Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8046">Milica Vojić-Marković</a>

Govori

Pročitaću stav 1. člana 10. „Ovlašćeno lice iz člana 9. stav 2. ovog zakona određuje tajnost podatka prilikom njegovog nastanka, odnosno kada organ javne vlasti započne obavljanje posla čiji je rezultat nastanak tajnog podatka“.
Stav 2, koji mi predlažemo da se briše: „Izuzetno od stava 1. ovog člana, ovlašćeno lice može odrediti tajnost podataka i naknadno, kada se ispune kriterijumi određeni ovim zakonom“. Prosto, naglašavamo ovu reč „naknadno“, zato što postoji nešto u ovoj državi što se zove pravna sigurnost. Ova izložena odredba je potpuno nerazumljiva i neprihvatljiva jer upravo rađa pitanje poštovanja pravne sigurnosti.
Šta se, naime, dešava sa podacima koji ispune takve kriterijume, ali su prethodno, na osnovu Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja, učinjeni dostupnim javnosti? Da li se u tom slučaju korisnici takve informacije tretiraju u smislu ovog zakona i kako je moguće kasnije drugim licima uskratiti dobijanje informacije koju su na osnovu Zakona o dostupnosti informacija od javnog značaja već dobila neka lica?
Dakle, vi potpuno niste imali u vidu da imate neke zakone koji su prethodili ovome što ste doneli. Potpuno ste zaboravili da postoji nešto što se zove pravna sigurnost. Nemoguće je uraditi ovo što ste vi ovde predložili stavom 2. Zbog toga smo mi, potpuno logično, smatrali da on treba da se briše. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Moram da skrenem pažnju i građanima Srbije a i kolegama poslanicima da ovde pričamo u vetar. Ministra nema.
U članu 15. u stavu 1. koji glasi: „Dokument koji sadrži strani tajni podatak zadržava oznaku stepena tajnosti kojim je označen u stranoj državi ili međunarodnoj organizaciji“, iza toga smo stavili zapetu i dodali „odnosno oznaku stepena poverljivosti utvrđenu potvrđenim međunarodnim sporazumom na osnovu kojeg se odvija saradnja u kojoj je takav podatak nastao.“
Da je ministar ovde, kao što nije, morali bismo da mu skrenemo pažnju na nekoliko vrlo značajnih stvari. Određenje koje je dato u Predlogu zakona je sasvim u redu ako imamo situaciju da se radi o podatku koji je, recimo, Republici Srbiji dostavila druga strana država ili neka međunarodna organizacija, ali ste vi zaboravili šta ste napisali u ovom istom zakonu u članu 2. stav 3.
Dalje, u istom tom predlogu zakona, koji izgleda kao da je potpuno drugačiji u ovom trenutku, kažete da se kao tajni podatak određuje i podatak koji nastane u saradnji Republike Srbije sa drugim državama, u skladu sa međunarodnim sporazumima. Mi iz DSS-a smo vam dodali – i ugovorima.
Dalje kažete u ovom članu 16. da i takvi podaci zadržavaju oznaku stepena tajnosti koji utvrdi ta druga država. Neverovatno je da Vlada ove zemlje daje, a govori o partnerskoj saradnji, o saradnji koja podrazumeva da imate ista prava kao neka druga strana država... Vi i dalje smatrate da i za takav podatak stepen tajnosti treba da odredi ta druga država. To je neverovatno.
Otvoreno je pitanje zašto ste se odlučili za ovakvo rešenje? Šta vi, u stvari, aminujete ovakvim rešenjem? Strana država određuje stepen tajnosti podatka u situaciji gde smo mi partner toj stranoj državi što se tiče dobijanja ovog podatka.
Prosto apelujem, predsednice, da pozovete ministra ovde. Ovo su vrlo značajni zakoni, ovo je vrlo značajan amandman za ovaj zakon i bio bi red makar da nam kaže zašto se opredelio za ovakvo rešenje. Ovako se igramo gluvih telefona. Mi vama pričamo, vi nas gledate i nikom ništa. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Dakle, u članu 25. posle reči „ovlašćeno lice“ mi smo reči „organa javne vlasti“ zamenili rečima „nadležnog organa“.
Primetili ste već da su poslanici DSS-a zaista vrlo intenzivno radili na Predlogu ovog zakona. Mi smo uložili dve vrste amandmana. Prva vrsta su zapravo suštinski amandmani, koji menjaju jako loš Predlog zakona u onim segmentima koji su i te kako važni za funkcionisanje ove države, kao što su član 40, član 37, 68. itd.
Prosto, poslanicima DSS-a zaista se ne dopada da se dostignuti stepen demokratskog razvoja društva vraća jedno pet-šest stepenica unazad, samo zato što neko želi da kontroliše sve podatke u ovoj državi, da manipuliše ovim podacima i da ono što je vrlo važno za ovu državu, iskorenjivanje korupcije i kriminala, zamagli tim da su zapravo svi ti podaci koji su posledica aktivnosti državnih funkcionera nedostupni javnosti, jer se proglašavaju tajnom na sva četiri nivoa, kako je predvideo ovaj zakon.
Druga vrsta amandmana, ali ne manje važna, jeste ova, kao što je amandman na član 25. gde mi zapravo pokušavamo da jezik ovog zakona svedemo na nešto što je jasno i precizno, jer ne pristajemo na maglu koju predlagač zakona uvodi ovim zakonom kako bi sakrio suštinu. Ovaj amandman na član 25. je upravo takav predlog, znači, jezički, koji razjašnjava ono što zapravo jeste važno za ovaj zakon.
Drugo, ono što smo primetili jeste jedan bukvalan prevod, koji je otprilike konglomerat iz više zakona koji su uzeti. Suština priče je da je taj bukvalan prevod ono što mi kritikujemo. Prilagodite ga našem jeziku, zaboga. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Zaista mislim da nema smisla skretati pažnju i vama i građanima Srbije da ministar nikada nije u sali. Namerno sam se javila, jer je ovo jedan od ključnih amandmana. Hvala bogu da ste prihvatili naše amandmane. Koliko je ključan i koliko je problematičan Predlog zakona pokazuje to da su tri poslaničke grupe podnele amandmane u skoro istovetnom tekstu, kao i Zaštitnik građana. To pokazuje da je zapravo ono zbog čega su Poverenik za informacije od javnog značaja i Zaštitnik građana, kao državni organi koje je Vlada Vojislava Koštunice formirala da štite prava i slobode građana koja su ugrožena od državnih funkcionera i državnih organa i da informacije koje nisu dostupne svakom građaninu oni mogu da dobiju…
A vi ste ovim članom 40. ograničili pravo pristupa upravo Zaštitniku građana i Povereniku za informacije od javnog značaja i time im uskratili da oni rade posao koji su dobili, poveren od Ustava, drugih zakona koji su u ovoj zemlji još uvek na snazi, ne znam da ih je neko suspendovao. Oni funkcionišu po zakonima ove države. Sada pronalazite način da im uskratite pravo da štite građane, njihove slobode i prava, koja vi ugrožavate.
U ovom članu 40. je sadržano toliko strašnih stvari, toliko nedemokratskih stvari, toliko neslobodnih stvari, da ovaj član 40. treba negde napisati, uramiti i, pošto imate hiljade bilborda i pošto se ovaj gospodin Đilas bavi upravo tim aktivnostima, predlažem da napravi desetak takvih bilborda, da vide građani kakve im stvari padaju na pamet i kakve potrebe imaju da ograniče prava i slobode građana u ovoj zemlji.
Mislim da nikom nije palo na pamet da uradi ovo što je uradio predlagač zakona kada je rekao da, recimo, Poverenik za informacije od javnog značaja i Zaštitnik građana ne mogu da dobiju nikakve informacije dok je akcija u toku. Kad sam govorila u načelu pomenula sam smrt novinarke Dade Vujasinović pre dvadesetak godina. Taj postupak je još uvek u toku. Da li je moguće da neko ograniči pravo njenim roditeljima, rođacima i građanima Srbije, koji smatraju da treba takve informacije znati, da dobiju tu informaciju?
To je nemoguće, to je zaista nemoguće u demokratskoj zemlji, kakvom vi predstavljate ovu zemlju. Ona odavno nije demokratska; od kada ste vi došli na vlast ona je nešto što se zove banovina, despotovina ili šta već, ali demokratska nije, jer vi svakim zakonom, svakim predlogom zakona pokazujete da prava i slobode građana moraju da budu ograničene.
