Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragan Šutanovac

Dragan Šutanovac

Demokratska stranka

Govori

U svom uvodnom izlaganju sam rekao da stajaća vojska svoj vrhunac doživljava u Prvom svetskom ratu, kada i važi krilatica "rado Srbin ide u vojnike", a kasnije sam rekao da u to vreme i krilatica "rado ide Srbin u vojnike" dobija i nastavak "tri ga tuku, a dvojica vuku". To nisam rekao, pošto smatram da nije baš primereno, ali, evo, da znate šta je nastavak.
Devedesetih godina imamo eroziju služenja vojnog roka, tako da to što vi ne doživljavate to "rado Srbin ide u vojnike" kao neku svoju tradiciju, a verujem u vašoj generaciji možda tako nije, u mojoj generaciji se išlo rado u vojsku. Ja sam stariji, ali nije strašno. Odgovor na drugo pitanje dobićete u pisanoj formi.
Zahvaljujem svima koji su izdržali ovaj dan i ostali do kraja u Skupštini. Želeo bih da završim svoje obraćanje upravo nekim pitanjima prema svima vama, pretpostavljam da znaju odgovor.
Mi već nekoliko godina ispred Savezne skupštine, sadašnjeg Doma Narodne skupštine, pravimo jednu ceremoniju promocije novih potporučnika. Imao sam priliku da čitam u medijima kako kažete u skladu sa starom srpskom tradicijom. Odmah da vam kažem to smo mi izmislili i to nikada nije bilo. To je tradicija koju mi sad pravimo. I nije jedino Sveti Sava bio pametan, jer ima pametnih koji žive danas i koji će danas da naprave neku novu tradiciju koja će biti za buduća pokolenja takođe da se ponose.
Mi već dve godine imamo Vojno-medicinski fakultet. Za 50 godina će se ovde voditi verovatno debata, pa će neko reći – mi tradicionalno imamo Vojno-medicinski fakultet, iako smo ga mi sada napravili. Za 100 godina će neko reći da Srbija ima profesionalnu vojsku. To će biti ta tradicija.
Ovo što danas radimo u oblasti odbrane, univerzitet odbrane, koji ćemo da formiramo, kontrolu naših agencija, sve to su prvi koraci, nažalost kasnimo par decenija, ali sustižemo polako i ispred nekih smo brzi, iza nekih smo, da kažem, sporiji.
Važno je da znate samo da smo potpuno ubeđeni da radimo ispravne stvari. Da li su one u tempu koji mi bi želeli da budu, nisu uvek, ali nemamo dilemu da niti smo najbolji, niti smo najgori, već ima prostora da budemo još bolji. Verujte možete biti ponosni na ono što se dešava u Ministarstvu odbrane i Vojsci Srbije, a to je zaista, što reče neko danas ovde, apsolutno druga vojska. Hvala vam.
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, u osnovi pravnih propisa i u skladu sa Zakonom o učešću pripadnika Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama van granica Republike Srbije, koji je stupio na snagu u novembru mesecu prošle godine, Ministarstvo odbrane je u saradnji sa Ministarstvom unutrašnjih poslova izradilo Predlog godišnjeg plana, kao i Predlog odluke o učešću Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama u 2010. godini i ti predlozi se nalaze pred vama.
Želim da naglasim da naša država ima dugu tradiciju učešća u multinacionalnim mirovnim misijama i podsetiću vas da je nekadašnja SFRJ bila jedna od najvažnijih atributora svetskog mira, sve do praktično 1991. godine. Nakon više decenija diskontinuiteta, 2002. godine tadašnja SRJ donela je Odluku o učešću u Mirovnoj misiji Istočni Timor i tada je praktično započeta jedna nova era odnosa Srbije u okviru UN. Do sada je Ministarstvo odbrane angažovalo 181 pripadnika u mirovnim misijama, od tog je bilo 23 žene u tim misijama, što je 13% i što je zaista jedna cifra, imajući u vidu da naša vojska još uvek nije potpuno profesionalizovana, još uvek taj odnos nije na adekvatnom nivou.
Kao što sam rekao, bili smo angažovani u šest mirovnih misija u Istočnom Timoru, Liberiji, Obali Slonovače, Burundiju, Kongu i od prošle godine u Čadu. Tokom navedenog angažovanja iako se radi o izuzetno teškim mirovnim misijama, moram da kažem da nismo imali žrtava, niti je bilo ko bio povređen ili ranjavan prilikom tih aktivnosti i to je nešto što želimo da održimo kao trend u budućnosti. Naglašavam, ma koliko ove aktivnosti izgledale jednostavne i lake, nisu nimalo jednostavne ni lake, naprotiv, to su najrizičnije misije u kojima trenutno učestvuje naša zemlja.
U skladu sa trenutnim kapacitetima, mi smo napravili plan za ovu godinu i dve nove stavke u tom novom planu su, praktično, Misija u Libanu i Misija na Kipru. Kao što znate, prošle godine smo u Čadu participirali zajedno sa Norveškim kontingentom, a od ove godine, imajući u vidu da smo zaista ostavili jako dobar utisak u Čadu, prelazimo u tu Misiju pod UN, sa novih 15 članova te misije. Više nećemo biti u sastavu Norveškog kontingenta koji je svoju misiju završio u ovoj godini u Čadu.
Ono što je bitno reći, u gotovo svim misijama učestvujemo samostalno, u dve nove misije koje su u Libanu i na Kipru učestvujemo u sklopu kontigenata, u Libanu u sklopu Španskog kontingenta, a na Kipru u sklopu slovačko-mađarskog kontingenta. Smatramo da je to veoma važno, imajući u vidu da su zemlje u kojima učestvujemo, kao što znate, istaknute zemlje EU i veoma veliki podržavaoci politike koju ima Srbija. Posebno naglašavamo za Španiju i Slovačku.
Ono što želim, na kraju, da dodam, imajući u vidu da ova aktivnost mora da se obavi što je moguće brže u želji UN da to zaista krene od prve polovine ove godine, mi smo insistirali da se ovaj materijal nađe u parlamentu po hitnom postupku i drago mi je da se to na kraju tu i našlo. Takođe, želim da naglasim da je priroda ovih mirovnih operacija, pre svega, humanitarnog karaktera, sa namerom da se pomogne očuvanju mira i stvaranju uslova za normalan život u oblastima pogođenim konfliktima, posebno po okolnosti na mirovne misije u kojima učestvujemo sa medicinskim timovima, koji ne samo da pomažu kontingente, odnosno vojske koje su tamo prisutne, već i u većoj meri učestvuju u pomoći i spasavanju civilnog stanovništva, koje je, kao što znate veoma, veoma ugroženo.
