Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Jovan Palalić

Jovan Palalić

Srpska narodna partija

Govori

Član 27. Gospođo predsedavajuća, grubo ste povredili Poslovnik. Vi ste ovde izneli jednu neistinu, da je održan sastanak između ministra finansija i predstavnika 40 najnerazvijenijih opština i da ja ovde obmanjujem javnost. Način na koji vodite ovu sednicu ukazuje na to da javnost ne treba da zna šta se zaista desilo.
Prošle nedelje je zakazan Odbor za lokalnu samoupravu. Svi su uredno obavešteni. Na sednicu Odbora juče su došli predstavnici Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu, državni sekretar i predstavnici Ministarstva finansija, ali nisu došli poslanici Poslaničke grupe ZES, a obrazložili su da će Vlada da reši taj problem i da Odbor nije potreban, a predstavnici Vlade su došli. Onda smo imali situaciju da jedno ministarstvo podržava 40 najnerazvijenijih opština, a drugo ne podržava. Sada se ovde iznose neistine i pokušava se pravdati činjenica da pojedini poslanici poslaničke grupe ne žele da saslušaju elementarno te ljude. Nadasve, pročitajte dopise, između ostalog i poslanika koji su tražili odlaganje sednice, gde se nigde ne spominje ministarka Diana Dragutinović, a vi ste mene optužili da sam ovde izneo neistinu.
Molim da se u danu za glasanje o vašoj povredi Poslovnika Narodna skupština izjasni.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je zakon o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, koji se donosi u vreme koje se sigurno ne može nazvati ni mirnim, ni van sporova, pogotovo u privrednoj i socijalnoj sferi.
Ovaj zakon donet je 2004. godine sa ciljem da se što veći broj individualnih i kolektivnih sporova rešava mirnim putem, da se izvan pravosuđa, skupih postupaka dođe do rešenja sporova iz radno-pravnog statusa i primanja i prava zaposlenih.
Kao što je neko od kolega rekao, sama Agencija je dala određene rezultate u broju rešenih individualnih i kolektivnih radnih sporova, ali želim da ukažem u ovoj raspravi o ovom zakonu (posle ću se dotaći i nekih konkretnih rešenja i amandmana koje je naša poslanička grupa podnela) u kakvom vremenu i u kakvom stanju se donosi ovaj zakon i kakvi su stvarni efekti ovako ojačane Agencije za mirno rešavanje radnih sporova u situaciji naraslih socijalnih tenzija i problema koje imaju zaposleni u radnom odnosu.
Suštinsko pitanje o kome treba da pričamo jeste da li Agencija sa svojim kapacitetima i ovolikim brojem problema koji se odnose na radno-pravni status, na primanja i druga prava, može da rešava i ovako proširena pitanja koja se odnose na kolektivne i individualne sporove.
U nekoliko rečenica ću podsetiti šta je ova vlada obećala i šta je uradila i kakvo je stanje stvorila u ovim oblastima, pa da zajedno možda kroz diskusiju vidimo da li Agencija uopšte može te probleme da rešava, da li Agencija uopšte ima volju, da li uopšte kod partnera koji treba da rešavaju problem zaposlenih i poslodavaca ima volje da se uputi predmet na Agenciju, kada ljudi čija su prava obespravljena sebi seku prst. Onaj ko razmišlja da li da odseče prst ili da ide da rešava problem pred Agencijom dao je odgovor građanima – odsekao je sebi prst, jer ne veruje da Agencija može da reši problem.
Niz problema u socijalnoj sferi stvorila je Vlada Republike Srbije. Poći ću od prava koja su zaposleni imali pre formiranja ove vlade. Ova vlada je umanjila niz prava, prava na naknadu na zavodu za tržište rada. Slušali smo hvalospeve o Zakonu o zapošljavanju, o velikim podsticajima koji će doći posle tog zakona, kada je u pitanju zapošljavanje. Jedini efekti tog zakona su da građanin koji ode na zavod nema više pravo da dve godine prima naknadu; i kada je prima samo godinu dana, prima je umanjenu, a ta sredstva odlaze famoznim agencijama za zapošljavanje koje će se širiti kao pečurke posle kiše po Srbiji.
Nekog podsticaja za zapošljavanje nema. Upravo na ovoj sednici raspravljamo o još jednom umanjenju prava, prava zaposlenih u statusu neraspoređenih. Do sada, do ove vlade to niko nije menjao. To je bio period od šest meseci. Sada se to smanjuje na period od dva meseca, a pričamo o socijalno odgovornoj vladi, koja treba da štiti već stečena prava. Ova Vlada je zatekla određena prava, sama sebe proglasila socijalno odgovornom i onda je u tom svom zvanju socijalno odgovorne počela da ta prava umanjuje. Da li je to socijalno odgovorna vlada? Naravno da nije.
Polemika se vodila o naknadi za porodilje. Pričamo o beloj kugi, o hroničnom problemu u Srbiji, a u isto vreme želimo da snizimo prava onima koji treba da daju najveći doprinos u toj borbi. Postavlja se pitanje kakva je to socijalna politika koja se vodi?
Sada dolazimo do pitanja, u stvari, šta ova vlada želi da postigne ovim zakonom i šta je do sada, kada je u pitanju rešavanje radnih sporova, rešeno?
Prethodno pitanje, da bi ovaj zakon dao efekat, gospodine ministre, jeste da postoji socijalno-ekonomski dijalog u Srbiji. Da li on postoji? Kakav je status kolektivnog ugovora? Da li Ministarstvo ima evidenciju koliko je granskih kolektivnih ugovora zaključeno, gde prava iz Zakona o radu mogu biti proširena u postupku pregovaranja? Da ne govorim da li imate evidenciju o pojedinačnim kolektivnim ugovorima u preduzećima.
Ovde se spominju opšti akti koji se donose u preduzećima. Svi koji znaju ulogu sindikata, poziciju zaposlenih u ovoj situaciji u preduzećima, koliko je zaposleni ostavljen sam sebi u direktnom sudaru i raspravi sa poslodavcem, uplašen za svoj posao, prihvata sve, može eventualno da dođe do ostvarivanja nekih širih prava van Zakona o radu...
Suština ovog zakona bi trebalo da bude da se podstakne od strane Agencije i miritelja upravo kolektivno pregovaranje. Mi nemamo opšti kolektivni ugovor. To su pitanja o kojima treba da pričamo.
Kakav je status socijalnog pregovaranja u Srbiji? Da li je moguće da u ovoj atmosferi masovnih štrajkova po nekoliko osnova - neisplaćivanje zarada, neuplaćivanje doprinosa, neisplaćivanje otpremnine... Sigurno imate statistiku o broju štrajkova i koliki je procenat i udeo svih ovih razloga za štrajkove. Da li je moguće da u takvoj situaciji Vlada ne stane aktivno u procesu pregovaranja?
Postavlja se sledeće pitanje: ako Vlada pušta da štrajkovi idu, ne rešava ih, ljudi seku prste, leže na prugama, da li Vlada staje na stranu poslodavaca? I to bi bila nekakva politika; nije socijalno odgovorna, ali bi bila neka politika. Ali, ni to ne vidimo, jer se broj preduzeća koja su pred bankrotom povećava.
S jedne strane imate štrajkove, ne isplaćuju se zarade, ne isplaćuju se otpremnine, a s druge strane veliki broj preduzeća koja su pred stečajem.
O stečaju ćemo tek da pričamo i to je sledeća tačka. Ova sednica je sednica gde se donose zakoni o otpuštanjima, s jedne strane u državnom sektoru, a s druge strane u realnom sektoru. Videćete šta će izmene Zakona o stečaju da donesu, koliko će masovna otpuštanja da budu u realnom sektoru posle usvajanja Zakona o stečaju. To su problemi.
Vlada se nije opredelila koga u situaciji suprotstavljenih interesa poslodavac - zaposleni podržava. Nikoga, jer Vlada neće da se zamera ni zaposlenima, a ni poslodavcima. Jer, u situaciji da je stala na stranu poslodavaca, rekla bi – mi smo umanjili ova prava zbog toga što imamo jasnu ekonomsku politiku podrške preduzećima koja su u problemima.
Onda bismo znali da je politika jačanja privrede ta koja će možda dugoročno dovesti do većeg zapošljavanja i tada bismo videli neku politiku i naznaku neke politike. U ovoj situaciji, broj preduzeća koja padaju u stečaj će se povećati i još više ljudi će ostati na ulicama.
U toj situaciji pitanje i pozicija ovakvog organa, koji je u periodu pre ovih tenzija imao ulogu i dao rezultat... On možda nije bio onakav kakav je očekivan, jer je nova institucija i u tom smislu je možda bilo potrebno učiniti ovakve promene. Sada, bojim se, u ovako ostrašćenoj atmosferi u privredi i u domenu socijalne politike, teško da će se iko obratiti Agenciji da reši, pogotovo kolektivne, sporove. Ljudi traže druge metode i druge načine, koji su surovi, ali možda će u krajnjoj liniji takvi metodi dati efekat, a ova agencija će, bojim se, doći u situaciju da ostane mrtvo slovo na papiru.
Postavilo se pitanje zašto su data prava Agenciji da briše, da pokreće postupak brisanja miritelja i arbitra iz evidencije. Vrlo jednostavna stvar – ne funkcioniše Socijalni savet, koji je do sada imao tu nadležnost. Verovatno su ljudi u Ministarstvu videli – pošto Socijalni savet uopšte ne funkcioniše, dajte da mu skinemo ovo pravo, ionako nema ništa od njega, nego da prenesemo na direktora Agencije, možda će on imati bolji uvid u to koji ljudi više ne zaslužuju da budu miritelji i arbitri.
Ima se utisak, i pored dobre volje kada je u pitanju ovaj zakon, da se nisu sagledali realni problemi i da je ovo jedna magla koja se baca u javnost. Kao, sada će miritelji i arbitri rešiti ove nagomilane štrajkove i probleme, ovu surovu stvarnost u socijalnoj politici, umanjena prava i strah svakog čoveka koji je sada u radnom odnosu. Kolektivno pregovaranje, zaključivanje granskih kolektivnih ugovora, opštih kolektivnih ugovora, gde mogu ta prava da se ranije reše, jer tu Vlada učestvuje, to se diže na nacionalni nivo, to jednostavno u ovom trenutku u Srbiji ne postoji.
Što se tiče naše poslaničke grupe, vi ste rekli, i to ste u pravu, da postoje tri vrste izmena, mi smo intervenisali u dve. One se odnose na to da se proširi krug pitanja koja se odnose na individualne sporove.
Gospodin ministar je rekao da je veći broj poslanika podneo taj amandman i, zaista, ako postoji saglasnost oko tog pitanja, bez obzira na ovu veliku dilemu o poziciji same Agencije, te amandmane bi trebalo usvojiti.
Što se tiče našeg drugog amandmana, on se odnosi na pravo ko može biti miritelj ili arbitar. Mislimo da je potrebno, pored ovih uslova, ako se hoće i neko iskustvo u ovim problemima, da to budu lica koja imaju pet godina radnog iskustva iz oblasti radno-pravnih odnosa, pogotovo kada su u pitanju miritelji.
U krajnjoj liniji, to nije sudski postupak, oni mogu jasnije i konkretnije sa velikim znanjem koje imaju da sagledaju problem i pitanje koje dođe pred njih u postupku mirnog rešavanja radnih sporova.