Zatim, kažete ovako – ograničenje iz stava 1. ovog člana odnosi se na podatke o: 1) istražnoj radnji, odnosno akciji koja je u toku, 2) metodama pribavljanja bezbednosnih i obaveštajnih podataka i načinu primene posebnih postupaka i mera u konkretnom slučaju, 3) pripadnicima ministarstva nadležnog za unutrašnje poslove itd.
Dakle, vrlo je važno što ste vi ovaj član 40. jednostavno povukli, jer ste prihvatili naš amandman da se on izbriše. Meni zaista nije prijatno da govorim u sali u kojoj nemam sagovornika u obliku ministra, u kojoj se smeška predsednica, ne znam da li ovome što ja govorim ili nečemu što pričate. Ali, zaista smeta i ponižava poslanike, koji su uložili napor u pisanje nekih kvalitetnih amandmana (ako ste ih prihvatili, prihvatam da su kvalitetni), da je potpuno nem auditorijum, što se tiče onih koji treba da nam obrazlože i kažu – znate, gospodo, niste u pravu iz tih i tih razloga.
Prihvatam da možda ne vidimo sve. Naše namere su bile potpuno čiste. Mi smo imali ideju da popravimo Predlog zakona, koji je vrlo loš. Hvala vam što ste prihvatili jedan od ključnih amandmana. Mislim da nije razlog samo to što je kvalitetan, nego i to što je domaća javnost zaista bila zgrožena ovim i mesecima se u javnosti o ovome pričalo. U svakom slučaju, dobro je da ste prihvatili da se izbriše ovaj član 40. Hvala vam.
Kao i moji prethodnici, moram da kažem da je potpuno skandalozan način na koji vladajuća većina vodi sednice, jer mi danas za 26 minuta, govorim u ime DSS-a, treba da pređemo 26 zakona koji su i te kako važni, važni sporazumi su pred nama, i mislim da građani Srbije moraju da znaju o čemu se ovde radi. Vladajuća većina nas dovodi u poziciju da mi pravimo prioritete između 26 važnih zakona, ugovora i verifikacija, o čemu da obavestimo građane Srbije.
Zaista sam imala dilemu šta je to toliko važno, pa mislim da građani Srbije moraju da znaju nešto o zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o saradnji na uvozu ozračenog nuklearnog goriva sa istraživačkog reaktora u Rusku Federaciju. Radi se o vrlo opasnoj situaciji u koju Vlada Srbije dovodi građane Srbije i mislim da je red da građani Srbije to znaju. Usput moram da konstatujem da sve ovo što danas budem pričala građanima Srbije, savetnici, saradnici i, na kraju, ni gospodin ministar o tome ne može da da bilo kakvu informaciju, da potvrdi ili da kaže da sam nešto slagala građane Srbije.
Za trenutak moram da skrenem vašu pažnju na 2002, 2003. godinu, kada je u tadašnjoj vladi Zorana Đinđića ministar za nauku i tehnološki razvoj bio Dragan Domazet, koji je doneo nekoliko skandaloznih odluka, uz nekoliko fantastičnih izjava, od kojih ću neke citirati kasnije. Jedna od tih velikih odluka bila je da se Nuklearni institut u Vinči transformiše, tako što će ga iscepkati na raznorazne male celine, podeliti ga tako da ne može da funkcioniše. Ta skandalozna odluka je izazvala zgražavanje ne samo stručne javnosti u tadašnjoj SRJ, nego i u svetu, jer je za neka dva ili tri dana 150 naučnika iz sveta koji se bave ovom oblašću izrazilo svoje ogorčenje, pošto Nuklearni institut u Vinči i te kakav položaj i ugled u svetu uživa. Sva sreća, ta vlada je tada pala, ta ideja do kraja nije sprovedena, ali se, očigledno, u liku današnje Vlade, a bogami i u liku istog tog Dragana Domazeta, ta ideja danas dovršava.
Isti ministar je doneo još jednu vrlo čudnu odluku. U to vreme je doneo odluku da se sirovi uranijum, 48 kilograma tog sirovog uranijumskog goriva, koje je nekadašnja Vlada Jugoslavije za velike pare kupila i skladištila u Vinči, vrati u matičnu zemlju, zemlju porekla, a to je bila Rusija. Taj tada izuzetno vredan sirovinski i strateški materijal izvezen je bez dinara u Rusiju, iako je bio i te kako vredan.
Ono što je tada bilo vrlo važno i trebalo je da se kaže, on je tada donet kako bi se zamenilo izloženo nuklearno gorivo koje je Reaktor RA u Vinči koristio pre toga. Dakle, ovaj uranijumski materijal je bio potpuno bezopasan, ali vrlo skupocen, ali Vlada to ili nije znala, ili ga je, jednostavno, što je vrlo važno, ustupila Rusiji bez para i dinara.
Očigledno je bilo da je Vlada postupila tako pod velikim pritiskom, jer je SAD od 2001. godine veliki pritisak vršio na sve zemlje koje su imale uranijumsko gorivo i tražio da se ono izmesti u matične zemlje, u Rusiju. Naravno, taj pritisak je išao preko Međunarodne atomske agencije u Beču i očigledno je da je naša vlada, pod tim pritiskom, morala tako da postupi.
Ono što se kasnije dešavalo, sav cirkus oko svega toga je pokazao da je, zapravo, Vlada jako dobro znala o čemu se tu radi, jer je Vlada obavestila građane Srbije da ima jako dobru vest za njih, da vodi računa o njihovoj bezbednosti i sa 1.500 policajaca, helikopterima (samo je Džejms Bond bio negde sa strane i nije učestvovao u toj velikoj akciji), izmestila, vratila ovaj basnoslovno bogati sirovinski materijal u Rusiju, ne pokušavajući uopšte da pregovara.
To je ono što je najvažnije, ne pokušavajući uopšte da pregovara, jer je ovaj materijal bio i te kako dobar način da se obezbede sredstva za dalji rad ''Vinče'', a da se, istovremeno, to veže za dogovor, uz taj materijal koji mi ustupamo besplatno, vezan za nuklearno gorivo koje je ostalo od reaktora u Vinči, koje je korišćeno i koje jeste opasno, koje je ostalo u Vinči, u skladištima koja su loša, koja nisu bila dobro obezbeđena i koja su predstavljala opasnost za bezbednost građana Srbije i dan-danas predstavljaju opasnost.
Dakle, kada taj dogovor o vezanoj trgovini nije tada postignut, a bilo je moguće da se postigne, o velikim sredstvima koja su bila potrebna da bi se ovaj materijal, ovaj nuklearni otpad koji je ostao u Vinči transportovao u Rusiju, Vlada više nije imala sredstava da to dalje pokreće i taj projekat da se izmesti nuklearni otpad koji je opasan za građane Srbije je, jednostavno, zastao tog trenutka.
Moram da podsetim javnost da je bivši ministar za nauku i tehnološki razvoj Ana Pešikan potpisala i donela odluku o projektu „Vind“. Taj projekat je zapravo projekat nuklearne dekomisije u Vinči. Trebalo je da ima zadatak da obezbedi čuvanje tog nuklearnog otpada. Jedan deo novca od međunarodne zajednice je tada prikupljen i počeo je da se sprovodi ovaj projekat, ali je očigledno da su prioriteti bili da se prave rešetke i ograde oko samog skladišta, jer, zaista, ruku na srce, to skladište i nije bilo adekvatno i moralo je da se obezbedi bar na taj spoljašnji način.
Novac je potrošen i priča s izmeštanjem nuklearnog otpada je stala, ali onda je došlo vreme ove vlade i posete delegacije Međunarodne atomske agencije, koja je bila vrlo eminentna. Ta delegacija je tražila od Vlade Srbije da povede računa o tome šta se dešava u Vinči s tim nuklearnim otpadom.
Onaj ministar koji ne ume da kaže ''ne'' kad je u pitanju međunarodna zajednica, Božidar Đelić, koji ovog trenutka igra ulogu ministra za nauku i tehnološki razvoj, a nauka nikada nije bila u crnjem položaju, mislim da je trebalo i o tome govoriti, pošto je ovde jedna od tačaka bila vezana i za status nauke, tada je građane Srbije obavestio da će Vlada Srbije stupiti u pregovore s međunarodnom zajednicom koja će obezbediti, delom, sredstva, a naša obaveza je bila da skupimo 25 miliona dolara kako bismo mogli da učestvujemo u tom projektu izmeštanja. Rekao je da ima 23, sad mu fale još dva.
