Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7608">Gordana Čomić</a>

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Zahvaljujem.
Koristim vreme ovlašćene predstavnice poslaničke grupe DS, jer mislim da su se na ovom amandmanu pomešale dve potpuno različite stvari. Jedno su prava onog ko je pacijent u slučaju o kome je reč, kada se vrši genetičko ispitivanje, a žena je trudna. Sasvim nešto drugo su međusobna prava i obaveza muškarca i žene koji žele ili ne žele, znaju se ili se ne znaju, sa odlukom saglasni ili ne o tome da će zajedno odgajati to dete. To su dve različite stvari. Pozivati se na to da je lekar obavezan, pravi se ponovo jedna poruka koju smo inače imali prilike da čujemo kada god razgovaramo o zdravstvu. Koliko god ja poštovala i izuzetno cenila rad lekara, ali centar svakog zdravstvenog zakona i centar zdravstva mora da bude pacijent, a ne lekar.
Namera da se ovde uvodi obaveza da se obaveštava i neko ko se smatra biološkim roditeljem, nije ništa drugo nego mešanje dve potpuno različite pozicije, u kojoj je žena kao pacijent i u kojoj je partner, ako ga ima uopšte, kada je u pitanju rađanje nekog deteta. Pogotovo je mešanje to sa obavezom lekara da obaveštava roditelje. Ako je već obavestio majku, ako majka želi genetičko ispitivanje, onda je ovaj član, kako ga je predlagač usvojio od strane Odbora, sasvim dovoljan. Ako majka ne želi genetičko ispitivanje, onda nema šta da je obaveštava, niti može da ga poziva na odgovornost posle, jer ne želi nikakvo genetičko ispitivanje.
Ja ne smatram trudnice pacijentima, ali znam da je normalno da se žena koja ima rizičnu trudnoću ili trudnoću koja ima rizik od genetičkih poremećaja smatra pacijentom. Mislim da je trudnoća jedno zdravo stanje. Nema zdravijeg stanja od toga nego biti trudan. To je moj lični, životni stav vrednosti, kako god hoćete. Ali, isto tako, poštujem i činjenicu da postoje situacije kada se trudnoća smatra rizičnom.
Molim sve kolege da ne mešamo dve stvari koje ovde nisu za mešanje. Ovo su prava pacijenta i prava posledična koja proizilaze iz savetovanja. Jer, onda ja mogu da uzvratim pitanjem – zašto nismo za svaku vrstu onoga što smatramo da je bolest uvodili obavezu da lekar obaveštava supruga, sina, najbližeg srodnika? Zašto smatramo da je ovo izuzetak gde morate obavestiti, odnosno staviti obavezu lekaru da obavesti partnera, bez obzira da li taj partner postoji, da li je vantelesna oplodnja, da li je začeće takvo da žena ne želi tog partnera, da li zna ko je taj partner itd? Zašto je potrebno dodatno pitanje kojim ne stavljate u sumnju da li hoćemo da poštujemo ženska i ljudska prava, nego pravite teškoću lekaru?
Ako je jedan od roditelja već u fazi genetičkih ispitivanja, ako dođete u situaciju da član 34. znači da majka naravno zna, ili otac zna, a šta ako majka ne zna? Šta to znači? Da ste mogli da saopštite ocu, pa da onda majka tuži? Mešamo dve stvari iz svojih stereotipa i predrasuda o tome kako posmatramo ženu koja je trudna. Ona je zdrava osoba, nema zdravije osobe. Ako je posmatrana u statusu pacijenta, onda ima svoja prava kao pacijent i bilo bi dobro da prihvatimo amandman Odbora.
S obzirom da je pomenuto da bi ovo proizilazilo iz kritike Ženske parlamentarne mreže, mogu samo da dam podršku svojoj koleginici Jasmini Obradović i da izrazim svoje zadovoljstvo što se ovde računa na to šta bi Ženska parlamentarna mreža kritikovala ili ne bi. Ali, znajući sve nas 84, ne morate da slutite šta bismo mi kritikovali ili ne bi, mi ćemo to vrlo jasno da kažemo. Ovakav amandman nije posledica ni predmeta naše kritike, niti je naša volja da se uzvratnom kritikom obratimo bilo kom kolegi. Ovo je prosto jedna situacija koja će se uvek ponavljati kada su u pitanju ženska ljudska prava žene koja rađa. Ta tema nema uporište u medicini, ona ima uporište u društvenim naslagama naše tradicije.
S obzirom da smo već vrednosno prihvatili ovaj zakon kao zakon o ljudskim pravima, onda vas molim da prihvatimo i rešenje koje je kompromisno predlagač našao sa Odborom, jer ono zadovoljava u onoj meri u kojoj svi mi imamo fokus na to šta su ženina prava kada je u pitanju proces genetičkog ispitivanja ili kada je u pitanju zdrava trudnoća. Hvala vam.
  Zahvaljujem.
Ipak je reč o nesporazumu. Ja ću kroz jedan karikaturan možda snažan primer pokazati koliki je nesporazum. Amandman u originalnom tekstu kako je podnet u poređenju sa amandmanom koji je predloži Odbor i koji ja podržavam dosledno bi podrazumevao da od svake žene koja dođe kod lekara se zahteva utvrđivanje očinstva. To vam ne pada na pamet, da se utvrdi ko je otac. Ako je žena u bračnoj, vanbračnoj vezi vi to podrazumevate, sve dok ne dođe do utvrđivanja testa očinstva. S kojim pravom bi tražili od trudnice koja vam dolazi na utvrđivanje trudnoće kažete – dobro, da utvrdimo ko je otac, pa da dalje radimo.
Jeste karikatura, namerno zato da pokušam da vam objasnim da je amandman koji je Odbor prihvatio odgovarajući i da će partner ukoliko je tu naravno biti konsultovan i naravno učestvovati ako učestvuje u genetičkom ispitivanju. Ali, bi amandman i diskusija nije o tome, uopšte. Kao što nije tačno da se zna otac deteta po prirodi stvari. Ako hoćete opet karikaturni primer.
Deca postaju da imaju i oca kada ih on zakonski prizna, ili deca nemaju nekog oca ako neko potegne pitanje utvrđivanja očinstva. A majka, majka mu je majka.
Ja vas molim da pogledate taj ugao jednom, iz naših ženskih cipela. Mi, bez muškaraca ne možemo ništa i dijalog između nas je neophodan i nećemo, čak i da možemo, zašto bismo. Ali, postoje ženska prava kao pacijenta ili kao osobe koja se u ovom slučaju obraća za savet, za dijagnozu i za sve ono što joj je potrebno. Nemojte da stavljate obavezu lekara da on mora da obavesti oca, ovde je čak upotrebljena dijagnoza da će biti prevaren.
Kako znate da vas ginekolozi, žena koje su vodile trudnoću nisu prevarili o tome ko je otac deteta? Na osnovu čega to znate? Zato što podrazumevate stereotip, da je bračna ili vanbračna veza takva da garantuje razmenu genetskih materijala muškarca i žene koji su u toj vezi?
Verovatno u najvećem broju slučajeva, ali ne bih ja obavezivala lekara, da na ovakav način tako oštro, a u stvari u tim oštrim rečima je sakriven jedan deo koji nije tema uopšte ovog zakona koji se tiče odnosa pacijenta i lekara i da zajedno podržimo amandman koji je odbor podneo jer on kaže u kompromisu da se, ukoliko otac učestvuje u genetskom ispitivanju, naravno i on savetuje, to se podrazumeva.
Nemojte da zahtevate ništa više i ništa manje od onoga što je realno moguće da se dogodi. Hvala vam.
Zahvaljujem.

Dame i gospodo, Predlog zakona o prevenciji i dijagnostici genetičkih bolesti, genetičke uslovljenih anomalija i retkih bolesti je zakon o ljudskim pravima. Nadam se da ću zaslužiti vašu pažnju u minutima u kojima hoću da obrazložim zašto je ovo zakon o ljudskim pravima.

