Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vesna Marjanović

Vesna Marjanović

Demokratska stranka

Govori

Poštovani predsedniče Vlade, zapravo bih imala pitanje za potpredsednika Vlade gospodina Đelića. U jednom od prethodnih odgovora spomenuli ste događaj današnji iz Požarevca, radi se koliko sam upoznata o izgradnji i useljavanju 20 romskih porodica u domove, koji su izgrađeni zahvaljujući fondovima Evropske komisije i podršci grada Požarevca, i mislim da je važno da napomenemo da je jedan od ključnih uslova upravo u sticanju kandidature Srbije za pristupanje EU stanje ljudskih prava u Srbiji, a posebno pitanje inkluzije Roma.
Vi ste, gospodine potpredsedniče, nedavno boravili u Strazburu, predvodili delegaciju i objavili da je Srbija tamo kandidovala dva projekta za evropske fondove u iznosu od 36 miliona evra.
Mislim da bi bilo značajno da čujemo kakvi su planovi Vlade Srbije, koje ćemo korake preduzeti da se stanje ljudskih prava poboljša, da se integracija, inkluzija Roma unapredi i da se ovi delovi, odnosno ove grupe, da građani koji su ugroženi i koji pripadaju manjinskim grupama, da se njihov život poboljša.
Čini mi se da je potrebno samo jedno kratko obrazloženje. I u raspravi i u načelu sam govorila o tome da, naravno uz puno uvažavanje moje koleginice Milice Vojić Marković, postoji nerazumevanje nekakvih pojmova i suština. Razlika između zadužbina i fondacija u odnosu na udruženje građana je upravo u tome.

Dakle, udruženja građana se zasnivaju na članstvu i podrazumevaju članstvo, da bi postojala i funkcionisala kao organizacije, a kada su u pitanju zadužbine i fondacije, one se zasnivaju na sasvim drugim principima, na mogućnosti da ili neko svoje privatno bogatstvo uloži u javne svrhe sa vrlo preciznim ciljem ili da se prosto jedna grupa osnivača udruži takođe sa idejom da ostvari jedan opšti cilj.

Upravo u tome jeste stvar, što se zadužbine i fondacije ne zasnivaju na članstvu, kao što je to slučaj sa udruženjima građana.
Takođe sam htela da kažem nešto o ovoj dilemi ili o ovom pitanju, da li može promovisanje evropskih integracija biti postavljeno kao opštekorisni cilj prilikom formiranja zadužbina ili fondacija i moram da priznam da sam iznenađena jer se radi o strankama koje u svom programu imaju politički stav da Evropa ima alternativu, što je potpuno legitimno.

S druge strane, iznenađena sam da žele da iz jednog zakona, koji omogućava građanima da se udruže oko nekog cilja, da onemogućavaju da kao svoj cilj, zbog koga su se udružili i formirali zadužbinu i fondaciju, ne mogu biti promovisane evropske integracije. Ukoliko znamo da unazad već ne znam koliko godina u svim istraživanjima javnog mnjenja procenat podrške građana za evropsku integraciju Srbije nikada nije pao ispod 60%, da je ova koalicija poslednje izbore dobila upravo na platformi evropske integracije, potpuno je nezamislivo da jedna takva ideja ne može biti opštekoristan cilj.

Postavilo se pitanje da li je to nametanje, a ovo uopšte nije odredba koja nameće ciljeve, već ih nabraja u najvećoj mogućoj meri. Dakle, u pitanju je jedna otvorena lista. Naravno da mogu da se formiraju i zadužbine i fondacije sa nekakvim drugačijim ciljevima, pod uslovom da ti ciljevi ne krše ustav i važeće zakone u ovoj zemlji.

Što se mene tiče, mislim da je važno da to naglasimo i da naglasimo da postoje određene evropske vrednosti koje mi delimo kao zemlja koja pripada tom kontinentu i nadam se da ćemo uskoro biti i kandidati za članstvo u EU.

Dakle, u pitanju su vrednosti mira, funkcionisanja pravne države, multikulturalnosti, uključivanje u zajedničko društvo, mnoge druge vrednosti o kojima često govorimo u debatama u ovoj skupštini.
Zapravo bih samo htela da kažem da smo mi danas na Odboru za kulturu prihvatili ovaj amandman, koji je u istovetnoj formi podneo jedan veći broj poslanika i vladajuće koalicije i opozicije. Jako mi je drago zbog toga, ali bih htela samo da kažem da je dobro da je ovaj amandman prihvaćen, između ostalog da se razreši jedna, da kažem, pogrešna predstava da su zadužbine koje se osnivaju zarad privatnih interesa nekakve zatvorene organizacije koje će služiti nekakvim zloupotrebama ili nešto slično.

Dakle, vrlo je važno da razumemo da se ovim zakonom, odnosno zadužbinama i fondacijama ne definiše lična korist, već način upotrebe lične imovine. Mislim da je zato dobro da smo ovaj amandman usvojili, da prosto odagnamo bilo kakvu ideju da će rad tih fondacija biti potpuno sakriven od javnosti i da će služiti za nekakve zloupotrebe. Toliko. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici i gospodine ministre, Odbor za kulturu i informisanje je većinom glasova prihvatio ovaj zakon u načelu. Nakon jedne vrlo ozbiljne rasprave mi smo zaključili da se radi o jednom izuzetno važnom zakonu, ne samo za oblast kulture koji će u budućnosti otvoriti mogućnost za veća i direktnija ulaganja u stvaralaštvo i kulturne ustanove, već za jedan veoma veliki broj društvenih oblasti kojima je takođe potrebna pomoć, ulaganje i jedna vrsta društvene solidarnosti.
