Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vlado Babić

Vlado Babić

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovani predsedavajući, cenjeni gospodine ministre sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Srbije, danas je na dnevnom redu Predlog zakona o dopunama Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Trećeg decembra prošle godine obeležen je međunarodni dan osoba sa invaliditetom u svim lokalnim samoupravama, pod sloganom „Za život bez barijere“, a moto prošlogodišnjem obeležavanja bila je inkluzija, osnaživanje i pristupačnost, pa se stoga položaj invalida mora stalno unapređivati, posebno kada se govori o njihovom pravnom i društvenom položaju.
U Srbiji postoji dobar zakonski okvir, ali i pored toga do diskriminacije invalida dolazi u mnogim oblastima društvenog života.
S obzirom da će u skorije vreme biti otvorena prva pregovaračka poglavlja, a fokus će biti baš na Poglavlju 23. koje se u najširem smislu bavi pitanjem postojanja osnovnih ljudskih prava, pa i manjinskih prava, kao i prava manjinskih grupa u koje spadaju i osobe sa invaliditetom, pa shodno tome i naša zemlja mora pokrenuti postupke kako bi se sprečio bilo kakav oblik diskriminacije invalida.
Kada već govorimo o otvaranju poglavlja, za nas je vrlo bitno i otvaranje Poglavlja 19. koje se bavi socijalnom politikom i politikom zapošljavanja, gde opet položaj invalida zauzima posebno mesto.
Moram danas istaći da smo mi, shodno tome, i u Zakonu o bezbednosti zdravlja na radu poseban akcenat i brigu dali na status i položaj invalida prilikom zapošljavanja, a i onih invalida koji već rade.
Za donošenje zakona o dopunama Zakona o sprečavanju diskriminacije invalida postoji ustavno pravni osnov, ali sa valjanim razlozima za njegovo donošenje. Ustavni osnov za donošenje ovog Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom sadržan je u odredbi Ustava Republike Srbije, kojim se uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti socijalne i invalidske zaštite.
Sprečavanje diskriminacije i ostvarivanje prava u skladu sa potrebama osoba sa invaliditetom treba reći da predstavlja jednu trajnu opredeljenost Republike Srbije koja je iskazana u prioritetnim ciljevima, u okviru zakonske regulative koja se odnosi na unapređenje položaja osoba sa invaliditetom i sprečavanje bilo kakvog oblika diskriminacije nad njima.
Naime, postoje bez obzira na stav Republike Srbije, i dalje rizici diskriminacija, marginalizacije, kao i socijalne isključenosti osoba sa invaliditetom koji nažalost imaju tendenciju porasta bez obzira na sve aktivnosti koje naša država vrši kako bi se ovakvi rizici nastanka sveli na najmanju moguću meru.
Ovaj zakon treba da uredi i obezbedi svim invalidima, bez obzira da li su u pitanju telesna ili senzorna oštećenja ili invalidnost nastanka usled bolesti, kao što su slepe, slabovide osobe, osobe obolele od različitih mišićnih i nervno mišićnih oboljenja, kvadriplegije, tako i osobe koje nemaju gornje ekstremitete, da li rođenjem ili su ih izgubili tokom nekakve povrede, da imaju pre svega ista prava kao i svi ostali građani.
Naime, problem se javlja kada se od invalida tražilo da se umesto svojeručnog potpisa na dokumenta stavljaju svoj otisak prsta čime su se narušavala ljudska prava i slobode invalida. Isto tako, do sada se nije dozvoljavalo stavljanje otiska, faksimila ili pečata sa podacima o ličnom identitetu ili sa ugraviranim potpisom, već im je to u praksi vrlo često onemogućeno i zahtevalo se potpisivanje otiskom prsta. Time se narušavalo načelo jednakosti prava i obaveza, jer invalidi nisu mogli na taj način da ostvare prava koja su uslovljena overom potpisa.
U skladu sa navedenim, pravna regulisanja oblasti kojom bi se omogućilo korišćenje odgovarajućeg pečata ili faksimila koji sadrži podatke o ličnom identitetu ili je u pitanju ugraviran lični potpis kao svojeručnog potpisa na svim dokumentima, a tu se pre svega misli na slučajeve gde invalidnim licima nije omogućeno njihovo prihvatanje u društvu kao dela ljudske raznolikosti. Recimo kod upotrebe pečata u bankama, u pošti, u turističkim objektima i sl. Treba naglasiti da korišćenje ovakvog pečata ne isključuje dokazivanje identiteta na osnovu lične karte ili uvidom u telesni ili senzorni invaliditet.
Osobe sa invaliditetom koje imaju gornje ekstremitete, a time izvesno ali i ograničenu mogućnost da se potpišu, bilo iz razloga što su ti ekstremiteti ograničeno pokretni ili su u pitanju slepa i slabovida lica. Zbog toga se takav njihov potpis ugravira na pečat i koristi se u konkretnim situacijama. Ako pak osobe sa invaliditetom nemaju mogućnost korišćenja gornjih ekstremiteta, tada bi pečat koji koriste kao potpis sadržao sve podatke o ličnom identitetu, odnosno imenom i prezimenom.
U danu za glasanje, poslanička grupa SNS će podržati ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedavajući, cenjeni gospodine ministre sa saradnicima, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, građani Srbije, danas je pred nama zakon o sportu.
Osnovni zadatak države je da uredi i obezbedi sistem sporta u kom bi svi njeni građani imali slobodan pristup, gde god da žive i bez obzira na njihovu telesnu sposobnost. Na nivou lokalne zajednice i društva u celini sport može značajno doprineti promociji zdravlja i prevenciji hroničnih bolesti, razvoju obrazovanja dece i mladih, rodnoj ravnopravnosti i osnaživanju žena, kao i o inkluziji i blagostanju osoba sa invaliditetom.
Ustavom je definisano i da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem oblasti sporta, u vidu Zakona o sportu koji je donesen 2011. godine i Nacionalnom strategijom o razvoju sporta za period od 2014. do 2018. godine, kao i mnogobrojnim podzakonskim aktima.
Kroz zakon i podzakonska akta jasno se definišu prava, kao i obaveze subjekata u oblasti sporta, definiše se i opšti interes sporta od republičkog do lokalnog nivoa i do detalja su razjašnjena prava i obaveze sportista i sportskih stručnjaka, sa posebnim osvrtom na kategorizaciju, stipendiranje i dodelu nacionalnih priznanja.
Svim ovim definiše se i zdravstvena zaštita sportista, sprečava se nasilje i nedolično ponašanje na sportskim priredbama, određuje se i način školovanja i stručnog osposobljavanja trenera, radi stručnog rada i dobijanja licence za rad. U Somboru, mestu odakle ja dolazim, trenutno ima 147 trenera, od kojih su 111 sa licencom nacionalnog granskog saveza.