Pre 225 godina prvi put je na planeti zapisana rečenica: „Svi ljudi rođeni u slobodi su jednaki“. Oni nisu jednaki među sobom, svi smo mi među sobom različiti, ali tom rečenicom je prvi put uspostavljen vrednosni sistem da smo jednaki pred zakonom, jednaki pred drugima, jednaki pred državom. Zato je ovo zakon o ljudskim pravima, u jednom segmentu koji se tiče prava koje imaju bolesna ljudska bića i druga ljudska bića koja o tim bolesnim brinu.

Zašto je važno da je ovaj zakon, koji je o ljudskim pravima, bude podržan od svih nas? Zbog toga što time šaljemo svedeno jednu značajnu poruku, a to je da razumemo vrednosni sistem ljudskih prava, da razumemo koliko je važno da svi ljudi budu jednaki pred zakonom, a međusobno različiti. Od te poruke naučićemo vremenom da poštujemo međusobnu različitost i da razumemo koliko to povećava kvalitet života i zdravima i bolesnima.

Gledajući kako je po sadržini i po ideji zakon pred nama u stvari zakon o ljudskim pravima, ja ću o dve ravni koje nama taj zakon pruža. Prva je ova zakonodavna koja se tiče sadržaja članova zakona, debate o tome šta će koji od tih članova učiniti dobro, kako će popraviti kvalitet života nekome i kako će popraviti ukupno poštovanje ljudskih prava u našem društvu. Druga je institucionalna i politička ravan koja govori o tome otkud taj zakon pred nama i zašto je dobro da je pred nama. Obe te ravni su unutar ukupne ravni ljudskih prava, kojoj smo posvećeni zato što smo društvo koje je odlučilo da promeni sebe tako da od svih institucija učini standarde, da budu deo pravne države i da budu u budućnosti i čim pre deo onoga što podrazumeva evropska kultura vladanja, evropska kultura poštovanja i primenjivanja ljudskih prava i članstvo u EU.

Šta je po sadržajima i po članovima ovaj zakon? Bavi se prevencijom genetski uslovljenih anomalija i genetskim bolestima. U sasvim jednoj kratkoj rečenici koja će nam ličiti na uvod za jako dugačku priču, ja ću da podelim sa vama moj stavi odakle nam taj hromozomski lanac koji stručnjaci proučavaju, a koji nama roditeljima ili nama ljudskim bićima pričinjava i sreću i beskrajnu tugu kada nađemo ili rodimo neko ljudsko biće koje je nastalo zahvaljujući hromozomskom lancu koji nas označava kao hominem.

Evolucija nam govori o tome kako je došlo do toga da imamo parove hromozoma koji nas čine takvim kakvi smo, i ništa više. Nikad evolucija neće reći ništa više, osim kako je došlo. Mi smo savremena civilizacija koja živi u vreme kada postoji naučna radoznalost i kada postoje dokazane naučne teorije da gledamo u taj lanac hromozoma, u spirale dezoksiribonuksleinske i nukleinske kiseline, da gledamo u alele da izračunamo ljudski gen, da ga razdvojimo, da mu otkrijemo sve tajne. Mi ljudi dajemo odgovor na to šta je u tom ljudskom genomu i to je predmet ovog zakona.

Naša zajednička poruka je da niko od nas ne odlučuje sa kakvim genetskim osobinama će biti rođen, kao što niko od nas ne odlučuje gde će biti rođen, kao što niko od nas ne odlučuje ko će mu biti majka i otac čiji će se genetski materijal izmešati u tom čarobnom procesu stvaranja novog ljudskog bića. Ali, jednom rođeni odlučujemo o tome kako ćemo živeti takvi kakvi smo. Jednom rođeni odlučujemo kako će se svi ljudi odnositi prema pripadnicima društva koji su rođeni toliko različiti od nas da je to vidljivo. Jednom rođeni odlučujemo hoćemo li imati vrednosni sistem poštovanja ljudskih prava ili ćemo biti skloniji licemerju i posmatrati ljude koje ćemo negativno definisati u odnosu na sebe kao ljudska bića koja mogu biti nevidljiva. O tim ljudskim bićima je u ovom zakonu reč. O ljudskim bićima koja su zbog društvenih stereotipa, predrasuda, zbog slobodne volje čak i onih posvećenih struci da se ne bave ljudima koji genetski imaju osobine različite od nas, da za njih budu nevidljiva. I zato je ovaj zakon zakon o ljudskim pravima.

Šta će pojedini članovi ovog zakona doneti dobra za povećanje kvaliteta života, ne samo onima rođenim sa genetskom predispozicijom ili rođenim sa retkom bolešću, i ne samo onima koji o takvim ljudskim bićima brinu, nego svima nama? Omogućiće da se ustanovi obaveza da je svaki stručnjak, lekar, koji dođe u susret sa roditeljem ili direktno sa ljudskim bićem koje ima genetsku bolest, dužan da mu na dostojanstven način pruži pomoć, da je dužan da uradi sve što treba da bi mu se pomoglo i da bi mu se omogućilo da utvrdi koja to alela, koji to članak, šta to u njegovom hromozomskom lancu, za koji ne snosi nikakvu krivicu, nije dobro i da li postoji išta što savremena nauka može uraditi da bi bilo bolje.

I ne samo to, ovaj zakon će u drugačiji položaj, položaj dostojan poštovanja ljudskih prava, staviti i roditelje, pošto svi mi koji smo roditelji znamo kako izgleda period kada čekamo taj čaroban trenutak da prvi put ugledate lice onoga što ste zajedno sa nekim napravili i sa koliko strahova pitamo sasvim besmislena pitanja, tipa – hoće li imati sve prste, ili sa kolikom sigurnošću u trenutku kada prvi put pogledamo novorođenčeta lice znamo na koga liči. Kada saberete u sebi sve te strahove koje imate sa brigama i strahovima koje imaju oni kojima nema ko da pomogne i čija su deca nevidljiva samo zato što imaju genetski uslovljenu ili retku bolest, onda razumemo koliko je ovaj zakon o ljudskim pravima.

Nije važno koliki je broj ljudskih bića u jednom društvu u stanju ugroženosti od nepoštovanja njihovih ljudskih prava. Nikada broj nije važan. Da je samo jedno ljudsko biće, onda celo društvo mora da kaže – to jedno ljudsko biće, kada je njemu ugroženo ljudsko pravo ugroženo je svima nama.

Mi volimo da slušamo priče o tome šta se dogodilo sa hrabrim porodicama i možemo da razvijamo empatiju o broju dece koja su kao nevidljiva prolazila kroz strašne dane, časove, godine pokušaja lečenja, ali nikada ne možemo zaista biti u njihovim cipelama, osim u ovakvom jednom dijalogu i u zajedničkom posvećenju da se drugoj deci, još nerođenoj, nikada ne ponovi situacija da budu nevidljivi, da im se dijagnoza uspostavi, da se niko ne usudi da kaže: „ovo dete nije vredno lečenja“, da se niko ne usudi da omalovaži roditelja koji dolazi po pomoć, po dijagnozu, koji je ubeđen da zna šta je njegovom detetu, ali ne zna kako se to zove i kako se to leči. To su, prepričano, pojedini članovi ovog Predloga zakona i to je sistem poštovanja primenjenih ljudskih prava, za koje se, srećom, zalažemo svi ovde koji smo potpisali i saziv, podnosili amandmane i, naravno, uključujem i Vladu Republike Srbije koja je stupila u dijalog sa svima nama koji smo želeli da se ovakvim jednim Predlogom zakona napravi promena na bolje.

