Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem se, predsedavajući.

Uvažena ministarko sa saradnicima, poštovane kolege narodni poslanici, na samom početku moram da u ime poslaničke grupe SPS čestitam vama, uvažena ministarko, na jednom izuzetnom govoru koji ste imali u UN, koji je u pravnom smislu reči govor koji podrazumeva odbranu naših interesa i interesa Republike Srbije, odnosno naše države, i zaista na tome sve čestitke, prevashodno zbog izraženog patriotizma i jako argumentovanog govora.

Imajući u vidu da sam se malo udaljio od teme, ali sa pravom, vratiću se na temu. Odmah da kažem da će poslanička grupa SPS podržati Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju.

Uvažena ministarko, lično mišljenje je da je ovim predlogom zakona učinjen jedan kvalitativan pomak, u odnosu na sve do sada prethodno donete izmene Zakona o izvršenju i obezbeđenju. Nama je jasno da s obzirom da je obim izmena i dopuna ispod 50%, da niste mogli da krenete u pravcu donošenja novog zakona o izvršenju i obezbeđenju, zbog čega imamo izmene u ovom obimu koji nije nimalo mali, ali je suštinski jako bitan. S druge strane, konačno imamo kvalitetna rešenja koja se vezuju za sve probleme koji su sada otklonjeni, a postojali su u prethodnim zakonima, odnosno izmenama i dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju, jer da budemo potpuno iskreni, mi smo već u jednom jako dugom vremenskom periodu traganja za dobrim i kvalitetnim rešenjima, kada je u pitanju izvršni postupak.

Ono što bi trebalo u startu pohvaliti jeste proširena nadležnost javnih izvršitelja, s jedne strane, a sa druge strane je pojačan stepen kontrole i nadzora nad radom javnih izvršitelja. Zbog građana Srbije moram da kažem nešto što je jako važno. Ne smemo da robujemo predrasudama kada su u pitanju javni izvršitelji i njihovo postupanje u skladu sa odredbama Zakona o izvršenju i obezbeđenju. Zašto predrasudama? Pa, zbog toga što se uglavnom anatemišu izvršitelji koji sprovode ništa drugo nego sudske odluke i moramo da budemo svesni da izvršitelj i ne radi ništa drugo, osim što sprovodi ili kondemnatorni deo sudske odluke ili nešto što je opet vezano za izvršni naslov koji se odnosi na izvršnog dužnika, kada je u pitanju sprovođenje izvršenja.

Dakle, ukoliko u presudi stoji obaveza nekog Marka Markovića da mora da izvrši neku činidbu, da se iseli iz stana, onda to nije volja i želja javnog izvršitelja, nego je imperativna norma za javnog izvršitelja, odnosno obaveza izvršitelja da tu sudsku odluku sprovede. Zašto? Pa, zbog toga što se na taj način postiže pravna sigurnost za građane Srbije i na taj način se pravni poredak Republike Srbije čuva.

Ono što je bitno, bitno je istaći da ste pronašli dobra rešenja, u ime Advokatske komore Srbije, pohvaliću jedno od tih dobrih rešenja, a to je da advokat može primiti troškove na svoj račun, naravno, uz punomoćje koje je uredno potvrđeno, odnosno overeno od javnog beležnika. Kada sam govorio o proširenju nadležnosti javnih izvršitelja, moram da skrenem pažnju da je tu konačno i ovim prethodnim izmenama u odnosu na ove izmene dosta toga učinjeno.

Ja ću se iz sudske prakse pozvati na jedan primer, kako bi građani Republike Srbije mogli da prepoznaju koji su sve problemi postojali, gde su javni izvršitelji zaista kršili ili zloupotrebljavali procesna ovlašćenja. A taj primer glasi ovako – ukoliko je sudskom odlukom obavezano izvesno fizičko lice, hajde da ga nazovemo opet Marko Marković, da preda pokretne stvari koje su bile predmet parnice i ta presuda postaje pravosnažna, znači, i izvršna isprava, pokreće se postupak izvršenja i, nažalost, te stvari budu ukradene i budu predmet krivičnog dela i ne postoje, tada je javni izvršitelj, naravno, u skladu sa zakonom, naložio izvršnom dužniku da umesto pokretnih stvari koje ne postoje i ne mogu da se predaju plati vrednost tih stvari. I to ne bi bilo sporno. Ne bi bilo sporno da se kaže – dobro, ukraden je ovaj kompjuter, ti sad moraš platiti vrednost tog kompjutera.

Međutim, šta je sporno bilo? Bilo je sporno što je tada javni izvršitelj potpuno diskreciono, bez bilo kakvog posebnog ovlašćenja, umesto da uzme u obzir da te pokretne stvari koje su bile predmet izvršenja ili sredstvo izvršenja imaju svoj stepen amortizacije, da su korišćene, upotrebljavane. On je uzeo od određenih prodavaca tržišnu vrednost nepokretnosti i zadužio izvršnog dužnika neuporedivo više, u neuporedivo većem iznosu nego što je to bilo logično i prirodno, a to znači da plati realnu, odnosno stvarnu vrednost pokretnih stvari. Tu je problem bio kada su u pitanju javni izvršitelji, zato što su njihova ovlašćenja tada bila nedovoljno definisana, čak i neprecizno definisana i javni izvršitelj je mogao na neki način čak i da čini štetu izvršnom dužniku, jer je umesto vrednosti stvari koje vrede, recimo, 500 dinara stavio na teret izvršnom dužniku da plati 5.000 dinara.

Prema tome, sada imamo jedan, da kažem, daleko bolji način uređenja i rada izvršitelja i njihove kontrole. Naravno, mi u poslaničkoj grupi SPS insistiramo na tome da se nadzor nad radom javnih izvršitelja sprovodi upravo onako kako bi se sankcionisala svaka zloupotreba javnog izvršitelja, svaki njegov propust, svaka njegova greška u radu i to, naravno, u disciplinskom postupku koji se vodi u okviru javno-izvršiteljske komore.

E sad, ono na šta bih želeo da ukažem, i mi smo ispred poslaničke grupe podneli više amandmana, nekoliko amandmana na sam tekst zakonu, to su izvesne naše primedbe ili bolje reći dobronamerne sugestije gde bi eventualno zakon mogao još da se dodatno poboljša, pa ću početi ne baš od samog početka, nego recimo od člana 85. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju koji se odnosi na član 180. postojećeg zakona.

Uvažena ministarko sa saradnicima, i te kako dobro znate da je predloženo donošenje odluke u formi zaključka kada se radi o dodeljivanju i predaji nepokretnosti. E sad, naše mišljenje je da odluka u formi zaključka nije dobro rešenje i da bi to trebalo da bude u formi rešenja, a ne zaključka. Zašto ovo govorim? Govorim zbog toga, pa bih vas zamolio samo malo pažnje na jednu činjenicu za koju smatram da je jako bitna. Momenat predaje kupcu nepokretnosti je poslednji momenat kada nešto može da se uradi. Znači, moja je kuća predmet izvršenja i postoje u postupku izvršenja dve odluke, jedna je, naravno, nakon izuzimanja moje nepokretnosti, da se izvrši dodeljivanje, a konačna odluka je predaja. Obe ove odluke se donose u formi zaključka. Protiv zaključka ne postoji pravni lek, ni prigovor, ni žalba.

Mi smatramo da bi ove odluke trebalo da budu donete u formi rešenja i da se protiv tog rešenja o predaji nepokretnosti može izjaviti prigovor, u kojoj situaciji ne bi morao da se izjavljuje prigovor protiv rešenja o dodeli. A postoji i drugo rešenje ili bolja varijanta, a to je i da se dodeljivanje nepokretnosti izvrši u formi rešenja protiv koga bi bio dozvoljen prigovor, a onda i predaja nepokretnosti poveriocu koji u tom postupku traži da se njegovo potraživanje namiri, da bude mogućnost data izjavljivanjem žalbe kao pravnog leka.

Dakle, u ovom pravcu mislim da bi bilo dobro razmisliti prevashodno zbog zaštite prava građana koji imaju ustavno pravo na pravni lek, da se i u ovom pravcu definiše postojanje pravnog leka.

Druga primedba se odnosi na član 8. koji je u vezi član 24. postojećeg Zakona o izvršenju i obezbeđenju, gde jesu definisani pravni lekovi i gde ste rekli da se prigovor može izjaviti protiv rešenja prvostepenog suda i javnog izvršitelja samo kad je to pripisano zakonom ili prigovor nedopustivosti izvršenja trećeg lica.

Sad, ovde postoji jedan problem za koji se nadam da ćete ga prihvatiti kao takav i da ćemo ga zajedno rešiti. Prigovor nedopustivosti rešenja od strane trećeg lica, kao prigovor trećeg lica nije pravni lek, to je pravno sredstvo. Pravni lek je žalba, pravni lek je prigovor, ali i ne i prigovor trećeg lica. Zbog toga protiv rešenja koje je sadržano u ovom članu 24. treba da stoji samo prigovor, ali ne i prigovor trećeg lica zato što je prigovor trećeg lica sredstvo, a ne pravni lek, pa vas molim da samo prigovor trećeg lica razmislite o tome da se briše, jer mislim da je apsolutno suvišan u ovoj normi koja je dobro normirana, odnosno čiji tekst može da se prihvati kao kvalitetno sistemsko rešenje.

Sledeća primedba, na koju želim da vam ukažem, jeste u članu 67. Predloga izmena, a vezuje se za član 149. postojećeg zakona. Ja vas molim da opet razmislite, isključivo zbog građana Srbije koji imaju pravo na delotvorno pravno sredstvo, a svakako najdelotvornije pravno sredstvo jeste žalba ili prigovor. Dakle, postojanje pravnog lek, da se u članu 149. stav 2. definiše da se protiv rešenja iz istog člana stava 1. dozvoli i žalba.

Zašto ovo govorim? Ovde je u pitanju zahtev za otklanjanje nepravilnosti. Mi u praksi i te kako dobro znamo da zahtev za otklanjanje nepravilnosti nije dao nikakav efekat ili je dao mali efekat. Ranije protiv zahteva za otklanjanje nepravilnosti nije postojao nikakav pravni lek, apsolutno nikakav pravni lek. Ukoliko se zahtev za otklanjanje nepravilnosti u radu izvršitelja, pošto izvršitelj može da greši i na to su kolege narodni poslanici više puta ukazivali, da javni izvršitelj može da zloupotrebi svoja ovlašćenja, da nanese štetu izvršnom dužniku, pa čak i izvršnom poveriocu, da nekad postupa zlonamerno i da zbog toga postoji mogućnost da se kaže – slušaj on nepravilno radi, ja se koristim zahtevom za otklanjanje nepravilnosti.