Pored pravnog okvira novog, koji ovaj zakon svakako pruža i koji je neophodan za moderno shvatanje i definisanje zadužbina i fondacija, vrlo brzo se pokazalo i verujem da će se to tokom današnje rasprave i rasprave u pojedinostima videti da ovaj zakon, kao tema, otvara razgovor o starim srpskim zadužbinama, kao što je sad ministar već nagovestio, i o tome kako danas poštujemo jednu takvu tradiciju, otvara pitanje stranih zadužbina i fondacija i njihovog prisustva u Srbiji, otvara pitanje jednog preciznijeg regulisanja i registrovanja zadužbina i fondacija, osnaživanja potencijala civilnog društva u Srbiji, takođe.
Ali, ono što je najvažnije, to je upravo ono o čemu ste govorili, a to je razvoj potreba, razvoja kulture dobročinog davanja. Mislim da ovaj zakon zapravo predstavlja pomak u tom pogledu i trebalo bi da bude podsticaj za društvo da upravo čini mnogo više da se kultura dobročinog davanja, kultura ostavljanja traga u društvu, kultura društvene solidarnosti i putem ovog zakona dovede na svoje pravo mesto.
Podnet je jedan dosta veliki broj amandmana. Očekujem saradnju Ministarstva kulture u narednom periodu do rasprave u pojedinostima, da ih dobro razmotrimo i verujem da ćemo imati jednu izuzetno dinamičnu i ozbiljnu raspravu. Hvala.
Počela bih pitanjem koje je postavljeno od strane poslanika – da li ovaj zakon donosi nešto novo, odnosno konstatacijom da ne donosi ništa novo i konstatujem da to ne može biti tačno upravo zbog toga što je ovaj zakon neophodan, pre svega, jer se prethodni zasnivao na institutima koje pravni poredak danas ne poznaje i zato što je bilo neophodno utvrditi jedan moderan i unapređen pravni okvir za definisanje uloga i zadužbina i fondacija u Srbiji.
On se, kao i sve moderne zadužbine, zasniva na osnovnim načelima, načelima dobrovoljnosti, autonomije volje, društvene korisnosti, na načelu prijave umesto načela odobrenja kada je u pitanju registracija zadužbine i fondacija i na načelu povoljnijeg poreskog tretmana.
Mislim da se u ovoj načelnoj raspravi, a verujem da će o tome biti mnogo više govora kada budemo govorili o amandmanima, pojavljuju i određeni nesporazumi i nerazumevanja između određenih instituta pravnih. Dakle, zadužbine pretpostavljaju da pojedinci ili pravna lica, što je takođe novina u ovom zakonu, mogu svoje privatno bogatstvo da usmere i ulože u opštekorisne ili javne svrhe.
Takođe je vrlo važno precizirati da se u formiranju zadužbina i fondacija njihovi ciljevi jasno i precizno definišu i zato se zadužbine i fondacije značajno razlikuju u odnosu na udruženja građana koja, između ostalog, se formiraju i na bazi članstva, što nije slučaj sa zadužbinama i fondacijama.
Takođe je bilo rasprava o zadužbinama koje se formiraju u privatne svrhe i razumem da u društvu postoji jedna briga da se ljudi sa većim ili manjim bogatstvom ne koriste zakone ili ne zloupotrebljavaju mogućnosti da svoje bogatstvo dalje na neki nezakonit ili nedozvoljen način upotrebljavaju, ali ovde se zaista ne radi o tome. U pitanju su instituti koji se po nekada nazivaju porodičnim zadužbinama. To je jedna mogućnost i pravo koje građanima treba omogućiti da svojim zaveštanjem ili nekakvim osnivačkim iskazom svoje volje ostave svoj stan deci da bi mogli da završe studije.
Imaćemo ovde raspravu, naša koleginica Rajkov je o tome govorila, koliko zadužbine mogu biti važne za porodice sa decom koji imaju problem sa invaliditetom. Upravo se o tome radi kada govorimo o zadužbinama koje se osnivaju u privatne svrhe.
Ovde postoji zabuna i verujem da ćemo u raspravi i uz učešće ministra i njegovih saradnika razjasniti ono što treba da bude predmet ovog zakona i jeste predmet ovog zakona i predmet nekih drugih zakona, kao što je zakon o restituciji ili možda zakon o stanovanju, mislim da ovde u Skupštini ne postoji nedostatak volje da se i o tome razgovara, ali prosto da razjasnimo da li je to zaista tema i predmet ovog zakona.
Ono što sam istekla u izlaganju prethodnom, mislim da je najvažniji doprinos ovog zakona razvoj kulture, dobročinstva koji je na neki način nestao danas u našem društvu, a možda i u globalnom društvu, mada kod nas na jedan vrlo dramatičan način.
Ono što povezuje zadužbine koje postoje od Platonove akademije i od vizantijskih zadužbina, starih srpskih zadužbina jeste bio upravo odnos prema javnom dobru i zbog toga ovaj zakon omogućava ovom konceptu javnog dobra da počnemo da razmišljamo na jedan drugačiji način.
Uključiću se u podsećanje koje su već otvorile i moje kolege o starim srpskim zadužbinama, zadužbinama između dva svetska rata zbog jednog zanimljivog podatka. Kada pročitamo istoriju biografije dobročinitelja tadašnjih saznaćemo da je među njima bilo i nepismenih ljudi i da su nepismeni ljudi odlučili da je najveći cilj i najveći dar koji mogu da ostave svom društvu, svojim sugrađanima i svojoj državi to da ulažu u obrazovanje i kulturu.
