredak, pa i međunarodni pravni poredak, kreiraju vladajući, odnosno da li je on konsenzus moći? Šta ako smo se sasvim uverili da je to tako? Da li mi i dalje treba da se koristimo mehanizmima međunarodnog prava, odnosno međunarodne pravne politike i da li imamo uopšte alternativu? Koje druge mehanizme možemo da koristimo i da zaštitimo teritorijalni integritet Republike Srbije?
Neke od tih mera i mehanizama smo već neuspešno koristili i one su vezane za još veće rizike. Opozicija danas nije dala ni jedan jedini uverljiv predlog, ni jedno uverljivo ubeđenje da treba da menjamo zacrtanu politiku Vlade RS koju sprovodi Ministarstvo spoljnih poslova.
Pronalaženje kompromisa koji će biti u skladu sa međunarodnim pravom, uključujući i poštovanje principa suvereniteta zemalja, moramo strpljivo tražiti. Ta politika treba da omogući ostanak Srba na Kosovu i smatramo da je to ključna stvar koju svi ovde moramo da zastupamo, bez obzira da li se radi o opoziciji ili poziciji.
Borba za teritorijalni suverenitet Srbije nije pitanje jedne vlasti, ni pitanje jednog vremena. Ne smemo da učinimo nijedan korak koji bi otežao položaj Srba i drugih ne Albanaca na KiM, ali siguran sam da država Srbija može da učini više da položaj Srba i drugih ne Albanaca na Kosovu bude bolji i da povratak raseljenih lica bude održiv.
Naša dosledna politika, uveren sam, ne može biti na kraju neuspešna, niti ostati usamljena. Zbog toga pozivam sve kolege narodne poslanike da daju podršku ovoj odluci, da daju podršku Srbima i nealbancima koji žive na KiM i svim građanima koji smatraju Srbiju svojom domovinom, a žive na KiM.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, danas se tokom rasprave pokazalo da narodni poslanici, pre bih rekao strastveni pušači koji su danas diskutovali da su imali jednu jedinu želju da ostave stanje onako kako jeste danas, da na taj način truju sebe i ostale, a stanje danas jeste takvo da ljudi koji se nisu opredelili da puše nemaju mogućnost da na radnom mestu normalno rade –nemaju mogućnost da uđu u restoran, nemaju mogućnost da uđu u poštu, na šalter u neke banke, nemaju mogućnost, čak, i u izvršnim organima vlasti, pa, rekao bih i Narodnoj skupštini Srbije, da normalno rade i obavljaju svoj posao bez straha da prostor u koji ulaze jeste nepregledna, kako bih to reka, ovih dana je bilo puno priče o ovoj prašini koja stiže od ovog vulkanskog dima, ali to je nešto slično u svim tim prostorijama i mestima gde se pušači nalaze, pune pepeljare, neprovetrene prostorije. Dakle, to jeste jedna činjenica koju stvaraju ljudi koji danas pokušavaju da odbrane, odnosno da izmene ovaj zakon da on ne bi ličio ni na ništa.
Jedan sam od onih u ovom parlamentu koji sedi, koji se zalaže za apsolutnu zabranu pušenja na javnim mestima i smatram da ovaj zakon jeste samo korak ka ostvarivanju tog cilja, uz želju da 2012. godine ni u Srbiji neće biti dozvoljeno pušenje na tim mestima. Morao bih da vas podsetim pošto su danas ponavljane stvari koje su već govorene u načelnoj raspravi o nekim podacima, naprosto, koji govore o posledicama pušenja.
Naime, u Republici Srbiji u saobraćajnim nesrećama pogine 798 osoba. To je značajan broj ljudi, znači 798 osoba. Međutim, u Srbiji godišnje od posledica pušenja umre 16.000 ljudi. Imamo odnos 789 ljudi koji poginu u saobraćajnim nesrećama i 16.000 ljudi koji umru od posledica duvanskog dima, pušenja. Tu nisu samo pušači nego i nepušači koji su, takođe, aktivni učesnici udisanja duvanskog dima koji stvaraju pušači. Dakle, od duvanskog dima u Srbiji godišnje umre jedan Aleksinac, Velika Plana, Stara Pazova, Trstenik, Šid, Negotin, da ne nabrajam gradove veličine 16.000 stanovnika.