Ukoliko se taj zahtev za otklanjanje nepravilnosti usvoji i prihvati kao osnov nije sporno da se na taj način sankcioniše rad javnog izvršitelja, ali da li će biti preispitano to rešenje kojim se prihvata prigovor, odnosno zahtev za otklanjanje nepravilnosti ostaje nedefinisano, jer treba proveriti i u drugom stepenu da li sam ja kao sudija pravilno odlučio tako što sam prihvatio prigovor one stranke koja je rekla izvršitelj nepravilno radi.

Zašto? Pa, možda postoji problem koji je objektivne prirode da on nije izvršio zloupotrebu. Dakle, da je radio upravo prema standardima, da je radio pravilno. Znači, drugi stepen odlučivanja mora da oceni rad prvostepenog sudija. Zašto? Zbog toga što i prvostepeni sudija može da pogreši, i kad prihvata zahtev za otklanjanje nepravilnosti nije isključeno da postoji mogućnost da se potkrala greška u takvoj odluci. Zbog čega u toj situaciji ne bi bila dozvoljena žalba protiv rešenja kojim se usvaja zahtev za otklanjanje nepravilnosti.

Sledeće, što bi bilo dobro da razmislite kad su u pitanju pojedine odredbe Predloga zakona o izmenama i dopunama o izvršenju i obezbeđenju jeste činjenica koja se vezuje za postojeći član 151, izvinjavam se sad je to novi član 151a, a u predlogu ste ga označili pod odredbom člana 68. kao predlog izmena i tu smo mi poslanici SPS potpuno saglasni sa vama da u cilju zaštite interesa stranaka u postupku, a prevashodno interesa poverioca koji treba da naplati svoje potraživanje i koji uobičajeno dugo čeka na naplatu svog potraživanja da na neki način taj period oročimo. Dakle, da ne ide u nedogled da izvršni postupak učinimo što efikasnijim. Zbog toga ova zamena, zamena sredstva izvršenja umesto da se na jednoj sprovede na drugoj nepokretnosti mislim da bi trebala da ima neku vremensku distancu, jer u predloženom tekstu zakona ne postoji rok, već je neodređen, mi smo mislili da bi taj rok trebalo da bude rok najkasnije do javne prodaje nepokretnosti.

Znači, najkasnije do javne prodaje nepokretnosti zbog toga što smatramo da će biti daleko efikasniji, jer kada se oglasi prodaja, to nije sporno, ali do tada možemo da čekamo bezmalo i godinu dana, a ovako ukoliko oročimo i kažemo, to je taj rok u kome se mora postupiti i neka bude najkasnije do prodaje, odnosno do javne prodaje, mislim da će na taj način se postići daleko veći stepen zaštite u pravne sigurnosti kako poverioca tako i onemogućiti dužniku da zloupotrebljavati bilo šta što se vezuje za izvršni postupak.

Ono što takođe treba izmeniti ili dopuniti vezuje se za član 101. Predloga zakona, on se odnosi na postojeći član 212. Tu ste definisali sledeće, nadam se, da će i poslanici koji slušaju ono što govorim moći da razumeju, kaže se, u rešenju o izvršenju, odnosno zaključku javnog izvršitelja o sprovođenju izvršenja određuje se da se nepokretnosti i pokretne stvari, znači, kuća i pokretne stvari u kući, zajednički prodaju ako se pokretne stvari nalaze na nepokretnosti ili unutar nje. Znači, u kući su pokretne stvari, one koje su neophodne za domaćinstvo ili pokućanstvo a kuća je naravno, nepokretna imovina koja je predmet izvršenja. A onda ste dodali jednu reč koja bi ovde trebala da se briše, a to je ili ako su funkcionalnoj vezi sa nepokretnošću. Ili smeta, ne može biti ili, jer ne bi bilo prodaje da je to ili, nema prodaje. Znači, može biti – i ako su u funkcionalnoj vezi jer jesu u funkcionalnoj vezi, televizor, veš mašina, šporet, bilo šta su u funkcionalnoj vezi sa objektom, sa nepokretnom imovinom i nema mogućnosti da se pravi diskrepanca ili distanca, odnosno ili, može biti – i ta reč ili na neki način ovde zaista pravi problem.

Dalje, ono što je takođe bitno istaći, kada su u pitanju naši predlozi jeste sledeće, vi ste rekli da u Predlogu zakona postoji jako osetljivo pitanje, sa čim se mi poslanici SPS a garantujem i naši koalicioni partneri slažu, najosetljivije pitanje interesa deteta. U postupcima izvršenja imamo i onaj deo izvršenja koji se odnosi na prinudno oduzimanje i predaju deteta. Nažalost, to nije redak slučaj. Nažalost, to su česte situacije u naročito sporovima iz oblasti bračnih odnosa, porodičnih odnosa gde se dete oduzima i predaje prinudnim putem. E, sad, vi ste u ovom delu izmenili ranija rešenja i definisano je da nadzor nad sprovođenjem ove mere oduzimanja vrši sudija sada u ovom predloženom tekstu kaže sud. Mi sada treba da postavimo, kao poslanici pitanje, u čije ime, odnosno ko u ime suda to sprovodi. Sud je malo širi pojam, u okviru suda to može da radi ili sudija ili sudski izvršitelj.

Naše duboko ubeđenje je da to ne treba da radi sudski izvršitelj, jer je jako osetljivo pitanje. Jako je osetljivo pitanje oduzimanja, odnosno predaje deteta prinudnim putem. To isključivo, tu vrstu nadzora mora vršiti sudija, kako sa stanovišta autoriteta sudskog, tako i sa stanovišta jako velike pažnje i posvećenosti ovom pitanju. Nije svejedno oduzeti majci dete prinudnim putem i predati ga ocu, ukoliko postoji jedna takva odredba i, naravno, ukoliko se na taj način čuva interes deteta, a svakako je da se čuva. Prema tome, mislim da bi tu u tom pravcu da se to koriguje i da se na neki način to izmeni.

Na samom kraju, pošto mi ističe vreme, želim da vam skrenem pažnju na jedan tehnički problem koji se može pojaviti u primeni ovog zakona, gde ste u članu 160, koji se vezuje za član 502. važećeg zakona, naveli obavezu Javnog izvršitelja da jednom dnevno podnosi Izveštaj Ministarstvu. Znači, dnevno da podnosi Izveštaj Ministarstvu.

Uvažena ministarko, ja mislim da u Srbiji ima nekoliko hiljada izvršitelja i možete sad zamisliti da nekoliko hiljada izveštaja dnevno dolazi u Ministarstvo. Ko će da ih obradi? Prijem tih izveštaja u tako enormno velikom broju zahteva angažovanje velikog broja izvršilaca, što znači radne snage.

(Predsedavajući: Vreme.)

Pola sekunde.

S druge strane, u ovom delu bi trebalo razmisliti da se ovaj vremenski period jednom dnevno produži na jednom mesečno ili na čak možda i duže, zbog vas, a ne zbog nas.

Zahvaljujem se i, još jednom, imate punu podršku poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije za ove predloge zakona. Nadam se da ćete sa razumevanjem prihvatiti naše dobronamerne sugestije sadržane u našim amandmanima i da ćete barem neke od njih prihvatiti. Hvala.
Zahvaljujem se gospodine predsedavajući.

Uvažena ministarko sa saradnicima, danas u uvodnom delu, kao ovlašćeni predstavnik SPS, sam izneo one stavove za koje se nadam da mogu biti predmet vašeg posebnog analiziranja i eventualno uvažavanja kada budemo konačno budemo diskutovali u pojedinostima, o amandmanima. Naravno, očekujem barem jedan deo za neke od amandmana da ih prihvatite kao osnovane.

U današnjem izlaganju nisam se dotakao rada izvršitelja, što ću sada da učinim, i isključivo zbog građana Srbije odavde da pošaljemo jednu vrlo jasnu poruku, a to je da izvršitelje ne smemo posmatrati, kao što sam jutros rekao, pod predrasudama, da su oni postavljeni tu kako bi lukrativno delovali, sticali ogromnu materijalnu korist, a da faktički taj izvršni postupak bude obesmišljen postupak. Ne. Naprotiv, cilj ovog zakona jeste, s jedne strane, da se poveća stepen pravne sigurnosti izvršnih poverilaca u smislu da izvršni poverioci imaju predvidivost izvršenja, odnosno da mogu biti sigurni da će njihovo izvršenje biti namireno. Sa druge strane, da se zaštite tzv. socijalne kategorije izvršnih dužnika, i to one kategorije izvršnih dužnika koji zaista u svom nekom materijalnom korpusu nemaju kapacitet, odnosno potencijal da na način, koji očekuje poverilac, naplate svoje potraživanje.

Međutim, to ne znači da sada taj izvršni dužnik, koji se nalazi u toj situaciji i da ima takvu kategoriju, bude potpuno aboliran od naplate potraživanja, jer bi se obesmislio postupak izvršenja.

Zašto ovo govorim, uvažena ministarko? Dugo se u svim ovim prethodnim izmenama i dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju tražio pravi način kako definisati institut nesrazmere ili srazmere, kada je u pitanju odnos visine potraživanja prema vrednosti sredstva izvršenja.

Lično mislim da ste vi sada u ovom predloženom tekstu zakona o izmenama ovaj institut konačno dobro definisali, iako i dalje u praksi može da izazove probleme. Zašto ovo govorim?

U sudskoj praksi su se dešavale razne stvari. Konkretno, radi se o situacijama gde izvršni poverilac podnosi predlog za izvršenje i kao sredstvo izvršenja opredeljuje nepokretnost, stan. Stan je u centru Beograd. Stan vredi, s obzirom da ima površinu od 100 kvadrata, 300.000 evra. Njegovo potraživanje je 15.000 evra. Ne radi se o komunalnim uslugama.

S jedne strane, kad se pogleda taj novčani iznos dolazi se do nekog logičnog zaključka da možda postoji nesrazmera. Međutim, on nema drugu mogućnost, ne postoji drugo sredstvo izvršenja da se naplati osim na taj način. Ako se primene moralni principi, zbog čega bi neko u stanu od 300.000, ja moram biti toliko, da ne kažem, grub, ali u svakom slučaju pravičan, barem u moralnom smislu reči, dugovao 15.000 evra, da ih ne izmiri, a vrednost nepokretnosti koju uživa je višestruko veća.