Bez obzira na ovu tehničku primedbu, za koju vidim da postoji volja da se usvoji, suštinsko pitanje je sagledavanje uloge i značaja ove agencije i otpočinjanje istinskog socijalnog dijaloga, on ne postoji u Srbiji; zaključivanje granskih kolektivnih ugovora, opštih kolektivnih ugovora, rešavanje svih ovih pitanja i, konačno, opredeljenje Vlade da li štiti interes zaposlenih ili poslodavaca, u situaciji naraslih i velikih političkih tenzija. U takvoj atmosferi teško da možemo očekivati bilo kakve efekte ovog zakona. Zahvaljujem.
Poštovana potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre Ljajiću, mnogo je nedoumica u vezi s ovim setom zakona, a najveći krivac za potpunu konfuziju koja se sada događa povodom zastupanja ovog zakona jeste Vlada Republike Srbije.
Imate ministra Milana Markovića, koji je po Zakonu o ministarstvima, član 12, zadužen za sistem državne uprave i lokalne samouprave i radne odnose u državnim organima, koji se juče ogradio od ova dva zakona.
Imate ministra Mlađana Dinkića, koji nikakve veze nema sa ovim zakonima, po Zakonu o ministarstvima, ali ih najgorljivije i najjače brani. Danas su ti ministri odsutni, a prisutan je ministar za rad i socijalnu politiku, čija politika treba da bude zaštita radnih mesta, a mi ovim zakonima upravo otpuštamo ljude, tj. Vlada Republike Srbije otpušta ljude.
Čitava ova priča je priča u rukavicama. Gospodo iz Vlade, pričate u rukavicama. Recite narodu, ovo se događa zato što smo pritisnuti od strane MMF-a. Otpuštate zato što pravite aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom.
Kakva efikasnost? Ni jedan jedini kriterijum kojim biste ubedili građane da je ovde reč o efikasnosti ne postoji. Mesecima pričamo o giljotinama. Ovde je giljotina radnih mesta, a tu giljotinu na radna mesta građana u državnoj administraciji spušta Vlada Republike Srbije. Vi to činite, giljotinu radnih mesta. Najavili ste zapošljavanja, 200.000 novih radnih mesta, evropska i socijalno odgovorna Vlada, a postali ste Vlada otpuštanja i otkaza. Najbolja definicija, kvalifikacija ove vlade je – vlada otpuštanja i otkaza.
Ali, niz loših posledica koje ovaj zakon izaziva ne odnosi se samo na otpuštanja. Ovi zakoni dovešće do ozbiljnog urušavanja lokalne samouprave. Pravi cilj ovog zakona, to ću pokušati kroz diskusiju da objasnim, jeste dodatno umanjenje transfernih sredstava. Vi želite da pritiskom na lokalne samouprave dodatno umanjite već umanjena transferna sredstva.
Zakonom o državnim službenicima, koji u jednom delu ima pozitivnu stranu, u stvari, prolongiranjem javnih konkursa za još godinu dana i promenom Visokog službeničkog saveta (koji postaje partijsko telo, jer od 11 članova šest predlaže ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu), učvršćujete partijsku državu.
Vi ovim Zakonom o državnim službenicima štitite ljude koje ste postavili 2008. godine, između ostalog i pomoćnike ministara. Ti ljudi nisu postavljeni javnim konkursom, kako je definisano Zakonom o državnim službenicima, već imenovanjem, a izmenama Zakona prolongirali ste to za još godinu dana. Ovo je jačanje partijske države u režiji ove vlade.
Što se tiče zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj samoupravi, to je neviđen pritisak na lokalnu samoupravu, a nikakav kriterijum, kada je u pitanju određivanje ovog broja, nije ovde definisan.
Odsustvo svakog kriterijuma pokazuju upravo odredbe koje imate u ovom zakonu. U jednom trenutku kažete – svaka lokalna samouprava treba da ima četiri zaposlena na hiljadu stanovnika. Jedan nikakav kriterijum, ali jedan jedini, koji pokušavate ovde da plasirate trebalo bi da pokaže objektivnost ovog zakona.
U isto vreme, potpunu uravnilovku pravite kada su u pitanju zaposlenja van radnog odnosa, svima 10%. Gde su tu kriterijumi? Ako nekome kažete – imaćete manje toliko i toliko, onda se to valjda odnosi na radne odnose izvan radnog odnosa ugovora o delu. Ne, svi 10%.
Odsustvo kriterijuma je ako ukupna struktura transfernih sredstava učestvuje 40%, pa se onda kaže – otpuštanje će se smanjiti za pola. Pa, gde je tu kriterijum? Nikakav kriterijum niste ovde ponudili.
Ali, onda idu konkretne pretnje. Juče ministar Dinkić kaže „ovo je dobrovoljnost“, dobrovoljnost pod giljotinom; ako ne otpustiš dobrovoljno, ja ću ti ukinuti transferna sredstva.
Gde je tu suština priče? Iznos transfernih sredstava koja Vlada ukida u slučaju da se ne otpuste zaposleni veći je nego što su zarade tih zaposlenih koje dobijaju. Tu je ta stvar i cilj Vlade, da se dodatno umanje transferna sredstva. Zašto? Zbog ovoga što je malopre ovde ukazivano, toliko gorljivo i toliko vatreno, da to nema veze sa MMF-om. Ima, želite to da uštedite, ali pošto nemate hrabrosti da otpustite ljude u republičkoj administraciji, vi to prebacujete na lokalnu administraciju i pravite dodatnu konfuziju i problem lokalnim samoupravama.
Ko će da plaća otpremnine? Lokalne samouprave. Iz kojih sredstava će da ih plaćaju? Ljudi sad završavaju budžete, ne znaju da li plaćaju otpremnine, koliko će zaposlenih da imaju, da li će im ukinuti transferna sredstva. U potpuni haos ćete dovesti gradove i opštine, a u isto vreme gradove terate da formiraju komunalnu policiju i zapošljavaju nove ljude. Potpuni paradoks, i kriterijumi koje niko ovde ne može da objasni.
Vrlo stidljivo su predstavnici vlasti ovde govorili – ljudi, ne može biti jedini kriterijum četiri zaposlena, pa se spominju opštine koje realno nemaju taj broj stanovnika, pa se spominju nadležnosti, veličina opštine, pa se spominje broj naseljenih mesta, potreba za infrastrukturom, privredna razvijenost. Ničeg od toga kod vas nema. Suština je u tome da se što više uštedi na lokalnim samoupravama, koje ste već dodatno opteretili.
Ova tri zakona su u vezi i kada neko pokušava da izbegne odgovornost kaže – Zakon o državnim službenicima je dobar, ali ova dva su problematična. Zakon o državnim službenicima je u funkciji ova dva zakona.
Podsetiću, ovde je gospodin Ljajić, na snižavanje prava na više nivoa u odnosu na prethodne vlade: prvo ste smanjili prava ljudima koji ostaju bez posla i odlaze na tržište rada sa dve godine na godinu dana; sada neraspoređenim licima sa šest meseci na dva meseca. To činite da biste čitav proces ubrzali. Zašto 31. 12.? Zato što ste u stisci sa Međunarodnim monetarnim fondom i morate smanjiti rokove, smanjiti prava na zavodima, skratiti postupak kada je u pitanju čitava procedura određivanja da li neko zadovoljava ili ne zadovoljava. I ocenjivanje. Sve se to smanjuje – ocenjivanje, prava i rokovi – samo zato da biste što više ljudi otpustili u što kraćem roku.
Suština i ključ ovog zakona jeste otpuštanje za jednokratnu upotrebu. Ljude otpuštate za jednokratnu upotrebu, a jednokratna upotreba je rešavanje problema koje imate sa Međunarodnim monetarnim fondom i deficitom. To treba narodu da se kaže, da se ne obmanjujemo ovde.
Danima pričamo o nekoj efikasnosti. Kakva efikasnost? Ko je procenjivao efikasnost u pojedinim opštinama? Da li je urađena funkcionalna analiza pojedinih opština i organa uprave? Koje su stvarne potrebe? Koji su poslovi? Ništa od toga ovde ne vidimo. Imamo samo brojke, a te brojke govore o nekoj računici koja bi trebalo da ukaže na eventualnu uštedu sredstava koja treba da se ostvari ovim otpuštanjima.
U isto vreme, još jednom ponavljam, Zakonom o državnim službenicima, menjanjem saveta, stvaranjem partijskog organa, određivaćete koga ćete zapošljavati i prolongirate rokove do 2010. godine da biste zadržali svoje kadrove u ovako glomaznoj i ogromnoj vladi.
Sve je ovo urađeno naopako. Sve je urađeno bez ikakve analize.
Još jedna stvar, koju niko nije pomenuo, a veoma pada u oči, šta je sa pokrajinskom administracijom u Vojvodini? Tamo imate masovna zapošljavanja. Zar tamo nisu bile moguće uštede? Zašto niko nije spomenuo administraciju pokrajinske vlasti?
Uzmite statistiku i vidite koliko je od 2006, nakon donošenja Ustava, zaposleno novih ljudi u novim institucijama koje su mimo donetog statuta osnovane (javna preduzeća, fondovi). U pitanju su stotine ljudi. To se ne dodiruje ovde, ali se zato vrši pritisak na lokalne samouprave. U čemu je problem? Krenite i tu da pravite analizu. Ne morate preko kolena, za mesec ili dva, ali pravite funkcionalnu analizu po sekretarijatima i organima pokrajinske vlasti, pa ćete videti koliko je tek tu ljudi došlo mimo bilo kog kriterijuma.
Prema tome, ovde upućujem reč gospodinu ministru Ljajiću, nikome nije jasno zašto on brani ovaj zakon, bilo bi zanimljivo čuti da li on stoji iza njega; da li i na koji način se misli rešiti ovaj problem koji ćete napraviti ljudima koji će ostati bez posla, njihov egzistencijalni problem, kada im već smanjujete sa šest meseci na dva meseca status neraspoređenih, kada nemaju nikakav kriterijum kako će biti otpušteni, osim po partijskoj liniji.
Jer, to će biti giljotina po partijskoj liniji. Giljotina je pojam koji svaki dan slušamo, giljotina radnih odnosa, pa giljotina po partijskoj liniji. Sve će se to završiti novim otpuštanjem i teranjem ljudi na ulicu, a tek će se videti drugi osnov otpuštanja koji uvodi ova vlada kada se bude raspravljalo o Zakonu o stečajnom postupku. To je realan sektor na udaru i biće novih otpuštanja.
Prema tome, Vlada koja je rekla da je socijalno odgovorna Vlada, koja će da zapošljava, postaje Vlada koja otpušta.
Sa Vladom koja otpušta treba što pre završiti, ići na parlamentarne vanredne izbore i pitati građane da li su birali ovakvu vlast koja otpušta. Hvala.
Juče sam u okviru načelne rasprave ukazao na osnovne nedostatke ovog predloga zakona a sada ću se osvrnuti na neke delove koje želim da potenciram, s obzirom na to da se danas čulo u diskusiji da je ovaj predlog zakona iskorak u pravcu demokratizacije društva.
