Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Aleksandra Tomić

Aleksandra Tomić

Srpska napredna stranka

Govori

Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, ajde da pričamo konkretno o amandmanu.
Predlagač je dao svoje obrazloženje koje naravno ne stoji, ali oni koji podržavaju pričaju o katastrofalnom zakonu. Nikako da prevale preko usta da je suština sledeća, da žele da jednostavno pokrajinska Vlada upravlja nacionalnim parkovima koji su na teritoriji, praktično Pokrajine Vojvodine.
To je suština amandmana. Zbog čega? Zbog toga što vrše vlast, trenutno u pokrajinskoj Vladi. Šta će se desiti u budućnosti, ako recimo Demokratska stranka ne bude vršila vlast? Da li će ona tražiti da izmene ovog amandmana idu u smislu da zajednički upravljaju sa Vladom i nekom lokalnom samoupravom u kojoj budu uspeli da ostvare vlast, možda u par opština?
Da li će onda tražiti takve izmene, kojim će suštinski hteti da pokažu kako se zalažu za prava zaštite životne sredine. Predlog za taj član 11. je sledeći, da kompletno pokrajinska Vlada upravlja nacionalnim parkom Fruška gora.
Znači, takva je vrsta amandmana predlagača koji danas brane, praktično ove amandmane.
Naravno da Vlada Republike Srbije i da uopšte bilo ko ko je radio ovakav Predlog zakona ne može da se složi sa ovim, iz prostog razloga što su to nacionalna dobra, što svi moramo da znamo koliko iznose ta nacionalna dobra, da Vlada Republike Srbije, koja upravlja kompletnom imovinom i nacionalnim dobrima Republike Srbije, ne želi da odvaja Vojvodinu od Srbije, nego jednostavno da bude u punom svom kapacitetu, kada govorimo o prirodnim resursima zajedno.
Prema tome, ovakav vid amandmana nikako ne smemo da dovedemo u vezu sa ovakvim zakonima. Politizacija ovog tipa nikako ne može da bude pravilo po kojem ćemo da govorimo da postoje određeni amandmani, da postoji struka, jednostavno, to je politizacija na najvišem nivou, u ovom trenutku kada pokrajinska Vlada nema određeni legitimitet za vršenje vlasti. Hvala.
Hvala.

Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, dosta je toga rečeno po ovom dnevnom redu, a i mislim da je konstruktivna rasprava takođe bila i na Odboru za privredu, regionalni razvoj, trgovinu, turizam i energetiku, ali sigurno da izmene i dopune ovog Zakona o turizmu izazivaju veliku pažnju, pogotovo što i lista govornika ima jako veliki broj, tako da je ovo tema u kojoj zaista imamo dosta toga da kažemo, bez obzira što su moje kolege do sada govorile.

Osnova uopšte donošenja ovog zakona se pokazala da nije samo regulisanje cele ove oblasti, već i deo koji se odnosi na uređenje i rada turističkih organizacija koji su u direktnom kontaktu sa korisnicima, odnosno sa putnicima i kao što smo imali prilike da vidimo, zakon je jedno, a život je nešto sasvim drugo. Upravo zbog svih onih problema koji se dešavaju, a oni su najvidljiviji negde kada je vreme godišnjih odmora, očito je bilo potrebe da dođe do velikih izmena i dopuna.

Ono što je bitno da se kaže da je ovaj zakon prošao javnu raspravu u januaru 2015. godine. To znači da je zaista bilo potrebno dosta vremena da se sve te promene i popravke izvrše da bi došao u ovoj formi. Ali, pre svega, cilj ovog zakona i ovih izmena je otklanjanje određenih problema koji su se pojavili i u samoj privredi, jer na tržištu uopšte ponude i potražnje u turizmu javljaju se različiti subjekti.

Osim ovog dela koji se odnosi na sučeljavanje svih tih subjekata koji se nalaze na tržištu uopšte turističke ponude, odnosno usluga, imamo i te direktive EU koje smo obavezni da usaglasimo, a imamo i onaj Zakon o zaštiti potrošača, koji treba da bude usaglašen. Dobro je što na kraju ovakve izmene i dopune treba da daju jedno celishodno rešenje.

Ono što je važno reći da uvođenjem novih pojmova koje ste dali u ovom zakonu, kao što su menadžeri i menadžerske kompanije, ali vezane za određene destinacije i vezano za određene promene kada govorimo o kongresnom turizmu u stvari daju jedno novo svetlo, jedan novi pečat ovom zakonskom predlogu, ali i pokazuju da Srbija zaista u ovom resoru ide jako napred.

Osim toga, treba reći da time jačate i konkurentnost ovog sektora, ali ne samo unutar konkurencije koja se dešava kod privrednika u Srbiji, nego i onih u našem okruženju.

Možete primetiti da je negde privatni sektor uvek prepoznao sektore koji su u uzlaznoj putanji i vi možete danas posetiti određene privredne subjekte koji su zaista dosta toga uradili što se tiče turizma i podigli jedan nivo te usluge na nivo koji mislim da je i viši nego sa zemljama u okruženju, pa čak i one koje su članice EU.

S druge strane, imate, recimo, nezavršenu privatizaciju i mnogo objekata koji su još uvek ostali u nekom statusu društvenog preduzeća, pa niti su u sistemu da odu u stečaj, niti da su ikada bili pomenuti da budu sastavni deo privatizacije i jednostavno tavore kao objekti, zbog kojih stvarno treba država da na određeni način što pre završi taj postupak i, naravno, Ministarstvo privede to radi.

Dobro je što ste organizovali tu intersektorsku, kako da kažem, međuministarsku komisiju, koja treba da reši na adekvatan način i privatizaciju, deo koji odvaja RH centre, znači, izdvaja iz dela privatizacije banja, da banje rešavate sistemski, integralno, posebno u odnosu na ovaj medicinski turizam. To je ono što suštinski danas mi kad pričamo o svim vodećim vrstama turizma, mi vidimo da za svaki segment u društvu vi možete tako da ga nazovete. Ako govorimo o sportskom turizmu, onda možemo da govorimo i o rekreativnom turizmu. Ako govorimo o seoskom turizmu, onda nećemo samo da se zadovoljimo time, nego ćemo da kažemo da je to ruralni turizam ili tzv. održivi turizam, EU ga tako naziva, pa čak i projekte koje finansira iz IPA fondova ili ga naziva održivim, zato što spaja određene segmente razvoja ekonomije za turizam, kao npr. životnu sredinu, planinski turizam, ruralni turizam i onda ga vezuje, objedinjuje.

Mislim da Srbija ima te potencijale. Ja sam nekoliko puta i ministarki poljoprivrede skrenula pažnju da bi zaista sa vama trebalo da ima jako dobru saradnju što se tiče tog održivog i ruralnog turizma, zato što mnogo žena koje su na selu, poljoprivredni proizvođači, jedino se one bave tim ruralnim turizmom. One su prepoznate kao nosioci tog segmenta i razvoja. To je u stvari šansa da i naši ljudi ostanu što više na selu, da se zaustavi taj vid urbanizacije koji je neminovan u svakoj državi, ali eto, Srbija ima potencijale da zaista selo ostavi na određenom nivou razvoja i da krene u jednu zdravu modernizaciju, ne onu koju mi smatramo modernizacijom time što bi, recimo, uveli određenu vrstu infrastrukture tog tipa da napravimo jedno moderno selo, pa onda dolazimo u situaciju da se ono spaja sa gradom.

Htela sam da kažem da uopšte ovo što ste rekli u vezi infrastrukture, da je u stvari jedan od najvažnijih faktora. Ono što je važno da se kaže, a negde se malo spominje, da recimo Niš od kad je otvorio tu avio-liniju sa Malmeom i Cirihom je negde povećao i taj banjski turizam. Zašto? Zato što je Niš na poziciji između tri velike banje – Niška Banja, Ribarska Banja, Sokobanja i samim tim oni koji su korisnici takvih saobraćajnih usluga, malih aerodroma kao što je Niš, zaista imaju mogućnost i uopšte Niš onda ima mogućnost da da širu paletu ponude prema ovim destinacijama za koje je povezan.

Strane direktne investicije u sektoru turizma, mislim, će biti prepoznate onog trenutka kada mi završimo privatizaciju, jer je očito da se sadašnje firme koje su stečaju nalaze u velikim banjama Srbije i još uvek nisu privatizovane na onaj način na koji to treba da se završi. Znači, ili se prodaju delovi u vidu stečajne mase tih objekata. Još uvek nije neka velika kompanija došla da kupi. Tačno je da postoje zainteresovani. Tačno je da postoje pisma i vi to vrlo dobro znate i od Ministarstva privrede, ali je isto tako tačno da kompanije koje su negde prepoznate po, recimo, spa-turizmu, ili po rekreativnom turizmu, ili po medicinskom turizmu, onoga trenutka kada se one budu pojavile ovde na tržištu, mi tek tad možemo da govorim o stranim direktnim investicijama. Tako veliki objekti zahtevaju velika milionska ulaganja i da je do sada bilo šanse verovatno bi neko od naših domaćih investitora u to uložio i na određen način ušao u to. S obzirom da je kriza, nikada se niko nije usmerio da ulaže velika sredstva u turizam, uvek bi pre krenuo prema proizvodnji.

Kada vi malo pogledate statistiku od 2012. godine, pa do danas, onda ćete na osnovu ove statistike da vidite suštinski da je jako puno urađeno u sektoru turizma i da ovo ministarstvo koje vodite zaista ima dobre rezultate. Pre svega, treba reći da je Vlada Srbije i gospodin Vučić vodio jednu očitu spoljnu politiku koja je otvorila mogućnosti da se poveća broj stranih turista, jer taj broj noćenja upravo to i govori.

Ako pogledate 2012. godinu, kada je porast turizma bio samo za 1%, gde je domaći bio u velikom padu, a 61% je bio domaći, 39% strani gosti su bili na tržištu Srbije, kada govorimo sa aspekta turizma, onda u 2014. godini vi imate potpuno drugu sliku. Imate drugačiju strukturu. Imate 12,5% rasta, imate kod domaćeg turizma 1% pad, ali zato imate inostranog 13% porast. Samim tim struktura se potpuno promenila. Imate 46% stranih gostiju, a 54% domaćih. Vlada je u tom trenutku reagovala vrlo brzo, s obzirom da nije čekala da prođe ova godina, nego kada je videla ove rezultate 2014. godine, postojala je ta politička volja sa kojom ste izašli i zajedno kao ministarstvo i premijer i osmislili model sa kojim biste stimulisali putem vaučera, da jednostavno takav pad, ukoliko postoji, da se on zaustavi i da negde krenete u dalji progres.

Ono što je interesantno, to je da, ako pogledate, recimo, Beograd, kao „siti brejk“ destinaciju, ona se nalazi svuda na prvom mestu svih turističkih ponuda u svetu i EU. Među mladima je to, kako da vam kažem, 1% brend, kao što je i Egzit, kao što je i Guča, ali kada pogledate porast broja u odnosu na 2013, 2014. godinu, porast broja gostiju u Beogradu, on je sada u porastu 13%, a od 2012, ako uporedite Novi Sad, koji je bio u padu 1%, sada je u porastu 16.

Kada govorimo o banjskim mestima, rast koji je bio 2012. godine na 10%, danas već ide na 14, a kada govorimo o planinskim mestima koji je negde bio u rastu od 13%, danas 2015. godine, sa podacima iz 2014, je u rastu 21%. To vam govori da je ta paleta ponuda zaista porasla, da je turizam prepoznat i od strane države, kao razvojna šansa u smislu ekonomskog razvoja države i pored svih problema koje ste imali i kao Vlada, u smislu poplava prošlogodišnjih i tog variranja šta je ekonomski rast, a šta je suštinski ono što se zove borba za opstanak, negde je turizam pokazao da ipak privatni sektor jako dobro prepoznaje šta su razvojne šanse i negde je ta politika koju je Vlada Srbije zaista krenula da promoviše, u smislu razvoja privatnog sektora i smanjenje javne potrošnje, kroz razvoj privatnog sektora, dobra.

Na kraju bih rekla, što se tiče ovog zakona, da je promocija jako bitna i jako je bitno što ste sada uvrstili tu međunarodnu komponentu kroz vodiče koju mogu danas sa određenim evropskim licencama da funkcionišu i na tržištu Srbije, a prema zakonima koji postoje u Republici Srbiji. Dobro je što ste jedan deo nadležnosti preneli suštinski na lokalnu samoupravu. To je ovo prenošenje nadležnosti na turističke inspektore, gde i lokalne samouprave imaju mogućnost da prihoduju te boravišne takse. Na kraju krajeva, mogu taj prekršajni nalog da urade ukoliko uhvate, odnosno budu u situaciji da utvrde da je došlo do prekršaja u smislu sive ekonomije i da se izdaju određeni turistički objekti, a da nisu za to prijavljeni i da država jednostavno nije naplatila porez.

