Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Biljana Hasanović-Korać

Biljana Hasanović-Korać

Socijaldemokratska stranka

Govori

Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Samo mogu da izrazim zadovoljstvo da je bar za neki od amandmana koji su zaista dobronamerno i konstruktivno rađeni da se poboljša tekst zakona u cilju boljeg položaja građana jer će se odnositi na sve njih i zato kažem da mogu da izrazim zadovoljstvo što je ovaj amandman prihvaćen. On se odnosi na javno dostavljanje gde smo rok od deset dana tražili da se produži na 15 dana. Protekom određenog roka od deset dana kada je pismeno objavljeno na VEB prezentaciji i oglasnoj tabli organa, pretpostavlja se da je javno dostavljanje izvršeno.
Ovaj rok od 15 dana, kako je predloženo amandmanom, a ne deset dana kako stoji u Predlogu zakona, jeste usaglašavanje sa normiranim rokovima i iz drugih članova Predloga zakona. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 90. reguliše način pokretanja postupka i mi smo intervenisali da se briše stav 4.
Zato što stav 4. propisuje da pri pokretanju postupka po službenoj dužnosti, organ uzima u obzir i pretpostavke građana i organizacija i upozorenja nadležnih organa. Ovo rešenje treba brisati iz tri razloga.
Kao prvo, nejasno je i neodređeno, šta znači da organ uzima u obzir pretstavke i upozorenja? To bi moralo da bude preciznije regulisano u zakonu da bi bilo prihvatljivo.
Drugo, ovo uvodi pravnu nesigurnost, jer time može da se prejudicira ishod postupka i utiče na samostalnost organa u odlučivanju i treće, stavom 2. ovog člana jasno je propisano da se postupak pokreće po službenoj dužnosti kada je to propisom određeno ili kada organ utvrdi ili sazna da je, s obzirom na činjenično stanje neophodno da se zaštiti javni interes.
Iz tih razloga smatramo da stav 4. u članu 90. ne treba da stoji i predložili smo njegovo brisanje.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući, član 92. reguliše odbacivanje zahteva stranke, i mi smo predložili da se u stavu 1. briše tačka 2).
Stav 1. tačka 2) propisuje da organ odbacuje zahtev stranke za pokretanje postupka, ako nije nadležan za odlučivanje o upravnoj stvari, a ne može da odredi ko je nadležan.
Smatramo da ovo treba brisati iz Predloga zakona, jer je obaveza organa da zna koji je organ nadležan za postupanje u upravnoj stvari, analogno pravosudnom načelu „jura novitkurija“, dakle najmanje je mera znanja administracije je poznavanje stvarne nadležnosti svih državnih organa i organa koji postupaju po Zakonu o opštem upravnom postupku.
U ostalom, zakon sadrži odredbe o sukobu nadležnosti, pa ako organ i pogreši u upućivanju stranke, onda može da dođe po postupku za rešavanje sukoba nadležnosti i da se primene te norme, tako da svakako stranka treba da dobije uputstvo.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Član 108. reguliše pokretanje postupka u kome se rešava prethodno pitanje.
Mi smo amandmanom intervenisali, tako što smo predložili da se posle stava 3. doda novi stav 4. koji glasi – ako se postupak u kome se rešava prethodno pitanje pokreće na zahtev neuke stranke, postupiće se u skladu sa stavom 1. ovog člana.
Smatramo da pokretanje postupka po prethodnom pitanju, kada se radi o neukoj stranci, treba odstupiti od pravila iz stava 2, odnosno nametati obavezu pravno neukoj stranci koja jeste pokrenula upravni postupak, ali je neuka da ona pokreće pred sudom ili drugim organom postupak za rešavanje prethodnog pitanja, te da ukoliko to ne učini smatraće se da je odustala od zahteva.
Amandmansko rešenje je u skladu sa načelima zakona.
Gospodine predsedavajući, član 121. reguliše podnošenje isprava. Mi smo podneli amandman na ovaj član, na stav 5, gde smo predložili da se posle reči: „službenoj evidenciji“ dodaju reči: „odnosno kod kojeg državnog i drugog organa“.
Da pojasnim, mišljenja samo da pravnu pretpostavku po kojoj se smatra da je stranka podnela ispravu i kada obavesti organ o tome u kojoj se službenoj evidenciji nalazi odgovarajući zapis koji je dostupan organu, treba dopuniti normom predloženom u amandmanu. Dakle, i zapis koji je u posedu državnog organa koji ne vodi službenu evidenciju.