Koja je druga ravan i tu nastavljam obrazloženje zašto smatram da je ovo zakon o ljudskim pravima i da je on, u tom smislu, duboko politički zakon? Spadam u grupu onih učesnika i svedoka političkih procesa koja je duboko protiv rečenica – ovo nije politika. Sve je, dame i gospodo, politika. Politika je da deca sa retkim bolestima budu nevidljiva. To je politika. Kao što je politika naša zajednička odluka da ta deca više ne budu nevidljiva. Politika je da se smatra da je biti rob prirodno i da roba možeš ubiti i da on služi drugom ljudskom biću koje odlučuje ko je rob a ko nije. Tako isto je i politika da ukinete ropstvo. Politika je i da kažete da žene ne idu u školu i da nemaju pravo glasa i da nemaju imovinu i da imaju da ćute jer zna se gde je ženi mesto, kao što je i politika da kažete – žena je ljudsko biće, zakonom jednaka kao i muškarac. U tom smislu je ovaj zakon duboko, u svojoj srži, u ideji - politika.

Kako je to vezano sa institucionalnom i političkom ravni u kojoj se donosi ovaj Predlog zakona? Ovo nije prvi predlog zakona u sazivima Skupštine, u kojoj sam imala čast i privilegiju da učestvujem i da radim. Ovo je zakon koji je potpisan od strane jednog narodnog poslanika, ali ne bi ga bilo na dnevnom redu da 250 narodnih poslanika nema isti sistem vrednosti. Ne bi ga bilo na dnevnom redu da Vlada koja je poslanik opozicija ne deli taj sistem vrednosti. Ne bi ga bilo u dijalogu da duboko ne poštujemo ljude koji su pred nas, kao neko ko je u Skupštini zato da bude glas tuđi, ne sopstveni, da ne razumemo koliko je važno da odgovorimo na zahtev onih koji se za donošenje i primenu ovog zakona bore.

Ova Skupština ima istoriju takvih slučajeva i ovakav trenutak mislim da je neophodan zbog svih nas, da se setimo da je ovo samo jedan slučaj u nizu, za koji se ja lično nadam da će biti brojniji, da se setimo da ženska parlamentarna mreža je, preskačući partijske tarabe i učestvujući u stvaranju jednog dijaloga, uradila mnogo i za Istanbulsku konvenciju i za amandmane koje smo podnosile zato što je to politika.

Jedan broj narodnih poslanika je u nekoliko navrata, iz različitih političkih stranaka, potpisivao rezolucije i deklaracije o evropskoj integraciji naše zemlje. Jedan broj narodnih poslanika je potpisao Zakon o revizoru. Članovi Odbora za Ustav i zakonodavstvo, u prošlom sazivu, potpisali su zajedno Rezoluciju o jedinstvenoj zakonodavnoj aktivnosti Republike Srbije. Ne želim da spominjem ni jedno ime, a opet mislim da bi bilo dobro da spomenem i imena narodnih poslanika koji su imali inicijative i borili se za dijalog i za rezultat tog dijaloga koji bi bio dobar za sve jer su sva ta imena deo kolektivnog pamćenja ove institucije, kao što će sva naša imena zauvek ostati zabeležena u kolektivnom pamćenju institucije kao grupa od 250 ljudi koja je donela odluku da donošenjem zakona koji je pred nama pošalje jasnu poruku o privrženosti vrednosti ljudskih prava, o privrženosti izgradnje pravne države, o zakonskoj obavezi, pred medicinsku struku, pred institucije države, pred delove pravne države pred koje dolazi ljudsko biće bolesno od retkih bolesti ili genetskih, da ima obavezu na tretman dostojanstven, da ima obavezu na jednak tretman kao i bilo koje drugo biće. To što je deo našeg zajedničkog kolektivnog rada, mislim da može da bude razlog da se sa ne malim ponosom setimo onoga u čemu smo učestvovali podržavajući zakon koji je pred nama, a o prevenciji i dijagnostici genetskih bolesti, genetski uslovljenih anomalija i retkih bolesti.

Na kraju, da pokušam da argumentujem zašto smatram da je ovaj zakon – zakon o ljudskim pravima. Ljudska bića među nama, i to je deo tradicije našeg društva, koja su različita, vrlo su često predmet društvene stigme. Nije bilo tako davno kada su se bolesti koje su genetskog porekla ili retke ili bolesti mentalnih smetnji ili bilo koje bolesti koje nisu možda i vezane sa genetskim uzrokom, da su se među nama rađala bića koja nismo želeli da gledamo, koja smo sklanjali od pogleda, za koja smo imali pogrdne nazive. Svega nekoliko decenija iza nas je ta stigma počela da bude stavljana u neprihvatljiv položaj, da su društveno neprihvatljivi.

Zašto je to takođe predmet ljudskih prava? Zato što ima lekara, ima medicinskih radnika koji sebi u komunikaciji sa bolesnima dozvoljavaju kvalifikacije bolesnog ljudskog bića. Ne zato što nije naučilo na medicinskom fakultetu kako se treba ophoditi, nego zato što je naslaga društvenih stereotipa u njima jača od znanja koje im je pruženo i sebi dozvoljavaju da ne uvažavaju, ne poštuju, da ne objašnjavaju ljudima, koji su sami bolesni ili dovode svoju bolesnu decu, sve ono što su dužni.

Jednom digresijom daću vam primer kome sada svedočimo i kampanji koja se vodi protiv vakcinacije i štete koja može biti proizvedena. Zato što neki lekari ćute pred voljom glasina popularnih, ili neki lekari nisu dovoljno strpljivi sa ljudima koji imaju pravo na strah. Ovaj zakon je dodatni deo ukupnog mozaika kojim stavljamo i pred zdravstvene radnike vrlo ozbiljna ograničenja.

Postoje amandmani, tu ću da kratko komentarišem, videla sam da je do sada ukupno 45 amandmana, sa mnogima od njih se slažem i glasaću za njih, postoje amandmani koji stavljaju dilemu kolika je odgovornost lekara i da li ovde treba da bude odgovornosti lekara. Treba. Kao što ću kazati za bilo koga na javnim poslovima – treba da budeš odgovoran, moraš da trpiš kritiku, ne možeš da kažeš: „Nije to moj posao!“ Treba! Ako ne možeš da podneseš odgovornost, kao lekar, ne znam, dođi u Skupštinu, pa da vidimo zbog čega. Zašto bi bila skidana odgovornost sa lekara za sva dešavanja koja se tiču utvrđivanja dijagnoze? Imam veliku dilemu oko toga.

Kada govorim da je u pitanju Zakon o ljudskim pravima i da je duboko politički zakon, nadam se da će ovaj predlog zakona ukinuti jedan deo neprijateljstva koje gajimo prema različitima od sebe. Nije dovoljno imati empatiju ili sažaljenje sa nekim za koga mi procenjujemo da pati zbog nekih svojih ličnih svojstava kojih ne može da se odrekne. Nije dovoljno samo sažaljenje i samo empatija. Moramo pokazati iskreno uvažavanje i iskreno poštovanje. To se uči, kao što smo naučili za poslednjih 50 godina šta se sve ne sme, od kada je usvojena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.

Način na koji je ova tema stigla do nas pokazuje jedan dobar smer procesa u našem društvu. To je takođe dokaz da smo razumeli da građani, bez obzira što nisu aktivni u političkim strankama, ili nisu aktivni u institucijama, imaju svoja prava, imaju svoj glas koji se mora slušati i čuti. Mi možemo da se ne slažemo sa njima, ali ne možete da ih posmatrate kao da ih nema.

U jednoj metafori svi mi koji smo na nekim javnim poslovima, nije važno da li smo u Republičkom fondu za zdravstvo koji je na zahtev mnogih rekao – ma nije, ma šta me briga, koji je rekao – nije to moj posao. Da li smo u komisijama za legalizaciju, koji kažu – ma nije to moj posao, da li ste u PIO fondu, koji kaže – ma čekaj, nije to moj posao. Nije važno u kojom sektoru javnih poslova imate nadležnosti koje vam je neko dao imenovanjem, izborom, kako god. Ako kažete bilo kome – nije to moj posao, radite isto što je urađeno deci sa retkim bolestima. Pravite ljude nevidljivim.

