Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Veroljub Arsić

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, saznali smo da je ministar Dinkić opravdano odsutan, pustio ga je predsednik Skupštine da odsustvuje, ali budimo malo ozbiljni, pa mi ovde donosimo zakone. Ko brani zakon? Ko će da objasni poslanicima zašto se pojedini amandmani odbijaju? Ko je tu da eventualno prihvati neki amandman u ime Vlade Republike Srbije? Može da se predomisli ovlašćeni predstavnik Vlade i na samoj sednici. Dešavalo se to toliko puta, bez obzira što je sednica Vlade u toku.
Mislim da kada su ovakve stvari u pitanju i kada je ovoliki novac u pitanju, može ta sednica Vlade da prođe i bez ministra finansija Dinkića. Ili je čovek rešio da još nekoga uhapsi, verovatno ćemo čuti sada na vestima u 19,00 časova ili u 19,30 časova.
Član 4. u stvari pokazuje bespotrebnost donošenja jednog ovakvog zakona i jednog ovakvog kredita. Kaže se u članu 4. stav 1: "Sredstva za otplatu kredita po osnovu Sporazuma o kreditu za razvoj iz člana 1. ovog zakona obezbediće korisnik kredita."
U članu 3. kaže se: "Korisnik kredita po osnovu Sporazuma o kreditu za razvoj iz člana 1. ovog zakona je Republika Srbija."
Znači, SRJ, koju ste vi ubili u pravom smislu reči, zadužila je po nekom osnovu Republiku Srbiju za 70 miliona dolara. Sada da vidimo kako će taj novac da se vrati.
Pa se kaže: "Korisnik kredita je dužan da sredstva za otplatu kredita obezbeđuje prema planu otplate za sva povučena sredstva, u iznosu koji uključuje dospelu glavnicu, troškove po osnovu angažovanja i servisiranja sredstava kredita i ostale troškove."
Dobro, hajde sada, korisnik kredita to treba da uradi, svakako, ali ne vidim razlog zašto to mora da piše u ovom zakonu. Valjda Srbija otplaćuje na vreme i servisira svoje kredite; hoćemo li i na one kredite koje je Josip Broz uzimao, a korisnik je bila Republika Srbija, da dajemo kontragarancije?
Doduše, Miroljub Labus je išao i potpisivao u ime Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije razne kredite, i priznavao, koje niko nikada nije video, niko nikada iz Srbije nije koristio. U svakom slučaju, vidi se da ste dosledni toj politici iz 2001. godine, iz 2002. godine, a sada se nastavlja i u 2006. godini.
U poslednjem stavu se kaže: "Korisnik kredita će obezbeđivati sredstva za otplatu kredita u budžetu Republike Srbije i vršiti uplatu dospelih obaveza na poseban račun Srbije i Crne Gore kod Narodne banke Srbije, sa isključivom namenom otplate kredita."
Znači, na poseban račun mi uplaćujemo državnoj zajednici Srbija i Crna Gora. Zašto? Zato što ste ukinuli budžete ili budžet državne zajednice; ukinuli ste sa Milom Đukanovićem, mafijašem svetskog kalibra, državu, ukinuli ste budžet; kada država nema budžet, ne postoji. To svesno radite, svesno mu idete na ruku, maltene kao da radite po njegovom diktatu. U principu, sve što god poželi od vas, on to i dobije.
Sada, pošto više nema savezne države, koju vi svesno uništavate, ono što neće proći Milu Đukanoviću na referendumu za nezavisnu Crnu Goru treba da urade poslanici Narodne skupštine Republike Srbije i ovakvim priznavanjem i davanjem raznih kontragarancija, jednostavno da se odreknu države i pre nego što dođe do tog referenduma. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u raspravi u pojedinostima o prethodnom zakonu, a on se zove prvi kredit za strukturno prilagođavanje Republike Srbije, a ovo se sada zove drugi kredit... Znači, nije bilo dovoljno 70 miliona dolara. Izgleda da apetiti polako rastu. Onih 70 miliona dolara trošila je vlada DOS-a, na čelu sa dva premijera, a 16. decembra 2004. godine nova DOS-ova vlada, malo krnji DOS, ali DOS ponovo uzima kredit, lepo ime mu i daje - drugi kredit, i ponovo nastavlja sa zaduživanjem Republike Srbije.
Izgleda da ona sredstva nisu bila dovoljna za tajkune u Srbiji. Potrebno je još malo para da se građani zaduže, potrebno je da se još ponegde ponešto zaradi. Eto, sada ovde imamo i zakon koji se zove zakon o davanju kontragarancija Republike Srbije Srbiji i Crnoj Gori po kreditu Međunarodnog udruženja za razvoj (drugi kredit za strukturno prilagođavanje - Republika Srbija).
Znači, u onom prvom talasu prilagođavanja, kada su prodavane cementare, kada je prodavana hemijska industrija koja je mogla da radi i da bude prodata po većoj ceni, industrija lekova itd, to su bila ta strukturna prilagođavanja. Sa tim parama ne možemo ni prvi kredit da vratimo, koliko smo dobili od privatizacije. Sada je potrebno još malo para da se i ovo malo privrede koja je ostala rasproda, ali pre toga strukturno mora da se prilagodi.
Šta je to strukturno prilagođavanje? Da li to znači da, recimo, kada su u pitanju cene električne energije, strukturno prilagođavanje jeste povećanje cene električne energije? Da li su za to potrebni krediti? Ne, potreban je zahtev EPS-a, saglasnost Vlade Republike Srbije i eto novih cena, kao pre nekoliko dana. Je li potreban novac za rast cena nafte i naftnih derivata? Pa i nije nešto. Znači, to će uraditi NIS, podneće zahtev, Vlada Republike Srbije će dati saglasnost.
Doduše, i Vlada Republike Srbije ima veliki udeo u poskupljenju nafte i naftnih derivata, ne samo svetska cena nafte na tržištu, već i poreska politika koju ova vlada vodi kroz akcize, kroz poreze na dodatu vrednost, kroz monopol kada je u pitanju uvoz nafte i naftnih derivata. Samo Vlada može da uvozi naftne derivate, niko ne može da ih kupi na svetskom tržištu slobodno. Može da kupi, doduše, sirovu naftu, da je da ovde na preradu i opet pod nepovoljnim uslovima da je plasira na tržište.
To je strukturno prilagođavanje privrede Republike Srbije. Da li je strukturno prilagođavanje Republike Srbije to što ova vlada ima nameru da prodaje javna komunalna preduzeća, kao što su vodovod, kanalizacija, smeće. Da li je to strukturno prilagođavanje Republike Srbije, da se proda?
U zemljama koje su nam u okruženju i koje su to radile pre nekoliko godina, da ne kažem pre desetak godina i više, sada je situacija da država otkupljuje ponovo preduzeća po mnogo većoj ceni nego što ih je pre desetak godina prodala, jer je jednostavno izgubila potpuno kontrolu nad radom tih preduzeća i ta preduzeća su ugrozila životni standard njihovih građana. Hoćemo li mi da se naučimo na tuđim greškama ili moramo na svojim? Naš narod ima jednu izreku – pametan se uči na tuđim greškama, a budala na svojim. Izgleda mi da ni na svojim greškama ništa nismo naučili, a kamoli na tuđim.
Da li je strukturno prilagođavanje Republike Srbije to što ćemo da prodamo Elektroprivredu? Da li je strukturno prilagođavanje Republike Srbije što će u svim tim procesima koje sam sada nabrojao jedan veliki broj radnika da ostane bez posla? Da li će ovaj novac da bude bar korišćen za socijalni program? Neće. Završiće kod nekih nazovistručnjaka koji će da debelo naplate izradu analize, efekte itd. ovih programa; debelo da naplate, debelo da nas zaduže.
Ko je za to odgovoran? Vlada Republike Srbije. Ni ova Vlada Republike Srbije ništa nije bolja od one prethodne. Doduše, oni u prethodnoj vladi su se smejali i uništavali Republiku Srbiju, a ovi u novoj vladi se mršte, kao žao im je, ali rade isti posao.
Dame i gospodo poslanici, ne bih se složio sa konstatacijom da ovlašćeni predstavnik predlagača ne želi da da završnu reč kada je rasprava o pojedinostima u pitanju. Ovlašćeni predstavnik predlagača, ministar finansija u Vladi Republike Srbije, Mlađan Dinkić nije tu. Čak i da ne želi da da završnu reč ipak mora da bude u ovoj sali. Jedino ako niste u nekom domenu naučne fantastike, pa možda spiritualno čovek ovde prisustvuje, pa je to jedino na takav način moguće.
Slični su zakoni, predlozi, članovi, maltene samo što nisu prepisani. Razlikuje se malo iznos, razlikuje se dan, odnosno datum kada se zadužuju građani Republike Srbije, a i imena samih zakona su vrlo slična: zakon o davanju kontragarancije Republike Srbije Srbiji i Crnoj Gori po kreditu Međunarodnog udruženja za razvoj (prvi kredit za programski razvoj politike u privatnom i finansijskom sektoru). Pazite, prvi, znači biće još kredita, biće još ovakvih kontragarancija. Još ćemo da zadužujemo građane Srbije.
Sad postavljam pitanje – a šta se to dešava u privatnom i finansijskom sektoru i šta mi to prilagođavamo u privatnom sektoru? Šta, hoćemo li da organizujemo seminare za privatnike, da im objašnjavamo kako se zarađuje novac? Hoćemo li da otvaramo berze i po manjim mestima? Hoćemo li da prodajemo hartije od vrednosti koje emituje Republika? Pa zna se ko je privilegovan da otkupljuje te hartije od vrednosti. Najveće količine hartija od vrednosti kupiše ona dvojica: Vuk Hamović i Vojin Lazarević. Otkupiše i staru deviznu štednju. Na 100 maraka ili evra stare devizne štednje plaćali su 60, sačekali su par godina i dobri su skoro na dinar dinar, ako ne i više.
Šta se to dešava u privatnom sektoru pa su potrebni krediti? Hoće li država da stimuliše mala i srednja preduzeća koja uspevaju da svoje proizvode plasiraju na međunarodnom tržištu? Neće. Mi smo osnovali Agenciju za promociju izvoza čisto radi toga, eto, ako se još neko zaposli, još neki organ uprave izmisli, ali pravi izvoznici, pravi preduzetnici nemaju od toga neke bitne koristi.
Da li država stimuliše izvoz? Nimalo, ni jedan jedini dinar u budžetu Republike Srbije nije predviđen za stimulisanje izvoza. A sve države, čak i u okruženju, to rade. Mi smo doneli zakon o antimonopolskom položaju i Zakon o zaštiti cena, gde pokušavamo, ali zakon je tako loše napisan da je neupotrebljiv, da zaštitimo domaću privredu od uticaja subvencija država u okruženju. Je li primenjena neka odredba tog zakona? Nije. Hoće li? Neće nikada.
Ali, zato nije problem da zadužimo državu za 38 miliona specijalnih prava vučenja.
Do sada ste pisali 38 miliona sa šest nula, sada pišete 38 pa slovima miliona, verovatno da bi se zakoni koji idu jedan za drugim razlikovali makar malo jedan od drugog. Znači, negde između 45 i 50 miliona dolara.
Nikoga nema iz Vlade Republike Srbije da nam objasni kakav je to programski razvoj, u kojim etapama će da bude osmišljen, kako će da se sprovodi, u koje namene će sredstva da budu korišćena. Kada je bila rasprava u načelu ministar u Vladi Srbije, ovde odsutan, nije ni spomenuo, ni slovo nije rekao, nije čak ni pročitao koji je zakon u pitanju. Jednostavno, čovek održa neku besedu od desetak minuta za 12 zakonskih predloga.
Očekivao sam više od jednog ministra, čak i od onih nepismenih, kao što je bio prethodni ministar za rad, boračka i socijalna pitanja, koji je fakultet upisao kada sam počeo da učim da hodam pa ga još nije završio, znači, i on je znao duže da priča.
Skupština Republike Srbije, narodni poslanici, osim imena zakona i koliko građane Republike Srbije treba da zaduže, ne znaju, zato što nema predstavnika Vlade, kako će taj novac da se troši, kakav je to program i da li vredi uopšte da damo saglasnost na jedno ovakvo zaduženje.
Kakve veze čovek ima sa svojim sinom, on mu je samo otac i ništa drugo. Dete nema pravo da uzme kredit ako mu je otac u tom odboru. Neumesno je što neko to traži. To je kao ona priča – nije to moja benzinska pumpa, to je ženina, šta ja imam sa njom.