Upravo je ovakvih isprava najviše u pravnom saobraćaju. Evidencije u mnogim upravno pravnim oblastima nisu ustrojene ili su tek delimično ustrojene, pa smatramo da se delotvornost i ekonomičnost postupka može postići kroz predloženo amandmansko rešenje.
Predsedavajući, podneli smo amandman na član 145. koji reguliše rok za izdavanje rešenja. Tu smo predložili u stavu 2. da se reči 30 dana zamene rečima 15 dana, a da se na kraju rečenice dodaju reči – a u izuzetnoj složenoj upravnoj stvari u roku od 60 dana.  U stavu 3. da se reči 60 dana zamene rečima 30 dana i da se na kraju rečenice doda, a u izuzetno složenoj upravnoj stvari u roku od 60 dana.
Suština je da smo predložili da se skrate rokovi za izdavanje rešenja. Smatramo da usled situacije kada je postupak pokrenut po zakonu stranke ili po službenoj dužnosti, a u interesu stranke, i kada se u upravnoj stvari odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja primeren i dovoljan rok treba da iznosi 15 dana od pokretanja postupka, a u izuzetno složenoj upravnoj stvari 30 dana.
Takođe smatramo da u situaciji kada je postupak pokrenut po zahtevu stranke ili po službenoj dužnosti, a u interesu stranke i kada se u upravnoj stvari ne odlučuje u postupku neposrednog odlučivanja primeren i dovoljan rok izdavanja rešenja treba da iznosi 30 dana od pokretanja postupka, a u izuzetno složenoj upravnoj stvari 60 dana.
Amandmanska rešenja su u skladu sa proklamovanim načelima iz Predloga zakona i ja moram da kažem da rešenja koja su data u Predlogu zakona su i u sadašnjem Zakonu o upravnom postupku. Meni je to poznato, ovi rokovi koji su predloženi u Predlogu zakona, ali smatram da ti rokovi već decenijama već postoje kao takvi i da je sada došlo do modernizacije u radu. Kada sam ja počela 79 godine da radim u upravi kucalo se na mehaničkim mašinama, sada imamo kompjutere, došlo je do znatne modernizacije koja može da pomogne mnogo većem ubrzanju izdavanja rešenja.
Na član 214. smo podneli amandman on reguliše obavezu usađivanja posebnih zakona. Mi smo tu predložili da rok bude umesto 1. jun 2018. godine, bude 1. jun 2017. godine. Usklađivanje posebnih zakona kojima su uređena pojedina pitanja upravnog postupka u pojedinim upravnim oblastima sa odredbama ovog zakona prema našem mišljenju može i mora da se izvrši do 1. juna 2017. godine kako bi se omogućila primena ovog zakona. Ako se to bude prolongiralo za još godinu dana potpuna primena ovog zakona će biti takođe prolongirana, a to će sve biti na štetu stranka i modernizaciji i usaglašavanja sa evropskim propisima.
Zahvaljujem, gospođo predsednice.
Uvažena ministarko sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici stav naše PG Boris Tadić – Socijaldemokratska stranka – Zajedno za Srbiju povodom Predloga zakona o sistemu plata zaposlenih u javnom sektoru već je izneo moj kolega Đurišić, ja samo moram u par rečenica da istaknem ono što mislim da treba da se ponovi.
Ovaj zakon jeste dugo čekan i jeste potreban. On je bio u ekspozeu premijera u agendi zakona koji će biti donet i od strane ove Vlade u prvih 100 dana, a dočekali smo da je juče utvrđen predlog na sednici Vlade i da se danas našao već pred nama da u roku od 24 sata izanaliziramo i damo eventualno amandmane da bi bio usvojen po hitnom postupku.
Ovaj Predlog zakona ima četrdesetak članova i svaki ima neki pravni institut koji će biti regulisan posebnim zakonom ili podzakonskim aktom, nekim drugim, budućim, koji još niko ne zna kako će da izgleda.
Ovo nam zamagljuje ceo zakon i čini ga ne transparentnim. Jeste objašnjeno ovde zašto nisu uvršćena javna preduzeća, ali ja moram da kažem da je stav naše poslaničke grupe, da su ovim zakonom trebali da bude obuhvaćena i javna preduzeća i privredna društva, čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinice lokalne samouprave, NBS i Javni medijski servis.
Još bih ukazala da se ovim zakonom sužavaju stečena prava zaposlenih, kao što su naknade za bolovanje i za vreme godišnjeg odmora, jer se svode na prosečnu platu u prethodnih 12 meseci, pri čemu je ostalo nedorečeno čija prosečna plata, da li zaposlenog ili prosečna plata u privredi ili može da se tumači na razne načine, pošto nije dorečeno i nije precizirano.