Sve ovo, pogotovo deo zakona koji se odnosi na ljudska prava, na poziciju pojedinca, na onog koji traži informaciju, jeste korak nazad i zaista podseća na komunistička vremena. Zaista podseća na komunistička vremena, jer način kako se daju tajni podaci licima koja ih traže, bezbednosne provere koje se tada vrše, način na koji se ti podaci mogu zloupotrebljavati od kancelarije Saveta, koja će doći do tih podataka, predstavlja ono što je već viđeno i predstavlja opasnu mogućnost za instrumentalizaciju bezbednosnih službi i podataka od strane vlasti.
Ukazaću ovde na nekoliko članova koji se odnose na proveru lica koje traži podatke, na način kako se ti podaci prikupljaju, bezbednosni podaci, način na koji se podaci čuvaju i koriste. To su članovi 66, 67. itd.
Pitanje koje je ovde zaista kontradiktorno i ostavlja mogućnost vlasti da te podatke zloupotrebljava vidimo u članovima 66. i 67. Kaže ovako, član 66: „Organi nadležni za vršenje bezbednosne provere dostavljaju kancelariji Saveta izveštaj o rezultatima bezbednosne provere, odnosno posebne bezbednosne provere, uključujući popunjeni bezbednosni upitnik, sa preporukom za izdavanje ili uskraćivanje odobrenja.“ Nigde se ne navodi da ti podaci koji dođu kod Saveta ne mogu da se koriste za neku drugu namenu, osim za dobijanje traženih podataka.
Na ovo ukazujem zato što, bez preciznog definisanja toga, kancelarija Saveta, koja se formira od sadašnjeg Saveta za bezbednost, koji čine uglavnom ljudi iz jedne političke stranke (u ovom slučaju DS) i ljudi iz Predsedništva Srbije, može te podatke da koristi u sasvim druge namene.
Član 67. kaže: „Ako je izveštaj nepotpun ili je dostavljen bez preporuke, kancelarija Saveta donosi rešenje na osnovu dostavljenog izveštaja.“ Šta to znači? Da, iako su podaci nepotpuni, kancelarija može da dopusti nekom licu, iz političkih razloga, da do nekih podataka dođe. Zašto se ovde nije nedvosmisleno reklo – ako izveštaj nakon bezbednosne provere nije potpun, ne možeš da dobiješ podatak. Trebalo je decidirano reći. Ovako se Savetu ostavlja mogućnost da on taj podatak nekom da, iako lice možda radi za tajne službe.
Kaže se – nepotpun ili dostavljen bez preporuka. Šta znači nepotpun – neko lice nije napisalo da je saradnik strane službe, jer se traži to u upitniku? Služba koja to proverava, recimo BIA, dostavlja bez tog podatka upitnik Savetu. To lice je možda saradnik službe, ali Savet ima diskreciono pravo da tom licu daje neki podatak koji je od interesa za bezbednost Republike Srbije. Ovde mogu da se pojave veoma ozbiljne zloupotrebe.
Gde je najveći problem, gde će, u stvari, odbiti svakoga ko poželi da dođe do nekog podatka – izuzetno, ako se iz izveštaja o rezultatima bezbednosne provere i preporuke za izdavanje o ispunjenosti zakonom propisanih uslova za izdavanje odobrenja došlo do bitne izmene proveravanih podataka, koji bi mogli biti od uticaja za odobrenje, naložiće se dopunska provera.
Kako je kancelarija Saveta mogla da dođe do tog podatka da je došlo do bitne promene podataka iz bezbednosnog upitnika? Jedino ako je to lice neko permanentno pratio, u svim segmentima koji su popunjeni u upitniku. To je ta opasnost – da bilo ko od nas kome treba neki podatak bude u situaciji da razmišlja, prvo, da li iskreno da popuni upitnik; drugo, šta može da se desi ako se nešto promeni u bilo kom od ovih podataka, a nema obaveze službi BIA ili MUP-a da te provere permanentno rade.
Ovo su vrlo ozbiljne stvari i zadiru direktno u ljudska prava i prava građana ili, kako se kaže u zakonu o dostupnosti informacija, u interes da se informacija zna. Zato je ovaj zakon opasan. On je nedorečen, neprecizan u svom najosetljivijem segmentu, koji se odnosi na ljudska prava, a pogotovo što se svi podaci slivaju na kraju, ne podaci i evidencije o tome šta su tajni podaci, nego se u kancelariju Saveta slivaju sve bezbednosne provere svih lica koja su ikad tražila neki podatak. To je jedna banka podataka o svima nama, koju kontrolišu ljudi koji su političari, ne stručni ljudi, nego političari.
Zato ovaj zakon ima niz problema, koji su, imam utisak, u javnosti skrajnuti od ozbiljne rasprave, a fokusirana su samo, opravdano, prava Poverenika i Zaštitnika građana.
S obzirom na obim diskrecionih prava organa koji podatke mogu da imaju u ovom zakonu, to može da ide u jednom sasvim drugom pravcu i zaista podseća na neka vremena za koja smo mislili da su davno gotova. Ovde se želi raspolagati morem podataka o ljudima koji pokušaju da dođu do neke informacije koja im je bitna.
Najveći je paradoks, i to želim da čujem na kraju, gospođo ministre Malović, kako je moguće da lokalne samouprave, pokrajine mogu pojedine podatke da proglašavaju tajnim? Kako je moguće da se oni, ti organi vlasti, kako su ovde definisani, bave podacima koji su od interesa za bezbednost Republike Srbije?
Znači, sve živo može postati tajna u Srbiji. Apsolutno sve, čak i ono što ni na koji način ne bi trebalo da bude tajna, jer se odnosi na vršenje vlasti i ono što bi građani trebalo da znaju, jer se od sredstava građana puni budžet i pojedini funkcioneri od toga primaju plate i vrše svoje funkcije.
U redu su potrebe najviših državnih organa da proglašavaju određene podatke tajnom, ali da se to spušta na najniže nivoe vlasti, to je apsolutno neprihvatljivo.
Zato sam želeo da se u ovom drugom delu diskusije fokusiram na one delove zakona koji ozbiljno mogu da naruše pravo na dostupnost informacija licima koja imaju mogućnost da traže neku informaciju koja je proglašena tajnom, i to od najšireg kruga ljudi, pa da dođu u situaciju da neki građanin neke opštine traži podatak koji je tajna i bude podvrgnut permanentnim bezbednosnim proverama.
To je problem i to je ozbiljna opasnost da se izvrgne ruglu jedan dobar zakon, koji je donet 2004. godine kada je na vlasti bila Demokratska stranka Srbija, zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja, koji je trebalo da proširi mogućnost transparentnosti vršenja vlasti i mogućnost da građani imaju uvid, pošto plaćaju i finansiraju državu, u to šta državni organi rade. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo zaista mnogo puta imali priliku da raspravljamo o pravosudnim zakonima, o, kako se sada popularno govori, reformi pravosuđa.
I danas je jedan od tih dana, kada treba da pričamo o zakonu o Pravosudnoj akademiji, koji je jedan celovit sistemski zakon, ali i o nizu drugih izmena zakona, koji su prošli nekako u senci ovog predloga zakona, ali su vrlo bitni, jer govore o prirodi i shvatanju reforme pravosuđa koju sprovodi trenutna vlast.
Iako se ovde čulo da je reforma pravosuđa odlučna, DSS je na stanovištu da je ona vrlo, vrlo loše postavljena.
Ono na šta smo ukazivali prošle jeseni, jeseni 2008. godine, da ćemo doći u situaciju da imamo potpuni haos i zastoj u pravosuđu, sada imamo. Svi koji se bave u ovom trenutku nekim oblikom pravosuđa, da li su sudije, pogotovo advokati, znaju da se rasprave i pretresi ne zakazuju, da se sve odlaže u nedogled, za sledeću godinu, jer najveće je pitanje da li će posle ukidanja sudova, što je najveća odlika ove reforme pravosuđa, u malim opštinama uopšte biti prilike i u kom roku će se svi ti predmeti u pisarnicama zavesti i da li će sudije doći u priliku, te nove sudije koje budu izabrane, da zakazuju rasprave i pretrese?
Osnovna odlika reforme pravosuđa ove vlade je ukidanje sudova u malim mestima. Mi smo prošle godine imali priliku da čujemo da je jedan od najvažnijih razloga zašto se ukidaju sudovi u malim mestima taj što je stepen korupcije u pravosuđu u tim malim mestima toliko velik da ne zaslužuje da ima opštinski sud. Beograd, Novi Sad i veliki gradovi nemaju takav stepen korupcije, podmićivanje sudija nije u toj meri izraženo, ali u malim mestima, od Sente do Bosilegrada, do Čajetine ili nekih drugih opština, korupcija je ogromna.
Nesagledive posledice po razvoj tih opština vrlo će se brzo osetiti. To je ukazivalo da ne postoji koordinacija unutar same Vlade, koja se, s jedne strane, zalaže za ravnomerni regionalni razvoj, za jačanje institucija, a u isto vreme ukida jednu važnu instituciju. Vlada ide korak dalje, pa će se, posle ukidanja sudova, ukidati, koliko vidimo, škole, možda i domovi zdravlja, možda i neke druge institucije, a možda i sam život u malim mestima. To je veliki problem, a inicijalnu stvar po pitanju ukidanja institucija dala je Vlada, kada je u pitanju pravosuđe.
Kako se vidi, za status osnovnih sudova se ide korak dalje, da se oni potpuno obesmisle, o čemu govore izmene Zakona o uređenju sudova koje su na dnevnom redu, koje su, kao što sam rekao, u senci Predloga zakona o Pravosudnoj akademiji, malo zapostavljene. Upravo u Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o uređenju sudova se još jedan deo nadležnosti osnovnih sudova ukida i prebacuje u nadležnost viših sudova. Pazite, u obrazloženju Predloga zakona kaže se da se radi o vrlo ozbiljnim krivičnim delima. Sva krivična dela su ozbiljna. Kakva je to kvalifikacija – ozbiljna krivična dela? To je samo dokaz da Vlada Republike Srbije želi da kompletno odlučivanje u domenu pravosuđa izmesti u 36 viših sudova, a da razvlasti, tj. faktički ukine i ovo malo osnovnih sudova koje je ostavila u životu.
Bojim se da će ovakva politika u oblasti pravosuđa dovesti do niza problema, ne samo u funkcionisanju pravosuđa, nego u jednom novom talasu iseljavanja iz malih mesta ka centrima okruga. Zašto bi kompanije delovale u tim malim mestima, kada je suštinsko odlučivanje u pravosuđu i višim sudovima u centrima okruga? Zašto bi obični građani, advokati, živeli tu?
Ozbiljne posledice će proizvesti ovakav koncept reforme pravosuđa. Najbolje bi bilo, uvažena gospođo ministarko, da vratite sudove. Svakodnevno slušamo te zahteve iz opština, jer užasno je loša poruka za ukupan život u jednoj maloj sredini da im se ukine sud.
Kada je u pitanju predloženi zakon o Pravosudnoj akademiji, njeno formiranje je predviđeno i u samoj strategiji reforme pravosuđa i nesporno je, to se pokazalo i u praksi, da je sudijama potrebno i stručno usavršavanje i obuka. Pokazalo se to po broju ukinutih presuda, pokazalo se po vremenu u kome se donose te presude, po broju zastarelih predmeta. Jednostavno, nije postojao jasan sistem kako da se unapređuje i usavršava rad sudija.