U razvoju Sombora sport je uvek zauzimao posebno mesto, a takav status zaslužuje na osnovu ostvarenih sportskih rezultata, zatim, po masovnosti, kao jednom uređenom, a mogu reći izgrađenom sistemu organizovanosti i posvećenosti jednom planskom načinu uređenja ove oblasti. Zato se i nametnula potreba da se donese program razvoja sporta u Somboru i utvrde dugoročni pravci razvoja sporta u celini. Vizija programa i razvoja sporta u Somboru je unapređenje kvaliteta života građana, naše lokalne samouprave kroz bavljenje sportom kao ključnim elementom za psihofizički i socijalni razvoj ličnosti, tako da svaki pojedinac ima mogućnost da se bavi sportom i razvije svoju ličnost i unapređuje svoje fizičke sposobnosti, održava dobro zdravlje, kao i da svrsishodno koristi svoje slobodno vreme.
Definisane su četiri prioritetne oblasti. To je, pre svega, razvoj sporta dece i omladine, uključujući i školski sport, zatim, bavljenje sportom građana kroz razvoj i unapređenje sportske rekreacije sa sloganom „sport za sve“, razvoj i unapređenje vrhunskog sporta i razvoj i unapređenje sportske infrastrukture.
Sport u Somboru ima dugotrajnu tradiciju, a organizovanu formu dobio je u drugoj polovini 19. veka, i to 1867. godine osnivanjem šahovskog kluba, zatim, 1872. osnivanjem kluba mačevalaca i 1872. godine osnivanjem najstarijeg atletskog kluba u bivšoj Jugoslaviji, to je atletski klub „Maraton“, koji je održao do današnjeg dana, koji ostvaruje odlične rezultate, čiji sam ja predsednik unazad šest godina i sa ponosom mogu da kažem da atletski klub „Maraton“ sada ima tri reprezentativca u juniorskoj konkurenciji.
Važno je, takođe, napomenuti da je Sombor među prvima u Vojvodini i bivšoj Jugoslaviji imao sportsku halu koja je izgrađena 1970. godine, kao i zatvoreni plivački bazen 1980. godine, a sportsko-rekreativni centar Sokolski dom formiran je davne 1927. godine.
Institucionalni mehanizmi koji postoje u gradu Somboru, a zaduženi su za održavanje sistema sporta su pre svega Sportski savez grada Sombora, Gradsko veće za omladinu i sport, Odeljenje društvene delatnosti, Komisija za raspodelu sredstava u oblasti sporta itd. Svi ovi mehanizmi imaju zadatak da iniciraju i učestvuju u izradi lokalnih strateških dokumenata, učestvuju u pisanju lokalnih akcionih planova vezanih za razvoj sporta i da prate njihovo ostvarivanje.
Finansiranje iz budžeta građana usklađeno je sa zakonskim propisima, koje reguliše, normalno, ovu oblast, a raspodele se vrše na osnovu konkursa sa unapred utvrđenim kriterijumima i merilima. Godine 2015. iz budžeta grada Sombora je izdvojeno 130 miliona dinara, a to je 5% od ukupne svote u budžetu. Zato Sombor i lokalnu samoupravu svrstavaju među vodeće u Srbiji. Raspodela sredstava se vrši prema kriterijumima za sufinansiranje u sportu, tako da je 2015. godine dodeljeno 16 stipendija, pet pionirskih, tri juniorske, dve kadetskih i pet seniorskih. Atletski klub „Maraton“, koji ja vodim, dobio je jednu stipendiju.
Još par reči bih rekao samo o školskom sportu. Osnove školskog sporta predstavlja fizičko vaspitanje i ono predstavlja nezaobilaznu kariku u promociji aktivnog načina života. Školski sport treba da bude baza za omasovljavanje i razvoj sporta u gradu, da bude spona između škola, klubova i sportskih udruženja radi unapređivanja javnog zdravlja. Tokom prošle godine 14% dece je učestvovalo u sportskim takmičenjima.
Osnovni problem u Somboru je što imamo jednog sportskog lekara i on fizički ne može da stigne da pregleda svu decu, pa profesori odustaju i ne izvode decu na takmičenja. Tokom 2014. i 2015. godine pregledano je oko 2900 sportista.
Sledeći nedostatak je nedostatak školskih sala kako u nekim osnovnim, tako i u srednjim školama. Jednu salu ima gimnazija, koja je rečeno neuslovna, ali se časovi fizičkog vaspitanja ipak izvode i srednja tehnička škola, koja ima salu, ali je totalno neuslovna i dobila je rešenje o zabrani izvođenja nastave u njoj. Znači, u Somboru 10 škola uopšte nema salu u kojoj bi se izvodilo fizičko vaspitanje.
Što se tiče rekreacije, u principu treba je podsticati i to podsticati sve vidove sportske rekreacije, a ona mora biti pre svega redovna, pod vođstvom stručnih lica, u odgovarajućim sportskim objektima i uz obaveznu lekarsku kontrolu. Bavljenje rekreativnim sportom je skupo, pošto je komercijalizacija prisutna i sada i u radu sa decom.
Znači, sport je faktički opterećen finansijsko-ekonomskim problemima, što zahteva veće izdavanje ličnih finansijskih sredstava, naročito roditeljima, u smislu nabavke opreme, plaćanja termina sale, trenera, članarine itd. Zbog toga se često dešava da deca moraju odustati od bavljenja sportom.
Dok je sport invalidnih lica praktično u povoju, naime, postoje besplatne rekreacije u vodi za lica sa motoričkim invaliditetom, ali taj vid rekreacije koristi samo osam invalida. Naša lokalna samouprava ima i besplatne sportske programe. To je besplatna škola sporta „Skočko“ i „Sportić“. U ovaj program je prošle godine uključeno 350 dece, koji su prošli ovaj projekat i stekli su osnove fizičke kulture, nenametljivo i kroz igru tri puta nedeljno u prepodnevnim časovima.
Istakao bih još besplatnu rekreaciju za žene, koja je startovala kao pilot projekat 2010. godine, da bi 2014. godine u šest seoskih mesnih zajednica i tri grupe u gradu bilo 400 polaznika, da bi 2015. godine bilo 450 polaznika.
Na kraju, grad Sombor je doneo plan razvoja sporta u vidu opštih i posebnih ciljeva. Od opštih ciljeva za unapređenje, to je pre svega unapređenje školskog i univerzitetskog sporta. U vrtićima treba obezbediti uslove da se organizuje školica sporta sa kvalitetnim i visokoobrazovanim kadrom, zapošljavanjem profesora fizičkog vaspitanja, povećati broj sportskih lekara u sportskim dispanzerima, što je stvar i za ministra zdravstva.