Ako i jedna poruka od ovog zakona koju bih volela da vidim u našem društvu, jeste, to je da snažno, zajedničkim glasanjem, kroz dijalog i dogovor o amandmanima, razumemo da deca koja su bez svoje krivice, bez odgovornosti roditelja, rođena sa retkom bolešću, rođena sa genetski uslovljenom anomalijom, da ta deca nisu nevidljiva. Ona su različita od druge dece, ali su jednaka sa svom drugom decom, u svojim pravima i u našoj obavezi da njihova prava ima budu zadovoljena. Jednako tako, niko u ovom društvu ne sme da bude nevidljiv. Toliko su jednostavna ljudska prava.

Uz zahvalnost Vlade Republike Srbije, ministru zdravlja i uz nadu da će biti svesti o tome, da ljudi koji imaju nekakav zakonodavni zahtev, neku inicijativu, ne smeju da budu nevidljivi, uz punu solidarnost sa događajima koje su prošle porodice gde su rođena deca sa retkim bolestima ili genetski uslovljenim anomalijama ili bilo kojom genetičkom bolesti, i uz podršku kolegi narodnom poslaniku Dušanu Milisavljeviću, unapred se zahvaljujem svima nama i svima vama što ćemo u Danu za glasanje pokazati da smo naučili jednu od najtežih lekcija koju ljudska društva uče, a to je da su svi ljudi jednaki pred zakonom. Ne među sobom, ali jednaki pred zakonom. To je i moja poruka. Hvala vam.
Zahvaljujem. Koristiću i vreme poslaničke grupe.
Amandman o kom je reč menja predloženi zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom beležništvu preciziranjem odredbi koje se odnose na prigovor protiv rešenja javnog beležnika i na žalbu protiv rešenja suda.
O čemu se radi? Radi se o našem stavu da je važno precizirati uslove i u smislu samog načina odlučivanja u postupcima koje javni beležnik ima, ali i u rokovima koji su za njega i njegove poslove propisani zakonom kada se dogodi da, kao što kažem u prvom stavu, ako javni beležnik utvrdi da nisu ispunjeni uslovi za sačinjavanje, potvrđivanje ili overu isprave, rešenjem će odbiti da preuzme službenu radnju.
To je poznat stav i naša je namera, zahvalna sam, ne mogu da kažemo kolegama, pošto po struci niti sam advokat, niti sam pravnica, ali sam zahvalna na sugestijama, na debati i svim dodatnim informacijama koje su nama dali kada je u pitanju ideja o preciziranju prigovora protiv rešenja javnog beležnika, jer u drugom stavu tražimo - protiv rešenja o odbijanju javnog beležnika da preduzme službenu radnju stranka može izjaviti prigovor nadležnom sudu na čijem području se nalazi službeno sedište postupajućeg javnog beležnika u roku od osam dana od dana dostavljanja prepisa rešenja.
U trećem stavu ovaj drugi stav je koliko zaštita prava stranke koja dolazi pred beležnika, toliko i jedan svojevrstan način posebnog prostora za kontrolu i za umanjivanje problema koje stranka može da ima u slučaju kada bilo koji drugi organ, nadzora ili komore, ne može da otkrije postupanje ili javnog beležnika koji je predmet, mogućnost za disciplinske mere.
U trećem stavu kažemo – sud je dužan da o prigovoru odluči u roku od osam radnih dana od dana dostavljanja prigovora, u četvrtom – ne postupanje sa stavom tri ovog člana smatraće se nesavesnim radom sudije. Dakle, naš zahtev da stranka bude zaštićena pred beležnikom podrazumeva da i beležnik bude zaštićen pred sudom i tome služe rokovi, da svako svoj posao da bi u roku koji mu je zakonski propisan.
Javni beležnik je dužan da donese rešenje iz stava 1. ovog člana u pisanom obliku i to u roku od 24 časa i da ga dostavi stranici u roku od 48 časova od dana kada je stranka pristupila javnom beležniku sa zahtevom za preduzimanje službene radnje.
Ne postupanje u skladu sa stavom 3. ovog člana smatraće se i disciplinskim prestupom javnog beležnika u smislu odredaba člana 150. ovog zakona koji nije predmet izmena i dopuna, ali se u slučaju usvajanja ovih izmena i dopuna neophodno na njega pozvati.
Drugi deo naših izmena i dopuna odnosi se na žalbu protiv rešenja suda. U četiri stava tražimo protiv rešenja suda kojim se usvaja prigovor stranke i nalaže postupajućem javnom beležniku da preduzme traženu službenu radnju, javni beležnik nema pravo žalbe. To je koliko zaštita stranke, toliko i jasna poruka zakonopisca da se vrlo pažljivo postupa pri odlučivanju o odbijanju postupka zahteva koji stranka ima pred javnim beležnikom.
Protiv rešenja kojim se odbija prigovor stranka može izjaviti žalbu nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa rešenja. Sud je dužan da o žalbi odluči u roku od 15 radnih dana od dana dostavljanja žalbe. I poslednjem stavu – ne postupanje u skladu sa stavom 3. ovog člana smatraće se nesavesnim radom sudije.
U obrazloženju, kako rekoh, precizirali smo dužnost javnog beležnika da u slučaju u kom odbija preuzimanje službene radnje postupa hitno i u tačno određenom, zakonom definisanom roku.
Ove naše predložene izmene i sankcije koje su predviđene članom 150. obezbeđuju da građani mogu s poverenjem da pristupaju za obavljanje svojih poslova, kako javnom beležniku, tako i sa svešću da sud postoji da štiti i stranku, dakle građanina kao stranku, i naravno nadležnosti javnog beležnika u postupku u slučaju da stranka ima nameru prevare ili već šta god smatrao da može da uradi u postupanju pred javnim beležnikom.
Predloženom izmenom koja je pred nama nije određen rok u kome javni beležnik donosi rešenje kojim odbija preuzimanje službene radnje niti rok u kome dostavlja to rešenje stranci i prema predloženom tekstu je moguće da javni beležnik iz bilo kog razloga ne donese rešenje kojim odbija službenu radnju i tako da defakto onemogući stranku ili da joj oteža dalji postupak predviđenim izmenama i dopunama ovog zakona.
Dakle, čitala sam sve stavove oba član zakona kojim želimo da promenimo član 3. da bi bilo potpuno jasno šta je namera nas kao predlagača amandman, jasni rokovi za javnog beležnika, jasna zaštita oročena prava stranke, jasna zaštita prava beležnika da postupa u skladu sa nadležnostima iz zakona koji mu definiše poslove i sudska zaštita u slučaju da postoji spor koji stranka i javni beležnik ne mogu rešiti, stranka iz razloga što je građanin, a beležnik zato što mu nedostaje prostor za rok u kome daje odbijanje rešenja.
Šta je Vlada rekla za obrazloženje? Kaže da se ne prihvata amandman iz razloga što se predlaže rok za javnog beležnika za donošenje rešenja o odbijanju preduzimanja službene radnje. Vlada je mišljenja da je prema rešenju iz Predloga zakona javni beležnik dužan da odmah donese rešenje. Baš zato smo podneli amandman. Kada je odmah?
To je znate kao kada nas stranci pitaju – kada je vama popodne? Zato što im partneri sa kojima dolaze u susret kažu – javiću ti se popodne. Pa, pitaju kada je popodne i pitaju šta je to od nedelje, i pitaju šta je to ovih dana. To je naš govor kojim pokazujemo da imamo prostora, da nemamo svest o rokovima.