To je gradonačelnik Beograda Nenad Bogdanović; šta on ima sa ženinim benzinskim pumpama, to je za njega, izgleda mi, sitna lova. Dobro, to rade zajedno, složna porodica, nema šta.
(Predsednik: Molim vas, bez dobacivanja, nije u redu. Nastavite, gospodine Arsiću.)
Želim da kažem u neku ruku da su ovi zakoni u principu i besmisleni, jer po Zakonu o budžetskom sistemu Republike Srbije i Zakonu o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu ova sredstva su već opredeljena. Ili tek treba da radimo izmene i dopune Zakona o budžetu, pa onda da predvidimo ova sredstva za otplatu ovih kredita.
Postavlja se pitanje šta je starije – kokoška ili jaje; ako je već budžetom Republike Srbije predviđeno i ako postoje predviđena sredstva, onda je sasvim besmisleno donositi zakon o davanju kontragarancije. Lepo se kaže u članu 4. da će sredstva za kredit biti vraćena iz budžeta Republike Srbije. Ili, ako izglasamo ovo, a sredstva nisu opredeljena u budžetu Republike Srbije, da li to znači da ćemo biti u obavezi i takav budžet da prihvatimo? Šta ako se ne prihvati u budžetu Republike Srbije?
Ovakvi zakonski predlozi su, u pravom smislu reči, besmisleni, a pogotovo, ponovo to ponavljam, što ne znamo u koju će svrhu biti trošen ovaj novac, kakav je to programski razvoj, koji mu je cilj, da li će novac dobiti privreda, da li će dobiti samo oni koji osmisle taj program, na razne analize efekata itd. Najčešće po onom – znate šta, završiću ti jedan posao, ali prvo moraš da se zadužiš kod mene, pa ćeš dobiti to što si tražio i na kraju ćeš to platiti, i uslugu, i kredit, i kamatu i glavnicu, znači, za jednu stvar nekoliko puta. Tako da ovakve zakonske predloge, pogotovo sada kada nema ovlašćenog predstavnika predlagača, Vlade Republike Srbije, koju u ovoj skupštini po ovoj tački dnevnog reda predstavlja Mlađan Dinkić, nema ga ovde u sali, jedino da je spiritualno ovde prisutan...
Da li to znači da onaj ko nam daje ova sredstva, odnosno kredit, postavlja i druge uslove, osim da kredit bude vraćen i da namenski bude potrošen? Da li ćemo morati da koristimo i neke druge njihove usluge za koje ćemo takođe izdvojiti značajna materijalna sredstva, da li imaju povlašćene proizvođače razne opreme, da li nas uslovljavaju da ovim novcem ta njihova oprema bude kupljena itd.
Mnogo pitanja, a na ta pitanja nema ko da odgovori, a nema ko ni da odgovori da li se u ime Vlade Republike Srbije, pred narodnim poslanicima, ovaj amandman prihvata ili odbija.
 Dame i gospodo poslanici, evo, kada sam slušao ministra Dinkića stekao sam utisak da ne živi u ovoj državi, da je ovde blagostanje i da ovde sve cveta. Gospodin ministar ispriča kako smanjuje državni dug, nije rekao da ga je povećao 2001. godine, kada je priznavao dugove koje nismo morali da priznamo, pa sada priča o tome kako su uspeli te iste dugove da otpišu. Hvali se kako Srbija ima mnogo manji javni dug, nego ostale zemlje koje su mnogo razvijenije nego Srbija i koje imaju mnogo jaču privredu nego Srbije.
Gospodine ministre, rekli ste da se strana država i te države zadužuju kod međunarodnih udruženja koja imaju novca i taj novac upumpavaju u privredu, a taj novac privreda vraća. Ovde ste ostavili našu domaću privredu da se sama snalazi na finansijskom tržištu, apsolutno sama. Uništili ste domaće bankarstvo, smanjili ste broj banaka, a samim tim ste smanjili i konkurenciju. U državu se stalno upumpava preko stranih banaka novac koji se daje pod mnogo, mnogo nepovoljnijim uslovima nego što bi to bilo uobičajeno i da se država o tome stara.
Kada je u pitanju naša privreda, a vi ste ministar finansija i privrede, treba da znate da nemate ni subvencije za izvozna preduzeća, znači, za firme koje se bave izvozom, samo ste osnovali neku agenciju za promociju izvoza i to je to. Pričate o tome kako ovde raste životni standard, kako raste proizvodnja, a uopšte ne spominjete, recimo, situaciju koliki je naš spoljnotrgovinski deficit; koliki je i da li je u rastu ili je u padu. Otkad ste vi na vlasti nikada nije bio veći. Nikad! Možda ste ga malo smanjili u odnosu na 2004. godinu, ali nikad nije bio veći.
Postavljate pitanje, ta i ta roba koja ulazi, odakle će da se vrati novac. Čime će to da se plati? Normalno, devizama. Šta ćete ako nemate dovoljno novca da upumpate u privredu? Da upumpate na tržište? Šta se onda dešava? Dolazi do ugrožavanja i stabilnosti dinara i do inflacije u državi. Zašto o tome ne pričate. Zašto ne pričate da zbog pritiska EU niste u stanju da domaćoj privredi koja posluje, baš zbog toga što nema povoljne kredite, pod nepovoljnim uslovima, ima nepovoljnu konkurenciju na svetskom i domaćem tržištu, zašto ne priznate da ne možete carinskim propisima da omogućite da bar ovde normalno funkcionišu.
Određujete carinske stope na osnovu preporuka EU. Vi sami znate da naša privreda, ovakva kakva jeste, ne može da izdrži taj pritisak. Koji je stranac došao u državu da napravi neku fabriku? I kome se više daju ove kontragarancije i koja je namena? Slušao sam ovde razne priče, postavlja se pitanje opravdanosti svih kontragarancija. Nemojte, nije to baš tako sjajna situacija. To što ste vi otpisali, najmanje za godinu dana toliko uspete privredu da zadužite. A u toj privredi rade građani i od te privrede se puni budžet Republike Srbije. To što sada iz izvoza nešto uspete kroz carinu da prikupite, to nije dug, to ne može da bude ekonomska politika države na duge staze, gospodine ministre.
Sada da pređemo na kontragarancije, a pošto sam već imao situaciju da o nekom zakonu govorim samo minut i 20 sekundi na osnovu Poslovnika koji je doneo tadašnji kompletan DOS, sada je moj kolega uspeo objedinjavanjem rasprave u 12 tačaka da me natera da pokušam za minut i 20 sekundi da pričam o jednoj tački dnevnog reda.
Kaže se, daje se kontragarancija za autoput Beograd – Novi Sad 72 miliona evra. Evo pitanje, gospodine ministre, zašto je Narodna skupština u maju ili junu prošle godine, baš u trenutku kada je potpisivan ugovor o tom zajmu, donosila odluku o raspisivanju koncesije autoput Beograd – Novi Sad. Hoćemo li mi nekome da uredimo autoput, da sredimo, da postavimo infrastrukturu i onda da, umesto država, pa samim tim i građani Srbije imaju koristi, to damo nekom drugom na korišćenje da zarađuje novac. Da li se zato daje ova kontragarancija?!
Ovde se kaže da je korisnik kontragarancije Republička direkcija za puteve. Ukoliko damo kontragaranciju ko je korisnik kredita. Najverovatnije da je korisnik kredita i onaj koji će da bude korisnik koncesije. Zašto bi država davala nekome kontragaranciju, a nije državni organ. Zašto? Postavlja se pitanje ko će taj da bude, a svi pokazatelji govore da će, ako koncesija bude bila data na 20 do 25 godina, kako se planira, da bude dobar najmanje desetak milijardi evra. Priličan novac.
Finansiranje škola. Kada čovek pogleda sasvim lepo, naša dece treba da idu u pristojne škole, da imaju pristojnu opremu i sredstva za učenje itd. Naše Ministarstvo za prosvetu, gospodine ministre, ukida škole. Racionalizuje, kako to vi, eksperti, volite da kažete, školski prostor. Nemam ništa protiv da sve ove škole, za koje se ovde piše da će biti napravljene od kredita, budu napravljene, ali zbog smanjenja, odnosno racionalizacije tog poslovnog prostora imaće samo Ministarstvo više para u budžetu. Ne moramo da zadužujemo državu. Možemo to našim sredstvima koja već imamo, koja su već tu.
Gase se škole po Srbiji koje su najstarije u Evropi, na Balkanu, ako niste znali. To nema veze. Bitno je, pravićemo nešto, zadužićemo državu, a nema veze što imamo novca za tu namenu.
Sistemi za navodnjavanje, isto je lepo, slažem se, ti sistemi su bitni za državu, bitni su, videlo se to, a vidi se i sada. Visoki vodostaji mogu da prime velike akumulacije vode i treba to očistiti i urediti. Želim da postavim pitanje ministru: prošle godine smo imali poplave, da li je kriva neka viša sila za te poplave? Za neke jeste, ali za neke nije. Za neke je kriva Rumunija, je li se usudio neko od vas, gospodo iz vlasti, da postavi odštetni zahtev Rumuniji za one poplave koje smo imali u Vojvodini. Niko! Ćutite! Oni izmišljaju da su rumunske nacionalne manjine ugrožene u Srbiji i to predsednik Rumunije kaže Savetu Evrope.
Dalje, Predlog zakona o davanju kontragarancije Republike Srbije Srbiji i Crnoj Gori po kreditu Međunarodnog udruženja za razvoj (Komponenta Srbija i Crna Gora – projekat za Srbiju). Čovek bi pomislio da je u redu. Hajde da vidimo i to. O čemu se radi? Vidi se da će ovde, a ne kaže se iznos, ne kažem to vama, nego građanima, jer se pominju nekakva specijalna prava, ne kaže se ni u evrima, ni u dolarima, ne kaže se ni u dinarima, nego specijalna prava vučenja, znači, ne znamo koliko je zaduženje građana Srbije, nismo u obavezi da znamo koliko jedno pravo, specijalno pravo vučenja košta. To vi treba ovde da napišete, ali je korisnik EPS i to, milion i 240 specijalnih prava vučenja i elektromreža Srbije u iznosu od 1.660.000 specijalnih prava vučenja.
Gospodine ministre, kome se daje ovaj novac i zašto naša EPS stalno mora da se zadužuje? Šta je bilo sa velikom pljačkom u EPS-u i NIS-u, ko je tu profitirao? Vuk Hamović i Vojin Lazarević?!
A sada, zato što su dva, da kažem, belosvetska mangupa opljačkala državu za pola milijarde evra, sada mi uzimamo, pa zadužujemo državu novim kreditima. Verovatno da bi oni i dalje mogli da se bogate, da imaju infrastrukturu u elektroprivredi, da i dalje zarađuju, kao što su i sada zarađivali, na štetu građana Srbije.
Reforma penzijske administracije, gospodine ministre, kažete da se taj kredit uzima da bi se poboljšala i konsolidovala naplata u penzioni fond. Čuli smo juče da čak ni EPS, a na to možete da utičete, ne uplaćuje u fondove penzionog i zdravstvenog osiguranja. Dakle, na čiju vi to naplatu mislite, od koga? Od privatnih preduzeća? Odmah, ukoliko ne uplati, dolazi mu inspekcija, zatvara objekat, daje nalog, vrši prinudnu naplatu.
Za koga podižete ovaj kredit? Za EPS, da njih naterate da vam bolje uplaćuju u fond. Ali onda je to suludo, onda je država nesposobna; da li je vama to cilj da bilo šta što u ovoj državi vredi jednostavno nestane?
Sada, u sledećoj kontragaranciji prevazišli ste i sami sebe, dajemo kontragaranciju SRJ, kredit povučen 5. februara 2002. godine, kaže se da je korisnik kredita Republika Srbija, ne zna se ni za šta je novac potrošen. A i šta će, nema veze, bitno je da ćemo mi da se odreknemo bilo kakve savezne države, čak i ove nakazne tvorevine koja se zove državna zajednica, ali hajde, opet je neka zajednička država, barem na papiru, a sada se unapred odričemo i SRJ i državne zajednice.
Izgleda da taj međunarodni finansijski faktor na nas vrši pritisak, da mi sami, tj. Narodna skupština Republike Srbije ukine zajedničku državu unapred. Jedan od načina je ovaj, pogotovu što je donet poseban zakon o ovom kreditu, donela ga je opet Savezna skupština, a mi sada poništavamo zakone koji su već doneti, prihvatamo neke nove obaveze i postavlja se pitanje da li uopšte državna zajednica ima mesta u UN. Ko onda predstavlja Srbiju, državna zajednica je i pred međunarodnim finansijskim organizacijama i UN, priznati pravni subjekat?