Od posebnih ciljeva, spomenuo bih samo da je to bilo povećanje broja sportskih sekcija u okviru školskog i predškolskog sporta. Potrebno je napraviti kvalitetne planove korišćenja školskih sala za sportske sekcije, no to nije baš moguće, pošto škole uglavnom udarne termine komercijalizuju, a sekcijama šta ostane.
U danu za glasanje SNS će podržati ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedavajući, cenjena ministarko sa saradnicima, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, danas je na dnevnom redu Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a ustavni osnov za donošenje ovog zakona je sadržan u članu 97. stav 1. i to u tačkama 9. i 12. Razlozi za donošenje ovog predloga su, pre svega, sadržani u potrebi da se otklone problemi i nedostaci iz Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je na snazi od 2008. godine, kojim bi se uvođenjem novih rešenja omogućilo i bolje upravljanje poljoprivrednim zemljištem, u javnoj, odnosno državnoj svojini Republike Srbije i to investiranjem u poljoprivredu.
Ovim predlogom definiše se i pojam poljoprivrednog zemljišta, kao dobra od opšteg interesa, kojim raspolaže i upravlja Republika Srbija preko nadležnih ministarstava, jer do sada nije bilo definisano šta se to podrazumeva pod poljoprivrednim zemljištem.
Predlozima ovog novog zakona regulisalo bi se pre svega mogućnost dugoročnog zakupa kojom bi se osigurale potrebe samostalnih zakupaca, odnosno investitora po osnovu investicije, tako da sama izmenama člana 62. produžava se period davanja u zakup sa 20 na 30 godina.
Što se tiče prvog kruga zakupa, početna cena zemljišta ne može biti niža od duple prosečne cene zakupa zemljišta na području gde je ono locirano, odnosno u drugom krugu bi cena bila 70% od cene zakupa, ali izmenom člana 64. postojećeg zakona jasno je precizirano ko to ima pravo prvenstva zakupa i pravo prečeg zakupa.
Zakupac zemljišta se ne mora vršiti isključivo putem oglasa i javnog poziva i zakupac ne može to zemljište da izdaje u podzakup. Ovim izmenama i dopunama zakona reguliše se i pitanje dugoročnog zakupa sa ulaganjem u razvoj infrastrukture, pre svega, u sisteme za navodnjavanje, sisteme za odvodnjavanje, sadnice koje su višegodišnje, logički centri itd. Uvođenjem u posed smanjuje se mogućnost uzurpacije poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini čime se smanjuje i broj sudskih postupaka kao i normalno troškova istih.
Rekao bih i par reči o gradskom građevinskom zemljištu koje se koristi u poljoprivredne svrhe i koje su to zakonske odredbe koje su važile do sada. Prema članu 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu iz 2006, 2008. i 2009. godine, poljoprivredno zemljište koje je određeno kao građevinsko zemljište do privođenja planiranoj nameni koristi se i za poljoprivrednu proizvodnju. Grad Sombor je do 2014. godine prema godišnjem programu zaštite uređenja i korišćenja poljoprivrednog zemljišta na teritoriji Grada Sombora izdavao fizičkim i pravnim licima za poljoprivrednu proizvodnju katastarske parcele koje su u vlasništvu Republike Srbije, koje se u listovima nepokretnosti vode kao gradsko građevinsko zemljište, a po kulturama su bile njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci itd. i koje nije izgrađeno a faktički se koristilo za poljoprivrednu proizvodnju do momenta izgradnje.
Tako da su fizička lica i pravna lica zaključivala ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini sa Ministarstvom poljoprivrede i zaštite životne sredine.
Prema članu 3. ugovora o zakupu državnog poljoprivrednog zemljišta korisnik ovog zemljišta, odnosno zakupac bio je u obavezi da plati sve troškove i naknade koje nastaju povodom realizacije ovog ugovora, odnosno u periodu korišćenja ovog zemljišta. Dakle, obveznik plaćanja naknade za odvodnjavanje je vlasnik odnosno korisnik poljoprivrednog, šumskog i građevinskog zemljišta i to saglasno odredbi člana 170. Zakona o vodama iz 2010. i 2012. godinu.
Osnovica za obračun naknade za odvodnjavanje za poljoprivredno zemljište i šumsko zemljište je iznos katastarskog prihoda saglasno odredbama člana 10.-16. uredbe o visini naknade za vode za 2014. godinu, a osnovica za naknadu za odvodnjavanje za građevinsko zemljište je prosečan katastarski prihod za katastarsku opštinu u kojoj se to zemljište nalazi i to u visini dvadesetostrukog iznosa naknade za odvodnjavanje poljoprivrednog zemljišta iz člana 10.-12. uredbe o visini naknade za vode za 2014. i 2015. godinu, a što je bilo saglasno sa odredbama članova 16.-18. uredbe o visini naknade za vode za 2013. i 2014. godinu.
Iz svega ovog navedenog proizilazi da zakupci kojima je Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine izdalo u zakup katastarske parcele koje se nalaze u građevinskog regionu, a faktički se koristi kao poljoprivredno zemljište do momenta izgradnje bili su u obavezi da plate naknadu za navodnjavanje po stopi u visini dvadesetostrukog iznosa naknade za odvodnjavanje poljoprivrednog zemljišta prosečnog katastarskog prihoda za katastarsku opštinu u kojoj se zemljište nalazi.
Kako sve ovo izgleda na terenu i u stvarnosti možemo zaključiti iz sledećeg primera, recimo, poljoprivrednik N.N. iz Sombora je zaključio ugovor da se Ministarstvom poljoprivrede zaključno sa 24. martom 2014. godine ukupno površina koja je izdata u zakup 11,1956 hektara, a visina zakupa iznosila je 2.947,11 evra, što je obračunato po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan uplate iznosilo 341.465,80 dinara.
Rešenjem Ministarstva finansija, odnosno Poreske uprave filijale Sombor od 10.3.2015. godine obveznik N.N. je zadužen po osnovu naknade za odvodnjavanje za 2014. godinu za građevinsko zemljište površine 11,2456 hektara u iznosu od 339.414,85 dinara iz čega proizilaze da je za naknadu za odvodnjavanje za 2014. godinu po osnovu zaključenog ugovora sa Ministarstvom poljoprivrede na površinu od 11,1956 hektara u obavezi da plati 330.795,74 dinara.