Ako se posmatra taj odnos, onda je logično, prodaj stan, pa ti kupi stan za 200.000 evra ili 270.000, ali meni vrati ono što mi duguješ, odnosno zbog čega sam ja inicirao izvršni postupak. Prema tome, ovo što sam rekao više se vezuje za ono što bi moglo da se okarakteriše kao pozitivno kada su u pitanju normiranja vezana za ovaj vaš Predlog zakona.

Gde su problemi uvažena ministarko? Problemi su u sudskoj praksi i vratiću se na ono što sam danas rekao, pa ću pokušati još jednom argumentacijom da vas ubedim za onu žalbu, na kojoj insistiram, kada je u pitanju prvostepeno rešenje, a prvostepeno rešenje se odnosi na rešenje kojim se usvaja kao osnovan Zahtev za otklanjanje nepravilnosti.

Hajde da se posvetimo i tome malo i da raščlanimo i sledeću situaciju. Kada imamo prigovor trećeg lica, a prigovor trećeg lica se odnosi na nedopustivost ili nedopuštenost izvršenja. Kako? Da bi građanima bilo jasno, to znači sledeće – da ste vi protiv mene, figurativno pričam, pokrenuli izvršni postupak, podneli predlog za izvršenje i tražili kao sredstvo izvršenja, odnosno da se izvršenje sprovede na mojoj kući. Međutim, koleginica Radeta podnosi predlog za nedopustivost izvršenja kao treće lice i kaže – ne, to je moja kuća.

Tu dolazimo u jedan problem koji se vezuje za sudsku praksu. Zašto? Zato što sudovi, uvažena ministarko, ustrojavaju praksu koja je apsolutno pogrešna, hajde da budem i malo blaži, nedopustiva u smislu da se ne ceni tumačenje zakona, onako kako zakon treba tumačiti.

Zakon o izvršenje u obezbeđenju kažu – ako treće lice ima neko pravo. Šta znači „neko pravo“? Ne mora da bude pravo svojine. Može biti i neko drugo pravo, čak i pravo državine. Može da bude pravo zakupa, odnosno državine po osnovu zakupa i onda sudovi kažu – da, ali ti kao treće lice meni nisi dostavio izvod iz lista nepokretnosti gde se vidi da je to tvoja kuća. Jedan apsurd i onda dolazimo u situaciju da to treće lice ostaje bez nepokretnosti. Zašto? Zato što se ono prodaje u izvršnom postupku.

Upravo zbog toga govorim da bi po ovom zahtevu, kada se radi o nepravilnostima u radu izvršnog dužnika, trebali sa povećanom pažnjom posmatrati podnošenje pravnog leka.

Vi ste mene uputili uvažena ministarko na član 24. i nije sporno ali, ako grešim ja ću vas zamoliti da me ispravite, jer ja izuzetno uvažavam vaše stavove, ono što u članu 24. stoji stoji kao redovan pravni lek i žalba i prigovor, što znači da se i prigovor može podneti protiv prvostepenog rešenja. U stavu, koliko se sećam, 3. 24, ako sam ga dobro ocenio, protumačio i prigovor je delotvoran pravni lek ali je normiran u tom istom članu.

Moje insistiranje je bilo da se protiv tog rešenja kojim se usvaja zahtev, kao osnovan zahtev za nepravilnost u radu javnog izvršitelja može podneti žalba i da tim članom to bude propisano kako bi se ispitala pravilnost i zakonitost tog rešenja.

Dalje, mislim da ne možemo dovesti u sumnju jednu činjenicu koja je prisutna bez obzira koliko osuđivali javne izvršitelje, smatrali ih nekim, uslovno rečeno, činiocima koji na jednostavan i lak način dolaze do zarade, što ne sporim da su njihove javno-izvršiteljske tarife prilično visoke, ali to je ipak srazmerno svemu onome što oni čine, jer oni sprovode najosetljiviji deo postupka, a to je postupak realizacije sudske odluke, odnosno odgovarajuće odluke, da li je u pitanju izvršna isprava ili verodostojna isprava.

U svakom slučaju, ono što mi se čini bitnim da se zna jeste da su, a i tu me ispravite ako grešim, javni izvršitelji preuzeli preko dva i po miliona od sudova, kada su kao institut, odnosno kao neko kome su preneta javna ovlašćenja počeli da rade. Šta to znači? To znači da su za dva i po miliona predmeta rasteretili sudove i da su ubrzali postupke izvršenja, da su postupci izvršenja učinjeni efikasnijim, da su naplate potraživanja bile efikasnije.

Prema tome, javne izvršitelje treba posmatrati kroz tu prizmu s jedne strane, a s druge strane osuditi svaki, čak i pokušaj zloupotrebe ovlašćenja javnih izvršitelja. To sam danas u uvodnom delu i rekao, iza toga kategorički stojim da je to jedini mogući način da se uvede, apsolutni, da tako kažemo, red u sprovođenje izvršenja.

Na samom kraju pošto ne bih dalje oko samog Predloga zakona, imajući u vidu da sam kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS izneo sve one stavove za koje sam smatrao da treba da budu prisutni, molim vas da obratite pažnju na član 77a i gospođa ili gospođica Deretić, vi i kolega Ćosić ćete me, nadam se, razumeti. Član 77a bi trebao da se odnosi i na javne izvršitelje. Ja vas molim da pogledate odredbu člana 77a i da je komparativno posmatrate ne samo prema sudu, nego i prema izvršiteljima, jer ja ne vidim tu razliku.

Ako je javnom izvršitelju data nadležnost da odlučuje o određenim pravima i zahtevima, zbog čega se onda ne bi član 77a, koji se odnosi na sud, odnosio i na javnog izvršitelja? Mislim da bi tu trebalo intervenisati i tu ima mesta za izmenu i dopunu i da u tom pravcu treba posmatrati i amandmane koje je podnela poslanička grupa SPS.

Videćete da upravo ta odredba ukazuje da je sud nadležan da odlučuje po pravnim lekovima. Zašto u toj situaciji ne bi bio nadležan javni izvršitelj kome su date nadležnosti koje su propisane zakonom?

To bi otprilike bilo sve dok ne počnemo raspravu o pojedinostima, o samom Predlogu ovog zakona. Naravno da ćemo izneti svoje stavove i kada budemo raspravljali i o amandmanima. Nadam se da ćete tada neke od ovih prihvatiti i još jednom se zahvaljujem i ponavljam da ćemo podržati Predlog zakona.
Možemo više reći, ali neću naravno replicirati.

Imajući u vidu šta su moji prethodnici izjavili, moram samo da se nadovežem na jednu činjenicu koja nije izneta, a jako je važna.

Govorili smo o Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine, navodno, počinjene na teritoriji Srbije, konkretno Kosova. Postavlja se nekoliko pitanja koja ukazuju na apsolutnu pravnu neutemeljenost osnivanja Tribunala. Ne postoji odgovarajući međunarodni dokument na osnovu koga je mogao takav tribunal da se osnuje, što znači da je on osnovan apsolutno nezakonito. Ne postoji čak ni odluka nadležnih organa i tela koje podrazumevaju da se taj i takav Tribunal i može osnovati i može raditi.

Kolega Martinović je pozivao na nemogućnost i dvostepenosti i odlučivanja u istom stepenu i po, ajde da kažemo, krivičnim prijavama ili optuženjima koja su razni tužioci sprovodili, a istovremeno i po žalbama. Drugostepeno veće ne može da bude veće istog suda, može da bude samo neposredno višeg suda. U konkretnom slučaju, tako nešto nije postojalo.

Dalje, ono što je jako važno, treba istaći političku pozadinu osnivanja tog Tribunala. Nije Tribunal osnovan kako bi se pravično i zakonito sudilo o zločinima koji su zaista postojali, nego kako bi se prikrilo političko angažovanje i politički uticaj da bi se jedna država i njen narod, u najvećem broju srpski narod, bukvalno slomio, jer Slobodan Milošević je bio cilj sa jednim jedinim razlogom, da se Srbija dovede u pokoreni položaj. I taj cilj na našu sreću i uz hrabrost svih onih koji su se protiv tog monstruoznog cilja borili, nije ostvaren. To su činjenice koje niko ne može dovesti u sumnju i ne mogu se osporavati.

Ono što je uvaženi kolega Jokić istakao ima mesta kada se posmatra sa aspekta laičkog tumačenja tužilaštva, međutim, moram da ukažem na nešto što je jako bitno. Javno tužilačke istrage su utemeljene na izmenjenim odredbama Zakonika o krivičnom postupku, koji smo mi usvojili. Osnovni razlog, osnovni motiv, osnovna pobuda za donošenje takvog zakona jeste efikasnija istraga kako bi se skratilo vreme komunikacije između sudije koji je vodio istragu ili istražnog sudije sa jedne strane i tužilaštva sa druge strane.

Zašto? Zbog toga što tužilac sada u svojim rukama ima objedinjen postupak, a to znači i da prikuplja dokaze i da ocenjuje dokaze i da donese naredbu o sprovođenju javno-tužilačke istrage, i da pripremi kompletan dokazni materijal za glavni pretres, odnosno podigne odgovarajući optužni akt ili optužnicu ili optužni predlog i da u vrlo kratkom roku procesuira učinioce krivičnih dela.

Mogu da se složim, da stepen efikasnosti nije onaj koji bi mi želeli da imamo i koji treba da imamo, ali to je više razlog nezadovoljstva građana kada su u pitanju personalna rešenja. Da li imamo adekvatne ljude koji taj posao rade, jer je zakon dobar, jer je regulativa dobra, jer sve ono što je sada propisano kao nadležnost tužilaštva je dobro, samo se postavlja pitanje da li se dobro radi? Ako se ne radi dobro, onda je logično da se ne može postići onaj stepen efikasnosti koji mi želimo da postignemo kako bi građani imali jednu potpunu pravnu sigurnost i bili sigurni sa druge strane, da će svi učinioci krivičnih dela biti procesuirani pravilo, pravično i zakonito kažnjeni. Naravno, u skladu sa dokaznim materijalom, a da apsolutno nikakav uticaj na pravosuđe, u tom smislu, politika ne može imati. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Naravno da ću se nadovezati na ono što je uvaženi kolega Martinović rekao. Nesumnjiva je politička pozadina i osnivanja i delovanja Haškog tribunala. Ono što politički, naročito pravno, izaziva opasnu posledicu, jeste izjednačavanje srpskog naroda sa nemački fašistima.