Nisu utvrđene ni plate funkcionera. Smatramo da su one mogle da budu svrstane u predviđene platne razrede, jer je dat toliki dijapazon platnih razreda da su mogle da budu i one uvrštene.
Za sada toliko o tome, više ćemo razgovarati kada budemo razmatrali amandmane i kada bude rasprava u pojedinosti.
Što se tiče Zakona o opštem upravnom postupku, moram da podsetim da je trenutno važeći zakon koji je donet 1997. godine i menjan 2001. i 2010. godine bio jako dobar zakon i da je dao dosta dobrih rezultata u primeni, ali da normalno modernizacija celog društva i potreba usklađivanja sa evropskim normama, vremenom prouzrokuje potrebu da se donese novi zakon.
Zato je pred nama Predlog zakona o opštem upravnom postupku i ovaj zakon je jako važan. Većina kaže – odnosi se na veliki broj građana. On se odnosi na svakog našeg građanina ako imamo u vidu da reguliše vođenje matičnih knjiga, matične knjige rođenih, venčanih, umrlih, vođenje knjige državljana. Nema našeg građanina koji se ne nalazi tamo i koji nema bar nekad potrebu da dobije izvod i razna druga prava i drugi osnovi su za kontakt građana, pravnih lica i privrednih subjekata sa organima koji moraju da primenjuju Zakon o opštem upravnom postupku.
Kada se pročita obrazloženje i kada sam slušala obrazloženje ministarke, stekne se utisak da je ovo idealan zakon. Međutim, kada se krene od člana do člana, ima tu stvari za koje smo smatrali da treba da se ili pojasne, preciziraju ili na neki drugačiji način reše i zato smo podneli, naša poslanička grupa, 34 amandmana.
Ja već sada apelujem da ih dobro razmotrite, jer od vašeg stava prema tim amandmanima i razumevanje amandmana zavisiće i naš konačni stav prema ovom zakonu.
Pojedina rešenja u ovom zakonu jesu zaista dobra, ali kažem, imali smo primedbe na neke institute i na neke nedorečenosti. Navešću samo neke od njih. Na primer, u članu 7. koji reguliše načelo zaštite prava stranaka i ostvarivanje javnog interesa, smatramo da nije dovoljno da se kaže da je organ dužan da omogući stranci da što lakše zaštiti i ostvari svoja prava, itd, da tu treba da stoji i brže.
Da bi se postigao efekat zakona, potrebno je omogućiti stranci i da lako i da brzo ostvaruje svoja prava.
Načelo pomoći neukoj stranci nije u potrebnoj meri sprovedeno u ovom zakonu do kraja, jer prema našem stavu, ne iscrpljuje se samo na upozorenje stranke i drugog učesnika u postupku da ima osnova za ostvarivanje nekog prava ili pravnog interesa, a za koje je organ saznao ili je ocenio da postoji, već i u aktivnoj pomoći neukoj stranci da to pravo i ostvari. U tom smislu smo podneli amandman, koji ćete razmotriti.
Zatim, suprotno medijskim najavama o tome da će administracija da pribavlja po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija, imamo u Predlogu zakona čitav niz situacija u kojima ta obaveza suštinski i dalje ostaje na stranci. Tako da, apelujemo da se razmotre naši amandmani koji regulišu i na precizniji način određuju kada i u kojim slučajevima sve organ po službenoj dužnosti pribavlja podatke.
Zatim, na član 17, o kojem je govorio i kolega Međo Nikola, početak pravnog dejstva upravnog akta, ja bih molila da mi objasnite zbog čega i kako to da upravni akt proizvodi pravno dejstvo od dana kada je stranka o njemu obaveštena, a ne od dana kada je taj akt dostavljen stranci? Obaveštenje može da bude na razne načine, ali ono ne mora da sadrži sadržinu pravnog akta. Potrebno je da se stranka upozna sa sadržinom pravnog akta da bi mogao pravni akt da proizvede pravno dejstvo prema stranci. I u tom pogledu smo podneli amandman.
Mi takođe imamo primedbu na to što stranka nema pravo raskida upravnog ugovora, jer smatramo da bez obzira što po vašem objašnjenju kod ovog ugovora stranke nisu ravnopravne, smatramo da to pravo treba da ima i stranka u postupku koja je zaključila upravni ugovor.