Zaista je dramatično ako pomislimo da u današnje vreme, u vreme pristupa informacijama i znanju, postoji nedostatak takvog razumevanja jer i danas, sigurno manje nego tada, ali i danas postoji potreba da se kapaciteti naših obrazovnih i kulturnih institucija ojačaju. Zanimljiv podatak je bio da je u to vreme upravo putem zadužbina i fondacija postojao Fond za pomaganje siromašnih pisaca. Verujem da bi i danas jedan takav fond mogao da pronađe svoje mesto.
Dakle, to su, ako govorimo o tradiciji, mislim da bi trebalo da govorimo upravo na tim pozitivnim primerima koji pokazuju da danas zaista postoji ozbiljan nedostatak filantropije ili ako tu reč prevedemo na srpski jezik – nedostatak ljubavi prema onome što je ljudsko, nedostatak empatije i nedostatak društvene solidarnosti.
Danas je u Srbiji takođe više nego ikad, svakako u poslednjih 20 godina, neophodno veće ulaganje i podrška naučnim istraživanjima, stipendiranju đaka i studenata, štampanju knjiga. Dakle, to su sve oblasti u kojima ovaj zakon pruža mogućnost da se one ojačaju, da se ti potencijali, koji su osiromašeni, osnaže.
Odbor za kulturu i informisanje pre izvesnog vremena je ugostio direktora Pitsburške filharmonije koju je osnovala Karnegi fondacija. Tada je u razgovoru sa poslanicima govorio o tome koliki podsticaj donatorima predstavljaju poreske olakšice, a koliko neki drugi motivi, i on je sam rekao da su poreske olakšice vrlo važne i da predstavljaju osnov postojanja zadužbina i fondacija, ali mnogo više od toga jeste kultura i razumevanje da je ulaganje u kulturu jedan najviši društveni cilj koji neko ko može da vrati u svom društvu može da postigne na taj način.
Nadam se da ćemo amandmanima koje smo podneli u određenim delovima zakona koji mogu da budu poboljšani, to i učiniti i očekujem da ćemo na jedan dobar i dinamičan nastaviti raspravu o ovom zakonu.
Želela bih na kraju ove načelne rasprave da istaknem neke zaključke o kojima je već bilo reči, ali da ih na neki način sumiram.
Prvo, smatram da nije korektno dovoditi u zabludu građane o tome šta se reguliše ovim zakonom. Dakle, zaista je potrebno naglasiti da se ovim zakonom neće, niti može, narušiti teritorijalni integritet Srbije; neće se, niti može, ovim zakonom zanemariti naša kulturna baština na Kosovu. Vrlo je važno da ne brkamo pravne pojmove i da razumemo razliku između onoga što je materija ovog zakona, kao što sam rekla i na početku današnje rasprave, i materija nekih drugih zakona.
Konačno, htela bih da kažem nešto vezano za pitanje nadzora, pošto je i o tome bilo dosta reči. Dakle, smatram da je pitanje nadzora u ovom zakonu regulisano, odnosno pitanje nadzora države, regulisano u najvećoj mogućoj meri i na najprimereniji način kada je u pitanju ova materija.
Postoji kontrola prilikom registracije zadužbina i fondacija, postoji odmeravanje usklađenosti ciljeva zadužbina i fondacija sa zakonom i postoji obaveza finansijska koju će imati zadužbine i fondacije, kao i sva druga pravna lica. Znači, ni na koji način nisu isključeni iz sistema kontrole, kao što nisu ni druga pravna lica i organizacije.
Ono što je još jednom važno naglasiti jeste ono što ovaj zakon zapravo omogućava. Osnivanjem zadužbina i fondacija, ovim zakonom se omogućava da ove organizacije, primera radi, pokreću važna strateška pitanja, nacionalne debate, u oblastima od najvažnijeg društvenog značaja, kao što su, recimo, ljudska prava, zaštita životne sredine i mnoga druga; omogućava podršku i pomoć našim umetnicima, kulturnim ustanovama, bolnicama, domovima za nezbrinute i stare i mnogim drugim važnim institucijama u ovom društvu.
Takođe bih htela da kažem da je prilikom donošenja ovog zakona, kao i prilikom donošenja svih drugih zakona, uvek neophodno postaviti sledeće pitanje. Naravno, mi donosimo zakone jer su oni neophodan pravni okvir, ali se postavlja pitanje – kako ćemo i na koji način te zakone primenjivati, a to znači – kako će mogućnosti koje zakoni pružaju, konkretno ovaj zakon, kako ćemo ih približiti građanima i doći do dubine samog društva.
Zaista verujem da je neophodno sprovesti jednu vrstu kampanje o značaju filantropije i zadužbinarstva. Mi u školama imamo predmet – građansko vaspitanje, i to je jedna od mogućnosti gde o toj važnoj temi možemo govoriti. Smatram da je potrebno da vodimo veću brigu o objektima koji pripadaju zadužbinama i da je potrebno dati još veći podsticaj zadužbinama kroz sistem poreske politike. Važno je afirmisati zadužbine, dakle, politiku dobročinstva i zadužbina i fondacija u lokalnim zajednicama.
Ovde je danas bilo reči o najbogatijima u našem društvu i već je rečeno da nije danas tema to kako su oni stekli svoje bogatstvo, da li su prekršili zakon, itd. To je tema nekih drugih zakona i rada drugih državnih organa. Međutim, mi kao društvo imamo pravo da imamo kritički odnos prema tome i da procenjujemo da li smo zadovoljni tretmanom koji ti ljudi imaju prema društvu koje im je omogućilo da steknu to svoje bogatstvo. To jeste legitimna tema o kojoj možemo da razgovaramo i danas i kad budemo razgovarali o nekim drugim temama.