Ovoga puta sve ove misije u kojima se pojavljujemo su mirovne misije UN, a članstvo u UN, na koje se često pozivamo, proizvodi određene obaveze, ne samo benefite. Povelja UN obavezuje države članice da na poziv UN stave na raspolaganje svoje oružane snage i druge efektive radi održavanja mira u svetu. Smatramo da je ovo jedna od veoma važnih spoljnopolitičkih aktivnosti koje sprovodi naša zemlja, a u ovoj situaciji konkretno Ministarstvo odbrane. Potpuno sam ubeđen da na ovaj način vraćamo našu zemlju u među one zemlje koje imaju veoma veliki uticaj u međunarodnom svetu, i vraćamo se na mapu onih zemalja koje kontribuiraju, odnosno pomažu globalni mir u svetu.
Ova odluka koja će se doneti danas u parlamentu, a ja se nadam da ćemo dobiti većinsku podršku, ima, da kažem, i političku i profesionalnu podlogu. Profesionalna podloga je utoliko što će pripadnici naše vojske i Ministarstva odbrane koji su boravili u tim misijama zaista imati mogućnost da budu interoperabilni, da steknu znanja i iskustva koja ne mogu da steknu samo na vežbama, već moraju da se stiču i u realnom životu. A politička odluka svakako se donosi na nivou razumevanja i na nivou poštovanja onog što radi Ministarstvo i naša država, imajući u vidu da sve razvijene zemlje sveta, sve nama prijateljske zemlje sveta učestvuju u mirovnim misijama. Ukoliko želimo podršku od njih na našem međunarodnom planu svakako da moramo da delimo zajedničke izazove, rizike i pretnje.
Jedan sam od onih ljudi koji smatraju da je neophodno da iskoračimo van granica naše zemlje, kako bismo očuvali bezbednost u našoj zemlji. Siguran sam i potpuno podržavam i ono što je govorio i predsednik Putin i predsednik Buš u situacijama kada je došlo do terorističke nesreće u Beslanu i u rušenju kula, kada je rečeno da će oba državnika sa svojom državama štititi interese svojih građana i van granica svoje zemlje.
Potpuno u ubeđenju da je to jedna ispravna politika, danas, pred vama, predlažemo Plan upotrebe i tražimo podršku. Zahvaljujem. (Aplauz)
Zahvaljujem, zaista, na, čini mi se, iskrenom i iscrpnom izlaganju koje ste izneli i neke ću vam nedoumice reći, imajući u vidu da neke stvari koje ste rekli postoje. Uglavnom sve, nije sporno, ali neke stvari mogu da pojasnim.
Ako radimo danas istraživanje u Srbiji i pitamo građane Srbije da li bi oni išli u mirovnu operaciju, moramo znati da ti građani moraju biti radno sposobni, ispod 40 godina, profesionalni pripadnici Vojske Srbije i dobrovoljci za odlazak u mirovnu misiju. Istraživanje u kome ćete vi odgovarati da li se vama ide u mirovnu misiju ili se ne ide totalno je irelevantno za sistem odbrane.
Sa druge strane, moram vam reći da u sistemu odbrane, ogromna većina ljudi koji nose uniformu jeste svesna težine svoga posla i izražava želju da participira u mirovnim misijama, svesni da na taj način, ne samo da stiču znanje, iskustva iz svoje oblasti – vojne, već da na taj način omogućuju i našoj politici i našim državnim interesima da se lakše zastupaju, konkretno u ovoj situaciji, u UN.
Ove tačke nisu došle ranije na dnevni red, odnosno ova dva zakona, iz prostog razloga što smo pregovarali oko mirovnih misija. Znate, postoji jedna procedura koja je birokratska, ali je takva. Ne možemo da završimo taj posao mnogo brže kao što smo hteli. Smatrao sam da to može da se dogovori za nekoliko nedelja, međutim, naprosto, postoji potreba da se znatno duže oko toga razgovara jer su te misije jako ozbiljne i zato je to došlo tek danas.
Takođe, mogu da vam kažem da su rezolucijama 1923, 1924, 1925 misije produžene. Ne idemo ni u jednu misiju koja nije produžena i koja nema međunarodni karakter.
Ono što mislim da treba, takođe, da znate, rekao sam to na samom početku, mi ne idemo ni u jednu mirovnu misiju gde je stanje stabilno. Dakle, možemo reći da je manje stabilno, nestabilno, da ga gradiramo od jedan do deset, ali stanje u tim mirovnim misijama gde učestvujemo mi jeste trenutno mnogo bolje nego u nekim drugim mirovnim misijama. U tom kontekstu smo rekli da je stanje stabilno i da naši pripadnici nisu direktno ugroženi, što ne znači da stanje ne može da se promeni u jednom danu.
Kao što znate na Haitiju je prisutna naša policija. U jednom danu se istorija Haitija promenila. Da li su oni mogli da predvide to i da kažu da im je potrebno više opreme, više para, više sredstava, pa, nisu naravno? Da li su mogli da predvide i da kažu – ljudi, tamo ima zemljotresa, može da se desi nešto, da li da upućujemo ljude na tu lokaciju, naravno, da niko nije mogao da predvidi? I ono što je činjenica, prema tome, ti ljudi su tamo uradili svoj posao u skladu sa planovima i sa onim što je pisalo da je stanje tamo relativno bezbedno, a ispalo je da je to najnebezbednija tačka na zemaljskoj kugli u tom trenutku.
Na samom početku sam zaboravio, ispustio sam, sticajem profesionalnih okolnosti, ja o vojsci a zaboravio sam da pomenem da imao policiju i na Liberiji i na Haitiju i da nastavljamo sa tim mirovnim misijama. Moje duboko ubeđenje je da će i ministar Dačić i ja naći način da se naše snage pojave i u okviru EU, u određenim misijama, jer smatramo da ukoliko postoji većinsko opredeljenje građana Srbije i u ovom parlamentu, da je sasvim prirodno da naša vojska i policija učestvuju i u aktivnostima EU, jer, to je, takođe jedan, da kažem, trend u kome mi želimo da nađemo svoje mesto.
Kada govorimo o mirovnim misijama, zaista ne govorimo o izmeštenom sistemu vrednosti, već govorimo o jednom jedinstvenom sistemu vrednosti koji postoji u celom svetu, i na Istoku, i na Zapadu, i na Severu i na Jugu. Reći ću vam samo da, konkretno, recimo, u Liberiji, više desetina zemalja participira u tim misijama. Tu su na jednom mestu i Brazil, i Bugarska i Kina, i Danska i Egipat, i Francuska, Indonezija, Malezija, Mali, Gana, Rumunija, Rusija, Amerika. Veliki broj zemalja, Gana nam je jako simpatična, pogotovo u poslednje vreme. Veliki broj zemalja participira.