To što nema budžeta to ste krivi vi, gospodine ministre, vaš predsednik stranke, Miroljub Labus, jer vi ste učestvovali u tome da nestane zajednička država, učestvujete još uvek u tome. To je vaš problem. Vi se sami zalažete kao stranka da se raskine zajednička država. Vi se zalažete i za to da Kosovo ode, nema veze, i Kosovo dajte, samo da ostane nas nekoliko ovde, da možemo lepo da se bogatimo.
Dalje, 14. tačka – Drugi kredit za strukturno prilagođavanje Republike Srbije, piše: Korisnik kredita Republika Srbija. Gde se i kod koga opet zadužuje, za 30 miliona i 100.000 specijalnih prava vučenja, a gde će novac da bude potrošen, to niko ne zna, to niste rekli za ovom govornicom.
Jednostavno zadužujete državu. Dajemo kontragaranciju za nešto, prvo što ne znamo šta je, a druga stvar, ne znamo ni koliko to košta. Poslanici nisu u obavezi da znaju šta su to specijalna prava vučenja, koji je to parametar, da li je to nešto što se menja, da li je to novac?
Dajemo sada još jedno zaduženje države, za koje slobodno možemo da kažemo da je čisto politički marketing, prvi kredit za programski razvoj politike u finansijskom sektoru. Kredit je odavno potrošen, a sada se postavlja pitanje, pošto smo već imali raznih kredita, šta se to u privatnom i finansijskom sektoru popravilo za sve ovo vreme.
Šta se to popravilo, šta se to desilo u privatnom sektoru, da li se država uopšte stara o malim i srednjim preduzećima, jer svi se zalažete za to da su oni nosioci svih privrednih aktivnosti, čak i u velikim državama koje su finansijski mnogo jače. Za koga ste podigli ovaj kredit? Za projekte na papiru, nešto da napišete što možda nikada neće biti sprovedeno u delo ili će eventualni korisnici tih kredita biti neko ko je povlašćen. Znači, ne znamo za šta se taj novac koristi.
Evo, 38 miliona specijalnog prava vučenja, opet niko ne zna koliko to košta, opet se postavlja pitanje čemu ovo suludo zaduživanje države i građana Srbije.
I 17. tačka – EPS, projekat za nabavku rudarske opreme, za potrebe površinskog kopa "Tamnava - Zapadno polje". Sada se, ministre postavlja pitanje zašto mi toliko zadužujemo EPS, jer smo rekli da su se EPS, odnosno elektromreže već zadužile, a sada zadužujemo i rudnike. A ja vas lepo pitam šta ste uradili u vezi Vuka Hamovića i Vojna Lazarevića, u vezi krađe struje. Zašto jednostavno ne pohapsite ta dva mangupa, konfiskujete im to što su pokrali i vratite EPS-u. Zašto? To radite sa Bogoljubom Karićem, pa zašto to ne uradite i sa tom dvojicom. Ili su oni možda vaši?
Ovako kako sada radimo, zadužujemo Elektroprivredu. Odakle će ta sredstva da budu vraćena?! A ona će sigurno da budu vraćena povećanjem cene električne energije. Nedavno je bilo već jedno poskupljenje, još jedno poskupljenje se najavljuje, sigurno će ga biti do jeseni. Postavlja se pitanje kuda vi to vodite državu, gospodine ministre, pogotovu ako znamo da svako poskupljenje električne energije mora da ima posledice po građane Srbije, kojima pada životni standard zbog tog poskupljenja, po privredu Srbije, jer je cena električne energije ukalkulisana u svaki proizvod, znači na jedan određen način stimuliše inflaciju, što opet dovodi do pada životnog standarda građana i sveukupne moći države da se na bilo kakvom tržištu suprotstavi međunarodnoj konkurenciji.
Dame i gospodo narodni poslanici, bez obzira koliko se vladajuća većina trudi da nas ubedi da je stanje u srpskom pravosuđu bolje, priznajući da je još uvek teško i da imaju određenih problema, činjenica jeste da je srpsko pravosuđe u mnogo gorem stanju nego pre 5. oktobra.
Imamo primer Opštinskog suda u Požarevcu koji je pre 5. oktobra važio za prvih 20 opštinskih sudova u Srbiji. Izborom određenog predsednika suda koji je bio kandidat tadašnje Demokratske opozicije Srbije, sada je Opštinski sud u Požarevcu na 120 i nekom mestu.
To je rezultat 5. oktobra, a i zakona o izboru i razrešenju sudija, koji nam pokazuje kako je prvo teško dobrom kandidatu da, po raznim lobijima, frakcijama i svemu ostalom, dođe da bude o njemu raspravljano i glasano u Skupštini i koji nam pokazuje kako je teško jednog lošeg kandidata, odnosno predsednika ili sudiju, razrešiti te funkcije.
O tome, da je to tako daje nam primer i jedna od sednica kada su mnogi kandidati za sudije i predsednike sudova jednostavno odbijeni od strane ove skupštine. Zamislite, ko se tada iz Visokog saveta pravosuđa usudio da napadne Skupštinu Republike Srbije. Advokatska komora! Niko nije napao ni iz pravosuđa, ni iz tužilaštva, ali je Advokatska komora optužila narodne poslanike da ne glasaju po svojoj savesti, već po političkom opredeljenju.
Vidite kakav je problem da uopšte kvalitetan kandidat prihvati da bude, eventualni kandidat i da se prijavi na nekom konkursu. To je sada taj problem kada je reforma pravosuđa u pitanju, jer čak i ako postoji dobra volja, ako postoji upornost da se situacija u pravosuđu sredi, jednostavno, sistem ne dozvoljava. Ne dozvoljava jer narodni poslanici mogu samo da ubace predlog Visokog saveta pravosuđa i nemaju pravo, kao da su oni nesposobni, kao da su naši skupštinski odbori nesposobni da izaberemo sami kandidata koji može kvalitetno da obavlja tu funkciju, a sve pod izgovorom depolitizacije. Ti koji, navodno, najviše zagovaraju depolitizaciju, baš su prisutni u toj istoj Advokatskoj komori.
Dao sam taj primer iz Požarevca, a taj kandidat iz Požarevca je na prošloj sednici prošao Visoki savet pravosuđa, onakav kakav jeste sa 20 i nekog na 120 i neko mesto i onda mi neko tvrdi kako Visoki savet pravosuđa kvalitetno bira kandidate. Ne bih se sa tim složio ni kada je sadašnji kandidat za predsednika Opštinskog suda u pitanju. Trenutno obavlja dužnost ili je imenovana na mesto predsednika Opštinskog suda, na području Okružnog suda u Požarevcu, u Žabarima.
Nisam primetio da je taj sud nešto napredovao od kada je gospodin Vujoš Tošić izabran za predsednika suda. Nisam primetio da je nešto napredovao, ni kada je bio postavljen za vršioca dužnosti predsednika tog suda. Taj sud stagnira, ne može da se pohvali efikasnošću u svom radu. Jednostavno, u određenoj je situaciji, takvoj kakva jeste. Obrazloženje jeste takvo, a navodno ima veliki broj sudija na bolovanju.
Neka traži od Ministarstva da odobri zapošljavanje još nekoliko sudija ili neka traži iz Okružnog suda ispomoć, kada su sudije u pitanju. Ništa se po tom pitanju ne radi, a on takav kakav jeste, još taj isti Opštinski sud odbija žalbe pojedinih političkih stranaka koje su potpuno osnovane na izborima 2004. godine, lokalnim, tako da se može reći da je i politizovan na određen način.
Jednog takvog predsednika suda koji nije bitno promenio rad organa gde obavlja tu dužnost prebacujemo u još važniji sud u sedište okruga, u sud koji je izuzetno problematičan. Zašto? Da ostane isto stanje kakvo je sada, iz straha da se ovakvo stanje još više ne pokvari ako je to moguće.
Iz svega ovoga, osporavam gospodina Vujoša Tošića kao kandidata za predsednika Opštinskog suda u Požarevcu. Same manjkavosti predlaganja sudije ovoj skupštini ne dozvoljavaju licima koja su zainteresovana da konkurišu, jer se ljudi unapred odriču konkurisanja na razne pravosudne funkcije iz razloga zato što nemaju ili znaju da neće imati podršku ili pravosudnih organa ili tužilaštva, ili advokatske komore.
Da stvar bude još gora, ovde imamo dva kandidata za sudije iz Trgovinskog suda u Požarevcu i kandidata za opštinskog sudiju u Opštinskom sudu u Požarevcu. Treba li reći da su ti kandidati jedva ispunili zakonski osnov da budu kandidati za sudiju.
Osporavam Jasminu Kuzmić, koja je kandidat za sudiju Opštinskog suda u Požarevcu i Radmilu Radisavljević, kandidata za sudiju u Trgovinskom sudu u Požarevcu, zato što znam da u tom Opštinskom sudu i u Trgovinskom sudu ima još više stručnih saradnika koji su, sigurno, zaslužniji da budu predlozi Visokog saveta pravosuđa i koji su konkurisali za ove funkcije, ali, jednostavno, nisu bili ni u jednom lobiju, pa nisu mogli da budu predloženi ovoj skupštini.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 35. u ime SRS. Izgleda mi da je predlagač ovog zakona, odnosno Vlada Republike Srbije razmišljala u tom pravcu da banci, kako to oni kažu, treba novac, ona radi sa novcem, njoj nepokretnost, odnosno predmet hipoteke ne treba.
Međutim, imajući u vidu iskustva i sve što se dešavalo na našim prostorima, pogotovo ako je predmet hipoteke neki prilično ekskluzivan poslovni prostor, zašto da banka, kao poverilac u ovom slučaju, ne bude zainteresovana?
Član 35. stav 2, koji tražim da se menja, glasi: "Oglas o održavanju aukcijske prodaje mora biti na vidan način objavljen u dnevnom listu koji se prodaje u regionu u kome se nalazi hipotekovana nepokretnost i to najmanje 45 dana pre zakazane prodaje".
Sada bih pozvao ministra da mi objasni koji su to kriterijumi da se utvrdi region. Da li to ima u nekom zakonu Republike Srbije, da nam kaže koji su to regioni? Za okruge znamo. Ima ih, napravljena je teritorijalna podela, ali regioni? Čini mi se, gospodine ministre, da je vama ovaj deo zakona napisala Zorica Radović, jer je ona u svom Predlogu ustava Republike Srbije tražila nekakve regione. Znači, opredelite se šta je to region i hoće li Vlada nekim posebnim podzakonskim aktom da menja neku teritorijalnu podelu Republike Srbije - administrativnu itd?
U svom amandmanu tražio sam da oglas o održavanju aukcijske prodaje mora biti objavljen u dnevnom listu, i to najmanje 45 dana pre zakazane prodaje. Međutim u tom istom spomenutom članu 35. kaže se još, u stavu 8: "Poverilac može dati sopstvenu ponudu na aukciji".
Ministre, izađite ovde da mi objasnite zašto bi to banka radila, jer tvrdite da to neće da radi? Zašto ste onda ostavili zakonsku mogućnost da to ipak može da uradi? Samim tim u postupku privatizacije može da se vidi taj psihološki efekat kada su u pitanju učesnici u postupku privatizacije, znači mogući vlasnici.
Pa se često pojavi neka izuzetno jaka kuća ili lice koje je zainteresovano da kupi neko preduzeće i kaže - kupiću ga i platiću ga, bez obzira na cenu, koliko to bude bilo potrebno. Znači, spreman je po bilo koju cenu da uradi.
Znate koliko ga plati? Jedan dinar više od početne cene. Na taj način oterao je sve moguće konkurente. Banka, koja je sigurno finansijski mnogo jača, nego bilo ko drugi ko će da kupi neki objekat, zgradu, poslovni prostor itd. na taj način, svakako je da može, ako bude učesnik na nekoj aukciji, da sve moguće sledeće učesnike unapred eliminiše. Znači, neće se ni prijaviti. Onda je to svakako šteta za korisnika hipoteke, odnosno dužnika, a jedinu korist od toga može imati poverilac.
Smatram, ipak, da bi trebalo da razmislite i prihvatite ovaj amandman, ako ne sada, onda bar do dana za glasanje.
Dame i gospodo poslanici, narodni poslanik Zoran Krasić je rekao one političke posledice izglasavanja jednog ovakvog zakona i ja ću isto da predložim Narodnoj skupštini da ovaj amandman, koji je podneo narodni poslanik Vojislav Milajić, prihvati. Jer bi prihvatanjem jednog ovakvog amandmana na član 4. u stvari bilo sprečeno izglasavanje ovog zakona koji je dat kao predlog.

