Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem, potpredsedniče.

Imajući u vidu da je obrazloženje predlagača amandmana imalo jedan širi kontekst u odnosu na sve ono što je predmet rasprave, vezano za izmene i dopune ovog zakona, ja ću izneti samo jednu kratku dopunu u ime poslaničke grupe SPS.

Naime, ovde se otvorilo pitanje opravdanosti uvođenja bolonjskog koncepta studiranja, odnosno sticanja visokog obrazovanja. Naravno da to pitanje ima smisla, jer ako se analizira vreme od kako je Bolonja uvedena do danas, postavlja se opravdano jedno drugo pitanje, a to je – da li je taj bolonjski koncept za nas prihvatljiv, da li je proizveo odgovarajuće pozitivne posledice koje smo mi očekivali i na kraju krajeva, da li je to bolji koncept obrazovanja u odnosu na onaj koji smo imali pre Bolonje?

Moje lični stav u tom smislu je nedvosmisleno jasan, ne samo zbog toga što želim da budem tradicionalista, već zbog toga što smatram da su nekad postojala daleko bolja merila vrednosti i bolji sistem vrednosti, pa i u procesu obrazovanja, smatram da Bolonja nije opravdala ono zbog čega je uvedena, iako nesumnjivo ima i svojih pozitivnih pokazatelja.

U tom smislu, uvaženu koleginicu razumem kad je otvorila to pitanje i razumem kad je izrazila bojazan šta će biti za dve godine, nakon isteka ovog roka koji ćemo izglasati kao rok produžetka studiranja večitim studentima. Iskreno, ja ne bih želeo da buduću saziv, ne znam da li ćemo mi biti u tom sazivu, da li će biti neko drugi, kakav će biti format Skupštine u to vreme, dakle, za dve godine, ali svakako da ne bih želeo, ni voleo da se ovo pitanje ponovo pojavi na dnevnom redu sednice Skupštine Republike Srbije, upravo iz onih razloga koje je poslanička grupa SPS danas istakla, a to je da ne možemo tolerisati večito studiranje.

Nemam statistički podatak i to mi je žao, ne znam da li se iko bavio tim statističkim pitanjima, koliko je od ukupnog broja večitih studenata onih koji su izdržavana lica, a to znači koji niti su zaposleni, niti ostvaruju prihode van radnog odnosa, niti se angažuju na bilo koji način u smislu radnog angažovanja, već žive na jaslama svojih roditelja, imaju preko 40, 45 godina života. Da ne govorimo o produktivnosti o kojoj je već bilo reči.

Postavlja se pitanje – kako takvi nisu trošak države? To su lica koja da su se posvetila sticanju obrazovanja, naročito visokog obrazovanja, do sada bi postali korisni članovi društva i društvene zajednice, ostvarivali bi prihode od kojih bi odgovarajuće prihode imala i država, u smislu popunjavanja budžeta kroz doprinose penzijsko-invalidskog osiguranja.

Šta imamo mi od tih tzv. izdržavanih lica? Ništa osim štete, ništa osim uskraćivanja popune budžeta tamo gde je budžet mogao i morao biti popunjen. Šta imamo mi od tih koji troše porodične budžete svojih roditelja koji mogu biti relaksirani, da nije tog tereta? Šta imamo mi od tih koji ne rade bukvalno ništa da bi ovoj državi pomogli i da bi ova država stekla od njih odgovarajuću korist?

Samo postavljam pitanje – koliki je broj takvih večitih studenata koji upravo imaju ovaj status izdržavanih lica, bez prihoda, bez želje da ostvaruju prihode, bez bilo kakvog nastojanja ili davanja energije u pravcu da država od njih ostvari bilo kakvu korist? Nažalost, takvih je malo.

Zašto ovo govorim? Zato što je već sistemski rešeno pitanje kako oni mogu da taj status večitih studenata prekinu, odnosno da ga eliminišu i da pređu u jedan sasvim drugi status od koga bi korist imala ova država, a tu korist svakako država očekuje već duže vremena.

Da podsetim samo građane na zakonsku regulativu. Šta ti večiti studenti mogu? Mogu da se prebace na studiranje po Bolonji, na neki sličan akademski program. Naravno, da polažu razliku ispita, ali ne mogu biti na budžetu. Druga opcija koju mogu da iskoriste jeste da upišu fakultet na matičnom univerzitetu, ali ne srodan sa onim koji su do sada pohađali. Treća opcija koju imaju jeste mogućnost prebacivanja na fakultet sa jednog univerziteta na drugi, iz Niša, gde studiraju Pravni fakultet, u Kragujevac, gde mogu, takođe, studirati Pravni fakultet, ali tada više nisu na jaslama svojih roditelja, porodice, tada se uklapaju u sistem i u sistemsku regulativu.

Zašto mi ovo ne primenimo i zašto odlažemo nešto što ne moramo da odlažemo. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.

Izgleda da je naš najveći problem u toku zasedanja što se nedovoljno slušamo ili se možda nepažljivo slušamo.

Ja sam bio vrlo jasan i jako precizan kada sam rekao – žao mi je što nemam potreban podatak, klasičan statistički podatak koliko je od večitih studenata onaj broj koji bukvalno ima tretman izdržavanih lica, koji niti rade, niti žele da rade, a izdržavaju se od porodičnih budžeta svojih roditelja.

Daleko od toga da ima bilo šta protiv da ti roditelji, ukoliko mogu, da ih izdržavaju 100 godina, ako žive 100 godina, i da sve to vreme svoja čeda, svoje mezimce itd, izdržavaju, pa neka studiraju koliko god mogu, i 50 godina ako hoće da studiraju, nek studiraju. Govorio sam o nečem drugom, govorio sam o problemu da za sve to vreme država Srbija od takvih lica nema apsolutno nikakvu korist, a da se isto takva lica, upravo zbog toga što nemaju prihode od kojih država može da ima svoju korist, od kojih može da se popunjava budžet, država ne može imati ništa drugo osim štete. Tu je osnovni problem.

Da ne bude demagogija, jedan uvaženi kolega i prijatelj malopre mi rekao, dobro hoćete vi da glasate ili nećete? Ispada demagoški, naravno glasaćemo za ove izmene i dopune zakona, ali nadam se poslednji put, i nadam se da budući saziv ovog parlamenta neće imati na dnevnom redu ovo pitanje. Želim da tako bude. Želim da mi o ovom pitanju više nikada ne vodimo diskusiju, zbog toga što ovo pitanje mora da se reši u interesu države, a u interesu države je da se više ne produžava i da ovo bude poslednji rok produžetka statusa večitim studentima. Zahvaljujem se.
Hvala, potpredsedniče.

Uvažene kolege narodni poslanici, poštovani građani Republike Srbije, imajući u vidu da raspravljamo o Predlogu autentičnog tumačenja, koje je dao Odbor za zakonodavstvo i ustavna pitanja, a to autentično tumačenje se odnosi na Ugovor o izmenama i dopunama finansijskih ugovora i to odredbu člana 2. istog ugovora, koji je zaključen između Republike Srbije i Evropske investicione banke, potrebno je pre svega, poći od značaja Evropske investicione banke, kada je Srbija u pitanju, da bi došli do onoga što je suština, a suština je kako objasniti zbog čega je potrebno autentično tumačenje i zbog čega privredni subjekti, naročito pravni subjekti na teritoriji Republike Srbije, kada je u pitanju upravo ova norma, moraju imati apsolutnu pravnu i ekonomsku sigurnost.