Takođe, smatramo da nije u duhu načela koja ste proklamovali ovim zakonom rešenje po kojem stranka nema pravo na prigovor na upravnu radnju. Smatramo da je ovo čak i neustavno, jer stranka u svakoj fazi postupka mora da ima na raspolaganju pravni mehanizam kojim će barem ukazati na greške ili nedoslednosti administracije. I tu smo podneli amandman.
U Predlogu zakona ugradili ste načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka i to je dobro, ali zašto ste propisali tako duge rokove za postupanje organa? Smatramo da oni treba da budu kraći, kao što su skraćeni i rokovi za stranke. Ne bih sada da nabrajem u kojim sve delovima i na koje sve članove smo podneli amandmane kojim predlažemo skraćivanje rokova za postupanje organa, jer smatramo da će se tako bolje sprovesti načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka.
Na kraju bih se osvrnula na član 217, odnosno poslednji član, koji kaže da zakon stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja, a primenjuje se od 1. juna 2017. godine. Mi smo smatrali da je dovoljno da se primenjuje od 1. januara 2017. godine. Onda dalje kaže – izuzev odredaba člana 9, radi pojašnjenja za one koji se nisu udubljivali, to je načelo delotvornosti i ekonomičnosti postupka, člana 103, to je dužnost organa da pribavi podatke po službenoj dužnosti i člana 207, koji reguliše prekršajnu odgovornost, koji će se primenjivati istekom 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Smatramo da i ovaj rok od 90 dana nije potreban, jer ova načela i ove obaveze, pa čak i prekršajna odgovornost, mogu da počnu da se primenjuju znatno ranije kako bi se pripremio teren za što potpuniju primenu zakona.
Mnogo je veći problem kod ovih usklađivanja to kako ćete vi obezbediti primenu ovog zakona, jer kada pogledamo zakone koji su danas na dnevnom redu, Zakon o platama zaposlenih, naše mišljenje je, i to govorim na osnovu iskustva, jer sam provela kao diplomirani pravnik 19 godina u lokalnoj samoupravi na različitim poslovima, da će pod ovakvim uslovima svi kvalitetni zaposleni napustiti, da ćemo imati nestručne, nekvalitetne i nemotivisane zaposlene u lokalnoj samoupravi, koji će teško primenjivati bilo kako da donesete zakon u tekstu koji ste predložili ili se prihvatanjem naših amandmana.
Samo jednu rečenicu o trećem zakonu.
Kao Vrščanka, zadovoljna sam što Vršac dobija status grada. Neću da se osvrćem na istorijski razvoj, to može svako da pročita na internetu, na višenacionalnu, višekonfesionalnu i višekulturalnu sredinu koja je u Vršcu, ali mogu da kažem da me je sramota što se po rečima predlagača to sada događa po volji premijera. Mi se za to borimo više od dve decenije. Pitam – da li je to cena što je predsednik opštine prešao iz grupe građana u SNS da bi ostvarili ovaj cilj?
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, moram da prvo objasnim zašto pored mog imena na spisku govornika stoji „neopredeljen“. Ne zato što nemam mišljenje o predlozima zakona, već na taj način sam iskazala svoje nezadovoljstvo i nezadovoljstvo naše poslaničke grupe na način kako je zakazana ova sednica i na to kako su objedinjene tačke koje se danas razmatraju u jedinstvenoj raspravi u načelu.
Naime, dnevni red je zaveden u pisarnici 6. februara i sednica je zakazana preko vikenda. Imali smo samo ponedeljak da dođemo do materijala, da proučimo, a u okviru ove tačke dnevnog reda objedinjena je rasprava o 17 tačaka dnevnog reda. Morate da priznate da nisu sve tačke povezane, da ima tačaka koje zaista nemaju nikakve veze jedna sa drugom, čime je prekršen i Poslovnik, jer on predviđa objedinjavanje tačaka koje su međusobno povezane.
To što je većina poslanika izglasala nije opravdanje da se uopšte stavi na dnevni red objedinjavanje tačaka koje nisu međusobno povezane, jer može neko da predloži i da se izglasa da je danas ponedeljak i da većina glasa. Hoćemo li mi verovati da je danas ponedeljak? Nećemo, naravno.
Molila bih još vladajuću većinu da ne odgovori na ove moje primedbe time što će iznositi koliko je prethodni režim objedinjavao tačaka dnevnog reda na jednoj sednici. Ja mogu iskreno da kažem, pošto sam već četvrti mandat u ovoj Skupštini, prethodni režim je platio cenu na izborima i sadašnja vladajuća većina valjda može da izvuče neke pozitivne zaključke iz toga i da ne pravi iste greške. Naravno, meni neće biti žao ako i one plate cenu, ali zbog građana Srbije mislim da to nije u redu i da nije u redu da se ne ostavi dovoljno vremena da se ovako značajni zakoni prouče i da se pripreme kvalitetni amandmani, ako uopšte postoji potreba, i kvalitetna diskusija.