Ovde ne postoji iščašenje, u političkom smislu, da radimo bilo šta što u svetu nije odavno uspostavljeno kao jedan sistem vrednosti 21. veka, utoliko mi je jako drago da ste i vi to naglasili.
Želim da naglasim, takođe, da su potrebna finansijska sredstva, tačno u visini kao što ste vi rekli, da će deo do 53,1 miliona ići iz našeg budžeta, i ostatak ide iz našeg budžeta aproprijacijama unutar budžeta. Inače, u svetu se posebni budžeti prave za ove aktivnosti. Mi smo jedna od retkih zemalja koja ima jedinstveni vojni budžet koji služi i za pripremu za rat, za učešće u ratu, i za plaćanje nadoknade šteta koje se proizvedu tim ratom. Prema tome, svuda u svetu postoje drugačiji budžeti i sve štete koje su proizvedene devedesetih godina i danas isplaćujemo sa budžeta Ministarstva odbrane, iako nismo to definisali zakonom, već naprosto, da pripremamo zemlju za odbranu.
Želim da naglasim nešto što je koleginica rekla, 2003. godine je uspostavljen plan profesionalizacije, koji treba da se završi do kraja 2010. godine, odnosno do januara meseca 2011. godine. Još uvek smo u tajmingu, nismo u zakašnjenju i mislim da ćemo taj tajming ispoštovati. Činjenica je da je od 2004. godine pa do maja 2007. taj posao znatno usporen i, nažalost, u tom trenutku taj posao nismo odrađivali na način na koji je bio projektovan, ali kažem, kao i sve ostalo, nadoknadićemo ono što je propušteno i učinićemo da bude i bolji.
Ono što je važno reći, činjenica je da je Ministarstvo odbrane, svojevremeno i SFRJ, učestvovalo u mnogo većem brojčanom stanju u mirovnim misijama i, tu se apsolutno slažemo. Ono što moramo znati i u čemu je razlika, što sam ubeđen da ovaj parlament ne bi dao podršku, a to je, da šaljemo, kako kažete, decu u mirovne misije. Više ne šaljemo decu. U onom vremenu, u SFRJ su slali decu koja su bila na redovnom odsluženju vojnog roka. Regularni vojnici su išli na Sinaj, njih petnaestak hiljada u jednoj godini. Ovog puta, samo profesionalni pripadnici vojske i policije odlaze, odnosno ljudi čija je to profesija i čiji je to zanat. To je jedna kvalitativna razlika.
(Molim vas, samo, nije uobičajeno da me vi ometate, ali, eto, desilo se.)
To je jedna velika razlika, imajući u vidu, da dobijamo sada jedan profesionalni sastav koji ostaje u sistemu odbrane i omogućava dalje da uvežbava naše ljude koji su u sistemu. Ranije su ti ljudi odlazili u mirovne misije, vraćali se, završavali svoje služenje vojnog roka i, nakon toga, odlazili kući. Praktično, nisu bili dalje treneri i potrebni za obučavanje pripadnika vojske koji bi ponovo išli na neke druge mirovne misije. Zahvaljujem. (Aplauz)
Dame i gospodo, gospodine Martinoviću, izneli ste niz neistina, da se grublje ne izrazim. Godine 2001. pokojni premijer Zoran Đinđić je javno govorio o potrebi da se srpski personal vrati na Kosovo i Metohiju. U to vreme lideri vaše stranke, koji više nisu u vašoj stranci, kritikovali su to što je on pričao govoreći da je to samo marketing i da ne postoji potreba i mogućnost da se samo hiljadu ljudi vrati, jer hiljadu ljudi ne može da kontroliše toliki prostor. Žao mi je što se vi toga ne sećate a i što u jednom izlivu mržnje očigledno govorite neistine u ovom svetom domu, u kome zaista treba svi da govorimo istinu.
Sa druge strane, očigledno je da Rezoluciju niste pročitali sa kapacitetom mladog intelektualca jer nastupate govoreći nešto što ne znate. Zašto ne znate, ja ne znam, ali moram da vam kažem da ja to zaista znam. Ne postoji u Rezoluciji napisano gde se kaže – policija i vojska. Tu piše – srpski personal. Druga stvar, piše – na poziv komandanta KFOR-a. Komandant KFOR-a nikada nije pozvao naš personal. Dakle, vi ste bili u poziciji vlasti kada su međunarodne snage došle na Kosovo i Metohiju, vi ste bili u poziciji vlasti kada se to potpisivalo a danas kritikujete ljude koji su u poziciji da spasavaju ono što ste vi tada učinili i govorite neistinu u ovom parlamentu.
Nemam nikakav problem da ceo dan provedem ovde sa vama, u replikama, objašnjavajući koliku zabludu proizvodite ne samo među građanima Srbije, već i među vašim ljudima koji vas prate, misleći da je to što govorite istina. Verujte mi, to je daleko od istine. Hvala. (Aplauz)
Mislim da smo tu temu već zatvorili, ali, očigledno je da nismo. Gospodine Martinoviću, u Vladi Mirka Marjanovića većinu ministara iz svih partija, ponaosob, činio je ministarski tim SRS. Dakle, vaša odgovornost je bila veća od ostalih.
Ono što izbegavate da kažete, Kumanovski sporazum je potpisan u junu 1999. godine. Jun 1999. godine! Narod vas je oterao 5. oktobra 2000. godine. Od juna 1999. godine do 5. oktobra 2000. godine ima godinu i po dana. Zbog čega tad niste bar deklarativno pokrenuli postupak vraćanja srpske vojske i policije na srpske svetinje?!
Ono što ste samo izmenili, doskoro ste govorili: Karlovac –Karlobag – Virovitica, tamo treba da se vrati Vojska Srbije i policija, a danas govorite o Kosovu, ne znam samo šta će biti za pet godina. Šta ćete onda govoriti?
Podsetiću vas da je po Kumanovskom sporazumu napravljena Kopnena zona bezbednosti. Dakle, jedan tampon između Vojske Srbije, odnosno Vojske Jugoslavije u to vreme i KFOR-a. U vreme dok ste vi bili na vlasti tu vojska nije mogla da priđe, kao ni policija. Zoran Đinđić, kao premijer, relaksirao je taj Kumanovski sporazum i omogućio da Vojska Srbije i policija danas budu prisutne u Kopnenoj zoni bezbednosti, gde su se organizovale najveće paramilitarne snage u vremenu 2000 - 2001. godine. Ono što ste nam vi ostavili je bio prostor, ne samo da ne možemo da se vratimo na Kosovo i Metohiju, nego nismo mogli da se vratimo ni unutar ovog dela Srbije, jer ste potpisali da ne možemo ni tu.