Bez obzira na takvu jednu potrebu, u ovom zakonu se uočava nekoliko problema koji mogu da stvore niz komplikacija u funkcionisanju ove nove institucije, koju osnivate u trenutku kada otpuštate zaposlene u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi. Pazite paradoks! Vi morate da zapošljavate nove ljude u ovoj pravosudnoj akademiji. Ne možete nas ubediti da će Pravosudni centar jednu ovako veliku instituciju kao što je Pravosudna akademija potpuno da pokrije sa zaposlenima. Znači, vi ćete morati zapošljavati nove ljude, a u isto vreme otpuštate u državnoj upravi, u pravosuđu i u lokalnoj samoupravi, kao što terate lokalnu samoupravu da otpušta svoje zaposlene, a terate je, u isto vreme, da formira komunalnu policiju, gde će morati ponovo da zapošljava.
Vrlo su velike kontradiktornosti u vašoj politici, koja je politika otpuštanja, ali, verovatno, i zapošljavanja vaših kadrova.
Da krenemo redom. Postavljeno je ovde pitanje zašto se na ovakav način ignoriše advokatska profesija? Mi smo ovde imali priliku da slušamo kolege advokate. Prosto je neverovatno da se i u Upravnom odboru i u Programskom savetu nije našlo prostora za advokatsku profesiju. U isto vreme, vršite strašan pritisak na advokaturu. Fiskalne kase, pravite od njih špijune u Zakonu o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma, koji će se naći pred Ustavnim sudom, a inicijativu je pokrenula Advokatska komora Vojvodine. Advokatsku profesiju, a imate veliki broj ljudi koji su 90-tih godina došli iz pravosuđa, to je malopre koleginica govorila, koji su vrlo obrazovani, vrlo stručni, potpuno izostavljate iz ovako jednog važnog posla kao što je obuka budućih nosilaca pravosudnih funkcija.
Ukazujem na ovo da se sagleda položaj advokatske profesije i problem koji ova vlada ima kada je u pitanju advokatura. U isto vreme, govori se o depolitizaciji u ovom zakonu, ali u samim odredbama zakona to postaje vrlo sporno. Član 7 – Vlada imenuje članove Upravnog odbora.
Da li je Vlada telo koje nije politizovano? Najviše je politizovano. Upravni odbor je ključan organ Pravosudne akademije.
Pravosudna akademija treba da ocenjuje ona lica koja završavaju obuku, a na osnovu njihove ocene, u tome će učestvovati predstavnici Vlade, odlučivaće se da li će postajati nosioci pravosudnih funkcija, kako ste predvideli članom 40, jer će od visine te ocene zavisiti da li će biti izabran za sudijsku ili tužilačku funkciju.
Nemojte nas ubeđivati da Vlada Republike Srbije neće imati uticaj na one koji budu davali tu ocenu. I te kako će imati. Vrlo se snažno oseća, kroz prisustvo u Upravnom odboru predstavnika Vlade, politički uticaj. Izbacite predstavnike Vlade iz Upravnog odbora. Šta će oni tu? Ubacite predstavnike advokature.
Kada je u pitanju činjenica da će od početne obuke zavisiti izbor za nosioce pravosudnih funkcija, mi imamo dilemu – da li je posle položenog pravosudnog ispita, određene prakse, potrebno da se prolazi početna obuka?
To stvara dodatnu zabunu, pogotovo kakvi će biti kriterijumi za tu početnu obuku i kakvi će biti kriterijumi za početnu obuku sudijskih i tužilačkih pomoćnika. Mi ne vidimo da će se ta obuka razlikovati i, uopšte, šta će to ključno doneti.
U svakom slučaju, pitanje ove obuke ostaje vrlo sporno. Nije sporno stručno usavršavanje i stalna obuka, one su apsolutno potrebne pravosuđu, ali početna obuka za lica koja već imaju određeni stepen znanja i praksu, da od toga zavisi izbor za nosioce pravosudne funkcije, jeste sporna. To unosi dodatnu konfuziju u ovaj zakon.
Na kraju, rokovi za primenu. Zaista ste preambiciozno postavili rok kada bi trebalo da dođe do transformacije Pravosudnog centra u Pravosudnu akademiju. Ne verujem da je to moguće u ovom roku od dva-tri meseca, pogotovo što u isto vreme treba da se borite sa budžetskim deficitom i da otpuštate zaposlene u pravosuđu, državnoj upravi, lokalnoj samoupravi, a sada treba da zapošljavate nove ljude. Gde ćete da obezbedite ta sredstva, plate za ove ljude? Kolike plate će ovi ljudi da imaju? Sigurno će postojati tenzija u čitavoj državnoj upravi, pravosuđu, da neko dobija posao za visoku platu, a u isto vreme druge ljude otpuštate.
DSS je podnela nekoliko amandmana. Molim da se ovi amandmani razmotre, jer sigurno idu u pravcu poboljšanja teksta ovoga zakona. Ali, generalni utisak o čitavom stanju u pravosuđu jeste da je u njemu veliki strah, da se vrše veliki pritisci.
Sumnjamo da će se izaći iz tih političkih pritisaka s najboljim kvalitetom, a kvaliteta u pravosuđu ima, a nadasve sumnjamo da će čitava ova reforma startovati posle Nove godine, jer, verujte, samo beogradskim sudovima će biti potrebno najmanje pola godine da se formiraju pisarnice, u ova dva suda koja predviđate da formirate, u odnosu na ovih pet.
Prema tome, dobro razmislite da li je potrebno da se nastavi ova reforma pravosuđa. Bolje bi bilo da se još jednom napravi analiza, da se vrati na početak i da se stručna javnost još jednom aktivnije uključi. Stručno usavršavanje i stalna obuka nesporno su potrebni pravosuđu. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministri, kolege narodni poslanici, pred nama je jedan izuzetno važan zakon, o kome se dosta diskutovalo u javnosti, ali čula su se i oprečna mišljenja. Mislim da je u današnjoj diskusiji, o duhu ovog zakona, neko od kolega najbolje rekao – do ovog zakona smo bili pročitana knjiga, ali sada, kada se donese ovaj zakon, sigurno nećemo biti pročitana knjiga. Zaista, kada je u pitanju ovaj zakon, stega, kada je u pitanju dostupnost informacija građanima, poprima mnogo veću formu nego ranije.
Sasvim sigurno, ovaj zakon treba da napravi jednu vrstu ravnoteže između tri interesa – jedan interes je nacionalna bezbednost, suverenitet i teritorijalni integritet i podaci koji se tiču nacionalne bezbednosti; drugi interes jeste, uopšte, interes ljudskih prava, a treći interes je interes onoga što javnost treba da zna, odnosno potrebe građana da znaju određene informacije.
Kada se pogleda struktura ovog zakona, kada se pogledaju predlozi, rešenja, nijedan od ova tri interesa nije zadovoljen, apsolutno nijedan.
Onda je ključno pitanje – šta dobijamo ovim predlogom zakona, kakva rešenja, kada je u pitanju zaštita podataka koji su od interesa za Republiku Srbiju, ali i zaštita ljudskih prava i onoga što javnost treba da zna?
Nema sumnje da ono što je najvažnije u ovom trenutku, kada je u pitanju predmet koji definiše ovaj zakon, jesu podaci koji se tiču nacionalne bezbednosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta Republike Srbije, koji su najviše sada ugroženi.
Mi smo u prethodnom periodu imali raspravu o Strategiji nacionalne bezbednosti. Videli smo koji su to izazovi, koji su rizici i pretnje po nacionalnu bezbednost i svi smo se složili ovde, bez obzira na velike razlike u diskusiji, da je teritorijalni integritet i suverenitet Republike Srbije ona vrednost koja je u ovom trenutku najviše ugrožena, pogotovu na prostoru KiM-a, na kome u ovom trenutku Vlada Republike Srbije vodi jednu politiku koja, sasvim sigurno, doprinosi daljoj ugroženosti nacionalne bezbednosti i suvereniteta Republike Srbije.
Navešću samo jedan primer. Juče je vrlo jasno i plastično švedski ambasador poručio građanima Srbije kako on vidi odnose Srbije i, kako kaže, "lažne države Kosovo", kako vidi put Srbije u EU i stavljanje Srbije na belu šengen listu. Vidi to tako, ono o čemu je DSS u prethodnom periodu mnogo puta govorila, da će Srbija biti prinuđena da uspostavi dobrosusedske odnose s Kosovom, a da će biti učvršćena carina i granice između Kosova i Srbije. To je juče nesporno i nedvosmisleno švedski ambasador rekao.
Kada su u pitanju ti podaci, postavlja se pitanje – šta ovaj zakon radi?
Pokušaću da dam osvrt na ovaj zakon s nekoliko aspekata – položaj organa, tj. ovlašćenih lica koja imaju ovlašćenja da utvrde tajnost podataka; položaj državnih organa, njihov međusobni položaj, prvenstveno odnos između Vlade Republike Srbije i predsednika Republike Srbije i njegovog saveta za nacionalnu bezbednost; pozicija stranih podataka, prava i mogućnosti da se daju odobrenja za pristup pojedinim podacima, i pozicija i status same kancelarije koja se ovde formira.
Mnogo je kontradiktornosti i mnogo problema proističe iz normi koje definišu ove odnose. Zaista je neverovatno, a to će uneti potpuno konfuziju i sve će u Srbiji postati tajna – kako se definiše pojam organa javne vlasti.
Po ovom zakonu, lokalne samouprave će moći da označavaju pojedine podatke tajnom. To je nešto neverovatno – da će gradonačelnici, pojedine službe moći da se bave podacima koji su od interesa za državnu bezbednost Republike Srbije.
Evo, kada čitate: "Organ javne vlasti je državni organ teritorijalne autonomije jedinice lokalne samouprave, organizacije koja povremeno vrši javna ovlašćenja, kao i pravno lice koje osniva državni organ..." itd.,"...a koje postupa s tajnim podacima, odnosno koje ih stvara, pribavlja, čuva, koristi i razmenjuje".
To će da rade i organi lokalne samouprave, pogotovo što je definisano da su ovlašćena lica za označavanje tajnosti podataka, između ostalog, i rukovodioci organa javne vlasti, znači, gradonačelnici.
U praksi može da se desi da jedan isti podatak do koga oni dođu bude u različitim opštinama označen različitim stepenom tajnosti. Postavlja se pitanje, zašto bi se neke opštine uopšte bavile podacima koji se tiču državne bezbednosti? Ovakvu konfuziju teško može da iko brani ovde, pa ni predstavnici Vlade.
Ono što se odnosi na samu Vladu Republike Srbije i njen položaj u ovom zakonu jeste činjenica da se, s jedne strane, to je ta konfuzija, Vladi šire ovlašćenja mimo ovog zakona jer su joj dali pravo da propisuje kriterijume kako će se određivati stepen tajnosti, pa čak i za Narodnu skupštinu, i to podzakonskim aktom, za predsednika Republike, za organe javne vlasti, da propisuje postupak, iako je on uređen ovim zakonom, a u isto vreme se, vrlo vešto, kroz poziciju Kancelarije Saveta i uloge Saveta za nacionalnu bezbednost, kojim rukovodi predsednik Republike, uzima deo nadležnosti. Vidi se intencija da ključnu ulogu u kontroli svih podataka ima, u stvari, predsednik Republike i ljudi oko njega, tačnije, ono što je nekad bio Savet za nacionalnu bezbednost, svih podataka i svih mogućnosti uticaja na druga ovlašćena lica koja mogu da označavaju pojedine podatke tajnim.