Primena zakona, vrlo rigoroznog, rekao bih, koji reguliše oblast saobraćaja, mogao bi da bude dobar primer kako je smanjen broj nastradalih ljudi u saobraćajnim nesrećama za, nekih, 40 i 50% od primene ovog zakona. Primena je počela tek pre nekoliko meseci. Za jednu četvrtinu je smanjen broj smrtnosti u Srbiji. Zamislite da spasimo četvrtinu ili polovinu ljudi koji svake godine umre od duvanskog dima, osam hiljada ljudi da spasimo kroz primenu, pre svega, preventivnih mera. Slažem da su preventivne mere neophodne i u obdaništu i u školi, u srednjoj školi, na fakultetima i u svim institucijama u kojima rade zavisnici od duvanskog dima, sa kojima, takođe, treba raditi. Oni nisu krivi što su živeli u državi koja nije vodila računa o prevenciji od ove zavisnosti. Naravno, tim ljudima treba pomoći. Treba organizovati edukativne kurseve i za njih i za odvikavanje od pušenja, ali pre svega treba zaštititi ljude koji nisu pušači.
Pušač, kao što je poznato, u sebe uvlači jednu četvrtinu duvanskog dima, a ostale tri četvrtine pušta u prostor u kome se često nalaze i nepušači.
Da podsetim da u svetu godišnje od duvanskog dima umre oko četiri miliona stanovnika sa dobrom tendencijom da 2020. godine u svetu umre oko 10 miliona stanovnika od posledica duvanskog dima. Najžalosnije od svega toga je što je većina tih umrlih u zemljama u razvoju, a i Srbija je među zemljama u razvoju.
Podsetiću, ma koliko su danas moje kolege o tome govorile, da je pušenje najčešći uzrok karcinoma bronha i pluća, ušne šupljine, jednjaka, želuca, bolesti srca i krvnih sudova, moždanih udara itd. Da ne govorim o onim sekundarnim posledicama svakodnevnog prisustvovanja u prostorima u kojima se puši, pa kada dođete kući vaša odeća je puna duvanskog dima, koji donosite deci, porodici, a da ne govorim o tome da prostorije u kojima se puši i koje su vrlo često zatvorene, jer pušači ne dozvoljavaju da se prostori provetravaju, vrlo često nisu prostori u kojima se može kvalitetno raditi. Jedan sam od onih koji ne može kvalitetno da radi na mestima u kojima su pune pepeljare i u kojima je zadimljenost do tog nivoa da se, jednostavno, teško diše.
Svakog dana u Srbiji umre 44 osobe od posledica pušenja, duvanskog dima. Na kraju je to 16.000 ljudi.
Sve one koji se zalažu za relativizaciju ovog zakona, koji se zalažu za pojedine odredbe koje bi umanjile iovako vrlo liberalan zakon prema pušačima, imaju na neki način pred sobom potrebu, pozvao bih da razmisle o tih 16.000 ljudi koji svake godine umre u Srbiji od posledica duvanskog dima, a koji će i ove i narednih godina umirati ukoliko ne budemo preduzeli vrlo aktivne mere da se ovaj zakon koji donosimo primenjuje.
Zanimljivi su podaci oko broja pušača među osnovcima, svaki četvrti osnovac jeste pušač. Zanimljiv je podatak da je na Beogradskom univerzitetu veliki broj procenata studenata koji puše, preko 33,5%. Međutim, zanimljiv je podatak da 96% nepušača na Beogradskom univerzitetu, studenata, smatra da su žrtve pušača i da nemaju kvalitetan način da se suprotstave tome. Svi koji ne puše smatraju da su žrtve, ali nemaju mehanizma da se tome odupru, jer su vrlo često pušači, osim studenata, i univerzitetski profesori i pomoći radnici na fakultetima, i oni nemaju načina da se zaštite, osim da provode vreme ispred fakulteta.
Podsetiću i na posledice pušenja, još jednom, ako treba i još koji put do kraja ove rasprave, na osnovu pedesetogodišnjeg istraživanje koje je radio Britanski institut na doktorskim studijama, a to je jedno od najdugoročnijih istraživanja koja su uopšte u bilo kojoj oblasti sprovedena, kaže da kod osoba koje puše 25 i više cigareta na dan rizik za rak pluća je 50 puta veći nego kod nepušača. Ne 50%, nego, 50 puta je veći rizik za dobijanje raka pluća kod pušača.