Istina je bila sasvim drugačija. Pogledajte budžet, pogledajte rebalans budžeta. Da li postoji u budžetu, u rebalansu budžeta takva neka stavka? Ne postoji. Dakle, Vlada Srbije nije imala sredstva, nijednog momenta nije imala sredstva; 25 miliona dolara je veliki novac u ovom trenutku za Vladu Srbije.
Ona je morala da odgovori međunarodnoj zajednici da će da radi ovaj posao, bez toga da je obezbedila novac, ali pošto nije imala novac, mi imamo uvek genijalne ideje. Jedna od tih ideja je bila da se Nuklearni institut u Vinči obaveže da preko Upravnog odbora donese odluku da će se zadužiti kod komercijalnih banaka, tako što će podići kredit od minimum 25 miliona dolara.
Naravno, to ne može da bude, zato što, u skladu sa zakonom Srbije, ne može budžetska ustanova da podiže kredite, pa je predstavila mogućnost da sam institut ode u stečaj. Onda su pritiskali Upravni odbor, koji nije smeo takvu odluku da donese, pa su ljudi iz Upravnog odbora vrlo brzo zamenjeni. Zamislite ko su dva nova čoveka koja su došla da završe posao koji je Vlada smislila? Bili su to Dragan Domazet, koga smo već pominjali, i njegov zamenik u periodu dok je bio ministar, Radojica Pešić, koji je danas postao i direktor tog jednog preduzeća koje je izdvojeno iz Vinče.
Dakle, ono što je bilo bitno, oni su terali budžetsku ustanovu da se zadužuje kako bi odradila posao Vlade Srbije koji je ona potpisala po međunarodnom ugovoru. Kako ''Vinča'' i ljudi zaposleni tamo, tako i ljudi iz Upravnog odbora nisu hteli da podižu kredite, ''Vinča'' se kažnjava. Prvo je pocepana, nema novaca za projekte, plate kasne, jednostavno se došlo do toga da treba ''Vinča'' da odumre kako bi mogli da se završe poslovi.
Vrhunac na koji su poslanici DSS-a upozoravali kada smo donosili Zakon o jonizujućem zračenju, naš amandman je tada odbijen, jeste upravo kada su ova vlada i ova skupština donele, prvo, predlog zakona, a zatim je i izglasan Zakon o jonizujućem zračenju. Mi smo tada skretali pažnju da postoji izvestan član 48a, da taj član u prvobitnom tekstu tog zakona nije bio napisan i da se to na neki volšeban način pred poslanicima pojavilo, vrlo čudno tumačenje tog zakona i tog člana.
Šta znači taj član 48a? On kaže da će se osnivati javno preduzeće ''Nuklearni objekti Srbije'', s imovinom, sredstvima i na adresi ''Vinče''. Kako se to zamislilo, tako se i ostvarilo. Ovih dana, pred nama je rasplet tog celog događaja i on je takav da se cepa imovina ''Vinče'', Nuklearnog instituta, odvajaju se laboratorije za zaštitu, reaktorska tehnologija i, ono što je zastrašujuće, cepaju se stručni timovi, koji ne mogu tako lako da se formiraju, za pet-šest meseci, potrebne su godine. Tako formirani timovi ovog momenta su razbijeni. Jedan deo ljudi je podlegao pritisku i otišao u penziju. Drugi deo ljudi piše pisma poslaničkim grupama tražeći pomoć, jer očigledno u Vladi ne razumeju šta rade ili imaju neku drugu ideju, ali ta ideja nije na korist građana Srbije.
Dakle, polako se ostvaruje ono što je gospodin Domazet smislio, a, inače, smislio je i ovo: Srbija je mala zemlja i nisu joj potrebne osnovne nauke, a primenjene nauke treba da plati privreda. Ideja koju je tada imao sa razbijanjem ''Vinče'', nažalost, to su zabeležene reči, koliko god neozbiljno i neverovatno zvučale, ovog trenutka polako ulazi u završnu fazu. Napravljeno je to preduzeće ''Nuklearni objekti Srbije''.
Zanimljivo je da ono, pošto je javno preduzeće, može da se zaduži. Zamislite, zadužilo se za 25 miliona evra. Zanimljivo je i kako je ono uopšte registrovano? Registrovano je pod pogrešnom šifrom delatnosti. Umesto pod šifrom 233-2300, što je obrada nuklearnog otpada i priprema nuklearnog goriva, to preduzeće je registrovano pod šifrom 90000 – Odstranjivanje otpadaka, smeća, sanitarne i slične aktivnosti. Neverovatno je. Ovog trenutka to preduzeće ima zaposlenog direktora, gospodina Radojicu Pešića, ovde pominjanog, ima upravni odbor, ima sekretara i nikoga više. Ono treba da radi ovakve poslove. Možda će zaista raditi poslove odstranjivanja otpada, smeća, sanitarne i slične aktivnosti.
Ono što je strašno, jeste da se i dalje vrši pritisak na zaposlene u ''Vinči'', i dalje se razbija ''Vinča'' na raznorazne načine. Nuklearni otpad i dalje stoji u vrlo nebezbednim uslovima. To su uslovi koji mogu da dovedu do ekološke katastrofe, pre svega, grada Beograda.
Vladu baš briga, ona gleda kako će da namakne te pare. Ono što je vrlo važno, ministar za nauku i tehnološki razvoj se ne pojavljuje u javnosti da govori o ovome, ali se pojavljuje u ''Vinči'' da maltretira zaposlene naučnike tamo. Ono što je najstrašnije, pred nama je ovaj zakon koji kaže da za sprovođenje ovog zakona, dakle, za sprovođenje ove akcije uklanjanja nuklearnog otpada, i te kako opasnog nuklearnog otpada, nisu potrebna finansijska sredstva.
Ovo je neverovatno, zaista neverovatno. Zamislite da nisu potrebna finansijska sredstva da bi se ovakav projekat sproveo! To ne postoji. Namerno sam napravila ovaj uvod jer je očigledno da su finansijska sredstva potrebna, da iznose 25 miliona dolara, da su obezbeđena na način na koji je Vlada, zapravo, pokušala da prevari domaću i stranu javnost, jer je rekla da će učestvovati u tom projektu i da će izmisliti otpad.
Neću mnogo dalje da govorim o tome, hoću da podsetim i poslanike da pogledaju da li u rebalansu budžetu za ovu godinu postoje ova odvojena sredstva. Tvrdim da ih nema, ispravite me ako sam slagala. Hoću da podsetim poslanike i da pogledaju sledeći budžet, za 2010. godinu, koji još nije došao, po sistemu – ne znamo kada će doći, imamo neka druga, preča posla i slične stvari, izvlačimo se na raznorazne načine, kada dođe, da vide li je Vlada obezbedila bilo koja sredstva, jedan jedini dinar, da pokaže dobru volju, ili će svoje obaveze po međunarodnim ugovorima ponovo prebaciti na nekog drugog, pa makar uništila jedan takav nuklearni institut, koji je i te kako važan ne samo za ovu zemlju, nego ima svoje mesto i svoj ugled u svetu. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, gospodina ministra ne mogu da pozdravim jer je nestao. Pozdraviću dame koje su juče provele... U stvari, jednu damu koja je juče provela ovde sa nama mnogo vremena.Zakon koji je pred nama su zapravo izmene i dopune Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, koji je donet 2004. godine. Da podsetim, to je vreme jedine prave socijalno odgovorne vlade, to je vreme prve vlade Vojislava Koštunice, koja od toga što je socijalno odgovorna nije pravila marketing, nego je radila ono što socijalno odgovorne vlade rade, a to je – gradila je socijalni dijalog sa sindikatima i sa zaposlenima i jako mnogo brinula o pravima zaposlenih, koja ova vlada mnogo krši.
Ta vlada je tada zaključila da radni sporovi, individualni i kolektivni, traju užasno dugo pred sudovima, i pred narodne poslanike je donela ovaj zakon koji je regulisao način i postupak vođenja individualnih i kolektivnih sporova. Taj zakon se dobro pokazao u ovoj petogodišnjoj praksi. Znam, sećam se, tada sam bila poslanik, dočekan je na nož, da u ovoj državi to nije moguće. No, da se dobro pokazao, govori i podatak da je za ovih pet godina rešeno 3.600 kolektivnih sporova i 44 individualna radna spora. Dakle, moguće je mirnim putem razrešavati. To je mnogo jednostavnije, jeftinije i brže.