Način obračunavanja naknade za odvodnjavanje građevinskog zemljišta koje se koristi za poljoprivrednu proizvodnju do momenta izgradnje ne sme biti samo na osnovu prepisa lista nepokretnosti i na osnovu načina za korišćenje tog zemljišta se može konstatovati zapisnicima Republičke poljoprivredne inspekcije ili opštinske Komisije za sprovođenje javnog postupka za davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, naročito, imamo u vidu da je predmet zemljišta u vlasništvu Republike Srbije izdato u zakup kao poljoprivredno zemljište.
O tome i stoji da je ugovor o zakupu o poljoprivrednom zemljišta u državnoj svojini koji su zakupci zaključivali sa Ministarstvom poljoprivrede i zaštite životne sredine jer navedeno dovodi do situacije da Republika Srbija preko Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine daje u zakup zemljište kao poljoprivredno, a za isto zemljište Republika Srbije preko Ministarstva finansija obračunava porez za odvodnjavanje kao u građevinsko zemljište, što smatramo da bi trebalo usloviti sa činjeničnim stanjem na terenu i načina o korišćenju ovoga zemljišta. Nažalost to su repovi koji su ostavile bivšoj vlasti koje sada treba rešavati.
Ovim novim zakonom precizirana je i prodaja poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini fizičkim licima, domaćem državljanima. Prodaja ovog zemljišta otvara mogućnost poljoprivredne proizvodnje malih i srednjih poljoprivrednika, pošto je data mogućnost kupovina ove zemlje državljanima Republike Srbije koji u privatnoj svojini nemaju više od 30 hektara poljoprivrednog zemljišta.
No, propisi koji su, kriterijumi prema kojima to poljoprivredno zemljište može biti predmet prodaje, to je pre svega da je udaljeno od državne granice što je sasvim normalno, da nije u zoni bezbednosti i da ne pripada zaštićenim poljoprivrednim dobrima, zatim, koji nije predmet državnih i strateških ciljeva u poljoprivredi itd. S time što fizičko lice može kupiti najviše 20 hektara poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini.
Uvođenje novih članova zakona i to člana 2. i tačaka 12. i 13. kojima se definiše uvođenje pojma knjige polja, što do sada nije bilo, to je dokument o planiranju i praćenju svakodnevnih aktivnosti i knjige plodoreda što je izuzetno značajno kako za ratarsku tako i za povrtarsku i voćarsku proizvodnju.
Predlogom zakona o izmena i dopuna Zakona o poljoprivredne zemljište uređeno pitanja davanja na besplatno korišćenje poljoprivrednog zemljišta kojima je bilo predmet zakupa najmanje poslednje tri godine, a time i korišćenje koje je ostalo neizdato nakon davanju u zakupu u lokalnoj jedinici samouprave na period do pet godina sa mogućnošću produžavanja toga perioda do 25 godina.
U Danu za glasanje poslanička grupa SNS glasaće za ovaj zakon.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, cenjeni gosti iz Ministarstva zdravlja, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, građani Srbije, danas je na dnevnom redu set od tri zakona o izmenama, i to izmena Zakona o zdravstvenom osiguranju, izmena Zakona o zdravstvenoj dokumentaciji i evidenciji u oblasti zdravstva, kao i izmena Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Razlozi za donošenje Zakona o izmenama Zakona o zdravstvenom osiguranju odnose se pre svega na ostvarivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, a u smislu stvaranja jednog preduslova radi produženja važenja potvrde prilikom korišćenja i ostvarivanja zdravstvene zaštite za vreme boravka u inostranstvu. Do sada su ta rešenja, kako za pojedince, tako i za ostale članove njihove porodice, koji su upućivani na rad u inostranstvo, dobijali na godinu dana, po članu 66, a overavala ih je prvostepena lekarska komisija RFZO.
Šta se tu dešavalo? Poslodavac je odredio ljude i uputio ih u dispanzer medicine rada da se izvrši procena njihove radne sposobnosti. U dispanzeru medicine rada, odnosno na radno mesto i rad kojim se osiguranik treba baviti i koji će raditi u inostranstvu, određuje se i paleta i analiza i dijagnostika, na osnovu kojih specijalisti medicine rada vrše procenu sposobnosti za obavljanje tog rada i daju saglasnost da li može da obavlja taj rad ili ne.
Ako je dobio saglasnost, tada radnik ide na prvostepenu lekarsku komisiju, gde mu dva člana, dva lekara to overavaju i nose kod referenta i dobija rešenje da može da ide sa tom potvrdom u inostranstvo. Ali, sada oni radnici koji se u vreme donošenja ovog zakona nalaze u inostranstvu, produžava im se mogućnost ostvarivanja zdravstvene zaštite sve dotle dok je i važeći period upućivanja na rad u inostranstvu. Na taj način ovi osiguranici, kao i članovi njihove uže porodice, više nemaju obavezu da produžavaju važnost potvrde svake godine, da s time sebi daju dodatne troškove, ne moraju se svake godine vraćati u zemlju kako bi izvadili novu potvrdu, već će ona važiti sve vreme dok traje ugovor o radu i potvrda o boravku u inostranstvu. Tako se na efikasniji način ostvaruje pravo na zdravstvenu zaštitu ove populacije ljudi.
Što se tiče boravka građana Srbije u privatnoj režiji u inostranstvu, ova potvrda se overava na period od 90 dana, po članu 64, a važnost je ovim zakonom o izmenama ostala ista kao i do sada.
Posebno treba istaći da se isto tako unapređuju i prava trudnica i porodilja u slučajevima isplate novčane naknade za bolovanje, odnosno za privremenu sprečenost za rad zbog bolesti ili komplikacije u toku trudnoće.
Šta se u stvari dešava? Republički fond za zdravstveno osiguranje će sredstva u visini od 35% od osnova za naknadu zarade koja se prenosi iz budžeta na račun Fonda, sada uplaćivati direktno na račun poslodavca, znači ne na račun pojedinca, tako da će poslodavac moći istovremeno da isplati i tih 35% dobijenih od Republike i 65% zarade koju on isplaćuje za određeni mesec, čime će se izbeći kašnjenje u isplati nadoknade za trudnice koja je do sada iznosila od tri do četiri meseca. Cilj ovoga zakona je pre svega obezbeđivanje jednog visokog nivoa i kvaliteta zdravstvene zaštite i zdravlja građana Srbije, a bez dodatnog obezbeđivanja sredstava.