Važno je takođe reći da ovo nije zakon koji tretira bogate i siromašne, ovo je zakon koji tretira iskazivanje građanske solidarnosti. Ovaj zakon omogućava priliku svakom građaninu da svom potomstvu ostavi nešto u nasleđe ili da se uključi u nekakvu delatnost i aktivnost od opšteg dobra. Zbog toga smatram da je najvažnija poruka naše debate da je potrebno i da vredi ulagati u razvoj i afirmaciju kulture dobročinstva. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri, nedavna jednoglasna odluka Saveta ministara EU da prosledi kandidaturu Srbije Evropskoj komisiji, nesumnjivo je najznačajniji politički događaj za Srbiju danas.
Međutim, i u prošlosti su dobre vesti iz Evrope vrlo brzo gubile svoj odjek i značaj među građanima zbog kompleksnosti tog puta, zbog njegovog trajanja i zbog činjenice da se u tom međuvremenu glasnost te poruke ponekad gubilo zbog toga što nismo uvek pružali dovoljno informacija, ali ni garancija da taj put, osim što će trajati, neće biti i neizvestan.
Moje pitanje predstavnicima Vlade, pre svega potpredsedniku Vlade zaduženom za evropske integracije gospodinu Đeliću je sledeća: Koje su to garancije koje Vlada pruža građanima, koji su to poslovi, zadaci i obaveze koje mi treba da obavimo do naredne godine, kada očekujemo mišljenje Evropske komisije, koji su to prioriteti koji su predviđeni najavljenim akcionim planom koji ste obećali da ćete doneti do kraja ove godine?
Zahvaljujem. Samo na kraju jedno očekivanje kao narodni poslanik koje bi želela da uputim predstavnicima Vlade da se u narednom periodu uvažavanje ovog doma i parlamenta podigne na jedan viši stepen i da uz svo razumevanje da pred nama stoji ozbiljan posao i da vrlo često moramo da požurimo, da se potrudimo da zakoni koje mi ovde razmatramo na vreme uđu u proceduru, jer to značajno doprinosi kvalitetu debate upravo u oblasti evropskih integracija.
Kvalitet debate i kvalitet procedure u zakonodavnom telu Skupštine Srbije je jedan od najbitnijih garancija da ćemo uveriti građane da je evropski put izvestan. Hvala.
        Dame i gospodo narodni poslanici, takođe bih rekla nekoliko reči o dvema konvencijama koje su danas na dnevnom redu. Veliki broj mojih kolega i koleginica pre mene istaklo je već ono što su vrlo važne definicije i vrlo važni pravci koje nam ove konvencije donose.
Konvencija Saveta Evrope o vrednosti kulturnog nasleđa za društvo ističe ono što je naročito važno, a to je da se kultura posmatra kao deo ljudskog razvoja i deo poboljšanja kvaliteta ljudskog života. Ono što je takođe važno kada je u pitanju Konvencija Saveta Evrope jeste činjenica, mada se to danas menja i to je pozitivna promena, donedavno smo govorili da EU i ulazak u EU će uticati na gubljenje kulturnog identiteta, naše posebnosti, i ovo je jedna od onih konvencija koja upravo pokazuje suprotno, a to je da EU ulaže veliki napor i posvećena je očuvanju kulturnog identiteta i kulturne raznolikosti.
Što se tiče Predloga zakona o potvrđivanju Konvencije o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa već je dosta toga rečeno. Želela bih da istaknem dve stvari. Jedno je da se nematerijalno kulturno nasleđe i nasleđe uopšte ne može posmatrati samo kao deo istorije i ova konvencija upravo naglašava jedan vrlo važan aspekt nematerijalnog kulturnog nasleđa u onome što se danas zove – održivi razvoj ili održivi kulturni turizam.
Postoji toliko mnogo zanimljivih i različitih kulturnih događaja, svečanosti, igara, i rukotvorina i svega onoga što čini bogatstvo naše kulturne tradicije, što ne samo da u sebi nosi jednu posebnost samo po sebi, već može biti i generator još nekih drugih aktivnosti i može privlačiti i turiste i određene ekonomske sadržaje.
Unesko je za tu priliku, nakon što pristupimo, odnosno ratifikujemo ovu konvenciju, usvojio veoma veliki broj aktivnosti koje su zemlje širom sveta organizovale, u saradnji sa Uneskom, upravo da zaštite i promovišu određene zanate i druge tradicionalne kulturne izraze. Postoji čak i mogućnost da određeni zanati dobiju tzv. žig izuzetnosti, koji je poseban stimulans i može pomoći nekim našim zanatima da nađu plasman i na svetskom tržištu.
Takođe bih istakla jedan vrlo važan aspekt ove konvencije, a to je jedna vrsta obaveze koju preuzimamo usvajanjem ove konvencije, a to je podizanje svesti o značaju nematerijalnog kulturnog nasleđa. Ovo je posebno važno kada su u pitanju mlađe generacije, koje zbog urbanog i ubrzanog načina života, uticaja masovnih medija, velikih migracija i potpune promene uloga u modernoj porodici gube kontakt sa svojom tradicijom, a istovremeno se gubi i način da se ta tradicija, naročito ona koja je usmena, prenosi sa kolena na koleno, kao što je to nekada davno bio slučaj.
To naravno ne znači da promenom načina života koji je neminovan treba da prihvatimo da jedna vrsta tradicije i nasleđa treba da nestane, već naprotiv treba da koristimo pozitivne mogućnosti koje današnje savremeno doba pruža, a to jesu i masovni mediji i mogućnost promovisanja ovakvih sadržaja putem elektronskih medija, interneta, a da ne govorim o većim mogućnostima za čuvanje i beleženje nematerijalnog kulturnog nasleđa.