Sada bih ipak prešla na razmatranje pojedinačnih zakona i prvo ću nešto reći o Predlogu zakona o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama holokausta koji nemaju živih zakonskih naslednica, jer smatram da je to najvažniji zakon koji se u okviru ove tačke dnevnog reda razmatra.
Posle zakona koji su doneti iz ove oblasti u našem pravosudnom sistemu, kao što je bio još 90-ih godina Zakon o vraćanju zemlje oduzete preko utvrđenog zakonskog maksimuma i konfiskovane narodnim neprijateljima, jer sam tada 90-ih godina u lokalnoj samoupravi učestvovala u postupku vraćanja zemlje i shvatila kolike nepravde su doživeli ljudi kojima je ta zemlja oduzeta. Zatim, preko Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju za koji bi zaista od srca želela da se malo brže sprovodi. Pretpostavljam da postoji puno okolnosti koje usporavaju i otežavaju, ali zbog pravde koju želimo da postignemo, i to treba ubrzati.
Ovaj zakon predstavlja na neki način zaokruživanje celine ispravljanja nepravde koja je učinjena građanima koji su živeli u Srbiji u jednom periodu i oduzimanjem imovine koju su imali.
Ono što sam stekla utisak, čitajući ovaj Predlog zakona, jeste da je on vrlo detaljno i vrlo sistematično napisan i da bar za sada ne bi trebalo, na ovo čitanje, koliko sam imala vremena, da bude problema u primeni. U članu 1. je definisan, pre svega, predmet uređenja zakona i definiše se da se uređuju uslovi, načini, postupak vraćanja imovine oduzete pripadnicima jevrejske zajednice koji nemaju zakonskih naslednica i vraćanja oduzete imovine organizacijama koje su u vreme oduzimanja bile u funkcije jevrejske zajednice. Zatim, član 2. detaljno reguliše pojmove iz zakona.
Osvrnuću se i na član 3. koji definiše pojam Holokausta u smislu ovog zakona. Taj pojam jeste definisanje u međunarodnom pravu i jeste opšte poznat pojam, ali mislim da zbog lakše primene je dobro što stoji ovde definicija da se za potrebe ovog zakona Holokaust predstavlja vreme od 6. aprila 1941. godine do 9. maja 1945. godine u kome su okupator i njegovi saradnici na teritoriji današnje Republike Srbije sistematski progonili i ubijali pripadnike jevrejske zajednice, uništavali i oduzimali imovinu Jevreja bez obzira na njihovo državljanstvo i jevrejskih organizacija zasnovano na rasističkim odredbama, propisima i aktima nacističkog režima i neću da prepričavam ceo zakon.
Ono što bi istakla kao pozitivno, mislim da to niko nije danas spomenuo, jeste da je u članu 10. predviđeno da sticanje imovine i ostvarivanje prihoda u vidu finansijske podrške na osnovu ovog zakona ne podleže plaćanju nijedne vrste poreza administrativnih i sudskih taksi i naknada državnim organima i organizacijama, mislim da je to u redu ako se ispravlja jedna nepravda da treba da ovo oslobađanje stoji u samom zakonu.
Još bi ukazala da je vrlo pozitivno što su određene namene za koje će se sredstva koristiti, za proučavanje Holokausta, za stipendiranje onih koji se bave proučavanjem, za obeležavanje raznih godišnjica i događaja kako bi se stalno podsećali na strahote Holokausta, kako se nikad ne bi zaboravilo i kako se nikad ne bi ponovilo, kao i na to da će se pružiti finansijska podrška preživelim žrtvama Holokausta koji su imali prebivalište na teritoriji Republike Srbije u vreme Holokausta i koje trenutno žive u Republici Srbiji ili u inostranstvu i mislim da je i to zaista pozitivno.
Ovim Predlogom zakona ne samo da se upotpunjuje set zakona koji reguliše vraćanje imovine i nepravde, već se ispunjava i obaveza koju je Srbija, kao potpisnik Terezinske deklaracije usvojene 2009. godine, prihvatila. Ta deklaracija je potpisana u Terezinu, u Češkoj, u mestu gde su stradali i odakle su poslati u logore smrti hiljade evropskih Jevreja i drugih žrtava nacističkog progona tokom Drugog svetskog rata.