Drugi zakon koji je danas stavljen na dnevni red je zakon o izmenama Zakona o zdravstvenoj dokumentaciji i evidencijama u oblasti zdravstva. Može se postaviti pitanje – zašto je on danas na dnevnom redu? Pre svega, treba reći da je u toku utvrđeni rok od 12 meseci od dana stupanja na snagu do sada važećeg zakona, da je u tom periodu sproveden i postupak javne nabavke radi Integrisanog zdravstvenog informacionog sistema koji, nažalost, još uvek nije okončan, s obzirom da su uložene mnoge žalbe, tako da nije moguće u propisanom zakonskom roku doneti i propise za sprovođenje ovoga zakona, s obzirom da su propisi trebali biti punovažni od 1. januara 2016. godine, po članu 60, s time što danom primene novih propisa prestaje da važi Zakon o evidencijama u oblasti zdravstva, kao i Zakon o evidencijama u oblasti zdravstvene zaštite, čime bi se ozbiljno ugrozilo funkcionisanje zdravstvenog sistema u celini.
Znači, zbog toga da do toga ne dođe je i predložen ovaj zakon o izmenama Zakona o zdravstvenoj dokumentaciji i evidenciji u oblasti zdravstva, sa produženjem roka sa 12 na 24 meseca, to je član 58. Zakona, kako bi se ovaj zakon mogao primenjivati od 1. januara 2017. godine, čime bi zdravstveni sistem mogao nesmetano da funkcioniše.
Razlozi za donošenje, a ima ih više, zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti su sledeći. Pre svega, istakao bih da postojećim i do sada važećim zakonom je utvrđeno da je osnivač kliničko-bolničkog centra - grad. Izmenom ovog zakona, kliničko-bolnički centar, pored sekundarne zdravstvene zaštite, koja je od posebnog značaja za Republiku i koja sa tim podrazumeva i visok nivo opremljenosti pa shodno tome i osnivačka prava nad KBC-om, treba da vrši Republika, a ne grad.
Na ovaj način ostvaruje se mogućnost i za kapitalna ulaganja od strane Republike i poboljšavanje uslova za obavljanje zdravstvene delatnosti, poboljšava se, samim tim, i kvalitet usluga, što je normalno. Preuzimanjem osnivačkih prava, potrebno je, pri tome, i obezbediti sredstva iz budžeta, kao i sredstva za investiciona ulaganja. Ovde je jako bitno istaći da predloženim rešenjima u zakonu neće se stvoriti dodatni troškovi pacijenata. Jedino će se stvoriti dodatni troškovi za budžet Republike Srbije, i to u visini od 150 miliona dinara, koja su inače opredeljena za 2016. godinu. Ako posmatramo dugoročno, znači dugoročno gledano, ova sredstva su minimalna u odnosu na pozitivne efekte koje će građani Srbije dobiti povećanjem kvaliteta usluga.
Što se tiče poslednjeg rukovodećeg kadra u kliničko-bolničkom centru, s obzirom da je osnivač Republika - mesto direktora, njihove zamenike, članove upravnog i nadzornog odbora postavlja i razrešava Vlada.
Što se tiče statuta kliničko-bolničkog centra i Zavoda za zdravstvenu zaštitu radnika MUP-a, saglasnost na njihov statut daje i odobrava isključivo Vlada. Grad, odnosno lokalna samouprava treba i nadalje da bude osnivač zdravstvenih ustanova na primarnom nivou, a to su domovi zdravlja i apoteke, što je i do sada i bio slučaj njihove nadležnosti.
Rekao bih par reči o specijalizacijama stranih državljana. Osim toga, ovim izmenama vrši se i celishodnije zakonsko rešenje vezano za specijalizacije stranih državljana koji dolaze u Srbiju, tako što nadležno ministarstvo države iz koje dolazi stranac koji se tamo bavi zdravstvenom delatnošću, kao svojom redovnom profesijom, može kandidatu odobriti specijalizaciju ili subspecijalizaciju tako što će kandidat direktno da se upiše na neki od fakulteta zdravstvene struke, na osnovu sporazuma između naše dve vlade. Time strani državljani na specijalizaciji u Srbiji nisu više u nadležnosti resornog ministarstva zdravlja.
Što se tiče licenci zdravstvenih saradnika iz različitih oblasti zaposlenih u zdravstvenoj ustanovi, oni treba da se licenciraju u nadležnim komorama ili udruženjima, a ne u komorama zdravstvenih radnika.
Pod četiri bih izdvojio da zdravstveni radnici i saradnici u zdravstvu, kao i ostala lica koja obavljaju zdravstvenu delatnost u skladu sa zakonom, i to puno radno vreme, ovom izmenom mogu da obavljaju određene poslove iz svoje struke kod nekog drugog poslodavca, ali van radnog vremena, na način da zaključuju ugovore o dopunskom radu koji u roku od 15 dana moraju dostaviti zdravstvenoj inspekciji koja će, nadamo se, raditi kako treba i izvršavati kontrole kako treba i kako je propisano.
Na ovaj način predloženim zakonskim rešenjem utvrđuje se i institut dopunskog rada. Sva ova tri zakona o izmenama su svrsishodna jer doprinose boljem funkcionisanju zdravstvenog sistema u celini, kao i ostvarivanju kvalitetnije i efikasnije zdravstvene zaštite građana Srbije.
U Danu za glasanje, poslanička grupa SNS će glasati za ovaj set zakona o zdravstvu. Hvala.
Cenjeni predsedavajući, poštovani gospodine ministre sa saradnicima, cenjene koleginice i kolege, ja bih postavio pitanje po kom principu i kako funkcioniše i po kom metodu se zasniva odbrana od grada?
Odbrana od grada se zasniva na metodi koristi i konkurencije i to unošenjem hemijske reagense srebra i adida, ide određen broj oblaka čijim sagorevanjem nestaju veštačka jezgra restalizacije, pri čemu se tada dobijaju zrna koji su oblika manjega od 2,15 puta. Ako se oblaku čije je zrno tada prečnika jedan santimetar na tlo pada kiša, ako je oblaku zrno prečnika dva santimetra, tada može da padne i kiša i sugradica ili grad.
Svaki gradonosni oblak ima svoje faze. Kada je idealno i moguće veštačkim uticajem, odnosno unosom reagensa sprečiti i suzbiti padanje grada na tlo, zbog čega je bitno jednostavno i solidarno urediti odbranu, pošto delovanje iznad određenog područja po pravilo nije moguće zaštiti baš to područje već se štiti komšijsko područje na kojem će uskoro naići oblak, a o tome ću kasnije govoriti vezano za opštinu Sombor.
Zakon o protivgradnoj zaštiti je ukinut 1992. godine i to na predlog Vlade Radovana Božovića, uz jedno obrazloženje da je anakton i da ga treba doneti u savremenijem obliku. Organizacija RHMZ odbrana od grada bila je od 1967. do 2011. godine kada postoje protivgradne zaštite prelaze u MUP, prelaze u Sektor za vanredne situacije, prelaze zaposleni, oprema, radarski centri, dok strelci i protivgradne stanice ostaju u RHZM, ali pri tome se ne prenosi nedostatak i nedovoljna količina protivgradnih raketa zbog kojih restriktivno budžetsko finansiranje je ublaženo već je povećano poslednjih godina, zaštita se sprovodila najviše polovinom metodoloških, neophodnih raketa.