Znači, reč je o tome da Republika Srbija, odnosno Narodna skupština Republike Srbije da Agenciji za kontrolu letenja Srbije i Crne Gore d.o.o. kontragaranciju u iznosu od 31 miliona evra. Razlog zašto ne treba prihvatiti jedan ovakav zakonski predlog je prost.

Davanjem kontragarancije omogućavamo jednoj lopovskoj družini da se još više bogati. To je jedini pravi razlog zašto ovu kontragaranciju ne treba izglasati.

Posle buldožer revoluciji i 5. oktobra u Srbiji je nastala jedna podela plena sponzora, prijatelja, učesnika buldožer revolucije itd. da ne nabrajam. Pa su neki rešili da se bave putevima, Ljubiša Buha, zvani Čume, neki su rešili da se bave otmicama i otkupima, to je bio Šiptar, neki su rešili da se bave šećeranama, tu je bio Miodrag Kostić, a mnogi od njih su, u stvari, prošlost, neki su napravili štetu državi i povukli se, neki su zaštićeni svedoci, a neki su zadržali funkcije i položaje koje su dobili posle 5. oktobra.

Na mestu generalnog direktora Agencije za kontrolu letenja je bio imenovan Nikola Stankov, čovek za koga zaposleni kažu da je po zanimanju - muž, jer mu je osnovna preporuka za ovo mesto činjenica da mu je supruga bila sekretarica u kabinetu Zorana Đinđića, zatim Zorana Živkovića i na kraju opet u nekom kabinetu Vlade.

Pošto se ustoličio, generalni direktor počinje generalno spremanje po kontroli leta. Za početak je ponudio da svi koji žele mogu da uz otpremninu napuste ustanovu. Njih dvadesetak uzima po 24 lična dohotka. Oni kojih je direktor hteo da se oslobodi, a nisu se upecali na otpremninu, dosmanlijsko rukovodstvo eliminiše na drugačiji način.

Jednostavno se po potrebi posla sklanjaju sa radnih mesta u zapećak, kako ne bi mogli da vide šta se dešava, kakve se odluke donose i gde odlaze pare. Ako bi se neko pobunio, odlazio bi pred disciplinsku, a zatim po već ustaljenoj i razređenoj proceduri napolje.

Pošto je firma tako preparirana mogla da se, mogla je krenuti u ozbiljne poslove. Za početak je zaposleno više od 100 novih radnika, kojima je jedna preporuka i kvalifikacija bila da imaju člansku kartu, prvenstveno DS-a, čitaj dalje - lopovske družine, ili bar neke od koalicionih stranaka DOS-a. Tako organizovani mogli su da krenu u opštu otimačinu, pljačku, bahato trošenje i kriminal, ili kako se to danas popularno zove, organizovani kriminal u pravom smislu te reči.

Znači, evo, kako to izgleda kada demokratska vlast uzme stvar u svoje ruke. Prvo radnike koji su kvalifikovani, sposobni da obavljaju taj posao, eliminiše, a zatim dovodi svoje partijske saborce i kreće se u jednu veliku pljačku. Već je bilo reči o tome koliko zarađuje Agencija za kontrolu letenja, preko 200 miliona evra.

Da li se neko zapitao kolika je plata gospodinu Stankovu ili lopovu Stankovu? Oko milion dinara, ni manje ni više. Gospodin muž ima platu milion dinara. Šta je sa novcem koji je bio blokiran u Švajcarskim bankama dok je postojala Savezna kontrola letenja i koja je vršila kontrolu letenja iznad Republike Srpske i BiH. Šta je sa sredstvima koja su dobijena za kontrolu leta iznad Makedonije i Bugarske? Šta je sa tim novcem?

Zbog ekonomskih sankcija, koje su uvele UN SRJ 1992. godine, kontrolu letenja ipak je mogla da radi samo naša Uprava za kontrolu letenja i kontrolisala je nebo i nad nekim susednim državama. Pošto smo bili pod sankcijama, taj novac se uplaćivao na posebne račune u švajcarskim bankama i nije bio deblokiran do 5. oktobra, odnosno do buldožer revolucije. Šta je sa tim novcem? To je prihod dve ili tri godine skupljan. Gde je završio?

Na to bi trebalo da odgovori muž Stankov, direktor nekakve agencije doo, pazite još se predstavlja kao javno preduzeće, a deoničarsko društvo je sa ograničenom odgovornošću. Znači, ne stoji Republika Srbija svojom imovinom iza jedne takve ustanove, koju sada kontrolišu i njome haraju lopovi i lopuže, kojima vi planirate da date 32 miliona evra.

Dalje, reč je o navodno nekakvoj rehabilitaciji infrastrukture kontrole letenja. U čemu se ogleda ta rehabilitacija infrastrukture kontrole letenja. Nabavljeno je pet radarskih sistema, ni manje ni više iz Vijetnama. Nikada još nisam čuo da se Vijetnam bavi proizvodnjom radarskih sistema.

Znam da to radi Rusija, SAD, Velika Britanija, Francuska, Kanada, ali još nisam čuo da to radi Vijetnam.

Možda je gospodin muž, Stankov, kupio radarske sisteme koje su Amerikanci ostavili 74, 75, 76. godine kada su bežali iz Vijetnama, ali onda sigurno ne koštaju 32 miliona evra ili je tu razliku od cene koštanja do 32 miliona evra, sa oligarhijom iz DS, strpao u džep. Pre će biti da je to.

Svejedno, Narodna skupština Republike Srbije, odnosno narodni poslanici, pogotovo oni vladajuće većine, jer SRS neće glasati za jedan ovakav predlog zakona, treba da omoguće gospodinu mužu, Stankovu, da se još više krade i još više bogati.

Već je bilo reči o tome da je postojao izgrađen kompletan radarski sistem na Kopaoniku, navodno smeta NATO, pa ne možemo da ga aktiviramo, ali to nije smetalo gospodinu mužu Stankovu da kupi sanke. Zašto? Neka to on objasni.

Dalje, od one rasprave u načelu po Predlogu ovog zakona do dana današnjeg, šest oficira koji su radili u kontroli letenja, po nalogu gospodina muža Stankova, izbačeni su, ili drugačije rečeno, najureni iz kontrole letenja. Gospodin muž Stankov sumnja na te oficire da su oni davali podatke SRS za ovu raspravu.

Znači, ono što je pričao ovlašćeni predstavnik SRS po ovoj tački dnevnog reda, gospodin Momir Marković, bilo je tačno. Sve informacije koje SRS iznela bile su tačne i to se vidi po reakciji gospodina muža Stankova. Znači, otpuštaju se oficiri koji rade u kontroli letenja, a jedini razlog jeste diskusija narodnih poslanika SRS. Verovatno se uplašio da neće moći više da krade sa svojom oligarhijom, pa je rešio da te ljude, koji su od struke u toj ustanovi, najuri sa posla.

Već je vreme da se republički javni tužilac i ministar unutrašnjih poslova zapitaju šta je sa tom našom kontrolom letenja i šta se tamo dešava. Da li stvarno postoji želja da se stane na put jednoj lopovskoj oligarhiji, lopovskoj družini, koja tamo ništa drugo ne radi, nego najmanje 200 miliona evra godišnje krade, pa im je i to malo, nego treba da im damo još 32 miliona, da im se usput nađe za džeparac dok ove velike kapitalne krađe sprovode u delo.