Nažalost, ova nesposobna vlada je potpuno zaustavila pozitivna ekonomska kretanja, potpuno je umrtvila privredu. Mi ovog trenutka imamo 63.200 firmi, koje imaju oko 150.000 zaposlenih, koje su u blokadi. To je dobrim delom zasluga ove vlade, jer nisu sve firme koje su u blokadi tu svojom krivicom. Neki koji su u ovoj državi postali monopolisti, koje ova vlast jako podržava, jako mnogo su doprineli da ove firme dođu u blokadu.
Očigledno je da je Vlada naterala mnoge firme, da bi opstale na tržištu, da krše zakon ili da rade na ivici samog zakona. Zašto da ne krše zakon, ako se državni funkcioneri, pa i neki među nama ovde, hvale tim da, eto, nisu znali da krše neki zakon, ali će ga kršiti i dalje zato što im je on vrlo koristan. S druge strane, država se kao poslodavac ponaša potpuno neodgovorno i tera radnike da pribegavaju ekstremnim slučajevima da bi odbranili svoja prava, kao što je ono nesrećno sečenje prstiju.
Pomenuću jedan slučaj. Vidim, poslanici pominju mnoge slučajeve i to je dobro što ih pominju, očigledno je neko stavio te slučajeve pod tepih. Pomenuću slučaj preduzeća „Planum“, koje je juče i danas štrajkovalo jer njihovi radnici četiri meseca nisu primili platu.
Da vas podsetim na slike naših funkcionera, predsednika Vlade, predsednika države, obišli su Srbiju u vreme kada je bilo važno da se oni slikaju na obilaznici oko Beograda, a ta firma „Planum“ je (to su ti radnici koji su tada slikani tamo) pogodila posao za 800.000.000 dinara, da gradi dva tunela na ovoj obilaznici. Očigledno, tih 800.000.000 dinara je tada bilo deset miliona evra, a danas je osam miliona evra, i oni ne mogu da ostvare svoja prava. Kako bi napravili projekte, oni su morali da podižu kredite kod banaka, a sada moraju da vrate te kredite, došlo je vreme. Ali, ono što kažu ti radnici i njihovi direktori je najstrašnije, kažu – najteže je to što nam se više niko ne javlja jer su naši zvaničnici posle slikanja povodom presecanja vrpce izgubili svaki interes za tu deonicu.
Dakle, ne moraju radnici da primaju plate, ne moraju firme da se vade iz blokada, ne moraju da plaćaju svoje obaveze bankama, važno je da se mi slikamo. Posle toga više ne mora da postoji ni obilaznica, do nekih sledećih izbora. Od tih 800.000.000, Verica Kalanović kaže da će u prvoj polovini sledeće godine platiti 105. O tom potom.
Ovaj zakon otvara pitanje socijalnog dijaloga i statusa sindikata u pregovorima. Evo jednostavnog primera kako to izgleda. Na početku ove sednice pred nama su bili zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji i zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj administraciji. Da li je slučajno Vlada Srbije pregovarala sa sindikatima zaposlenih u državnoj administraciji i u lokalnoj administraciji? Da li su se dogovorili o kriterijumima koji će biti poštovani prilikom otpuštanja radnika? Da li su se dogovorili kako će pomoći radnicima koji budu otpušteni?
Naravno, odgovor na sva ova pitanja je – ne. Nije bilo socijalnog dijaloga. Izvinjavam se ako ste vi možda pregovarali, ali su ovde sindikati bili i sa nama razgovarali i rekli da tog dogovora nije bilo i da kriterijum ne postoji.
Dakle, ako ova vlada ne gradi sve ovo što je pitanje poverenja i civilizacijskog razvoja, pre svega, jedne socijalno odgovorne vlade, kako i pod kojim okolnostima ćemo mi da poverujemo da ćete sada zakon, koji u suštini možemo da kritikujemo i mi smo kao Poslanička grupa DSS dali određen broj amandmana, za koje čujem da će biti prihvaćeni, što je dobro, ali kako mogu da poverujem da je moguće da ćete primenjivati ovaj zakon ako ove elementarne stvari kao poslodavac ne ispunjavate? Hvala vam.
Hvala. Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pred nama je Predlog zakona koji je već davno trebalo da bude usvojen, jer je nekoliko verzija ovog zakona kružilo, čak je jedna od njih urađena na Odboru za rodnu ravnopravnost ove skupštine. Bio je u proceduri i nije došao do poslanika u sali.
Jednostavno, prva verzija koja se zvanično nalazi pred nama je ova. Meni je vrlo žao, zato što mi se čini da su predlozi koji su bili u opticaju pre ovoga bili kvalitetniji. Reći ću i zbog čega.
Ovo je naša ustavna obaveza i naša međunarodna obaveza. Treba da usvojimo ovaj zakon, jer smo potpisnici mnogih međunarodnih dokumenata koji su obuhvatili ovu oblast. Zbog toga je vrlo problematično što se tek danas, kao 23. tačka ove sednice, našao pred nama ovaj zakon.
Naravno, ideja rodne ravnopravnosti u Srbiji nije nova. I u ono vreme socijalizma se govorilo i zagovarala se rodna ravnopravnost, pa i polna ravnopravnost. No, onda su došle te čuvene 90-te godine i akteri tih 90-tih godina su ponovo aktuelni na političkoj sceni. Kažu da će promovisati svoje vrednosti. Toga se kao žena naročito plašim, jer su te 90-te godine i te kako unazadile društveni položaj svih građana u ovoj Srbiji, pa i položaj žena, jer su i te kako doprineli tome da se Srbija kao društvo, i moralno, i ekonomski, i socijalno, potpuno slomi.
Od 2000. godine, naovamo, jako se mnogo govori o ljudskim pravima i slobodama, pa, u okviru toga i van toga, i o rodnoj ravnopravnosti i o politici jednakih mogućnosti, ali mi se čini da su činjenice neumoljive, ako se pogledaju istraživanja koja su radili Ju-En-Di-Pi i ostali akteri na našoj sceni.
Ako se pogledaju rezultati tih istraživanja, vidi se da je položaj žene prilično nepovoljan u poređenju s muškarcima, ali i prilično nepovoljan u odnosu na onaj položaj koji je žena imala do 2000. godine, odnosno do devedesetih, naročito.
Taj položaj se može pratiti naročito ako se pogledaju neke vrlo važne oblasti, neki vrlo važni aspekti, kao što su, recimo, politički život, tržište rada. Vidim da se zakon bavi upravo tim aspektima i zbog toga ga treba pohvaliti.
Ako se pogleda politički život i učešće žene u vlasti, vidi se da je danas, 2009. godine, prilično nisko, da se taj položaj popravio u odnosu na onu 2000. godinu, kada je u Parlamentu bilo negde 10,8% žena, jer je danas taj procenat nešto iznad 20%, skoro 21%. Ne mogu da zanemarim da su se u međuvremenu dogodile i neke važne stvari, kao što je izmena i dopuna Zakona o izboru narodnih poslanika 2004, kada je demokratska vlast odlučila da se ta izmena odnosi na to da se na listama za izbore narodnih poslanika nađe 30% manje zastupljenog pola. Kada se govori o lokalnom nivou, iste izmene Zakona su doprinele da se procenat žena na lokalu koje se bave politikom i učestvuju u vlasti znatno popravi, sa 7%, na 21%.
Da pređem na drugi aspekt, to je tržište rada. I gospodin ministar je govorio o tome, to je aspekt koji ne možemo da zanemarimo, jer i te kako doprinosi tom nepovoljnom položaju koji žena ima u društvu. Kada govorimo o njemu do devedesetih, žene su u ukupnom procentu radne snage bile zastupljene sa 70%. Tih devedesetih godina, zastupljenost žena je pala na 58%.
Danas nemamo tako jasne podatke, ali se smatra da je još niža, s obzirom na neke okolnosti koje su se dešavale u tom periodu privatizacije, tranzicije, restrukturiranja i slično.
Istakla sam da je sve ovo doprinelo da se položaj žene drastično pogorša i u odnosu na ono što je ona bila do devedesetih, položaj koji je imala do devedesetih godina, ali i ono što je bila u poređenju s muškarcima. Ako se posmatra, recimo, ekonomska aktivnost žena, onda se uočava da žene imaju relativno nisko učešće u aktivnom stanovništvu. Stopa zaposlenosti je mnogo niža u odnosu na stopu zaposlenosti muškaraca. Recimo, 44% su žene, 64% su muškarci. Stopa nezaposlenosti je znatno viša u odnosu na muškarce, 24:16, i kod žena je zanimljivo to što raste dugoročna nezaposlenost, što nije najčešće slučaj s muškarcima.