Takođe, oni su došli do zaključaka da pušenje dovodi do povećanja smrtnosti od mnogih drugih oboljenja, na prvom mestu infarkta srca, hronične opstrukcije bolesti pluća itd.
Polovina pušača umre od bolesti izazvanih pušenjem, dok četvrtina pušača umre u srednjim godinama života. Pušači imaju u proseku deset godina kraći životni vek od nepušača. Tokom posmatranih 50 godina, koliko je trajala studija, šest miliona stanovnika Velike Britanije umrlo je od upotrebe duvanskog dima.
Izlaganje duvanskom dimu prouzrokuje druge brojne probleme: impotenciju kod muškaraca, kod žena može da se desi da se deca rađaju sa manjom telesnom težinom, prevremenim porođajem itd.
Međutim, odvikavanje od pušenja, ostavljanje cigareta, kako se to u našem narodu kaže, može da prouzrokuje pozitivne posledice. Tako prestanak pušenja, prema ovom istraživanju, može imati podjednako dramatične ali pozitivne efekte za zdravlje. Tako kod osoba koje su prestale da puše do 30 godine starosti gotovo da nije bilo povećane smrtnosti i očekivani životni vek je bio skoro kao i kod nepušača.
Čak i kod pušača koji su prestali da puše tek u 60. godini života desilo se to da im je životni vek produžen na neke tri godine, što nije zanemarljivo.
Na kraju, u danu za glasanje podržaću ovaj zakon, u nadi da je ovo samo prvi korak, kako sam rekao, u potpunoj zabrani pušenja u Republici Srbiji. Nadam se da će Skupština Srbije biti primer u primeni ovog zakona, ali i svi izvršni organi, uključujući i Vladu Srbije i institucije koje je ona osnovala.
Lično ću se boriti da se ovaj zakon primenjuje, imajući u vidu nadzornu ulogu koju Narodna skupština ima nad sprovođenjem zakona. Hvala. (Aplauz)
Ovo nije replika. Koristim vreme poslaničke grupe. Hoću da razjasnim i da još jednom iskažem i ono što smo u načelnoj raspravi isticali.
Činjenica da postoje i drugi rizici koji su vezani za prirodne ili neprirodne objektivne stvari koje utiču na nas, sunčeve zrake, zračenje u fabrikama itd, naravno da njih niko ne spori, međutim, pričamo o jednom od rizika (zbog toga sam i naveo nezavisno istraživanje u Velikoj Britaniji, jedno od istraživanja koje je, verovatno, sa najboljim referencama u toj oblasti) kao i procenama stručnjaka o rizicima smrtnosti u Srbiji, koje nam ne dozvoljavaju da zanemarimo jedan od prvih rizika smrtnosti među umrlima u Srbiji. Možda je to 17.000 ili 15.500, ali da je i 15.500 i 17.000 to jeste ozbiljan rizik kome smo posvetili, po meni, nedovoljno pažnje.
Da vam opet uporedim ovaj predlog sa zakonom koji je bio u ovoj skupštini na dnevnom redu i koji se bavio pitanjem bezbednosti u saobraćaju. Bilo je puno žuči i svi su se složili sa tim da treba da se smanji broj saobraćajnih nesreća na našim putevima, da tu odgovornost imaju i vozači i pešaci, ali i država i na neki način institucije države.
Nadam se da se možemo složiti oko toga da i po ovom pitanju postoji odgovornost države i svakog pojedinca, pa i pušača. Ali, pošto ne postoji mogućnost dogovora pušača i nepušača, jer da postoji mogućnost društvenog dogovora to pitanje ne bi trebalo regulisati zakonom, to bi se regulisalo običajnim pravom. Pušač ne bi ugrožavao nepušača i time bi bila ukinuta potreba da se ovo zakonski reguliše. Međutim, pošto ne postoji takva mogućnost, mi moramo zakonski da uredimo ovu oblast.
Smatram da je ovaj zakon prilično liberalan prema pušačima, jer im ostavlja mogućnost da puše još u nekim kafićima, u nekim restoranima, da puše na ulici, što nije regulisano ovim zakonom i da nije apsolutna zabrana pušenja, pa bi trebalo da budu zadovoljni ovim zakonom.
Smatram da nepušači nemaju razloga za preveliko zadovoljstvo, ali ako je ovo jedan korak ka apsolutnoj zabrani pušenja, onda se slažem i sa tim jednim korakom. Hvala.