Važno je reći da, kroz tu saradnju lokalne samouprave, Republika može samo da profitira. Kako? Kada spustite te nadležnosti i ono što je bila dilema na odboru, a vidim i kod drugih poslanika, neće biti novog zapošljavanja. Prenošenje nadležnosti podrazumeva da lokalna samouprava sama organizuje ko će vršiti taj deo poslova. Šta to znači? To znači da će u opštinama i gradovima u kome je razvijen banjski turizam lokalna samouprava naći način ko će to obavljati bolje, nego recimo u lokalnim sredinama u kojima ne postoji prioritet na toj vrsti turizma, nego na nekoj drugoj. Prema tome, mislim da je dobro što ste lokalnim samoupravama dali mogućnost da oni sami organizuju svoje inspektore koji će obavljati taj posao. Taj posao samo će doneti dobro i državi i podstaći jednu vrstu konkurencije i stimulisati da se i drugi bave tim poslom, pogotovo kada pričamo o seoskom turizmu. Tu ste otvorili velike mogućnost fizičkim licima da se zajedno bave ovim poslom na adekvatan način, a da opet budu prijavljeni i da nemaju velike troškove.

Ono što je važno reći, a što se tiče ovog zakona, to je da se i Sporazum, koji je na dnevnom redu, u vezi sa Makedonijom pokazao kao jako važan i sa pravom ga danas ovde ratifikujemo, odnosno imamo taj Predlog zakona Sporazuma saradnje sa Vladom, jer je očito da je potreba da se produži, da se pokazao kao dobar, ali i ovaj predlog amandmana kojim dajemo saglasnost na status Svetske turističke organizacije je pokazao da smo mi u grupi sa jednom Holandijom i sa jednom Španijom. Ako mi znamo da jedna Barselona prihoduje godišnje 100 milijardi evra samo zbog turizma koji ima razvijen i da je to jedan deo Španije koji se takmiči u toj turističkoj ponudi sa glavnim gradom Španije, onda se mi ugledamo na najbolje. Prema tome, bez obzira što govorimo o amandmanima koji se odnose na izbor generalnog sekretara, načina izbora zemalja koje su članice Svetske turističke organizacije i o tome da budžet treba da bude izrečen u evrima, bez obzira na to treba reći da je ovo veliko priznanje za rad.

Na kraju bih rekla da, pored ovog zakona i ove oblasti u turizmu, imamo Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o ekonomskoj saradnji između Srbije i Makedonije. Ono što ste rekli je jako značajno, a to je da mi sa Makedonijom imamo tako čvrste odnose, da smo četvrta zemlja za njih, a oni za nas sedma zemlja po značaju ekonomske razmene. Strateški je jako bitno da sa Makedonijom imamo dobre odnose, pogotovo u ovoj ekonomskoj saradnji, jer to donosi benefite i njima i nama.

Kada govorimo o Protokolu o izmenama i dopunama Sporazuma o slobodnoj trgovini između EFTA i Republike Srbije, treba reći da EFTA obuhvata zemlje koje su zaista od velikog značaja, pogotovo kada govorimo u tom ekonomskom smislu i kada pričate o bankarstvu, ali i kada usvajate principe koji se odnose na zaštitu životne sredine i one koje se odnose na zaštitu na radu, to znači da mi zaista kao država postajemo ozbiljna, vodeća država u regionu sa kojom danas pričaju sve velike države koje kreiraju svetsku politiku.

Kada sam govorila, o tome da je vrlo značajno voditi jako dobru spoljnu politiku, pogotovo za turizam, onda se pokazalo da upravo ova sinergija daje dobre rezultate.

U danu za glasanje, sigurno ćemo podržati, kao SNS ovakav Predlog zakona, jer mislimo da, na kraju krajeva, imate i podršku premijera za sve ovo što radite. Gospodin Vučić je zaista pokazao da na najbolji mogući način određene grane privrede mogu uz pomoć i političke volje i dobrim političkim komunikacijama sa drugim državama u regionu i u svetu, možete zaista da imate velike benefite. Hvala vam.
Uvažena predsedavajuća, poštovani ministre, kolege poslanici, danas imamo jedan set finansijskih zakona o kojima nema toliko toga reći u smislu da govore o budućnosti Srbije kao što govore ovi strateški proizvodi koje je moj prethodni kolega elaborirao. Ali, ima mnogo toga da kaže, da u skladu sa ekonomskim reformama, suštinski mi dobijamo tačno definisane pozicije i kada je u pitanju budžet Srbije i kada su u pitanju budžeti, odnosno računi kompanija koje se nalaze uopšte na tržištu Srbije.
Šta to znači? To znači da izmenama i dopunama Zakona o PDV mi danas suštinski glasamo o tome da ujednačimo određene stope poreske kada su u pitanju ugostiteljski objekti i to smo imali prilike da čujemo.
Ja ću vam reći da još kao i Odbor za privredu će u narednoj nedelji glasati i o novom zakonu o turizmu, koji će naravno detaljno praktično razraditi celu ovu oblast.
Ali ono što je bitno i što je ministar naglasio da sastavni deo praktično svih prijava koje se odnose na PDV, imaće određenu strukturu PDV koji će mnogo toga olakšati poreskoj upravi, a samim tim i radu, odnosno prihodima koje budžet Srbije ostvaruje.
To je da na osnovu te prijave metodološki poreska uprava će moći da vidi koje su to procene budućih rizika, koje su mogućnosti da se dešava da određeni privredni subjekti zataje kada su u pitanju naplata PDV, kada zaista to rade svesno, kada rade nesvesno, ali i onaj deo s obzirom da imamo nov set zakona koji smo usvojili, na primer kao što je Zakon o energetici, neke obaveze koje su ranije stvarane kao što su oni koji se bave proizvodnjom električne energije i oni koji se bave distribucijom, ukidamo nepotrebne troškove koji se prave prilikom fakturisanja.
Primera radi, jedna Kolubara ako proizvodi električnu energiju za svoje potrebe kao deo preduzeća koji se bave, uopšte koji su u sastavnom delu EPS, onda jednostavno te potrebe fakturisanja PDV ovde će izostati jer one zaista i ne treba da prave veliku potrošnju koja njoj i ne pripada.
Tako da ovim, suštinski, izmenama i dopunama i Ministarstvo finansija želi da olakša sistem funkcionisanja i privređivanja i samih javnih preduzeća, ali i svih učesnika na tržištu, znači i svih privrednih subjekata koji su u privatnom vlasništvu.
Ono što je bitno, što se sada po prvi put uvode strane kompanije u sistem PDV i što se definiše tzv. „poreski punomoćnik“ koji može da vrši praktično za strano lice sve ove radnje koje do sada su možda bili i nepoznanica jer strani investitori kada dolaze, oni moraju da se prilagođavaju načinu funkcionisanja zemalja u kojima praktično investiraju svoj kapital. Ali, taj put prilagođavanja nekada je mnogo dugačak i zbog toga onda dolazi najčešće do odustajanja stranih investitora, ovim putem se otvara mogućnost da jednostavno strani investitori ne samo na osnovu svih onih zakona koje smo do sada usvajali, Zakon o radu, Zakon o privatizaciji, stečaju, Zakon o planiranju i izgradnji, već i ovi zakoni koji predstavljaju set finansijskih zakona se usklađuju sa tim direktivama i propisima EU i samim tim postaje prepoznatljivo tržište u tom delu kada dolazi do implementacije određenih projekata.
Jako je važno reći da ovakav predlog sprečava svaku moguću zloupotrebu svih onih koji jednostavno su do sada imali naviku, a to uvek se negde odnosilo na domaće vlasnike kapitala, negde da državu smatraju kao nešto što treba zaobići u plaćanju svojih obaveza. Ovim suštinskim izmenama i dopunama dolazimo do toga da ćemo imati krajnje realnu sliku na tržištu uopšte kada su u pitanju prihodi budžeta.
Ono što je važno još reći da izmenama i dopunama republičkim taksama, po prvi put sada suštinski imamo objedinjene i tačno definisane uslove kada se plaćaju republičke takse.
Potpuno je logično da i Ministarstvo finansija je moralo jedan određeni period da sačeka da sva ministarstva koja imaju određene obaveze izdavanja saglasnosti i uopšte koje su u mogućnosti da naplaćuju određene republičke takse imaju čitav svoj, kako da kažem, spisak po kojima su obavezni da definišu te republičke takse.
Ovim predlogom izmenama i dopunama po prvi put sada imamo i MUP i Ministarstvo građevine sa svojim predlogom i Ministarstvo energetike i rudarstva, ali i Ministarstvo nauke i obrazovanja koje sa tačno definisanom tehnologijom i kada jednostavno plaćaju građani Srbije republičku taksu znaju za šta je plaćaju.
Do sada po određenim metodologijama uvek je to nekako bilo zbirno. Uvek kada god dođete na šalter nikad ne znate zašta suštinski plaćate. Sada je ovim zakonom tačno definisano ako su u pitanju određene putne isprave, kada je u pitanju MUP, ako su u pitanju auto-škole, kada imaju korisnici takvih usluga određene obaveze, ako je u pitanju recimo određena isprava kada je u pitanju rad obezbeđenja i tada imate obavezu, recimo plaćanja određenih republičkih taksi.
To je ono što suštinski pokazuje da nije samo problem jednog ministarstva, nego administrativne takse su zaista problem Ministarstva finansija, što tačno definisana nomenklatura i klasifikacija republičkih taksi mora da postoji.
Ono što je vrlo interesantno, to je da sada imamo tačno definisane, kada je u pitanju Ministarstvo građevine i kada su u pitanju različite vrste saglasnosti i na izradu određenih elaborata, projekata, saglasnosti, znači, tačno imamo taj popis.
Šta nam pokazuje ovaj Predlog izmena i dopuna Zakona o taksama? Osim toga, pokazuje jednu transparentnost i pokazuje stabilnost u prihodima koje budžet Srbije ostvaruje.
Na kraju, kada pričamo o izmenama i dopunama Zakona o hipoteci, treba reći da je ovaj ovde predlog proizašao na osnovu odluke praktično Ustavnog suda i predlogom da se termin „pravosnažnost“ zameni sa terminom „konačnost“ i kao takav pokazuje da mi moramo da usklađujemo i pravne i ekonomske okvire funkcionisanja svih na tržištu kapitala, pa tako i poverioca i dužnika i da je ovim suštinski napravljen jedan kompromis, gde zaista uloga svih u tom funkcionisanju procesa uspostavljanja hipoteke mora da ima određen vid zaštite, tako da građani Srbije u svakom trenutku, kada postaju ili dužnici ili oni koji su davaoci ili nosioci hipoteke, znaju šta ih očekuje. To je ta predvidivost poslovanja i predvidivost uopšte u funkcionisanju na tržištu kapitala, koje je za sve nas zajedno bila jako važna, a pogotovo daje jedan signal investitorima da dolaze na jedno stabilno tržište.
Na kraju, ovaj predlog, koji se odnosi na današnji dnevni red, o Sporazumu o zajmu Banke za razvoj Saveta Evrope i Republike Srbije, pokazuje da je to suštinski jedan sporazum koji je očito još od 2012. godine započet i dat je praktično kao jedna ideja. O njemu se najmanje govorilo sada, ali treba reći da se odnosi na izgradnju zatvora u Pančevu i u Sremskoj Mitrovici. Pokazuje da postoji poverenje u Vladu i u Republiku Srbiju od strane međunarodnih finansijskih institucija, a pogotovo kada je u pitanju uspostavljanje sigurnosti i u sistem pravosuđa i u sistem onoga što je država Srbija. To je ono što pokazuje da u budućnosti ovakvi projekti, ovakvi sporazumi će uvek nailaziti na podršku ne samo od strane Vlade Republike Srbije, nego i parlamenta. Ali, očito je da međunarodne finansijske institucije, kada imaju određenu vrstu stabilnosti, nemaju problema da sarađuju.
To se pokazalo sada i kada govorimo o toj spoljnoj politici i o politici u regionu i to se pokazuje da u ovim novonastalim odnosima, kada govorimo o odnosu Hrvatske i Srbije, jednostavno, kada potpišete određene sporazume, kao što je SSP, a država Srbija je počela da primenjuje ovaj sporazum i zaista i u ovom parlamentu postoji delegacija koja zajednički od strane Evropskog parlamenta ima usaglašavanje dva puta godišnje i izveštavanja o tome kako ovi procesi idu. Nikada nije došla u situaciju, kao što je Hrvatska došla, da krši takav sporazum.
Zbog toga je Srbija uvek prepoznata kao jedan stabilan politički subjekt, pogotovo na prostorima zapadnog Balkana, što očito sada više za Hrvatsku, koja je čak članica EU, ne može da se kaže i to nedvosmisleno svi evropski zvaničnici govore o tome.
Zbog toga ovaj parlament i u budućnosti, kao i sada, sa svim svojim zakonskim rešenjima, pokazuje da vodi jednu krajnje odgovornu politiku zajedno sa Vladom Srbije i da je velika čast podržavati ovakvu Vladu, pogotovo kada je ona mnogo više poštovana i u svetu nego što je poštovana od strane mnogih stranaka koje pokušavaju ovakve trenutke da iskoriste za svoje dnevno-političko pojavljivanje. Tako da, u svakom slučaju, ovaj set zakona SNS u danu za glasanje će podržati. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, stiče se utisak da princip akademske čestitosti od strane predlagača treba da postane jedna inovacija, koja neće samo da se odnosi na udžbenike, već na sve zakone iz oblasti prosvete i nauke.
Mislimo da tu postoji neka politička konotacija koja treba da dovede u sumnju, društvu, uopšte izradu bilo kog naučnog dela ili udžbenika i to je ono što je neprihvatljivo, jer princip akademske čestitosti treba da bude prihvatljiv i podrazumeva se, ne samo za udžbenike i dela, nego za kompletan rad svih onih koji učestvuju u izradi didaktičkog materijala, odnosno naučnih radova i za fakultete i za srednje škole i za osnovne škole.
Stalno ponavljanje, insistiranje na ovom principu treba da da jedan lični pečat predlagaču sa čim ne možemo da se složimo.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, predlagač je govorio o apsurdima, kada govorimo o nadležnostima i prebacivanja u nadležnosti sa države na univerzitete. Ono što ste dobro primetili, gospodine ministre, to je da ipak mislim da je doveo sebe u pitanje relevantnosti kao profesora i rada, zbog toga što njegove kolege sigurno ne dele takva stanovišta da su univerziteti nesposobni da organizuju rad  u ispitnim rokovima, a još gore, kako je rekao da će doći do situacije dodvoravanja profesora studentima.
Ne samo što ne razume uopšte suštinu ovog zakona predlagač, nego je doveo sebe u pitanje da ne razume ni odnos profesora i studenata. To je dvosmerna ulica. To je odnos koji se gaji i koji daje dogovor o tome kako će se raditi u narednih pet godina koliko traje studiranje. To je odnos koji treba da pokaže čvršću vezu pri kraju studiranja gde će studenti imati jaču vezu preko svojih profesora sa privredom. To je ta suština kada govorimo i o dualnom obrazovanju.
Na kraju treba reći, i podsetiti predlagača, da je bio član jedne političke stranke koja se 90.-tih godina zauzimala za autonomiju univerziteta. Tada nije insistirala na državnoj intervenciji i tada je to politički bilo potpuno neispravno. Sada jednostavno time što izlazite iz određene političke opcije, a za šta vas građani nisu birali, dolazite u situaciju da svoje mišljenje izuzimate i tražite državnu intervenciju po pitanjima koja uopšte nisu predmet rada bilo kog univerziteta. Stoga je potpuno prihvatljivo zašto ste kao ministar stali na stanovište i dali ovakav predlog i ovakav amandman niste prihvatili.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, svako nekako polazi od sebe. Svi predlagači amandmana polaze od nekih zloupotreba, verovatno sa ciljem da obesmisle uopšte ovakve predloge zakona koje jednostavno gledaju uvek sa te loše strane, zbog toga što mi imamo 614 ugovora do 2012. godine, odnosno aneksa, i 68 aneksa od 2012. do danas. O čemu sada govorimo? Govorimo o pravnom sledu.
Ako stavimo da je 1. januar ove godine neki krajnji rok sa kojim će se dati mogućnost za otkup stanova, nekretnina, poslovnih prostora, to ne znači da će svi biti možda u mogućnosti da to kupe. Ako pričamo o vladavini prava, o tržišnoj utakmici, o raspisivanju konkursa, tendera za prodaju, onda dolazimo u situaciju da ljudi koji su zaista sklopili ugovore o zakupu sa Republičkom direkcijom za imovinu, možda neće imati sredstva u ovom trenutku da otkupe te stanove. Pa će se desiti da neki drugi, koji jedva čekaju gde da ulože svoj novac, kupe te stanove i ti ljudi ostanu na ulici i bez pravne mogućnosti uopšte da jednostavno učestvuju u toj kupovini. Znači, mi bi sami sebi doneli na vrat velike probleme i sudske procese takvim rešenjima kakve predlažu predlagači amandmana.
Druga stvar koju treba negde reći, a gde svi zaboravljamo, da postoji državna revizorska institucija koja je radila marljivo 2013. godine kompletnu analizu o raspolaganju nepokretnostima u svojini Republike Srbije. I znate šta je rekla u svom rezimeu? Decidno, 20 godina unazad postoji neispunjenost evidencije postojanja kontrole nad raspolaganjem nepokretnosti Republike Srbije, dovela je do propuštanja velikog priliva i uvećanja prihoda u budžetu Republike Srbije. Znači, 20 godina unazad Republika Srbija propušta priliku da uveća prihode od raspolaganja nepokretnostima. A zašto? Zbog manjkavosti propisa, zbog neadekvatnog raspolaganja imovine, zbog netržišnih raspolaganja, odnosno ne primenjujući tržišne cene prilikom raspolaganja nepokretnosti. A sada isti ti predlagači traže tržišne cene. Pa, dobiće tržišne cene time što će Republička uprava javnih prihoda proceniti tržišnu vrednost tih nepokretnosti.
Drugo, da vam kažem, uopšte kada govorimo o nepokretnostima koje su u vlasništvu države, setite se samo rasprodaje i otkupa imovine koja je bila 90-ih godina. Neravnopravan je položaj, ako želimo da stavimo u istu ravan uopšte vrednost imovine. Tačno je da će sada tržišnu vrednost imati oni koji kupuju ovakvu vrednost sada u ovom trenutku, nakon procene Republičke uprave javnih prihoda, moraće zaista veliku cenu stana da pripreme za kupovinu ove nepokretnosti u kojoj su živeli ne samo godinu, nego imate ugovore koji traju po 20 godina. Možda su u datom trenutku javna preduzeća pre 20 godina dala mogućnost da ljudi žive u ovakvim stanovima, a danas možda ti zakupci neće imati mogućnosti da otkupe po tim tržišnim uslovima. Za njih će to predstavljati veliki teret. Zbog toga im treba dati mogućnost. Jer, ukoliko zaista uđemo u prihvatanje određenih amandmana predlagača, tu mogućnost oni više neće imati.
Zbog toga ovakav amandman zaista ne treba prihvatiti. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovana ministarko, kolege poslanici, ovakvu formulaciju amandmana ne treba prihvatiti iz nekoliko razloga. Prvo, polazimo od zajedničke pretpostavke za koju svi govorimo o tome da su javna preduzeća deo javnog sektora i prebukiran kao posledica zapošljavanja svih stranaka koje su vladale do 2012. godine. Od tada do sada takođe je bilo određenih broja zaposlenih koji su se menjali. Ne onim tempom kao do 2012. godine, ali su se menjali.