Počeću najpre od značaja Evropske investicione banke za Republiku Srbiju. Nesumnjivo je da Evropska investiciona banka jedan od najozbiljnijih partnera u reformama i modernizaciji Srbije. Zašto? Zbog toga što je upravo preko Evropske investicione banke do sada u Srbiju uloženo ni manje ni više, nego 10 milijardi evra. Zaista jedna impozantna cifra, s jedne strane možemo je tumačiti kao jedan podstrek i jednu podršku, jedan iskorak napred, kada su u pitanju infrastrukturni projekti i ulaganja u infrastrukturne projekte.

S druge strane, moramo imati u vidu činjenicu da je Evropske investiciona banka uvek u ulozi zajmodavca, a Republika uvek u ulozi zajmoprimca, odnosno oni koji se pojavljuju kao korisnici sredstava Evropske investicione banke uvek imaju legitimaciju zajmoprimca. Da li je sada taj paritet, taj odnos zajmodavca-zajmoprimca u onom smislu reči koji podrazumeva poštovanje i zakone o obligacionim odnosima, odnosno taj dužničko-poverilački element, da li je to uvek nešto što se može smatrati povoljnim, to je za ocenu od slučaja do slučaja, ali je bitno istaći činjenicu da ova ulaganja u ekonomskom smislu reči idu samo u jednom pravcu, a to je pravac podrške lokalnim samoupravama, autonomnim pokrajinama, odnosno Vojvodini, gradovima, lokalnim samoupravama kada su u pitanju komunalna ulaganja, odnosno u komunalnu infrastrukturu i naročito sve ono što je bitno za život građana, odnosno gde se na najbolji način servisiraju potrebe građana.

Moram pomenuti, pre svega, projekte putne i železničke infrastrukture, zatim, zdravstvene infrastrukture, u koji je ulagala i Evropska investiciona banka i Srbija, i do sada su ta ulaganja otprilike negde na nivou od 600 miliona evra.

Takođe, treba istaći da Evropska investiciona banka ima značajna ulaganja, opet kažem kroz zajmodavački ili zajmoprimački odnos, kako god možemo tako da ga kategorišemo, u projekte digitalizacije, zatim projekte start ap inovacionih tehnologija, naučno-tehnoloških parkova, naročito u Novom Sadu. Jedan od naučno-tehnoloških parkova u Novom Sadu je inače, predviđen da se završi do kraja 2019. godine, i tu su trenutno ulaganja oko 60 miliona evra.

Što se tiče ulaganja u univerzitete, vrtiće, škole, tu takođe imamo značajna ulaganja Evropske investiciona banke. Pre svega, moram pomenuti ulaganja u Institut za onkologiju, Ortopedsku bolnicu na Banjici, Porodilište Narodni front itd. Ono što građani Republike Srbije treba da znaju, jeste činjenica da su lokalne samouprave preko Evropska investiciona banke uspele da reše brojne komunalne i druge probleme, počev od problema vodosnabdevanja, izgradnje gradskih pijaca, i svega ostalo.

Sve ovo što sam govorio, na sve ovo što sam ukazivao je u stvari činjenica da Republika Srbija i Evropska investiciona banka imaju jedan ozbiljan partnerski odnos. Taj ozbiljan partnerski odnos podrazumeva razvoj i unapređenje saradnje upravo u oblastima koje sam malopre naveo, a to su oblasti koje su najznačajnije za život građana infrastrukturni, komunalni i drugi projekti.

Upravo zbog ovoga je jako važno da privredni i pravni subjekti u Republici Srbiji uživaju određenu vrstu pravne sigurnosti kada se radi o primenama, odnosno konkretno o primeni člana 2. ugovora koji je Republika Srbija zaključila sa EIB. Zašto ovo govorim? Zbog toga što je kroz autentično tumačenje potvrđeno da upravo ova odredba člana 2. u praktičnom smislu reči mora da bude primenjena dosledno, odnosno da se po tom odredbom ugovora podvedu svi oni na koje se ovaj ugovor odnosi, a to nije samo Republika Srbija, to su bukvalno svi pravni subjekti koji učestvuju u postupcima javnih nabavki i tu se prevashodno postavilo pitanja koje se vezuje za SMATSA-u, a to je kontrola letenja vezana za Republiku Srbiju i Crnu Goru.

Imajući u vidu da, kako je moj uvaženi kolega Đorđe Komlenski istakao, došlo do problema koji se vezuju za samu proceduru u postupcima javnih nabavki, a naročito problema koji se vezuju za rešavanje u drugostepenom postupku, taj problem se sada kroz ovo autentično tumačenje rešava, jer umesto dosadašnje prakse tzv. odbacivanja ili odbačaja prigovora, imajući u vidu da su prigovori onih za koje se smatralo da ne mogu imati legitimaciju zajmoprimca, sada tu legitimaciju zajmoprimca imaju svi pravni subjekti koji mogu učestvovati u postupcima javnih nabavki po odredbama Zakona o javnim nabavkama koje je donela Republika Srbija.

Dakle, uspostavlja se jedan sistem pravne sigurnosti, jednakosti pred zakonom i ono što je najvažnije, postojanje prava na pravni lek, a samim tim ukoliko postoji pravo na pravni lek ili pravno sredstvo, automatski mora da postoji i onaj ko odlučuje o tom pravnom leku i tom pravnom sredstvu, a to je komisija za zaštitu prava. Nije to ništa novo, nije niko izmislio toplu vodu. Radi se o nečemu što već postoji, radi se o nečemu što već funkcioniše, što proizvodi određene pravne posledice. Komisija za zaštitu prava institucija koje je ustrojena već dugo vremena i dugo vremena funkcioniše sada je samo pojašnjeno da ta ista Komisija za zaštitu prava jeste organ koji odlučuje po pravnim lekovima u odnosu na sve pravne subjekte koji učestvuju u postupcima javnih nabavki.

Poslanička grupa SPS bezrezervno podržava Vladu Republike Srbije, predsednika Republike Srbije koji ulaže velike napore da se Republika Srbija i svi njeni građani pojave kao neko ko će u ovakvim partnerskim odnosima imati status kakav zaslužuje, a to je da se kroz zajmove ulaže tamo gde je to najpotrebnije, tamo gde će to građani Srbije najbolje da osete i gde će njihov interes biti u najvećoj meri zaštićen.

Ja vam se zahvaljujem.
Zahvaljujem se potpredsedniče.

Imajući u vidu da je amandman dat na član za koji smatram da po kvalitetu stvarno ima razloga da bude podržan, kao i kompletan zakon, naša ovlašćena predstavnica i uvažena profesorka Snežana Bošković Bogosavljević je to već istakla.

Moram da skrenem pažnju ponovo na nešto što sam isticao u načelnoj raspravi. Ovde imamo patenta prava i patentu zaštitu. Shodno tome, automatski se pojavljuje i potreba za ukazivanjem na ono što se inače u praksi veoma često dešava, a to je sudska zaštita, jer uglavnom se zbog spornih okolnosti, kada se radi o povredama patentnih prava, pred sudovima afirmiše ono što je za tužioce jako bitno, a to je da traže sudsku zaštitu patentnog prava.

Zbog toga i treba poći od te tzv. zaštitne funkcije pronalaska i to zaštite od upotrebe, odnosno iskorišćavanja ili prodaje od strane lica koja na to nemaju pravo, odnosno rade suprotno interesima onoga ko to pravo u svakom slučaju poseduje, odnosno ko je titular tog prava, a to je onaj koji je patent izumeo.

Drago mi je da je uvaženi kolega Perić ovde ukazao na jedan veliki napor gospođe Totić da se urede neka pitanja koja se vezuju za Zavod i registraciju svega onoga čime se Zavod inače bavi. Međutim, ovde se niko nije dotakao jednog pitanja, jednog instituta koji je jako značajan i koji je ovo Ministarstvo prepoznalo prepoznala ga je na kraju krajeva i Vlada Republike Srbije i to je za građane Republike Srbije sigurno dobar znak za prepoznavanje kvaliteta rada Vlade Republike Srbije i svih njenih delova, počev od ministarstava, pa do vašeg zavoda, na kraju krajeva.