Vrlo bitno pitanje jeste i pozicija u ovom zakonu stranih podataka, koji su dolazili od strane drugih država, i razmene podataka između naše države i stranih država. Vi ovde imate neverovatne stvari, da podatak koji je jedna država, strana država, označila određenim stepenom tajnosti kod sebe, Republika Srbija mora, takođe, da označi istim stepenom tajnosti, iako se to ne mora podrazumevati, s obzirom na to da su Republika Srbija i ta strana država u nekom ugovornom odnosu i da bezbednosni rizik nije isti u toj državi kao u Republici Srbiji.
Drugo je kada ta država dostavi Republici Srbiji taj podatak, ali, u nekom ugovornom odnosu slediti njihov bezbednosni rizik povodom pitanja u vezi nekog tajnog podatka i kod nas, apsolutno je neprihvatljivo. Da ne govorim o tome da se u članu 97. propisuje način razmene podataka sa stranim državama, bez obzira na to da li Republika Srbija ima zaključen međunarodni sporazum sa stranim državama.
Član 97. kaže ovako: ''U krajnje nepovoljnim političkim, ekonomskim ili odbrambeno-bezbednosnim okolnostima po Republiku Srbiju i ako je to neophodno radi zaštite interesa iz člana 8. stav 2. ovog zakona, na zahtev organa javne vlasti, Kancelarija saveta razmenjuje tajne podatke sa stranom državom.''
Ko procenjuje šta su to nepovoljne političke, ekonomske i odbrambeno-bezbednosne okolnosti? Ko će to da proceni? Gradonačelnik neki?
To su neverovatne konfuzije koje mogu svojom primenom da dovedu do direktnog ugrožavanja nacionalne bezbednosti Republike Srbije.
Drugo, davanje podataka, dozvola, odobrenja stranim državljanima, na osnovu činjenice da on ima nekakav sertifikat, čija se definicija ne određuje u ovom zakonu, takođe, može da ugrozi bezbednost Republike Srbije, pogotovo što se otvara prostor razmene podataka sa stranim državama iako ti međunarodni ugovori nisu potvrđeni u Narodnoj skupštini.
Mi insistiramo da se radi o potvrđenim međunarodnim ugovorima. Tako sada, iako je velika pretnja za nacionalnu bezbednost prisustvo Euleksa na Kosovu, vi možete s njima, po ovom zakonu, da razmenjujete podatke, s institucijom koja ugrožava državnu bezbednost Republike Srbije, kao i sa NATO paktom, iako taj jednostrani odnos koji je Vlada Republike Srbije uspostavila s tim institucijama nikad nije bio pred Narodnom skupštinom. Njihovo delovanje ugrožava nacionalnu bezbednost, a mi dostavljamo podatke. To su pitanja koja ovaj zakon tretira.
Kad je u pitanju odnos prema nezavisnim institucijama, kako se ovde danas govorilo o Povereniku za informacije od javnog značaja, tu je tek dodatna konfuzija.
Iako je dobro rešenje što je amandmanom brisan član 40, ostaju sporna pitanja odnosa sa Poverenikom za informacije od javnog značaja, definisanog čl. 8. i 25.
Naime, u članu 8, koji definiše pojam tajnog podatka, govori se da je u pitanju interes koji je pretežniji od interesa slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja.
To je veliko diskreciono pravo državnih organa i to može biti zloupotreba, jer pojedine podatke javnost ima interes da zna.
Koji će podatak biti takav da je njegovo objavljivanje od veće štete nego da se označi tajnom, određuje državni organ, ali onda kada ga već označite tako, dolazite u situaciju da članom 25, u postupku mogućeg opoziva tajnosti podataka, po procesnom pravu koje ima Poverenik, na osnovu uložene žalbe, taj podatak može da bude opozvan od strane samog poverenika i da postane dostupan javnosti. Mislim da ste uneli dodatnu konfuziju ovde i da to pitanje morate raspraviti.
Kada je u pitanju mogućnost odobrenja da se dođe do određenog podatka, tu imate niz odredaba koje mogu da zadiru direktno u ljudska prava. Prvo, bezbednosni upitnik. Vi tražite od lica koje želi podatak da vam kaže na koji način sarađuje sa stranim službama. To ste napisali u zakonu, da lice kaže – da, ja sarađujem s tom i tom stranom službom. Zaista, to deluje naivno. To stavljate u upitnik. Onda, kada prođe bezbedonosna provera i licu se da mogućnost da koristi određeni podatak, vi kažete – može da se desi, nakon izvesnog vremena, da je došlo do promene određenih okolnosti, pa se opoziva data saglasnost za korišćenje podatka.
Kako može to da se utvrdi? Jedino ako permanentno pratite to lice sve vreme i utvrdite da se nešto promenilo. Znači, samo praćenjem, drugačije ne možete da saznate promenu neke okolnosti.
Vi ovde, u stvari, za svako lice koje je jednom prošlo bezbednosnu proveru pravite paralelna praćenja, paralelne provere, da se eventualno ne bi nešto usput promenilo i došlo u situaciju da se opozove taj podatak. Znači, vrlo ozbiljna mogućnost i opasnost da se zadire u ljudska prava i, uopšte, mogućnost da se dođe do podataka koji su od interesa za javnost.
Kada je u pitanju ova bezbednosna provera, niste definisali i ograničili mogućnost korišćenja podataka iz bezbedonosne provere isključivo na ovu oblast mogućnosti da se koristi određeni tajni podatak. Ko garantuje da Kancelarija Saveta, koja dobije sve te podatke, na koju će verovatno najpretežniju ulogu i uticaj imati izvršna vlast, te podatke neće koristiti za druge stvari, a ne samo za to da li se može dobiti neki tajni podatak za tu ličnost?
Kada vi jednom skupite sve žive podatke o pojedinoj ličnosti, niko vas ne sprečava ovim zakonom da to koristite za razne druge stvari. Zato je bilo bitno da se vrlo precizno i jasno, pod pretnjom krivične odgovornosti, kaže da se podaci koji se pribave kroz bezbednosne provere mogu koristiti samo u ovoj situaciji, za dobijanje podataka koje to lice traži.
To je vrlo važno, s obzirom na to da će se svi izveštaji, bilo da je ih uradilo Ministarstvo unutrašnjih poslova, ili Bezbednosno- informativna agencija, slivati na kraju u Kancelariju Saveta. To će biti more podataka o raznim ljudima i o raznim pravnim licima.
Kako se zaštititi da ti podaci ne budu zloupotrebljeni u nekim drugim procesima i u nekim drugim slučajevima? Vi to ovim zakonom ne predviđate i to je velika opasnost.
Kada se pogledaju svi aspekti tih odnosa, vidi se da postoji niz kontradiktornosti i velika diskreciona prava ovlašćenih lica da te podatke mogu da koriste van namena koje su definisane u zakonu.
Iako je fokus javnosti bio usmeren samo na prava Poverenika za informacije od javnog značaja i Zaštitnika građana kada je u pitanju član 40, mislim da je u toj javnoj raspravi propušteno niz drugih loših rešenja u ovom zakonu, koja mogu ozbiljno da krše ljudska prava. U tom smislu je u pravu kolega koji je rekao da će tek posle ovog zakona ta sloboda, ta otvorena knjiga, polako da se zatvara i niz podataka da se skuplja i koncentriše na jednom mestu.
Kada je u pitanju kancelarija koju formirate, danas sam u raspravi, gospođo Malović, rekao da je velika kontradiktornost u koju je Vlada ušla. Formirate Pravosudnu akademiju, a u isto vreme otpuštate ljude.
Znači, valjda treba da zapošljavate u Pravosudnu akademiju. Sada formirate Kancelariju, morate da zapošljavate nove ljude. Bez obzira na to što to kaže, Kancelarija Saveta za nacionalnu bezbednost će biti, faktički, neko ko će da preuzme posao, a vi ćete za ovako veliki posao, jer ovo je ozbiljan posao i nadležnosti koje ste dali Kancelariji Saveta, morati da zapošljavate druge ljude.
Veliki uticaj koji će imati Savet za nacionalnu bezbednost prilikom postavljanja direktora Kancelarije, bez čije saglasnosti neće moći biti postavljen direktor, govori o tome da se centar odlučivanja o pitanju korišćenja podataka izmešta izvan Vlade.
Status same kancelarije je neverovatan. Znači, ta kancelarija ima svojstvo pravnog lica. Pitanje je – da li ta kancelarija može uopšte da vrši nadležnosti kada su u pitanju upravni postupci po Zakonu o državnoj upravi? To je veliko pitanje i to je trebalo dobro da izanalizirate i da konsultujete Zakon o državnoj upravi i Zakon o Vladi.
Sigurno je da, pored ministarstava, organa državne uprave, ova kancelarija koja se na ovaj način formira, koja ima svojstvo pravnog lica, teško može da rešava u upravnim stvarima.
Bilo je važno da se to dobro izanalizira i pravno utemelji, jer njen status ovako ostaje da visi i pitanje je da li će moći da vrši ove nadležnosti; na stranu to da li ona uopšte treba da postoji i da li je trebalo na ovaj način da se koncipira jedno telo koje će prikupljati podatke.
Na kraju, unosite potpuni haos kada su u pitanju ovlašćena lica za određivanje tajnosti, lokalne samouprave, autonomne pokrajine, ko sve ne, neke organizacije, mesne zajednice.
S jedne strane, kada je u pitanju uređivanje kriterijuma i, uopšte, pozicija postupka određivanja tajnosti podataka, širite nadležnosti Vlade, s druge strane, kada treba time da upravlja, umanjujete joj prava i prebacujete na Kancelariju Saveta za nacionalnu bezbednost, gde je uticaj Vlade minoran, to svi znamo.
Komunikacija sa stranim država i stranim fizičkim licima koje dobijaju podatke je katastrofalna. Tu smo otvorena knjiga. S druge strane, kada je u pitanju položaj Poverenika za informacije od javnog značaja, iako se ovim amandmanom unekoliko popravlja, on je i dalje konfuzan i nema mogućnosti da vrši svoju ulogu koju ima po zakonu i, nadasve, bezbednosne provere. To je način na koji ste postigli prikupljanje i korišćenje podataka. Naknadne provere govore samo da niko u Srbiji neće biti bezbedan i neće moći znati šta se s podacima lične prirode radi kada dođu u ovu kancelariju Saveta.
Iz tih razloga, mi smo podneli veliki broj amandmana. U svakom slučaju, ovaj zakon je tolik loš da ga treba povući. Hvala vam.
Poštovana predsednice, dame gospodo narodni poslanici, zaista kada se sluša rasprava o ovim objedinjenim tačkama dnevnog reda, bilo ko da posmatra ovaj prenos, prosto ne može da vidi nikakvu vezu između ovih tema koje se odnose na RRA, na poštu, na izbor u organe pravosuđa. Bez obzira što danima slušamo o efikasnosti Skupštine suština nije u tome da se donese niz zakona, nego da se o njima kvalitetno raspravlja i da javnost ima priliku da vidi o čemu mi to raspravljamo, kao i koji su problemi vezani za teme o kojima raspravljamo.
Fokusiraću se u svojoj raspravi na stanja u pravosuđu i na pitanje izbora u ova dva važna organa, u Visokom savetu sudstva i Državnom veću tužilaca, jer smatram da ovo što se sada događa u pravosuđu, ova velika reforma, kako je Vlada najavila, izaziva velike probleme. Mogu slobodno da kažem strahove kod nosilaca pravosudnih funkcija.