Mislim da će biti sramota ako bismo jednog dana rekli da u 21. veku, u veku tehnologije i napretka, nismo uspeli da sačuvamo, digitalizujemo, snimimo na nosačima zvuka, u video formi sve ono što danas još uvek postoji kao nematerijalno nasleđe ne samo srpskog naroda, nego i mnogobrojnog i raznolikog nasleđa naših nacionalnih manjina u Srbiji.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, vrlo ću kratko ispred Odbora za kulturu i informisanje, a imamo danas dve tačke na dnevnom redu. Prva se odnosi na izbor još jednog člana Saveta RRA. Samo ću vas podsetiti, što i sami sigurno znate, radi se o ponovljenom konkursu ispred predlagača iz člana 23. stav 2. tačka 4) Zakona o radiodifuziji, ovlašćenih predlagača koje čine Udruženje radiodifuznih i javnih glasala, udruženje novinara, s jedne strane, kao i profesionalno udruženje filmskih i dramskih umetnika i kompozitora, s druge strane.
Radi se o ponovljenom konkursu, jer 26. oktobra prošle godine nismo uspeli da izaberemo člana kojeg predlažu ovi predlagači. U proceduri koja je propisana zakonom Odbor je na kraju morao da skrati listu, koju su činila tri kandidata. Zakon nalaže da ih mora biti dva. Ta tri kandidata su bili Gordana Suša i Branko Žujović ispred novinarskih udruženja i Božidar Zečević ispred Udruženja filmskih i dramskih umetnika. Rukovodili smo se principom da i jedna i druga grupacija udruženja treba da ima svog predstavnika na listi. To je što se tiče tačke dnevnog reda o izboru člana Saveta RRA.
Što se tiče izbora zamenika poverenika za tajnost podataka, radi se o pravu poverenika za dostupnost informacija od javnog značaja i tajnost podataka da predloži Skupštini svog zamenika. Odbor je imao jednostavan zadatak, samo da utvrdi da li kandidat ispunjava zakonske uslove. Utvrdili smo da ispunjava. Dodala bih samo da se u priloženoj biografiji vidi da se radi o kandidatu koji apsolutno ispunjava profesionalne i druge kriterijume za obavljanje ovog vrlo značajnog posla.
Pozivam narodne poslanike da se u danu za glasanje izjasne o ovim predlozima. Hvala.
Hvala, gospodine potpredsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, samo još nekoliko rečenica i objašnjenja. Danas govorim u ime Odbora za kulturu i informisanje i ne bih volela da neke stvari ostanu nejasne.
Kada su u pitanju kandidati za Savet RRA, nije Odbor predlagao kandidate, niti je bilo koja stranka predlagala kandidate, kandidate su predlagala profesionalna udruženja, u konkretnom slučaju novinarska, s jedne strane, i udruženja dramskih i filmskih umetnika, s druge, da to bude jasno, jer je bilo reči da je to bila politizacija ili da su kandidati nekih stranaka. To nije bio slučaj. Jedino ovlašćenje koje Odbor ima, po zakonu, jeste da ukoliko nema dogovora među predlagačima skrati listu na dva, i to je jedina intervencija koju je Odbor učinio u procesu.
Takođe, bilo je pitanja da li Vlada treba da bude danas prisutna na sednici. U ovom procesu Vlada nema nikakvu ulogu, po zakonu, niti bi to bilo dopustivo sa stanovišta podele vlasti i načina izbora i rada regulatornih nezavisnih tela.
Prosto sam želela da još jednom naglasim da je Odbor zaista postupao onako kako zakon nalaže. Naš zadatak nije da predlažemo kandidate, niti da na taj način učestvujemo u njihovom izboru, već da razmatramo predloge koje su Odboru i Skupštini dostavili ovlašćeni predlagači. Politički uticaj će zapravo biti prisutan u danu za glasanje. Svaka od poslaničkih grupa će imati priliku da se izjasni o tim kandidatima i da glas za ili protiv njih. Hvala.
Hvala, predsednice.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, možda je nepotrebno reći, ali svaki odbor, pa i Odbor za kulturu i informisanje je kolektivno radno telo Skupštine i sve odluke koje tamo donosimo donosimo zajedno. U radu tog odbora vrlo aktivno rade četiri člana SRS i na Odboru, a i u plenumu, su imali mogućnost da utiču, a i dalje će imati mogućnost, da utiču na glasanje i na konačno donošenje onih odluka koje su u nadležnosti Odbora za kulturu.
Neću ponavljati određene procese koji su se odvijali u poslednjih, rekla bih, godinu dana u našem odboru, a vezano za izbor Saveta RRA jer su mnogi detalji već izneti u prethodnim izlaganjima, ali, pošto je postavljeno nekoliko pitanja, ja ću u ime Odbora pokušati na neka od njih da odgovorim i da dam nekoliko objašnjenja.
Za početak, u nekim izlaganjima je došlo i do brkanja uloge Saveta RRA koje je nezavisno regulatorno telo, ustanovljeno Zakonom o radio-difuziji, i programskog odbora radio-difuzne ustanove Srbije, odnosno savetodavnog tela RTS-a. Dakle, nisu u pitanju ni istovetna tela, niti su zamišljeni da rade na isti način. Dakle, niti je način izbora i biografija koje su neophodne za rad jednog odnosno drugog tela identične. Naprotiv, u velikoj meri se razlikuju.