O čemu želim da kažem nekoliko reči? Želim da kažem o prirodnoj licenci. Ovde se malo govorilo o tome, a prinudna licenca je jedan institut koji je jako značajan. Jako značajan u slučaju da titular prava patenta uskraćuje drugima mogućnost da koriste pronalazak, naročito tamo gde je to korišćenje neophodno potrebno, u proizvodnim procesima, zatim, u raznim tehnološkim procesima, kao i svuda gde je u interesu države, Republike Srbije da se jedan pronalazak iskoristi na najbolji mogući način sa jedne strane. Sa druge strane, da se nosiocu tog prava pruži odgovarajuća naknada.

Sada, mislim da ste jako dobro prepoznali i to pitanje, jako dobro normirano, jako dobro regulisano, zbog toga što prinudna licenca u suštini predstavlja jednu vrstu mere, ali ta mera se ne dodeljuje, odnosno ne određuje „eksoficio“, dakle ne po službenoj dužnosti, nego po zahtevu zainteresovanog lica. Ko je zainteresovano lice? Uglavnom preduzeće. Zašto preduzeće? Zbog toga što jedino preduzeće može da se kredibiliše sa svojim proizvodnim resursima, potencijalima, kapacitetima i da na taj način dokaže da taj pronalazak može da bude iskorišćen na najbolji mogući način u tom smislu i da za sve to vreme korišćenja pruži naknadu, ali kada? Samo kada nosilac prava to neće da uradi, neće da zaključi ugovor na dobrovoljnoj bazi, pošto je ugovor inače produkt autonomije volja, ništa drugo i kada je to nužno za proces proizvodnje.

Zašto sam ovo naročito istakao? Zbog toga što se u sudskim postupcima često pojavljuju sporovi povodom, upravo prava na patent i uskraćivanja mogućnosti da se taj patent koristi, pa se onda, da budemo potpuno iskreni i otvoreni, dešavaju i određene zloupotrebe. Na te zloupotrebe, nažalost Zavod ne može da reaguje, zbog toga što nema nadležnost da bi mogao da primeni odgovarajuće mere, ali zato se u sudskom postupku te mere mogu primeniti, a kroz sudske odluke na najbolji mogući način ostvariti ta zaštita.

Zašto ovo govorim? Ne da bi se vama laskalo, vi radite svoj posao kvalitetno, vi radite svoj posao odgovorno i posvećeno ali ovo govorim zbog toga da bi građani znali da jedna materija koja je jako značajna za državu Republike Srbije, ovde regulisana na dobar način i da je mi trebamo podržati i da trebamo pokušati da damo svoj puni doprinos da se i zakoni o kojima raspravljamo, za koje sam siguran da ćemo ih usvojiti, budu u praktičnom smislu najprimenjiviji. Zbog toga će građani kroz nas prepoznati nekoga ko radi u njihovom interesu, a vama dajemo punu podršku, kako ministru, tako i vama svima zajedno. Hvala.
Zahvaljujem se, potpredsedniče.

Uvaženi ministre Šarčeviću sa saradnicima, u ime poslaničke grupe SPS izneli smo stavove, odnosno ja se sada tim stavovima pridružujem. Oni su vam poznati.

Ono što želim da dodam jeste činjenica koju ste istakli i koju je teško moguće dovesti u sumnju, a to je da ste odlaskom u Bujanovac i prezentovanjem onoga što Vlada Republike Srbije čini, dokazali da Srbija ima svoju suverenost na celoj svojoj teritoriji, da su svi građani Republike Srbije, bez obzira na nacionalnost, bez obzira na veru i bez obzira na druge različitosti jednaki pred Ustavom i zakonom. Ta jednakost i pred Ustavom i pred zakonom podrazumeva da i u Bujanovcu i Preševu, koje podrazumevaju deo teritorije Republike Srbije svi moraju poštovati ono što Vlada radi, pa i vaše resorno ministarstvo, kada je u pitanju nešto što se ovde na jedan jako ružan način pomenulo, a to je navodna diskriminacija dece albanske narodnosti.

Naprotiv, niti se radi o diskriminaciji, niti je diskriminaciju Srbija ikada sprovodila, niti će je sprovoditi. Srbija samo pokušava da uspostavi i drži, čuva, neguje, pravni poredak na celoj svojoj teritoriji. U tome se sastoji suverenost jedne države, u tome se sastoji suverenost Republike Srbije.

Kada je u pitanju amandman uvaženog kolege Rističevića, naravno da se tom amandmanu pridružujemo, odnosno da ga podržavamo, pa bez obzira što on ima prevashodno tehnički karakter, treba ga oceniti i sa jednog šireg ugla posmatranja, a to je da dualno obrazovanje podrazumeva jednu vrstu komplementarnosti, komplementarnosti privrede s jedne strane, visokog obrazovanja, odnosno institucije iz oblasti visokog obrazovanja sa druge strane. Jedno bez drugog ne može.

Naša velika sreća je što je Vlada Republike Srbije uspela da se kroz jednu vrstu investicionog preporoda privreda pojavi kao nešto se može smatrati respektabilnim u Republici Srbiji, jer jačanjem privrede omogućavamo da se upravo sve ono što se u okviru dualnog obrazovanja afirmiše, istovremeno i praktično zaživi.

Vi ste nedavno, uvaženi ministre, bili u Užicu i imali ste prilike da se upoznate sa resursima koje Zlatiborski okrug ima. Imali ste prilike da se uverite u potencijale kada je u pitanju više i visoko obrazovanje u gradu, pa i šire, i u tom pravcu grad Užice je u vama prepoznao nekoga ko čini mnogo dobrog iz dva razloga. Prvi je afirmacija visokog školstva, tim pre što će u Užicu uskoro zaživeti i nekoliko fakulteta. Jedan od fakulteta je fakultet informacione tehnologije ili informacionih tehnologija.

Meni je žao što nije zaživeo koncept integrisanog univerziteta u Užicu. Ja znam da ste i vi pobornik jedne takve ideje, jer što nam je više integrisanih univerziteta u Srbiji, relaksiraćemo određene stvari koje se vezuju za visoko školstvo.

Nažalost, s druge strane, postoje i oni neki, da ih nazovemo, ograničavajući faktori, koji bi onda možda sa nekog drugog aspekta razmišljanja podstakli ideju a zašto ne onda integrisani univerzitet u svakom gradu. Možda ni ta ideja nije loša, ali u svakom slučaju, koncept razvoja visokog školstva na teritoriji Zlatiborskog okruga i grada Užica podrazumeva afirmaciju svega onoga što je do sada urađeno kako bi se napredovalo.

U Užicu postoji Visoka škola strukovnih studija, postoji Učiteljski fakultet, nadamo se uskoro fakultet informacionih tehnologija, pa vas, uvaženi ministre, molim da to imate u vidu kao mogućnost za jednu buduću aktivnost, nadam se, od strane vašeg Ministarstva, koja će zaista doprineti onome što mi sve vreme već nekih sigurno 10 godina zagovaramo, a to je integrisani univerzitet. Mislim da za to šanse postoje. Mislim da za to postoje i ispunjeni uslovi, kako u pogledu kadrovskih rešenja, tako i u pogledu materijalnih dobara, naročito onoga što zakon propisuje.