Praktično, pravosuđe u ovom trenutku u Srbiji stoji. Bilo ko da se bavi ovim poslom zna da se rasprave i pretresi ne zakazuju do kraja godine, da se to prebacuje u 2010. godinu. Sudije ne znaju da li će biti izabrane i iz tih razloga ne žele da čitav ovaj posao rade.
Oni koji očekuju, ovako kako su najavili, da će reformisano pravosuđe startovati od 1. januara, mogu slobodno da kažem da obmanjuju građane. Uzeću samo primer beogradskih sudova, gde od pet sudova, treba da dobijemo dva. Pitam – koliko će biti potrebno vremena da se svi ti predmeti zavedu u dve nove pisarnice? Procena zaposlenih koji rade u administraciji jeste da će to trajati mesecima, a možda i pola godine.
Onda se postavlja pitanje – da li je i 2010. godina izgubljena za pravosuđe, a možda je najviše izgubljena za građane koji očekuju da ostvare svoja prava pred institucijama pravosuđa? To je jedna vrsta problema koja je izuzetno važna.
Druga vrsta problema sastoji se u tome što je ulaskom pravosuđa u ovu reformu došlo do značajnog smanjenja prava građana na pravdu, ali ne samo to, nego je došlo do velikih problema u mnogim gradovima i opštinama. Ovde je iznet podatak da je u 104 opštine došlo do ukidanja sudova. Ova vlast ukida institucije. To je prva vlast u Srbiji koja ukida institucije. Ova vlast otpušta i pored obećanja da će doći do masovnog zapošljavanja, kako je rečeno u ekspozeu predsednika Vlade – 200.000 novih zaposlenih. Ukidanje institucija i otpuštanje je politika ove Vlade.
Sada, u tim opštinama, gde nemate sud, gde otpuštate u lokalnim samoupravama, otpuštate i u sudovima, naravno, po preporuci Svetske banke, zatvaraće se i škole, postavlja se pitanje jednog normalnog i civilizovanog života. Da ne govorimo o dostupnosti pravdi i o pravu na prirodnog sudiju, kako se često ovde govorilo u raspravama koje smo imali prilike da vidimo u nizu zakona koje je predlagalo Ministarstvo pravde. A to da će jedan sudija iz jednog mesta da putuje u drugo i da će to da obezbedi da ne bude korupcije, jeste nešto što apsolutno ne može nikoga da uveri.
Podsetiću vas, a i građane Srbije, da je prilikom nastupa predstavnika Ministarstva pravde u Narodnoj skupštini pompezno najavljena reforma pravosuđa, najavljeno je ukidanje sudova u tim malim mestima – kao da je najveća korupcija u pravosuđu u tim malim mestima. A, nije veliko u Beogradu, nije velika u Novom Sadu, gde se gomilaju pravosudne institucije, ali je u Rači, u Žablju, u Žabarima, u Surdulici najveća korupcija?!
Pitanje je – ko na koji način ovde obmanjuje i šta se želi postići ovom čitavom reformom u pravosuđu? Da li je ukidanje institucija i otpuštanje put u efikasnost, o čemu se ovde govori? Da li je manji broj nosilaca pravosudnih funkcija nešto što će doprineti efikasnosti? Sigurno nije!
Bojimo se da će 1. januar 2010. godine, zbog svih ovih problema, biti uvod u veliku turbulenciju u pravosuđu, i sasvim sigurno, dovesti do toga da građani Srbije koji žele da ostvare svoja prava to neće moći, sada ne mogu da imaju zakazane rasprave i pretrese, i imaće izgubljenu čitavu 2010. godinu. Onda ćemo postaviti pitanje – šta je sa efikasnošću? Brzo će doći i taj 1. januar. Ne želim da govorim o kolegama koje se biraju u ove dve visoke i važne institucije, ali želim da ukažem na jednu vrstu hipokrizije koja postoji kod predstavnika vladajuće većina, a odnosi se na autonomiju Vojvodine.
Evo, mi imamo priliku da danima slušamo o statutu, da danima slušamo kako će to možda doći jednog dana, kako će doći možda zakon o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine, puna su usta autonomije Vojvodine, a nema predstavnika Advokatske komore Vojvodine u ovoj instituciji, jedne od najvećih advokatskih komora sa najdužom, skoro vekovnom, tradicijom.
S jedne strane, mi izmišljamo nove institucije u Vojvodini, predlagači statuta, a institucije koje postoje toliko godina, mi ih na ovaj način ignorišemo.
Onda se postavlja pitanje – da li su ti koji govore o autonomiji Vojvodine, o pravima građana na autonomiju, o jačanju njihovih institucija, u stvari iskreni? Napravili su haos sa statutom, ne znaju kako iz njega da izađu. Znači, Vojvodina nema pravo na autonomiju koju ima po Ustavu, njihove institucije se ignorišu, kao Advokatska komora Vojvodine, jedna od najvećih u Srbiji, a u isto vreme se deklarativno za to zalažu.
Zakon o prenosu nadležnosti, o tome je govorila, u odgovoru našem šefu poslaničke grupe, predsednica Skupštine, sa neverovatnom konstatacijom da će predlog Vlade sadržavati sveobuhvatnija rešenja. Molim odgovor – kako se zna kakva će rešenja sadržati predlog Vlade, a takva rešenja, navodno, ne sadrži predlog koji je uputila Poslanička grupa DSS i šta to treba da znači u svetlu ove rasprave i odlaganja izjašnjavanja o statutu?
Znači, upravo, ovo je primer kako oni kojima su puna usta regionalizacije ukidaju institucije i sudove po opštinama, kojima su puna usta autonomije Vojvodine, ignorišu velike institucije, kao što je Advokatska komora Vojvodine, a u isto vreme u nedogled odlažu usvajanje statuta i jedan predlog zakona koji je ovde u Narodnoj skupštini, a koji je predložila DSS i NS, ne žele da stave. Vi ne želite to i to treba jasno i glasno reći ovde. A šta se iza toga krije, mi ćemo, sasvim sigurno, u narednom periodu o tome pričati.
U svakom slučaju, pravosuđe u Srbiji, posle ove reforme koja se sada sprovodi, posle postupka izbora koji se sprovodi u sudstvu i tužilaštvu, jeste na velikim mukama, jeste u velikoj nedoumici i jeste u velikom strahu. Kako će iz tog straha izaći, veliko je pitanje. Mi smo ubeđeni da nije dobro rešenje da se na ovaj način postave novi temelji pravosuđa – ukidanjem sudova i pritiskom na sudije, kao i partijskim izborom sudija.
A, u svakom slučaju, zakoni koji su doneti i koji se sada počinju primenjivati neće ostvariti ono što je krajnji cilj pravosuđa, a to je da građanin kada dolazi u sud – dolazi po pravdu. Hvala. (Aplauz.)
Poštovane kolege poslanici, gospodine ministre, nema sumnje da jedan ovakav dokument kao što je Strategija nacionalne bezbednosti u svakom parlamentu predstavlja događaj i iziskuje, prouzrokuje ozbiljne rasprave o nacionalnim ciljevima, o nacionalnim vrednostima i naravno, u velikom broju zemalja gde se ovakve rasprave vode, postižu se i nacionalni konsenzusi oko nacionalnih vrednosti i nacionalnih ciljeva.
Iako je i sam ministar rekao da takvog konsenzusa nema, ovo je prilika da se upravo razgovara o svim tim dilemama koje postoje u javnosti, između raznih političkih subjekata, i da se u jednom ovakvom dokumentu pokuša ugraditi ono što bi trebalo da bude osnova naše nacionalne bezbednosti sasvim sigurno je da se porazgovara o implementaciji i sprovođenju svih ovih ciljeva koji su ovde definisani.
U jednom delu diskusije je rečeno da ovo nije politički dokument, da mi ne treba da se fokusiramo na politička pitanja, nego da se ovde isključivo obrađuju bezbednosna pitanja. Ovo je politički dokument par ekselans, jer se ovde mnoga politička pitanja definišu i obrađuju.
Pre nego što pređem na raspravu i suštinske primedbe iznesem, želim samo jednu stvar da kažem. Po nama je bilo bolje razdvojiti raspravu o Strategiji nacionalne bezbednosti od rasprave o Strategiji odbrane. Stiče se utisak da Strategija nacionalne bezbednosti, zbog prisustva ministra odbrane, isključivo ima taj vojni aspekt, što ona nema. Možda je bilo bolje da se vodila samo rasprava o Strategiji nacionalne bezbednosti i da je ovde bio prisutan predsednik Vlade, u krajnoj liniji možda i predsednik Republike, koji je predsednik Saveta za nacionalnu bezbednost, pa da se čitava rasprava o jednom ovakvom važnom pitanju podigne na viši nivo.
Osim toga, sigurno bismo mogli čuti još neke dimenzije o načinu sprovođenja ove strategije, jer, kao što sam rekao, nije samo Ministarstvo odbrane to koje treba da sprovodi ovu strategiju, ovde ima niz ministarstava i državnih organa, i ovo je jedan ozbiljan dokument koji bi trebalo da pokrije niz sektora i niz politika koje bi u svom zbiru imale politiku nacionalne bezbednosti.
Dileme i problemi koji postoje u ovom dokumentu su mnogi. Ima mnogo kontradiktornosti, ali mislim da ima i odsustva koordinacije upravo u onim sektorima koji su ovde definisani i dali svoja rešenja za pojedina pitanja nacionalne bezbednosti.
Naravno, ovo je politički dokument zato što se određuje prema pitanju Kosova i Metohije, prema pitanju evropskih integracija, prema pitanju NATO pakta, prema pitanju spoljne politike, odnosa prema Ruskoj Federaciji, SAD, drugim velikim silama, zemljama u okruženju, prema jednom međunarodnom sporazumu kao što je Dejtonski sporazum i nizu drugih pitanja. To je politika i sigurno su politički činioci doprineli da se ove stvari ovako definišu.
Što se tiče odnosa prema pitanju globalnog okruženja, mogu da kažem da je u samom ovom dokumentu dotaknut niz pitanja koja su realna. Postoji globalizacija o niz stvari, kao što su i bezbednost, ekonomija, zaštita životne sredine i, u tom smislu, ne može se reći da bezbednost ne može biti nedeljiva. Problem je u tome što se sva ta pitanja, kada se pređe na sektor politike, različito definišu.
Poći ćemo od pitanja Kosova i Metohije. Ovde se sasvim opravdano kaže da jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije predstavlja pretnju. Sasvim sigurno predstavlja pretnju po državni subjektivitet i teritorijalni integritet, predstavlja pretnju za sve u jugoistočnoj Evropi. Onda se ide dalje u obrađivanju koji su to segmenti koji trenutno postoje na Kosovu i predstavljaju pretnju. Jedan od tih je primena Ahtisarijevog plana. Tako ovde piše.
Sada ulazimo u ključnu kontradiktornost u kojoj se nalazi ova vlada. Ko primenjuje Ahtisarijev plan? Primenjuje ga Euleks. Ko je doveo Euleks u Srbiju?
Vlada Republike Srbije, koja ovde definiše da je primena Ahtisarijevog plana pretnja bezbednosti Republike Srbije. Prema tome, tu stvar deluje samo kao parola, a u praksi je politika Vlade Republike Srbije nešto sasvim drugo. Pretnja jeste Ahtisarijev plan, ali Ahtisarijev plan sprovodi Euleks, a Euleks je dovela Vlada Republike Srbije.