Da znate još nešto, ne može da se pokrene postupak u Ujedinjenim nacijama jer su Ujedinjene nacije dale da je komandant KFOR-a taj koji o tome odlučuje, a ne Ujedinjene nacije. Ukoliko znate neki način da se to učini, prvo mi kažite zašto to niste uradili u vreme dok ste bili na vlasti, taj period je bio godinu i po dana. Ova vlada je nešto malo više od toga. Godinu i po dana nakon najtežih operacija koje su se desile na Kosovu vama nije palo na pamet?!
Inače, za javnost, za građane, da znate, zaista, kada neko potpiše da ćemo da se vratimo u broju od više stotina, ne više hiljada, šta da radimo? Da čuvamo granice. Sa kojim ljudima? Sa hiljadu. Da čuvamo srpske kulturne i crkvene svetinje i da vršimo deminiranje prostora. Deminiranje prostora! Da li uopšte taj koji je potpisivao ima svest o tome da ne postoji opasniji posao po pripadnike vojske nego deminiranje?
Kada kažem srpski personal, moram da vam kažem da grešite, može da se vrati, recimo, carina. Uz policiju i vojsku postoji jedna institucija, to je carina, nisu to čistačice i nemojte da vređate čistačice, jer da se i one vrate i one su naš narod. (Aplauz)
Moram da odreagujem ne nešto što smatram nekorektnim. Razumem da ne znate i da niste bili ministar. Reći ću vam da verujem da ni nećete biti ministar.
Ako pratite istraživanja javnog mnjenja i ove izbore koji su bili u poslednje vreme, vi praktično ne postojite. Ovde sede ljudi koji ne predstavljaju narod, ali to je sada manje važno.
Za tu rečenicu koju ste izgovorili malopre svojevremeno sam optužio gospodina Budimirovića sudu, da sam bilo kome bio u obezbeđenju. Dobio sam oko 300 hiljada dinara. To sam kasnije uložio u humanitarne svrhe, odnosno kupio sam sportsku opremu deci u Svilajncu i svi smo bili zadovoljni i to je jedan način na koji pomažemo ljude kojima je neophodna pomoć.
Ukoliko vi smatrate i imate hrabrosti da učestvujete u takvoj aktivnosti, pozivam vas da van ove sale izjavite to što ste rekli malopre, da se ne pozovete na imunitet i da spremite dve-tri plate koje primate ovde, nezasluženo, da odvojimo, videćemo za koju decu, da li iz mesta odakle ste vi, ili ćemo videti neku drugu decu u nekom drugom mestu. Svakako, nekome taj novac treba, a očigledno je da vi imate želju da iznesete neistinu koja se u svetu sankcioniše na taj način.
Ono što je problematično u vašem govoru, a što je ozbiljno, što iz jedne NATO-fobije koju imate, i govora, koju unosite ovde, karakterišući sve zemlje NATO takvim kakvim ih vi vidite, zaboravljate da su tamo, izuzev Kipra koji je članica EU, sve ostale zemlje u EU, članice NATO koje zastupaju naše interese u našoj odbrani KiM. Španija, Grčka, Slovačka, Rumunija, učestvuju u mirovnim operacijama širom sveta, štite naš interes tamo gde je nama to važno, štite svetski interes tamo gde je to svetu važno. Ako govorite da oni čuvaju, kako ste rekli, polja kokaina, koliko znam, to je velika neistina i, opet, jedno veliko neznanje, ali kako, onda, da objasnimo našim prijateljima da vi kao jedan poslanik parlamentarne stranke, uticajne parlamentarne stranke, ne u narodu, ali u parlamentu, svakako, takve stvari iznosite u ubeđenju da je to istina?
Sutra treba da razgovaramo sa Grčkom, Španijom, Rumunijom o podršci o Savetu bezbednosti i oko rezolucije, eventualno, nakon odluke Međunarodnog suda pravde i kako da izađemo pred njih i da kažemo – vidite, vi ste predstavnici one sile koja čuva narko-dilere u svetu, ali to je sada manje važno, da pomognete nama u odbrani našeg prava na KiM?
To što vam je tužno lice to ne pomaže u našim razgovorima. To tamo u toj situaciji ne možete kao argument da koristite. Pogrešili ste, ne znate, niste bili ministar. Vi ste mladi intelektualac koji na ime jedne sile, intelektualne, sprovodi nešto što nije tačno.
Imajte u vidu kada iznosite nešto ovde u parlamentu to se čita u svetu, to se prenosi. Neko će reći – to je ozbiljna stranka, srpska, radikalna. Pomisliće neko da ste ozbiljna skupina ljudi. I, onda, kako mislite tamo da se komunicira i kaže – ljudi, nije to, on to, baš, nije najbolje razumeo, kao poslanik on govori nešto što ne mislimo? Neprirodno je da govorimo da su nam Grci najveća braća, a u isto vreme da čuvaju narko-kartele u Avganistanu.
Molim vas, samo, bez obzira što imate NATO fobiju, da se koncentrišemo na ove danas predloge. Nema tu od NATO ni slovo ''n'', ništa od NATO. To su UN. Ako je problem, mogu ponovo da pročitam ko sve tamo participira, svi prijatelji srpskog naroda širom sveta su tamo prisutni. Ovo je jedan univerzalni sistem vrednosti u 21. veku u kome živimo, već, jedanaest godina. (Aplauz)
Žao mi je što niste bili u sali sve vreme, ali ne znam gde je u Ustavu definisano da naše snage moraju da idu pod okriljem ili pod zastavom UN? Ako mi kažete u kom članu, možda mistifikujemo tu stvar, pošto mi planiramo da učestvujemo u mirovnim operacija i sa EU, kao konačnim odredištem naše zemlje, odnosno konačnim odredištem u našem članstvu.
Ono što ste čitali malopre da je govorio, ako sam razumeo, pukovnik Vojske Srbije, samo pokazuje da naše ministarstvo nema više onu stegu koju je imalo ranije i da je otvoreno za komunikaciju sa javnošću. Inače, to što je on rekao, to je negde čak možda i zabranjeno, jer on se bavi politikom, a njima je zabranjeno da se bave politikom.