Deklaraciju su proglasili predstavnici 49 zemalja i EU, što je takođe od veoma važnog značaja, jer se ovim svrstavamo u demokratske zemlje jasno antifašistički opredeljene. I, jedino što smo intervenisali amandmanski je bila naša ideja da se izmene odredbe koje regulišu pribavljanje dokumentacije, odnosno o tome ću detaljnije govoriti kada budu amandmani, da se predvidi da su državni organi koji poseduju dokumenta dužni koji vode postupak dužni da pribave od drugih državnih organa i organizacija dokumenta koja su potrebna za vođenje postupka i za donošenje odluke.
Mislimo da bi se time u potpunosti pružila satisfakcija onima kojima treba da se vrati imovina, a u ostalom takav postupak bi bio i u skladu sa načelima koja su predviđena Predlogom zakona o opštem upravnom postupku, koji je već u postupku ovde u Narodnoj skupštini.
Drugo o čemu želim da pričam jeste Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o prekršajima. Pošto smo i o tom zakonu već dosta govorili, ja se neću zadržavati na sve odredbe, na novine koje unosite u cilju ubrzavanja postupka i smatram da je dobro što se prati primena zakona i što se na vreme uočavaju nedostaci ili mogućnosti da se poboljša primena, pogotovo procesni zakoni u pravosuđu imaju veliki značaj, pa smatram da je dobro što ste izašli sa ovim predlogom zakona kako bi se kažem, poboljšali neki delovi ili kako bi se ispravili neki nedostaci.
Zadržala bih se samo na članu 20. kojim se menja član 336. i smatram da ovde nije sve do kraja kako treba urađeno. Naime, u predzadnjem stavu se kaže – posebnim zakonom može da se predvidi i privremeno uskraćivanje izdavanja ili pružanja važnosti drugih dozvola i dokumenata. Smatram da je ovo problematično, kako može Zakonom o prekršajima da se ovlasti predlagač zakona, da predloži donosilac zakona odnosno Narodna skupština da usvoji neki poseban zakon?
Naime, nadležnosti Narodne skupštine su utvrđene Ustavom Republike Srbije i Zakonom o skupštini. Ne može se posebnim zakonima utvrđivati neka druga nadležnost, a ovde se predviđa da će se posebnim zakonima koje mora da donese ova skupština, jer je jedino ona nadležna da donosi zakone, može predvideti mere koje sam rekla.
Stavila bih i primedbe na mere koje se izriču ovim članom, odnosno koje se uskraćuju. To su i neki moji prethodnici govorili i vi ste ministre objasnili, da ako neko daje dozvolu …
Ima pravo i da je uskrati. Samo da kažem da imamo još jedan amandman, ali o tome ćemo u zakonu u pojedinostima.
Zahvaljujem.
Gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, kao što smo već čuli, danas razmatramo Predlog zakona o dopuni Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Već je u diskusiji više puta objašnjeno u čemu se sastoji dopuna Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Suština je da se omogući osobama sa invaliditetom koji imaju trajne posledice telesnog ili senzornog oštećenja ili bolesti, da im se omogući potpisivanje isprava uz pomoć pečata koji sadrži podatke o ličnom identitetu ili uz pomoć pečata sa ugraviranim potpisom.
Naša poslanička grupa Boris Tadić–SDS–ZZS–ZS podržaće ovaj Predlog zakona jer smo i u dosadašnjem radu uvek zastupali stavove da se mora sprečiti svaka vrsta diskriminacije, naročito prema osobama sa invaliditetom, jer je to posebno osetljiva i ranjiva grupacija. Namerno ne kažem kategorija, kako se obično kaže – kategorija ljudi, jer i kategorisanje može da bude vrsta diskriminacije.
O amandmanu koji smo podneli već je govorio kolega Đurišić i govorićemo više kada bude rasprava u pojedinostima.
Dobro je što je gospodin ministar i što je Ministarstvo uočilo potrebu rešavanja ovog problema i predložilo dopunu zakona. Donošenjem ovog zakona olakšava se osobama sa invaliditetom koje ne mogu da se potpisuju zbog invalidnosti ili oštećenja organa za vid i da ostvaruju svoja prava pred organima javne vlasti, a pod organima javne vlasti, prema ovom zakonu, podrazumevaju se državni organi, organi teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, organizacije kojima je povereno vršenje javnih ovlašćenja, pravna lica koja osniva u celini ili delimično Republika Srbija, teritorijalna autonomija ili lokalna samouprava, ali u svakodnevnim aktivnostima, u bankama, turističkim organizacijama i na sličnim mestima. Time se vraća dostojanstvo ovim osobama, olakšava obavljanje poslova i uključivanje u svakodnevni život na human i jednak način sa svima ostalima.