Prema NATO paktu, mi imamo ovde skupštinsku rezoluciju, više puta je u Narodnoj skupštini potencirano da je 26. decembra 2007. godine doneta skupštinska rezolucija kojom se proglašava vojna neutralnost Republike Srbije. Bilo je normalno očekivati da Vlada Republike Srbije, koju je izabrao ovaj parlament, ugradi u svoj strateški dokument ovu vojnu neutralnost, čak i da ide korak dalje – da definiše politiku vojne neutralnosti. Koliko znam, Narodna skupština nije stavila van snage tu odluku.
To samo govori da Vlada Republike Srbije ne želi da sprovodi tu rezoluciju i da je ta rezolucija, kao što je ovde neko rekao, verovatno najiskrenije što je mislio, zapravo stav tih političkih stranaka je bio pragmatičan prema jednom izbornom trenutku, a ne dugoročno opredeljenje države Srbije, niti njihova politika. Mi smo tada glasali za vojnu neutralnost, a u stvari mi smo za NATO pakt.
Otprilike, ovo što je rekao predstavnik jedne političke stranke iz Vlade, verovatno je i stav Vlade Republike Srbije. Onda to treba da se kaže i tu su onda stvari čiste. Ovako, to se prećutkuje i mi nismo u poziciji da jasno i konkretno odgovorimo na to šta je politika Vlade Republike Srbije, nego se to sakriva od očiju javnosti.
Što se tiče odnosa prema Ruskoj Federaciji, ne samo Ruskoj Federaciji nego svim velikim silama, imam utisak da je ovde došlo do ozbiljnog odsustva koordinacije između Ministarstva odbrane, koje je radilo ovaj dokument, i Ministarstva spoljnih poslova, jer mi danima slušamo priču o četiri stuba spoljne politike.
Želim samo da pročitam šta piše u Strategiji, jer stubovi spoljne politike Republike Srbije su: EU, Vašington, Moskva i Kina. Ovde kaže: "Republika Srbija će nastaviti da poklanja posebnu pažnju produbljivanja bliskih veza sa Narodnom Republikom Kinom, Indijom, Brazilom i ostali zemljama."
Mi nismo iz ovog dela teksta u Strategiji uočili da je Kina poseban stub spoljne politike, nego je ona svrstana u niz drugih značajnih i manje značajnih zemalja. U tom smislu, kada je pisana Strategija, bilo je potrebno usaglasiti, ako je to potreba ove Vlade, da je Kina i jedna od stubova, pa posle su se mogle nabrajati i ostale zemlje.
Što se tiče odnosa prema Ruskoj Federaciji, on je više puta ovde potenciran. Samo želim da kažem da se ima utisak da postoji odsustvo strateškog koncepta u tom razvoju.
On se, pored produbljivanja partnerstva u oblasti energetike, vezuje isključivo za naše evropske integracije. Mi ćemo graditi odnose sa Ruskom Federacijom i oni će se produbiti tako što ćemo sve više i više biti na putu evropskih integracija. To zaista nije jasno i svako ko pročita ovaj tekst ostaje zbunjen.
Što se tiče odnosa prema EU – zašto kažem da je ovo politički dokument? Zato što se u najvećem broju slučajeva potencira proevropska politika. To je politika ove vlade i to je jedan legitiman stav. Međutim, u obrazloženju ove strategije imamo jedan stav: ''Proevropska politička orijentacija Republike Srbije pozitivno se odražava na njenu bezbednost". Sada smo govorili o prisustvu Euleksa. Želim da kažem da li je Vlada Republike Srbije ocenila eventualne bezbednosne rizike i u tom svom segmentu politike? Prisustvo Euleksa na Kosovu sigurno nije nešto što doprinosi bezbednosti Republike Srbije. Euleks je, kao što znamo, misija koju je poslala EU a koju je prihvatila Vlada Republike Srbije.
Izloženi smo različitim vrstama pritisaka od strane EU, kada su u pitanju dalje evropske integracije i ova nova najava, verujem da to ministar i predstavnici ministarstava znaju, da će Evropska komisija u svoj novi izveštaj ugraditi pitanja usvajanja statuta Vojvodine, kao problematičnu stvar – zašto Narodna skupština nije do sada donela statut Vojvodine. Time se to pitanje polako počinje izdvajati izvan ustavnih okvira Republike Srbije i dobijati svoju širu dimenziju. Voleo bih da čujem da li Vlada Republike Srbije takav stav smatra mogućom pretnjom za bezbednost, jer takvi stavovi će sigurno proizvesti određene posledice u Srbiji.
Što se tiče još jednog aspekta bezbednosti, koji je pomenut u Strategiji i važno ga je pomenuti, to je ono što se tiče naših politika, politika pojedinih sektora i ministarstava unutar Vlade. Sada se postavlja pitanje kako se tu štiti bezbednost pojedinim politikama?
Kaže se: "Nacionalni interes je da se jačaju institucije". Svedoci smo da se institucije ukidaju, sudovi po opštinama, najavljuje se ukidanje škola, možda domova zdravlja. Pitanje razvija demokratije –mesecima slušamo da li su dobre za demokratiju izmene Zakona o informisanju. Sigurno nisu, nego su korak nazad u razvoju demokratskih procesa u Srbiji.
Demografija – vrlo važno pitanje jeste regionalni razvoj. Dobro je što je to potencirano ovde, jer je to ozbiljna pretnja za bezbednost Srbije. Ali, ako ukidate sudove u malim opštinama, škole, u Srbiji, ako nisu rešena infrastrukturna pitanja, znači to je politika ove vlade, jer se ukidaju institucije, onda je pitanje – kako se može rešiti problem neravnomernog razvoja i kako se može rešiti pitanje demografske politike?
Verovatno predstavnici Ministarstva to znaju, ali je sigurno zabrinjavajuće po nacionalnu bezbednost, da je u pograničnim opštinama, od severa Banata, Novoj Crnji, Senti, Beloj Crkvi, Majdanpeku, Preševu, Bosilegradu, Medveđi, Tutinu, Trgovištu, Prijepolju, Pazaru, Priboju, Bujanovcu, Malom Zvorniku, Dimitrovgradu, Babušnici, zabeležen ogroman demografski pad, da su te opštine najnerazvijenije, da je velika depopulacija u tim sredinama. Uz ohrabrujuće informacije da je sve veći broj ljudi koji služe vojsku, pitanje je, u perspektivi, kako će se ti krajevi naše države, ako se ozbiljno ne pristupi ovom problemu, demografskoj politici regionalnog razvoja, dalje rešavati.
Preko 22 okruga u Srbiji ima negativan prirodni priraštaj. To je ozbiljno pitanje za nacionalnu bezbednost i verujem da će se predstavnici Vlade, verovatno i neke buduće Vlade, tim pitanjem možda i baviti.
Pitanje ekonomije – imamo otpuštanja radnika, najave otpuštanja. Mogući su veliki socijalni potresi. Kakve oni mogu posledice izazvati po nacionalnu bezbednost? Govorim da je to uzrokovano merama ove vlade.
Sve su to pitanja koja, gledana u celini, ostavljaju sumnju da li je u ovakav dokument, uz deo koji se odnosi i na globalno okruženje i na jednu vrstu pretnji društvu koje se tiču demografskog razvoja, a takođe, slažem se, trebalo je uneti u ovaj dokument pitanja sa ekstremističkim grupama i verskim organizacijama, dakle, iskreno reći, da li je uopšte moguće u ovakav dokument sve ovo implementirati.
Kada su u pitanju nacionalne vrednosti, pobrojane su opšte civilizacijske vrednosti i to je nešto što nije sporno, ali trebalo je reći da štitimo porodicu i porodične vrednosti. Kako ćemo se boriti protiv negativnog demografskog priraštaja i uopšte problema demografije ako ne štitimo porodicu i ne branimo porodične vrednosti.
Trebala je da stoji vrednost – patriotizam, bez obzira što neko želi da to prikaže u negativnom kontekstu. Patriotizam je vrednost koja mora da se brani i treba da se definiše kao cilj koji treba da postignemo.
U svakom slučaju, mnogo je otvorenih pitanja koja se odnose na ove velike teme, a pogotovo prema NATO paktu, jeste nešto što je u ovom dokumentu ostalo nedorečeno. Rečeno je u jednom trenutku u diskusiji da nije tačno da velike sile, pa i Rusija, ne sarađuju sa NATO paktom. Niko nije govorio o nesaradnji. Govorimo o tome kako definišemo NATO pakt u smislu prema bezbednosti. Da li je to dobro za nas? Verujem da je ministar pročitao Strategiju bezbednosti Ruske Federacije. Niko ne spori da je Ruska Federacija u Partnerstvu za mir, ali kako je definisala NATO pakt u toj svojoj strategiji.
Ovde nismo definisali da je on pretnja. Možda predstavnici Vlade misle da je on pretnja, pa ćemo pretnju rešiti tako što ćemo ući kod njih, i to treba tako reći. Najbolje rešenje je da se to pitanje otvori kao tema – da se raspiše referendum, da građani kažu, i da se otklone sve dileme koje smo čuli u Parlamentu. Hvala. (Aplauz.)
Javljam se jer sam pogrešno protumačen. Nisam govorio o zemljama u okruženju kao o pretnji, nego sam govorio o NATO paktu kao vojnoj organizaciji. Govorio sam o ''pretnji'', kao što sam rekao, kada je u pitanju Strategija nacionalne bezbednosti, o onome što sam pročitao u strategiju koju je pisala Ruska Federacija, jer oni ne govore o neprijateljstvu, nego o pretnji, o širenju NATO pakta kao pretnji, bio sam vrlo konkretan, a ne o odsustvu saradnje. Mi smo u Partnerstvu za mir i to podrazumeva određenu saradnju.
Ali, morate se odrediti šta ta vojna organizacija predstavlja za državu Srbiju – da li je ona šansa ili pretnja. Mi to uopšte ne vidimo iz ovoga da li mi to želimo. Ako je vaša politika da idemo u NATO pakt, to treba da kažemo – idemo u NATO pakt! Da li je on pretnja zato što je na Kosovu, zato što ima bazu ''Bondstil'' na Kosovu? Da li je to pretnja za državu Srbiju? To su pitanja.
Gospodine ministre, kao što znate, bili ste u toj vladi, desio se 17. februar. Tog 17. februara 2008. godine došlo je prvo do jednostranog priznanja nezavisnosti Kosova, a onda do niz priznavanja od strane zemalja i kakvu ulogu u tome ima NATO pakt.
Podsetiću vas da je u samom Ahtisarijevom planu definisano da će NATO pakt biti ključni, vrhovni, organ vlasti na KiM. To se desilo posle pristupanja Srbije Partnerstvu za mir 2006. godine, koliko znam hronologiju, a da ne govorimo šta ti ljudi, znači, jedinice NATO pakta dole rade, kakav je odnos prema kosovskim bezbednosnim službama i sve ono što i vi znate. Dakle, nema potrebe da vas na to podsećam, kada je u pitanju odnos NATO pakta prema toj lažnoj tvorevini kao što je Kosovo.