Zašto ovo govorim? Godine 1945. je osnovan takođe jedan poseban tribunal, tribunal za zločine koje su vršili fašisti, odnosno Arijevci tj. nemačka okupaciona sila koja je htela da pokori ceo svet. Tada smo u Nirnbergu imali suđenja ratnim zločincima koji su zločine vršili tokom Drugog svetskog rata, kako onim koji su kroz koncentracione logore raznim sredstvima ubijali na stotine hiljada što Jevreja, što onih koji su vodili narodnooslobodilačke ratove, uglavnom pri partizanskim pokretima, što Roma. I, dolazimo do jedne vrlo opasne situacije, da se na gotovo identičan način posmatra srpski narod kroz odluke Haškog tribunala. Zašto? Zbog toga što broj presuda koje su izrečene u Haškom tribunalu ukazuje da je 90% odluka, koje su i pravnosnažne po tom statutu, moram tako da kažem, jednom potpuno van pravnom aktu, statut tribunala, postale su pravosnažne, 90% je Srba osuđeno. Svega 10% je ostalih, Hrvata, Bošnjaka itd.

Ovaj podatak je podatak koji zabrinjava zbog toga što je Srbija stavljena na stub međunarodnoj, da kažem, srama koji mi nikada nećemo prihvatiti i nikada se sa tim nećemo pomiriti. S druge strane, nastavljen je postupak preko nečega što do sada međunarodno pravo, naročito međunarodno javno pravo nije upoznalo mehanizam. Šta je mehanizam? Je li to pravni sledbenik tribunala? Ne može da bude. Mehanizam ne postoji, uopšte sama formulacija mehanizam u pravnom smislu je nedopustiva. Da li je to mehanizam koji podrazumeva mašinu koja treba da nastavi da melje, uništava, hapsi, itd, one za koje nema dokaza da su počinili krivična dela za koja su u Haškom tribunalu optužen? Očigledno da jeste. Na žalost, taj mehanizam postoji. Ako mi neko kaže da postoji utemeljenje u međunarodnim dokumentima za postojanje mehanizma, ja ću se izviniti i povući sve ovo što sam rekao, ali sam siguran da ne postoji. Hvala.
Zahvaljujem, se predsedavajući.

Prihvatam vašu i primedbu i sugestiju, javio sam se čim sam mogao, pre toga su se javili, sticajem okolnosti moje kolege i naravno da imaju i prednost. Ali, imajući u vidu da sam na neki način prozvan, svakako pozitivno od uvaženog kolege Jokića, moram samo da skrenem pažnju na dve činjenice.

Kada je u pitanju javno-tužilačka istraga postoje drugi problemi u odnosu na one na koje ukazuje kolega Jokić. Ti problemi su prisutni u praksi i sve češće pogađaju stranke u postupku, naročito branioce i one koji su pod direktnim optuženjem, bilo optužnog predloga, bilo optužnica. Nije u pitanju to da li će biti sudija za prethodni postupak ili će postojati istražni sudija. U sudovima su nekad bili jedan ili dva vršioca funkcije, koji su imali legitimaciju istražnog sudije. Danas imamo u tužilaštvima po pet, šest tužilaca koji vode javno tužilačke istrage, sprovode dokazni postupak, utvrđuju da li su ti dokazi sa potrebnom dokaznom snagom na osnovu toga podižu odgovarajući optužni akt, bilo optužnicu, bilo optužni predlog.

Problem je suštinske prirode, što je uskraćeno pravo žalbe. To je neustavno, kada je u pitanju početak istrage odluka kojom se sprovodi istraga ne može da se napada žalbom. Prvi problem, drugi problem, nakon konačne odluke tužioca ukoliko je odbačena krivična prijava, prigovor može samo da se podnese neposredno višem tužiocu, više ne, što znači da je sva moć odlučivanja koncentrisana u jednom organu što je opasno. A zašto opasno? Zbog toga što stranka nakon odbačaja njenog prigovora nema više kome da se žali, vezane su ruke.

To je osnovni problem koji se vezuje za sprovođenje javno-tužilačke istrage, ostalo se ne može prihvatiti kao argumentovana kritika.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Naravno, ne dovodim u sumnju ni jednu jedinu činjenicu koju je izneo kolega Rističević. Apsolutno je tačno. Ja mogu samo da se nadovežem u tom smislu i da zbog građana Srbije ukažem na nešto što je, najblaže rečeno, strašno, da se na TV N1 pojave ljudi koji kritikuju vlast, a znamo da to nije kritika koja je argumentovana, nego je kritika koja podrazumeva blaćenje, vređanje, ponižavanje i omalovažavanje i da se u toj emisiji, koja, koliko se sećam, se zove „360 stepeni“, poslanici nazivaju stokom.

Da li se uopšte jednom takvom načinu izražavanja, jednom takvom vokabularu može posvetiti bilo kakva pažnja, osim osude i to najteže osude za ono što je izrečeno?

S druge strane, imamo u raznim medijima izveštavanja koja, najblaže rečeno, ne odgovaraju istini, najblaže, ne odgovaraju činjenicama, pa se tako u nekim listovima ministar unutrašnjih poslova, ministar spoljnih poslova okarakterišu na najgori mogući način.

Da budemo potpuno iskreni i otvoreni, mi u vlasti, ni SNS, ni SPS, nikada neće zadirati u uređivačku politiku tih medija. Nećemo mi donositi njihove programe po kojima će oni raditi, ali ćemo uvek biti protiv toga da se kroz izveštavanja iznose neistine, laži, da se etiketiraju ministri na najgori mogući način, da se ponižava i ono što ni u kom slučaju ne može da bude predmet bilo kakve ocene, osim poštovanja nečijeg rada i nečijih rezultata i nečijeg uspeha. Zbog toga smatram da je krajnje ispravno ono što je rečno i ovo je samo jedan dodatni apel na građane da sve ovo što mi ovde ukazujemo, sve što ističemo jeste osuda i da građani to prihvate kao osudu i to sa pravom. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Očigledno postoji dobra namera i kod predlagača i onih koji brane predlog amandmana, ali isto tako moram da isključivo sa nekog pravnog načina razmišljanja prihvatim i ono što je na neki način osporeno, zbog čega amandman ne treba prihvatiti.

Ovde u konkretnom slučaju je suština da ne dođe do diskriminacije, odnosno da se ne povredi načelo zabrane diskriminacije, ni kada su u pitanju prodavci ni kada su u pitanju kupci.

Zbog toga je jako važno, taj pojmovni deo diferencirati, znači napraviti jasnu distinkciju između akcijske prodaje u odnosu na rasprodaju. Zbog čega? Zbog toga što se vrlo lako dovodi u zabludu kupac.

Šta je zabluda? Zabluda je iskrivljavanje određene činjenice, zbog koje kupac može da stvori sliku koja je potpuno pogrešna u odnosu na realnost.

Zbog toga se potpuno slažem, saglasan sam da moraju postojati oročeni periodi kada je u pitanju akcijska prodaja robe, a kada je u pitanju rasprodaja, da se na neki način, hajde da kažemo, ograniči ili limitira mogućnost da se bukvalno, mogućnošću spreči bilo kakva vrsta dovođenja u zabludu konkretnog kupca ili potrošača za novu količinu robe koja bi mogla da bude predmet rasprodaje.

Znači, ovde su pojmovi jako bitni s jedne strane, s druge strane oročavanja takođe, izuzetno bitna. Hvala vam.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Naravno da poštujem pobude ili motive predlagača da podnese ovakav amandman, ali moram odmah da istaknem da je kompletan zakon više nego antikoruptivan i da upravo član na koji je predlog amandmana i usmeren upravo sadrži ono što sam malopre rekao, a to je zabrana diskriminacije, odnosno da se na ravnopravan način tretiraju i da se u ravnopravan položaj stavljaju svi trgovci.

Ali, ono što je jako bitno, jako je bitno istaći činjenicu da je ovde predlagač uvaženi kolega Filip Stojanović istakao nešto što mi kao narodni poslanici, a i građani Srbije veoma dobro prepoznaju. Tačno je da je borba protiv korupcije imperativ. Nažalost, taj imperativ nije postojao kada su uništavane zemljoradničke zadruge, i to ogroman broj zemljoradničkih zadruga, kada je poljoprivreda devastirana, a moram da podsetim da je to bio period od 2000. do 2012. godine. Samo u Zlatiborskom okrugu je ni manje ni više nego bukvalno uništeno, dakle, oterano u stečaj blizu 20, ako ne i više od 20 zemljoradničkih zadruga. Na taj način se poljoprivreda dovela u jedan vrlo, vrlo nepovoljan položaj, naravno kao grana, naravno kao resurs, od koga građani imaju i te kako velike koristi. Zašto? Zbog toga što su zemljoradničke zadruge bile najbolji mogući servis poljoprivrednih proizvođača, kako u pogledu otkupa, tako i u pogledu svega onoga što je poljoprivredne proizvođače štitilo.

Na taj način je, bukvalno uništavanjem svega onoga što je predstavljalo jednu veliku vrednost Republike Srbije, Republika Srbija dovedena do jednog vrlo, vrlo nepovoljnog finansijskog položaja, da ne kažem do prosjačkog štapa. Tek od 2012. godine, zahvaljujući Vladi Republike Srbije koja je prepoznala ovaj problem, koja je uspela da krene sa rešavanjem tog problema, dešava se nešto što je isključivo u korist građana Republike Srbije, a to je s jedne strane revitalizacija poljoprivrede, s druge strane oživljavanje zemljoradničkih zadruga, i to upravo preko dela Vlade, ministra bez portfelja, ali zaduženog za upravo ova pitanja. Zato podržavam pobude i motive uvaženog kolege Filipa Stojanovića, ali ne mogu podržati predlog amandmana, isključivo iz razloga što je zakon u tom delu vrlo precizan i jasan. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Uvaženi ministre sa saradnicima, poslanička grupa SPS, kako je to naš drug Zvonko Stević, kao ovlašćeni predstavnik za današnju raspravu nagovestio, podržaće vaše predloge zakona o kojima danas raspravljamo.

Fokusiraću se na prvi od zakona i radi možda malog uprošćavanja, radi građana Republike Srbije, da pojasnimo da je reč o deviznoj štednji građana sa prostora nekadašnje Jugoslavije, položenoj kod banaka čije je sedište na teritoriji Srbije i njihovim filijalama na teritoriji bivših republika SFRJ.

Podsećanja radi, u pitanju se devizni depoziti od oko 310 miliona evra, položeni do 27. aprila 1992. godine. Mislim da sam izneo tačan podatak, ako nisam, ja vas molim da me ispravite u ovoj cifri, ali mislim da se radi upravo o ovoj cifri koju sam sad istakao, pri čemu se na taj iznos obračunava i kamata, počev od 2016. godine.