Tako da ako zavisi od narodnih poslanika, ovaj zakon bi trebalo da bude odbijen, vraćen predlagaču, ne treba dati kontragarancije gospodinu mužu, a republički javni tužilac i ministar unutrašnjih poslova, gospodin Jočić, vreme je da reaguju po službenoj dužnosti i da tu oligarhiju strpaju gde ime je mesto, u zatvor.
Dame i gospodo poslanici, evo i druge tačke dnevnog reda koja je vezana za penzije, samo ovaj put za penzije poljoprivrednika. Članovi Vlade, odnosno ministar Dinkić stalno najavljuju, valjda zarad svojih političkih poena, da će te penzije biti isplaćene. Izgleda mi da u tim svojim najavama ne žele da razočaraju one koji treba da prime te penzije, pa neće da kažu da je konačna isplata u 2010. godini. Daj bože da neko sačeka te penzije, od lica koja treba da ih prime. Znači, reč je, na prvom mestu, o poljoprivrednim penzijama, tako da se prva isplata garantuje do kraja 2007. godine, a podeljeno je u četiri rate – svake godine po jedna rata.
Evo kako to izgleda kada Vlada mora nešto da isplati, pa voli da se hvali kako će to da isplati i onda donese poseban zakon da bi sa tom isplatom taj rok odložila koliko je moguće. U najmanju ruku, to je nemoralno. Zašto je nemoralno? Prvo, zato što je sredstava u budžetu i ove godine bilo za isplate zaostalih penzija, kako po osnovu radnog staža, tako i po osnovu poljoprivrednih penzija. Znači, potrebno je obezbediti nekih 20 milijardi.
Mi ćemo preneti 31.12.2005. godine u 2006. godinu negde oko 19 milijardi dinara, za šta ne postoje stavke gde će se trošiti. Jednostavno, nema rashodne stavke u budžetu za 2005. godinu. Nešto malo veći iznos preneće se i u 2007. godinu, ukoliko ne bude bilo rebalansa budžeta Republike Srbije.
Razlozi za ovakvo ponašanje ministra Dinkića, odnosno njegovo obrazloženje jeste da će, ukoliko isplati ove penzije koje su zaostale i koje ima obavezu da isplati, doneli mi ovaj zakon ili ne, bio on izglasan ili ne, doći do poremećaja gotovog novca na tržištu, da će se izvršiti pritisak na stabilnost dinara, da će se izvršiti pritisak na robu, odnosno da je moguće povećanje cena. To su njegova obrazloženja, koja možda i mogu proći kod nekoga ko nije završio više od četiri razreda osnovne škole.
Onda su imali hvale o tome kako su devizne rezerve Republike Srbije 5,6 milijardi dinara, kako 2,6 puta prebacuju novčanu masu koja je u opticaju. Sada se postavlja pitanje čemu onda služe te devizne rezerve. Navodno služe za neku stabilnost dinara. Ako će tih 20 milijardi dinara koje će biti isplaćene kao poljoprivredne penzije ugroziti stabilnost dinara, zašto jednostavno ne aktivira te devizne rezerve? On tvrdi da one ne služe za to.
U svom obrazloženju pokazuje čemu služe devizne rezerve. Rekao je da ukoliko Srbija više ne dobije ni dinara, imamo dovoljno deviznih rezervi da uvozimo robu široke potrošnje sledećih šest do osam meseci. Evo čemu služe devizne rezerve ovoj vladi i Dinkiću, znači, za pokrivanje uvoza.
Njegova priča da ova vlada radi u interesu građana pada u vodu, jer da radi u interesu građana, ovih 20 milijardi dinara bilo bi isplaćeno. U čijem onda interesu radi Dinkić? U ovom slučaju, u interesu uvozničkog lobija. Njima mora da se obezbedi dovoljno deviza da mogu nesmetano da uvoze robu i zarađuju novac.
Dalje, nikada se nije zapitao u kom bi smeru ovaj novac bio upotrebljen ako isplati te poljoprivredne penzije. Najviše u to da ti isti poljoprivredni penzioneri izmire svoje poreske obaveze prema državi i to poreske obaveze koje su nastale od kada ste vi na vlasti, od 5. oktobra naovamo.
U toj svojoj nemoralnosti idete do kraja. Zašto nije ostavljena mogućnost poljoprivrednicima da sami odluče hoće li uplaćivati u penzioni fond ili neće? Ta mogućnost im nije ostavljena, a programski ste se zalagali za to i u predizbornoj kampanji obećanje skoro svih stranaka koje su sada u vladajućoj koaliciji bilo je da poljoprivredne penzije treba da budu na dobrovoljnoj osnovi.
Sada ste omogućili dobrovoljnost tako što ste im ostavili mogućnost ili da budu fizička lica, znači da se registruju kao preduzetnici, ili da plaćaju poljoprivredne penzije, s tim da će država da im odredi kolike će im te penzije biti, koliki će biti taj porez kao naknada za penzije. To je ono što je u ovom slučaju nemoralno od strane Vlade Republike Srbije.
Dalje, kada se pročita sam Predlog zakona vidi se da Vlada Republike Srbije gleda da na još jedan način, što je moguće više, zakine poljoprivrednim penzionerima i penzionerima uopšte. To se vidi već po tome da se obračunava kamata na te zaostale penzije od dana kada ima obaveza da se isplati penzija, po ovom zakonu, znači tu Vlada Republike Srbije i Dinkić žele da oštete građane, a ne od dana nastanka obaveze, znači kada je tu penziju trebalo da prime, a nisu je primili.
U toj svojoj nemoralnosti idete dotle da kažete da je to samo 8,5% na godišnjem nivou.
Zašto tu kamatu ne primenjuje poreska uprava za one koji ne uplate porez na vreme? Izjednačite situaciju kada dugujete i kada vam neko duguje. Znači, u tome jeste problem.
Da li ste stvarno optimisti da će inflacija biti 8,5% sledeće godine? Da do 2010. godine inflacija neće premašiti 8,5% na godišnjem nivou? Vrlo ste optimistični. Za ovu godinu planirali ste 9,8%, a izašli ste već na preko 20%. To što malo preko Republičkog zavoda za statistiku spuštate inflaciju, to je druga stvar, ali ona je već preko 20%.
Jedan od razloga povećanja inflacije jesu baš poreski zakoni koje ste uveli, na prvom mestu porez na dodatu vrednost, pa kada pričamo o poljoprivrednicima i poljoprivrednim penzijama oni sada prvi put u svojoj istoriji plaćaju porez na dodatu vrednost na repromaterijal. Znači, plaćaju na sve, nema više subvencija za naftu, nema više subvencija za veštačko đubrivo, za rezervne delove, nema više ničega.
Ko hoće da ostvari pravo na te subvencije moraće da se registruje kao preduzetnik, ali sve što uspe da ostvari kroz subvencije vratiće se kroz porez na zarade i porez na dohodak građana, tako da uopšte ne znaju da li se vredi prijavljivati i registrovati kao preduzetnik ili se odreći svih prava i subvencija. Večita nedoumica, od kada je porez na dodatu vrednost stupio na snagu.
Dalje, u toj svojoj navodnoj brizi za građane pokazujete kolika je na sledećem primeru: imali smo rebalans budžeta Republike Srbije za 2005. godinu, pa se postavlja pitanje šta je sa zaradama lica koja su ostala bez posla u postupku privatizacije i platu treba da prime sa biroa? Koliko je meni poznato, čak i oni koji su maja meseca ostali bez posla, uredno se prijavili na biro, uredno svakog meseca odlaze da prijave svoj status nezaposlenog, ne dobijaju naknade po osnovu toga što su izgubili posao, i to od države.
Ne možete da kažete da niste znali koliko ih ima, jer ste rebalans imali u julu 2005. godine. Znači, već tada ste mogli da opredelite dovoljno sredstava da i ti građani prime te plate po osnovu toga što su ostali bez posla. Znači, nema, jednostavno, želje.
Najvažnije je da se država zadužuje sa kreditima, i to velika javna preduzeća, koja ćete uskoro da privatizujete, neće ostati u državnoj svojini, ali bitno je da za nove gazde i vaše gazde infrastruktura bude uređena, da građane koji rade u tim preduzećima izbacite sa posla i dovedete do onog broja koliko to odgovara vašim gazdama, da ti isti građani koji su ostali bez posla vraćaju dugove i kontragarancije koje dajemo u Republici Srbiji, a novi gazda da dođe na gotovo. Znači, tu se upotrebljavaju sredstva koja treba da se vrate građanima kroz penzije, na prvom mestu.
I, voleo bih da mi ministar odgovori zašto se kasni sa isplatama lica koja su ostala bez posla, a treba da budu isplaćena sa biroa za nezaposlene po osnovu godina radnog staža koliko su bili u radnom odnosu.
Dame i gospodo poslanici, kada se pogleda malo sam predlog, odnosno ime zakona, neko bi pomislio da je ovde reč samo o jednom finansijskom zakonu, o jednoj najobičnijoj kontragaranciji, ali kada se pažljivije pročita, vidi se da je reč i o političkom zakonu.
Sećam se 2001. i 2002. godine, kada je u ovoj skupštini data saglasnost da se ukine SRJ, da se proglasi neka Beogradska povelja, svi su to potpisali, samo nije aktuelni predsednik Republike Srbije tada to potpisao, u ime savezne države to je tada uradio Vojislav Koštunica, a u ime Republike Srbije uradio je premijer, iako ta prava i ovlašćenja nije imao po Ustavu. Tada smo napravili nekakvu državnu zajednicu, dali joj ime Srbija i Crna Gora.
Dotad smo imali i Saveznu upravu kontrole letenja. Sada, na neki način, da li po zakonu ili po političkom pritisku, imamo nekakvu agenciju. Vratićemo se malo kasnije na agenciju, ali neka neko pogleda pažljivije tekst kako se zakon zove, da li mi dajemo kontragaranciju Evropskoj investicionoj banci ili državnoj zajednici.
Znači, Evropska investiciona banka, koja vas je terala da napravite državnu zajednicu, zajedno sa Havijerom Solanom, ne priznaje tu državnu zajednicu i ne priznaje njenu garanciju, nego traži da se o tome izjasni i da kontragaranciju Republika Srbija. Sada postavljam pitanje, šta je starije: kokoška ili jaje.
Znači, državna zajednica, zovite je kako god hoćete, međunarodno priznati pravni subjekt u Ujedinjenim nacijama, i njena garancija se ne priznaje, nego se od nekog dela teritorije te državne zajednice traži da izda kontragaranciju. Zar to nije unapred već uništavanje te državne zajednice? Da li je ovaj zakon pisao G17, jer oni, recimo, jesu da Srbija bude samostalna bez Kosova i Metohije, tako je pričao Miroljub Labus, pogotovo onaj deo koji se odnosi bez Kosova i Metohije, kada je molio Šiptare na Kosovu i Metohiji da izađu na izbore i da glasaju za njega, on će im dati nezavisnost.
Ko je pisao ovaj zakon i u čije se ime i kome daje kontragarancija. Zar to nije na određeni način ponižavanje ovog parlamenta, zar nije ponižavanje državne zajednice, koja je već dala nekakvu garanciju. Ali, to je tako kada neko zarad nekakve političke situacije, pa i zbivanja, napravi jednu ovakvu grešku kao što je bila državna zajednica, zvana Srbija i Crna Gora, pa se sada ne zna ni ko pije ni ko plaća u ovom delu kada su u pitanju bankarske garancije.
Ako pogledamo dalje, ko je korisnik sredstava, pa se kaže, Agencija za kontrolu letenja Srbije i Crne Gore d.o.o. Znači, delimično, odgovorno pravno lice, a navodno su osnivači Republika Srbija i Crna Gora. Republika Srbija sa 92 posto, a Crna Gora sa osam posto. Imamo agenciju, znači, pravno lice sa delimičnom odgovornošću.
Znači, osnivač ne garantuje svojom imovinom, nego lice koje je kao pravno registrovano garantuje isključivo svojom imovinom. Republika se već unapred odriče vlasništva nad tom agencijom, zato što u slučaju njenog neposlovanja ne može da pokrije njene dugove nego ih sama daje.