Da li ćemo slati naše pripadnike u staroj opremi, pa naplaćivati tu opremu, ili ćemo slati u opremi koju imamo, ili ćemo iznajmiti opremu, to nije posao pripadnika Vojske, sa jedne strane. Zanima me, ako podržavate tu kritiku kada on pita ko je pametan, kako biste vi, ako nemamo novac da kupimo novu opremu – vi mislite da ih pošaljemo u staroj?
Znate kako, moja odgovornost je kako će oni otići u mirovnu misiju i ne mogu da dozvolim sebi da uputim našu vojsku bez odgovarajuće opreme, zaštite, balističkih sistema ili ne znam već čega, pa makar to morali da platimo i više nego što bismo mogli ako bismo kupovali. Činjenica je da ove godine budžet koji je izglasan jeste niži, recimo za stotinak miliona, a prošle godine za 150 miliona nego pretprošle godine, da je 80% novca otišlo na personalne troškove, a samo 20% novca se koristi za nabavke i za operativne troškove i da mi imamo u zakonu definisanu prvu misiju, a to je odbrana zemlje. Ukoliko bismo mi novac koji imamo potrošili na kupovinu sredstava za mirovne operacije bojim se da bismo imali problem, da biste vi u parlamentu osporili način trošenja budžeta od strane Ministarstva.
Dakle, potpuno se slažem da bi bilo sasvim logično, oportuno, politički normalno, kako god hoćete, pozitivno, da se konačno u Srbiji definiše koliko parče kolača, koji se zove bruto domaći proizvod sleduje Ministarstvu odbrane. Mi smo pokrenuli aktivnost da to bude 2,4% kada su tu i penzioneri, a u 2,4% ima sredstava i za opremanje, i za prvu i za drugu i za treću misiju. Međutim, mi smo ove godine dobili 2,12%, što je dramatično manje, što je gotovo sto miliona evra manje nego što je po odluci Vlade i po Memorandumu 2,4%. Verujte mi, najsrećniji bi bio kad bismo mogli da kupimo novu opremu i sa novom opremom da uputimo naše vojnike u mirovne misije. Kao što ste rekli, da tu opremu praktično, naplatimo kroz UN, ali nikad neću podržati, nikad, da pošaljemo našu vojsku sa starom opremamo i da, onda, na njima zaradimo. Jer možete misliti – šta ako se desi nešto loše, ko bi za to bio odgovoran? Jedno ja. Hvala.
Uvaženi poslaniče Saviću, odavno nisam čuo ovakvu sadržajnu diskusiju u parlamentu Srbije. To što ste vi ovde izgovorili za sedam godina koliko sam bio poslanik, nisam imao prilike da čujem, zaista. Rekli ste za naše vojnike da su prišipetlje, do toga da ste rekli da grčki vojnik ne može da ode u toalet ako ne pita američkog oficira.
Ali, nije to ništa, rekli ste još jednu goru stvar, a to je, da nas niko ne ceni, niti uvažava. Moguće da je tako, ako ste mislili na vas. Ali, ako ste mislili na Vojsku Srbije, na Ministarstvo odbrane Republike Srbije, reći ću vam da smo u protekle tri godine potpisali 17 sporazuma o saradnji u oblasti odbrane.
U Srbiji je po prvi put u istoriji bio ministar odbrane Kine. Za koji mesec dolazi načelnik Generalštaba Ruske federacije, bio je po prvi put načelnik Generalštaba američke vojske. Koliko u ponedeljak, putujem u Libiju sa delegacijom. Takođe, u avgustu mesecu, putujemo u Kinu.
Posle 25 godina, imao sam priliku da predvodim delegaciju Ministarstva odbrane u poseti SAD. A prilikom posete Kini, u kojoj sam bio sa delegacijom 2008. godine, primio nas je potpredsednik Kine, gospodin Ši Đinpeng.
Teško da vi možete da razumete naš međunarodni položaj, jer način na koji govorite o našoj vojsci kao ''prišipetljama'', govori da niste svesni same težine reči koja se govori u parlamentu ili želite da nanesete zlo, što je još gore, ljudi koji imaju hrabrosti, želje i volje, znanja, koji su obučeni da idu u mirovne misije, oni su u potpunom ubeđenju da idu u mirovnu misiju da štite i vaše interese, interese vaše dece, interese naše dece, interese budućnosti ove cele zemlje.
Ne znam, zaista, da li je tolika moralna hipokrizija ovde da možemo one koji su spremni da svoj život žrtvuju za odbranu zemlje nazivamo ''prišipetljama'', ali još manje mogu da shvatim da se nipodaštava to prema onima kojima u 21. veku nije neophodna pomoć.
Malopre ste govorili nadahnuto, za mene iznenađujuće, ali nijednog momenta ne kažete da su u tim mirovnim misijama gotovo sve zemlje normalnog razvijenog sveta. Govorite o aktivnostima NATO, govorite o heroinu, kokainu, govorite o svemu i svačemu, a ne kažete da su tamo u mirovnim misijama i Kinezi i Rusi. Da li su i oni isto ti koji žele da se učlane u NATO, kao što kažete da mi želimo? Da li i oni imaju neke skrivene namere koje ćete vi ovde da nam razotkrijete govoreći da imate podatke ruske tajne službe, koje ćete nama staviti na uvid? Zamislite, podaci ruske tajne službe koje ćete vi nama staviti na uvid?! I građani Srbije pomisle da toga ima u parlamentu koji treba da bude najviše zakonodavno telo i gde treba da sede ozbiljni ljudi koji razgovaraju o ozbiljnim stvarima.
Mirovne misije prevazilaze samo vojni karakter. Mirovne misije imaju jednu specifičnu političku težinu koja je na međunarodnom planu takva, da kažem, da sve zemlje sveta učestvuju u njima. Mirovne misije imaju jednu veoma izraženu ličnu i emotivnu stvar. Pripadnici mirovnih misija se na dobrovoljnoj bazi opredeljuju da štite interes naše zemlje van granice svoje zemlje. Verujem da je to teško koliko, kada neko koji ima posao u Srbiji i mora da ostavi porodicu u Srbiji, pa makar otišao kao gastarbajter na šest meseci u inostranstvo, a zamislite kako je to kada odete u neki Čad, gde je temperatura od 50 stepeni, a onda vam, neki, poslanik Savić kaže da ste vi ''prišipetlja''.
U najmanju ruku, to je uvredljivo. Nemam razumevanja zbog čega se ovde na ovaj način vodi diskusija, ali vam kažem da niko neće otići u mirovnu misiju ko nije obučen, ko nije pripremljen, ko nema sertifikovan odnos prema mirovnim misijama, ko ne poznaje jezike, ko nije utreniran, uvežban i ko se ne javi dobrovoljno.