Formiranjem Vlade prošle godine, 27. aprila, dobili smo na osnovu Zakona o Vladi i formulacije Ministarstva finansija i da će se baviti Ministarstvom finansija kroz radnu jedinicu za implementaciju uopšte projekata i rada javne uprave, dobili smo objedinjeni praktično rad i funkcionisanje javnih preduzeća. Još nešto, podsetiću vas da smo mi usvojili ovde izmene i dopune Zakona o javnim preduzećima.

Ovo sada što imamo kao reformu javne uprave je u stvari početak, jedna vrsta pritiska, sa kojim paralelno sa ovakvom reformom javnog sektora vršimo pritisak da ćemo se javnim preduzećima tek baviti na još žešći i još restriktivniji način. Za to će trebati nov Zakon o javnim preduzećima, koji će, naravno, ići preko Ministarstva privrede i preko Odbora za privredu Skupštine Srbije.

Ono što sam htela da kažem, jeste to da su u stvari ovo sve razlozi zbog čega ovakav amandman nema potrebe sada prihvatiti, jer ćemo se raspravom uopšte o javnim preduzećima, na način koji je predlagač izneo, tek baviti i kao više ministarstava, a ne samo kao Ministarstvo za državnu upravo, nego i kao Ministarstvo za privredu, a i Skupština Srbije zajednički. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministri, kolege poslanici, očito imamo primedbe kolega iz proteklih godina koje su vodile tako savesno državu u kojoj je došlo do toga da imamo manjak policajaca, a višak prosvetnih radnika. Ali, to pokazuje nešto drugo, da se mi zaista koncepcijski razlikujemo. U državi u kojoj nema represija, normalno je da nema potrebe da se zapošljava veliki broj policajaca. Država kada je demokratska, onda nema potrebe za policijom, jer policija je servis građana.
Ono što je poenta zapošljavanja u oblasti obrazovanja i naučnoistraživačkih institucija je poenta, u stvari, priče da je neodgovorna politika vođena poslednjih 15 godina u ovom resoru jer su se na neadekvatan način zapošljavali mladi nastavnici i proizvodili, jednostavno, profili koji nisu odgovarali privredi. To pokazuje nivo uopšte vođenja države koji je tada vladao.
Ono što je danas došlo na red, to je da, određenim malim koracima, Ministarstvo prosvete i nauke danas pokušava sa ovakvim zakonskim rešenjima, tim malim koracima da polako ali sigurno popravlja velike probleme koji su nastali u proteklim godinama u ovom sektoru, pogotovo što znamo da su, kao i prosveta, kao i zdravstvo, kao i kultura, sektori u državi koji su jako osetljivi. Pogotovo da su oni odraz uopšte stanja u društvu, kada govorimo pogotovo o ekonomskom i socijalnom stanju u državi i stanju, na kraju krajeva, i u budžetu.
Ono što danas imamo, a imamo Zakon o osnovnom sistemu obrazovanja, sa kojim ste izašli vrlo hrabro da na neki način donesete pravo i pravdu ljudima koji do sada nisu imali šanse da odu u penziju, odnosno da im bude ispoštovano to njihovo pravo, suština je u tome da ne možete na kraju određene školske godine odlaziti u penziju, nego da se da mogućnost nastavnicima i uopšte osoblju koje radi u prosveti, u osnovnim i srednjim školama, da izaberu, odnosno da iskoriste to svoje pravo koje im do sada nije bilo dato kao mogućnost.
Ono što je važno reći je da se ne treba zaboraviti da postoje i mladi prosvetni radnici koji su možda danas na ugovorima na određeno, i to na više godina, što kaže, mandata, sa takvim radnim statusom, ali da se ne sme zaboraviti da i oni postoje u prosvetnom sistemu i da će taj zakon o radu u budućnosti važiti i za njih, ono što je mnogima bilo uskraćeno.
Predlog zakona o visokom obrazovanju, a to je i od kolega koje su danas govorile, tačno je da pokazuje prenošenje mogućnosti odluke da izvršite terminiranje ispitnih rokova i da ta odluka i ti donosioci odluka se nalaze na univerzitetima, a ne u rukama države. Šta to znači? To ipak znači veći stepen autonomije, u smislu odlučivanja, kada su u pitanju univerziteti. Tu opet država pokazuje veliku demokratičnost, koja očito do sada nije postojala, ali pokazuje i mogućnost da ovaj bolonjski sistem i taj model koji je do sada funkcionisao u državi treba da bude prilagodljiv na Srbiju i na univerzitete koji postoje, kako za beogradski univerzitet, tako za niški, tako za novosadski, tako za kragujevački.
Prema tome, nabrajajući sve ove univerzitete, pokazujemo da čak struke ni delatnosti koje postoje na ovim univerzitetima, jednostavno, država ne može da stavi pod isti aršin, pod istu mogućnost izlaska studenata na određene ispitne rokove. Zbog toga je najbolje da ta odluka bude u dogovoru sa njihovim profesorima, sa njihovim naučnim radnicima sa kojima svakodnevno imaju kontakt.
Takvo rešenje zaista treba podržati, pogotovo što se pokazalo da je model Bolonje, kao što smo do sada imali u mnogim visokoobrazovnim institucijama, dao određene rezultate koji su uzrokovali da je veliki broj godina trebao da se primeni da bi pokazao da će dati zaista adekvatne rezultate, pogotovo kada govorimo o završetku studija, o sticanju određenih diploma, kada dobijate određene obrazovne profile, kako srednje škole, tako i fakulteta.
Cilj sticanja tih diploma je suština izlaska, u stvari, mladih i obrazovanih ljudi na tržište rada. Onoga trenutka kada tržište rada nema potrebe za takvim profilima, pokazuje se jedno alarmantno stanje kada država mora da reaguje. Srbija je više nego alarmantna po pitanju uopšte sistema obrazovanja i to je nasleđe od prethodnih sigurno 15 godina. Sada je nešto na vama, da vi, kao Ministarstvo, morate da date određenu vrstu predloga kojima treba mnoge stvari promeniti. Te promene, pogotovo u obrazovanju, ne mogu da idu preko noći. To se najbolje ogleda u ovom zakonu o udžbenicima. Zašto? Zato što današnji mladi jednostavno su svi okrenuti prema informacionim tehnologijama, sve manje čitaju, čak i kada čitaju, knjige čitaju u PDF izdanju. Ta papirna forma negde je doživela, kako da kažem, jedan veliki sunovrat zbog toga što smo sve više okrenuti ka elektronskim medijima i današnji učenici u višim razredima i u nižim razredima osnovne škole i srednje škole pokazuju da ovakav sistem obrazovanja jednostavno ih negde ne zanima.
Današnji nastavnici koji recimo, svoje predmete obrazuju na posebnim internet stranicama, fejsbuk stranicama, imaju direktnu komunikaciju sa svojim učenicima, imaju mnogo bolje rezultate u svom radu, nego oni koji se drže te klasične škole gde koriste određene udžbenike, a i u samim udžbenicima vi vidite da jednostavno pristup samih pisaca i izdavača nije isti. Deca jednostavno uvek idu negde linijom manjeg otpora, ako bi mogli što manje da čitaju, a što bolje da znaju i da dobiju što bolje ocene, to je njihov pristup, uopšte korišćenju udžbenika.
Naravno, pristup nastavnika treba uvek da bude po tome da koristi klasične metode, ali i da uvodi određene inovacije. Ovaj zakon o udžbenicima danas, ipak je pokazao da bez obzira na to što ćete doći u situaciju da ovim zakonom definišete da četiri godine nema potrebe za izdavanjem novog udžbenika. Vi ste u samom obrazloženju dali da ste otvorili mogućnost nastavnicima da imaju tu dodatnu, praktičnu mogućnost da stvore jedan bolji kontakt između sebe i učenika i samim tim da idu ka tome da određene inovacije u samom sistemu obrazovanja, znači, samom izvođenju nastavnog programa dobiju.
Ono što je bitno to je da otvaranje tržišta kada se govoru uopšte o dobavljačima danas je slika i prilika, uopšte kada govorimo o pitanju konkurencije o zastupljenosti različitog broja i sve većeg broja izdavača. To je ono što negde i treba pozdraviti upravo zbog toga što sa proširenjem broja izdavača, odnosno povećanja konkurencije cena bi logično trebala da ide dole. Samim tim treba da zadovoljite i onu socijalnu kategoriju koja je vrlo bitna, a ovde ste praktično pokrili ovim zakonskim rešenjem kroz određene cene i određene socijalne kategorije kada govorimo uopšte o nabavci udžbenika.
Modernizacija izrade udžbenika danas je u stvari jedno veliko pitanje. Razlog je uopšte što se mi nalazimo u jednoj eri modernizacija, ne samo znanja, već i pristupa ka tim znanjima. Kada smo uopšte u eri velikih promena, kako političkih, ekonomskih. Ja ću vam dati jedan primer, evo, sad baš kažem mojim kolegama, da recimo, u geografiji za šesti razred stoji opis Srbije i socijalno-ekonomskog opšte poretka kada se govori o stanju uopšte ekonomije u Srbiji i određeni strateški projekata i recimo, navedeno u knjizi, da jedan od velikih strateških projekata koji čeka Srbiju je projekat „Južni tok“.
Hoću da vam kažem da kada dolazite u situaciju da deo materije koji je obrađen u udžbenicima, a nije na određeni način klasično obrađen, već želimo da idemo u određen vid inovacija, onda možemo da dođemo do situacije da ti udžbenici zaista ne budu samo da zastarevaju, nego dolazite u situaciju da ono što je bilo aktuelno pre tri godine, više možda nije aktuelno. Na taj način dolazite u situaciju da negde deca treba da uče neke bespotrebne, da imaju bespotrebne informacije sa kojima ne znaju da se nose. Zbog toga nije loše što sada želite da uvedete jedan sistem od četiri godine osnovnog, informisanosti kada govorimo o udžbeniku o određenoj oblasti i što onda mogućnost te nadgradnje treba da ide iz oblasti elektronskih medija, odnosno da elektronska izdanja koja inače sada već idu uz svaki udžbenik treba da budu sastavni deo obaveznog kontakta nastavnog sredstva za rad i samih učenika.
Na kraju bih rekla da ono zbog čega smo rekli da je sticanje uopšte obrazovnih profila jako važno to je, a važno je uopšte za i ne samo ekonomiju, nego i uopšte razvoj cele države to je suštinski kontakt sa tržištem rada.
Postoji jedan projekat koji je Nemačka Razvojna agencija GIZ radila, a to je sa 500 srednjih škola koja kaže kolika je uopšte prihvatljivost obrazovnih profila u proteklih 10 godina kada govorimo uopšte o zanimanjima koja su aktuelna na tržištu rada u Srbiji.
Verujte mi da su tu poražavajući rezultati gde se pokazalo da upravo obrazovni sistem nije mnogo napredovao, a nije napredovao upravo zbog toga što nije izgradio nov sistem formiranja novih obrazovnih profila. Tako da je u službi za nezaposlene, znači, vi nemate obrazovne profile koje jednostavno privreda traži. To je ono na čemu treba što više raditi, što u stvari Zakonom o udžbenicima vi sada pokušavate da uvedete u jedan red i time da na određen način taj sistem vrednosti koji je doživeo potpuni obrt, zbog toga sve ono što je bilo aktuelno i atraktivno pre deset godina u smislu obrazovnih profila, danas recimo se pokazalo da imate veliki broj nezaposlenih i zahtevaju veliki sistem pre obuke i treninga da bi jednostavno našli i prihvatili sve ono što su zahtevi tržišta rada i novih profesija.
Mi se danas suočavamo i sa određenim prilivom stranih direktnih investicija. Znači, imamo otvaranje fabrika gde su inostrani, praktično vlasnici i imaju potrebu za radnom snagom iz Srbije. Ti profili upravo pokazuju na kom nivou obrazovanja Srbija bi trebala da se nalazi. Ako pođemo od toga da je uopšte procenat visoko obrazovnog kadra u Srbiji, gospodin Obradović, kaže da ono što se odnosi na, a često sam slušala vaše izlaganje gde kažu ako uzmemo ukupan procenta onih privatnih i državnih univerziteta je negde oko 15%, a ako uzmemo da je prosek u EU 30% onda to pokazuje da će zaista uopšte ovaj Zakon o udžbenicima biti velika potreba nama zbog toga što je procenta nepismenih ljudi u Srbiji veoma visok u odnosu na recimo razvijene države EU. Ako pođemo od toga da je u jednom Japanu svega 0,7% razlog za to je u stvari što je osnovno i srednje obrazovanje obavezno u Japanu. Iako će se to u jednom trenutku verovatno i u Srbiji desiti, da će država obavezati da i srednje obrazovanje bude obaveza svih mladih ljudi, onda dolazimo u situaciju da će udžbenici zaista i ta čitava paleta koja će se stvoriti sa velikim brojem izdavača biti potreba. Biti potreba u stvari da postoji jedan veliki milje, kako da kažem izbora tih mladih ljudi koji budu hteli da upisuju srednje škole, a kasnije i da idu na fakultete.
Pre svega, na kraju bih još htela da pomenem nešto što možda ima neke veze sa Zakonom o udžbenicima, ali mislim da će u budućnosti i Zavod za udžbenike i svi ostali izdavači ići u susret tome. To je što će u Srbiji biti sve veća potreba za tim neformalnim obrazovanje. Upravo je to ovo o čemu sam govorila. Znači, preobuka i neke vrste obuka koje će trebati posle određenog vida obrazovanja da svako ko želi da se bavi određenim poslom i da bude na tržištu rada zauvek prihvatljiv, trebati non stop da uči. Znači, to je ono sa čime danas suštinski, korak po korak izlazite sa ovim zakonskim predlozima i danu za glasanje kao i svi poslanici SNS ove predloge ćemo prihvatiti. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, kolege poslanici, danas imamo jedan set zakona koji obuhvata praktično nastavak reformskih zakona iz oblasti finansija i jedan deo koji se odnosi na ekonomske reforme i zakone koji su dugo najavljivani, a to je upravo ono što je obaveza ugovora sa MMF da napravimo jednu novu državnu upravu koja treba da bude efikasnija, koja treba praktično da pokaže da može da se nosi sa novim tendencijama, odnosno ono što je gospodin Vujović rekao, sa povlačenjem investicija treće generacije.
Kao država nismo spremni za sve ove promene koje inače postoje u EU i u svetu i jednostavno zbog velikog napretka i kada govorim o tehničko-tehnološkom smislu i u investicijama koje prate ta tehničko-tehnološka i razvoj u svetu, Srbija kao zemlja koja želi da bude članica EU onda mora na određeni način sa svojim zaposlenima u državnoj upravi da se adekvatno nosi sa svim tim.
Prvi zakon o kome smo dosta toga govorili i slušali, a koji je izazvao, da kažem, jednu polemiku i pokušaj da se na određeni drugačiji način zakon prikaže je Zakon o posebnim uslovima prodaje određenih nepokretnosti u svojini Republike Srbije. To je zakon koji govori o tome da daje mogućnost svim onim ljudima koji su zakupci u formalno-pravnom odnosu sa Direkcijom za imovinu Republike Srbije, da na osnovu zahteva za otkup otkupi, odnosno kupi po tržišnoj vrednosti svoju nekretninu. Da li je u pitanju stan ili je u pitanju poslovni prostor, potpuno je svejedno, ali treba reći da takvi ugovori postoje već dugo godina unazad. Znači, takvi ugovori su stari više desetina godina.