Što se tiče Zakona o odbrani od grada, znamo da osiguravajuća kuća uplaćuje deset posto, ali postoji više modusa da se sredstava povećavaju, a da se budžet na taj način rastereti. Jedno je već pomenuto zakonodavstvo, Zakon o podsticaju u poljoprivredi i ruralnom razvoju, a drugo je u svakom slučaju da se u svakoj opštini od parcela, odnosno od zemlje koja se uzima u zakup izdvoji samo jedan evro. U Somborskoj opštini postoji sto hiljada hektara. Znači, to je sto hiljada evra, za to se mogu uzeti rakete i da se spasi imovina.
Što se tiče budžeta. U budžetu za 2015. godinu RHMZ je imao sredstava uopšte, da bi tek 14. maja 2015. godine bilo odobreno 80 miliona dinara za ovu namenu, s tim što je 2014. godine bilo 135 miliona, što su značajna sredstva. Razlika je značajna. Treba istaći da je honorar strelaca sada dve hiljade 400 dinara. A 2009. godine do 2014. godine on je bio četiri hiljade dinara. Shodno tome planirano od honorara od 1.612 protivgradnih stanica sada je aktivno samo 1.361.
Rekao bih par reči o svom gradu Somboru iz koga dolazim. Grad Sombor se prostire na 17 katastarskih naselja ukupne površine 117 hiljada 722 hektara. Od ukupne površine teritorije grada Sombora, 91% ili 156 hektara, čime poljoprivredno zemljište predstavlja značajan potencijal za intenziviranje poljoprivredne proizvodnje čime spada u red katastarskih opština sa najvećim teritorijalnim, u aktuelnoj pokrajini Vojvodine. Zbog velike površine pod poljoprivrednim zemljištem i nestabilnim vremenskih prilikama, pogotovo čestih gradonosnih kiša, velika je potreba za angažovanjem protivgradne odbrane. Angažovanje opreme i logistike obezbeđuje RHMZ, a radarski centar se nalazi u Bajši. Radarski centar u Bajši je dva puta tokom juna meseca vršio, ispaljivao svoje rakete, a za potrebe grada Sombora aktivne su trenutno 22 protivgradne stanice sa 44 angažovnih strelaca sa po meni nedovoljnim brojem raketa, oko 12 po stanici za zaštitu od useva.
Ugovor sa protivgradnim strelcima, po informacijama iz radarskih centra Bajša, su potpisani u periodu od 15. maja do 15. oktobra.
U toku sezone 2015. godine, protivgradna zaštita na području grada Sombora je po nalogu RHMZ dejstvovala 9. juna sa 16 ispaljenih raketa i 10. juna sa 27 ispaljenih raketa.
Pojava grada zabeležena je 9. juna u reonu naselje Nenadić-Bezdan, pri čemu je oblak koji je tada došao bio debljine 16 km. i dužine 12 km. Nakon ispaljenih raketa on je podeljen na tri dela tako da nije izazvana veća materijalna šteta.
Zbog povećanja efikasnosti motivacije strelaca grad Sombor je učestvovao u opremanju protivgradnih stanica i strelaca sa opremom, znači, kupljeni su raketni lanseri, baterije za motorole itd.
Nabavkom dodatnih protivgradnih raketa i pogotovo u dodatnom finansiranju zarada strelaca angažovanih po ugovoru, rekli smo da je 2400 dinara po strelcu koji su dobijali u celom regionu Srbije, a sezona 2014. godine, za sufinansiranja angažovanje protivgradnih strelaca grad Sombor je obezbedio tri miliona dinara, što se prema nacrtu Zakona odbrane od grada, član 9. i 15. kojim se predviđa da organi i jedinice lokalne samouprave u okviru svojih nadležnosti u oblasti odbrane od grada za područje lokalne samouprave finansiraju angažovane protivgradne strelce i odnosi u budžetu grada Sombora za 2015. godinu na poziciji budžeta koji glasi protivgradna zaštita, obezbeđena su sredstva od 3,5 miliona dinara, predviđenih za angažovanje protivgradnih strelaca.
Ovo može biti veliki podsticaj i za ostale lokalne samouprave da isto to urade. Javnim nabavkama od strane grada Sombora 2014. godine, nabavljeno je 50 protivgradnih raketa koje su isporučene protivgradnim stanicama i još 50 koje su na lageru u „Trajalhem“ Kruševac, koje su se pokazale kao najefikasnije, a od koga su kupljene i spremne su za isporuku za 2015. godinu, planom javnih nabavki Odeljenje za poljopirivredu i ruralni razvoj u svom finansijskom planu predvideo je još tri miliona dinara za nabavku oko 100 protivgradnih raketa.
Ja bih samo još rekao jednu rečenicu, predloženim zakonskim rešenjem protivgradna zaštita, vraća se u okvire struke, znači u RHMZ koji jedino ima odgovarajući stručni kadar, i jedinstveno svetsko rešenje bi bilo u okivru MUP-a, ali nadzor nad odbranom od grada imalo bi Ministarstvo poljoprivrede, što je i logično, pošto je i sistem odbrane od grada projektovan i izgrađen za zaštitu poljoprivrednih useva i plodova.
U danu za glasanje ja i SNS ćemo glasati za ovaj zakon. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Poštovana ministarko, cenjene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Srbije, moja današnja diskusija biće vezana za aerodrom u Somboru, a na početku mog izlaganja moram da vam ukratko kažem i dam jedan uvid u analizu lokacije i hronologije postojanja ovog aerodroma, kako bi se stekla kompleksija slika o tome.
Aerodrom se nalazi u zapadnobačkom okrugu na sedam kilometara jugozapadno od grada Sombora pored puta Sombor Apatin na 707 hektara. Betonska poletna staza dimenzije 1.800 puta 60 metara i rurle staze izgrađene su još davne 1943. godine.
Poletna staza ojačana je 1961. godine prosečne debljine 15 centimetara i širine 30 metara, dok rurle staze nisu ojačavane. Pored ove poletne staze nalazi se sa jugozapadne strane travnatno poletna staza dimenzije 1.600 puta 150 metara.
Do sada je aerodrom u Somboru korišćen kao vojni aerodrom i aerodrom za sportsko i poljoprivredno letenje. Godine 1994. opštine zapadnobačkog okruga u koje spadaju Sombor, Kula, Apatin i Odžaci naručila je studiju izvodljivosti korišćenja aerodroma Sombor za civilni saobraćaj.