Kada je u pitanju tržište rada, osim mladih i onih koji imaju vrlo nisko obrazovanje, žene su u najtežem položaju. Zbog toga što ipak nešto moraju da rade za svoju porodicu, one najčešće rade u oblasti sive ekonomije. One na tržište rada ulaze pod nejednakim uslovima, u proseku, duže čekaju na posao od muškarca, pre gube posao od muškarca, i to bez obzira na stepen stručne spreme, čak i ako imaju viši stepen obrazovanja. Vrlo zanimljiv podatak. Osim toga, mnogo više nego muškarci, kada se zapošljavaju, trpe diskriminaciju.
Ne mogu da ne pomenem žene u dobi od 40 do 50 godina koje su izgubile posao, prethodni posao. One zaista nemaju nikakvu šansu da se zaposle ponovo, pri tom, nemaju uslove da steknu penziju, ostaju bez prihoda, ne može da im se poveže radni staž, za vjek i vjekova ostaju građani treće kategorije. One za državu ne postoje.
To je strašno, pogotovo što danas, kada smo kao ovlašćeni predstavnici govorili o tome koje su sve ugrožene i marginizovane grupe, niko ovu kategoriju žena nije pomenuo, niti se neko njom posebno bavi. Nisam čula da se neka nevladina organizacija posvetila tom problemu.
To govorim zato što dolazim iz Valjeva. Tamo je od 2000. godine naovamo, u onom talasu privatizacije, privatizovana jedna firma koja se zove „Uzor“, u kojoj je radilo 250 žena. One su izgubile posao, upravo ove kategorije žena od 40 do 50 godina. Dan-danas, posle silnih sudskih sporova, koje su, naravno, dobile, one su građani trećeg reda, jer niti im je povezan staž, niti mogu da ostvare svoja prava preko suda.
To je vrlo veliki problem, o kom se jako malo govori. U ovakvoj jednoj egzistencionalnoj nesigurnosti je danas 40% žena u ovoj dobi. Ništa manje diskriminisane nisu ni mlade žene koje, pre nego što se zaposle, poslodavac uslovljava da, da bi dobile posao, ne treba da osnivaju porodicu, naročito ne treba da rađaju decu. Naravno, to je nešto što je vrlo teško dokazivo. Radi se o krivičnom delu, ako mogu da kažem da je uopšte krivično delo, a jeste.
Kada pogledate ankete koje su urađene, a rade se sa ženama ove dobi, vidite da skoro svaka šesta žena navodi ovo kao jedan od ključnih uslova koje je postavio poslodavac.
Još jedna interesantna stvar je ovo otpuštanje koje je od 2000. naovamo išlo s privatizacijom, koja je u prvom krugu jako mnogo pogodila i muškarce i žene, ali su u tom nekom prvom krugu privatizovane i tekstilne fabrike i konfekcija. To su oblasti u kojima su radile žene i mnoge su u tom prvom krugu ostale bez posla.
Pošto sledi sad drugi, pa treći krug otpuštanja, vidimo ove priče, odnosno zakon o administraciji na republičkom i na lokalnom nivou, a žene rade i na lokalnom i na republičkom administrativnom nivou, očekujem da da one budu i u ovoj grupi onih koji će brzo ostati bez posla.
Zanimljivo bi bilo pratiti procentualno, recimo, podatak koliko će žena otići s takvih poslova, a koliko muškaraca. Isto tako je vrlo zanimljivo još nešto što sledi, a to je taj treći krug koji se najavljuje, to je obrazovanje, odnosno otpuštanje u obrazovanju, zatim u zdravstvu. Takođe, žene najviše rade u ovim oblastima, pa očekujem da će one i ostajati bez posla.
Moram da pročitam rečenicu koja me u svim istraživanjima naročito iritira kao ženu. Kaže se: ''Žene trpe'', kako se to bezlično kaže, ''nekompatibilnost ekonomske i reproduktivne uloge u promenjenim ekonomskim uslovima''. Užas. Drugim rečima, u ovim okolnostima u kojima država daje sve manje sredstava i za zdravstvo, i za obrazovanje, i za pomoć, dečiju zaštitu i socijalnu sferu, žene su prinuđene, država ih dovodi u poziciju da budu prinuđene da biraju između posla, karijere, s jedne strane, ili da se posvete porodici.
Kako slabe ti društveni mehanizmi zaštite žene, porodice i dece, tako su žene dovedene u poziciju da tu odluku donesu što pre, inače će za njih tu odluku doneti poslodavci. Vidite i sami da se i u državnim firmama ocenjuju. Naravno, nijedan privatni poslodavac, ili ako je poslodavac država, neće trpeti često odsustvo zbog male dece, bolesti dece ili slično.
Ono što je za mene bilo veliko iznenađenje jeste nešto što je oblast ove socijalne sfere, a pošto je gospodin ministar tu, ne mogu da se pravim luda i da o tome ne govorim, jer za mene je ovo o čemu hoću da govorim ta rodna ravnopravnost, a o samom zakonu, o tome kako izgledaju pravne norme, reći ću nešto kasnije.
Za mene je bilo vrlo interesantno i zaista sam bila zgrožena kada je gospodin ministar, koji inače treba da vodi brigu i o porodici i o ženama porodiljama, porodilje proglasio državnim neprijateljima koje, eto, kao, parazitiraju, kao oni koji sisaju krv sa državnog budžeta, hoće da prevare državu.
Ovde imam nekoliko pisama koje je Poslanička grupa dobila na mejl od porodilja, od žena koje su molile da pokušamo da neke stvari pojednostavimo, odnosno da dopru do ministra, da vidimo da li se radi o nekoj grešci, o tome da je neko pogrešno protumačen ili, prosto, Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, a datum ove novinske vesti je 20. 10. 2009. godine, trenutno razmišlja o tome da isplate porodiljskog ograniči, sa dosadašnjih pet prosečnih plata, na tri. To znači da bi ono malo žena koje su primale neku višu prinadležnost za to, sada bile svedene na neku sumu koja je dva puta manja od onog što je trebalo da prime.
Da ne bih parafrazirala, pročitaću samo deliće toga što su žene napisale. Mislim da je to prilog ovom zakonu, jer mi možemo da govorimo sa pozicija opozicije i vlasti. Ovo nije ništa režirano.
"Molim vas, pomozite da se ovakva odluka ne donese, da ne otmu od mog deteta. Ovo je sramno, sramno, sramno. Zato vas molimo da u ime nas žena, zaposlenih budućih majki, pokrenete medijsku kampanju u naše ime što pre i ne dozvolite da se ovako stravična ideja sprovede u delo. Molim vas, u svoje ime i u ime svog još nerođenog deteta, da mi pomognete da se izborim za ono što mom detetu pripada". Neću dalje čitati, mislim da nema potrebe, ministar je razumeo o čemu se ovde radi.
Dalje, prilog rodnoj ravnopravnosti je i to što, recimo, trudnice Beograda imaju jedne prinadležnosti, a druge prinadležnosti trudnice u mom Valjevu, u Zrenjaninu, Pirotu itd. To ne može da zavisi od dobre volje lokalne samouprave i njihovog budžeta. Mora država da se opredeli da li hoće da pomogne ženama koje hoće da rađaju decu, pogotovu u situaciji kada država ima belu kugu.
Da kažem još samo nekoliko reči. Neću više o ovoj socijalnoj sferi, rekla bih nešto o položaju žena u obrazovanju. Moramo da kažemo da se taj položaj popravio, to je izuzetno važno da kažem, na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja taj odnos između žena i muškaraca je, praktično, isti. U visokom obrazovanju ima nešto više žena, ali među magistrima i doktorima nauka, iz nekih razloga, mogli bismo da polemišemo kojih, jer su jasni, ima više muškaraca, od 30 do 32%. Ima određene nejednakosti kada se biraju poslovi, kada se biraju zanimanja, ali to ne ulazi u sferu ove oblasti.
Kada govorimo o zdravstvu, a zakon se bavi i ovom oblašću, zaista to pozdravljam, jer to su aspekti o kojima treba da vodi računa ovaj zakon.