Onako kako su moji uvaženi prethodnici, koji se inače u svojoj stručnoj referenci bave ovim pitanjima, istakli, radi se poboljšanju položaja deviznih štediša i to je otprilike osnovni cilj predloženih izmena i dopuna zakona.

U tom smislu, ne bih ponavljao ono što je već rečeno, naročito od prethodnika koji su isticali činjenice koje se ne mogu dovoditi u sumnju, naročito ono što je istakao moj uvaženi kolega Ivan Bauer.

Ono što želim da posebno podvučem i da akcentiram na neki način jesu uočeni problemi u vezi sa prikupljanjem potrebne dokumentacije, koji su doveli do potrebe da se na prvom mestu produži rok za podnošenje prijava, ali i da se prizna pravo na naplatu javnog duga građanima koji su kao potvrdu o deviznoj štednji, umesto deviznih štednih knjižica, dobijali kartice deviznog računa. Dakle, zaista jedan apsolutni nonsens, koji se zakonskom regulativom, odnosno sistemskim rešenjima mora ispravljati i mi to upravo danas i činimo.

Produženje roka za podnošenje prijava potraživanja, pored ostalog, mislim da to nije istaknuto, ima još jednu posledicu, a ta posledica je produženje rokova dospelosti obveznica. Mislim da čak ni u obrazloženju predloženih zakona nije jedan takav podatak naveden, ali on je sigurno tačan.

Uvaženi ministre, želeo bih da prokomentarišem nešto što je krajnje dobronamerno za vas i vaše predloge, a to je da nam se ni u kom slučaju ne desi situacija koja se desila sa sukcesijom imovine po Sporazumu o sukcesiji.

Zašto ovo govorim? Govorim upravo zbog Republike Hrvatske. Podsećanja radi, a vi itekako dobro znate, Trgovački sud u Zagrebu je nedavno doneo presudu kojom je odbijen tužbeni zahtev „Jugobanke“ za vraćanje 20 miliona evra kredita, čiji je korisnik tog istog kredita hrvatsko preduzeće „Varteks“. Podsećanja radi, to isto hrvatsko preduzeće „Varteks“ je ostvarilo pravo da povrati celokupnu imovinu na teritoriji Republike Srbije i to poslovnice, lokale, dakle, kompletan poslovni prostor. Za uzvrat, Trgovački sud donosi presudu koja je, nažalost, i pravosnažna, govorim o Trgovačkom sudu u Zagrebu, kojom se uskraćuje pravo „Jugobanci“ da povrati kredit od 20 miliona evra, a onda se na „Jugobanku“ prevaljuje celokupan teret obaveza.

Još nešto, interesantno je da preduzeće „Jumko“ iz Srbije, za razliku od preduzeća „Varteks“ iz Hrvatske, kome je inače predalo kompletnu imovinu, dakle, „Jumko“ je vratio imovinu „Varteksu“. Taj isti „Jumko“ nije uspeo da povrati jednu jedinu robnu kuću u centru Zagreba u površini od 750 metara kvadratnih.

Zašto ovo govorim? Govorim upravo zbog toga što je u takvoj situaciji trebalo da se poštuje Sporazum o sukcesiji. Naši sudovi su taj sporazum poštovali. Nismo sačekali da se donesu tzv. bilateralni sporazumi između Hrvatske i Srbije i donosili su presude kakve su donosili i ne na način kako je to učinio Trgovački sud u Zagrebu, već naprotiv, štiteći imovinu Republike Hrvatske.

Naravno, neću osuđivati sudove na taj način jer su sudovi konačno nedavno doneli presudu kojom se ispravlja ova nepravda i učinili jednu vrstu reciprociteta kako bi se zaštitila imovina naših preduzeća.

Ja mislim da su ove činjenice vama itekako dobro poznate, ministre. Zašto ih posebno ističem? Zato što kroz ove zakone izjednačavamo građane i štediše bivših republika i štediše Srbije. I to je apsolutno ispravno i to je apsolutno u skladu sa onim što nam na neki način nameće EU, ne samo Evropski sud u Strazburu kroz presudu koju ste pomenuli, nego i kroz proces harmonizacije koji vodimo ka konačnom cilju, a to je pristupanje Republike Srbije članicama EU.

Ne bih želeo da se ovo što sam istakao kao negativan primer odrazi i na ovu situaciju. Ne verujem da hoće, s obzirom da je ovde zakonska regulativa isuviše jasna, precizna i nedvosmislena i u svakom slučaju, štiti interes svakog štediše.

Na kraju, želim samo da još jednom potvrdim da su vaši zakonski predlozi više nego dobri. Ja neću govoriti o poreskoj evaziji na koju je krajnje stručno ukazao moj kolega Bauer. Želim samo da potvrdim činjenicu da ovo ide u onom konačnom cilju, a konačni cilj je sprečavanje izbegavanja plaćanja poreza, odnosno finansijska konsolidacija, uspostavljanje finansijske discipline, na čemu ste mnogo uradili i tu imate našu veliku podršku i samo tako nastavite.

Još jednom, puna podrška za predloge zakona koje ste danas izneli. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Uvaženi i poštovani gospodine Sikimiću sa saradnicima, dragi poslanice i poslanici, poslanička grupa SPS će podržati izveštaj Agencije za sprečavanje korupcije, jer je nedvosmisleno da je celovit, jasan, da sadrži sve ono što je nama, narodnim poslanicima, bitno da saznamo i da na osnovu naših saznanja dođemo do zaključka za koji smatram da je ovde jedinstven, a to je da ste učinili mnogo da se, kako u normativnom delu, tako i u praktičnom smislu reči, antikoruptivne mere primenjuju, da se identifikuju svi vidovi koruptivnog delovanja i da se u skladu sa tim pravilno reagovalo kako procesuiranjem, tako i izricanjem adekvatnih mera.

Kada govorim o procesuiranju, tu prevashodno mislim na pokretanje odgovarajućih postupaka pred nadležnim sudovima, prekršajnim i osnovnim sudovima. Gospodine Sikimiću, nesumnjivo je da ste preuzeli jednu funkciju koja ima nemerljiv značaj sa strane zaštite kako sistema, odnosno institucija države, tako i pravnog poretka, ne samo vi, ali u svakom slučaju vaše nadležnosti u ovom smislu su jako, jako bitne.

Imajući u vidu period koji bio 2001. godine, odnosno 2002. godine, kada smo imali u raznim segmentima društva legla korupcije, ovo danas i ono što vidimo kroz Izveštaj je sasvim suprotno. Da budemo potpuno iskreni i otvoreni, ne postoji država na svetu u kojoj ne postoji barem neki vid koruptivnog delovanja, ali države sa jakim sistemom, sa stabilnim uređenjem imaju i mere i mehanizme da se ti vidovi koruptivnog delovanja svedu na nivo koji ne ugrožava institucije sistema i pravni poredak. Mislim, čak i ne samo što mislim, nego i želim da verujem da smo mi već uspeli da dođemo do tog nivoa kada možemo da kažemo da korupcija u Srbiji više neće nikada, kao što je to ranije činjeno, ugrožavati i sistem i pravni poredak.

Zašto ovo govorim? Kada napravimo paralelu u odnosu na period koji sam pomenuo, podsetimo se samo kriminalnih privatizacija koje su donete po odredbama zakona, koliko se ja sećam 2001. godine, o privatizaciji privrednih društava koja su poslovala sa društvenim kapitalom kao većinskim kapitalom. Podsetimo se činjenice da je upravo u tom periodu negde na stotine hiljada zaposlenih ostalo bez posla. Podsetimo se činjenice da su brojni kupci takvih privrednih društava odlazili iz Srbije, uzimajući bukvalno sve što su mogli da uzmu, ili bolje reći otmu, ostavljajući sablasno prazne hale ili pogone privrednih društava, ostavljajući bez posla ogroman broj zaposlenih, bez egzistencije, a isisavajući sav kapital koji je postojao bez obzira koliki je – toliki je, s jedne strane, a s druge strane, bez jednog jedinog dinara ulaganja, na šta su bili obavezni.

Da li je tu bilo koruptivnog delovanja? Nesumnjivo je da jeste. Da li se adekvatno reagovalo na to koruptivno delovanje? Nesumnjivo da nije. Mali je broj postupaka koji su zbog grubih povreda, pa čak i onih zloupotreba koje nisu samo predviđane, odnosno normirane Zakonom o privatizaciji koji je, iskreno rečeno, bio kriminalan zakon, vrlo mali broj je onih koji su identifikovani, vrlo mali je broj onih koji su procesuirani i vrlo mali broj je onih koji su osuđeni. Da ne govorim da je u tom periodu 2001, 2002. godine, dakle od petooktobarskih promena, upravo sektor javnih nabavki bio leglo korupcije, ali bukvalno leglo korupcije, da ne pominjem koliko je ministara iz tog perioda, upravo zbog povreda odredaba koje se odnose na javne nabavke, bilo procesuirano.

Po našem mišljenju, poslaničke grupe SPS, to nije onaj broj koji obuhvata sve one koji su činili protivpravne radnje, koji su se ogrešili o zakon. Mnogi su ostali van domašaja zakona i to je jedan vid koruptivnog delovanja ili uticaja da se neko ne podvede pod zakon, da ne odgovara za ono što je učinio, dakle da ne snosi posledice, a s druge strane država ostaje bez obeštećenja.

Kad sam rekao da je sektor javnih nabavki bio leglo korupcije, postoje nedvosmisleno jasni primeri. Da ne govorim o tome kako su optički kablovi i ceo sistem jednog ministarstva koje je bilo zaduženo za to radili na koruptivan način. To je doživelo sudski epilog. Ne mešam se u sudsku odluku kakva će biti, da li je pravosnažna ili nepravosnažna, ali evidentno je da su osnovi sumnje postojali, i kada je u pitanju bio tadašnji ministar Dulić i mnogi drugi. Da li će epilog pred sudom biti ovakav ili onakav, to nije naše, to je stvar suda i sud će o tome da odlučuje. Ukoliko krivice nema, sud će doneti takvu presudu, kao što će doneti presudu ukoliko krivice ima. Ali je evidentno da je tužilaštvo reagovalo zbog toga što su postojali osnovi sumnje za nešto što se može podvesti pod koruptivno delovanje.

Nakon donošenja Zakona o Agenciji za sprečavanje korupcije, nedavno smo ga doneli, nesumnjivo je da imate daleko veće nadležnosti s jedne strane, ali s druge strane je isto tako nesumnjivo da ćete u skladu sa tim nadležnostima biti daleko efikasniji. I nesumnjivo je da već taj početni period doživljava ono što mi želimo, ne samo mi narodni poslanici, nego i građani Srbije, a to je da vidimo rezultate borbe protiv koruptivnog delovanja.