Ono što je dobro je što ne potpadaju konzularna predstavništva u sve to i ono što treba reći, a mislim da nije toliko poentirano, je to da je to državna imovina, da ljudi koji su stekli takve ugovore su obično radili u državnim institucijama. Njihovi šefovi i njihovi direktori i njihovi upravni odbori su na takve vidove ugovora jednostavno davali saglasnost, donosili kao jedan akt ili javnih preduzeća ili lokalnih ili državnih institucija i onda kao takav jednostavno su na taj način rešavali stambena pitanja državnih službenika. Takav je i zakon u tom domenu i postojao.
Sada, nakon toliko godina, možete da vidite da je bilo tu mnogih zloupotreba, tipa da većina tih ljudi koji nisu živeli u tim stanovima su mogli da daju na crno u zakup takvu vrstu nekretnina, što naravno, kada imate sada mogućnost otkupa na određeni način vi ustrojavate praktično ugovorni odnos između tih fizičkih lica i države.
Sa druge strane, ako ćemo da pričamo o izveštaju DRI, koji je inače u ovu Skupštinu došao 15. jula 2015. godine, o tome kako raspolaže država svojom imovinom u raspolaganju nepokretnosti u svojini RS videćete da je dala preporuke Vladi po neke četiri tačke i Republičkoj direkciji za imovinu kako da se ponaša upravo sa ovom imovinom. Na kraju, imaće ovakav vid zakona svoje ekonomske efekte. Sav novac koji će biti od prodaje nepokretnosti sliće se u budžet RS i samim tim, to će izvršiti procenu Republička uprava javnih prihoda zavisno od lokalnih samouprava u kojima se nalaze određene nekretnine, država će imati koristi.
Ono što je važno reći je da Predlog zakona o obavljanju plaćanja pravnih lica, preduzetnika i fizičkih lica predstavlja jedno uređenje koje smo do sada u platnom prometu imali, ali postoje određeni delovi samog procesa upravljanja platnim prometom koji nije bio obuhvaćen i ovim predlozima je tačno definisan.
Kada dolazimo do Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama, onda se tu ne bih složila sa nekim prethodnim govornicima koji su govorili da je ovakav zakon donesen na prečac, da se do sada nije nešto pokazao u praksi. Samo ću vas podsetiti da zakon koji je donesen prvi u ovoj skupštinskoj većini posle izbora 2012. godine je upravo bio Zakon o javnim nabavkama, da su posle toga usledili mnogi zakoni koji su se vezivali praktično za modernizaciju ovog postupka. To je pre svega Zakon o uzbunjivačima, zatim Nacionalna strategija za borbu protiv korupcije koja je od 2013. godine do 2018. godine usvojena prošle godine i na kraju dolazimo do onog najvažnijeg trećeg nacrta – Akcionog plana za pregovore za Poglavlje 23 koji je jako vezan za Direktivu 24 EU koja je usvojena prošle godine.
Znači, mi smo u obavezi da menjamo ovaj zakon. Zašto? Upravo zbog toga što otvaramo pregovore. Mi se nadamo da će to Poglavlje 3 biti otvoreno. Prema tome, moramo da usaglasimo te direktive sa našim postupkom koji se odnosi na zakonodavstvo u oblasti javnih nabavki i tu će mnogo toga jednostavno se pokazati da je dobro što je ovakav zakon donet 2012. godine, da sve ono što su bili loši pokazatelji ovog zakona pada.
Pre svega, imali ste 17% učešće malih nabavki u ukupnim javnim nabavkama 2013. godine, a 2014. godine su se sveli na 8%. Čuli smo ovde da je sam postupak i proces ugovaranja pao sa 28% na 5% koji je praktično evropski standard.
Ono što je bitno reći to je da ćete sada imati jedan portal koji neće biti samo portal za objavljivanje javnih nabavki, nego će se ponude davati preko tog portala, nego će plan javnih nabavki biti objavljen na tom portalu.
Znači, svima će biti dostupno šta koja institucija planira da nabavlja. Dakle, vi jednostavno dobavljače spremate za ovakve postupke. Znači, ta transparentnost treba da se pokaže u punom svom kapacitetu.
Ono što je bitno, je to da do sada nije korišćen u Srbiji taj instrument okvirnog sporazuma, koji je karakterističan za otvorene postupke i restriktivne postupke. Znači, on je vezan za velike javne nabavke. Sada će se praktično sa ovim instrumentima i ovim zakonskim rešenjima potpuno otvoriti.
Na kraju, treba reći da što se tiče Zakona o javnim nabavkama, on će sigurno dati svoje dobre pokazatelje i posledice ovog usvajanja, a to je pogotovo kada pričamo o primeni ove direktive, obrazovanje, zdravstvo, kultura, koja jednostavno neće dozvoliti da više po šest meseci, samo zbog toga što je određeni dobavljači koji nisu zadovoljni određenim postupkom javne nabavki, nisu zadovoljni što su čak bili skuplji, a nisu pobedili na tenderu, jednostavno ulaganjem žalbi odlažu sam završetak postupka javne nabavke.
Ono što je važno još da se kaže, jeste da ovaj set zakona koji se odnosi na izmene i dopune Zakona o javnom dugu treba pozdraviti, zato što se limitira princip koji je do sada važio kada govorimo o garancijama javnih preduzeća. Pre svega zbog toga što smanjujete tu rashodnu stranu i ukida se taj termin kontragarancija, koji je praktično, ja mislim, relikt prošlosti iz onog zakona dok je postojala još zajednička država Srbija i Crna Gora, pa je Srbija davala kontragarancije za određene mere garancije kada su u pitanju javna preduzeća, pa čak i neke državne institucije koje su bile pola preduzeće, a pola državne kompanije.
Ono što još treba nagovestiti, jeste da sa ovim predlogom zakona, kojim se govori o rokovima izmirenja novčanih tokova, za 60 dana vi uvodite jednu stabilnost i sigurnost svih onih koji žele sa državom. Mi smo do 2012. godine potpuno imali jednu ankcioznu sliku o strane dobavljača. Prvo, niko nije hteo zbog lošeg Zakona o javnim nabavkama više da se javlja na konkurse o javnim nabavkama. Drugo, jednostavno nisu imali poverenja u državu da će ikada biti isplaćeni do kraja njihovi ugovori. Zbog toga ste vi otprilike, kada su u pitanju javne nabavke, imali jednog, dva, eventualno tri dobavljača koji se javljaju, a najčešće jednog. Zbog toga su mnogi postupci javnih nabavki bili unapred obarani. Stoga je ova sigurnost od isplate od 60 dana, do sada smo imali 45 dana kao obavezu, a otprilike bilo je nekih zahteva da to bude 90, neka mera da je dva meseca rok u kojem država treba da izmiri svoje obaveze, a na osnovu kasnije izveštaja koji postoje u odnosu na komisije koje će utvrditi da li je zaista posao završen potpuno optimalan.
Na kraju treba reći, što se tiče ugovora o finansijskom produžavanju uopšte projekata koji se odnose na Klinički centar, fazu A i B za 2019. godinu, da je to potpuno u skladu sa tim da projekte zaista ne treba završavati ad hok, nego treba raditi onoliko koliko treba da bude povlačenje u smislu radova. Znači, ne treba avansno plaćati ono što nije završeno, nego jednostavno treba zaista to terminiranje projektnog finansiranja da bude u roku kako je definisan projektom. Ovo odlaganje tog roka do 2012. godine ja vidim samo kao nešto što pokazuje jednu odgovornost i stabilnost ka izvršenju ovakvih važnih projekata kao što je rekonstrukcija Kliničkog centra.
Na kraju dolazimo do ova dva zakona koja su vezana za Ministarstvo za državnu i lokalnu samoupravu. Kada govorimo o načinu određivanja za broj zaposlenih u javnom sektoru, onda treba reći da se praktično sada definišu jasni kriterijumi koji će se odnositi na posao u javnom sektoru. Svi su ranije trčali da se zaposle u javnom sektoru, ali sada kada vi dođete u situaciju da treba da imate određenu stručnu spremu, sa određenim zanimanjima za određeno radno mesto, sa određenom praksom ili radnim iskustvom za to radno mesto, i kada dođete u situaciju da treba svaki od poslodavaca, a to govorim i za lokalne samouprave, znači predsednici opština i načelnici lokalnih samouprava da treba da izaberu sposobne ljude sa kojima će moći da danas-sutra da rade, a pri tome su stisnuti sa brojem ljudi i onim okvirom para u vezi plata, onda će se sigurno birati najbolji. Zaustaviće se praktično taj deo koji je bio neka praksa da se zapošljavaju po nekoj partijskoj liniji, a čuli smo da ne samo zapošljavanje, nego da su i javne nabavke išle u tom smeru. Sada jednostavno to nije moguće. Srpska napredna stranka je donela odluku da je zaustavila ta partijska zapošljavanja, a sada racionalizacijom i programom optimizacije radnih mesta dobićete adekvatnu organizacionu strukturu kada govorimo o zaposlenima.
Dakle, treba reći da je to jedan proces. Treba reći da kada se govori o 8923 zaposlena u javnom sektoru u ovoj godini, treba apostrofirati da 3008 radnika idu prirodnim odlivom u penzije, odnosno ostaju praktično ta radna mesta u tom sistemu racionalizacije i optimizacije, a da ovaj broj koji obuhvata i tehnološki višak i onaj deo koji se odnosi na otkaze, odnosno otpremnine koje su definisane kolektivnim ugovorima, a neki će biti i određenim podzakonskim aktima kada govorimo o otpremninama, onda treba reći da se u tom planu podrazumeva jedan broj – 1353, koji treba da budu zaposleni u određenim sistemima, zbog toga što ne smemo dozvoliti da stručni ljudi odlaze iz državne uprave.
Pogotovo kada govorimo o tome da postoji tih 493.508 zaposlenih ukupno, da je pola od toga u republičkim organima, a pola toga u lokalnim samoupravama, kada govorimo o sektorima koji su u državnoj upravi negde u višku, a to su zdravstvo, prosveta, MUP i Vojska Srbije, onda govorimo najviše o određenom administrativnom delu zaposlenih. Kada govorimo o tome da neka mesta kojima je izuzetno potrebna struka, što imamo običaj da kažemo da su stručni ljudi uvek tu u manjku, a pogotovo kada govorimo, recimo, o lekarima, kada vi govorite o određenim mestima koja su vezana za određene sofisticirane delove medicine i rad zdravstvenih ustanova, onda treba biti jako pažljiv kada govorimo praktično o tom spisku ljudi koji bi trebali da uzmu naknade ili da uzmu otpremnine.
Na kraju, kada govorimo o ovom Predlogu zakona o registru, treba pohvaliti da najzad posle 20 i nešto godina Srbija treba da dobije registar svih zaposlenih u javnim finansijama, tako da nazovem, zato što su svi oni praktično na budžetu Republike Srbije. Znači da taj deo koji se odnosi na registar zaposlenih obuhvata i izabrana lica, a tu su i poslanici i odbornici skupština opština i gradova i pokrajina. Prema tome, imamo i imenovana lica, sva ona koja se odnose na izvršni deo vlasti, kao i sva ona koja se odnose na postavljena i angažovana lica. Najzad ćemo znati ko je u kom statusu, da li je neko u privremenom statusu, da li je na određeno, da li je na neodređeno. Tačno ćemo znati na tom spisku koliki je taj obim bruto i neto plata. Na kraju krajeva, znaćete tačno u budžetu kolika su ta sredstva.
Do sada smo stalno lutali i stalno govorili da li je to sve ukupno sa zdravstvom i prosvetom, da li je to zajedno sa javnim preduzećima 780.000, da li je nešto manje, da li je nešto više itd, ali sada ćemo tačno imati taj registar na osnovu kojeg će jednostavno država vršiti kontrolu upravo paralelno sa ovim kada govorimo o racionalizaciji radnih mesta, a to će važiti ne samo za zaposlene u lokalnim samoupravama, već i za političare, jer pred nama su i usvajanje statuta glavnih gradova, a pred nama je i promena praktično Zakona o izbornom zakonu. Znači, mnoge stvari će se ovde menjati u Srbiji.
Prema tome, svi segmenti društva, i oni koji praktično povlače finansijska sredstva iz budžeta, menja će se i to je ono što je dobro. Država će postati sve efikasnija, racionalnija i time suštinski kada imate na jednoj strani otvaranje i priliv stranih direktnih investicija i novih radnih mesta jačate privatni sektor, praktično racionalizujete i optimizujete državni sektor, dolazite do praktično tog ekonomskog rasta i razvoja, o kome jednostavno nismo mogli da razmišljamo proteklih sigurno deset godina.
Zahvaljujem se svima što ste pokušali na adekvatan način da obrazložite ove predloge zakona, s obzirom da postoji u javnosti potpuno nerazumevanje šta znači racionalizacija javnih mesta u državnoj upravi i što postoje praktično oni ljudi koji pokušavaju sa neadekvatnim obrazloženjima da plaše zaposlene u javnom sektoru. Jednostavno, svi smo okruženi određenim promenama i sistema funkcionisanja, kako privatnih preduzeća, tako i državnih, tako i državne uprave i svi treba praktično tim promenama, ne samo da se prilagodimo, nego da odgovorimo na adekvatan način.
Dobro je što ste spomenuli da će biti novih edukacija, preorijentacija, u smislu struke, obuka, jer mislim da jedino tim učenjem suštinski mi možemo da napredujemo i kao državna uprava i kao država, da možemo da sprovodimo te strateške projekte o kojima jednostavno ima interesovanja da se ovde gradi, to je ono što nama treba da donese neku novu vrednost, neka nova radna mesta u privatnom sektoru.
U danu za glasanje, ovaj set zakona sigurno će biti podržan od SNS. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, kada smo već počeli da govorimo o gradnji i o rezultatima do 2012. godine onda ne treba da zaboravimo da sve ovo o čemu pričamo je praktično rezultat potrošnje budžeta Srbije. Znači, nisu izgrađeni objekti do 2012. godine u okviru privatnog sektora u vidu stranih direktnih investicija, nego u vidu budžeta Srbije, odnosno od para građana Srbije i to je osnovna razlika u konceptu koji danas SNS želi na određeni način da i svim onim domaćim i stranim investitorima i građanima Srbije, koji će ući u postupak konverzije, prenese jednu poruku da privatni sektor mora da se ojača.
Ako govorimo o privatnom sektoru, onda je sigurno kada govorimo o stranim direktnim investicijama pitanje izgradnje objekata, odnosno dobijanja građevinskog zemljišta da mora da bude po određenim pravilima.
Pokušala sam da izvedem jednu genezu recimo na primeru „Del real“, firme koju je osnovao holding, gospodin Mišković, koji je 2009. godine planom detaljne regulacije Bloka 53 dao predlog za 15,9 hektara zemljišta u izgradi tzv. grada koji je bio za potrebe tadašnje Univerzijade koja se naravno finansirala iz budžeta i od 2009. godine Zakonom o planiranju i izgradnji suštinski za ovaj objekat i ovo zemljište je država, odnosno Grad sa svojim aktima uveo određenu konverziju koja do dan danas nije imala određene naknade.