Koleginicu Aleksandru Jankoviću neću pitati za njeno zanimanje, niti ću karakterisati na koje zanimanje mene podseća njena frizura i njen govor.
Doktor sam, ali pravnih nauka i ne bavim se pušenjem kao znanošću, ali sam čovek koji ima problem u svakodnevnom životu sa činjenicom da pušači, grupa pušača, velika grupa pušača u Srbiji, jednostavno, stvara situaciju da u Srbiji svake godine od tog zadovoljstva ili kako god hoće neko da ga nazove umre 16.000 stanovnika.
Prošli put sam gospodinu Šamiju rekao, on je posle rekao da ja nemam smisla za humor, da to nije tema o kojoj se možemo šaliti. Gospodin Šami, inače, zna mnogo više pesmica o tome nego vi koleginice Janković, pošto je prošli put bilo recitacija na tu temu.
Jednostavno, činjenica da 16.000 ljudi godišnje umre od pušenja nije za šalu. To neće odobriti ni vaši glasači koji su možda u međuvremenu izgubili nekog člana porodice od te pošasti, niti bilo ko, ko ozbiljno pristupi ovom problemu. Nisam hteo da vam dam povod za repliku, jer teško da bi tome bilo kraja.
Sada obećavam da se neću više nadovezivati na ovu temu sa koleginicom Janković, ja znam da vi volite da u vaša izlaganja unesete duh, da pristupite tome vrlo strastveno i svaka tema za vas je povod da to izgleda poetično, ali ovo nije tema, kao što nije tema ni onih 900 ili 789 ljudi koji pogine u saobraćajnim nesrećama, tako ni ovih 16.000 ljudi nije zanemarljivo, niti je ovo tema o kojoj bismo mogli u poslaničkim klupama da se nadmudrujemo i, na neki način, stvaramo bolje skečeve, da bismo uveselili kolege prisutne u sali i eventualno ljude koji gledaju ovaj deo zasedanja. Smatram da ovo nije tema za šalu, koleginice Janković. Hvala. (Aplauz)
Izvinjavam se, opet neću koristiti pravo na repliku, nego vreme poslaničke grupe, pošto bih hteo da se nadovežem na nekoliko diskusija, pre svega, na diskusiju povodom ovog amandmana.
Prethodno bih prokomentarisao stav koleginice iz Poslaničke grupe SRS, koja je, inače, lekar i koja smatra da dobar broj ljudi puši zbog stresa. Slažem se da verovatno dobar broj ljudi puši zbog stresa i da jeste problem što nema dovoljno prevencije da se ljudima kaže, savetuje da je bolje prošetati u prirodi, u parku, razgovarati možda sa ljudima, nego se zatvoriti u mračnu prostoriju sa kutijom cigareta i na taj način, završiti dan. Tako da, u tom delu, postoji drugo rešenje.
Moram da se nadovežem i na diskusiju kolege iz SNS, pošto se iz današnje diskusije, a i kada se diskutovalo u načelu o ovom zakonu, nije moglo videti da li diskutuju poslanici iz opozicije ili pozicije. Više se iz diskusija moglo prepoznati, da li se radi o ljudima koji imaju odgovornost i smatraju da je pušenje štetno, da i oni koji su pušači shvataju da to jeste zavisnost i da bi dobro bilo da ta zavisnost prestane kroz razne kurseve, odvikavanje itd, kao i da smatraju da ljudi koji nisu pušači ne bi trebalo da trpe činjenicu da moraju da udišu dim od pušača.
Takva diskusija se na taj način vodila i kada se raspravljalo u načelu i u pojedinostima. Međutim, specifična je uloga i pozicija SNS. Oni bi uvek hteli da zadovolje sve, i birače, i sa jedne strane i sa druge strane. Kažu, ne znam, ovo je tortura nad pušačima, ali smatraju da bi trebalo zaštiti nepušače. Naravno, nemaju oni način da kažu kako to učiniti, kako podmiriti te dve nepoznanice. To mi liči na njihove stavove povodom EU, kada bi u EU, ali nisu baš sigurni da li će se to svideti biračima, pa, ipak, bi malo sačekali, možda neki bolji trenutak da to saopšte biračima.
Pa, kada se glasa i raspravlja o Srebrenici – i jesu za deklaraciju i nisu za deklaraciju. Kada je bilo prvo glasanje, onda su bili suzdržani, a kada je bilo drugo glasanje, onda su izašli iz sale, pa kako koji birač proceni, da li im je drago da budu suzdržani ili im je drago da budu protiv deklaracije.