Što se tiče Saveta RRA, dakle, ponavljam, danas je pred nama rasprava o izboru jednog člana, dakle iz člana 23. Zakona, stav 2. tačka 5, a na predlog domaćih nevladinih organizacija i udruženja građana. Vi znate da, nažalost, iako zakon ima prvenstvenu intenciju i nameru da se predlagači dogovore i da podnesu usaglašenu listu, do toga u dva roka nije došlo i onda je Odbor na osnovu izmena koje smo ovde u Skupštini doneli u junu mesecu, morao da tu stvar, da tako kažem, preseče i da od šest kandidata koji su predloženi izabere dva. Ta odluka ni na koji način nije mogla da bude laka, jer će sasvim sigurno predlagači bilo kog kandidata koji nije ušao u taj najuži izbor od dva kandidata imati primedbe, a to je sasvim prirodno i logično. Ono što je važno da naglasim, pošto je ovde stalno bilo govora o tome – vaši kandidati ili naši kandidati – nijedan kandidat za Savet RRA ne pripada nikome od nas. Tačno se zna ko su predlagači. Odbor je samo imao mogućnost da od onih koji su predloženi od strane navedenih organizacija izabere dva. Mi smo to učinili na najbolji mogući način. Sigurno da će moći neko da kaže – a zašto nije neko drugi. Ono što je mene, na neki način, zadovoljilo kao predsednika Odbora jeste da su svi članovi glasali barem za jednog od predložena dva kandidata koja smo vam danas ovde predložili.
Što se tiče javnog razgovora, dakle, razgovora sa kandidatima, nama zakon tu mogućnost ostavlja. To nije bila naša obaveza, ali jeste bila naša mogućnost predviđena članom 24. dakle, da Odbor može da obavi javni razgovor sa kandidatima pre konačnog izjašnjavanja o tome koji će jedan od ta dva biti izabran. Mi nismo to morali da uradimo, ali sam ja smatrala da bi bilo transparentnije i mnogo bolje da to učinimo, imajući u vidu da treba da donesemo jednu odluku koja je na kraju prepuštena nama i koja se može tumačiti na neki nepopularan način, da je to učinjeno iza očiju javnosti i prosto smo hteli da omogućimo ljudima koji su predloženi da nam se predstave i da vidimo kakve su njihove biografije, planovi, programi. Ono čime smo se svi rukovodili kada smo glasali za te kandidate jeste da su oni bili prvenstveno iz reda medijskih stručnjaka i da razumeju materiju kojom će se baviti ukoliko budu izabrani u Savet RRA.
Neću govoriti o konkretnim biografijama danas i ne govorim danas ni u ime svoje stranke, svoje poslaničke grupe, već kao predsednik Odbora. Mislim da smo mi svoj zadatak, imajući u vidu sve te okolnosti, kao Odbor pokušali i mislim učinili u skladu sa zakonom i, u najboljoj mogućoj meri, u dobroj meri i u skladu sa rokovima koji su nam zakonom određeni.
Što se tiče Programskog odbora radio-difuzne ustanove Srbije ili RTS, pošto je to nama svima kao termin poznatije kao naš javni servis, ne moram mnogo govoriti o kandidatima koje su predložile poslaničke grupe. Ovom prilikom bih se zahvalila poslaničkim grupama PUPS i Novoj Srbiji, koje su takođe imale kandidate, ali su razumele da ne možemo, pošto smo imali sedam članova, sedam mesta u Programskom odboru, nisu mogle baš sve poslaničke grupe da budu zastupljene. U krajnjoj liniji, poslanici koji budu radili u Programskom odboru neće zastupati samo svoju poslaničku grupu, već njih sedam predstavljaju Skupštinu u celini i verujem da će to učiniti na najbolji mogući način.
Što se tiče liste koju je predložio Savet RRA, zakon samo kaže u članu 92. da je RRA ovlašćena da predloži tu listu. To je jedino objašnjenje, odnosno jedino uputstvo koje je zakon u tom smislu naložio. RRA je sprovela javni konkurs i na osnovu tog javnog konkursa, oni su na svojoj sednici izabrali tih 12 kandidata. Mi, činjenica je, nismo raspravljali na Odboru o svakom pojedinačnom kandidatu, jer smo smatrali da je naše samo da konstatujemo da je ta lista stigla. Zakon nas nije ovlastio da mi odlučujemo o tim kandidatima, već samo da uputimo Skupštini, upravo danas se odvija rasprava o kandidatima i svako od nas će imati priliku da se o tome izjasni.
Među tim ljudima, hoću to da kažem zbog objašnjenja kako je zakonom zamišljeno da ti ljudi, iz kojih sfera života treba da dođu, kao što je bila ova rasprava o njihovim biografijama. Ovde nije bila bitna stručnost. Programski odbor RRA ima savetodavnu ulogu i ima ulogu da zastupa interese građana u celini. U toj grupi od 12 ljudi ima i manje i više poznatih, ima sportista, lekara, kulturnih radnika. Dakle, mogu da govorim samo u celini da ta lista, na neki način, zaista predstavlja jednu malu predstavničku grupu građana koja bi trebalo iz različitih uglova da zastupa interese građana i onoga što oni treba i žele da gledaju na javnom servisu.
Pošto je ovde bilo mnogo reči o tome da li Javni servis zaista emituje program koji je primeren Javnom servisu i zaista mnogo puta smo govorili o funkcionisanju RTS, pozivam poslanike da mi ovo telo u danu za glasanje izaberemo i da im omogućimo da rade.
Konačno, da se vratim ponovo i na Savet radiodifuzne agencije. Ove godine 17. februara je istekao mandat dvojici članova koji su predloženi, jedan iz reda medijskih udruženja i drugih iz reda nevladinih organizacija i ja se iskreno nadam da ćemo taj posao brzo završiti. Dana 17. februara, naredne godine, znači 2010. ističe mandat članovima koji su predloženi od strane prvo, univerziteta, crkava i verskih zajednica i na kraju AP Vojvodine i ti su predlozi nama stigli i mi smo kada su nam stigli predlozi AP Vojvodine, crkava i verskih zajednica zakazali odbor, tj. ja sam zakazala odbor kada su ti predlozi stigli.