Ovaj zakon je dopuna, razvoj, dorada postojećeg sistema pomoći, zaštite i uključivanja osoba sa invaliditetom u svakodnevni život. Tu, gospodine ministre, niste bili u pravu kada ste rekli da je puno urađeno poslednje tri godine za razliku od prethodnog perioda.
Podsetiću vas da je ovo nadgradnja na donošenje i na primenu već postojećih i važećih propisa. Pre svega, Ustav je dao pravni osnov za donošenje ovakvih propisa. Zatim, Zakon o sprečavanju diskriminacija osoba sa invaliditetom čiju dopunu danas razmatramo donet je još 2006. godine. Odmah zatim 2007. godine doneta je Strategija unapređenja položaja osoba sa invaliditetom u Republici Srbiji. Zatim, 2009. godine zakonom je, koji je donela ova Skupština, potvrđena Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom koji je donela Generalna skupština UN na 61. zasedanju, decembra 2006. godine. Takođe, podsetila bih da je 2009. godine donet Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i o zapošljavanju osoba sa invaliditetom koji je imao izmene 2013. godine.
Znači, već godinama pravni osnov i propisi postoje. Pitanje je koliko se primenjuju. Tokom primene se uvek u praksi pokažu nedostaci ili potrebe da se regulišu još neka pitanja što smatram da je i sada slučaj da se primenom zakona pokazala potreba da se izvrši njegova dopuna.
Bio je veliki pomak kada je počelo da se javno govori o osobama sa invaliditetom, da se razumeju i sagledavaju njihove potrebe kako bi se stvorili uslovi za njihovo uključivanje u svakodnevni život. U nekom ranije periodu te osobe su bile nevidljive u društvu i o njihovim potrebama se nije govorilo.
Ubeđena sam, na osnovu onoga što sam iznela i što je danas ovde već sve rečno, da su ta vremena daleko iza nas i da ćemo samo razvijati sistem zaštite i pomoći ovim osobama kako bi se što normalnije uključile u svakodnevni život.
Naša poslanička grupa se zalaže, a iz diskusije zaključujem da i celo društvo podržava da se što doslednije primenjuju postojeći propisi i da se njihovim stalnim unapređenjem stvaraju i bolji uslovi.
Morala bih još da kažem, gospodine ministre, u svom obraćanju ste naveli, a deo toga piše i u obrazloženju zakona, da su ove osobe, kojima se omogućuje na ovaj način potpisivanje, dopunama ovog zakona, u stvari pismene i da razumeju svoj potpis. One jesu pismene i razumeju svoj potpis, ali nije bitno to što razumeju svoj potpis, one jako dobro treba da razumeju akt koji potpisuju i šta znači njihov potpis na tom aktu. Ja sam ubeđena da razumeju, jer među tim osobama ima vrlo obrazovanih, onih koji svoje vreme koriste za unapređenje svojih znanja.
Navešću jedan primer koji mislim da treba da posluži za primer većini. U Gradskom muzeju u Vršcu je zaposlena osoba sa invaliditetom koja ima invalidnost donjih ekstremiteta i kreće se samo pomoću kolica. Ona je završila Istoriju umetnosti i odradila praksu u muzeju. Zatim, položila državni ispit, specijalizirala se za kustosa. Bila je i u Americi na specijalizaciji. Moram da kažem da smo se jedno tri godine borili da se zaposli i jeste zaposlena u muzeju. Ona ima takvo znanje koje može mnogo da doprinese radu muzeja, uređenju zbirke koja predstavlja jednu od najvećih zbirki u regionu, a sa druge strane njeno radno angažovanje je veliki pomak u kvalitetu života i nje i njene porodice.
Da bi tako bolje razumeli osobe sa invaliditetom i na bolji način regulisali i doneli propise koji regulišu način njihovog funkcionisanja, kao što je rekla koleginica, treba da provodimo više vremena sa njima. Kada je donošen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, ja sam pričala kako je u Vršcu još devedesetih godina bilo osnovano preduzeće za profesionalno osposobljavanje, rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom i osoba ometenih u razvoju. Nažalost, u nekom periodu opština više nije imala razumevanja iako je bila jedan od suosnivača i ostavila je bez poslovnih prostorija to preduzeće i ono je prestalo sa radom. U tom preduzeću smo osposobili tri gluvoneme osobe za krojački zanat koje sada imaju svoje samostalne radnje, od kojih žive i oni i njihove porodice i tako se uključuju u redovan život. Samo kroz te neposredne kontakte sa osobama sa invaliditetom možemo da sagledamo njihove potrebe i da predlažemo dalje izmene zakona i unapređenje propisa koji regulišu tu materiju. Zahvaljujem na pažnji.