Ovo je danas vrhunac, da kažem, na neki način, političkog licemerja, kada se pokušate dopasti na ovaj način biračima, i pušačima i nepušačima, ali zakamuflirano, tako da se ne vidi na koji način želite zaštititi pušače, da se ne vidi na koji način želite zaštiti nepušače. Najbolje bi bilo da oni iz ove rasprave izađu tako da su i za pušače i za nepušače, tako što će nepušači sedeti u zadimljenim prostorijama, tako što će pušači pušiti. Tako bi ovaj zakon trebalo da izgleda, otprilike, sa nekoliko članova, bez prevencije, bez mogućnosti da se zaštite nepušači, bez mogućnosti čak i da se ovim zakonom omogućavaju određena prava pušačima, ali, naravno, ona ne smeju da ograniče nepušače. Hvala vam. (Aplauz)
Hvala, predsedavajuća. Hteo bih da se nadovežem pošto se narodni poslanik na neki način direktno obraćao meni. Morao bih da se složim sa najvećim delom diskusije uvaženog kolege, pre svega, u njegovom zalaganju da ovo nije politička rasprava, odnosno da ovo nije zakon koji stvara mogućnost za političko nadmetanje političkih stranaka, pošto se radi o zakonu koji, na neki način, pogađa celu populaciju i u jednoj i u drugoj političkoj opciji, ili u trećoj ili nekoj drugoj političkoj stranci. Ima i onih koji su zagovornici rigoroznijih mera zakona, koji će imati za posledicu apsolutnu zabranu pušenja i oni koji su za nešto liberalniji zakon.
Meni je naročito u raspravi u načelu pomogla vaša diskusija, za one koji se sećaju, jer ste vi patolog po struci i rekli ste da se svakodnevno srećete u vašoj praksi sa posledicama pušenja, posledicama duvanskog dima. U tom smislu nema nikakvih nesaglasnosti. Nastavak priče oko amandmana ću ostaviti posebno.
Nisam mogao da ne reagujem na diskusiju vašeg kolege koji je danas rekao da je on po prethodnoj debati zastupao svoj lični stav, a ne stav SNS. Možda je i danas bilo tako. Nisam mogao da ne reagujem kada je rekao da je ovo diskriminatorski zakon i na taj način pokušao da pridobije pušače i da, na neki način, kaže da takav zakon nije potreban, a posle je kroz diskusiju rekao da treba zaštititi i nepušače. Sa druge strane, pored toga što je rekao da je zakon diskriminatorski, rekao je da su ga doneli debili, tako da nisu mogle biti dve konstatacije ostavljene bez reakcije, tako da se slažem da ovu raspravu treba voditi u okviru predloženih normi, da je ne treba proširivati na neka druga politička pitanja, ali nisam mogao da ne reagujem na ovakvu raspravu. Hvala.
Hvala predsedavajuća, poštovani ministre, poštovana gospodo iz Komesarijata za izbeglice Republike Srbije, dame i gospodo narodni poslanici, oko nekih konstatacija bih se možda mogao složiti sa kolegom Buhom kada je u pitanju činjenica da su Srbi prognani, proterani iz Republike Hrvatske, da njima nisu stvoreni adekvatni uslovi da se tamo vrate i to čini mi se nikome ovde u sali nije sporno.
Međutim, danas razgovaramo o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama i nije predmet izmena i dopuna Zakona o izbeglicama deklarisanje fakata koji su pričinjeni prilikom operacija "Bljesak", "Oluja" itd. Tu imam primedbu na diskusiju gospodina Buhe.