Imajući u vidu da je zakon proširio i krug lica koja mogu biti u sukobu interesa, imajući u vidu da je zakon u procesnom delu dao mogućnosti daleko efikasnijeg delovanja, odnosno praktične primene tih zakonskih odredaba, odnosno normi, mi smo uvereni da ćete vi to uspeti da na najbolji način i realizujete, odnosno da zakon pretvorite u praksu, u onom optimalnom smislu reči.

Što se tiče ostalih delova Izveštaja, ja ih ne bih mnogo afirmisao, s obzirom da je Odbor za pravosuđe, čiji sam član, dao pozitivnu ocenu i predstavnici Agencije su bili na Odboru kada smo izveli taj zaključak da treba Odbor da da predlog Skupštini da se ovakav izveštaj prihvati i on u svakom slučaju ima osnov za prihvatanje, iz više razloga. Prvi razlog su konkretni rezultati u radu Agencije u izvršavanju kontrolne i preventivne funkcije. Ti su rezultati evidentni i teško ih je osporiti, odnosno ne mogu se dovoditi u sumnju.

Sprovođenje Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije, takođe rezultati postoje. Sprovođenje Akcionog plana za primenu Nacionalne strategije za borbu protiv korupcije u 2018. godini, nadam se da će na isti način kao što sam sada ocenio biti ocenjen kada za to budu stečeni uslovi, odnosno kada ga budemo analizirali u onom punom smislu reči, a on je nesumnjivo apsolutno, apsolutno dao rezultate.

Što se tiče normativnog okvira u oblasti finansiranja političkih aktivnosti i jasnijeg definisanja spornih pojmova i pitanja, to nije naša nadležnost, jer se podvodi pod zakonodavni okvir, ali ne samo kod nas. Potrebno je da i Vlada Republike Srbije preko resornog ministarstva omogući da se jedan takav zakon pojavi ili zakonski predlog o kome ćemo, nadam se, krajnje stručno i argumentovano da raspravljamo i na kraju da ga usvojimo isključivo radi podrške vama i kako bi se vama pomoglo u daljem postupanju.

I na kraju, mislim da ste, gospodine Sikimiću, do sada bili zadovoljni podrškom Vlade Republike Srbije kada je u pitanju mogućnost poboljšanja infrastrukture u Agenciji za sprečavanje korupcije, kada su u pitanju mogućnosti da se stručno osposobe i adekvatnije pripreme, odnosno poveća eventualno kadrovska struktura ili kadrovski potencijal Agencije, oprema, programi i suštini da kažemo da se poboljšaju uslovi rada u Agenciji. Nadam se da tu nemate primedbi, s tim što i dalje stoji preporuka Vladi Republike Srbije da se na tom polju radi, jer nikad nije dovoljno ono što postoji, uvek se može nadograditi, uvek se može poboljšati, uvek se mogu ti uslovi prilagoditi potrebama, s jedne strane, a s druge strane, primeniti u praktičnom smislu reči tamo gde su se okolnosti promenile, pa hajde onda da reagujemo i u odnosu na te promenjene okolnosti na adekvatan način.

Zbog svega ovoga što sam istakao, još jednom ću ponoviti da će poslanička grupa SPS, podržati vaš izveštaj i da ćemo u danu za glasanje, glasati tako što ćemo tražiti da se izveštaj prihvati. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Imajući u vidu da je u ovoj polemici između predstavnika SRS i SNS pomenuta SPS, moram da se odredim prema tome.

Tačno je ono što je rekao uvaženi kolega Mirčić, da je u vreme kada je Slobodan Milošević bio predsednik SPS, isključivo u cilju borbe protiv korupcije i zaštite interesa Srbije, odnosno pravnog poretka, uhapšeno, ni manje, ni više, dva ministra.

Ono što krasi SPS jeste doslednost i principijelnost, jer i sada učestvujemo u vlasti. Delimo isti sistem vrednosti i iste principe vlasti sa SNS i borimo se za to da svako odgovara za ono za šta je kriv. Da niko ne može biti van zakona i da svi koji učine bilo šta protivpravno moraju da odgovaraju, bez obzira da li pripadaju vladajućoj ili opozicionoj stranci.

Moram da podsetim radi građana Srbije da je posle 5. oktobra najviše onih koji su bili izloženi linču, bilo članova SPS, koji su bili na listama za odstrel, koji su bili bukvalno proganjani, šikanirani, neosnovano sudski procesuirani, njihove porodice izlagane najvećem stepenu neprijatnosti i to je prolazilo kroz jednu katarzu koja nije trajala kratko. Od 5. oktobra pa na dalje, vinovnici ili dželati tog vremena više ih nema ovde, a tu su njihovi sledbenici. Ja sam to morao da kažem zbog građana Srbije, zbog toga što je vrlo malo njih koji su dočekali ono što su zaslužili, a to je sankcija ne samo od suda, već i od naroda. Na sreću, od naroda imaju iz izbora u izbore i nadam se da će tako i ostati. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se.

Ovih preostalih nekoliko minuta kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SPS, želim da iskoristim da još jednom podržim izveštaj predstavnika Agencije za sprečavanje korupcije i da ukažem na nešto što građani i te kako dobro znaju, a to je da je Vlada Republike Srbije do sada učinila mnogo kada je u pitanju sprečavanje koruptivnog delovanja s jedne strane, s druge strane preveniranje takve negativne društvene pojave.

Radi se konkretno o pravosuđu. Imajući u vidu da ni pravosuđe nije imuno na koruptivna delovanja, ja moram samo da skrenem pažnju na jednu činjenicu koja je javnosti poznata, a to je da je nedavno veliki broj sudija uhapšen i procesuiran zbog koruptivnog delovanja. Tako je sudija u Lazarevcu, koja je za dve hiljade evra napravila procesnu grešku kako bi učinilac krivičnog dela bio oslobođen, dakle, klasičan vid korupcije, lišena slobode. Prekršajni sudija u Čačku, takođe zbog primanja mita. Sudija Vrhovnog kasacionog suda, zbog primanja mita. Sudija u Šapcu, i to predsednik suda, podstrekan od predsednika suda u Loznici, takođe čini koruptivno krivično delo tako što prihvata nezakonit i neosnovan zahtev za vraćanje u pređašnje stanje.

Zašto ovo govorim? Govorim zbog jednog političkog pamlfleta na koji se nedavno sa potpunim pravom pozvao moj uvaženi kolega Martinović, kada se u dnevno-političke svrhe napada, marketinški isključivo, vlast, Srpska napredna stranka i Socijalistička partija Srbije, upravo od onih kojih ovde nema, nema ih već duže vreme, iako im je mesto isključivo ovde a ne u holu ili na ulici, pa kažu - da, to je politički uticaj na pravosuđe. Navodno, mi utičemo na pravosuđe, mi utičemo na sudije.

Upravo ovi primeri koje sam ja naveo su suštinski dokaz da apsolutno nikakav politički uticaj na pravosudni sistem ne postoji, jer su ovde u pitanju koruptivna dela gde su sudije podlegle novcu koji su dali razni tajkuni, razni finansijski lobi, razni, neću ih nazvati jer ću upotrebiti nekakav fulgaran i ružan termin, ali ljudi sa dna društvene lestvice, odnosno iz taloga.

O čemu se ovde radi? Jel to politički uticaj? Pa, da je u pitanju politički uticaj, pitanje je kakva bi presuda bila sa Kosmajcem. Nisu Kosmajca oslobodili ni Aleksandar Vučić ni Ivica Dačić, nego sud. Pa, da li je onda u tom smislu politički uticaj prisutan na pravosuđe?

Sve ove pojave koje sam naveo na nedvosmisleno jasan način ukazuju da se Vlada Republike Srbije posvećeno bori protiv korupcije i svih vidova koruptivnog delovanja i da to nije politički pamflet, kako nas optužuju, odnosno kako nas oni koji to ničim ne zaslužuju, kako nas etiketiraju. Pa kažu - da, vi ste krenuli u izbornu kampanju sa parolama borbe protiv korupcije, a onda ogrezli u koruptivnom delovanju.

Upravo ovi primeri na koje sam ja ukazao su suštinski dokaz da je Vlada Republike Srbije apsolutno posvećena borbi protiv korupcije, da su rezultati borbe protiv korupcije očigledni, da će se ta borba protiv korupcije nastaviti, jer sam i danas u uvodnom delu istakao da imunitet na korupciju i koruptivno delovanje teško se može u celini uspostaviti, odnosno realizovati.

Ali, zato tolerancija na korupciju i sve koruptivne pojave mora da bude nulta i to su moje uvažene kolege danas istakle više puta. Ja sam siguran da je ta nulta tolerancija na korupciju i koruptivno delovanje jedna od osnovnih premisa u postupanju i delovanju Vlade Republike Srbije.

I zbog toga smo ponosni što smo deo vlasti u kojoj je imperativ borba protiv ovakve anomalije koja može da predstavlja karcinom koji kada metastazira upropaštava odnosno ruinira društvo.

Tu ste, uvaženi gospodine Sikimiću, prepoznali na pravilan način određene probleme i kako na te probleme treba reagovati. Ja to danas nisam istakao, pa sam dužan da to sada istaknem, kada je u pitanju pravosuđe. Ukazali ste na ulogu Pravosudne akademije, ukazali ste na ono što podrazumeva edukativni proces svih onih koji se kroz edukacije, kako kroz projekte Pravosudne akademije tako i u onom drugom delu, mogu osposobiti kako bi s jedne strane prepoznali korupciju, a s druge strane na nju adekvatno reagovali. I u tom smislu i taj deo Izveštaja je prihvatljiv. Ne samo prihvatljiv, nego apsolutno tačan.

Mi ćemo nastaviti da se borimo protiv svega ovoga na šta smo danas ukazivali i sigurni smo da ćemo na tom putu ostvariti rezultate.

Vama se još jednom zahvaljujem i vaš Izveštaj nesumnjivo zaslužuje podršku. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Uvaženi gospodine Pašaliću sa saradnicima, kolege narodni poslanici, poslanička grupa SPS će u danu za glasanje podržati izveštaj Zaštitnika građana, jer za to ima razloga.