Ono što, takođe, kada ste vi u pitanju, a bez namere da vam se laska, treba pohvaliti, jesu druge činjenice, a to podrazumeva da ste prepoznali da u Užicu dualno obrazovanje može imati u praktičnom smislu reči jedan izuzetno pozitivan efekat.

Privredni resursi tog grada, koji se personifikuju u vidu preduzeća kao što su „Impuls EVO“, Valjaonica bakra, Namenska proizvodnja „Prvi partizan“, itekako podrazumevaju mogućnost da se dualno obrazovanje zaista zasnuje na osnovama koje ovaj zakon propisuje, jer će to s jedne strane biti podsticaj za privredu grada Užica, a s druge strane, da se mladi ljudi, kojih vrlo malo ostaje nakon završetka studiranja, vrate u svoj grad.

Podsetiću vas da od ukupnog broja studenata koji odu iz grada Užica na fakultete se vraća samo dva do tri procenta, od ukupnog broja. Moramo priznati da je to poražavajuće. Ali, vaša nastojanja i sve ono što ste do sada učinili je ohrabrujuće u smislu da će se taj procenat značajno povećati i da ćemo mi kroz afirmaciju školstva i visokog obrazovanja u tom gradu pokušati, a nadam se i uspeti da jedan takav negativan talas zaustavimo i da ga pretvorimo u njegovu suprotnost, a to znači ono što je pozitivno.

Na samom kraju, želim da još jednom istaknem da ste kroz ovaj zakon učinili nešto što ne samo da podrazumeva harmonizaciju našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, što u svakom slučaju i jeste naša obaveza, već i nešto što za našu državu može da bude jako, jako korisno, zbog toga što će mladi ljudi kroz praktična znanja, istovremeno sa onim teoretskim koja imaju inače na fakultetu, uspeti da se afirmišu, profilišu, izgrade kao dobri stručnjaci. Zahvaljujem.
Hvala, gospodine potpredsedniče.

Uvaženi ministre, ja vam se zahvaljujem na jednom takvom pristupu koji grad Užice zaista zaslužuje i posebno ću vam se zahvaliti u ime svih građana grada Užica i rukovodstva grada Užica što ste pomenuli nešto što je faktički prvi put u tadašnjoj Jugoslaviji zaživelo, kao preteča dualnog obrazovanja, a to je škola učenika u privredi koja je predstavljala upravo oslonac tog dualnog obrazovanja. Tek nakon Užica su ostale lokalne samouprave to afirmisale, odnosno ustrojile jedan takav način obrazovnog procesa.

Drago mi je da ste prepoznali sve ono sa čim Užice raspolaže u pogledu svih onih, da ih nazovemo, materijalnih osnova i škola, kao i Visoko poslovne škole strukovnih studija, pa i Učiteljskog fakulteta.

Ono što ste pomenuli kada je u pitanju jednosmenska nastava, zaista postoje sve predispozicije da se tako nešto odmah započne, odnosno zaživi i sve ono, pošto vi pokrivate, naročito školska uprava za teritoriju Zlatiborskog okruga, čini da se zaista u praktičnom smislu to i ostvari. Moj jedini apel je da se pomogne školskoj upravi i u stručnom smislu, i u kadrovskom smislu, kako bi zaista sve ono što servisira školska uprava u praktičnom smislu zaživelo na najbolji mogući način. Hvala, uvaženi ministre.
Zahvaljujem se potpredsedniče.

Uvaženi ministre sa saradnicima, odnosno predstavnici ministarstva, u ime poslaničke grupe SPS nas je dosta zdušno podržalo predlog ovog zakona što je u svakom slučaju i opšti stav SPS. Imajući u vidu ne samo našu participaciju u radu Vlade Republike Srbije već i značajan doprinos da sve ono što se podrazumeva kao kvalitetno predlaganje zakona nailazi na našu podršku i to bezrezervnu.

U ovom slučaju ja želim da istaknem nešto što do sada nije istaknuto, a to je kako da otklonimo predrasude kada je u pitanju dualno obrazovanje i kada je u pitanju ovaj predloga zakona o kome danas raspravljamo. Zašto predrasude? S jedne strane tu su otpori koji nemaju neko činjenično utemeljenje s druge strane radi se ili o dnevno-političkim nadgovornjavanjima, a opet postoji i ona treća dimenzija nepoznavanje ili nedovoljno upoznavanje sa problematikom o kojoj govorimo.

Namerno sam danas ukazao, ne samo iz lokal-patriotskih razloga, već zato što sam smatrao da je potrebno da građani znaju da ovo nije nikakva novina. Dualno obrazovanje smo imali još u SFRJ. Užice je bila prva lokalna samouprava, prva opština koja je imala dualno obrazovanje preko Škole učenika u privredi. Tada je ta Škola učenika u privredi bila prepoznatljiva po skraćenici ŠUP. Veoma sličan model, veoma sličan princip, veoma slična rešenja, normativna rešenja kada je u pitanju stručno osposobljavanje učenika u privredi su postojala i tada, negde su čak i komplementarna sa normama koje su sadržane u Predlogu zakona o kome danas mi raspravljamo.

Međutim, šta je ono što je suština? Ponoviću isto ono što sam rekao danas, da bi to dualno obrazovanje imalo smisla potrebno je da postoji jaka privredna podloga. Privredna podloga podrazumeva jaka privredna društva, dakle, preduzeća koja po svim svojim referencama i stručnim i finansijskim i proizvodnim, kako god, mogu da determinišu dualno obrazovanje u smislu pridobijanja mladog kadra koji bi se kroz stručno osposobljavanje, naravno, pod jedan edukovao, pod dva stručno profilisao i pod tri postao na kraju, a to jeste posledica, koristan i član društvene zajednice, a istovremeno i nekom ko je u tom privrednom društvu potreban kako bi se taj proizvodni proces osavremenjavao, tehnološki unapređivao itd.

Šta to znači? To znači da ćemo mlade ljude zadržati tamo gde želimo da ih zadržimo. Ponoviću da kažem jedan procenat koji je zaista zastrašujući, a danas sam ga spomenuo, da je u Užicu u zadnjih deset godina od ukupnog broja učenika koji odu na studiranje procenat vraćanja u svoj grad 2%. Dva procenta se vraća u svoj grad. Šta to znači? To znači umiranje jedne lokalne samouprave, a demografski je to vrlo opasno.

Zašto onda dualno obrazovanje treba afirmisati? Neko je ovde od kolega naveo nešto što je bitno, a bitno je istaći da se radi o principu dobrovoljnosti, dakle, da se radi o dobrovoljnom načinu studiranja ili edukacije, odnosno stručnog osposobljavanja. S druge strane, sve ono što treba da čine lokalne samouprave jeste upravo pridobijanje investitora, ali pridobijanje investitora podrazumeva pridobijanje investitora na jedan zdrav način. To znači da se sva privredna društva koja po svojim kapacitetima, po svojim potencijalima mogu prilagoditi dualnom obrazovanju da istovremeno podižu one svoje resurse koje to dualno obrazovanje mogu da pospeše. Ima ih svuda i ne samo u mom Užicu, ima ih po celoj Srbiji.

Bitno je uticati na to, a pomenuli smo „Fijat“, a „Fijat“ je možda jedno od privrednih društava koje ima perspektivu, bez obzira koliko mi to osporavali ili ne osporavali ali imamo toliko drugih kapaciteta, toliko drugih privrednih društava koja zaista u ovom konceptu mogu da dobiju mnogo s jedne strane, s druge strane država da dobije mnogo, a najviše će dobiti oni koji se opredele po principu dobrovoljnosti za dualno obrazovanje.