Druga primedba jeste konstatacija da se, na neki način, pokazuje negativan stav na konto razgovora koje imaju zvaničnici Republike Srbije i Republike Hrvatske, odnosno predsednik Tadić i predsednik Josipović, govori se o razgovorima iza zatvorenih vrata. Nisam sasvim siguran šta vam to znači. Evo, trenutno smo u sali, sva vrata su zatvorena, razgovaramo, a opet nema nikakvih tajni. Mislim da su ti razgovori prilično transparentni i da bi trebalo da doprinesu poboljšanju položaja, pre svega, Srba u Hrvatskoj kroz stvaranje boljih uslova za povratak i, kako vi kažete, sa čime se apsolutno slažem, pristupu pravima. Dakle, vraćanje imovine, kuća, zemlje, obnova te imovine, pristup drugim pravima, kao što su prava iz penzijskog osiguranja, akcije itd. Nisu uopšte sporna ta prava, da su ona na neki način, još uvek, u najvećoj meri, nedostupna, dobrom delu, ljudima koji žive u Srbiji. Međutim, neka ta pitanja nisu predmet ovih izmena i dopuna. To jeste obaveza i države Srbije, pre svega, da preko međunarodne zajednice, međunarodnih institucija, kroz bilateralne razgovore sa ključnim, evropskim i svetskim silama, značajnim državama koje iole mogu da pomognu u rešavanju ovih pitanja, da razgovara i o položaju Srba u Hrvatskoj.
Podsetiću vas da je nedavno doneta Deklaracija u Evropskom savetu oko položaja Srba u Hrvatskoj, što je, takođe, bio doprinos predstavnika ovog parlamenta, gde su učestvovali i predstavnici vaše stranke. Složićete se, verovatno, sa mnom da ova vlada i predsednik Republike, gospodin Tadić, čine ozbiljne napore kako bi ukazali na problem Srba u Hrvatskoj, a ova vlada i institucija kao što je Komesarijat za izbeglice čine ozbiljne napore da pomognu ljudima koji su trenutno u Srbiji, koji ne mogu ili od straha ne smeju da se vrate u mesta gde su ranije živeli.
Tokom prethodne dve godine, što kroz programe Komesarijata za izbeglice, što kroz programe Pokrajinskog fonda za izbeglice, zabrinuto je oko 12 i po hiljada ljudi, što u ovim uslovima krize nije mala brojka. I ovaj zakon treba da odgovori na neka pitanja u narednom periodu, kako treba da rešava ove probleme i kako da pomogne ljudima koji žele da se vrate u mesta odakle su izbegli, kao i onima koji žele da se integrišu u Srbiji.
Podsetiću vas na neke odredbe koje ovaj zakon donosi, da se to napravi, da se popravi situacija i položaj izbeglih Srba koji žive u Republici Srbiji, koji ne mogu da se vrate u mesta ranijeg boravka. Pre svega, ovaj zakon stvara normativni uslov da se ta pitanja na pravi način urede. Znamo da je 1992. godine donet Zakon o izbeglicama, da je on u dobroj meri prevaziđen i da je postao kočnica u rešavanju brojnih pitanja koje imaju izbeglice u Srbiji.
Ovaj zakon treba na jednak način da tretira i lica koja su u međuvremenu stekla državljanstvo Republike Srbije i izbeglice koje su još uvek u statusu izbeglice. Lica koja su stekla državljanstvo Republike Srbije, praktično, sem lične karte nisu stekla nikakva druga posebna prava i njihov socijalno-ekonomski status se nije promenio. Složićemo se da je ovo dobar pristup predlagača, da se ta lica na isti način tretiraju. To su odredbe ovog zakona.
Ovaj zakon pruža mogućnost da se pomoć da i licima koja se vraćaju u mesta ranijeg boravka. Postojeći zakon nije pružao takve mogućnosti. Država je na neki način iz ograničenih sredstava pomagala samo lica koja žele da se integrišu, nije uopšte vodila brigu o licima koja se vraćaju u mesto prethodnog boravka.
Sa druge strane, ovaj zakon pruža dobre uslove da se postojećih sedamdesetak kolektivnih centara, koji još uvek postoje, u narednom periodu zatvore, ne da se zatvore tako što će ljudi ostati na ulici nego da se zatvore tako što će ljudi dobiti pomoć od države, dobiti krov nad glavom, odnosno pružiće im se mogućnost da reše svoje stambeno pitanje kroz izgradnju stambenih jedinica, kroz pomoć u građevinskom materijalu.
Ono što je posebno važno, da bude to kroz mogućnost da se postojeće stambene jedinice, koje su izgrađene a nisu useljene zbog nedostataka koje postojeći zakon ima da se one usele i da se samo na taj način zbrine preko 150 porodica, jer toliko ima stambenih jedinca, koje su ili nelegalno useljene ili koje uopšte nisu useljene.