Univerzitet je kasnio i juče su nam, odnosno danas su nam podneli, odnosno danas su podneli svoj predlog. Ja sam prosto smatrala da priključimo materijal onom koji su poslanici dobili pre neki dan. Sutra će se odbor izjasniti, ukoliko odbor smatra da smo kasno dobili taj materijal i da ne možemo odmah da zaključimo, odnosno na tu jednu listu koja je došla nešto kasnije, onda će to biti odluka odbora, ali ponavljam, u ovom konkretnom slučaju, u ova tri slučaja odbor neće morati da raspravlja o kandidatima, odnosno da odlučuje o kandidatima, jer su liste usaglašene i naš je zadatak samo da to u najbržem roku dostavimo Skupštini.
U obrazloženju je stajalo da je potreban hitan postupak, jer je moguća da formulacija nije bila najtačnija ali mislim da možda nije ni potrebno. Dakle, hitan postupak je zbog toga što smo svi konstatovali da Savet radiodifuzne agencije treba da što pre funkcioniše u punom sastavu i zbog toga je to bio, po mom mišljenju, jedini i vrlo jasan razlog da se o ovome raspravlja u hitnom postupku.
Dame i gospodo narodni poslanici, zahvaljujem se na mogućnosti da govorim o ovome. Apsolutno se slažem sa svim kolegama da je neophodno da u ovom domu, ne samo u odboru, nego možda i u plenumu razgovaramo o izveštajima regulatornih tela i to apsolutno mislim i za Savet radiodifuzne agencije. Razlog zašto to nije učinjeno na odboru do sada je upravo zbog toga što smo u konstantnom izborom procesu i što bih zaista volela i želela da mi ovde završimo taj posao u najskorijem roku i da onda možemo na miru da prečešljamo i taj izveštaj i da pogledamo da li je agencija radila na način na koji je potrebno, s obzirom da je Skupština njima ukazala poverenje. Hvala vam.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, Odbor za kulturu i informisanje razmatrao je danas na svojoj sednici oba ova zakona, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju i Predlog zakona o kulturi, i doneo odluku da ih prihvati u načelu.
Kada je reč o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju koji je Vlada uputila po hitnom postupku, poslanici su danas imali priliku da saznaju nešto više informacija o predloženom tekstu.
U ovom času istakla bih načelo i osnovni cilj koji je u obrazloženju postavljen, a to je doslednija primena i unošenje većeg reda i odgovornosti u sferi medija, kao i argument da je praksa pokazala da je neophodno preciznije utvrditi ko je odgovoran za rad i poslovanje javnih glasova.
U ovom domu u radu Odbora za kulturu i informisanje, a i u radu drugih odbora i u najširoj javnosti često je bilo govora o našoj medijskoj sceni i slici, o primerima diskriminacije ličnosti po mnogim osnovama, o zloupotrebama ljudskih prava, o definisanju krivica pre nego što je njihova krivica dokazana.
Rekla bih da su sloboda i nezavisnost medija apsolutno sveto mesto i stub svakog demokratskog društva, ali je jasno da ona mora uključivati i odgovornost za izgovorenu i objavljenu reč.
Danas smo kao poslanici, članovi Odbora, tražili uveravanja od ministra Bradića i predstavnika predlagača da ovaj zakon nije u suprotnosti sa evropskim standardima, da on ne predstavlja posredan način za gušenje medija, da ih neće diskriminisati, ali i da on treba da predstavlja opštu zaštitu za svakog, a ne samo za odabrane građane, čija su prava, privatnost i dostojanstvo ugroženi nekim medijskim tekstom, prilogom ili slikom.
Dakle, Odbor je zakon podržao u načelu. Da li su sve pojedinačna rešenja najbolja pokazaće rasprava koja će uslediti, kao i činjenica da je Vlada već uvažila dobar broj primedaba koje su upućene uglavnom od strane medijskih i novinarskih udruženja. Odbor će imati priliku da se izjasni i o ovim amandmanima, kao i o svim ostalim amandmanima koji budu podneti na ovaj predlog zakona.
Što se tiče Predloga zakona o kulturi želela bih da istaknem na početku sledeću činjenicu, koja je doduše poznata, naš odbor je organizovao dve javne rasprave ili javna slušanja o ovom predlogu. Lično ih smatram uspešnim.
Htela bih da kažem, iako nam nažalost vreme često ne omogućava da na ovaj način uvek pretresamo zakone, prosto želim da naglasim vrednost ovakvog načina rada odbora, ne samo za bolju informisanost poslanika o pojedinim pitanjima, već za postizanje kvalitetnih zakonskih rešenja.
Saslušali smo tom prilikom mišljenje i stavove direktora ustanova kulture, umetničkih udruženja, nevladinih organizacija, naših istaknutih umetnika i kulturnih radnika o predviđenim rešenjima i njihovim efektima na mesto i ulogu kulture u Srbiji. Želeli smo da uvažimo mišljenje kulturne javnosti. Nadam se i verujem da će Vlada dobar deo onih konstruktivnih i značajnih primedaba prihvatiti.
U tim raspravama bilo je jasno da je čitava jedna oblast, i to vrlo važna, kao što je kultura, već predugo čekala da dobije svoj krovni ili sistemski zakon.
Mislim da je dobro što je ovaj naš saziv u prilici da ga izglasa. On otvara prostor da Skupština uskoro razmotri čitav niz drugih zakona, o tome je ministar već nešto rekao. On je već govorio o detaljima ovog zakona.
