Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7604">Balša Božović</a>

Balša Božović

Demokratska stranka

Govori

Mi smo stavili da smo protiv, imate spisak ispred sebe.
Zahvaljujem, predsednice Skupštine.
Dame i gospodo narodni poslanici, prethodni govornik je izneo niz neistina, a počeću od onog zašta je optužio Demokratsku stranka da navodno ne razume. Evo samo da pojasnim o čemu se radi. Dakle, „Meita“ je fabrika koja ima planirana ulaganja od 60 miliona evra. Dvadeset miliona evra plaća Republika, a 20 miliona evra plaća grad, a 20 miliona evra plaća investitor, a Srbija ima udela, ili Beograd, od 0%. Dve trećine investicije plaćamo mi novcem penzionera, novcem zaposlenih u javnom i privatnom sektoru, a nemamo vlasništvo apsolutno nad tom kompanijom. To je jedna stvar.
Druga stvar, 1.500 zaposlenih zato što je došao investitor koji u Kini ima robove, pa ih traži sada u Srbiji da mu budu jeftiniji nego oni u Kini. To nije investicija. To je bezobrazluk i to se zove neznanje.
Druga stvar, nemojte da se hvalite obnovom, zato što od maja, kada su bile poplave, do Nove godine niste uspeli da obnovite 80% kuća, pa su ljudi Novu godinu provodili u kućama bez krova sa zidovima koji su vlažni i bez grejanja, a to Obrenovčani najbolje znaju.
Dve hiljade privrednika do dana današnjeg nisu dobili ono što im je pripadalo. To valjda vi najbolje znate. Nisam siguran da ste neko koga je gospodin Čučković predložio za mesto poslanika, inače bi to znali.
Nova godina bez krova i grejanja. To je obnova kojom se hvali Vlada Republike Srbije. Privatnih donacija Dejana Stankovića i mnogih firmi u Srbiji bila je veća nego države Srbije. Dakle, sramota je to čime se vi hvalite kada je u pitanju Obrenovac, a Obrenovčani najbolje mogu da potvrde ovo što pričam. Zahvaljujem.
(Marko Gavrilović, s mesta: Može li replika?)
Ne može nisam pomenuo nikoga.
Zahvaljujem, predsednice.
Mislim da je veoma važno, zarad istine. Dakle, naravno da sam bio u Obrenovcu. Bio sam svakoga dana tamo dok su bile poplave, jer sam imao, ne samo zabrinutost za građane koji su bili u opasnosti, već naravno imao sam i mnogo prijatelja koji se tada nisu javljali na telefon. Mislim da smo svi zajedno uradili mnogo, i tu uopšte ne delim ni vlast, ni opoziciju, i sve, da uradimo sve što možemo u situaciji kada se Kolubara izlila i kada smo imali zaista veliki problem. U jednom delu Beograda nestale su veze sa ljudima tamo.
Međutim, ono što je činjenica jeste da su ljudi Novu godinu proveli u kućama koje nisu završene, pa neki i do dana današnjeg nisu dobijali… Imam primer. U Velikom selu ljudi i dan danas govore o tome kako nisu precizno i pošteno rangirani i kako nisu mogli da dobiju pomoć ni od opštine, ni od grada, ni od Republike. O njima niko nije vodio računa. Sa tim ljudima sam se sastajao nekoliko puta, sa privrednicima nekoliko puta, sa podstanarima u Obrenovcu nekoliko puta. Oni nisu imali, na primer, pravo na nadoknadu onoga što im je značilo.
Za one ljude koji su imali stanarsko pravo, takođe, nisu dobili nikakvu pomoć. Država, odnosno Vlada uradila je četiri puta manje nego privatne donacije firmi iz Srbije. Svaka čast onim firmama koje su učestvovale u obnovi Obrenovca. Ja sam lično, kao poslanik i građanin Srbije, ponosan na njih.
Što se tiče „Meite“, tamo pokušavate da napravite robovsku snagu, da bi neki kineski investitor zaradio novac. To nije investicija.
Nismo mi govorili o tome. Nismo se mi svađali sa vama. Zašto ne bih mogao da dobijem reč?
(Aleksandar Martinović, s mesta: Organizujte tribinu DS, pa njima držite predavanje, a ne da ovde sede poslanici SNS…)
Zahvaljujem, gospodine Arsiću.
Ako možete da mi vratite vreme, jer gospodin Martinović mi ne da ni da počnem svoje izlaganje.
(Aleksandar Martinović, s mesta: Arsiću, nemojte ovo da dozvolite. Hajde svi da izbacimo kartice.)
Zahvaljujem.