Zbog toga SPS nema ni jedan jedini razlog da ne podrži ovakav koncept obrazovnog sistema ili obrazovnog procesa. Zbog toga SPS kao odgovoran deo Vlade Republike Srbije želi da i Republika Srbija se svrsta u red svih onih država EZ koje kroz ovaj koncept obrazovnog procesa imaju i te kako velikih benefita. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Naravno da u demokratskoj raspravi treba da sučelimo stavove, naravno da u demokratskoj raspravi treba da iznedrimo najbolja rešenja koja će u svakom slučaju biti u interesu onih na koje će se zakon odnositi.

Međutim, ovde je očigledno došlo do nerazumevanja ili možda nedovoljnog razumevanja, pa čak možda i da budem slobodan da kažem da nisam bio dovoljno shvaćen.

Ja nisam rekao ni u kom slučaju da je neko od poslanika ovu temu koristio u dnevno-političke svrhe. Rekao sam da se koristi u dnevno-političke svrhe. To je nešto što je sigurno i može da se proveri.

Drugo, što se tiče dva koncepta, jedan koncept koji podrazumeva podršku dualnom obrazovanju i drugi koncept koji tu podršku izostavlja kada je u pitanju dualno obrazovanje i proces obrazovanja - to su dva legitimna pristupa. Mi u poslaničkoj grupi SPS nemamo ništa protiv da neko iznese i drugu vrstu argumenata koja će biti u svakom slučaju po svojoj težini takve prirode da nas ubedi da ovo što mi zagovaramo nije tačno.

Međutim, u dosadašnjem toku rasprave, mi u poslaničkoj grupi SPS ne možemo prihvatiti argumentaciju bez dovoljne težine, bez dovoljnog činjeničnog utemeljenja, da ovaj koncept koji je Vlada afirmisala preko predloga zakona o kome raspravljamo, je loš. Naprotiv, mi mislimo da je dobar, mi mislimo da ga treba podržati.

Ja neću ponavljati argumente koje sam istakao. Rekao sam samo da ovo nije novina, da mi nismo izmislili toplu vodu, da je ovo prisutno i u drugim obrazovnim sistemima drugih država, da smo ga mi imali u SFRJ, da ni tada to nije bilo loše, ali smo imali i te kako jaku privredu. Kad sam već pomenuo Užice, pomenuću da smo u to vreme kada je postojalo dualno obrazovanje imali valjaonicu bakra, giganta, valjaonicu aluminijuma, giganta, "Prvi partizan", koji je imao 12 organizacija udruženog rada, mnoge druge privredne resurse koji su u svakom slučaju imali mogućnost da se uključe, uklope u dualno obrazovanje koje je tada u praktičnom smislu davalo efekte. Hvala.
Zahvaljujem se, potpredsedniče.

Uvaženi ministre sa saradnicima, poštovane kolege narodni poslanici, imajući u vidu da je ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS, naša drugarica prof. dr Snežana Bošković Bogosavljević iznela načelan stav, dajući bezrezervnu podršku predloženim zakonima, ja ću se u svom izlaganju, odnosno u svojoj diskusiji vezati samo za jedan od predloga zakona iz ovog seta, a to je Zakon o autorskim i srodnim pravima.

Naravno, uvaženi ministre, da ću se u tom smislu delimično vezati i na uvaženu koleginicu Natašu Jovanović, koja je skrenula pažnju da li u okviru Ministarstva prosvete treba da se shodno nadležnosti kojim se bavi vaše Ministarstvo, postoji i ono što se vezuje za autorska prava?

Lično mislim da imajući u vidu sudsku zaštitu autorskim prava, a to će biti moj fokus izlaganja, je to više u nadležnosti Ministarstva pravde, kao što bi u nadležnosti Ministarstva pravde trebala da bude u celosti materija stečaja. Međutim, da se ne bi udaljavali od teme, želim da vam skrenem pažnju na nekoliko delova ovog zakona za koje mislim da bi mogli po kvalitetu da budu još izraženiji, a u tom pravcu ću dati i nekoliko krajnje dobronamernih sugestija.

Polazeći od definicije autorskog dela kao originalne duhovne tvorevine autora, kao i autorskog prava koje nastaje upravo nastankom autorskog dela, moramo voditi računa i o pravnoj zaštiti i prava i autora i autorskog dela. Kako se vrši ta zaštita drage kolege? Postoje dva pravca. Jedna je, u svakom slučaju se radi o sudskoj zaštiti, jedan pravac zaštite je krivična zaštita ili krivično pravna zaštita, a drugi pravac je građansko pravna zaštita.

Kada govorimo o krivično pravnoj zaštiti, tu je zakonodavac veoma jasno propisao koja su to krivična dela koja u svojim obeležjima, odnosno u svom biću podrazumevaju inkriminacije, koje ukoliko se ostvare, logično je da će onaj koji ta krivična dela počini krivično odgovarati.

Za nas su daleko interesantnija i u svakom slučaju, kao nekoga ko donosi zakone, bitnije ove dimenzije koje se odnose na građansko pravnu zaštitu. Mislim da ste tu kao predlagač zakona pogodili, kako bi se to reklo pežorativno, u centar, jer ste dali jako dobra rešenja.

Prvo dobro rešenje je što ste proširili krug lica koja mogu da podnesu tužbu zbog povrede autorskog prava, a ja moram da skrenem pažnju kada se pruža građansko pravna zaštita, odnosno kada sudovi mogu da postupaju po tužbi. Mogu da postupaju u slučaju utvrđenja povrede prava, jer tužba glasi radi utvrđenja povrede prava, zatim radi prestanka povrede prava, radi uništenja ili preinačenja predmeta kojim je počinjena povreda autorskog prava, naknada imovinske štete i objavljivanje presude o trošku tužbe.

Do sada je uzak krug lica mogao podneti tužbu. Neću reći bukvalno uzak, ali značajno uži nego što je to sada. Sada to mogu činiti organizacije koje se u kolektivnom smislu bave zaštitom autorskog prava i to je dobro rešenje, odlično rešenje.

Šta može, uvaženi ministre, da proizvede problem? Ovaj zakon koji ste predložili sadrži dosta procesnih normi, ali taj zakon ako se tumači kao leks specijalis, a jeste leks specijalis, dolazi u određenu koliziju sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Zašto ovo govorim? Ukoliko imate privremenu meru i privremenom merom tražite prestanak povrede prava tako što se nalaže tuženom da odmah prestane sa povredom prava, onda se gubi smisao tužbe, onda više nema tužbenog zahteva. Šta to znači? To znači ako sud uvaži tužiocu Neđi Jovanoviću da prestane sa povredom autorskog prava uvažene koleginice Stefane Miladinović i ta privremena mera stupi na snagu, onda je izgubljen smisao tužbe, jer je privremena mera stala na pravno dejstvo. Ako je privremena mera proizvela pravno dejstvo, šta znači onda odlučivati o daljem toku postupku, čemu tužba?

Mislim da me razumete kad hoću da vam kažem šta može da bude procesno-pravni problem, jer ukoliko izgubite privremenom merom predmet sudske zaštite, onda sud nema više o čemu da odlučuje i tu mogu da budu problemi vezani sa sudove, iako ću ja sa stanovišta profesije kojom se bavim pohvaliti sudove kada su u pitanju odluke o zaštiti autorskih prava.