Zahvaljujem se gospođo predsednice.
Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa Boris Tadić – SDS, ZZS i ZS podnela je ukupno 18 amandmana na ovaj Predlog zakona.
Ovo je jedan od tih 18 amandmana i odnosi se na član 15. koji reguliše upotrebu ličnog dobra u oglašavanju. U stavu 2. člana 15. definiše se pojam ličnog dobra kao ličnog podatka, ličnog zapisa, zvučnog zapisa glasa i izgovorene reči određenog fizičkog lica, te zapisa lika koji može biti fotografski, crtani i filmski video i digitalni zapis.
Smatrali smo da je ovakvu definiciju trebalo dopuniti time da zapis može biti i grafički čime bi definicija bila upotpunjena i čime primena ovog zakona dala bolje rezultate.
Mogu da izrazim zadovoljstvo što je Vlada imala razumevanja i što je prihvatila ovaj amandman.
Zahvaljujem se, gospođo predsednice.
Podneli smo amandman i na član 19. koji reguliše šta je oglasna deklaracija i, pored definicije, u stavu 3. kaže – oglasnu deklaraciju, sa podacima iz stava 1. ovog člana, čuvaju oglašivač i prenosilac oglasne poruke tokom trajanja oglašavanja na koje se odnosi i 30 dana od prestanka tog oglašavanja.
Mi smo amandmanom predložili da se umesto tačke na kraju ove rečenice koju sam pročitala stavi i zapeta i da se dodaju reči - odnosno 120 dana u slučaju oglašavanja političkih organizacija.
Amandman delimično predstavlja usaglašavanje sa našim amandmanom na član 3. kojim smo predložili da se pojedine odredbe ovog zakona primenjuju i na političke organizacije, imajući u vidu da političke stranke imaju obavezu podnošenja izveštaja o troškovima kampanje Agenciji za borbu protiv korupcije, i to u roku od 30 dana od dana završetka izbora, kada se praktično završava i oglašavanje, te je potrebno produžiti rok za čuvanje oglasne deklaracije za potrebe kontrole izveštaja.
Zato predlažem, pogotovu što nam predstoje izbori i što će biti aktuelno oglašavanje političkih organizacija, da još jednom razmotrite ovaj amandman.
Zahvaljujem.
Uvaženi ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, naša poslanička grupa Boris Tadić – SDS, ZZS, ZS podnela je amandman kojim predlaže da se posle člana 6. doda nova glava III, čiji bi naziv glasio – umetnički nastupi na javnom mestu, i članovi 7. i 8, koji bi regulisali tu materiju. Ja ih neću sada čitati, da ne bih gubila vreme. Samo hoću da kažem da amandmanom predlažemo da se uredi način izvođenja muzičkih i drugih umetničkih sadržaja na javnim mestima, jer prema rešenjima koja su data u Predlogu zakona, ovi sadržaji će se u potpunosti ukinuti i zabraniti na javnim mestima, jer uvek mogu da budu tretirani kao stvaranje buke.
Amandman nije prihvaćen jer predmet Predloga zakona o javnom redu i miru nije uređenje oblasti obavljanja umetničkih i drugih kulturnih delatnosti. Način obavljanja ovih delatnosti uređuje se drugim zakonskim propisima i odlukama gradova i opština.
Mi nismo ni imali nameru da regulišemo način obavljanja ovih delatnosti, već da ih uvedemo u legalne tokove, da mogu po prijavi i po odobrenju da se obavljaju na javnom mestu. Svesni smo situacije u kojoj se nalazi naše društvo, tabloidizacije medija, rijalitija na televizijama i mi mislimo da je priređivanje kulturnih programa, da li to iniciralo fizička lica, filharmonija, opera, na javnim mestima od velikog značaja. To je trend u svetu, počelo je i kod nas, ali nažalost, dostupno je i vidljivo samo na društvenim mrežama. Smatramo da je zaista neophodno regulisati, da ne bi neko kome se ta vrsta umetnosti ne sviđa rekao – pa, to stvara buku ispod mog prozora. Mi predlažemo da se ovo reguliše i da se omogući da se pojedine grane umetnosti približe građanima, da nam se deca i građani edukuju i da uživaju u tome.