Samim tim, 2010. godine se podnosi izveštaj, odnosno zahtev Skupštini Grada i Republici Srbiji za izvršenje konverzije na osnovu tadašnjeg zakona koji je donesen godinu dana pre i Uredbe koja je važila, ali interesantno je da tu procenu tržišne vrednosti Republička uprava javnih prihoda nije izvršila. Rešenje koje je dao tadašnji Sekretarijat za imovinsko-pravne odnose Grada Beograda pokazao je suštinski da nije bio u stanju da izvrši to procenu, jer taj vruć krompir niko nije hteo sebi da stavi u ruke i da rešava.
Zbog toga se našlo jedno solomonsko rešenje i naravno tako rade ljudi koji imaju uticaj i koji vode Vladu umesto političara. Našli su rešenje da određena strana kompanija koja je licencirana i može da veštači tako nešto pod nazivom „King stordž“ je procenila da treba tih 15,9 hektara platiti 50 evra po kvadratnom metru. Naravno, kada nemate uopšte pravila igre, kada nemate zakon, kada nemate uopšte proceduru kako se vrši konverzija da bilo koju cenu kada stavite ona jednostavno nije na adekvatan način urađena i ono što se pokazalo to je da je Agencija za borbu protiv korupcije, na čelu sa Vericom Barać, zaista animirala javnost i medije da se iza očiju javnosti vrši na određeni način konverzija zemljišta za ovaj objekat. Zbog toga je rešenje i žalbu podneo i gradski i republički pravobranilac, koji je rekao da se mora izvršiti ponovo procena tržišne vrednosti ovog zemljišta.
Novu procenu je ponovo radila ista kuća koja nije htela da odustane od tih 50 evra po kvadratnom metru. Zatim je Republička uprava javnih prihoda 2012. godine kada se već približavaju izbori odbila ovako nešto. Za to vreme se ušlo već u izgradnju objekta. Za to vreme zakon je govorio – ko izgradi objekat, to zemljište pripada tom objektu. Znači, samim tim više ne pričamo o 15,9 hektara nego o mnogo manjem zemljištu. Za to vreme dolazimo do toga da Republička uprava javnih prihoda sama procenjuje tu cenu kvadrata od 75 evra po kvadratnom metru.
Ono što je interesantno, a to je da u tom trenutku pristaje „Del real“ kao kompanija zbog toga što je sklopila ugovor sa „Bauhausom“ o izgradnji određenog objekta i onog trenutka kada se oseća jakom kao kompanija znači da može da pregovara sa državom, ona jednostavno želi da unese jednu protiv tužbu, a to je da taj ugovor će biti porušen ili da ima mogućnost naplate štete od strane države zbog toga što nije završen ovaj deo procesa.
Znate šta, dolazite u situaciju da vam je zakon omogućio da vam maltene država duguje pare a da vi nijedan dinar niste uložili u to zemljište koje vam je država dala gotovo gratis. Znači, to su primeri kako je funkcionisao Zakon o konverziji, kako je funkcionisao Zakon o planiranju i izgradnji do 2012. godine. Da ne pričamo o tome kako je „Luka Beograd“ sa 70 hektara i 50.000 kvadratnih metara kroz proces privatizacije došla u ruke određenih ljudi koji su u centru moći i koji su pokušali da kroz određene studije Generalnog urbanističkog plana o tome da se izmešta transport teški iz centra grada uradio u stvari detaljnu regulaciju koja je koštala milion evra, na kraju krajeva, i o trošku države, a samim tim i ovo što bi trebalo suštinski da bude zemljište po prvoj kategoriji, kao što vidimo, u centru grada, oni imaju i najveću cenu, suštinski dobijate kroz postupak privatizacije, a sada i stečaja kroz određenu prodaju stečajne mase dobijate gotovo za tri do pet puta manju i to je ono zbog čega današnji zakon mora da se nađe na dnevnom redu.
Ono što je dobro je to što ovim zakonom treba da okončate vlasničku transformaciju i da jednostavno kroz ovaj vid zakonskih rešenja dođemo do toga da se zna šta je svojina. Danas je u stvari najveći problem u Srbiji šta je javna svojina, a šta je privatna svojina, pogotovo ako znamo da postupci ni privatizacije ni stečaja nisu bili završeni do 2012. godine i zato uvek treba pričati o prošlosti. Oni koji se stide svoje prošlosti ne mogu da razmišljaju o budućnosti, a mi se toga ne stidimo i uvek ćemo da pričamo o prošlosti, ma čija da je, ali ćemo uvek da se uhvatimo u koštac i da rešavamo takve probleme. Zbog toga je vrlo važno da ovakvim zakonom treba da se unapredi investiranje. Znači, pre svega onaj deo koji i SNS potencira, a to su investicije privatnog sektora, čime suštinski uvodimo u red i ono što se zove imovina, a imovina je vrlo bitna jer ona za državu Srbiju predstavlja osnov za naplatu poreza, odnosno za punjenje budžeta. Takvi problemi koji postoje vidimo da su i u Beogradu, i u gradskim opštinama, i u lokalnim samoupravama.
Očito postoji i klasifikacija zemljišta i klasifikacija onih ekonomskih indeksa koji su kroz regionalni razvoj definisani. Potpuno stojim na tom stanovištu koji ste predložili kroz ovaj zakon, a to je da jednostavno Zakon o regionalnom razvoju treba suštinski da pomogne svemu ovome, jer ti indeksi, ukoliko želimo da idemo i ka evropskim integracijama, mi moramo da se usaglašavamo sa njihovim shvatanjima šta su to na određen način ekonomski pokazatelji regionalnog razvoja, pa samim tim i cena zemljišta koja se odnosi na lokalne samouprave suštinski treba da se zajedno rešava sa ovim pitanjima.
Ono što je jako dobro, jeste što ste uradili ovu ekonomsku analizu svih 137 lokalnih samouprava, iako ih ima 167. Zašto? Zato što ste ovim pokazali da oni koji se zalažu suštinsku decentralizaciju nisu imali hrabrosti do 2012. godine da jednostavno to prepuste lokalnim samoupravama da rade i zbog toga su rekli – ajmo Republička uprava javnih prihoda da radi određenu procenu, pa ako ne, naći ćemo mi stranca to da veštači, nego sada jednostavno dajte da se taj posao zaista završava tamo gde je investitorima najbliže. Prva adresa na određenom zemljištu u određenoj lokalnoj samoupravi je upravo ta jedinica Republičke uprave javnih prihoda za određeni grad ili opštinu. To je ono što je vrlo važno, da je ovo osnov na osnovu čega će se puniti budžet.
Dobro je što raspodela ovih finansijskih sredstava podrazumeva onaj deo finansija koje će imati Agencija za restituciju. Što ovaj zakon ne obuhvata to? Zbog toga što je mnogo problema u završavanju tog postupka. Zašto? Do kraja ove godine praktično svi oni koji su podneli zahteve trebali bi da dobiju određena rešenja. Sa tim rešenjima vi ćete nekako dobiti jasniju sliku šta je to što će zaista moći u naturi da se vrati. Kada se vrati, onda država neće imati obavezu da plaća određena finansijska sredstva iz budžeta. Šta je to što će morati u vidu finansijskih sredstava da se isplaćuje podnosiocima zahteva? Postoji neka ideja da će u budućnosti zaista i MMF i određene međunarodne institucije priskočiti u pomoć da se određena sredstva daju ljudima koji su podnosioci zahteva i ispoštuju ta rešenja, ali dobro je što ćete vi na osnovu ovoga i na osnovu ovakvih prihoda pomoći da ti indeksi budu veći, s obzirom da postoji jedna kvota što se tiče restitucije finansijskih sredstava i govori se o neke dve milijarde evra i ona treba da se podeli procentualno onoliko koliko tih rešenja bude završeno. Kada se sa tim indeksom podeli, to sigurno neće biti onoliko koliko bi trebala da bude tržišna vrednost sada u ovom trenutku. Zbog toga je jako dobro što ćete vi na osnovu ovih prihoda ljudima koji su u postupku restitucije ipak negde pomoći da ta cena zemljišta ne bude baš toliko mala.
Na kraju bih rekla da ovo sve što smo do sada imali kao predlog, a u načelnoj raspravi mislim da je to dovoljno, da oni koji su do sada imali prilike da kroz proces privatizacije i stečaja kupe za jeftine pare atraktivne lokacije kroz preduzeća i kroz kapital preduzeća, koji nisu hteli uopšte tim poslom dalje da se bave, nego su ih kupovali samo zbog zemljišta, najzad na određen način ta neka pravda kroz nove zahteve i kroz novu cenu procene ipak će doći na red.
Ono što treba uzeti u obzir, ono što je i moj kolega rekao, tačno je da su neki ljudi ulagali, ali tačno je i da veliki broj investitora, odnosno kupaca takvog zemljišta, nije uložilo adekvatnu cenu tog zemljišta, a izgradili su posle toga objekte i dobili su lokacije izgrađenog stambenog prostora sa velikim cenama kvadrata. Mislim da negde na taj način, barem kada govorimo o tim parcelama, oni delovi oko koji se koriste kao određeni pomoćni objekti, a neće biti uzeti u ovom delu pod izgrađenim objektom, treba da plate tu određenu cenu. Sve ono što su do sada plaćali neka dokažu. To bi trebalo da se uzme u obzir, ali ono što je jako bitno, jeste da pravo i pravda danas treba što više da se na određeni način približe. Na kraju krajeva, postoji zahvalnost i ministarstva i nadležnog odbora da su našli Naleda koji je dao predloge kroz Ekonomski kokus da se sve anomalije u društvu i svi problemi koji su predstavljali nepravdu za mnoge na neki način isprave.
U Danu za glasanje ovaj predlog zakona i ovakva rešenja koja ste predložili kao ministar sigurno ćemo podržati. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, poštovani ministri, kolege poslanici, danas izmene i dopune Zakona o hipoteci praktično treba da uvedu jedan jasan red, pre svega na tržištu ne samo nekretnina, nego na tržištu plasmana banaka kojima je cilj još od 2005. i 2006. godine, kada je bila jedna velika ekspanzija uopšte plasmana finansijskih sredstava od strane banaka prema stanovništvu, gde se prošlost pokazala da jednostavno postoji nešto što se kaže isključivi interes za profitom, bez obzira na odnose sa državom i bez obzira na odnose sa građanima Srbije.
Kada danas neko priča o Hrvatskoj i o tome da su dospeli krediti i da, jednostavno, dolazi do uzimanja velike količine nekretnina, onda se negde prenebregava činjenica da u Hrvatskoj nikada nije postojao kreditni biro i da su banke davale kredite, bez obzira na činjenicu kolika je zaduženost građana. Ta situacija nije bila u Srbiji i to je jedan od činilaca koji pokazuje da postoji mogućnost da se sredi situacija na tržištu, pogotovo kada su u pitanju hipoteke za kredite, stambene kredite, koje najviše pogađaju građane Srbije.
Početak celog tog ciklusa, znači, krenuo je od 2005, 2006. godine, kada je i tržište nekretnina funkcionisalo na jedan potpuno drugačiji način nego sada, kada je od strane određenih država u regionu u našem komšiluku došlo je do velikog priliva određenog kapitala, kada je ovde na tržištu nekretnina, praktično zbog te ekspanzije keša, odnosno finansijskih sredstava, i cena kvadrata bila veća nego uopšte kada pričamo o tržištu nekretnina i država i članica Evropske unije.
Ali, ono što treba reći je da su to bile godine 2006, 2007, 2008, 2009. i 2010, koje su pokazale da se hipotekama jako lepo trgovalo i koristilo kao instrument privatizacije preduzeća u kojima se hipoteka davala za kredite tadašnjim kupcima, čak i za državnu imovinu, što je, naravno, bilo potpuno nelegalno. Zbog toga danas mi imamo određene sudske sporove kao što su Nibens Group, gde se pokazalo da su određeni centri moći bili u mogućnosti da podignu kredite sa hipotekama koje su bile za 20% veće od vrednosti određene nekretnine, ali građani Srbije su plaćali 60% veću hipoteku.
Prema tome, treba biti realan. Neko je dopuštao bankama da se tako ponašaju prema građanima Srbije, a isto tako je štedeo neke centre moći, neke firme, kompanije, holding kompanije, koje su mogle da podižu kredite čak na državnoj imovini, ali su i neki centri moći i pojedinci imali mogućnost da donesu velike količine živog novca, zarađenog na volšeban način, pa čak iz sive ekonomije, pa čak i iz određenih procesa koje smo mi nazvali koruptivnim aktivnostima, koji su stavljali u banku i podizali određene lombardne kredite na osnovu, praktično, garancije keša, kupujući nekretnine za koje se takođe obračunavala hipoteka svega 20% veća, dok su građani plaćali 40%, 60% veću hipoteku. Na taj način, jednostavno, nije postojao nikakav red po kome i na koji način, koja banka je, praktično, uspostavljala određenu hipoteku kao meru garancije, i ne samo to, nego i kamatnu stopu koja je rasla na određeni način i usklađivala se sa onim što se dešavalo na tržištu kapitala i evra i švajcarskog franka.
Prema tome, građani Srbije u to vreme su bili opterećeni po dva osnova. Znači, ne možete po dva osnova opterećivati klijente koji su uzimali kredite, a pogotovo kada govorimo o stambenim kreditima. Ne možete podizati kamatu i usklađivati je sa tržištem kapitala evra i švajcarskog franka na Londonskoj berzi ili na evropskoj berzi i ne možete onda podizati kamatnu stopu koja se odnosi na veću hipoteku. To, jednostavno, po zakonu i sada se vode sudski sporovi koji se donose u korist građana, a na štetu banaka jer to nije bilo moguće raditi, a banke to nisu mogle da rade ukoliko nisu imale podršku Narodne banke Srbije, Ministarstva finansija i Vlade Republike Srbije koje su vladale u to vreme.
Prema tome, ovo sada što se dešava je praktično posledica tadašnjih odluka neodgovornih vlada, neodgovornih stranaka koje su vodile tadašnju i monetarnu politiku i kreditnu politiku i ekonomsku politiku države. Ono što se sada pokušava urediti je upravo sistem uređenja hipoteka.
Drugi deo, kada govorimo uopšte o ovim izmenama i dopunama, treba da pokaže da treba da se definiše odnos i prema drugim zakonskim rešenjima. Ta zakonska rešenja, do sada smo imali pre svega Zakon o javnom beležništvu, zatim zakon koji se odnosi na katastar, premer i katastarske nepokretnosti i zakoni koji su vezani upravo za ove sudske sporove o kojima sam govorila. Zbog toga sada kada ulazite u nove kreditne aranžmane treba dati mogućnost da se banke sa određenim poveriocima i dužnicima dogovore direktno van sudskih postupaka. To treba zaista podržati zato što nijedna banka ne voli da uzme hipoteku i stan jer tržište nekretnina je uspavano i nema kome da pretvori u kapital tu nekretninu. Zbog toga je ovo na neki način sistem kako ćete otkočiti suštinski i tržište nekretnina, ali to je i jedna reforma uopšte pitanja hipoteke, kao društvena promena. Zašto? Zato što menjamo suštinski i svest naroda o tome, ako uzimate kredit, jednostavno, morate sedam puta da gledate da biste jednom presekli i odabrali sistem na koji ćete vršiti otplatu kredita, ali i uzimati kredite za određenu nekretninu.
Ono što je bitno, da se poštuju ta načela koja su vrlo važna, o kojima su i moje koleginice govorile, prava prvenstva naplate, kada su u pitanju naplate potraživanja, ali je bitno i reći da je definisan redosled izmirenja i rok u kome ceo postupak i proces treba da se završi.