Ali, nisu problem dugovi koji nastanu, već je problem što kao delimično odgovorno lice nije dužno da sredstva uplaćuje u budžet Republike Srbije, i tu je u stvari problem, zato ste tu i napisali delimično odgovorno lice, a ne da bude javno preduzeće.
Ne može agencija koju osniva Vlada Republike Srbije ili državna zajednica da bude delimično odgovorno lice. Da li je to u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, prvo to da proverimo, a onda da postavimo pitanje, gospodin Momir Marković je ovde izneo koliko otprilike može da zaradi jedna takva agencija, pogotovu ako kontroliše samo prelet iznad državne zajednice, a nije samo taj prelet u pitanju, već kontroliše poneki put i prelet okolnih zemalja. Ako ima 800 letova, pa puta 200 dolara, ili da kažem hiljadu letova, radi lakše računice, puta 200 dolara ili evra, sada je mala razlika, to je 200 hiljada dolara dnevno.
Kuda ide taj novac? Kuda ide? Znam dobro da računam, znači, 1.000 h 200 = 200.000. Znači, kuda ide taj novac? Kada se to pitanje postavi, kuda ide taj novac, može da se dođe do zaključka da ide za plate. Ali, koliko ih ima u toj agenciji za kontrolu leta i kakav je raspon plata. Saznali smo ovde da je plata, recimo, jednog kontrolora letenja, lica koje zarađuje taj novac i koji je pod stresom dok to radi, jer je poznato da je taj posao izuzetno naporan, znači imaju platu oko 150.000 dinara do 200.000, ako bude neko dežurstvo itd.
Gospodin direktor, koji nema pojma o kontroli letenja i koji zna avion samo iz biznis klase gde su kožna sedišta i ništa više o kontroli letenja nema pojma, ima platu milion dinara. Saznali smo da je to jedna najobičnija lopuža iz DS. Svi ljudi koji ga okružuju su takođe lopuže iz DS, a zašto su lopuže. Sada ću i to da vam kažem.
Navodno se radi neka modernizacija sistema za kontrolu letenja. Oprema koja se nabavlja je iz Vijetnama. Obično je Savezna uprava za kontrolu letenja koristila opremu koja je ili engleskog ili porekla SAD, nikada iz Vijetnama. Nikada. Postavlja se pitanje koliko je ta oprema moderna, da li su to Amerikanci možda ostavili šezdesetih i sedamdesetih godina kada su se povlačili iz Vijetnama, pa nam sada to prodaju za 32 miliona dolara.
Ako to kupujemo za 32 miliona dolara, to je verovatno zato što je direktoru plata od miliona dinara mala, mesečna plata, pa mora malo da zaradi na provizijama prilikom raspisivanja tendera i javnih nabavki, pogotovo što tendere on raspisuje, pogotovo što komisiju za javne nabavke on formira, pogotovo što komisija njemu odgovara. Znači može da ima pritisak i na nju.
To je navodno preduzeće koje je osnovala Vlada Republike Srbije sa 92% i nikom ne odgovara ništa, najmanje Vladi, a kamoli tek Skupštini, i puštate ih da rade šta god hoćete. Sada dolazite pred Skupštinu Srbiju i tražite da mi damo kontragaranciju državnoj zajednici. Srbija nije priznata kao članica UN. Državna zajednica, kako je vi zovete, Srbija i Crna Gora jeste. Kako mi možemo da dajemo tu kontragaranciju, osim ako neko već sada ne želi da rasturi zajedničku državu. Ako svaka država članica posebno daje kontragaranciju, onda nema ni zajedničke države.
Dalje, da li im je baš taj kredit bio neophodan. Nije, ali izgleda mi da je toj gospodi svega malo. Recimo, umesto radara i radarskih sistema rade rekonstrukciju zgrada. Nemam ništa protiv ukoliko su uslovi za rad u tim zgradama loši. Međutim, ne samo da nisu loši, nego su u odličnom stanju, ali eto mora da se zameni spoljna stolarija, koja je inače aluminijumska, večita, nekom drugom. Zašto? Da bi opet neko uzeo novac prilikom nabavke te stolarije.
Verovatno je u pitanju procenat 20, 30, pa i više posto, jer su te cene prilično naduvane. Dva puta su već za manje od godinu dana potrošili novac za promenu voznog parka. Znači, dva puta su po milion evra utrošili za nabavku novih automobila. Vrhunac svega toga, za taj radarski centar na Kopaoniku, koji nikada neće da proradi, nabavljene su i ski-sanke. A da ne pričamo kada je bio u pitanju Aerodrom Beograd, VIP saloni itd.
Rekli ste, bar im je Velimir Ilić, kada je rušio DOS ovde, pričao da će sve lopuže da pohapsi. Sada, ne samo da ih nije pohapsio, nego ih je još i nagradio i dao im je još bolja mesta, dao im je mogućnost da još više kradu, pa ako firma iz koje kradu ne može dovoljno da zaradi, eto i kredita da im damo neka se nakradu. Najbolje je da se ovakav jedan zakonski predlog povuče.
Nije tu gospodin ministar da mi odgovori na nekoliko pitanja, jer Savezna kontrola letenja, čiji je pravni naslednik ta agencija, radila je sa vreme ekonomskih sankcija. Vršeni su preleti iznad tadašnje SRJ, pod istim uslovima kao i sada. Doduše, sredstva su delimično bila zamrznuta, mogla su da se koriste za isplatu plata zaposlenih i za nabavku nove opreme. Ostatak sredstava je bio uplaćivan u švajcarske banke, gde je bio zamrznut.
Morale su čak i aviokompanije koje su u to vreme i sada nama iz neprijateljskih zemalja, kao što je npr. Slovenija, koja nije htela da leti preko teritorije SRJ, morala je na kraju da se vrati i da isplati sve dotadašnje dospele obaveze. Mi im kao nagradu, što su nas izbegavali tada, dajemo izuzetno atraktivne lokacije na Novom Beogradu, za Merkator i Merkur. Znači, kada treba da plati ne želi, ali kada treba da uzme, tu je.
Šta je sa tim novcem? Nije reč o malim sredstvima. Pored toga što su kasnije ekonomske sankcije ukinute, postoji taj spoljni zid sankcija koji delimično ni do dana današnjeg nije ukinut, iako ste to obećali 5. oktobra 2000. godine. Taj novac koji je zaradila Savezna kontrola uprave letenja za kontrolu letenja iznad SRJ, Makedonije i tadašnje BiH do 99. godine je bio zamrznut po švajcarskim bankama. Gde se sada nalazi?
Pogotovo što nije reč o malim svotama novca. Kada bi saznali gde se taj novac nalazi, a verujem da je već klika koja je 5. oktobra preuzela vlast i u Narodnoj banci i u državi, taj novac odavno potrošila. Nema gospodina ministra za kapitalne investicije, ovde bih rekao, kada čitam ovaj zakon, za kapitalne pronevere i krađe, da nam odgovori na ova pitanja.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovde imamo jedan od zakona koje lokalne samouprave, odnosno najčešće predsednici opština izuzetno prate, a reč je o transfernim sredstvima iz budžeta Republike Srbije koja će da se raspodele lokalnim samoupravama.
Jedan ovakav koncept pomaganja lokalne samouprave nije potpuno ispravan, i to zato što ne postoji jasan ključ kako će ta sredstva da se raspodele. Sa druge strane, sama sredstva predviđena ovim zakonom nisu dovoljna za sve opštine na teritoriji Republike Srbije, da podmire makar one osnovne svoje potrebe.
Većina opština je u jednoj izuzetnoj teškoj finansijskoj situaciji, i to do te mere da čak nemaju ni osnove civilizacijske tekovine u sedištima opština. Neću sada da nabrajam koje su to opštine, ne želim da neko pomisli da hoću nekome da otkinem neki deo novca da bih nekom drugom dodao taj novac. Činjenica je da jedan veliki broj opština na teritoriji Republike Srbije nema ni vodovod ni kanalizaciju.
Onda pričamo o nekim evropskim integracijama, a većina naših opština ne može čak ni da izradi idejno rešenje, recimo, za deponije smeća, a kamoli projekat. Čak ni to nisu u stanju. Sa druge strane, Republika se i te kako komotno ponaša kada su u pitanju njena budžetska sredstva, čak može da se kaže rasipnički. Evo, sada smo ovde imali zakon o kontragarancijama i neko kaže: jeste, ali to tek ako taj ko je uzeo kredit ne vrati novac, u tom slučaju će Republika morati to da isplati. To je jedan korisnik kredita koji stvarno ima novca na pretek.
Ono što je bitno jeste da sredstva koja su kontragarancija stoje blokirana na računu budžeta Republike Srbije i dokle god ne otplati kredit ona moraju tu da stoje. Možda bi jedan deo tih sredstava bio preusmeren na lokalne samouprave, da reše probleme kao što je vodovod, kao što je kanalizacija.
Ovako naše lokalne samouprave samo egzistiraju u smislu da obezbede plate, većina lokalnih samouprava, ne onih bogatih, za radnike u opštinskoj upravi i da obezbede kakvu-takvu infrastrukturu za osnovno i srednje školsko obrazovanje. Znači, jedino tako egzistiraju, samo to mogu, ne da žive, ne opština da napreduje, ne da ulaže u komunalnu infrastrukturu, ne da olakša život građanima, već da životari.
Onda imamo situaciju da se iz takvih opština dolazi do migracije u ove bogatije opštine, jer jednostavno nema napretka. Recimo, misaona imenica je toplifikacija, centralno grejanje itd. Sa druge strane, Republika Srbija opet otvara nekakve agencije, koje su isto tako budžetski korisnici.
Sada imamo situaciju da, kako to voli da kaže ministar finansije, neću ni ime da mu kažem, voli da kaže da imamo po prvi put u Predlogu zakona o budžetu i suficit. Zar ta sredstva iz suficita moraju da budu isključivo usmerena za dobijanje novih kredita, i to kredita za javna preduzeća koja će biti u postupku privatizacije privatizovana? Znači, neko ko je namerio da kupi to preduzeće, prvo će nam dati kredit, mi ćemo dati za njega kontragaranciju, otplatiti kredit, a on po nekoj umanjenoj vrednosti kupiti to javno preduzeće. To su problemi koji, u principu, ne kreću od samih lokalnih samouprava nego odavde iz Skupštine Republike Srbije, odnosno Vlade Republike Srbije.
Samim tim, jednim ovakvim ponašanjem, imamo sada ovu raspravu i ovakve amandmane koje podnose neki poslanici koji bi želeli, imajući u vidu tešku situaciju u pojedinim opštinama, da još neki dinar iskamče. Recimo, već se zna da će određeni poslovi, koji su sada u nadležnosti republičkih organa, polako da prelaze u nadležnost lokalnih samouprava, samim tim i finansiranja od strane lokalnih samouprava. Znači, lokalnim samoupravama će još više novca trebati.
Ovakvim načinom finansiranja kakav sad imaju taj novac ne mogu da dobiju. Šta će biti? Ona stranka koja je na vlasti, sigurno je, to ste bar vi dokazali od 5. oktobra kad ste došli na vlast, više novca da usmerava u one opštine u kojima participira ili vodi lokalnu vlast. To se vidi iz samog ovog predloga.
Znači, trebalo bi i ova vlada koja se, navodno, zalaže za decentralizaciju, ali o kakvoj decentralizaciji vi možete da pričate kada uporno stavljate lokalne samouprave da budu zavisne od Ministarstva finansija i Vlade Republike Srbije zbog ovakvog zakona. Mora da se pronađe potpuno nov model finansiranja lokalnih samouprava, da one ne samo da mogu ono što im je predviđeno zakonom da vrše, već da budu sposobne da investiraju u određenu komunalnu infrastrukturu i da privuku određen broj pravnih lica koja bi nastavila razvoj te opštine, povećala broj zaposlenih itd.