Ne mogu da ne prokomentarišem ono što sam danas videla ovde, a to je da će, izgleda, kao prilog rodnoj ravnopravnosti, s obzirom na to da žene obavljaju najveći deo kućnih poslova i kupovina, pa idu verovatno u "Maksi", tamo sada moći da se brinu o njihovom zdravlju, ne znam ko, pretpostavljam, zaposleni u "Maksiju".
S druge strane, ono što je problem ovde, to je izjava koju sam u nedelju pročitala u jednom dnevnom listu, a ona se odnosi na predsednika Radne grupe za pandemiju, gospodina Tijodorovića, koji je izjavio da treba voditi računa i da on ne može da ćuti na činjenicu da žene, pre svega, trudnice, nisu dobile mogućnost da se vakcinišu. To je vrlo važno.
Onda treba reći, za brojne kategorije žena, da marginalizovan društveni položaj i oskudnost resursa povećavaju rizik od pada u siromaštvo.
Pre svega, to se odnosi na samohrane majke, naročito one koje imaju malu decu, one koje imaju decu s invaliditetom, domaćice, stare žene, bolesne i žene s invaliditetom, žene na selu, pomenute su kao posebna kategorija, jer nemaju pravo čak ni na zdravstveno osiguranje, zatim, na Romkinje, žene u izbegličkom statusu, neobrazovane žene.
Pitanje nasilja je, takođe, tema za ovaj zakon. Kada govorimo o tome, hajde da ne govorimo o podacima, treba reći da je posebna kategorija nasilja zlostavljanje na poslu. Interesantno je da se u skupštinskoj proceduri već jako dugo vremena nalazi zakon o mobingu. Voljom vladajuće većine, mi, praktično, nismo u mogućnosti da ovaj zakon donesemo.
Moram da kažem još nešto. Poslednjih godina u Srbiji je donet veliki broj zakona koji mogu da poprave položaj žena, ali ono što jeste problem, to je što su ti zakoni prilično neusaglašeni između sebe. Taj zakonski okvir deluje prilično razuđeno i neujedinjeno. Često su odredbe neusklađene i protivrečne. To je mana i ovog zakona. Nema mehanizama implementacije.
Onda imamo ono što je odlika zakona koje u poslednje vreme dobijamo, da to bude jedan baš lep zakon, deklaracija do deklaracije, ali on ništa ne menja u položaju onih na koje se odnosi. To je veliki problem, ali to je stav koji ova vlada ima. Ona mnogo lepo priča, jedno misli, drugo govori, treće radi. Imamo jednu divnu priču, koja liči na bajku, ali je nema nigde u realnom životu.
Ne mogu da ne kažem, makar koliko mi vremena oduzelo, svi realni problemi koje sam navela padaju u vodu pred onim čime se javnost u poslednje vreme bavi, a to je tzv. jezik političke korektnosti, koji može da zvuči mnogima skaradno, zato što je veštački jezik, veštačka tvorevina, ne podleže zakonima lingvistike i kao takav para uši. Vidim da se smeju ''prvoborkinje'', ne spadam u ''prvoborkinje''. Apelujem da ne izvrgavamo ruglu naš jezik. To što pokušava da se napravi jedan veštački jezik, uvođenjem nekih silnih reči ženskog roda, ne doprinosi poboljšanju položaja žena.
Osim toga, dovodi do zaista prave ravnopravnosti, smeju mu se i muškarci i žene. Kada stanete iza jedne velike ideje, kao što je zabrana diskriminacije svih vrsta, onda vas prozovu da govorite smešno. Nemojmo dozvoliti da se iza dobre i plemenite ideje takva stvar sprovodi.
Evo nekoliko reči o zakonu. Zakon ima nekoliko odredaba ustavnog karaktera kojima tu nije mesto, mislim na članove 26. i 36. Zatim, zakon ima jedan veliki broj odredaba koje nisu pravne norme. Vi kažete: "treba da nastoji". Član 34. stav 1. kaže da su obrazovne ustanove dužne da nastoje da obezbede jednake uslove za aktivno bavljenje sportom itd. U stavovima 2. i 3, takođe, imate "dužni su da nastoje". To nije pravna norma. Oni mogu, a i ne moraju. Očigledno, zavisi od njihove dobre volje, a zakon ne može da zavisi ni od čije dobre volje. Takođe, u članu 14. imate to "treba da nastoji". Govorili ste da ćete prihvatiti amandmane, ali je smešno, šta ako ne nastoji? Da li on ima nekakvu sankciju ako ne nastoji?
Dalje, imate problem s definicijom diskriminacije, koja nije u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije, ali, očigledno, obe definicije nisu usklađene s članom 1. Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena. Mi smo potpisnici ove konvencije.
Ono što je najveći problem za DSS u ovom zakonu, to je što ste se vi negde uplašili. Sve je dobro išlo u ovom zakonu do momenta kada je trebalo da napravite institucionalne mehanizme za njegovo sprovođenje. Na republičkom nivou, na državnom nivou, oni već postoje, tu postoji ministarstvo, postoji uprava, ali kada ste došli do lokalnog nivoa, tu ste napravili zastoj, njih tamo nema.
Ponovo se pozivam na pisma koja sam dobila od nevladinih organizacija, koja nas upućuju na to da je od 2002. godine, do danas, na lokalnom nivou napravljeno 50 takvih organizacija, tela, komisija, koji se bave ovom temom i mislim da je smešno da ne budete upućeni u to, te da treba da prihvatite amandmane koje smo kao poslanička grupa podneli.
(Predsedavajuća: 20 minuta. Zahvaljujem.)
Da završim jednom rečenicom. Dakle, naša zamerka, pored toga, je da ste dali blage preporuke, tipa "treba da nastoji" i sve ostalo. Zakon mora da napiše: "dužan je da uradi to i to".
Hvala, gospođo predsedavajuća, hvala, gospodine ministre.
Naravno da sam pročitala sve o ovome što se događalo posle tog 20. oktobra i potpuno mi je jasno. Namerno sam pročitala ovo, zato što se od ministra koji se brine o porodiljama i trudnicama očekivalo da malo drugačije reaguje. S druge strane, drago mi je da se našla ušteda, da se našlo u budžetu toliko sredstava da se baš ne oštete žene koje treba da imaju decu. Taj vaš podatak gde kažete da je sada 10% više žena trudnica super je za Srbiju, 10% više je žena koje će roditi decu, ali nije super za vas da to kažete, zato što one nisu trošak za budžet, one su nešto što je dobit za Srbiju. Hvala vam.
Malo je drugačiji spisak, ali nema problema. Spremila sam se za ovu temu i jako mi je drago što je predstavnik ispred Vlade gospodin Milosavljević, s obzirom na to da sam prema toj činjenici malo i koncipirala ovo što hoću da govorim, jer bih volela da i on bude upoznat sa nekim stvarima i da o tome možemo da razgovaramo na krajnje otvoren način.
Dakle, Međunarodna banka za obnovu i razvoj odobravala je zajmove i Republici Srbiji, a mnogo pre u prošlosti i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i ta sredstva su uglavnom korišćena za dve namene: za uvoz opreme i za finansiranje određenih investicija u zemlji.
Ovaj zakon koji je pred nama zaista ima prilično rogobatan naslov, kaže – Zakon o regulisanju odnosa Republike Srbije i zajmoprimaca ili garanata za preuzete obaveze po zajmovima Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Zapravo, samo ime i sam naslov tog zakona pokazuje šta jeste cilj i šta ovaj zakon treba da uredi. On treba, zapravo, da uredi te odnose između Republike Srbije, s jedne strane, i zajmoprimaca, odnosno garanta, s druge strane, ali... Ono što je „ali“ sadržano je u članu 5, kaže – sa sedištem na teritoriji Republike Srbije, kada se izuzme teritorija Kosova i Metohije.
Vrlo je zanimljivo da ova vlada u više zakona i u više navrata (mi poslanici DSS-a smo ukazivali na to), što u ekonomskom, što u političkom smislu jednostavno zaboravlja da je Kosovo i Metohija deo ove teritorije, ove zemlje, i da je to u Ustavu; pozivam članove Vlade da to ponovo pročitaju.
Zatim, ono što je isto tako simptomatično, kaže – zakonom se propisuju uslovi pod kojima se banke oslobađaju obaveze prema Republici Srbiji. Među tim uslovima koje oni navode jeste, recimo, da su te banke imale nekakav odnos sa Narodnom bankom, odnosno taj odnos posredništva, prebacivanja valute u dinare itd. Jedan od uslova koji oni ovde navode su i konkretni projekti koji su izvedeni na teritoriji Srbije.