Na kraju bih samo želela da istaknem sledeće. Znamo da je kultura skupa, ali je kulturno zaostajanje neuporedivo skuplje. Ovaj zakon ne može u celini da reši ovaj problem, ali treba da predstavlja značajan korak ka našem kulturnom razvoju i napredovanju. Principi demokratije, a danas i principi održivog razvoja, najčvršće su vezani za kulturne vrednosti i kulturnu ponudu. Jedno od načela ovde navedenih, a to je da je kultura i tradicionalna i savremena, mora biti dostupna građanima, posebno je važno.
Takođe, posebno je osetljiv odnos tržišta i kulture. Niti kultura može u celini da se oslanja i razvija na budžetu države, niti može biti potpuno prepuštena tržišnoj stihiji. Kultura vođena kao čisto komercijalna vodila bi svom nestajanju.
Konačno, rekla bih sledeće, o ovim zakonima vodićemo iscrpnu raspravu ovih dana i nadam se da ćemo do glasanja definisati najbolja rešenja. Međutim, ono što nas čeka nakon toga jeste da u narednom periodu obratimo posebnu pažnju na stabilne izvore finansiranja kulture, na stimulativnu poresku, carinsku i kreditnu politiku, dakle, na pronalaženje podrške za našu kulturu i u onim zakonima koji nisu u strogoj nadležnosti Ministarstva i Odbora za kulturu..
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, gospodine ministre, na kraju ove rasprave, vrlo kratko, utisak je da je dosadašnja rasprava zapravo pokazala da Predlog zakona o potvrđivanju Kjoto protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih nacija o promeni klime i celokupna oblast na koju se ovaj protokol odnosi za naš parlament i naše društvo nema samo ekonomski značaj, stručni i ekološki, već je to pre svega ozbiljna društvena tema i tema koja treba da podstakne novi talas razmišljanja o budućnosti i suštini načina našeg života.
Ovo pitanje je i patriotsko pitanje zbog toga što patriotizam podrazumeva da zemlju čuvamo i tako što je ne zagađujemo, tako što ne trujemo vazduh koji dišemo, i tako što ne prljamo svoje reke. I u svetu su mnogi dugo zatvarali oči na pojave koje se upravo dogovorom, postignutim u okviru Kjoto protokola, pokušavaju sprečiti, pa su skeptici koji su svojevremeno odmahivali glavom na upozorenja o globalnom zagrevanju doživeli dramatični demanti koje nam pruža svakodnevni život i događaji sa kojima se mi i sve zemlje sveta suočavamo poslednjih godina - suše, vrućine, šumski požari.
Dakle, sve smo to čuli i videli, i to samo pre mesec dana.
Otrežnjenje nastaje upravo onda kada ljudi na svojoj koži osete da globalno postaje lokalno.
Prema tome, mi u Parlamentu i na svim nivoima vlasti, i kao građani, treba da postavljamo sve češće i ozbiljnije sebi pitanje kako se pripremamo, kako se borimo protiv nepovoljnih klimatskih promena, da li dovoljno znamo o posledicama koje ove promene ostavljaju na našu privredu i život i zdravlje naših građana.
Mi ne ostavljamo dovoljno prostora da se time bavimo sve dok se ne dogodi neka velika ekološka katastrofa.
Zato bih ponovila osnovne razloge, koje su moje kolege ponavljale, zbog kojih Demokratska stranka daje svoj glas za ratifikaciju Kjoto protokola.
Glasamo za ratifikaciju Kjoto protokola zato što omogućava finansijsku podršku zemljama u razvoju, u koje spada i Srbija, i poštuje njihovo pravo za dostizanje sopstvenog privrednog razvoja; zato što je za ugovornice industrijski razvijene zemlje predviđena posebna odgovornost i obaveza, dok za zemlje u razvoju nisu vezane nikakve nove obaveze, ali im se daje pravo na podršku fondova i mehanizama u okviru Kjoto protokola; zato što učešće u projektima Mehanizma čistog razvoja za nas može značiti privlačenje kapitala za projekte koji podstiču ekonomski razvoj, transfer čistih tehnologija i otvaranje novih radnih mesta i zato što je 30% onih zakona koje budemo donosili na našem putu ka Evropi upravo iz ove oblasti.
Globalne emisije gasova sa efektom staklene bašte, po nekim istraživanjima, i dalje rastu. Svet se sve ozbiljnije priprema za budućnost i sve više pažnje obraća na životnu okolinu.
Čak i neke velike korporacije počinju da shvataju efekte promene klime, i to ne samo zbog straha od regulative ili zbog imidža, već stoga što uviđaju da energija koja je čista znači nove tehnologije, a nove tehnologije znače nove mogućnosti za zaradu.
Kjoto protokol ne može potpuno rešiti pitanje zaštite životne sredine, ali predstavlja izuzetno važan korak, i zbog toga njegova ratifikacija ne znači samo usvajanje jednog razumnog i za našu ekonomiju potencijalno korisnog zakona, već i podsticaj za jedan povišeni stepen svesti u pogledu zaštite prirodnih resursa, bez kojih nema zdravog i normalnog života.
Zakon o zaštiti životne sredine, koji je doneo prethodni saziv ovog parlamenta, između ostalog definiše načelo informisanja i učešća javnosti na ostvarivanje prava na zdravu životnu sredinu.
Naš je zadatak u Parlamentu i zadatak ove Vlade da građanima obezbedimo ispunjenje ovog prava, ali i da im pružimo potrebno obrazovanje, kako bi i sami mogli da učestvuju u razumevanju ovih problema i njihovoj prevenciji.
Ministar Dragin je nedavno izjavio da nema kompromisa sa zagađivačima. Gospodine ministre, vaša odluka zaslužuje punu podršku i verujemo da ćete u tome istrajati.