Promenile su se okolnosti. Ako vi kažete – nisu se promenile okolnosti, onda je to nešto drugo. Mi smatramo da su se promenile okolnosti, da je NATO pakt učestvovao u stvaranju i podsticao stvaranje nezavisne države Kosovo, kao i da je davao podršku institucijama koje tamo deluju, koje su to uradile. To se desilo posle 2006. godine.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je vrlo važan član jer se postavlja pitanje odnosa koji se definiše u ovom zakonu i naravno Vlade prema tom pitanju kada je u pitanju svojina.
Mislim da nije nađeno najsrećnije rešenje, najbolja ravnoteža između zaštite svojine i onoga što se tiče zaštite osnovnih društvenih vrednosti kroz propisivanje krivičnih dela, tj. umesto da mogućnost oduzimanja predmeta kojim je izvršeno krivično delo, kada je u pitanju svojina trećeg lica, odnosno ne svojina onoga ko je izvršio krivično delo, bude izuzetak, a pravilo da se oduzima prvenstveno od lica koje je izvršilo krivično delo u čijoj je svojini taj predmet, ovde se to prosto potpuno relativizuje u članu koji definiše ovo pitanje.
Mislim da je svojina vrlo važna ustavna kategorija, da se mora oprezno pristupiti ovakvim merama koje zadiru u pravo svojine i da upravo ovo što je rekla koleginica Milica Radović – bolje i potpunije rešenje, pravna ravnoteža je ipak postojala u dosadašnjim rešenjima. Način na koji smo mi to pokušali našim amandmanima da menjamo, ovaj predviđeni član u ovim izmenama zakona, mislimo da tu ravnotežu između zaštite svojine i zaštite društvenih vrednosti koje se štite krivičnim delom, a koje je izvršeno predmetom u svojini učinioca, na najbolji način je ostvareno.
Želeo bih na početku da istaknem mišljenje naše poslaničke grupe i opšti utisak koji imamo kada iščitamo rešenja u izmenama Krivičnog zakonika, da je u stvari cilj predlagača zakona bio da se pooštravanjem kazne postigne jedna prevencija i faktički u javnosti ostavi utisak, naravno ta prevencija je u redu, da se obeshrabre potencijalni učinioci krivičnih dela da vrše krivična dela.
To prosto dominira ovim zakonom. Međutim, neka rešenja koja se provlače još, juče smo o tome diskutovali, iz ZKP i koja se na neki način vide evo i kroz ovaj član 22, jeste da se u velikoj meri, radi ubrzavanja krivičnog postupka i radi još nekih drugih stvari, sužavaju neka prava osumnjičenih ili optuženih.
Ovde imamo upravo takav slučaj, naravno vrlo je bitno ovaj institut koji se odnosi na zabranu komunikacije, vrlo je važan i naravno i nekim tehničkim rešenjima on će doprineti da se spreči mogućnost ponovnog izvršenja istih krivičnih dela.
Zaista nam nije jasno, ako je već postojao pritvor, sama mera lišenja slobode sprečava komunikaciju između izvršioca krivičnog dela i oštećenog.
Prema tome, zašto se to vreme koje je lice koje je izvršilo krivično delo provelo u pritvoru ne uračunava u taj rok koji se odnosi na zabranu komunikacije? Ovako se stiče utisak da je to jednostavno još jedna vrsta dodatnog pritiska – neka je on pritvoren, e sad ćemo dodatno da proširujemo to vreme u kojem se komunikacija zabranjuje.
Komunikacije faktički nema kada je lice u pritvoru i zaista nema nikakvog razloga da se u to vreme ne uračunava ukupno vreme u koje se komunikacija između lica koje je izvršilo krivično delo i osobe prama kojoj se komunikacija zabranjuje ne uračuna.
Molim vas da prihvatite ovaj amandman, potpuno je racionalan i realan. Znači, u samom trenutku kada je lice u pritvoru, ono nema mogućnost da komunicira sa drugim osobama.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, nije sporno da je ovo vrlo važno krivično delo i dobro je što se na ovaj način inkriminiše vršenje krivičnog dela ubistva predstavnika najviših državnih organa. Sasvim sigurno i objekt zaštite, a pogotovo društvena opasnost ovog krivičnog dela je toliko velika da je bilo zaista potrebno na ovaj način ga definisati.
Međutim, mi smatramo da nije u potpunosti obuhvaćen broj subjekata koji treba da bude zaštićen ovim krivičnim delom. Zaista nema nijednog razloga za to, pa sam iskoristio ovu priliku da se javim, da narodni poslanici i ministri ne budu predmet zaštite. Zašto samo predsednik Vlade ili predsednik Narodne skupštine?
U Srbiji ima toliko političke ostrašćenosti, toliko pokušaja da se utiče na političku volju, da sasvim sigurno pod udar pojedinih ljudi ili pojedinih grupa mogu doći i ministri koji imaju realnu moć i u Vladi i u društvu, i narodni poslanici koji mogu da donese ključne odluke i glasaju o zakonima koji mogu proizvesti važne posledice, pa možda i za neke društvene grupe, ili pozitivne ili negativne.
Prosto molim predstavnike Vlade da ovo uvaže.
Čitav ovaj zakon rađen je bez ozbiljne javne diskusije. Ovde želim da ponovim i da se pridružim kolegama koje su izrazile svoje nezadovoljstvo što su advokati izostavljeni iz ove javne rasprave.
To nije prvi slučaj. Advokati su izostavljeni iz javne rasprave kada je u pitanju sledeći zakon koji ide na dnevnom redu - sprečavanje pranja novca i finansiranje terorizma.
Sada smo suočeni da advokatske komore traže zaštitu na Ustavnom sudu, zato što advokate polako pretvarate tim zakonom u špijune u Srbiji, u Alekse Žunjiće.
Greška tog zakona će se vrlo brzo pokazati, kao što će se pokazati greška ovog zakona, koja je izostavila advokaturu, koja ima i znanje i stručnost da adekvatno utiče da ova rešenja budu najbolja i da na najbolji način zaštite osnovne društvene vrednosti.
U okviru ovog amandmana želimo da istaknemo, naša poslanička grupa, da smo mi u okviru rasprave o izuzetno važnim zakonima koji su danas na dnevnom redu, uložili napor da se ono što po nama predstavlja osnovni problem u nizu procesnih zakona koji jesu glavna tema ove rasprave otkloni.
Javnost Srbije treba da zna da se raspravlja o velikom broju procesnih zakona. Ti procesni zakoni imaju zadatak, i ovo je procesni zakon, da obezbede najkvalitetniji mogući postupak da se dođe do sudske pravde, da se utvrdi činjenično stanje i da se ostvari sudska istina i pravda.
Želim da iznesem svoje mišljenje koje sam izneo i u toku načelne rasprave. Mislim da se set ovih zakona donosi u jednoj atmosferi koja je stvarana i od strane same Vlade na osnovu izjave o olako obećanoj brzini rešavanja sudskih sporova i rešavanja uopšte krivično-pravnih slučajeva. I u tako olako obećanoj brzini, kada se pokuša to pretočiti u norme koje u toj brzini treba da realizuje, događaju se i ovakvi problemi na koje smo ukazali u članu 8. ovog zakona.
Ovaj član 8. ne samo da ima ovaj pleonazam, nego on otvara i jednu vrstu pravne praznine jer ne reguliše situaciju kada bi se pokrenuo postupak u Republici Srbiji pre pokretanja vođenja postupka pred Međunarodnim krivičnim sudom.
Da li će se u toj situaciji, kada se postupak pokreće i vodi u Republici Srbiji, pokrenuti postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom? Tu situaciju ovaj zakon ne reguliše, to se pojavljuje kao pravna praznina i u tom smislu apelujem i na predstavnike Ministarstva, pre svega državnog sekretara Homena, da obrati pažnju na ove amandmane poslaničke grupe DSS. Oni su isključivo u cilju, ako pogledate na koji način su normirani, popravljanja teksta zakona.
Naravno, u saglasnosti sa našim konceptom, da ne može da se na brz način utvrđuje sudska istina, utvrđuje činjenično stanje i u krajnjoj liniji ostvari pravda. Jer bez obzira da li je neko osumnjičen ili optužen, postoji nešto što se kaže da je pravna sigurnost i da on ima pravo na pravičan postupak i da se omoguće sva procesna sredstva da se ostvari istina.
Poštovana predsednice, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija je, po našoj poslaničkoj grupi, korak unazad i u pravno-tehničkom smislu, a i u suštinskom smislu.
Nema potrebe isticati koliko je važno da se čitava procedura izvršenja krivičnih sankcija vrlo precizno uredi i da upravo taj unutrašnji život u ustanovama gde se izvršavaju krivične sankcije bude precizno i jasno definisan. Međutim, ovaj amandman upravo govori o odsustvu ključnih ciljeva kada je u pitanju ovaj zakon. Upravo ovaj amandman, kojim mi pokušavamo da popravimo tekst zakona, ukazuje na to u čemu se ogleda taj korak unazad.
Zaista nije jasno, nismo dobili nijedno obrazloženje, osim ovog obrazloženja koje je dala Vlada, da karakteristika koju treba da ima direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija kada je u pitanju njegovo iskustvo u radu na ovim poslovima više nije potrebna.
Znači, Vlada u svom obrazloženju kaže da važeće zakonsko rešenje koje propisuje da za direktora uprave može biti postavljeno lice koje ima sedam godina radnog iskustva nakon sticanja visoko školske spreme u poslovima izvršenja krivičnih sankcija je necelishodno.
Nema potrebe ovde reći koliko je složen posao vođenja jedne takve institucije. Tu imate posla s licima koja izvršavaju najteža krivična dela, tu imate različite vrste obaveza koje mogu da sprečavaju sutra povrat u izvršenju krivičnih dela. Sada vi na mesto koje treba da vodi jednu upravu, nakon usvajanja ovog zakona, postavljate lice koje, uz svo uvažavanje, može da dođe, recimo, iz jednog poljoprivrednog kombinata, gde je radilo na poslovima koji se odnose na tehnologiju ili iz bankarskog sektora, koje nikada nije imalo kontakta sa krivičnim pravom, treba da dođe da vodi jednu ovakvu upravu, gde su, ponavljam, lica koja su izvršila najteža krivična dela.
Tu imate slučajeve bekstva, imate povrat u izvršenju krivičnih dela, pritvore, niz vrlo, vrlo složenih i po društvo opasnih situacija. Mi ne dobijamo nijedno obrazloženje osim toga da to nije celishodno.
Šta to znači? Postavljam ovde javno pitanje Vladi - da će jednostavno biti imenovana lica koja su partijski podobna, jer drugačije ne može ovo da se objasni? Možda u partijama koje treba da postavljaju lica za direktora nema osoba koje imaju sedam godina radnog iskustva na poslovima koji se odnose na pravosuđe, ne samo na poslovima koji se odnose na izvršenje krivične sankcije, nego ni na poslovima pravosuđa. Tu imate ljude koji su imali dodira sa ovom oblašću, sudija, tužilaca, advokata. Ne, biće to možda bankari, tehnolozi, neke druge osobe iz potpune neke druge oblasti.
Znači, mi ne možemo da dobijemo nijedno valjano obrazloženje. Voleo bih da može gospodin Homen da se obrati Narodnoj skupštini, ali po Poslovniku to ne može, da dobijemo obrazloženje zašto.
Zašto jedno dobro rešenje, na vrlo osetljivom poslu, gde treba zaista veliko iskustvo da bi se rukovodilo jednom upravom, sad ukidamo?