Izražavam duboko poštovanja prema svima njima i veoma sam srećan i zadovoljan što postoje ljudi koji su svesni da za interese cele države treba da štite naše interese van granica naše zemlje, ali, takođe, morate znati svakog momenta da su sve te mirovne misije izuzetno teške i naporne, i da oni svoj život rizikuju samim prisustvom na terenu.
Molim vas, ako imate problem sa političkom opcijom koju ja predvodim i sa Vladom da usmerite tu nervozu i te negativne energije ka nama, a ne da vređate ljude koji nose uniformu časno i koji su se zakleli ovoj otadžbini da će da je brane. (Aplauz)
Mogu da prihvatim zaista kao smisleno mišljenje da li je pitanje da treba da odemo u jednu mirovnu misiju sa šest puta više ljudi ili u šest sa manje, međutim to je nešto što mi ne definišemo.
Znači, nama se iskažu potrebe i, konkretno, za kiparsku misiju mi smo spremni da participiramo u većem broju, ali, naprosto, nama kažu da je potreba tolika i da u toj meri treba da participiramo.
Krenuli smo pre osam godina. Kasnimo za svetom, ali pokušavamo da se prilagodimo i da stignemo.
Ono što vi sada pokušavate da mi objasnite ovde, a to je, da treba da se vežemo za neke izjave od pre dve godine, četiri godine, šest godina – sama činjenica da je gospodin Tihić danas došao u Beograd i da razgovara sa predsednikom Srbije jeste pozitivna.
Razumem da politička platforma može da bude na sukobima, na negacijama, na promociji jednog pesimizma, na antievropeizmu, na antinatou, ali ne mogu da razumem da politika može da bude protiv sporazuma.
Sporazum o saradnji, da li postoji nešto blagotvornije što neko može da potpiše u ime porodice, države, svojih prijatelja, Vlade?
Gospodine Saviću, niste vi ''neki'' poslanik. Ali taj čovek u mirovnoj misiji kada sluša radio i kaže – ko je taj tamo, taj Savić koji to kaže? ''Neki'' poslanik. Verujte mi, za njega niste ni više ni manje, kao što je on za vas ''prišipetlja'', vi za njega niste ''ni više ni manje''. Međutim, mislim da imamo veliki napredak. Razgovaramo tako da participiramo u misijama UN.
U vremenu kada ste vi odlučivali o sudbini ove zemlje mi smo bili izbačeni iz UN. Zaboravili ste to? Danas imate komentar da li je to NATO, nije NATO. Ali, mi smo politički evoluirali u vremenu od kako niste na vlasti. Članica smo UN. Raspravljamo ozbiljno oko našeg učešća i participaciji u globalnom miru. Shvatam ja da je to za vas bilo nezamislivo, zato što ste bili prokuženi iz celog sveta, a iz UN nisu mogli da vas izbace samo neprijatelji. Svi su rekli – vi niste za UN.
Samim tim što smo došli u situaciju da danas razgovaramo kao partner, ne kao korisnik, kao kontributor bezbednosti u svetu, to je ogroman iskorak. Verujte mi, to je dobro i za vas, ma koliko se vama činilo da nije dobro. To je dobro i blagotvorno i za vas i za vašu decu. (Aplauz)
Uvažena poslanice Raguš, da se prezivate Šojić imao bih više razumevanja za vaš nastup. Izmislite aferu, a onda pričate o tome kako sam vas napao.
(Narodni poslanik, Aleksandar Martinović, sa mesta: Intervenišite, koji je ovo način.)
Moram da kažem uz potpuno razumevanje da ste došli do nekih tajni i da ste na jedan mističan način, što ste pročitali ovde, da niste obratili pažnju da su vaše kolege rekle da sam bio telohranitelj Miri Marković, što je notorna laž i neistina.
Kao otac dva sina moram da branim svoj integritet. Znam da je vama neobično kada vam neko odgovori, jer pozicija sa kojom ste nastupali uvek u ovom parlamentu, čupajući mikrofone, prskajući ljude vodom itd, nije pozicija u kojoj više možete da budete.
Takođe, kako je rekao ''prišipetlje'', iz vojske, ali dobro.
Činjenica da ste došli do nekih dokumenata putem insajdera, za koga vas ne pitam kako se zove, da mi ne biste slučajno rekli, i da imate podatke koji ukazuju da postoji zloupotreba ili kršenje zakona ili korupcije, kriminal ili tome slično, a vi to čuvate kod sebe, dovodi vas u vezu, reći će vam kolega iz policije, da štitite kriminalce koji su to učinili, verovali ili ne, to je tako.
Niste meni rekli, rekli ste na televiziji pre sedam dana kako ste došli do određenih podataka koji će biti prezentovani. Samo vas pitam – što se ne prezentuju onima koji su nadležni za to? Postoji policija, vojna policija, VBA, civilna policija, inspektorat, BIA. Znate li koliko ljudi ima koji kontrolišu rad Ministarstva odbrane? Mislim da nijedno ministarstvo u državi Srbiji nije kontrolisano u meri i količini u kojoj se kontroliše Ministarstvo odbrane. Zahvaljujući toj kontroli, između ostalog, mogu da kažem da se vratio ugled pripadnicima Vojske Srbije, da nemamo problem sa profesionalizacijom, zapošljavanjem pripadnika vojske, upisom na Vojnu akademiju, u Vojnu gimnaziju, da se traži, što se kaže, mesto na svaki način da se uđe u našu vojsku i da se ne radi više o prišipetljama, kao što kaže poslanik Savić u svom izlaganju, pre nekoliko minuta.
Znajući da ćete pričati malo o avionima, pošto i mi imamo neke insajdere, ali ne mogu da vam kažem koji su, spremio sam nešto da vam pročitam, da vas informišem, da znate, nešto što ni ja nisam znao. Dešava se da i ministar neke stvari ne zna.
Avion tipa "Orao", za koga ste rekli da malo, malo pa padne u neko jezero, pao je jedan u jezero, ne može tako da se kaže, ali razumem vas, u periodu od 1974. godine kada je poleteo prvi, odnosno 1975. godine, imao je 25 udesa, od čega: 11 udesa od 1981. do 1990. godine, i to, šest zbog otkaza tehnike, pet zbog ljudskog faktora, odnosno od 1981. do 1990. godine je imao, dakle, 11 udesa. Od 1991. do 2000. godine 12 udesa: šest zbog otkaza tehnike i pet zbog ljudskog faktora, i jedan slučaj nije utvrđen zbog čega je nastao. Od 2000. godine do 2010. godine dva udesa, prema tome, šest puta manje nego deceniju pre i pet i po puta manje nego dve decenije pre, od čega: jedan zbog otkaza tehnike i jedan za koji je u toku utvrđivanje.