Sada Vlada meni kaže da se amandman kojim predlažemo da se rokovi utvrde, to je dobro za stranku, dobro za javnog beležnika, dobro za sud, da ne treba zato što će se to desiti odmah. Volela bih da se do kraja rasprave u pojedinostima razmisli o ovom našem amandmanu, jer da je odgovor da javni beležnik ima u zakonu propisano od odmah, pa je zato nepotrebno precizirati, ja mislim da će proizvesti štete za javnog beležnika i za stranku.
Sa punom svešću da će se ove izmene odnositi na jako mali broj slučajeva, ali nije ideja da kažemo – to se neće dešavati, nego je ideja zakona kojom smo uveli notare u sistem da svaki pojedinac bude pod jednakom zaštitom i kao stranka i kao javni beležnik koji vrši ovlašćenja i ima zaštitu suda koji odlučuje konačno o tome šta se dogodilo sa rokovima u kojima je beležnik odbio da pruži stranci uslugu, da li je stranka postupila kako treba, da li je sudija postupao savesno. Ovi su amandmani koji samo poboljšavaju uslove u kojima treba da se odvija rad i javnih beležnika i suda i nas koji pristupamo javnim beležnicima.
Moram da kažem da je tužnije što mi Vlada kaže da je u zakonu, da će on to da radi odmah, nego da li će na kraju ipak odlukom većine ili odlukom predstavnika Vlade biti prihvatanja ovog amandmana. On je pravljen, kako me je naučilo da kažem u dobroj veri i sa željom da što manje postupaka između javnog beležnika i stranke ostavimo na tumačenje, pogotovo oko toga da beležnik odlučuje kada je odmah i kada nije odmah. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Amandman na član 5. ima u ovom trenutku jednu potpuno novu osobinu nego što je imao u trenutku kada sam ga sa kolegama podnosila. Naime, amandman u istovetnom tekstu podneo je nadležni Odbor za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu i meni je to drago. Ako treba da se u Danu za glasanje i ne spomene da smo moje kolege i ja podneli ovaj amandman, meni je i to drago, zato što je važnije šta u amandmanu piše.
Tekst amandmana koji je podneo Odbor, koji smo dobili pred početak sednice, i tekst amandmana koji smo podneli mi, identičan je. Obrazloženja nam se razlikuju. Ja sad ne znam da kažem koje mi je obrazloženje lepše. Ali, ovo u obrazloženju Odbora ima nešto lepo, a to je da se u obrazloženju Odbora pominje i amandman koji smo podneli, jer je istovetan u tekstu. Šala mala, parlamentarna. Dobro je da je amandman prepisan, napisan sinhrono i uopšte ne ulazim u to, Veseli me, što će biti ovim amandmanom zakon poboljšan i promenjen na bolje. O čemu se radi?
U tekstu amandmana koji smo podneli, u prvom stavu, govori se u nekoliko tačaka o sledećem: „U obliku javnobeležničkog zapisa sačinjavaju se: 1. ugovori o raspolaganju nepokretnostima poslovno nesposobnih lica; 2. sporazumi o zakonskom izdržavanju, u skladu sa zakonom; 3. ugovor o hipoteci i založna izjava ako sadrži izričitu izjavu obavezanog lica da se na osnovu ugovora o hipoteci, odnosno založne izjave, može, radi ostvarenja dugovane činidbe, po dospelosti obaveze neposredno sprovesti prinudno izvršenje, bilo sudskim, bilo vansudskim putem.“
U sledećem stavu se kaže: „Pravni poslovi i izjave iz stava 1. ovog člana koji su sačinjeni u obliku javnobeležničkog zapisa, imaju istu dokaznu snagu kao da su sačinjeni u sudu ili pred drugim državnim organom“.
Pretposlednji stav kaže: „Ugovori odnosno izjave kojim se menjaju pravni osnovi nastali zaključenjem ugovora ili davanjem izjava iz stava 1. ovog člana zaključuju se, odnosno daju u obliku javnobeležničkog zapisa“.
U poslednjem stavu: „Pravni poslovi i izjave iz stava 1. ovog člana koji nisu sačinjeni u obliku javnobeležničkog zapisa ne proizvode pravno dejstvo“.
Takav amandman je podneo i Odbor i on će, pretpostavljam, biti usvojen i u Danu za glasanje, ako već nije prošao proceduru sa Odborom za ustav i zakonodavstvo, pa da prihvatanjem od strane ovlašćenog predlagača, Vlade, postane sastavni deo Predloga zakona i bez glasanja.
Obrazloženja koja sam komentarisala da se razlikuju, ne razlikuju se puno, jer se radi o suštinskoj stvari, da se predloženim amandmanom briše tačka 2, koja je glasila: „Ugovori o raspolaganju nepokretnostima lica koja ne mogu da vide, čuju, govore, čitaju i pišu“, zato što je predložena odredba u suprotnosti sa odredbom člana 21. stav 3. Ustava Republike Srbije, što se pominje i u obrazloženju amandmana koji je podneo Odbor.
Predložena odredba izjednačava lica koja ne mogu da vide, čuju, govore i pišu sa poslovno nesposobnim licima, čime ih diskriminiše, na osnovu fizičkog invaliditeta koji je takav da je to izričito navedeno kao zabranjeno Ustavom Republike Srbije, a lica koja ne mogu da vide, čuju, govore, čitaju i pišu nisu po samom zakonu poslovno nesposobna.
Poslovna nesposobnost je potpuno druga tema. Ona, naravno, ne isključuje da bude i poslovno nesposobno lice koje ne vidi, ne čuje, ne govori, ali, ne može se to uzimati kao definicija kojom ćete ih stavljati u status poslovno nesposobnih lica. I da nije zabranjeno, logično je, ljudski je da to ne radimo.
Znači, ta predložena odredba ne može da predstavlja posebnu meru koju Republika Srbija može da uvede radi uspostavljanja pune ravnopravnosti svih lica i to je predviđeno odredbom stava 21. član 4. Ustava Republike Srbije, zato što ova lica koja ne mogu vide, čuju, govore, čitaju i pišu ni u jednom drugom postupku ili pravnoj situaciji nisu izjednačena sa licima kojima je oduzeta poslovna sposobnost i zato ne mogu da budu izjednačena ni u Predlogu izmena i dopuna ovog zakona.
Puna ravnopravnost ovih lica u Republici Srbiji obezbeđuje se obavezom svih organa Republike Srbije da ovim licima obezbede tumača preko koga mogu da se sporazumeju, učestvuju u postupku, i to je, naravno, slučaj i sa javnim beležnicima. U odnosu na nepismena lica, ravnopravnost se obezbeđuje čitanjem ugovora na glas, konstatovanjem sprovođenja ove radnje, činjenice da lice koje zaključuje ugovor nije pismeno i konstatovanjem da je stavljen rukoznak, ali da lice koje je u postupku ima potpunu, nedvosmislenu, jasnu svest o obavezama i o postupcima koji su pred njim kao odgovornost ili dobitak pred javnim beležnikom.
U skladu sa iznetom i predloženom odredbom, ukoliko se ne usvoji ovaj predloženi amandman, ovaj deo mog obrazloženja neću ni čitati, pošto je, srećom, Odbor odlučio da usvoji amandman u istovetnom tekstu.
Ovim amandmanom se briše i tačka 4. – ugovor o hipoteci i založna izjava, ako sadrže izričitu izjavu obavezanog lica da se na osnovu ugovora o hipoteci, odnosno založne izjave, može, radi ostvarenja dugovane činidbe, po dospelosti obaveze neposredno sprovesti prinudno izvršenje, bilo sudskim, bilo vansudskim putem, zato što je predložena odredba u suprotnosti sa članom 67. Ustava Republike Srbije i to je izostavljeno iz prvobitnog i originalnog Predloga izmena i dopuna Zakona o javnim beležnicima, amandmanom koji je usvojio Odbor za pravosuđe, a u istovetnom tekstu podnela ja i moje kolege.