Jako je dobro, uvaženi ministre, što ste precizirali način usvajanja privremenih mera, mera obezbeđenja dokaza i što se sada privremene mogu doneti vrlo jednostavno, odnosno efikasno i hitno, čak i kako se taj postupak mora sprovoditi i bez saslušanja onog ko je tužen. Znači, ja mogu, kao sudija, vrlo jednostavno da donesem privremenu meru, naložim određene radnje koje podrazumevaju prestanak ugrožavanja nečijeg autorskog prava. Ali, ovde postoji još nešto što mi u poslaničkoj grupi SPS ćemo izneti kao izuzetno pozitivno, a to je da se informacije koje su neophodno potrebne kako bi se utvrdila povreda ili opasnost od povrede autorskog prava mogu prikupljati od tzv. trećih lica ili povezanih lica, ali ne povezanih lica u smislu srodstva, nego povezanih lica sa onim od koga se informacije mogu dobiti.

Mislim da bi trebalo istaći krajnje pozitivne primere pružanja zaštite autorskog prava, a evo zašto. Uvaženi ministre, sigurno je da imate i te kako pouzdano tačne informacije o ugroženosti vitalnih interesa države kada je u pitanju emitovanje i reemitovanje programa sa teritorije Republike Srbije, kada se nažalost zbog nedorečenosti zakona koji se sada ispravlja, jer moramo poći od činjenice da obuhvat izmena ovim zakonom nije dovoljan da bi došli do novog zakona, jer je ispod 50% izmena obuhvaćeno, onda moram da pohvalim onu intenciju koju ste vi ovde očigledno imali, a to je da se suštinske izmene izvrše kako bi došli do najboljih mogućih rešenja. Praksa će pokazati da to jesu dobra rešenja, da li su najbolja, svakako da nisu, jer uvek možemo težiti boljem. Ali, ako pođemo od sudskih odluka, onda zaista stoji sve ono što sam rekao kao kvalitet Predloga zakona.

Poći ću od nekoliko primera. Imamo situaciju kada je autor sebe prikazao kao autora tvorevine koja podrazumeva ništa drugo nego prikupljanje citata. Znamo svi šta su citati. Neko je negde rekao nešto u jednom mediju, neko nešto drugo u drugom mediju, citat kao citat podrazumeva autonomno izraženu volju u pogledu neke aktuelne teme i sada se pojavio neko treći koji je sve te citate obuhvatio, objavio u nekoj ediciji, bez znanja, bez saglasnosti onoga ko je autor tih citata i što je najvažnije u tim hajde da ih nazovemo tvorevinama niko nije od autora učestvovao, bez obzira da li je jedan ili više.

Sud je apsolutno pravilno zauzeo stanovište da se radi o gruboj povredi autorskog prava i usvojio tužbeni zakon. Slično je i kada su u pitanju fotografije, ukoliko se objavljuju bez imena i prezimena autora, pa se onda bukvalno, ako mogu da budem toliko slobodan u izražavanju da kažem, radi o krađi autorskog prava.

Zašto ovo govorim? Zbog toga što hoću da istaknem veoma značajnu ulogu sudova u primeni zakona, pa čak i onog zakona do sada važećeg za koji kažem da nije u svemu bio dovoljno dorečen, dosledan i u praksi otvarao je određene dileme, da mi sada imamo priliku da sve te dileme otklonimo i da ih pravilno rešimo. Ovo naročito kada se radi o koautorima, jer imamo i neke specifične situacije.

Recimo, ukoliko je film autorsko delo, a jeste, onda imamo više autora ili koautora, jedan je pisac scenarija, drugi je režiser, treći je onaj ko ima neke određene ulogu, producent, na kraju krajeva, u daljem procesu proizvodnje autorskog dela ili stvaranja autorskog dela svi oni uživaju na jednak način zaštitu, sa stanovišta ovog zakona i sa stanovišta onoga što podrazumeva sudsku zaštitu.

S obzirom da su se, kako sam malopre i rekao na samom početku, i tu ću privesti kraju svoju diskusiju, moje kolege Ivana Dinić i ovlašćeni predstavnik prof. dr Snežana Bogosavljević odredile prema vašem predlogu, ja ću se samo tome pridružiti. Ono što treba da znate, kao i uvek do sada, poslanička grupa SPS će, kao deo ove koalicije, i to pragmatični i konstruktivni deo ove koalicije, podržati zakone koje predlažete. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Uvaženi ministre, uvaženi narodni poslanici, najsvirepiji, najbrutalniji, najmonstruozniji način iživljavanja je iživljavanje nad decom, nad onim najnedužnijim. Ovaj put su nedužni oni koji to nisu zaslužili, a to su deca predsednika Republike Aleksandra Vučića. To više nije politička borba. To je izašlo iz političke borbe. To je nešto što je za javnu osudu i dobro je što ta osuda kreće odavde iz ovog parlamenta, kako bi se javnost probudila.

Svi poslanici SPS, naša cela poslanička grupa najoštrije osuđuje jedan takav gnusan, besomučan, kriminalan akt, gde su žrtve oni koji ne smeju da budu žrtve.

Uvažene kolege, mi smo prevashodno roditelji, većina nas ima decu. Nedostatak empatije u ovoj situaciji, nedostatak svesti da se deca zaštite je vrlo opasno. Oni koji to zaboravljaju iz političkih razloga su zalutali, ne samo na političkoj sceni, već i u političkom životu i u životu uopšte. Oni ne zaslužuju da budu tu gde jesu.

Naš predsednik Ivica Dačić je juče jasno, glasno i nedvosmisleno izrazio stav SPS najoštrijom osudom protiv nečega o čemu nema smisla čak ni govoriti, a kamoli pomisliti da se tako nešto može i sme desiti.

Mi nećemo prozivati ministra unutrašnjih poslova da preduzme nadležnosti, mere, aktivnosti koje po zakonu on, svakako, sprovodi, i on je to juče jasno, glasno rekao.

Imamo puno pravo da zajedno svi, ali bukvalno svi koji sede ovde, tražimo od institucija pravosudnog sistema i tužilaštva i sudova, odnosno suda da najoštrije, bez obzira na zaprećenu kaznu, bez obzira na vreme do koga može biti izrečena ta kazna, bude kazna najoštrija koja postoji u granicama zakonskih, naravno, ovlašćenja. Ukoliko tako nešto ne bude, doći ćemo u situaciju da otvaramo vrata anarhiji i ugrožavamo pravni poredak Republike Srbije. Nećemo dozvoliti onima koji tu nameru imaju, a koji su tu nameru, očigledno, pokušali da iskažu na ovaj način. Dalje, kao i do sada, smatramo da maksimalno treba nastojati da se suzbiju svi ovakvi najgnusniji, najkriminalniji akti.

Ovo nije bez razloga. Ovo je u trenutku kada Republika Srbija ostvaruje najbolje moguće rezultate, rezultate koji do sada nisu zabeleženi i te rezultate je na najbolji mogući način verifikovao upravo predsednik Aleksandar Vučić. Nažalost, njegova deca su postala meta upravo zbog tih rezultata.

Još jednom podvlačim, svi poslanici SPS najoštrije osuđuju ovakav gnusan čini. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Pre svega, želim da istaknem činjenicu da se etiketa izvršiteljima da su banda, da su kriminalci, da su ozloglašeni itd. zaista ne može prihvatiti, jer se radi o jednoj, kako sam ja to juče rekao, generalizaciji koja je opasna.

Mi odavde šaljemo jednu poruku građanima koja nije dobra, a ta poruka kaže – linčujte izvršitelje oni su grozni, oni su haračlije, oni su kakvi ne smeju da budu, itd.

Takva poruka nije dobra. Nije dobra iz dva razloga. Prvi razlog je što niko ovde se nije osvrnuo na presude koje sprovode izvršitelji. Šta može da uradi izvršitelj ukoliko je dobio nalog da izvrši jedno, može samo da izvrši, ništa više od toga, i non-stop se ponavlja jedna ista priča kao matrica. Da li je problem u tome što se izvršitelji nagrađuju nagradama koje su propisane ili je problem u sprovođenju izvršenja? Problem u sprovođenju izvršenja ne postoji. Ako, pak, postoji, ukoliko postoji zloupotreba od strane izvršitelja onda će izvršitelj biti sankcionisan, protiv njega će biti pokrenut disciplinski postupak, ako je potrebno i krivična prijava.