Ono što je, takođe, interesantno, sticajem okolnosti (samo jedan sekund, znam da vas interesuje sve, pa ne bih želeo da nešto propustim da vam kažem, ne radi se o vojnim tajnama, radi se o stvarima koje su poznate) od 1983. do 1994. godine bilo je šest udesa zbog stajnog trapa, 16 godina nakon toga nismo imali udes zbog tog kvara, jer je izvršena određena prepravka i sada nakon 16 godina desio se još jedan udes zbog kvara na stajnom trapu.
Dakle, ako govorite o tome da svako malo padnu avioni, način na koji to govorite, prvo, omalovažavate ljude koji lete na tim avionima, dva pilota su poginula u tim padovima. Ako govorite o kvarovima, reći ću vam da od četiri aviona koja su se srušila u poslednjim godinama samo za jedan je utvrđeno, još uvek nije konačno, ali koliko imam informaciju biće konačno, da je imao tehnički kvar. To se dešava, gospođo Raguš, svuda u svetu i taj insajder bi trebalo da vam kaže da je to prirodno i normalna stvar, kao što se desi saobraćajna nesreća, tako se desi i avionska nesreća.
Imali ste priliku da vidite da se nedavno helikopter srušio, da je poginulo tri vojnika ruske vojske na vežbama, da su se prošle godine sudarili avioni u kojima je poginuo najbolji pilot ruske avijacije, komandant akro grupe, da su se dva aviona sudarila iznad Mediterana, gde su se srušila dva rafala francuske vojske.
Ta stvar, za razliku od vremena o kojima sam čitao, danas dođe u javnost, danas se to sazna. Pretpostavljam da uopšte niste imali predstavu koliko se aviona srušilo u tim godinama koje su za nama, a niste imali zato što u vremenu dok ste vi vršili vlast to se krilo kao tajna.
Pitate – da li ste vi militantna politička grupa? Pa, vidite, pokušavamo danas ovde da objasnimo građanima Srbije zbog čega je dobro da Vojska Srbije, državna institucija učestvuje u mirovnim misijama. A vaš predstavnik Vojislav Šešelj je išao u Američku ambasadu da nudi dobrovoljce za učešće u ratu u Iraku.
Koliko ste energije potrošili danas na priču o Iraku, a niste nam rekli a šta biste vi tamo tražili u prvom Zalivskom ratu i ko vas je tada zvao, za čije zdravlje i za čiju korist, državnu, partijsku, ličnu, interesnu?
Mnogo toga ste nam danas rekli ovde, ali niste dali ni vi nijedan odgovor, apsolutno, ni na šta, a koristite jednu veoma lošu karakteristiku, mislim, iz prošlosti, u kojoj se proglasite napadnutim, pa onda kažete – ministar nas je napao. Nikada se tako nešto nije desilo.
Moj kolega, uvaženi gospodin Jojić, ne znam koliki je pritisak, čovek, malopre imao da nas ubedi kako sam ja ne znam kakvo zlo vama ovde naneo, time što sam vam odgovorio na svako pitanje koje ste postavili.
Brojevi koje ste malopre nabrajali, ljude koje ste pominjali, nikoga od njih ne poznajemo. Ako ste mislili na Iliju Pilipovića – njega znam, Iliju Filipovića – ne znam. Nemate čak ni adekvatna imena. Dakle, insajder, negde vam šalje verovatno onom Morzeovom azbukom, negde pogreši neko slovo, pa dođe do greške.
Molim vas, pošto ovde razgovaramo o interesima države, o državnim pitanjima, da to dostavite nadležnim državnim organima. Ne postoji niko drugi ko to može da reši, čak ni ja. Ukoliko je bilo ko učinio nešto nažao sistemu odbrane, učestvovao u bilo kakvoj aferi, biće mi zadovoljstvo da bude kažnjen po najgorim mogućim sankcijama koje imam ja pravo da dam, a ubeđen sam, ako je krivično delo, naravno, da će i sud da sudi. Ali, niste vi pozvani, na način da mi kažete, vi ste sad to izneli, a ja treba da pojasnim.
Šta da vam pojasnim? Da vam pojasnim da to nije tačno? To znate mnogo bolje nego ja. Vaš insajder je to doneo tako, da vam kaže, vidite, uzmete malo odavde, malo odande, sklopite ovde i napravite priču koja se čita u tabloidu svakih sedam dana. To što vi sad pričate, samo je, naprosto, informacije su vam nekako zastarele. Zastarele su i, ako ne budete menjali dinamiku, uz sav taj fin glasić i tu umiljatost koju imate, koju podržavam… Da ste vi danas prvi govorili, siguran sam da danas ne bismo došli u sukob, koji smo imali, jer bi svi ostali bili pristojni na način koji ovaj dom zahteva.
Danas nikoga nisam uvredio. Rekao sam samo, možda je to i suviše jako reći Šojić, ali to je paradigma jedne politike u kojoj ste vi napadnuti, pa se onda vi branite od nekoga ko uopšte ne učestvuje u tom napadu, razumete? Nije to ništa lično. To je, naprosto, jedna paradigma za ono što se dešava u srpskoj političkoj javnosti. Nažalost, česta je stvar i pogotovo je česta kada ste vi u pitanju. Kažem, malopre, žao mi je što gospodin Jojić nije tu, bilo mi je mnogo žao da ga gledam koliko se čovek uzrujao na to da ga je neko uvredio, a nijednom rečju ga nisam pomenuo, niti sam mu bilo šta rekao loše. Toliko. Hvala. (Aplauz)
Gospođo predsednice, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pred vama se nalazi praktično devet međunarodnih ugovora koje je Ministarstvo odbrane u protekle četiri godine potpisalo sa devet zemalja, kako EU, tako i zemalja koje su nama u regionu veoma važne, ali i zemalja sa kojima imamo intenzivnu vojno-ekonomsku saradnju.
Ako govorimo o glavnom spoljno-političkom prioritetu Srbije danas, evropskim integracijama, želim da naglasim da ne postoji ni jedna spoljna politika u svetu koja nije konektovana ili usko vezana za politiku odbrane te zemlje.
Svesni toga da je nažalost 90-ih godina politika odbrane bila toliko loša da je učestvovala u kršenju i stvaranju lošeg imidža Srbije, mi smo u proteklim godinama pokrenuli niz aktivnosti da praktično vratimo ugled naše vojske, ne samo u našoj zemlji, već i u svetu.