Za poboljšanje ovog zakona podnošenjem amandmana založili smo se kolege Borislav Stefanović, Dejan Nikolić, Balša Božović, Jovana Jovanović, Jovan Marković, Aleksandra Jerkov, Nataša Vučković i Dragan Šutanovac.
Još jednom, pošto je ovo poslednji amandman koji imam podnet na Predlog izmena i dopuna Zakona o javnim beležnicima, želim da javno zahvalim svim poslanicima, prijateljima i ljudima koji svojom dobrom voljom kontaktiraju i nas poslanike i šalju svoja mišljenja, svoje predloge, svoje opaske o tome šta treba uraditi u zakonu. Što naš dijalog bude temeljitiji, više utemeljen na činjenicama i što više budemo čitali, to ćemo bolje razumeti koliko je važno da slušamo i one koji ne sede u ovoj sali, a imaju znanja koja mi možemo iskoristiti. Ja sam im na tome zahvalna, kao što sam zahvalna kolegama iz Odbora za pravosuđe na podnošenju amandmana u istovetnom tekstu i svima nama koji ćemo za ovaj amandman glasati u Danu za glasanje. Hvala vam.
Zahvaljujem.
S obzirom na tok rasprave, želim da koristim vreme poslaničke grupe kada je reč o amandmanu, ponese to ljude, tempo rasprave i pričati o raznim stvarima da razniji ne mogu biti.
Deo amandmana koje su podnele kolege Marko Đurišić, Janko Veselinović, Branka Karavidić, Biljana Hasanović Korać, Goran Bogdanović, Snežana Malović, Aleksandar Senić, Blagoje Bradić i Dušan Petrović, je Vlada praktično prihvatila, jer je deo amandmana podneo narodni poslanik Dragan Nikolić, o tom se amandmanu radi.
Ponavljam, razumem, ponese to čoveka. Zašto je ovaj amandman vredan prihvatanja ili razmišljanje o glasanju? U svom prvom stavu, zbog toga što kolege narodni poslanici traže da Ministarstvo koje je nadležno za poslove pravosuđa, bude dužno, da u roku od šest meseci od dana stupanje na snagu ovog zakona, podnese nadležnom Odboru Narodne Skupštine izveštaj o efektima primene ovog zakona sa prethodno pribavljenim mišljenjem, nadležnog organa Advokatske komore Srbije.
Zašto kažem da treba razmisliti o glasanju za ovaj amandman? Zbog toga što postoje argumenti koji su snaga u diskusijama narodnih poslanika, koji su rekli to da posebno naglašavate, da Ministarstvo treba da podnese izveštaj, a inače je regulisano Zakonom o Vladi, Zakonom o Narodnoj skupštini, Zakonom o Ministarstvima.
Ali, to bi bio dobar povod da porazgovaramo zašto ministri ne podnose svoje tromesečne izveštaje, zašto sa svojim tromesečnim izveštajima ne dolaze na odbore. Zašto ministri smatraju da Narodna skupština nije dostojna sednica gde bi oni branili svoje izveštaje, jer to se ne dešava. Šteta je zajednička.
Ako neko misli da će za društvo u celini biti bolje ili za Vladu, ako ovakvih izveštaja ne bude, taj je jako u krivu.
Naš posao je da slušamo izveštaj koji nam ministri podnose. Ja u nekoj, skoro pa emocionalnoj ravni ne razumem ministre koji imaju ovako široku podršku u brojevima u Narodnoj skupštini, koji imaju legalnu podršku u izbornom rezultatu, da ne koriste ono što je ustavna i zakonska obaveza i Narodne skupštine i njih, i da podnose izveštaje u Narodnoj skupštini.
To zaista ne razumem, osim da postoje razlozi koji meni nisu dostupni, a neću da špekulišem. Dakle, sve to što se kaže, u redu je da se podnese izveštaj, ali nemojte to da stavljamo u zakon, jer to je regulisano drugim zakonima, sa čim se ja slažem i to je jak argument, dovodi nas do situacije da nema toga što je deregulisano u drugim zakonima.
Zašto je argument moguć i na strani toga da Ministarstvo, odnosno nadležni ministar donose izveštaj o tome šta se dešava sa primenom ovog zakona? Zato što izmene i dopune Predloga zakona pred nama nisu deo strategije i volje Ministarstva pravde, niti Vlade Republike Srbije.
Oni nisu ni deo strategije i volje samostalnog plana donošenje zakona Narodne skupštine. Oni nisu u Skupštini ni za to što bi možda bili na nacionalnoj agendi akcionog plana usvajanja zakona kojima smo se obavezali da ćemo iz usvojiti kada su u pitanju evropske integracije. Zakoni su pred nama, jer je postojao kontekst i rezultat su tog konteksta. Ja ga ne kvalifikujem vrednosno. Ja se zalažem za dijalog, i ako mi bude dozvoljeno u oceni toga ko je pobedio i ko je izgubio, ja bih rekla da smo izgubili svi, a advokati su najmanje izgubili, ali to možemo vrednosno da se složimo ili ne. Izgubili smo mi kao društvo za ova četiri i po meseca.
Dakle, ti zakoni su pred nama, zato što postoje ova četiri i po meseca iza nas i da nema tog konteksta, ne bi bilo ni ovih predloga zakona.
U tom smislu je potpuno logična ideja kolege poslanika, hajde da vidimo za šest meseci, da li smo dobro procenili i odredbe koje stoje. Još jednom se zahvaljujem Odboru za pravosuđe što je prihvatio jedan moj amandman u kombinaciji sa amandmanima drugih narodnih poslanika, jer smo nešto dobro uradili, i ministra koji je taj amandman prihvatio sa svojim obrazloženjem. Ima čovek pravo na to da ima nelagodu kod takvog prihvatanja.
O tome se radi kada je u pitanju dijalog o rešenjima. Umesto toga, ako je izbor ono što smo slušali kao raspravu, onda ja moram da izrazim svoju bojazan da ćemo za četiri i po meseca ovde sedeti sa nekim drugim zakonom koji će pred nama biti ne zato što Vlada hoće, ne zato što neki ministar hoće, ne zato što je na akcionom planu evropskih integracija, ne zato što je zajednički dogovor Narodne skupštine, nego zato što smo ispustili iz ruku neki kontekst i zbog toga što se nevoljno kroz dijalog dogovaramo.
Ovaj amandman je u korist dijaloga među nama. Ja znam da većina neće biti za, ali savesti svoje radi i svojeg zagovaranja za dijalog, želim da ostane trag u stenogramu, moje zalaganje da na ovaj amandman mislimo već šest meseci. Hvala vam.
  Zahvaljujem, očigledno je nesporazum. Možete pogledati u stenogram.
Drugi stav ovog člana je da zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja. Ja sam rekla da je ovaj stav prihvaćen zbog toga što ste vi podneli amandman na član 9. koji glasi da umesto osmog dana ide rečima - narednog dana. Možete pogledati u stenogramu. Nemam nikakvu lošu vrednosnu ocenu tog što ste vi podneli amandman, nego je bilo u prilog da je jedan stav ovog amandmana prihvaćen. Vaše je pravo da podnosite amandman.
Ja ću inače glasati za taj amandman vaš, pošto je prirodan, s obzirom na kontekst u kojem je ovaj zakon na dogovor Advokatske komore i ministarstva donet. U tom smislu sam komentarisala i ono što spravom kolege zovu nemanje legitimacije. Imaju legitimaciju da dođemo do ovog zakona ali nemaju legitimaciju da posle učestvuju u primeni. Nije dobro. Nije dobro za dijalog u budućnosti.
Zahvaljujem, predsedavajući.