Pre svega, izveštaj je celovit sa svih aspekata koji izveštaj treba da ima. Obuhvatio je sve segmente delatnosti, odnosno nadležnosti u kojima Zaštitnik građana postupi. Za razliku iz nekog ranijeg perioda ovaj put imamo nešto što do sada nismo imali. Nismo imali letargiju, nismo imali inertnost, nemamo u stvari, izvinjavam se, da budem precizan i nemamo ono što je najvažnije, bežanje od svog posla. Sve je to bilo pre nego što ste došli na poziciju na kojoj se nalazite.

Istini za volju, treba istaći i činjenicu, da smo konačno dobili Zaštitnika građana, koji se ne bavi politikom i politikanstvom, nego svojim poslom i to je od strane poslaničke grupe SPS u svakom slučaju i za pohvalu.

Uvaženi, ako mogu tako da kažem obdusmane, želim da sa posebnim akcentom se osvrnem na jedan deo vašeg izveštaja, a on se odnosi na tretman osuđenih lica. Ovo govorim i sa stanovišta profesije kojom se bavim, s jedne strane, a sa druge strane i kao predsednik Komisije za nadzor nad izvršenjem krivičnih sankcija koja je formirala Skupština Republike Srbije, dakle ovaj parlament.

Ono što ste identifikovali kao činjenično tačno i što mi ne dovodimo u sumnju jeste da se sada u ovim okolnosti kakve jesu tretman nad osuđenim licima može oceniti kao pozitivniji, neuporedivo u pozitivniji nego u nekom ranijem, odnosno prethodnom periodu. U tom pravcu, vaša ocena zaista stoji.

S druge strane i ono što ste utvrđivali kroz nadzor koji ste sprovodili, naravno u granicama nadležnosti koje imate, jeste da su i kazneno-popravne ustanove, odnosno kazneno-popravni zavodi, u svakom slučaju, doprineli da se poboljšaju uslovi osuđenih lica za vreme trajanja izdržavanja kazne na koju su pravosnažno osuđeni.

Želim da skrenem pažnju na jedan izuzetno pozitivan primer, a to je primer kazneno popravne ustanove, odnosno Kazneno-popravnog zavoda u Nišu. Ovaj kazneno-popravni zavod je uspeo da svojim sredstvima, isključivo iz sopstvenih prihoda, revitalizuje kompletan zavod, odnosno kompletnu ustanovu od ruiniranih objekata, od ćelija ili bolje reći prostorija u kojima je nekada bilo po 16 do 18 osuđenika, koje nisu imale najadekvatnije uslove, ne za život nego za boravak, počev od toaleta, higijene i svega ostalog, ova kazneno-popravna ustanova je uspela da izgradi, a istovremeno i da renovira postojeće objekte u kojima su zadovoljeni i to, uglavnom zadovoljeni standardi EU i ono što Evropska komisija nalaže da osuđena lica moraju imati i da taj tretman mora biti upravo onakav kakvim se tim standardima traži.

Dalje, upravo je ova kazneno-popravna ustanova svojim sredstvima uspela da napravi svoju ekonomiju. Ogroman broj stoke, koja se upravo tu gaji, gde se proizvodi meso koje služi direktno za proizvodnju, odnosno dalje prodaju prema krajnjim korisnicima, ide iz tih proizvodnih objekata, da ih nazovemo halama, koje je izgradio upravo taj kazneno-popravni sistem ustanova, zavod, sada se nalaze fabrike koje proizvode delove za automobile, a tu rade osuđena lica.

Osuđena lica za to primaju adekvatnu nagradu u smislu, uslovno rečeno, odgovarajuće plate. Na taj način se još bolje uspostavlja sistem resocijalizacije osuđenih lica, na taj način se još bolje i adekvatnije ta lica edukuju u smislu njihovog pravilnog vraćanja u društvenu zajednicu, a samim tim i mogućnosti da ih društvena zajednica prihvati kao činioce od kojih društvena zajednica može imati korist.

Zaista je ovo jedan, očigledno veoma pozitivan primer nečega što sve Kazneno-popravne ustanove u Srbiji trba da imaju.

Gospodin Dejan Panić, koga moram da pomenem kao upravnik ove Kazneno- popravne ustanove, dao je ne merljiv doprinos da se upravo ovakav način delovanja jedne Kazneno-popravne ustanove manifestuje baš onako kako sam ja to sad predočio radi građana Srbije.

Da ne govorim o tome da osuđena lica imaju i sva druga prava koja su im priznata međunarodnim dokumentima i Ustavom Republike Srbije i pravo na veroispovest koju mogu upravo da upražnjavaju u okviru samih prostorija, postoji i crkva, postoji mesto gde se može vršiti obred i sve ono što vernici imaju pravo i što im je to pravo garantovano i to pravo koriste, odnosno ostvaruju.

Dalje, ono što je veoma bitno istaći, jeste pozitivno u vašem Izveštaju zato što za razliku od nekog ranijeg perioda, vi imate jedan veoma pravičan i pragmatičan pristup kada su u pitanju problemi koji se pojavljuju u društvu. Nažalost, mi smo nedavno imali još jedan problem, govorim još jedan jer je pre šest godina takav problem, takođe, postojao, a to je problem sa polaganjem maturskog ispita, odnosno prijemnog ispita.

Na taj problem poslanici SPS sagledavaju upravo onako kako bi se ocenilo kao pozitivno vaše postupanje. Šta ste vi uradili? Vi ste tražili prikupljanje informacija od Ministarstva sa jedne strane, a sa druge strane ste na osnovu kompletno prikupljenih informacija i dokaza izvršili odgovarajuću ocenu, i zauzeli odgovarajući stav. Zaštitili ste decu, a sa druge strane ste poštovali instituciju. Šta smo imali u tom istom, odnosno sličnom događaju pre šest godina? Imali smo jedno prevashodno, nadobudno, arogantno i nepravično ophođenje obdusmana, gospodina Saše Jankovića. U kom smislu arogantno, nadobudno, neprofesionalno i nepošteno? U tom smislu što je taj isti gospodin, umesto da se obrati Ministarstvu prosvete, zatraži adekvatne informacije, kao što ste vi učinili, on je presudio i bez dokaza, bez bilo kakve argumentacije, bez bilo čega što bi moglo da barem uputi na odgovarajući i koliko-toliko pravilan zaključak. Zato se sa posebnim priznanjem i poštovanjem vašeg postupanja u ponovljenom slučaju kršenja određenih pravila moramo odrediti, upravo ovako kako sam rekao. Uradili ste dobro, uradili ste pravilno.

Što se tiče ostalih delova izveštaja, gospodine Pašaliću, naravno da se mogu prihvatiti kao činjenično utemeljeni, kada su u pitanju povrede prava deteta i kada su u pitanju povrede koje se odnose na tzv. ranjive grupe, kada su u pitanju deca, kao naša najveća vrednost i prema tome, sa poštovanjem moramo uvek da se odnosimo i da tako postupamo. Mislim da ste locirali one tačke koje možemo smatrati neuralgičnim, odnosno gde su najveće opasnosti kada su u pitanju ugrožavanje prava deteta.

U tom pravcu jeste sugestija svim institucijama sistema, roditeljima, nama, narodnim poslanicima da se tome posvetimo sa posebnom pažnjom, naročito tamo gde su u pitanju deca sa posebnim potrebama.

U tom smislu i naša zakonska regulativa mora da bude daleko, daleko bolja nego dosadašnja. Ja neću reći da je dosadašnja loša, ali u svakom slučaju kvalitativni pomaci moraju da se učine i da se obezbedi još širi, još veći obim prava dece sa posebnim potrebama.

U tom pravcu i na nama kao narodnim poslanicima postoji posebna vrsta odgovornosti, ali ne možemo da snosimo sami tu odgovornost ukoliko predlagač, odnosno resorno ministarstvo ne pokrene proceduru za, najpre, donošenje ili utvrđivanje nacrta, a kasnije predloga zakona o kome mi možemo ovde da raspravljamo.

Kada je u pitanju vladavina prava, gospodine Pašaliću, želeo bih da vam skrenem pažnju da ste ukazali na određeni broj pritužbi građana koje se odnose na pravosuđe. U tom smislu želim da istaknem jednu dimenziju vašeg delovanja koja se, takođe, može okarakterisati pozitivno, a to je da ste se ogradili od uticaja na pravosuđe kao nezavisnu, samostalnu granu vlasti, sudske vlasti.

Dakle, nemate onaj način koji bi predstavljao nametanje odluka sudovima, tužilaštvima, jer bi to bio način direktnog uticaja ili pritiska na pravosuđe. Hajde da tu budemo potpuno otvoreni i iskreni. Pa, upravo je ono o čemu smo juče raspravljali dokaz da sam u pravu kad ovo ističem, jer je bivši Poverenik za zaštitu informacija i podataka o ličnostima imao ni manje, ni više nego slobodu da nalaže sudovima šta treba da rade i kako treba da rade, pa su čak rešenja davana u tom smislu - nalaže se predsedniku suda da mora nešto uraditi. Da li je to direktno zadiranje i uticaj na sudsku vlast? U tom smislu moram mog uvaženog prijatelja i kolegu gospodina Đorđa Komlenskog,da bezrezervno podržim. Naravno, nije u domenu vaše nadležnosti, ali je i te kako činjenično utemeljeno, apsolutno tačno da smo imali višestruku povredu prava na dostupnost informacijama koje su javnog karakter.

Kada su u pitanju podaci koji se vezuju za portal sudova, gde mi, ne samo oni koji se bave profesijom, nego građani u celini mogu da uvide i da se upoznaju sa podacima koji moraju imati i javni značaj, jer su i suđenja javna. Svako suđenje može biti nejavno samo ukoliko za to postoje posebne okolnosti i ukoliko takve okolnosti nameću da se isključi javnost, a u svakom slučaju javnost je prisutna.

Nama je ta javnost bila uskraćena, zabranjena, zato što nismo mogli da ostvarimo uvid u podatke od kojih zavisi jedna vrsta opreza, a s druge strane, distanciranje od nekih negativnih pojava koje se mogu desiti u budućnosti. Bilo ko, advokat, građanin, tužilac, tuženi, svejedno je, mora imati uvek mogućnost da ostvari uvid u ono što je od značaja za njegov pravni interes. Nažalost, to pravo je bilo uskraćeno.

Sve ovo sam govorio isključivo iz razloga što vas podržavamo upravo u tome što ste napravili jasnu distinkciju ili diskrepancu između nadležnosti Zaštitnika građana, s jedne strane, i onoga što rade sudovi i tužilaštava, odnosno pravosudni sistem u celini.