Druga stvar jeste, odnosno to su neke odredbe, pomenuo sam, koje su bitne u ovom zakonu i koje pružaju mogućnost izbeglicama za brže rešavanje njihovih problema, dakle,. druga je stvar da država Srbija u narednom periodu i svi činioci vlasti učine da se poboljša položaj Srba izbeglica, koji se vraćaju u mesta ranijeg boravka i da taj povratak bude održiv, a s druge strane, da one mogu da pristupe svojim pravima.
U tom smislu smatram da bi saradnja i na neki način dobra pomoć svih političkih stranaka koje sede u ovom parlamentu bila – da se na tom planu učini više i da se na svim mestima ističe problem položaja Srba povratnika, generalno, u regionu živi oko dva miliona Srba, odnosno da se taj položaj ističe i da se traži mogućnost da se taj položaj popravi. Ne treba, u nekim stvarima, kada pričamo o konkretnim programima da uradimo neke stvari koje zaista sa tim nemaju veze ili ih ja makar ne mogu dovesti u vezu. Hvala. (Aplauz)
Pošto je gospođa Radeta rekla da izbeglice verovatno prate ovo što mi ovde radimo i sigurno da ih interesuje ova tema, da ne bi bilo zabune, izrečena je jedna čista dezinformacija – da se traži od izbeglica, kada žele da dobiju državljanstvo Republike Srbije, da se odreknu državljanstva neke od zemalja iz kojih dolaze. Svih 200.000 izbeglica koje su državljanstvo dobili posle 2.000. godine znaju da to nije tačno i da većina njih ima i državljanstvo BiH i Republike Srbije i Hrvatske i Republike Srbije. Bilo je ljudi koji su se odrekli državljanstva, ali država Srbija, kao što znate, priznaje dvojno državljanstvo. To, jednostavno, nije tačno, da ljudi koji gledaju ovaj prenos ne bi došli u situaciju da misle da je zakon izmenjen u međuvremenu. To, jednostavno, nije tačno. Hvala. (Aplauz)
Hvala, predsedavajuća.
Hteo bih opet da razjasnim neka pitanja koja su ovde otvorena. Prvo, pitanje sticanja svojine nije sporno ni izbeglicama ni strancima. Dakle, izbeglice koje su došle u Srbiju, počev od 1991. do danas, a koje su na neke način uspele da sagrade svoj krov nad glavom, oni su mogli to da uknjiže na svoje lično ime i nije uopšte sporno sticanje imovine izbeglica.
Pretpostavljam da gospodin Jojić cilja na jednu drugu stvar – problem 500 izbeglica, koji su trenutno smešteni u stanove, koji su rađeni po programu međunarodnih donatora sa lokalnom zajednicom, između ostalog u Pančevu, što jeste otvoreno pitanje. To nije pitanje koje može da se reši ovim zakonom o izbeglicama, ali se slažem da bi trebalo, odnosno moralo da se reši.
Smatramo, i u razgovorima koje smo imali na tu temu, da je put da se to pitanje reši kroz izmenu Zakona o socijalnom stanovanju, gde bi se to pitanje na neki način tretiralo kao sui generis problem, kao pitanje koje ne bi ugrozilo, generalno, opšte odredbe Zakona o socijalnom stanovanju, ali da bi se stvorila mogućnost tim ljudima da te stanove otkupe. Jer, sve ostale izbeglice u programima koji su rađeni donatorskim sredstvima moći će ovim zakonom da otkupe te stanove, a to i jeste cilj ovog zakona.
Međutim, tačno je da izbeglice u Pančevu, i još u nekoliko gradova, koji žive u stanovima koji su vlasništvo, praktično, države, neće moći da uđu u ovaj program, ali kroz izmene Zakona o socijalnom stanovanju, možemo da pokrenemo jednu takvu inicijativu i ovo pitanje bi moglo da se reši.
Pre svega, voleo bih da pričam precizno, da ne bi opet bilo sporno pitanje da li izbeglice mogu da stiču imovinu u Srbiji. Mogu da stiču!
Još jedno pitanje. Ja sam to možda pre jedno godinu dana, kada smo pričali o ovoj temi, o jednom drugom zakonu, rekao da mi jako smeta kada ionako mali broj Srba koji žive u Hrvatskoj neke moje kolege poslanici pokušavaju da umanje. To je danas za govornicom učinio i gospodin Krasić. Nadam se, u najboljoj nameri, jer možda ne poznaje podatke, pošto u Hrvatskoj ne živi 2% Srba, nego živi blizu 5% Srba, negde 200 hiljada, a ne ispod 100 hiljada, koliko bi ispalo po proceni gospodina Krasića.