Bez obzira što pojedini poslanici imaju dobre namere podnošenjem ovakvih amandmana, jednostavno, ovaj problem neće rešiti. Ako uspeju da bude neki njihov amandman prihvaćen, to je samo do sledećeg zakona o transfernim sredstvima. Trebalo bi da se napravi nov koncept finansiranja lokalne samouprave, a ne da se ovakvi zakoni donose i da se pojedine lokalne samouprave ucenjuju ovakvim zakonima.
Dame i gospodo, ovde ipak nema tvorca ovog zakona, ministra Mlađana Dinkića. SRS je podnela niz amandmana i oni idu, ne kako je to gospodin Albijanić rekao, na štetu penzionera, već naprotiv isključivo da se obaveza koju država ima što pre namiri.
Vlada Republike Srbije i ministar Dinkić planiraju da to bude završeno u julu 2008. godine. Amandmanima SRS to bi trebalo da se završi u oktobru 2006. godine. Znači, na šest jednakih rata.
U obrazloženjima ministra Dinkića, koji kaže da para u budžetu ima, ali da ne može da isplati zaostali dug penzionerima zato što će biti pritiska na stabilnost dinara i na stabilnost cena. Navodno taj dug koji ima prema penzionerima, ukoliko bude isplaćen, poremetiće se odnos, odnosno stabilnost dinara, skočiće evro.
Usput tvrdi da ima 5,3 ili 5,6 milijardi deviznih rezervi, što je 2,6 puta više nego ukupna novčana masa koja se trenutno nalazi na tržištu. Onda nas uči kako mi ne znamo šta su devizne rezerve. One će ovde biti isključivo korišćene - tih 5,6 milijardi dolara - kao depoziti u bankama, na koji imamo izuzetno niske kamate ili da se pokriva uvoznički lobi. U pitanju je samo nekih 250 miliona evra da se ova obaveza za zaostale penzije izmiri. Izračunajte koliko je to u odnosu na 5,6 i koliko je u stvari potrebno evra da se taj novac, koji bi se našao u prometu, pokrije. Izuzetno malo.
Dalje, smešna je tvrdnja da će da utiče na politiku cena. Ko se još zanosi da naši penzioneri mogu sa tim da kupuju robu široke potrošnje. Izgleda da to Dinkić umišlja gde živimo - u nekoj zemlji snova. Naprotiv, moraće prvo njemu da plate njemu porez, jer nemaju ni za to, moraće da kupe lekove, moraće da plate struju, komunalne usluge, pa šta pretekne, a često ništa. Tako da su njegova obrazloženja, zašto će penzioneri za zaostale penzije da čekaju u šest rata u naredne tri godine, smešna.
Jedino, sa jednom ovakvom vladom, koja se prilično optimistički ponaša, jer se kaže u članu 4. zakona, na koji se ovaj amandman odnosi, kaže - u februaru 2007. godine. Mogu gospodinu Dinkiću da poručim sa ove govornice, ukoliko ne prihvati amandmane SRS, da je vrlo optimističan da će on da isplaćuje ove penzije u februaru 2007. godine.
Dame i gospodo narodni poslanici, Narodna skupština pred sobom ima zakon o bankama i može da se kaže da su pripreme za donošenje ovog zakona započete još pre nekoliko godina. Započete su krajem 2001. godine, početkom 2002. godine. Ni taj datum nije slučajan, jer je u toku 2002. godine otpočela zamena valuta zemalja EU u evre.
Pravi početak jeste prvo stidljivo, a kasnije i masovno zatvaranje domaćih banaka koje su bile uglavnom u društvenom kapitalu. Šta je time tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić želeo i hteo da postigne? Ma koliko to on ovde isticao da su te banke morale da budu zatvorene, mnogi kasniji njegovi postupci su nas navodili na to da to uopšte nije ni trebalo da se desi.
Šta je prvo bio cilj? Velike banke, koje su bile u vlasništvu društvene svojine, imale su ekspoziture svuda na teritoriji Republike Srbije. Svuda, i to je bio uglavnom ekskluzivan poslovni prostor, koji se nalazio u centrima gradova, sa određenom infrastrukturom, sa određenom kadrovskom infrastrukturom i jednostavno kao takve predstavljale su ozbiljnu konkurenciju određenim stranim bankama, koje u to vreme nisu uopšte htele da imaju nikakvu zakonsku vezu sa svojim pravim osnivačima i vlasnicima u inostranstvu zato što nisu imali određeno poverenje u Mlađana Dinkića i Dosovu vladu koja je tada bila u Srbiji.
Cilj tih banaka je bio taj da sva ona devizna sredstva koja se nalaze kod građana Republike Srbije, a koja nisu bila u evrima, prikupe, izvrše zamenu i, ako je moguće, da se prilikom te zamene ostvari i nekakav profit. To je bio taj prvi cilj koji nije bio mnogo značajan.
Zarada u svakom slučaju jeste bila velika, ali to nije bio primarni cilj. Primarni cilj je bio taj da strane banke, bez dinara sa strane, iz inostranstva, dođu do obrtnih sredstava. U tom poslu je najviše pomagao stranim bankama i određenim domaćim bankama i tadašnji guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić. Sa gašenjem velikih poslovnih banaka i prelaskom platnog prometa u banke, izuzimanjem iz Narodne banke, stvorio se još jedan deo poslovnog prostora same Narodne banke, Zavoda za obračun i plaćanja, koji je opet poslužio određenim privilegovanim bankama da dođu u posed tog poslovnog prostora.
Tu na prvom mestu mislim na Nacionalnu štedionicu, koja je sve veće centre Zavoda za obračun i plaćanja tadašnje Narodne banke Jugoslavije uzela pod svoje. Otpočelo je zamena, odnosno vraćanje starog deviznog duga, štampanje hartija od vrednosti za građane koji su morali to duže da čekaju, da ne spominjemo da je u tom poslu najviše profitirala Nacionalna štedionica.
Kada su u pitanju ostale banke koje su ovde poslovale, njihove procene su bile da se ovde na tržištu nalazi negde oko tri, eventualno četiri milijarde maraka tadašnjih i da je to sasvim dovoljan početni kapital za dalji nastavak rada tih poslovnih banaka. U tim procenama su očigledno pogrešili, jer je zamenjeno negde oko 7,5 do 8 milijardi maraka. U svakom slučaju, ta njihova pogrešna procena išla im je na ruku.
Šta se tada dešava? Imali smo domaće banke koje su tada bile u društvenom sektoru, koje su istisnute sa tržišta i pojavio se vakuum i odjednom se pojavljuju neke strane banke i tadašnja Dosova vlada i guverner Narodne banke Jugoslavije, Mlađan Dinkić, počinju da tvrde pred građanima, pred srpskom javnošću, kako te banke imaju cilj da investiraju u domaću privredu.
Kako se investiralo u domaću privredu? Pojavom strane banke i stranog imena na tržištu htela je da se stvori određena sigurnost kod građana koji su vršili zamenu zapadno-evropskih valuta u evro i da taj evro ostave u depozitu kod stranih banaka. U tome se prilično uspelo, iako je činjenica da su te banke izbegavale da imaju bilo kakvu zakonsku vezu sa svojim bankama u inostranstvu.
Dalje, depoziti pod kojima su građani ostavljali svoje devize kretali su se od 1,5 do 2% na godišnjem nivou, a ta ista sredstva bila su upumpavana u kredite i to najčešće kratkoročne, kako građanima tako i privredi, pod kamatnim stopama od 12, 14, 16, 18 i 20%. Tada se tvrdilo da su to jeftini krediti i cilj je bio da se prikaže da je taj novac došao sa strane.
Međutim, u najvećem broju slučajeva, 90%, pa i više, novac je bio domaćeg porekla, tako da niko u tom periodu ozbiljnije ni tada, a ni sada nije investirao u srpsku privredu, nije investirao u potrošnju građana Republike Srbije.
Jedini cilj je bio taj da se stvori određeni ekstraprofit jer kamate na zapadu se kreću za takve kredite od 6 do 8%, a kod nas, kao što ste čuli i to znate i sami, kretale su se 14, 16, 18, pa i 20 i više posto, u protivvrednosti strane valute, znači ne pričam o dinarskim kreditima koji su trpeli revalorizaciju i razne kamate, tako da je taj procenat izlazio na 30 i više posto na godišnjem nivou.
Ko je od toga najveću korist imao? Najveću korist su svakako imali oni koji su u tom periodu bili bliski tadašnjem guverneru NBJ Mlađanu Dinkiću i profitirali su u tom poslu, najviše Nacionalna štedionica, kojom su već tada raspolagali Vuk Hamović i Vojin Lazarević, u tome im je pomogao, doduše bivši, ministar finansija Božidar Đelić i najviše je profitirala Komercijalna banka, odnosno ekspozitura Demokratske stranke u bankarstvu. Zauzeli su sav poslovni prostor koji su imale ugašene banke, Zavod za obračun i plaćanje itd.
Još jedan cilj je bio da se, kada se krenulo sa gašenjem tih poslovnih banaka, platni promet prebaci u poslovne banke, ali opet da se smanji broj eventualnih konkurenata, odnosno da konkurenti budu samo oni koji su privilegovani između sebe i da oni vode politiku platnog prometa, odnosno usluga koje nastupaju u platnom prometu.
Dotadašnja provizija NBJ za obavljanje platnog prometa kretala se u rasponu od 0,15 do 0,22, eventualno 0,25% na ukupno ostvaren promet novca u nekom obračunskom periodu. Prelaskom platnog prometa na poslovne banke troškovi platnog prometa, koji su se u tom trenutku kretali oko 1,5%, porasli su osam do 10 puta, tako da je to već imalo u toku 2002. godine za posledicu neočekivanu inflaciju, jer svaki trošak koji se napravi na kraju mora da se ugradi u cenu gotovog proizvoda i najveću štetu su u svakom slučaju imali građani Srbije, privreda, a najveću korist banke koje su u tom trenutku bile bliske Ministarstvu finansija.
Dalje, tada se počelo sa emitovanjem hartija od vrednosti po raznim osnovama, isplata dečijih dodataka, zaostalih penzija i opet je tu privilegiju imala Nacionalna štedionica, koja je zarađivala prilikom same emisije hartija od vrednosti, a i te kako se trudila da na tržištu stvori uslove da kupuje otprilike, da jedan dinar duga koje je država imala kupuje od građana za pola dinara i već u toku sledeće godine te hartije od vrednosti naplati iz budžeta Republike Srbije.
Opet su štetu imali građani i država. Profit: opet Vuk Hamović i Vojin Lazarević. Sve što sadašnje Ministarstvo finansija radi i što je cilj ovog zakona jeste da se ono stanje koje je počelo da se stvara krajem 2001. godine ozakoni. Znači, oni koji su bili u tom trenutku privilegovani, sada će ovim zakonom ubuduće da spreče svako dalje ozbiljnije ulaganje u bankarski sektor, ozbiljniju konkurenciju i da posluju na tržištu finansijskog kapitala kao isključivi monopolisti. To je jedini pravi razlog donošenja jednog ovakvog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, već u članu 7. se vidi veza sa prethodnom diskusijom povodom amandmana na član 4. koji sam podneo.
Znači, član 7, Zabrana povrede konkurencije. Kaže se u stavu 1: "Banci je zabranjeno da zaključuje sporazume kojima se bitno sprečava, ograničava ili narušava konkurencija i da zloupotrebljava dominantan položaj, ili da sprovodi koncentraciju kojom se bitno sprečava, ograničava ili narušava konkurencija, i to naročito da je sprovodi stvaranjem, odnosno jačanjem dominantnog položaja na finansijskom tržištu."
U stavu 2. se kaže: "NBS utvrđuje da je došlo do povrede konkurencije iz stava 1. ovog člana i u vezi sa tim preduzima mere u skladu sa ovim zakonom."