Naravno da je u vašoj nadležnosti da na svaku pritužbu, pa i kad su u pitanju sudovi, organi uprave i tako dalje, adekvatno odgovorite, pa čak i da u skladu sa tim pokrenete odgovarajuće postupke u smislu davanja inicijativa za takve postupke, pa čak i da podnesete odgovarajuće tužbe. Ali, u svakom slučaju, nadležnost između vas i pravosudnog sistema je ovde bila savršeno jasna.

Kada su u pitanju druge, da ih nazovemo, grupacije koje su obuhvaćene onim delom vašeg izveštaja kao uvodnim delom vašeg izveštaja, pomenuću nešto što su moje uvažene kolege već prokomentarisale. Radi se o istopolnim brakovima.

Da budemo tu potpuno otvoreni i iskreni, bez obzira na našu senzitivnost prema toj grupaciji, bez obzira na to što imamo jedan uvreženi način razmišljanja koji je generisan prevashodno tradicijom, običajima, vaspitanjem, nekakvim drugačijim sistemom vrednosti koji je prethodno bio, jer ja moram da podsetim i zbog građana Srbije, do nedavno su istopolni brakovi bili ništa drugo nego krivično delo, a to je bilo krivično delo protiv prirodnog bluda, a sada imamo jedan drugačiji sistem ustrojavanje sistema vrednosti koji, na kraju krajeva, želeli, ne želeli, moramo da prihvatimo, jer je to sistem vrednosti koji je zasnovan, s jedne strane, na demokratskim principima i načelima, s druge strane, na evropskim standardima koje prihvatamo čim vršimo harmonizaciju sa EU. Pa i u tom delu ćemo kao poslanička grupa SPS prihvatiti vaš izveštaj, bez obzira što imamo razumevanja za sve one koji ovakvom načinu pristupa. koji vi imate, pružaju odgovarajući otpor. Nadam se da i vi to sa razumevanjem prihvatate.

Na kraju, ono što je bitno kada su u pitanju štićenici centara za socijalni rad, bez obzira o kome se radi, da li su u pitanju deca, da li su u pitanju žene, žrtve nasilja, imamo mnogo slučajeva gde su i deca žrtve nasilja, gde su žene žrtve nasilja, ali u zadnje vreme i neretke slučajeve gde su muškarci žrtve nasilja, naročito starije osobe, u vašem izveštaju možemo da utvrdimo da ste dobro locirali probleme i da ste izveli odgovarajuće zaključke na osnovu kojih dajete dobre sugestije kako unaprediti kompletan sistem kada je u pitanju zaštita ovih kategorija i u tom pravcu, takođe, imate našu podršku.

Ja ne bih dužio dalje. Još jednom ću se pozvati na ono što je suštinsko, što sam želeo kao profesionalac, kao pravnik, kao advokat da istaknem da su konačno prepoznata prava osuđenih lica, da su na osnovu prepoznavanja tih prava osuđenih lica izvršena odgovarajuće analize, da su na osnovu tih analiza svi akteri dali svoj doprinos da se ta prava poštuju i zato je taj tretman osuđenih lica, kao što je to slučaj sa KPZ u Nišu, značajno poboljšan.

Da ne bi bilo diskriminacije, moram da pomenem da se trenutno i u KPZ u Kragujevcu vrše dodatni napori da se kroz ulaganja, kroz investicije poboljšaju uslovio za život osuđenih lica, da je to učinjeno u Užicu u jednom malom zatvoru, da je u Pančevu otvoren zatvor po najvećim evropskim standardima, gde je nešto što se može okvalifikovati kao ponos države Republike Srbije da jedan takav zatvor sa jednim takvim sistemom postoji uopšte na Balkanu, a evo postoji. Postoji u Pančevu, gde u ćelijama borave ne više od dva lica, gde su uslovi izuzetno dobri, gde su standardi EU propisani ispoštovani do poslednjeg detalja.

Dakle, naša država se konačno posle dužeg vremena opredelila ka nečemu što je dobro, a to dobro podrazumeva upravo u ovom segmentu, segmentu prava osuđenih lica, poštovanje svega onoga što poštuju i primenjuju sve zemlje članice EU.

Ja vam se zahvaljujem što ste me pažljivo saslušali. Nadam se da ćemo zajednički i dalje unapređivati rad svih institucija sistema države Republike Srbije kako bi se položaj svih kategorija koje su obuhvaćene ne samo vašim izveštajem, nego i vašom nadležnošću poboljšao.

Na kraju, ponoviću, u danu za glasanje podržaćemo vaš izveštaj. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Zaista izuzetno cenim i poštujem sve ono što radi kao narodni poslanik moja uvažena koleginica Vjerica Radeta, ali ja zaista nju nisam uopšte pomenuo u svojoj diskusiji, tako da nisam shvatio u čemu je osnov za repliku, no, dobro.

Ja u svakom slučaju ne želim da osporavam ono što je uvažena koleginica Vjerica Radeta istakla, jer ona verovatno raspolaže sa odgovarajućim činjenicama, verovatno da raspolaže možda i sa nekim dokazima na osnovu kojih iznosi tvrdnje koje je iznela, tako da u tom pravcu nemamo razloga da polemišemo.

Međutim, ono što sam ja, uvaženi gospodine Pašaliću, hteo da istaknem jeste primer i to dva izuzetno važna primera, jedan je Niš, drugi je Pančevo, da mi radimo na tome da se poboljšaju uslovi života osuđenika, da se njihov tretman poboljša i da ti primeri to nesumnjivo potvrđuju, za razliku od onoga što je kao loš primer istakla gospođa Vjerica.

Ja ću zato pomenuti činjenice koje niko neće dovesti u sumnju, jer je dovoljno da ode, kao što sam otišao ja u Niš, kao što sam otišao u Pančevo i uverio se da je to tačno. A, šta je tačno u Nišu? Tačno je da postoji visok stepen koordinacije upravnika službe obezbeđenja i ostalih službi u Zavodu. Tačno je da postoje dobri uslovi za smeštaj, boravak i održavanje lične higijene osuđenih lica u najvećem broju paviljona. Tačno je da su kvalitet i uslovi za pripremanje hrane na visokom nivou, da su uslovi za zadovoljavanje verskih i zdravstvenih potreba apsolutno primenjeni. Tačno je da postoje uslovi rada u proizvodnim i drugim pogonima unutar Zavoda, kao i mogućnost rada pojedinih kategorija osuđenih lica izvan Zavoda, jer postoji i poluotvoreni tretman. Tačno je da postoje uslovi za osnovno obrazovanje zainteresovanih osuđenih lica, mogućnost njihove dokvalifikacije. Tačno je da se adekvatno sprovode mere od mogućnosti zloupotreba i tačno je da se pritvorenici vrlo malo pritužuju na njihove uslove. Hvala.
Zahvaljujem se, predsedavajući.

Pitanje upućujem Vladi Republike Srbije, imajući u vidu činjenicu da je Vlada više nego humano, solidarno i u svakom pogledu pravično postupila tako što je zaštitila ogroman broj izbeglica iz bivše SFRJ u vreme kada su izbeglički talasi zapljuskivali Srbiju. Osamsto hiljada izbeglica iz bivše SFRJ se u početnim izbegličkim talasima nakon pogroma, nakon "Oluje", nakon "Bljeska" našlo na teritoriji naše zemlje, odnosno Srbije. To su nesporni izveštaji Komesarijata za izbeglice.

Šta je država uradila? Srbija je uradila ono što je morala, a to je da zaštiti ljude koji su ostali bez krova nad glavom. Obezbeđeno je 20.000 stanova za 70.000 ljudi. To je otprilike negde u tom periodu bilo oko 10% zadovoljenja potreba.

Dvesta hiljada lica, dvesta hiljada ljudi je raseljeno sa Kosova za vreme čuvenog „Pogroma“, kada su brojne porodice morale napustiti svoje domove, svoja ognjišta i tražiti spas u svojoj matici, u svojoj Srbiji. Dvadeset šest hiljada pet stotina osoba u Srbiji je sa izbegličkim statusom sada, od tog broja tri četvrtine je iz Hrvatske. Treba podsetiti zbog građana Republike Srbije da je na samom početku izbegličkih talasa bilo čak šest stotina kolektivnih centara u kojima je smeštaj našlo 60.000 ljudi. Dakle, 60.000 izbeglica.

Danas, posle svega onoga što je Srbija uradila, postoji samo devet kolektivnih centara i samo 380 ljudi koji imaju izbeglički status. Država je učinila mnogo i čini mnogo i mi verujemo da će Republika Srbija preko svoje Vlade, preko svojih institucija i dalje činiti sve što je neophodno, potrebno da bi se ovim ljudima izašlo u susret, kako bi mogli da ostvaruju ono što je elementarno, prevashodno egzistencija, a sve ostalo što to prati.

Treba istaći da 15.000 stambenih rešenja za izbeglice iz bivše Republike, odnosno SFRJ do sada izdato. U tom projektu koji se zove „Regionalni stambeni program“, zaživeo 2005. godine, da bi 2011. godine dobio punu afirmaciju, treba da učestvuju, pored Srbije, BiH, Hrvatska i Crna Gora. Jedno od pitanja je – koliko su, osim Srbije, ove države koje sam pomenuo imale efekata u realizaciji ovog programa i da li su ti efekti obelodanjeni?

Ivica Dačić, kao prvi potpredsednik Vlade Republike Srbije, je bio zadužen za praćenje ovog programa. Lično je uručivao ključeve od stanova širom cele Srbije, gde su ti stanovi građeni za potrebe onih kojima je to najnužnije, a to su izbegla, odnosno raseljena lica.

Dvadeset sedam hiljada najugroženijih izbegličkih porodica je po zadnjem popisu, što je veliki broj, a od toga, verovali ili ne, 16.780 živi u Srbiji. Za taj broj je potrebno obezbediti sve što je neophodno, sredstva za izgradnju stanova, i u tom pravcu 200 miliona eura je obezbeđeno od strane EU. Kao donatori u obezbeđenju novčanih sredstava učestvuju i SAD, Nemačka, Italija, Norveška, Danska, Turska, Luksemburg i Švajcarska. Sve ovo se servisira preko Razvojne banke Evrope. Srbija u tom smislu daje i ono što ima. To su: sopstveni resursi sa kojima se raspolaže, pa su podignuti stambeni kompleksi za raseljena lica u Novom Sadu, Futogu, Arilju, gradnja je i u Beogradu.

Pitanje konačno jeste – šta je preostalo još da se uradi, što čvrsto verujemo da će i biti realizovano, kako bi se postigao konačan cilj, a to je da sva raseljena lica budu obezbeđena, prevashodno stambeno obezbeđena? Zahvaljujem se.