Treba reći da sam cilj donošenja ovog zakona i rezultate uopšte možete da posmatrate i sa stanovišta banke, ali i sa stanovišta privrednih subjekata i preduzetnika, ne samo građana.
Kada govorimo o preduzetnicima i o privrednim subjektima, onda treba reći da olakšavanje mogućnosti da banke na određen način reše svoja potraživanja sa bankama će doprineti tome da najzad profunkcionišu i ubrzaju se određene privredne aktivnosti, a samim tim i da zaposleni u tim malim i srednjim preduzećima, najviše govorim ovde o privatnom sektoru jer privatan sektor zaista treba na određeni način i ekonomski podržati i ojačati, onda govorimo o tome – olakšaćemo njihovo funkcionisanje na tržištu, ali i zaposlene koji se nalaze u tim preduzećima osigurati za svoj posao, za svoje plate koje u budućnosti treba da primaju. Svako od njih je, na kraju krajeva, negde zadužen kreditno i time osiguravate jednu finansijsku bezbednost svih tih ljudi koji rade u privatnom sektoru.
Kada govorimo o javnom sektoru i uopšte o hipotekama, onda dolazimo do toga da je to u prošlosti bio jedan od načina funkcionisanja kompletne privrede. Vi ste imali tada i to budžetsko poslovanje. Praktično vam je ceo budžet kreiralo dve-tri kompanije koje su se suštinski dogovarale sa premijerima određenih vlada, sa ministrima finansija kako to treba da izgleda i imali ste suštinski rad banaka i Narodne banke koji su morali tome da se povinuju. Sada, jednostavno, kada ste uspostavili tržište sa određenim ekonomskim reformama, vi dolazite u situaciju da morate i da otkočite sistem funkcionisanja hipoteka.
Ono što je dobro, to je da na krajnje transparentan način funkcioniše i završava taj postupak definisanja dužničko-poverilačkih odnosa i uopšte pregovora i sa privrednim subjektima i sa građanima Srbije i što imate preciziranje svih opomena na koji način suštinski vi jačate odnos između samih aktera u postupku uspostavljanja hipoteke, uopšte kreditiranja, ali dolazite do toga da ovaj zakon treba da osavremeni funkcionisanje uopšte procesa obezbeđenja boljeg rejtinga i banaka, ali i same privrede.
Time postižete i bolje mogućnosti da mala i srednja preduzeća, koja budu htela da otvore nove proizvodne kapacitete, imaće bolju mogućnost obuhvatanja, kada je u pitanju saradnja, ne samo sa našim domaćim bankama, već i stranim bankama i onima koji se odnose na međunarodne institucije. Tako da danas vi imate Evropsku investicionu banku, Evropsku banku za obnovu i razvoj, koja je jednostavno, globalno posmatra ovo tržište i u koliko postoji ujedinjenost malih i srednjih preduzeća za podizanje određenih kredita, u određenoj branši ona je potpuno otvorena da daje takve kreditne mogućnosti, ali sa smanjenim kamatnim stopama i ovaj princip koji ste uveli izmenom i dopunom Zakona o hipoteci treba suštinski da dovede na taj nivo koji je mogućnost i uzimanje kredita i od strane, recimo, drugih država.
Tako da naša mala i srednja preduzeća, a i strani i domaći investitori pod istim uslovima treba suštinski da daju te mere i garancije. Te mere i garancije, naravno u prošlosti su se pokazali da su negde potpuno ugušili privredu. Sada na određeni način vi to želite da pustite da tržište funkcioniše. Samim tim i tržište nekretnina kome treba jako puno vremena da bi počelo da funkcioniše u ovom trenutku kada imate ovakav predlog zakonskog rešenja, jednostavno će moći i građevinsku industriju na određeni način da pokrene, samim tim neće te više imati veliki broj fizičkih lica koji će zidati velike objekte preko 800 kvadrata i davati hipoteke za određene placeve i ne plaćati porez državi za izgradnju takvih objekata, nego ćete imati jednostavno privredna društva, preduzetnike gde ćete samim tim naplatom PDV-a država imati više koristi, ali i svaki pojedinca u sistemu gradnje, jer će biti sve koliko toliko kontrolisano na određeni način ne samo od strane Republičke uprave javnih prihoda, nego od strane i dobavljača koji će imati interesa da ulažu i u nove građevinske materijale i samim tim ulaziti u sistem PDV-a.
Tako da ovim, kao što vidite, imate mogućnost otvaranja novih radih mesta. Zbog toga ovaj Zakon ima višeznačne koristi za mnoge sektore i samim tim i građani Srbije imaće, velike probleme koji će lakše prevazilaziti u odnosu sa bankama, jer i banke će biti na određeni način dovedene u situaciju da će morati da pregovaraju direktno sa građanima koji su korisnici kredita, da neće moći baš tako da naplaćuju kamatne stope po dva osnova i samim tim ćete rasteretiti sudove koji su sada zatrpani sudskim sporovima.
U danu za glasanje SNS i poslanici i moje poslaničke grupe podržaće ovakav Predlog zakona. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, da bi malo uozbiljili raspravu i razgovarali o tome da Predlog zakona danas praktično donosi jedan mehanizam i rešenje kako treba reformisati proces privatizacije medija u Srbiji.
Ne možemo a da se ne osvrnemo u prošlost. Zato što analizom prošlosti mi možemo jedino na kvalitetan način da kreiramo budućnost. Svako kome smeta analiza prošlosti pokazuje jednu veliku neodgovornost, bez obzira da li se nalazi u opoziciji ili poziciji.
Prema tome, o prošlosti moramo da razgovaramo, moramo da razgovaramo u političkom smislu da je prethodna vlast imala jedan drugi koncept uređivanja medijskog prostora. Apriori se zalagala za evropske direktive, ali nikada ih nije sprovela, zato je našla način da napravi jednu „dajrekt mediju“, jednu kuću koja će biti suštinski savetodavac svih državnih, privatnih medija, koja će finansirati kroz određene projekte. Na taj način će vršiti jedan politički uticaj od strane DS i tako uvesti jedan medijski mrak.
Sada kada dolazite u situaciju da morate da uvedete evropske direktive i jednostavno da uvedete nov set medijskih zakona koji je ova Vlada u saradnji sa EU donela i ovaj parlament to izglasao, dolazite u situaciju da zaista morate da obezbedite konkurenciju i tržišnu utakmicu, osnov da svi sa pozicije privatnog sektora i vlasništva u medijima imaju jednake šanse da se izbore na tržištu kapitala.
To je teško, ne samo kod reforme medijskih zakona, uopšte i medija i sredstava javnih informisanja. To je teško uopšte, ta tržišna utakmica za sve vrste delatnosti i za sve oblasti. Ali, u medijima je negde specifičnost veća zbog toga što su navike našeg naroda uopšte kada govorimo o odnosu sa medijima i novinarima ostale stare. Te navike govore o tome da je negde mnogo lakše uvek imati medije koji se finansiraju od strane budžeta i da odluke koje se donose se uvek pozivaju na one koji vrše vlast, a to je ono što je u stvari potreba sadašnjim setom zakona, da menjamo svest o tome kako treba da izgleda suštinski vlasnička struktura medija, odnosno kako privatni vlasnici treba da se ponašaju, pogotovo kada imaju u svom vlasništvu pisane i štampane medije.
Ono sa kog aspekta sam želela da govorim o zakonu je upravo Zakon o privatizaciji, koji je bio predmet rada Odbora za privredu, regionalni razvoj, turizam i energetiku i Agencije za privatizaciju jednom u tri meseca i podnosi izveštaj o radu i ono što smo imali prilike da čujemo i od direktora Agencije, a to je da zaista postoje veliki problemi što se tiče uopšte procesa privatizacije. Upravo zbog toga što Vlada na krajnje odgovoran način gleda da što odgovornije obavi ceo taj postupak.
Odgovornije u smislu da jednostavno postupke koje treba da sprovede sprovodi u određenim zakonski propisanim rokovima. Tako i ovaj rok suštinski nije mogao da se sprovede upravo zbog te navike naših naroda, a pogotovo onih u medijima da prvo nisu završili izveštaje koji se odnose na procenu kapitala. To je ono što nije dostavljeno Agenciji za privatizaciju u roku. Svi mediji su znali da to treba da urade, ali to nisu uradili. Uvek negde čekamo taj zadnji rok. To nije slučaj samo sa televizijom, to je slučaj sa svim privrednim subjektima, društvenim preduzećima koja su u postupku privatizacije.
Kada sam govorila imala sam određena pitanja i od strane lokalnih televizija u Srbiji kada sam putovala proteklih mesec dana, uvek su bili zainteresovani za to pitanje da li će Vlada i da li će ministarstvo i da li će Agencija sprovesti zakon? Rekla sam – Vlada, ministarstvo i Agencija će naći mehanizme na koje će ukazati da sprovede to u zakonskom roku. Onog trenutka kada su videli da tih 74 medijske kuće nisu sprovele ono što je bila njihova obaveza, sigurno je da je jedini način bio da se kroz ovo zakonsko rešenje produži taj rok, da se da jedna dodatna mogućnost da se završi taj postupak.
Na kraju krajeva, u tom produžetku roka 2000 ljudi će na određeni način iznaći mogućnost i napraviti ako treba i određene planove kako da iznađe načine i strateška partnerstva da bi olakšalo i Agenciji za privatizaciju i ministarstvu da nađu strateške partnere sa kojima će na određenim konkursima koji se budu raspisivali pronaći način da funkcionišu dalje.
Ono što smo imali prilike da čujemo u raspravi, to je, od strane opozicionih stranaka, da jednostavni oni smatraju da taj zakon treba preko noći suštinski da počne da funkcioniše do 1. jula. Ako bi on počeo da funkcioniše, praktično više od polovine ovih 74 medijske kuće bi bilo ugašeno.
Sad ja postavljam jedno logično pitanje – da li su takvi predlagači ovakvih rešenja ostali na tom evropskom putu,? Da li se oni zalažu zaista za evropske integracije u punom svom kapacitetu? Da li postoji ta prihvatljivost društva za uopšte ovakve zakone? Izvinite, ali Vlada i Ministarstvo i Agencija za privatizaciju, pa i Ministarstvo kulture pa i Ministarstvo privrede na krajnje odgovoran način su pokazali ovakvim predlozima da zaista vode računa o svakom segmentu medijskog prostora. I to je ono što treba reći.
Ali, treba reći još nešto građanima Srbije i kada se govori o taksi koja naravno i nije predlog ovog zakona, ali treba reći da su upravni odbori ti koji donose te odluke. Kao što je Upravni odbor RTS-a doneo odluku o naknadi, odnosno o taksi koju trebaju građani da plaćaju, tako treba reći da je Upravni odbor RTV Vojvodine takođe doneo tu odluku. A zašto? Zato što gleda da jednostavno funkcioniše na krajnje finansijski održiv način i jedini način na koji mogu da funkcionišu televizije, pogotovo koje su sada od strane budžeta, znači tzv. na budžetu Srbije, znači plaćaju se kao javni servisi, a to je i RTV Vojvodina i RTS, jedini način je da se uvede određena vrsta naknade, odnosno taksa.
Na kraju ono što je, gospodine ministre, ono što ste rekli da to treba više puta ponoviti, kako su reforme došle u sve sektore tako su došle i reforme u medijski prostor i te reforme jednostavno mi kao građani moramo da prihvatimo. Najteže je prihvatiti svako sa svog stanovišta. Najteže to ide u medijskom prostoru gde se nalaze novinari koji su navikli godinama na jedan vid funkcionisanja, pogotovo ukoliko su oni u vlasništvu države u jednoj malo lagodnijoj poziciji, nego oni koji treba da se bore na tržištu. Ta utakmica borba tržišta i finansiranja od strane države je potpuno neravnopravna. Ako se svi stave u istu ravan, u ravan ravnopravnosti gde treba da se bore za to tržište, onda će utakmica biti mnogo bolja, mnogo jača i donosiće kvalitetnije programe jer samo kvalitetom programa suštinski onda vlasnici medija, moći će da pokažu zaista koliko oni mogu da funkcionišu na tržištu kapitala.
Na kraju ono što sam htela još da naglasim, to je da smo negde zaboravili ovaj sporazum Srbije i Narodne Republike Kine, a u delokrugu i predlagač se formalno vi kao Ministarstvo kulture. To je da je inicijativa Narodne Republike Kine još iz 2013. godine za tim da se oforme zajednički kulturni centri u Srbiji i da jednostavno kroz ovaj sporazum se pokazuje da su opredeljenja inicijativa svih država, da li oni dolaze sa zapada, istoka, severa i juga za tim da kroz jednu kulturnu saradnju mi u stvari pokazujemo da smo poštovani krajnje kao država u tom diplomatskom smislu i da politika koju Vlada vodi tu spoljnu politiku koju vodi je zaista pohvaljena sa svih strana.
Negde je kultura uvek zaboravljeni sektor u kome i najteže sada funkcioniše pogotovo kada su u pitanju ekonomske reforme i finansijska konsolidacija i znam da imate velike pritiske, uopšte ljudi iz te oblasti zbog finansiranja. Ali, mislim da kroz ove kulturne centre koji dolaze od strane inicijative mnogih država treba iznaći načina da kroz određene projekte finansiranja se zaista pomogne našem sektoru kulture, tako da ne bih nikoga izdvojila da se ne bi naljutili, jer negde taj sektor iako je zapostavljen ali on je negde odlika toga u kom stanju se nalazi država kao što je obrazovanje, kao što je i zdravstvo jer su to na određeni način neproizvodne delatnosti, ali koje pokazuju suštinski u kom se mi stanju kao država nalazimo ali i kakve kontakte i kolike saradnje jednostavno podrške primamo od drugih država. Zbog toga mislim je jako važno da ovaj današnji sporazum ipak govorimo o njemu da se ne okrećemo samo ka tome da je odlaganje roka do 31. oktobra 2015. godine cilj ovih zakona. Jednostavno
Jednostavno je cilj da se privatizacija sprovede na jedan krajnje ekonomski, ali i socijalnoekonomski odgovoran način, da sektor javnih informisanja i medija bude sektor koji će u budućnosti zaista pokazati da evropski standardi funkcionišu u Srbiji. Za to je potrebna prihvatljivost društva i zbog toga je jako potrebno da o tome što više razgovaramo na svakom mestu i da ne podlegnemo nekim trivijalnostima, kao što smo imali u toku sednice da razgovaramo o povredama Poslovnika koji ne govore o ovoj temi na jedan krajnje odgovoran i korektan način.
Manja je šteta produžiti rok za šest meseci, nego sprovesti zakon i neke mere preko noći i naneti veliku štetu ovoj oblasti, nego je veća korist u svemu tome da na krajnje jedan odgovoran način priđemo uopšte završavanju i završetku postupka privatizacije o kojoj govorimo danas.
Zbog toga u Danu za glasanje ovaj Predlog zakona ne treba samo SNS da prihvati, nego i one stranke koje jednostavno pripadaju strankama opozicije jer time pokazuju da su zaista za taj evropski put i prihvatljivost društva i da na tome ne treba da se delimo. Hvala vam.
Koristiću vreme poslaničke grupe.