Grubo ste prekršili član 27. prekidajući narodnog poslanika bez obrazloženja i ponavljajući presedan koji ste tokom vođenja sednice vi uveli. Rekli ste da ste ga prekinuli zato što govori o svemu i svačemu. Pre nepunih 120 minuta ili više rekli ste da drugi poslanik ima pravo da govori o svemu i svačemu zato što je i jedan drugi poslanik govorio o svemu i svačemu. Odlučite se, ne može oba. Ne može predsedavanje Narodnom skupštinom da zavisi od vašeg ličnog stava, koliko god vi unosili šarma u taj lični stav.
Narodni poslanik ima pravo da u dva minuta obrazloži amandman koji je podneo. Ako smatrate da se u ta dva minuta on ne drži dnevnog reda, onda ste dužni da ga podsetite na član 106. Nedopustivo je da ulazite u polemiku sa narodnim poslanicima u odnosu na sadržaj njihovih obrazloženja amandmana koje su podneli zato što vas to zabavlja. To izaziva incidente. Vi tokom poslednjih dvadesetak minuta predsedavanje sednicom Narodne skupštine pretvarate u izazivanje incidenta. To je nepotrebno jer smo se ovde svi sastali da rešimo jedan veliki problem koji traje četiri i po meseca i svako od nas ima pravo da obrazloži svoj amandman. Niko od nas nema obavezu da trpi samovolju predsedavajućeg, a svi imamo obavezu da poštujemo sve odredbe Poslovnika Narodne skupštine, pa tako i vi.
Tako da, ne želim da se izjasnite, ali vas molim da počnete da se pridržavate Poslovnika.
Zahvaljujem.
Zajedno sa kolegama Zoranom Živkovićem i Vladimirom Pavićevićem i kolege iz svoje poslaničke grupe Borislavom Stefanovićem, Ivanom Jovanovićem, Dejanom Nikolićem, Balšom Božovićem, Vesnom Martinović i Draganom Šutanovcem potpisala sam amandman kojim tražimo da se briše prvi član predloženih izmena i dopuna Zakona o privrednim društvima, iz najmanje dva dobra razloga.
Prvo je što se celom idejom na neprimeren način menja zakon zbog jednog preduzeća. Sa punim razumevanjem, bez i jednog nedostataka, bez i jedne činjenice o iznudici u kojoj se to radi, ali sa obavezom, jer niti je ko od opozicije, niti je bilo gde stvorio Vladi iznudicu po kojoj donosi ovakva rešenja. Sami ste stvorili i to ne može da prođe bez opaske i iz opet najmanje dva razloga, prvo, što je tačno, proverljivo i dokazivo, a drugo, kao upozorenje da ne dovodite sebe u iznudicu i drugi put i da ne očekujete da se podrška reformama u Srbiji pokazuje kroz – nema veze šta oni rade, važno je šta pričaju, a pričaju lepo.
Meni nije važno šta pričate, meni je važno šta radite. Rad na ovom zakonu je u iznudici i ne bi smeo da se događa.
Drugi razlog je što je u obrazloženju Predloga zakona Narodnoj skupštini, dakle svim narodnim poslanicima, Vlada poslala zahtev za retroaktivnošću, obrazloženo jasno. U prilog podršci amandmanu da se ovaj član briše moram da spomenem, sasvim uz svest da se o obrazloženju ne glasa, ali i uz svest da Vlada onda ne zna zašta daje obrazloženja. Ako ovaj Zakon o privrednim društvima ne zahteva retroaktovnost u danu za glasanje onda nema potrebe da Vlada taj zahtev Skupštini obrazlože u predlogu, a ako zahteva, tek onda je prvi argument da se radi o iznudici i da se radi nedovoljno temeljito, da se radi površno, stoji kao obrazloženje da se amandmanom ovaj član briše.
U svojoj načelnoj raspravi objasnila sam zašto sam protiv izmena i dopuna Zakona o privrednim društvima i nisam čula ni jedan argument kojim bi stavi u dilemu, koji bi meni stavio u sumnju da ne vidim dobro argumente kojima sam protiv izmena i dopuna Zakona o privrednim društvima.
Ideje iz načelne rasprave o tome da će nakon usvajanja ovog zakona „Telekom“ tražiti privatizacionog savetnika je stvorilo moje pitanje – a šta će taj privatizacioni savetnik novo da utvrdi u odnosu na ovo što nije urađeno za prethodne tri godine? Potpuno razumem i potrebu i obavezu odbrane Vlade po svaku cenu, ali ne razumem odbijanje dijaloga o stvarima kojima se Vlada ne napada, kojima se Vladi pomaže, a to je temeljitost, drugačiji pristup procesu privatizacije, ako već se ima kritička opaska da za ove tri godine privatizacija nije uspela, i ono za šta bih se lično založila, dijalog sa rukovodstvom „Telekoma“.
Pred nama su godine koje ovim amandmanom želim da ne budu kupljene godine, još tri godine u kojima neće biti privatizacije ili će biti još jedne iznudice za zakonom, nego da budu godine u kojima će Vlada kroz dijalog sa „Telekomom“, svesna činjenica, napraviti najbolji mogući posao, ne samo za „Telekom“ kao društvo, ne samo za sve korisnike „Telekoma“, nego za društvo u celini. Mešati ovaj zakon sa evropskom agendom i mešajući činjenice koje se tiču poslovanja „Telekoma“ sa reformskim procesom nije dobro i nije argumentacija.
Moja preporuka je da pomešamo ovaj zakon sa evropski duhom koji vlada pri donošenju propisa, a on ide kroz dijalog. Ako bude u tom dijalogu predloga gde ima direktnog sukoba, pod znacima navoda, različitog pristupa, da kažem tačnije, između onoga što evidentno „Telekom“ ima da ponudi kao ideju i Vlade, onda treba doći ovde i da zajedno podnesemo odgovornost sa punom svešću o tome zašto biramo neki model privatizacije, zašto je odlažemo, zašto je ubrzavamo, zašto radimo bilo šta. To je osnovni smisao argumentacije koju imam za predlog amandmana da se član 1. zakona briše. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedavajući.
Prekršen je član 27, član 106. i član 108. Vaša je obaveza bila da ne samo jednom, nego onoliko puta koliko je potrebno narodnom poslaniku koji svesno, namerno i igrajući se komunikacije izazivanja incidenta, svoje izlaganje o amandmanu koristi za bilo šta.
Ako uspostavimo kriterijume da predsedavajući bira kome će biti dozvoljeno da ponižava Narodnu skupštinu i da ga veseli da krši svaki član Poslovnika koji ga obavezuje na ponašanje, ja nemam ništa protiv. Ali ćete svaki put dobiti opasku koju Skupština zaslužuje, a ne oni koji svojim izborom ponižavaju Narodnu skupštinu, birajući šta je to što jeste tema dnevnog reda, odnosno diskusija po amandmanu, a šta nije.
Drugo kršenje je što sebi dozvoljavate da komentarišete izlaganja na mestu predsedavajućeg. Ukoliko i pustite, ja to razumem, nije to lako, to su priče, Pavle, Savle i ostalo, da narodni poslanici imaju različitu slobodu, da jedni mogu da kažu bezobrazluk i ostale uvrede a drugi ne mogu da kažu da je Vlada nesposobna, to je sve u okviru parlamentarne prakse. Ne smete sebi da dozvolite da kvalifikujete sa mesta predsedavajućeg bilo šta i bilo koga, osim ako primenjujete Poslovnik.
U slučaju izlaganja prethodnog govornika, niti ste primenili Poslovnik, a usudili ste se da imate vrednosni stav o nekom izlaganju. To može ako se pridružite nama, ostalim narodnim poslanicima, tražite reč i imate nade da će biti predsedavajućeg koji će vam dozvoliti da govorite o bilo čemu, a ne o amandmanu koji je na dnevnom redu. Hvala.
Zahvaljujem.
Po amandmanu. Bez obzira što smo videli praksu „quod licet bovi non licet iovi“, ja ću ipak o amandmanu.