Postavlja se pitanje o kakvoj to konkurenciji banaka predlagač, odnosno Vlada priča? Zar nije ovo pravilo konkurencije narušeno davanjem poslovnog prostora Zavoda za obračun i plaćanje Nacionalnoj štedionici, zar ovo pravilo nije prekršila tadašnja vlada Republike Srbije, NBJ i tadašnji ministar finansija i tadašnji guverner Narodne banke Mlađan Dinkić, tako što su preko Nacionalne štedionice isplaćivali staru deviznu štednju i hartije od vrednosti na ime naplate stare devizne štednje. Zar nije tada došlo do narušavanja zdrave konkurencije.
Zar nije došlo do narušavanja zdrave konkurencije tako što su Nacionalna štedionica i Komercijalna banka uglavnom preuzele poslovni prostor zatvorenih banaka, koje je po direktivi Mlađan Dinkić zatvarao prilikom zamene zapadnoevropskih valuta u evro.
Šta je sada ovde cilj? Dakle, da se pokaže da se Vlada, odnosno predlagač stara o finansijskom tržištu.
Dalje se kaže: "Kod utvrđivanja povrede konkurencije iz stava 1. ovog člana NBS može zatražiti mišljenje organizacije nadležne za zaštitu konkurencije." Ovo - može, vrlo je diskutabilno, jer se ostavlja, znači, isključivo diskreciono pravo guverneru Narodne banke da procenjuje da li je došlo do povrede odredaba konkurencije ili nije. Znači, treba da piše, gospodine ministre - mora da zatraži mišljenje organizacije koja je nadležna za zaštitu konkurencije.
Zatim: "NBS daje saglasnost na koncentraciju koju banka sprovodi na finansijskom tržištu." To znači, određuje koliko će imati ekspozitura i gde će imati ekspoziture, tako da će pojedine banke imati ekskluzivno pravo da svoju delatnost obavljaju na više mesta u jednom centru, dok će neke druge, koje nisu bliske ministru finansija i guverneru, to morati da rade na nekim manje atraktivnim lokacijama i u nekim regionima i opštinama koje su manje razvijene.
"NBS propisuje bliže uslove i način utvrđivanja povreda konkurencije iz stava 1. ovog člana." Zar mi nismo imali, gospodine ministre, sada ovde možda pre mesec dana Zakon o zaštiti konkurencije? Kako to sada NBS propisuje nešto što je već propisano ili će možda biti u suprotnosti sa tim zakonom, a u cilju nečega drugog, najčešće se ovde radi u cilju zloupotreba.
"Na postupak utvrđivanja povrede konkurencije iz stava 1. ovog člana shodno se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje zaštita konkurencije." Taj poslednji stav je u suprotnosti sa prethodnim, tako da treba da vodite računa kada pišete i predlažete zakon.
Gospodine ministre, zbog vašeg ponašanja juče u sali, poslanici SRS su napustili sednicu, a ostali ste nam dužni jedan odgovor.
Kada ste pričali o novcu sa Kipra, spomenuli ste da je postojao neki novac u iznosu 350 miliona maraka ili 360 miliona maraka, ne sećam se tačno, pa ste pisali Haškom tribunalu da se ta sredstva blokiraju. Oni su odgovorili da imaju podatke o tome, da će da blokiraju, da bi na kraju vama poslali obrazloženje da to nije Miloševićev novac nego nekog drugog lica.
Imajući u vidu da je 350 ili 360 miliona maraka prilično velika suma, koju je nemoguće zaraditi na pošten način, zašto niste za ovom govornicom rekli ko je vlasnik tog novca. Ko je vlasnik 360 miliona maraka? Da li je taj novac poreklom odavde? Hoćemo da znamo ime i prezime tog gospodina. Ne morate da se plašite da će da vas tuži, jer sa ove govornice imate imunitet koji vam Ustav garantuje. Ne postoji mogućnost da se taj imunitet skine.
Interesuje me da nije Vuk Hamović, da nije Vojin Lazarević, da nije Filip Cepter alijas Milan Janković, da nije Stanko Subotić zvani Cane Žabac. Baš nas interesuje da li je taj novac njihov ili nekog iz njihovog okruženja. Interesuje nas, pogotovo, da li je taj novac poreklom odavde. Ako je poreklom odavde, stečen je na nezakonit način. Toliko novca ne može niko pošteno da zaradi, bez obzira koliko da je pametan. Znači, taj novac treba da se vrati državi i kroz budžet da se vrati građanima Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, imamo jedan zakon koji ima stvarno, politički gledano, vrlo lepo ime, zakon o sprečavanju pranja novca, kako je to Vlada Republike Srbije zamislila i pretočila u jedan zakonski predlog. Sada je dato Skupštini na razmatranje sa pričom kako, eto, ova vlada se bori protiv kriminala. To ni manje ni više nego Ministarstvo finansija na čelu sa Mlađanom Dinkićem. Verovatno po onoj narodnoj poslovici, ali da se vratimo na sam zakon.
Član 13. reguliše koje su nadležnosti direktora te uprave, kako je to ministar osmislio. Ministar na predlog direktora uprave uređuje unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mesta u upravi, kojom se propisuju posebna znanja i sposobnosti za pojedina radna mesta; odlučuje o stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju zaposlenih u upravi, utvrđuje pravila ponašanja zaposlenih u upravi.
Utvrđuje poslove koji su nespojivi sa službenom dužnošću; uređuje i druga pitanja u skladu sa zakonom. Sve to radi ministar.
Čemu ovolika želja ministra finansija da sebi natovari na vrat tolike obaveze. Da li hoće da prikaže da je on jedini sposoban da tako nešto uradi ili jednostavno da već unapred preduzima radnje da bi tada uprava radila isključivo po njegovom diktatu i u slučajevima kada treba nešto da se u pravom smislu reči prikrije.
Dalje, kaže se, ministar na predlog direktora uprave propisuje metodologiju za izvršavanje poslova koje obveznik vrši u skladu sa ovim zakonom, način i rokove u kojima je obaveznik dužan da obavesti upravu o transakcijom iz ovog zakona, kao i slučajeve u kojima određeni obveznici nisu dužni da upravi prijave gotovinske transakcije u ukupnom iznosu od 15.000 evra ili više u dinarskoj protivvrednosti.
Ovaj deo teksta – kao i slučajeve u kojima određeni obveznici nisu dužni da prijave gotovinsku transakciju u ukupnom iznosu od 15.000 evra ili više u dinarskoj protivvrednosti – znači da ministar odlučuje kada će nešto da se prijavljuje toj upravi, a kada ne.
Onda ministar izađe ovde za govornicu i kaže, vi nemate pojma. To je, kaže, za uplate pazara. Tada nije obavezno. Eto, to se verovatno odnosi, kako reče, na NIS. Na koga se odnosi? Na EPS? Na "Jugopetrol"? Na "Beopetrol"? Na koga? Da li se odnosi na "Merkator"? Na njih verovatno. Na "Merkur" itd. Sada se postavlja jedno logično pitanje. Ako se određen novac izvlači iz ovog konteksta i kaže se da su to gotovinske uplate, onda mi objasnite, onda neka ministar dođe da mi objasni zašto se u Srbiji radi fiskalizacija.
Evo, već dve ili tri godine uvode se fiskalne kase po raznim osnovama, razna lica su prinuđena da kupuju tu opremu koja nije baš tako jeftina, čija upotreba nije baš tako jeftina, a sada se već radi na sistemu da poreska uprava u svakom trenutku ima preko fiskalne kase oko, koje lice ostvari promet.
Ako sve te podatke možete da imate, zašto onda uopšte spominjete mogućnost da neko treba biti izuzet, jer u samom zakonu je moglo da se napiše, znači, da se ne koriste, da se ne preliju sredstva koja se prikupe iz naplate gotovine, odnosno pazara, odnosno drugih pravnih lica, subjekata trgovine itd. Zašto to nije zapisano u zakonu? Tražite posebne okolnosti.
Otkud da verujem ministru, njemu na reč, da će to da budu samo te vrste gotovinskih transakcija. Da mu verujemo na reč? Da li treba nekome da verujemo na reč? To je problem zakona, zašto u samom zakonu nije predviđeno pod kojim okolnostima obveznik ne prijavljuje upravi neku transakciju. Ne, ministar je taj koji to određuje, on ima isključivo pravo na to.
Dalje, ceo ovaj zakon može da se kaže da je prilično kasno donet, prilično kasno, jer najveći deo novca koji je stečen nelegalnim poslovanjem je u toku 2001. i 2002. godine ušao u legalne tokove. Dakle, to je kroz više raznih osnova, kroz privatizaciju, kroz otvaranje raznih privatnih preduzeća u inostranstvu. Imamo slučajeve da oni organizovaniji, gde su veće količine novca u pitanju, to rade tako što otvaraju banke u inostranstvu i onda se određena sredstva prikazuju kao investicije u Republici (inače, isključivo od domaćeg novca koji je stečen nezakonitim radnjama).
Da li ima elemenata, odnosno odredbi, u ovom zakonu koje mogu da spreče priliv takvog novca u privredu? Nema. Ovde se isključivo govori o tome šta rade pravna, fizička lica, lica koja učestvuju u prometu novca na domaćem tržištu. U čemu je onda svrha postojanja ovog zakona?
Novac koji je nelegalno stečen, već odavno je van zemlje. Način na koji će da se vraća jeste taj kroz privatizaciju, kroz navodne investicije, kroz osnivanje drugih pravnih lica, gde je neko pravno lice iz inostranstva.
Setite se samo privatnog preduzeća bivšeg ministra u Vladi Republike Srbije, Marije Rašete-Vukosavljević. Kada je trebalo da se opere novac, nije bilo teško, skoknuli su do Beča, tamo su otvorili preduzeće i ovde oprali novac iz Fonda za razvoj itd. Čak su učestvovali i u poslovima koje je radila Republička direkcija za puteve.
Tako to izgleda kada neko hoće da opere novac. Ovaj zakon nije dovoljno ozbiljan za toliko ozbiljne ljude. Postavlja se pitanje, evo ministar opet pobeže odavde, ne znam zašto, kesa mu je tu, nije je poneo, šta je sa tim famoznim novcem sa Kipra? Evo, četvrti put od kad traje ovo zasedanje to pitanje postavljam, gde je taj novac sa Kipra, gde su 4,5 milijardi dolara, gde je taj novac, da li je on stvarno postojao, ako jeste gde je sada.
Imamo saznanja da je stvarno postojao. Imamo saznanja da niko pre 5. oktobra nije zloupotrebio taj novac. Onda je otišla neka komisija, verovatno će to da bude ova uprava, članovi ove uprave, otišli su do Kipra, proverili razne banke, off-shore firme, a sada novaca nema. Da li će te transakcije da se odnose na uplate sa Devičanskih ostrva, da li će da se odnose na uplate sa raznih atraktivnih destinacija gde maltene sve, odnosno gde se sav novac u svetu pere.
Postavlja se to pitanje, inače ovo što se ovde pokušava to je da se maltene ovi jadnici koji su u najvećem broju slučajeva nekim sitnim švercom u vremenu 90-tih godina zaradili, pokušavaju sada da legalizuju to svoje poslovanje i na njih će zakon biti primenjivan, šta je sa stvarnim pranjem novca. To se u ovom zakonu ne spominje.
Ne spominje se ni šta je sa deviznim rezervama bivše SFRJ, ne spominje se šta je sa zlatnim rezervama, pa se još tvrdilo kako nema u bankama, vidite, veliki ekspert G17 Miroljub Labus kaže, pa nema nigde ni u jednoj banci zlatnih poluga Kraljevine Srbije, jer nemaju žig na njima itd.
Znači, previše pitanja, šta se i kako želi postići ovim zakonom, a u svakom slučaju, ministar za sebe daje prevelika ovlašćenja. Izgleda mi da ima želju da izuzme neka lica koja su njemu bliska i da se izbegnu odredbe ovog zakona i da oni nesmetano, doduše, sada, bez konkurencije drugih, rade taj posao koji su radili do sada.