Naravno da je potpuno jasno da je jedan deo ovih zajmova otišao na izmirenje obaveza javnih preduzeća na osnovu ranije odobrenih i korišćenih zajmova ili delova zajmova, ali i da je jedan dobar deo tih sredstava od zajmova otišao upravo u poljoprivredu, koja je proglašena i tada, kao i danas, jednom od strateških delatnosti.
Tada su ta sredstva preko zemljoradničkih zadruga, od kojih je 99% danas u stečaju, na taj način doprinela ubrzanom, podsticajnom razvoju poljoprivrede. Dakle, poljoprivreda je i tada označena kao jedno od dominantnih strateških opredeljenja ove zemlje na putu ka Evropi.
Sad moram da napravim jednu digresiju i to je ono sa početka moje priče, zbog čega sam svoju temu prilagodila tome što je gospodin Milosavljević ovde. On je u jednoj od prošlih vlada bio ministar poljoprivrede, znaće o čemu pričam, a danas je ministar trgovine, ponovo tema o kojoj hoću da ga obavestim.
Počeću od izjave ministra Dragina, koji kaže da je upravo to što ne može da utiče na cene njegova najveća frustracija. Hoću da pokažem da ministar Dragin treba da ima mnogo većih frustracija od tih koje je naveo u svojoj izjavi. Hoću da počnem od toga da je, prema zakonu, od 2005. godine otpočela akcija obeležavanja stočnog fonda u Srbiji. Ovom prilikom ću govoriti o onom delu koji se tiče govedarstva, znači, delu stočarstva.
To se, naravno, odvijalo po evropskim standardima i onog momenta kada je urađen jedan potpuni popis i kompletirana dokumentacija o tome šta mi imamo od grla stoke kod nas, svaka od tih životinja je dobila ušnu markicu, ušla je u jednu bazu podataka.
Doduše, ovde se radi o jednom vrlo zastarelom kompjuterskom programu, koji je vrlo loš i skupo plaćen, ali nema veze. Uglavnom, imamo kakvu-takvu evidenciju. Posle toga, svaka novorođena životinja, svako novorođeno tele je dobijalo takvu ušnu markicu, koja je predstavljala garant da će se pratiti stanje te životinje, preventivni pregledi, sve bolesti, sve evidentirano, kako bi građani Srbije mogli da jedu kvalitetno meso i kako bi se to meso moglo izvesti na tržište EU, jer govorimo o tome da imamo jednu vrlo visoku kvotu, koju ne možemo da ispunimo, bebi bifa.
Kako se danas taj posao radi u Republici Srbiji? Uopšte se ne radi. Osam meseci traje propisivanje tendera; kada se ti tenderi konačno raspišu, onda propadnu, po običaju. Poslednji koji je za tih osam meseci propao, propao je prošle nedelje, krajem oktobra, a u međuvremenu, za tih osam meseci svaka novorođena životinja nije obeležena.
Naravno, ne treba da govorim o tome šta to znači za promet životinja, jer u prometu imamo životinje koje nisu praćene, ne znamo njihovo zdravstveno stanje. Te životinje dolaze na tržište i na trpezu građana Srbije. Ne znamo ispravnost takvog mesa.
S druge strane, u ovom poslu ponovo cveta siva ekonomija, sivi promet; jedini koji valjaju u ovom poslu su nakupci. S jedne strane, država gubi, a s druge strane - seljaci gube. O veterinarskoj službi ne treba ni da govorimo, jer veterinarske službe u ovom celom poslu nema.
Pitanje je: ko garantuje građanima Srbije šta oni jedu? Hajde da počnemo od toga da ste propisali (i vi kao ministar poljoprivrede, i danas ministar poljoprivrede) da ćemo najveći deo proizvodnje mesa uputiti u EU.
Kada Evropska komisija za veterinu dođe u našu zemlju ona će stvarno biti vrlo neprijatno iznenađena činjenicom da mi čak nismo ni obeležili svoj stočni fond govedarstva, a s druge strane, o njihovom zdravlju nemamo pojma, niti ikako možemo da garantujemo da su te životinje zdrave.
Naravno, Srbija je ovo, dosetili su se ljudi, tako da je 400.000, pazite, 400.000 virtuelnih ušnih markica ušlo u bazu podataka, koja je naravno virtuelna; ona bi bila realna ako bi iza tih brojeva stajale realne životinje i realne markice koje su stavljene u ušne školjke tih životinja. To je ta čuvena pikanterija, ali šta da radimo.
Gospodin Markićević je pomenuo ono zbog čega u Srbiji ovog trenutka postoji strah od epidemije i panika. Moram da pomenem i da govorim sasvim iskreno i otvoreno da je svinjski grip zapravo modifikacija životinjske bolesti. Hajde da vam kažem da je modifikacija životinjske bolesti i ptičiji grip. Podaci koje sam dobila jesu da veterinarska udruženja sve češće govore...
Koliko god da vam je ovo smešno, molim vas da saslušate zato što nije smešno, mislim da će biti vrlo opasno i da vi kao predstavnik Vlade treba da znate ove podatke. Doći ću do toga kakve veze ima sa ovom temom i bilo bi pristojno da …
(Predsedavajuća: Molim učesnike sednice i ministra da se uzdržimo od dobacivanja. Narodnu poslanicu molim da se približimo temi dnevnog reda. Zahvaljujem.)
Približiću se ovoj temi, gospođo, samo hoću da vam kažem šta je realno stanje. Veterinarska služba skoro da ne postoji u Srbiji. Ovaj Krnjajićev zakon, koji je masakrirao službu, doprineo je jako mnogo ovom procesu. Dakle, privatizacija veterinarskih stanica je neuspešna. Postoji indicija da u Ministarstvu poljoprivrede postoji farmaceutska mafija veterinarskih lekova.
Šta hoću da vam kažem? Sve ovo što sam navela je vrlo ozbiljan problem. U svakoj državi je veterinarska praksa zapravo strateška osovina proizvodnje hrane.
Uzimali smo kredite; za ovaj posao smo dobili kredit Međunarodne banke, za obeležavanje životinja. Vi ovde u svojoj dokumentaciji promovišete da imamo zakone koje smo doneli; svaka čast, jesmo, bezbednost hrane, neću da vam čitam da se ne biste i dalje smejali, pa vas upućujem da pročitate to što ste napisali kao ministri. Ne konkretno vi, nego vaše kolege. Pogledajte to što ste napisali, mislim da biste mogli da stojite iza toga.
Kada govorimo o ovom zakonu, a vi kažete da biste voleli da od poslanika dobijete konkretnu informaciju o tome da li ćemo da glasamo za ovaj zakon ili nećemo, u ime Demokratske stranke Srbije reći ću vam da ćete morati da sačekate pa ćete u danu za glasanje biti obavešteni kako ćemo glasati.
Vi ovde kažete da finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona uopšte nisu potrebna. Potpuno je smešno reći tako nešto, jer ne znam ko bi ova sredstva koja vi otpisujete bankama trebalo da plati. Imamo li mi neke druge fondove, osim budžeta? Nemamo. Jedini ko puni budžet jesu građani Srbije.
Dakle, i te kako su potrebna finansijska sredstva – možda ne iz vašeg džepa, iz džepa ministara, ali iz džepa građana Srbije su svakako potrebna.
Ono što je najstrašnije u ovoj priči jeste ovo uslovljavanje Međunarodne banke, Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, koji nas za svaki zajam i za svaki kredit koji nam daju i te kako uslovljavaju. Ovog momenta to uslovljavanje se kreće u oblasti reformi obrazovanja, zdravstva i penzija. To prosto ne treba dalje komentarisati, biće prilike za to.
Ono što je vrlo značajno, a vezano je za ovaj zakon, jeste zapravo jedna potreba da sve ove stvari budu otvorene za javnost, jer javnost mora da zna gde odlaze sredstva građana Srbije i na koji način se koriste.
S druge strane, kao što vi komentarišete da li su ovo pitanja kojima treba da se bavi ovaj zakon, ja komentarišem da li ste vi nadležni ministar koji večeras treba da priča sa nama. Hvala vam.
Gospođo predsednice, gospođo ministre, dame i gospodo poslanici, u startu hoću da razjasnimo jednu nedoumicu.