Amandman kolega Marka Đurišića, Janka Veselinovića, Ninoslava Stojadinovića, Snežane Malović, Branke Karavidić, Biljane Hasanović – Korać, Aleksandra Senića, Blagoja Bradića i Ivana Karića glasi da se u članu 1. stav 1. reči: „veća od 20%“ zamenjuju rečima: „veća od 30%“, a odnosi se na predloženi član koji kaže – Izuzetno u slučaju akcionarskog društva koje nije javno, u smislu zakona kojim se uređuje tržište kapitala, ukupna vrednost stečenih sopstvenih akcija društva, koje društvo može zadržati nakon isteka roka iz stava 4. ovog člana, ne može biti veća od 20% osnovnog kapitala. Namera kolega da stave da bude veća od 30% je razumna i legitimna taman toliko koliko i predloženi procenat u tekstu zakona. To je trebalo da bude tema našeg razgovora i to je trebalo da i ministru da šansu i prostor da objasni zašto je 20% bolje nego 30%.
Govoriti o temi dnevnog reda je, naravno, naša obaveza i svako od nas o sebi govori kada tu obavezu poštuje ili ne. Hvala.
Zahvaljujem.
Sa kolegama sam podnela amandman na član 2. teksta izmena i dopuna zakona kojim se menja član 288. stav 2. Po predloženom tekstu, kako je podnela Vlada, taj bi član glasio: „U slučaju javnog akcionarskog društva, prilikom otuđenja sopstvenih akcija društvo je dužno da omogući da lica koja su akcionari društva na dan donošenja odluke iz stava 1. ovog člana imaju pravo preče kupovine.“
Obrazloženje zašto smatramo da treba brisati taj član kao i 1. je dato već nekoliko puta. Samo ukratko, ne smatramo opravdanim ostaviti bez komentara iznudicu u kojoj se donosi ovaj zakon, kao što smatramo da je o temi statusa akcija u „Telekomu“ i eventualnoj budućoj privatizaciji „Telekoma“ potrebno otvoriti dijalog. Međutim, ovde sada imamo dokaz površnosti.
Videvši amandman koji je podneo odbor na član 288. na stav 4, meni ostaje pitanje za ministra – da li u ovom trenutku možemo da tvrdimo da ako Vlada prihvati amandman odbora i vi prihvatite u ime Vlade, ili se Skupština izjasni, da li ostaje i predložena izmena za koju ste tvrdili da je odlična, ili se ta predložena izmena briše? Ako ostaje ta izmena, onda je dokaz površnosti što niste videli stav 4. Ako ne ostaje ta izmena, odakle vam prava da na isti taj predlog koji smo podneli kolege iz opozicije i ja tvrdite da bi bilo šteta da se taj član izbriše? Šteta je zajednička kad god ima površnosti i kad god ima tvrdoglavosti da se po svaku cenu brani samo stav – mi smo u pravu, vi niste u pravu, jer takvih situacija u stvari nema. Uvek ima da je neko sa nekom argumentacijom nekim delom u pravu.
Zahvaljujem.
Kratko koristim vreme poslaničke grupe.
Naš dijalog je ovde dokaz da je amandman: „Briše se“ odličan. Tako da bih volela da u sledećim diskusijama, kada će biti i težih tema nego što je ova, stavimo čitanje teksta i o tome šta je napisano iznad toga ko je napisao. Dobro je da smo se razumeli. Ja ostajem da budem protiv ovog predloga izmena zakona. Smatram da će proizvesti štetu, ali ja volim da kažem i šta se dobro desilo u prilog dijalogu, bez obzira na opštu buku o tome da kada podnosimo amandmane kojima smatramo nepotrebnim neke članove, da ne razumemo o čemu radimo. Razumemo i te kako. Hvala vam.
  Zahvaljujem i zahvaljujem na intervenciji predsednici Narodne skupštine pošto ne sumnjajući da svi primenjujemo odredbe Poslovnika koje nas obavezuju da govorimo o temi dnevnog reda, a tema dnevnog reda je pretres u pojedinostima na član 3. kojim je podnet amandman kojim se briše član 3. teksta Predloga zakona. Bilo je zabune jer je diskusija vođena o tome kao da je Odbor podneo amandman i na ovaj član. Drago mi je da je predsednica otklonila takvu sumnju da ima nepoštovanja odredbi Poslovnika, a da nema amandmana Odbora.
Međutim, nakon što je odbor podneo amandman na prethodni član kojim je izbrisao osnovni tekst Predloga zakona, sada se javlja potreba da se objasni činjenica da član 3. ostaje za sada u predloženom tekstu, a to je da se odredba člana 2. ovog zakona primenjuje na sopstvene akcije stečene pre stupanja na snagu ovog zakona.
Sada nakon što je praktično, prihvaćen amandman da se briše član 2. i nakon što je amandman podneo odbor, taj član će glasiti verovatno ovako – izuzetno u slučaju akcionarskog društva koje nije javno, pravo preče kupovine se može ograničiti ili ukinuti samo odlukom Skupštine koja je doneta tročetvrtinskom većinom glasova prisutnih akcionara i u stavu 6. reči člana 277. zamenjuje se članovima 277. i 278. Ovde nema reči o sopstvenim akcijama.
Dakle član 3. ima smisla ako ostaje prethodni član 2. koji je izbrisan. Taj izbrisani član glasi – u slučaju javnog akcionarskog društva prilikom otuđenja sopstvenih akcija, pa je član 3. posledični, ako ja dobro čitam, te vas molim da ili u toku glasanja ako se utvrdi potreba da se ispravi, da se odredi zastoj ili da nam sada date odgovor na koje sopstvene akcije kada u promenjenom članu 2. nema sopstvenih akcija. Hvala vam.
Samo po amandmanu.
Smatram da svako onaj ko primenjuje odredbe Poslovnika o sebi govori.
Ja bih stvarno molila ministra da nam razjasni nakon usvajanja amandmana odbora kojim je brisano otuđenje sopstvenih akcija, na šta se odnosi član 3. koji mi tražimo da se briše? Na koji stav Predloga zakona?
Nije samo jezička stvar. Vrlo je važna stvar i nije prvi put da čitajući pažljivo i znajući proceduru mi pokušavamo da pomognemo da svaki zakon, bez obzira da li u osnovnom tekstu ili je Predlog izmena i dopuna bude u saglasnosti sam sa sobom. Izrazila sam razumevanje što niste hteli da prihvatite naš amandman kojim se član 2. briše, što ga je izbrisao odbor, ali sada je ostao član 3. smatram da je ovo vreme, ova rasprava i vreme i mesto da otklonimo svaku sumnju na šta se odnosi član 3, jer je po predlogu odbora i amandmana koji je podneo na šta odbor ima pravo reč i sopstvene akcije više ne postoje.
Ako se član 3. sada odnosi na neki drugi član koji nije predmet izmena i dopuna to ne može po Poslovniku, nije jezička stvar zbog toga što ništa u ovom zakonu nije jezički. S naše strane je već rečeno da je on u suprotnosti sa direktivom 30/212 EU, što može da se tumači jer smo zemlja koja pregovara, da možemo da imamo i takve odredbe, samo to znači da ćemo ih i menjati tokom pregovora opet.
Molim vas, vas lično ili saradnike da pre kraja zaključenja rasprave u pojedinostima, van svake sumnje ostavimo na šta se odnosi član 3. koji glasi da se odredbe članova 1. i 2. ovog zakona primenjuju se i na sopstvene akcije stečene pre stupanja na snagu ovog zakona jer se član 2. na to ne odnosi, a ne odnosi se ni član 1.
Ako treba da se kaže da treba da se uradi tehnička izmena ovog člana 3. pa da se kaže da se odnosi na član 288. neki drugi stav, onda vas molim da to uradite zajedno sa skupštinskom službom. To su vredni ljudi koji znaju kako treba da se uradi. Ako ne, da onda, da se nesmetne sa uma da u danu za glasanje ova odredba mora imati zastoj ako ima problem, kao što ćemo u danu za glasanje videti tek da li ćemo glasati o povratnom dejstvu ili nećemo. Hvala.