Godine 1995. opština Sombor formirala je posebno javno preduzeće „Aerodrom Sombor“ u izgradnji sa namerom da izvrši pripreme za njegovo osposobljavanje za potrebe civilnog saobraćaja. U tu svrhu urađen je detaljan urbanistički plan, idejno rešenje aerodroma i glavni izvođački projekat za rekonstrukciju poletne staze, izgradnju rurle staze i platforme.
Dimenzije poletne staze su postojeće u dužini 1.800 puta 30 metara za potrebe aviona iz „JAT-ove“ flote Er 72.
U međuvremenu promenili su se znatno uslovi u vazdušnom saobraćaju i nastaju louv kost kompanije, kargo saobraćaj je u usponu, kao i broj prevezenih putnika, koji smo čuli da je u preko milionskom odnosu.
Prostornim planom RS aerodrom Sombor je predviđen za potrebe obavljanja civilnog saobraćaja regionalnog značaja. Prostorne mogućnosti su velike s obzirom da se prostire na 707 hektara, što omogućava planiranje aerodroma najviše klase sa pistom od 2.500 hiljade metara i širine 45 metara za potrebe korišćenja najvećih aviona, kao što su poslednji modeli Er basa i Boinga.
Imajući u vidu da je trenutno vlasnik aerodroma Sombor Ministarstvo odbrane RS, a da se svojevremeno isto izjasnilo da ovaj aerodrom nije neophodan Vojsci Srbije za odbranu zemlje, te da će deo prostora ustupiti civilnim vlastima i omogućiti uspostavljanje civilnog vazdušnog saobraćaja.
Da bi se ovo uradilo, potrebno je da Ministarstvo odbrane definiše svoje prostorne potrebe za obavljanje svojih aktivnosti, a ostatak prostora ponudi lokalnoj samoupravi. Po definisanju prostornih potreba i izrade deobnog nacrta, odvojiće se površina potrebna vojsci i ostatak ponuditi civilnim vlastima kako bi se mogla realizovati planirana namena za obavljanje civilnog vazduhoplovnog saobraćaja, jer trenutno sada u kasarni u Somboru ima svega 300 vojnika.
U tom prostoru mogu se razviti razne aktivnosti uz aerodrom, kao što su slobodna carinska zona, izgradnja hangara za održavanje aviona različitih kompanija i proizvođača aviona, zatim, razvija se intenzivna poljoprivredna proizvodnja koja zahteva brz transport gotovih proizvoda na razna daleka tržišta, mogućnost izgradnje kargo skladišta itd. Nalaženjem strateškog partnera za izgradnju aerodroma Sombor naš region bi značajno dobio u svom razvoju i zaposlio veliki broj radnika.
Što se tiče geopolitičkog položaja aerodroma, on je veoma povoljan jer se nalazi u blizini Dunava i luke Apatin koja je svega devet kilometara od grada Sombora. Činjenica je da blizina granici ovom regionu daje velike mogućnosti za razvoj.
Što se tiče vojnog aerodroma Sombor, koji je u prostornom planu Republike Srbije definisan kao namenski i za civilne potrebe, moram istaći da lokalan samouprava u Somboru nije sedela skrštenih ruku. Aktivnosti lokalne samouprave u Somboru od 1994. godine pa nadalje su bile usmerene ka cilju da se Aerodrom Sombor osposobi i za civilne potrebe, a sve uz saglasnost tadašnjeg Saveznog ministarstva odbrane. Sačinjena je sva potrebna dokumentacija i celokupnoj infrastrukturi aerodroma izdata su sva odobrenja od tada nadležnih organa. Od 1997. godine dolazi do zastoja, jer je bio potrebno izvršiti podelu aerodroma i to na deo koji bi služio vojsci, a ostatak bi bio ustupljen civilnom stanovništvu.
Dakle, Aerodrom Sombor bi bio, kao i ostalo, vojna imovina koja nije neophodna za funkcionisanje Vojske Srbije. Zaključkom Vlade i usvojenim master planom raspolaganje nepokretnostima ponuđeno je lokalnoj samoupravi uz naknadu. Međutim, to je sve bilo mrtvo slovo na papiru do 2011. godine. Zaključkom Vlade od 23. jula 2013. godine, deo vojnog kompleksa Aerodroma Sombor izuzet je iz master plana, pošto je u to vreme, po proceni Ministarstva odbrane, ranije predviđen deo nepokretnosti za utvrđivanje bio potreban za funkcionisanje Vojske Srbije, odnosno Centra za obuku koji se tamo nalazi. Ova činjenica je veoma nepovoljna za Grad Sombor, jer onemogućuje širenje planiranih privrednih aktivnosti i otvaranje radnih mesta, kao i angažovanje potencijalnih stranih investitora na koje se ozbiljno računalo, a na osnovu već usvojenog prostornog plana Republike Srbije, AP Vojvodine i Grada Sombora.
Rešenjem gradskog veća od 10. februara 2015. godine, u Ministarstvu odbrane održan je sastanaka gradonačelnika Grada Sombora i predstavnika radne grupe sa ovlašćenim predstavnicima Sektora za materijalne resurse Ministarstva odbrane, i tada je iznet predlog da nadležne službe Ministarstva odbrane Republike Srbije razmotre način i predlože Vladi Republike Srbije da izmeni navedeni zaključak u vezi Aerodroma Sombor i da ga vrate u master plan i omoguće Gradu Somboru da, u saradnji sa nadležnim institucijama, nastave započete aktivnosti koje su vezane za realizaciju Aerodroma Sombor za civilne potrebe. To bi se odradilo kompenzacijom između Grada Sombora, znači, nepokretnom imovinom koja se nalazi u vlasništvu Grada Sombora i s druge strane Vojske koja bi ponudila svoj aerodrom na korišćenje Gradu Somboru, s time što bi se na taj način sigurno mogla nastaviti i realizacija civilnog aerodroma i to uz kompenzaciju imovine i uspostavljanje adekvatnih prostora za potrebe Vojske Srbije.
Nadam se da će ova moja diskusija doprineti što boljem rešenju i što ranijem rešenju ovog problema Aerodroma Sombor, na opšte zadovoljstvo svih građana Sombora. U Danu za glasanje Srpska napredna stranka i ja ću glasati za ovaj zakon. Hvala lepo.
Odbor za finansije, republički budžet i kontrolu trošenja javnih sredstava na svojoj sednici od 28. maja odbio je ovaj amandman o kome je nastavljena rasprava na zasedanju. Srpska napredna stranka podržava ovu odluku Odbora, da se ovaj amandman ne prihvati.
S obzirom da sam se javio za diskusiju u sredu, ali već je bilo blizu 18 časova, tako da nisam mogao da izložim ovo što ću danas izložiti.