Gospodine Martinoviću, ono što je najveća tragedija SNS jeste što se na kraju uvek vrate na početak, pa se uvek vrte u krug i nikako da dođu do zaključka šta je zapravo ispravno kada je u pitanju i Železara Smederevo i kada je u pitanju privredni razvoj Republike Srbije. Deset godina je „Ju Es Stil“ bio najveći izvoznik kada je u pitanju Republika Srbija. Deset godina je to bio najveći prihod budžetu Srbije. Mi danas imamo preduzeće koje radi u minusu 450 miliona evra i ne doprinosi budžetu Republike Srbije, već ga košta i košta građane Srbije zato što oni te dugove moraju da plate. To je razlika između perioda koji je vodila DS deset godina sa „Ju Es Stilom“ i razlika između onoga što je danas četiri godine koliko SNS vodi 52 milijarde dinara gubitka.
Dakle, da li je u pitanju „Kamaraš“, da li je u pitanju „Esmark“, potpuno je svejedno. Njihova, kako kažu, odnosno kako kažete, dečačka svađa je koštala građane Srbije 450 miliona evra. To je suština i to je istina. Sve drugo što smo danas čuli jeste samo nervoza zbog toga što smo danas rasklinkali sve one velike priče koje su pukle kao balon o razvoju Smedereva…
Ne vi, ali vaše kolege jesu.
Dakle, o razvoju Smedereva kroz Železaru ili celog tog kraja, zato što smo danas rasklinkali sve neistine koje ste pričali u prethodne četiri godine. Mislim da je to građanima Srbije više nego jasno.
Završio sam. Mi se na kraju nikada ne vraćamo na početak.
Zahvaljujem.
Na tim tribinama bi nešto kolega mogao i da nauči. Drago mi je što vodi računa o mentalnom zdravlju svojih poslanika, ali mi vodimo računa o radnicima smederevske „Železare“ i zato pričamo o tome ceo dan, zato što je neprijatno i nervoza je u vladajućoj većini zato što je smederevska „Železara“ dovedena do propasti, samo to još vi nećete da kažete nikome. O tome se ovde radi. Što ste nasledili smederevsku „Železaru“ sa nula dinara duga, sa platama unapred šest meseci svakom radniku, a doveli ste do toga da je minus od 450 miliona evra, iako ste govorili da ćete da spasete preduzeće. Šta se desilo?
Ko je preprodavao sirovine? Gde su nestale pare? Ko je zaradio na „Železari“? Ko?
(Aleksandar Martinović: , s mesta: Zeka.)
Ovi koji brinu o mentalnom zdravlju mislim da imaju poteškoća sa tim.
Hoću da vam kažem da je veoma važno da ovu priču predočimo i uozbiljimo, zbog onih ljudi koji rade u smederevskoj „Železari“. Oni su danas u problemu i ne treba vladajuća većina da brine o mentalnom zdravlju vladajuće većine, već o radnicima u smederevskoj „Železari“, koji će sutra ostati bez posla zato što ste dali mnogima da vode preduzeće koji su trpali pare u svoj džep i napravili dug od 450 miliona evra, koji će vraćati građani Srbije smanjenim platama i penzijama. Ovde je o tome reč. I vas to boli, meni je to potpuno jasno.
Možete da vređate do sutra, ali vi imate problem sa tim. A mi vam uporno govorimo da taj problem rešite na način koji će biti bezbolan za one koji žive i rade u Smederevu. Ali, vi to izbegavate, zato što niste sposobni za tako nešto. To je jednostavno vaša krivica. Morate to da prihvatite. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, gospodine Arsiću. Veoma ste parlamentarni večeras.
Ne bih odgovarao na uvrede i neistine prethodnog govornika, ali moram da primetim da je često lutao od tribine do tribine različitih stranaka pa bio i njihov član, poslednji put iz SRS u SNS, tako da nije pozvan na tribinu DS jer zaista ovakvi kod nas nemaju mesta.
Mislim da je veoma važno da pomenemo još jednom da mi brinemo za građane Smedereva i posebno one koji rade u smederevskoj „Železari“ i tu je najveća nervoza zato što je dug od 450 miliona napravljen od strane tzv. spasilaca smederevske „Železare“. Oni su bili ti koji su, kao, navodno, bili u mogućnosti da preporode proizvodnju i da naprave ono što je nekada predstavljao „Ju-es Stil“ u Srbiji, najvećeg izvoznika. Umesto toga, napravili su dug, preprodavali su resurse i sirovine za svoj račun, napunili svoje džepove i ostavili radnike „Železare Smederevo“ u ogromnom dugu i dubiozi, iz kog teško mogu da se izvade. To je, zapravo, istina. To je istina i to je ono što boli narodne poslanike i zbog toga i vređaju, govore lažne stvari, mnogo neistina. Zaista ja nemam problem sa tim. Fascinacija našim privatnim životima od strane vladajuće većine, zaista predstavlja zabrinutost za mentalno zdravlje, evo, i sa moje strane.