Ajde da tu budemo iskreni. Ko je to do sada radio, nego Ministarstvo pravde. Da li je Ministarstvo pravde vršilo nadzor nad radom javnih izvršitelja? Jeste. Da li je to nadležnost Ministarstva pravde u skladu sa zakonom? Jeste. Da li je to sprovedeno? Jeste. Da li su izvršitelji procesuirani u odgovarajućim postupcima? Jesu? Da li je bilo izvršitelja koji su suspendovani? Jeste. Da li je bilo izvršitelja kojima je oduzeta dozvola za rad? Jeste.

Dakle, ni u kom slučaju ne možemo da pravimo generalizaciju od nečega što je jednostavno zaživelo i što funkcioniše. Funkcioniše na taj način što smo sprečili sve ono što je do sada bilo teret, ogroman teret. Zaštitili državu od ogromnih troškova i tereta, sprečili da sudovi odugovlače postupke izvršenja i to po prilično dugo zbog zatrpanosti. Dali izvršiteljima da sprovedu izvršenja, gde su izvršenja bila moguća i to nije sporno.

Zbog čega se ne veruje ministarki kada kaže – ja ću doneti pravilnik, odnosno izmeniću pravilnik kojim će se smanjiti i to značajno smanjiti nagrade i naknade, i onda ćemo i tu predrasudu već jednom da otklonimo i da tu mistifikaciju kad je u pitanju honorar izvršitelja primerimo onome što je sasvim prirodno, životno i normalno. Zaista ne vidim razlog da se nešto komentariše na način koji zaista ne zaslužuje komentar u ovoj Skupštini. Zahvaljujem.
Javljam se po amandmanu sada.

Pre svega, treba istaći jednu činjenicu koju svi predlagači amandmana kojim se osporavaju pojedine odredbe predloženog zakona ne mogu da dovedu u sumnju. Dok smo imali sudske izvršitelje, imali smo u pojedinim sudovima, tada opštinskim sudovima i po pet, šest izvršitelja, pa su postupci izvršenja trajali i po godinu dana sa ogromnim troškovima po budžet Republike Srbije, nesagledivo velikim troškovima. Tada se nagomilao na hiljade i na desetina hiljada predmeta izvršenja u sudovima.

To je bio osnovni razlog zbog čega je u pravni poredak Republike Srbije postojala neophodna potreba da se taj problem reši i rešio se uvođenjem javnih izvršitelja na koje su preneta javna ovlašćenja.

Mi smo upravo zbog toga rešili, kao vlast ili deo vlasti, da kažemo – uredu, dosta je, ne možemo trpeti više ono što trpe gađani Republike Srbije, moramo osposobiti funkcionalnost suda, moramo učiniti postupke efikasnijim, moramo sprečiti razne vrste zloupotreba, a naročito moramo sprečiti ono što je bila najteža povreda stranke u postupku, a to je povreda prava na suđenje u razumnom roku.

Prema tome, opravdanost uvođenja javnih izvršitelja apsolutno ne može da se osporava na argumentovan način.

Drugo, kad sam rekao da odijum nezadovoljstva prema javnim izvršiteljima polazi odavde i pomenuo linč, to sam rekao metaforički. Zašto? Zbog toga što se negativno etiketiranje javnih izvršitelja može posmatrati na različite načine i izazvati određene posledice koje nisu baš bezazlene, pa čak mogu da dovedu i do građanske neposlušnosti, a ta građanska neposlušnost podrazumeva – ma, šta me briga što si ti došao, ti mene ne interesuješ. Ja neću da sprovedem to što ti od mene tražiš, a to je vrlo opasno, to je onda podrivanje pravnog poretka Republike Srbije.

Prema tome, problem koji se vezuje za sudove od pre deset godina, kada su sudovi bili opterećeni izuzetno velikim brojem predmeta, je rešen, a rešen je uvođenjem javnih izvršitelja.

Mi da to ponovo vraćamo u sudove i da ponovo državu opterećujemo i da budžet Republike opterećujemo sa enormno visokim iznosima raznih taksi i dažbina i ostalo, mislim da je van svakog smisla i komentarisati. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Ja nisam rekao da bilo ko poziva na građansku neposlušnost, nego da može da se stvori opasna posledica, a to znači da građani percipiraju sve ovo o čemu mi pričamo na pogrešan način, jer smo etiketirali, odnosno predlagači amandmana kvalifikuju javne izvršitelje u krajnje negativnom kontekstu. Kakva posledica iz toga može da proistekne? Može da proistekne posledica istog tog negativnog konteksta i od strane građana Republike Srbije. To treba u svakom slučaju izbeći.

Daleko od toga da je neko bilo šta imputirao u smislu pozivanja. Ne. Ono što se vezuje za dostavljanje, nije samo stvar izvršitelja. Da li JKP uredno dostavljaju račune, to nije stvar javnog izvršitelja. Da li JKP imaju dokaze da su račune dostavili, odnosno da ih izvršni dužnik račun primio, opet se posmatra kroz prizmu ostalih odredaba ovog zakona o kome mi razgovaramo, a to znači da ukoliko izvršni dužnik kaže – nisam primio račun, onda izjavljuje adekvatan pravni lek protiv rešenja kojim je određeno sprovođenje izvršenja i na osnovu toga čak može da se izrodi i parnica.

Prema tome, svaki izvršni dužnik ima na raspolaganju delotvorna pravna sredstva i ta delotvorna pravna sredstva uvek može da koristi i na taj način da zaštiti svoj interes. Nemojmo mešati ono što se vezuje za izvršitelje u sprovođenju izvršenja u odnosu na ono što podrazumeva procesne odredbe ovog zakona koje su vrlo dobro normirane. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Iskoristiću deo preostalog vremena ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe SPS i ono što je uvažena koleginica i drugarica Snežana Paunović istakla može samo da zavredi potvrdu, stav poslaničke grupe SPS koji je nedvosmisleno jasan, a to je, uvaženi kolega Krliću, da ćemo vaš predlog bezrezervno podržati. Jer, učestvujući u radu i ne samo vašeg odbora, nego svih organa i tela ove Skupštine, želimo, hoćemo, kao što smo do sada činili i uvek ćemo činiti sve dok smo u vlasti, deliti odgovornost za sve odluke koje donosimo.

Danas je ta odluka specifičnija. Specifičnija je u tom smislu što odlučujemo o jednom personalnom rešenju i to ne malog značaja, već veoma značajnom personalnom rešenju, imajući u vidu iskustva iz prethodnog perioda i prethodnika onoga ko će zahvaljujući našoj odluci preuzeti jednu zaista značajnu funkciju, Poverenika koga ćemo sigurno izglasati u danu za glasanje. Radi se o gospodinu Milanu Marinoviću.

Ono što bi bila preporuka, i možda ću malo rizikovati da izađem iz granica korektnosti, jeste jedna preporuka budućem Povereniku, a ta preporuka se odnosi u dva pravca. Jedan je pravac da se na bilo koji način izbegne prekoračenje nadležnosti u obavljanju funkcije, a to prekoračenje nadležnosti u obavljanju funkcije smo imali prilike da i vidimo i na neki način čak i da iskusimo, gde se Poverenik u prethodnom periodu čak pojavio iznad pravosuđa i davao naloge sudovima, odnosno predsednicima sudova. Naravno da zakon po kome je delovao, odnosno po kome je postupao daje određena ovlašćenja kada su u pitanju određene vrste naloga, ali da se uzurpira jurisdikcija pravosudnog sistema, to je ipak nedopustivo. Drugi pravac koji podrazumeva takođe dobronamernu sugestiju budućem Povereniku jeste ispravka određenih grešaka koje koštaju građane Republike Srbije, a vezuje se za pravosudni sistem. Uvaženi kolega Komlenski je nedavno komentarisao na ovu temu, i to vrlo utemeljeno i stručno.