Rekao bih da je sistem zdravstvene zaštite u periodu od 2000-2012. godine bio pod aspolutnim uticajem DS i da je doveo do diskreditujućeg i ponižavajućeg položaja svih zdravstvenih radnika, od sestara do lekara. Plate sestara su bile oko 300 evra, lekara opšte prakse sada su 450, a lekara specijalista oko 600 evra.
Moja plata sa zvanjem primarijusa je 650 evra. Lekari su u ovom navedenom periodu bili prinuđeni da rade sa štapom i kanapom. Morali smo da se borimo za živote naših pacijenata, kojima ovakav način rada nije bio baš optimističan zbog improvizacije koje je bilo baš dosta, ali životi pacijenata i njihovo lečenje i način oporavka za naše zdravstvene radnike ipak su najvažniji. Radili smo i jednom nogom bili na putu za zatvor.
Za to vreme, plate naših kolega u republikama bile su daleko više. U Hrvatskoj su više oko četiri puta, a u Sloveniji sestre imaju oko 2.000 evra, lekari oko 10.000, što je u odnosu na Srbiju zaista bitna razlika. Ali, mi smo profesionalci, pa radimo i radićemo za ovako relativno male pare.
Rekao bih šta su tvorevine DS u ovom periodu. To je čuvena kapitacija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je nama zdravstvenim radnicima totalno neprihvatljiva, jer što više pacijenata imaš, više radiš, Fond za zdravstvo ti više skida sa plate. Moj je predlog da se ubuduće ta kapitacija, kad bude došlo vreme do toga, da se skine sa ovoga…
Redovi za čekanje na operativne zahvate, za neke, pošto ja dolazim iz Vojvodine, iz Sombora, kao operacije kukova, za koje se čeka od sedam do osam meseci, ne greškom i neradom nas lekara, već zbog toga što je Fond limitirao mesečni broj kukova za operaciju. Još dve rečenice i završavam.
Zatim, zakazivanjem pregleda u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kod lekara specijalista, a nezadovoljstvo pacijenata rezultat je lošeg vođenja zdravstva od strane DS, a ne nerada lekara.
U Vojvodini, pa i u Somboru, zdravstvo vodi i dalje DS.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, cenjena ministarko, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, građani Srbije, na osnovu konsultacije sa predstavnicom Bunjevačkog nacionalnog saveta, kao i sa članovima privremenog organa, dobio sam zadatak da danas prokomentarišem neke od amandmana na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina.
Ja sam pripadnik Bunjevačke nacionalne manjine. Sedam godina sam bio član nacionalnog saveta i predsednik Odbora za kulturu. Živim i dolazim iz Sombora. Imam obavezu kako prema svojim sugrađanima Somborcima, tako i prema celokupnom Bunjevačkom korpusu, da vam se danas i obratim.
Pre nego što počnem sa razmatranjem amandmana za koje smo procenili da su bitni za nas Bunjevce, a jedan od njih je i ovaj na član 5. stav 6, želeo bih u par rečenica da vam kažem ko su Bunjevci, pošto u ovom skupštinskom domu do sada o tome nije bilo reči.
Bunjevci su nacionalna manjina, geografski najviše locirana na području opština Sombor i Subotica, na severu Bačke. Po poslednjem popisu u Srbiji ima 16.800 Bunjevaca. Bunjevcima je matična i domicijalna, ovo ističem, domovina samo ova naša Srbija, jer mi druge zemlje nemamo. Ne možemo očekivati bilo kakvu pomoć za ostvarivanje svojih prava, ali samim tim i obaveze od neke druge zemlje, osim ove Srbije. Zato smo vrlo zainteresovani da ovaj zakon bude usvojen u najboljem mogućem obliku.
Samo da vas podsetim, 1918. godine Srbi, zajedno sa Bunjevcima, rame uz rame, sačuvali su severne granice naše Srbije kod Bezdana. Želim da pomenem i veliki uticaj Bunjevaca prilikom Ustavotvorne skupštine u Novom Sadu te iste 1918. godine.
Shodno tome, što se tiče ovog člana 5. stava 6, Bunjevački nacionalni savet, Bunjevačka nacionalna zajednica je saglasna sa predlogom da nacionalni savet može predložiti i izabrati predsednika izvršnog odbora i članove koji ne moraju biti članovi nacionalnog saveta, a na predlog predsednika nacionalnog saveta. Hvala.
U članu 5. Predloga zakona kojim se menja član 7. pri čemu se u novododatom stavu 5. konstatuje da zakon daje mogućnost da predsednik nacionalnog saveta bude istovremeno i predsednik izvršnog odbora. Nacionalni savet Bunjevačke nacionalne manjine smatra da je ovo nedorečeno, s obzirom da je to dvojna funkcija i postavlja se pitanje - da li sa promenom izvršnog odbora i njenog predsednika prestaje funkcija predsednika nacionalnog saveta?
Amandman na član 32. kojim se menja član 60 u stavu 1 koji glasi – formulacija ovog člana zakona je sasvim dovoljna, da bi u cilju racionalizacije troškova budžeta i sprečavanja gužve na biračkim mestima trebalo ukinuti mogućnost da predstavnici predlagača proglašenih izbornih lista mogu nadgledati rad biračkih odbora.
Zašto je to bitno? Racionalizacijom budžeta bi se neka sredstva iz budžeta mogla usmeriti na rad nacionalnih saveta, jer komisija za manjinska prava, prilikom raspodele budžeta daje jednu trećinu sredstava istim u nominalnom odnosu, svim nacionalnim manjinama, a dve trećine se boduju po postavljenoj standardizaciji jezika, po postojanju zavoda za kulturu, što Bunjevci zahvaljujući prvoj stavci nemaju, zatim po postojanju dnevnog lista, po postojanju škola na svim nivoima, od osnovne do fakulteta i td.
Ovu privilegiju imaju samo nekoliko nacionalnih manjina, jer jedna stavka automatski se vezuje za sledeću i onemogućava postojanje ovih stavki.
U tome i jeste hendikep Bunjevaca, još dok se ne završi standardizacija jezika, nemao mogućnosti za bilo šta drugo.
Moramo se složiti da sve nacionalne manjine imaju pravo na postojanje, na pripadnost, na čuvanje i negovanje svojih običaja, na službenu upotrebu svog jezika i pisma.
Bunjevci još uvek nemaju ovaj slučaj, upotrebu svog jezika i pisma, to je već duže vreme u postupku, ali se nadam da će ova Vlada ubrzati taj postupak i dati nam saglasnost za službenu upotrebu bunjevačkog jezika i pisma, jer se na standardizaciji ovoj radi već sedam ili osam godina.

Whoops, looks like something went wrong.