Hoću da vam kažem da su radnici ti koji su danas u neizvesnosti – 450 miliona evra građani Srbije duguju zato što ste vi Karamašu i „Esmarku“ dali na upravljanje po tajnim ugovorima „Železaru Smederevo“ i nastao je minut od 450 miliona evra. Tačka. To je istina.
Zahvaljujem.
Potpuno je neistina i krivo mi je što gospodin Ćirić nije prihvatio opkladu, zato što bi Martinović sada bio bivši poslanik i ne bi imao mandat da priča neistine o tome kako sam nazvao bilo kog, sem vlasnika „Meite“.
Ono što sam hteo da podvučem i podvlačim danas, tj. večeras još jednom, jeste da je poziv za radnike i uslov da se neko zaposli u „Meiti“ da stoji 10 sati na nogama. Kako se to zove? Kakva je vizija Srbije u kojoj radnici sa minimalcem izigravaju robove? To su za mene robovi. To što su za gospodina Martinovića radnici, za mene su robovi, iz prostog razloga zato što ne mogu da odu do toaleta 10 sati. Kupuju pelene o svom trošku i 10 sati stoje na nogama. Kako se to zove, gospodine Arsiću?
Da li na taj način vređam bilo kog investitora u Srbiji, sem pomenutog investitora u Obrenovcu, čija investicija vredi 60 miliona evra, a država Srbija obezbeđuje 40 miliona evra? Kako se to zove? Koliko hiljada evra po radnom mestu koji ima svaki radnik samo minimalac, a mora 10 sati da stoji na nogama?
(Aleksandar Martinović, s mesta: Jesi ti ovo rekao ili nisi rekao?)
Da, to se zovu robovi. Vi od srpskih radnika pokušavate da napravite robove, gospodine Martinoviću. Vi pravite robove od radnika u Srbiji, gospodine Martinoviću, i vidim da ste vrlo nervozni zbog toga, ali to je istina, to su činjenice. Vi tako častite ljude. Evo, Obrenovčani celo veče pišu na fejsbuk profilu, na tviter profilu i govore da sam u pravu. Ako smete, idite u Obrenovac, pa im recite u oči da nisu robovi. Zahvaljujem.
Dakle, nikada nisam pomenuo da su Kinezi robovi, niti da su investitori iz Kine robovi. Rekao sam za vlasnika „Meite“, jednog investitora kog ste doveli u Obrenovac, za njega jesam, gospodine Martinoviću. I nisam ja rekao za vas to što mnogi tvrde i vi sami za sebe, ja se od toga ograđujem. Ja samo govorim i vas pitam kako se zovu ljudi koji stoje deset sati na traci sa pelenama i nemaju u Srbiji prava da odu do toaleta? Da li su to radnici koji imaju svoja prava? Da li su to građani ili su to robovi? U tom kontekstu sam govorio. Da li je vizija Srbije ta da ćemo sutra napraviti društvo u kojem ćemo imati građane ili ćemo praviti društvo gde mladi ljudi sa znanjem odlaze iz Srbije, a da će ostati samo oni koji rade na minimalcu i da ćemo biti robovlasničko društvo?          
O tome sam govorio, a vaše investicije idu u tom pravcu. Samo iz tog razloga sam rekao da jedan investitor u Obrenovcu, čija investicija je 60 miliona, od čega Srbija ima 40 obavezu da ulaže, a nula posto vlasništva zapošljava 1.500 ljudi na minimalcu od kog ne može da se živi, gospodine Martinoviću, u Srbiji. Očigledno je da su ti radnici u Srbiji jeftiniji nego tamo u Kini. O tome sam govorio. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.
Predsednice Skupštine, dame i gospodo narodni poslanici, nas u javnosti su zbunile pre svega izjave državnih zvaničnika kada je u pitanju nasilje u beogradskom naselju Savamala, kada je u noći 24. aprila, dok su se brojali glasovi, više desetina razbojnika sa fantomkama i bejzbol palicama kidnapovala građane, rušila privatnu imovinu, dok se pritom policija nije odazivala na poziv zastrašenih i uplašenih građana, komunalna policija nije želela da izađe na teren jer je govorila da to nije njihova nadležnost nego nadležnost policije i u tih nekoliko časova ukinut je Ustav, ukinuti su zakoni, Beograd je postao nebezbedno mesto za život, kao što to tvrdi, naravno, i studija o bezbednosti, koja je Beograd stavila na drugo mesto najnebezbednijih gradova u Evropi, odmah nakon Kijeva.