Uvažena predsedavajuća, poštovani ministre, kolege poslanici, za informaciju onih koji podržavaju gospodina Siriza, dao je predlog svojoj Vladi i poslanicima da prihvate plan reformi i dogovora sa EU. Prema tome, tako se ponašate u trenucima kada imate zemlju koja je dovedena do kolapsa. Onda morate da pristanete na sve uslove koje vam neko postavlja.

Srpska napredna stranka od kada vodi ovu Vladu i pre toga, kada je imala prvog potpredsednika Vlade, uopšte nije htela da dozvoli da dođemo u takvu situaciju. Šta radimo konkretno za građane? Samo restrukturiranje EPS-a i ukidanje šest direktora i stavljanje sedam izvršnih direktora jednog velikog sistema koji se naziva EPS je velika stvar. S druge strane, od 1. jula, za sve one koji ne znaju, postojaće samo jedan žiro-račun EPS-a. Neće biti žiro-računa termoelektrana, neće biti žiro-računa „ćerki firmi“, neće biti žiro-računa uslužnih firmi koje su u okviru EPS, postojaće samo EPS koji će biti definisan u tri sektora – proizvodnja, distribucija i EPS snabdevanje.

Prema tome, takav vid restrukturiranja će mnogo toga doprineti, da mi, pre svega, dovedemo EPS na jedan nivo u kome će zaista poslovati na održiv način. To znači da ovakav vid poskupljenja neće više biti praksa, kao što je bila praksa od 2000. godine, pa do danas.