To nije dobro da radimo zbog toga što ti ljudi tamo ionako žive teško i rekli smo, složili smo se da su im oduzeta brojna prava i da se bore za ta prava. Nije dobro da umanjujemo ionako mali broj Srba koji tamo trenutno žive. Hvala. (Aplauz)
Hvala. Hteo bih samo da pojasnim ovo pitanje, prvo, vezano za stanove. Dakle, ovim Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, sve izbeglice koje žive u stanovima koji su građani donatorskim sredstvima moći će da otkupe te stanove pod povoljnim uslovima.
Ovde se radi o manjem broju stanova, koji su rađeni po posebnom programu i ovaj zakon ne bi mogao da reši njihovo pitanje, a da se ne naruši Zakon o socijalnom stanovanju, kao jedan poseban zakon koji je rađen upravo da bi rešavalo pitanje socijalnog stanovanja u Srbiji.
Gospodine Jojiću, moram da vas obavestim da ja dobro poznajem situaciju u Kninskoj Krajini i mogao bih reći da znam brojčano stanje Srba gotovo u svakom mestu u Kninskoj Krajini, od Dalmacije, Like, Banije, Korduna, do Zapadne Slavonije i Slavonije. Mislim da u tom pogledu ne bi trebalo da sumnjate. Oni koji znaju te probleme znaju i da sam se zalagao za njihovo rešavanje. Ljudi koji sede u vašim poslaničkim klupama znaju na koji način se zalažem za rešavanje tih problema. U tom smislu nema velike razlike po pitanju konstatovanja problema Srba u Hrvatskoj između mene i vas.
Međutim, ima razlike po pitanju načina njihovog rešavanja. Smatram da je za njihovo rešavanje neophodno da se sedne i da se razgovara sa legalnim predstavnicima Republike Hrvatske, međunarodne zajednice, odnosno međunarodnim organizacijama, sa svima. A, na taj način da ne razgovaramo te probleme nećemo da rešavamo, kao što ih nismo rešavali od 1995. godine, kada je postojala neka mogućnost da se o tome razgovara. Bili su drugi uslovi, bili su teži uslovi, a mi sada imamo bolje uslove da razgovaramo i da stavimo ta pitanja na dnevni red.
Smatram da bi po tom pitanju trebalo svi da imamo konstruktivan pristup, upravo da bismo pomogli ljudima koji žele da ostvare svoja prava; kada je u pitanju povratak, kada su u pitanju individualna prava i za one ljude koji žele da ostanu ovde da im pomognemo da se oni integrišu u Republiku Srbiju, da im stvorimo mogućnost da dobiju krov nad glavom, da asfaltiramo blatnjave puteve, kojih verovatno ima oko Pančeva i ovde oko Beograda i u Srbiji, da se svi borimo za to, na bilo kojoj razini na vlasti, da se rešavaju ta pitanja i da se pomogne da se ti ljudi zaposle i da imaju socijalno osiguranje, da se mogu lečiti. O tim stvarima da razgovaramo, a danas da ne otvaramo neka pitanja koja verovatno ne mogu da dovedu do rešavanja otvorenih pitanja, koja po svemu sudeći postoje, oko kojih se možemo lako složiti. Hvala. (Aplauz)
Samo ću kratko da kažem šta je suština ovog amandmana. Naime, zakon je pošao od jednakopravnosti u odluci integrisati se u Srbiju ili se vratiti u mesto ranijeg boravka. Ovim amandmanom je preciziran način pomoći države Srbije licima koja se vraćaju u mesto ranijeg boravka.
Pošto se na, neki način bliži kraj rasprave o zakonu u pojedinostima, još na kraju ću da kažem da će se DS zalagati u narednom periodu, pre svega, da se ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama dosledno primenjuje, sa jedne strane, da se na taj način ubrzano rešavaju problemi izbeglica koji žele da se integrišu u Republiku Srbiju, ali i da će Vlada Republike Srbije, naravno i predsednik Republike Srbije i sve institucije zadužene za brigu o izbeglicama, ali i Srbima u regionu, u narednom periodu uložiti dodatne napore da se omogući održiv povratak Srba u Republiku Hrvatsku i da im se omogući pristup pravima.
Zadovoljan sam što je briga o izbeglicama, ali i o Srbima u regionu jedna od prioriteta DS-a. Hvala. (Aplauz)