Anketni odbor sam predložio iz prostog razloga što se u jednom momentu predsednik Vlade Republike Srbije oglasio da su za rušenje objekata u Savamali, protivzakonitog rušenja, i za nasilje krivi najviši gradski organi grada Beograd. U međuvremenu imamo izjavu gradonačelnika Beograda, koji tvrdi da premijer nije mislio na vrh gradske vlasti i onda ne znamo ko je do kraja, na osnovu kojih informacija, tvrdio da je vrh gradske vlasti u to umešan, a s druge strane, očigledno nemamo informacije na osnovu kojih gradonačelnik Beograda tvrdi da nije grad Beograd taj koji je umešan u ovo nasilje.
Anketni odbor bi, naravno, utvrdio sve činjenice i u skladu sa izveštajem Zaštitnika građana, koji je više nego poznat javnosti, utvrdio sve ono zbog čega se to nasilje dogodilo, šta je tome prethodilo i kakve su bile posledice, jer ako uzmemo u obzir da su gradske službe danima nakon toga uklanjale dokaze sa područja Savamale, gde su privatni objekti korišćeni kao magacin i odlaganje nečijih stvari, što za stanovanje, bili rušeni bagerima od strane ljudi koji su imali fantomke i koji su jednog čoveka kidnapovali, oteli mu mobilni telefon. Nažalost, taj svedok više nije među živima.
Ne upirem ni u koga prstom za ovo nasilje. Verujte mi da bih to rado uradio kada bih imao dokaz. Još uvek dokaz nemam. Nekoliko odbornika i poslanika zaista predano radi na ovom slučaju i mislim ako bilo šta postoji, a da se krije, onda razumem da vi nećete usvojiti ovaj predlog. Ukoliko ništa ne krijete, hajde da usvojimo anketni odbor. Zahvaljujem.
Ovo pitanje koje smo postavljali evo već više od godinu dana jeste gde je ovde javni interes i gde građani Srbije imaju interesa kada je u pitanju izgradnja projekta „Beograd na vodi“. Leks specijalis jeste čedo međudržavnog sporazuma između Srbije i Ujedinjenih Arapskih Emirata koji služi da bi se tajkuni iz Ujedinjenih Arapskih Emirata dodatno obogatili na račun resursa i imovine građana Srbije.
Podsećam da je ovaj projekat trebalo da obezbedi tri i po milijarde evra investicija, na kraju smo došli do svega 150 miliona. Kada se u ugovoru koji je proistekao iz leks specijalisa utvrdi na koliko godina se gradi ovaj projekat i podeli se ta suma sa 30 godina, Beograd i Srbija godišnje ima od zajedničkog preduzeća „Beograd na vodi“ svega pet miliona evra. Sa pet miliona evra godišnje ne možete da pokrenete građevinsku industriju, što je bila osnova za donošenje ovog zakona. Sa pet miliona evra godišnje ne možete u Srbiji i Beogradu da izgradite apsolutno ništa, sem stanova koje će koristiti tajkuni, čiji je kvadrat tri i po hiljade evra.
Ko će tu živeti? Tu se gradi šoping mol, tu se gradi neka kafana koju će voditi neki iz vrha SNS. Gde je tu javni interes za građane Beograda? Gde je ovde cilj kako naše društvo treba da izgleda? Imamo ljude koji odlaze iz Srbije svakodnevno, 58 hiljada u 2016. godini, to su podaci OECD-a. To su najhrabriji, oni koji znaju da rade, lideri su otišli iz naše zemlje i žive u inostranstvu, a mi svoje resurse dajemo tajkunima iz druge zemlje da bi bili bogatiji nego što jesu, da se grade ne socijalni stanovi za mlade bračne parove, ne socijalni stanovi za mlade naučnike, ne stanovi za one koji su osvajali medalje na olimpijadama nauke, nego isključivo za one koji imaju novca da kupe stan za tri i po hiljade evra po kvadratu.
A gde je tu javni interes? Od čega će ovde građani Srbije imati koristi? Dakle, leks specijalis mora da se stavi van snage, zato što mi želimo da živimo u jednoj uređenoj zemlji, u uređenom društvu gde vlada vladavina prava, a ne vladavina nekoliko ljudi koji će dozvoliti da neko izgradi šoping mol, hotel i kafanu i to proglasiti javnim interesom. Ovde nema javnog interesa, ovo je mimo Ustava Republike Srbije, mimo interesa građana Srbije koji će sve ovo platiti svojim smanjenim platama i penzijama. Zahvaljujem.