Postoji takozvani portal sudova gde građani Srbije mogu da dobiju sve informacije o sudskim postupcima. Nažalost, od pre izvesnog vremena ne tako davno, građanima Srbije to pravo je uskraćeno, upravo odlukom bivšeg Poverenika, Rodoljuba Šabića. Zašto? Zbog toga što su bitni podaci iz postupaka bez obzira o kojim se postupcima radi, krivičnim, parničnim i drugim, pošto ih ima više, a ne želim da ih nabrajam, na neki način smo dolazili u situaciju da više nemamo transparentnost, odnosno da javnost nije obaveštena ono o čemu treba da bude obaveštena.

Mi i te kako dobro znamo da su sva suđenja u pežorativnom smislu reči, javno osim tamo gde se javnost mora isključiti. Zašto je onda uskraćeno da ta javnost ne dobije podatke o onim bitnim elementima, bitnim činjenicama od kojih zavisi prevencija nečega što može da košta same te građane, da ne zaključe ugovor sa prevarantom, da ne uđu u spornu situaciju u koju bi mogli da uđu, da ne trpe štetu od situacija iz koje mogu da proisteknu štetne posledice i tako dalje.

Prema tome, mi danas, uvažene kolege, i iz opozicije i to onog dela opozicije koja aktivno učestvuje u radu ove Skupštine, i mi iz pozicije, delimo odgovornost za nešto što je bitno. Bitno je da verujemo da će budući Poverenik obavljati svoj posao zakonito, profesionalno, posvećeno i uz puni stepen odgovornosti prema građanima Republike Srbije. Da budemo potpuno iskreni, mi smo participirali u donošenju odluke i kada je biran prethodni Poverenik Rodoljub Šabić.

Ne možemo ni u kom slučaju da zažmurimo na činjenici da je u početku njegovog rada taj rad mogao da se okarakteriše kao nešto što je bilo profesionalno. Nažalost, već posle izvesnog vremena je postalo sasvim suprotno od toga, a to znači da umesto profesionalizma ulazimo u domen politike, odnosno, da je taj isti Poverenik postao više politički akter na političkoj sceni Srbije, sa konotacijama, izjavama i svemu onome što je radio na način koji se ne može prihvatiti, ni kao zakonit, ni kao korektan, ni kao kulturan, ni bilo kako drugačije, jer ne želim ni u kom slučaju da iznesem kvalifikaciju koja bi bila gruba kvalifikacija.

Zbog toga ostaje da veruje, da će s obzirom na dosadašnje rezultate u radu uvaženog kolege Milana Marinovića, svi ovi propusti, nedostaci, nezakonitosti, bivšeg Poverenika biti prošlost i da se više nikad neće ponoviti. Da će građani imati poverenja u jednu instituciju koja je veoma značajna i da će upravo zbog toga što čovek dolazi iz pravosudnog sistema, a na čelu je značajnog suda, Prekršajnog suda u Beogradu, umeti da se postavi na najbolji mogući način, a to je sa jedne strane da zaštiti one podatke o ličnostima koji se moraju zaštiti, a s druge strane da zaštiti sve one druge koji bi mogli da pretrpe štetu u suprotnim slučajevima.

Socijalistička partija Srbije preko svog poslaničkog kluba čvrsto veruje da zajedno, svi ovde u vlasti, a i oni koji iz opozicije budu ovo prihvatili, možemo verovati da dolazimo do dobrog rešenja i zbog toga još jednom podržavam vaš predlog, gospodine Krliću, odnosno odbora i SPS će maksimalno podržati i sada i vas i Vladu Republike Srbije i naravno verovati u rad budućeg Poverenika. Hvala vam.
Zahvaljujem se, predsednice.

Ja bih samo da ukažem na nekoliko činjenica koje se ne mogu dovoditi u sumnju. Pre nego što je došlo do ustrojstva izvršitelja kao nosilaca javnih ovlašćenja jer su na njih preneta javna ovlašćenja, sudovi su bili zagušeni ogromnim brojem izvršnih predmeta.

Kada govorimo o ljudskim i građanskim pravima, onda moramo da pođemo od nečega što je nesporno, a to je da je to zagušenje sa ogromnim brojem predmeta u sudovima izazvalo izuzetno, izuzetno dug vremenski period kada su se izvršenja uopšte mogla sprovoditi, odnosno do realizacije presude od momenta podnošenja predloga za izvršenje je protekao izuzetno dug vremenski period.

Da li je to teža povreda građanskih prava nego što je omogućavanje daleko efikasnijeg postupka izvršenja naplate potraživanja ili namirenja potraživanja? U svakom slučaju je svejedno, to je interes poverioca.

Dakle, postignuta su dva cilja. Prvi cilj je što je nekoliko stotina, hiljada, a možda i više predmeta relativno brzo ili relativno skoro rešeno od momenta kada su javni izvršitelji počeli da obavljaju svoju dužnost. Drugo, izbegli smo da država snosi ogroman teret troškova na ime naknada koje su dosuđivane odlukama Evropskog osuda u Strazburu zbog povrede prava suđenja u razumnom roku, jer je suđenje u razumnom roku elementarno pravo stranke, a to elementarno pravo stranke bukvalno je ugroženo bilo činjenicom da se od momenta pravnosnažnosti presude do momenta izvršenja presude postojao period od nekoliko godina. Taj ogroman problem, tu anomaliju su upravo rešili javni izvršitelji.

Ja razumem sve predlagače amandmana u jednom drugom pravcu, da li javni izvršitelj na način kojim ostvaruje određene prihode predstavlja nešto što bi moglo da se smatra prekomernim teretom za izvršnog dužnika, s jedne strane. S druge strane, bogaćenje izvršnih poverilaca. Ali, to nije suština ove teme. Suština ove teme je kako učiniti postupak izvršenja efikasnijim, kako poverioca namiriti, kako doći do realizacije presude.

Ono što mi stalno zaboravljamo je jedna činjenica apsolutno nesporna – pa, ne radi javni izvršitelj ništa drugo, nego što sprovodi presudu. Nije on doneo presudu. Tu presudu je doneo sud i u toj presudi stoji obavezujući deo kojim se kaže da se obavezuje Marko Marković da na ime duga plati Petru Petroviću iznos od toliko i toliko, ali pošto taj nije platio, podnet je predlog za izvršenje, a taj predlog za izvršenje je isključivo inicijalni akt na osnovu koga sud donosi rešenje da se sprovede postupak izvršenja, odnosno odobrava sprovođenje izvršenja i onda stupa na scenu javni izvršitelj. Šta radi? Pa, ne radi ništa drugo, osim što sprovodi tu presudu i isključivo u granicama te presude se kreće.

Prema tome, predrasude o javnim izvršiteljima treba da se otklone, s jedne strane, ali i zato da se najrigoroznije i najstrožije kažnjavaju javni izvršitelji koji zloupotrebljavaju svoja ovlašćenja. U tom smislu, mislim da vi, uvažena ministarko, i dalje imate podršku za ove delove zakona, osim onih koje smo tražili izmenu kada su u pitanju amandmani, da ćemo za njih, naravno, i glasati.

Nisam rekao na samom početku, koristim vreme ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.