Moj kolega Babić je želeo da govori isključivo o periodu od 2008. godine, ali ako govorimo o periodu i ranije onda vidite da su ta povećanja električne energije diskontinualno bila na nepredvidiv način. Bila su ad hok upravo zbog toga što je mnogo žiro-računa bilo u okviru EPS-a, što se mnogo trošilo bez kontrole, što su mnoge javne nabavke rađene da čak ni ministri energetike, ni premijeri nisu znali na šta se sve troše određena sredstva, da su remonti takođe rađeni ad hok. Zbog toga je ovo jedini način u kome suštinski vi možete da definišete restrukturiranje EPS-a, ali sa druge strane i da finansijski dovedete u red jedan ceo sektor koji se zove energetika.

Nemojte da pričamo o prošlosti, jer to negde boli sve i to nazivamo hroničarima Srbije, ali treba reći da se mnogo pre vremena, deset godina pre nego što je trebalo, otvorila pokrivka u „Kolubari“ i eksploatisani su prirodni resursi da bi se budžet punio na određeni način, iz koga su se trošila, na neadekvatan način, finansijska sredstva kroz različite vidove javnih nabavki EPS-a. Nećemo da pričamo o tome da je postajao veliki broj vozila, veliki broj zaposlenih, veliki broj direktora, 600 direktora, pa nisu oni nastali preko noći. Neko je vodio državnu politiku na takav način. Sada je ta politika jednostavno došla do kraja, dovela državu do toga da u trenutku 2012. godine je budžet imao svega 15 dana do isplate svih davanja i onda je jednostavno morala da se donese određena politika konsolidacije javnih finansija, da ne bi došli u situaciju kao što je Grčka, da pregovaramo pod silom i da dajemo svom narodu na silu da nešto što se zove smanjivanje plata 50%, 40% otpuštanja. To jedna odgovorna politika ne sme da dozvoli.

Poslednje dve godine pokazali smo da se odgovorno ponašamo prema svojim građanima, a odgovornost kako će građani i na koji način moći da podnesu povećanje ovih akciza se ogleda u tome što šest miliona evra iz budžeta će biti dato za podršku socijalnim kategorijama, to su te socijalne karte.

Napravljen je popis stanovništva u kome od 120 do 250 kilovat časa godišnje će imati praktično neki vid besplatne potrošnje električne energije. To jedan vid podrške socijalno ugroženim kategorijama. Prema tome, nije istina da ova Vlada ne misli na građane Srbije i na one koji ne mogu da plate svoje račune.

S druge strane, građani Srbije, ali to nije samo negde u načinu života u Srbiji, nego je to i u regionu, nisu imali do 2012. godine naviku da izmiruju svoje račune. Tu je negde na određeni način zaista i ova Vlada dala mogućnosti da se refinansiraju dugovanja koja su građani imali prema EPS-u, da se ta dugovanja daju na rate i samim tim da se pokaže da možete održivo da poslujete kada je u pitanju uopšte sistem energetike.

Ono što i prethodne vlade nisu uradile, nisu uradile ništa na polju razvoja obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti. To je započeto takođe posle 2012. godine. Ovaj parlament je na tadašnji predlog Ministarstva energetike usvojio nove zakone koji se odnose na energetsku efikasnost i to je ono o čemu smo zaista razmišljali.

Prema tome, odgovornost stoji na nama, na onima koji sada donose ove odluke. Te odluke jesu teške, ali pre svega su dobre za sve nas, za ozdravljenje privrede i pokazuju na koji način će u budućnosti poslovati budžet, a to znači da onoliko koliko prihodujete možete i da rashodujete. To je jedini mogući način na koji država može da funkcioniše.

Gospodine ministre, zahvaljujem vam se uopšte što dolazite ovde i pokušavate da razgovarate i pokažete i onima koji ne mogu da shvate zbog čega se donose uopšte mere fiskalne konsolidacije i zašto je to važno za sve nas. Mnogima to jednostavno ne predstavlja veliki problem, jer im nije uopšte bitno da li će moći da plate te račune, s obzirom da su proteklih godina zaista imali veliku ušteđevinu na kontu toga što su sedeli na određenim političkim funkcijama.

Prema tome, svima nama je ovde jasno zbog čega mnogi predlagači ovde pokušavaju da na krajnje zlonameran način napadaju nešto za šta suštinski žele da prikriju svoju prošlost, u kojoj su mnogo toga poslovali na krajnje neodgovoran način i na trošenje budžetskih sredstava na nenamenske svrhe. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, koristiću vreme poslaničke grupe.
Ono što danas imamo prilike da čujemo, a i po ovom amandmanu, to je da postoji velika dilema od strane stranaka bivšeg režima šta su to uopšte evropske integracije. Kada se zalažete za evropske integracije, onda je verovatno to u proteklih 12 godina, od 2000. do 2012. godine, bilo deklarativno, a onda kada treba određene direktive i standarde da usvojite, onda vam to ne odgovara i onda jednostavno to ne radite. Evropska unija je shvatila da zaista u strankama bivšeg režima ne može da ima adekvatnog partnera, pogotovo kada je u pitanju taj evropski put, s jedne strane. S druge strane, ništa nisu uradili po pitanju dela kada govorimo o primeni obnovljivih izvora energije, energetske efikasnosti, a sada su kadri da nam drže određene lekcije.
Upravo se postavlja osnovno pitanje, gospodine ministre, zbog čega nije bilo fiding tarife iz budžeta, odnosno subvencija za obnovljive izvore energije, sve dok Srpska napredna stranka praktično nije uzela učešće u Vladi Republike Srbije? Zbog čega nisu doneseni zakoni koji bi dali određene lokacije za minihidroelektrane na krajnje transparentan način? Dakle, 350 lokacija i raspisani su konkursi i date energetske dozvole. Zbog čega nije bilo budžetskih stavki koje će jednostavno na određeni način pospešiti uopšte ovaj sektor u oblasti energetike?
Onda se postavlja pitanje zašto nije donešen akcioni plan za obnovljive izvore energije, tako da je Vlada u proteklim godinama do 2012. imala Ministarstvo energetike, a onda kada je došlo do rekonstrukcije čak i ukinula Ministarstvo energetike, pa je plan za izdavanje dozvola za solarne elektrane praktično pripao Ministarstvu za zaštitu životne sredine i Ministarstvu građevine koje je vodio gospodin Dulić.
Znači, to je suština na kakav se način energetika vodila do 2012. godine, a pri tome, povećanje cene električne energije su išli na onaj način kako je gospodin Babić nekoliko puta danas u toku dana govorio, i to po principu odluka Vlade, Agencija za energetiku i sutradan računima građana Srbije. Računi građana Srbije i struktura po kojima se povećava cena se nije menjala do sada i potpuna je neistina da će oni koji najmanje troše platiti najviše električnu energiju. To nikada nije bilo niti će biti. Jednostavno to sama logika govori o tome.