Rezultat tih dogovora, razgovora su, između ostalog, i ovih devet ugovora međunarodnih koji su potpisani, za koje smatram da su veoma značajni, jer na taj način učvršćujemo našu saradnju, kažem ponovo, pre svega u regionu, ali i saradnju sa zemljama koje su veoma uticajne i koje imaju svoje veoma važne odluke koje se donose u okviru EU.
S druge strane, smatram da danas, nakon, da kažem, većeg niza godina, ali veoma jasno poslednjih nekoliko godina možemo da se ponosimo time da je naše Ministarstvo odbrane, odnosno Vojska Srbije prepoznata u svetu i u regionu kao veoma ozbiljan faktor stabilnosti.
Kada čujemo da predstavnik Saveta Evrope, gospodin Jaglan, kaže da je Srbija danas jedan od najvažnijih faktora stabilnosti na Balkanu i ovom regionu, budite sigurni da je to zato što su reforme koje sprovodimo u sistemu odbrane i zato što ugovore koje pravimo u sistemu odbrane sa međunarodnom zajednicom i sa pojedinim zemljama bilateralno dovele na taj nivo da se izgradilo jedno poverenje koje sada već zaista prerasta i u poverenje uz prijateljstvo.
Ne bih nijedan poseban od ovih ugovora izdvajao, ali sam spreman da odgovaram na svako pitanje i da dam pojedinačno obrazloženje zašto nam je svaki ugovor pojedinačno jako važan.
Imam izuzetno zadovoljstvo što nisam čuo ni jednu zamerku koja se tiče samih ugovora. Ovde postoji jedan sukob mišljenja koji se tiče sistema vrednosti, vrednosnih orijentacija poslanika i nas koji radimo u Ministarstvu odbrane.
Moram da kažem, da ako idemo u analizu od 1914. godine, pa naovamo, ili od 1389. godine, pa na onamo, bojim se da Srbija ne bi nikada ni sa kim ni potpisala nijedan sporazum.
Naivno je verovati da treba da se opredelimo za prošlost koja je davno za nama. Kao potomak ratnika koji je izgubio život na Ceru, kao potomak čoveka koji je zapaljen u crkvi podno Kopaonika, vrlo sam svestan da, ukoliko se pozivam isključivo i jedino na tu prošlost, moja deca neće imati budućnost.
Osnovni razlog potpisivanja ovih sporazuma je da se ta prošlost ne ponovi, da se to više nikad ne desi. Zato potpisujemo sporazume u regionu, inače bi potpisivali sporazume samo sa zemljama koje su daleko van regiona jer sa njima nismo bili u sukobu, mada je Crna Gora bila u sukobu i sa Japanom.
Vi ste uspeli da vašom politikom nas izbacite iz UN. Znači, Srbija je u tim 90-im godinama, za koje ste rekli da je bio DOS na vlasti, rekli ste da su Slovenci tada progovorili srpski jezik, bila van UN. Da li je još jedan savremeni i moderan narod na svetu bio van UN, kao u vreme kada ste vi vodili Srbiju?
Ono što hoću da naglasim, a zabrinut sam zbog takvog odnosa, to je kritika koja ide u pravcu toga da omalovaži iračku vladu, irački narod i da nam kaže kako taj narod i ta vlada nisu demokratski izabrani na izborima koji se demokratski održavaju u više navrata u Iraku.
Posebno želim da naglasim da je žalosno što to dolazi od nekoga ko je iz centralne Srbije, gde je veliki deo privrednih aktivnosti pokrenut baš zahvaljujući sporazumima u oblasti odbrane sa tom zemljom, gde veliki deo ljudi danas živi zahvaljujući poslovima koje smo završili u oblasti odbrane sa Irakom.
Uz maksimalno poštovanje iračkog naroda, koji prolazi kroz jedan težak period, želim da kažem da tamo postoji demokratska vlada koja se bira na izborima i koja ima i imala je simpatije za Srbiju, čak i u najtežim vremenima i koja takođe nije priznala nezavisnost Kosova i Metohije.
Molim vas da pokušate da se okrenete ka budućnosti. Molim vas da pokušate da pogledate šta će biti korist i benefit vaše dece, šta će biti korist i benefit onih koji tek treba da se rode. Moje duboko ubeđenje je da sa ovakvim sporazumima i ovo je samo deo sporazuma, verujte, potpisali smo ih preko 40, između ostalih sa Kiprom, Kinom, Turskom, sa velikim brojem zemalja u svetu, to će doći sve na ratifikaciju, da pokušate da vidite koji interes može da ima vaša lokalna samouprava, vaš grad, ovaj parlament, Vlada Republike Srbije i da nađete pre svega nešto dobro u tome, a da kritikujete ne načelno, polazeći od 1914. godine, već da kažete šta u ovom trenutku vi predlažete da treba da se radi, odnosno da li mislite zaista da Srbija treba da se učauri i da nas ponovo izbace iz UN i da se ponašamo kao jedan autistični čovek koji ne zna ni gde je krenuo, ni gde će doći. Hvala vam. (Aplauz.)
Kada sam govorio o 90-im godinama, govorio sam o stranci koja je imala najveći broj ministara i potpredsednika Vlade u sastavu Vlade Republike Srbije. To nije bio SPS, to je bila SRS, koja je imala polovičan broj ministara u toj istoj vladi, a sa druge strane je bila koalicija SPS-JUL, tako da je vas, radikala, bilo više nego SPS-a.
Kada govorimo o principijelnoj politici, pošto narod ne pamti, mnogo se stvari dešava u našoj zemlji i brzo se dešavaju stvari, malopre sam slušao kritiku o tome kako su okupacione snage u Iraku itd.
Godine 1991. prvi zalivski rat, demonstracije ispred američke ambasade u Beogradu, predvodi ih vojvoda Vojislav Šešelj koji je doveo neke od vas da se kao dobrovoljci bore na strani NATO-a u borbi protiv Sadama Huseina. Da li je to istina? Naravno da je istina, toga se svi sećamo, ali su samo oni zaboravili.
Kada pričamo o principijelnosti, kakva je to principijelnost ako ste u Prvom zalivskom ratu podržavali borbu protiv Sadama Huseina, a danas govorite da je demokratski narod koji je izabrao svoju Vladu u Iraku nedemokratski? Nemojte pričati nešto što ste promenili. Kažite – mi smo promenili politiku i sada smatramo da je tako.
Sa vašom politikom se nisam slagao ni onda, neću ni sada, ali budite javni i kažite šta je istina. Nemojte nam stavljati neke stvari u usta koje nisu tačne.
(Dragan Todorović, sa mesta: Replika.)