Poslanička grupa DSS govori o zakonu, o originalnom tekstu koji ste vi nama ovde dostavili, a o amandmanima – ne o amandmanima koje ste vi napisali, ne o amandmanima koje je napisao Zaštitnik građana Saša Janković, ne o amandmanima koje su napisali poslanici opozicije, nego o amandmanima koje ste vi od strane Saveta Evrope naterani da napišete – neću da govorim, o tome ćemo govoriti nekom drugom prilikom, kad amandmani dođu na red.
Dakle, Vlada Srbije je na svojoj poslednjoj sednici pred letnji raspust usvojila Predlog ovog zakona. Od momenta kada je ovaj predlog zakona ugledao svetlo dana obrušile su se kritike javnosti na radnu grupu, koju je predvodio gospodin Vladimir Cvijan. Upozoravam da ću pomenuti ponovo ovo ime, pa treba da se zapamti. Dakle, stručna javnost je komentarisala vrlo negativno Predlog ovog zakona; komentarisao je Zaštitnik građana, Poverenik za informacije od javnog značaja, komentarisale su nevladine organizacije, najveći broj njih, komentarisali su i građani. Dakle, javnost je apsolutno bila zgrožena predlogom da se demokratizacija vrati šest koraka nazad i da se uskrati pravo građanima da država poštuje njihova prava i slobode.
Dakle, ovaj zakon je – naravno, kritike su bile potpuno u skladu sa tekstom koji ste vi nama ovde dostavili – izuzetno loš. To je zakon koji apsolutno ni koncepcijski, ni pravnotehnički ne odgovara nivou koji bi trebalo da bude predstavljen poslanicima i koji bi trebalo da bude usvojen u Skupštini Srbije.
Nije mi jasno, kad već prepisujete sve i svašta, ovaj zakon je poslednji ovakav donet u Evropi, zašto bar ova radna grupa nije pogledala šta je moglo da se prepiše od nekog drugog? Jer, kad vidimo zakone koje nam dostavljate mi moramo zaista da lomimo jezik na prevodima, koji su apsolutno neprihvatljivi za naš jezik.
Ono što je namera predlagača ovog zakona, a ona je potpuno jasna, to je da mnoge informacije, koje bi građani morali da znaju ako je ovo demokratska država, ostanu tajne, skrivene i da se pod tim da se informacije ne plasiraju građanima sakriju i zloupotrebe, i neznanje i nedostatak rezultata, a iza svega toga da se sakrije korupcija i kriminal.
Potpuno je jasno da demokratska vlada, a ova za sebe to kaže, a očigledno nije, mora da polaže račune građanima o tome kako ona i njeni funkcioneri troše novac građana Srbije. Najveći deo tih informacija, upravo prema ovom zakonu, treba da bude zaštićen, odnosno nedostupan građanima, i očigledno je da vi o demokratizaciji i o demokratskom društvu ne znate mnogo.
Ono što je tendencija svih ovih zakona koji dolaze, a ja razmišljam upravo o Zakonu o dijaspori koji je pre nekoliko dana ovde usvojen, tako i ovog zakona pred nama, to je da oni zapravo ne pružaju nikakve mehanizme za sprovođenje zakona. Ti mehanizmi koje vi predviđate su potpuno neefikasni. Tako neefikasni mehanizmi ne mogu da primenjuju demokratske standarde koji treba da postoje u svakoj demokratskoj državi i da budu visoki.
Hajdemo prvo od nekoliko vrlo važnih stvari na koje se odnose kritike svih, kompletne javnosti, kada je u pitanju ovaj zakon. Prva stvar je da predlog ograničava ovlašćenje Poverenika za javne informacije i Zaštitnika građana; to je primer koji ne postoji ni u jednom zakonu od ovih evropskih zakona koje sam već pomenula. Zaista je neverovatno da Vlada ograničava stečena prava građana i da one koji su po Ustavu i po nekim drugim zakonima Srbije dobili pravo da štite prava građana i da dobijaju one informacije koje građani ne mogu da dobiju kako bi ostvarili svoja građanska prava i slobode vi sada ograničavate i oni ne mogu da ispune ono što im je Ustavom povereno, odnosno nadležnost koju su dobili prema Ustavu i prema zakonima Srbije.
Pomenuću vaše članove, član 2. gde objašnjavate pojmove (tačka 7) i član 9. gde kažete ko određuje tajne podatke (tačka 5), pa ću malo parafrazirati kako to može da izgleda u praksi. Zaista je neverovatno da vi verujete da Vlada, koja treba da štiti interese građana, može da dozvoli jednom direktoru veterinarske stanice, u ovom slučaju, pošto on zaista ima poverene poslove od Vlade, a vi se raspitajte koje, da on neku informaciju proglasi poverljivom, nedostupnom javnosti i da onda ni Poverenik, ni Zaštitnik građana ne mogu da dođu do te informacije zato što je to volja jednog funkcionera.
Istovremeno, recimo, dovešćete do toga da jedna lokalna samouprava proglašava informaciju interno poverljivom i nedostupnom građanima, i da u drugoj lokalnoj samoupravi ta informacija, recimo plata gradonačelnika ili ne znam šta drugo, bude nedostupna za javnost.
Poverenik i zaštitnik građana su jedini državni organi za koje je izričito predviđena mogućnost vašim zakonom, ne vašim amandmanima, da budu ograničeni u pristupu podacima neophodnim za vršenje njihove funkcije. Pozivam se na član 38. i član 67 – ta dva člana nemaju ni teorijskog, ni pravnog, ni praktičnog osnova. Vi kažete i sami, uz naknadnu pamet, da sam u pravu i neke od tih stvari ste ispravili. Ti članovi, u stvari, ograničavaju ovlašćenja Zaštitnika građana i Poverenika za informacije od javnog značaja, onih koji treba da zastupaju građane i da brinu o građanima. Na taj način doprinosite kršenju ljudskih prava građana, štitite kriminal i korupciju.
Rešenje bez presedana je u članu 40. gde u tački 1) kažete – dok je akcija u toku, ne možete da proverite nikakav podatak. To je neverovatno rešenje! Kažete, ukidate član 40. Hvala Bogu da ga ukidate. To je neverovatno rešenje.
Zašto? To je potpuna suspenzija nadležnosti. Evo vam jednog primera kako to može da izgleda u praksi. Svi se sećate da je pre dvadesetak i kusur godina ubijena novinarka Dada Vujasinović. Dan-danas se o tome ništa ne zna, akcija je u toku. Dakle, ni njeni roditelji, ni bilo ko drugi ne može da dobije nijednu informaciju dok je akcija u toku, sledećih 500 godina. To je apsurdno.
Sledeća stvar koja je potpuni privid, kao i mnoge stvari u ovom zakonu, jeste nadzor. Vi kažete – za nadzor za primenu ovog zakona nije predviđena nadležnost nekog od organa vlasti, kakvi za to postoje u svetu, nego će nadzor vršiti nekakva služba Vlade; vi kažete i koja je to služba Vlade. Molim vas, to je potpuni privid nadzora. Bilo koja stručna služba niti ima inspekcijska, niti nadzorna ovlašćenja. Kako je moguće vršiti nadzor bez inspekcijskih i nadzornih ovlašćenja? Takva ovlašćenja su potpuni apsurd.
Šta je Vlada u stvari htela ovim zakonom najbolje se vidi na primeru pristupa Agencije za borbu protiv korupcije strogo poverljivim informacijama.
Hajdemo opet na primer: ako Agencija, recimo, treba da istraži neku povredu zakona iz svoje nadležnosti i trebaju joj podaci od nekog javnog funkcionera... Recimo, najbolji primer je to što mi ne znamo ko su autori Zakona o informisanju; ne znamo zato što je, izgleda, pre nego što je donet ovaj zakon ministar (koji trenutno nije ovde) proglasio da je to nekakva tajna najvišeg nivoa i do dan-danas niko ne zna kako ćemo da dobijemo tu informaciju.
Znači, ako Agencija treba da dobije neku informaciju, ona mora da se obrati tom funkcioneru, da stane u red, da popuni bezbednosni upitnik, da prođe bezbednosnu proveru BIA ili MUP-a. To nije kraj; ona ne mora da dobije odobrenje, odobrenje može da bude uskraćeno. Šta onda ona treba da radi, da povede upravni spor? Fantastično! To je izvanredan primer borbe protiv korupcije i kriminala. Nešto ćemo odlagati beskonačno, nešto ćemo terati do 250 godina unapred, a inače smo proklamovali da će to ubrzati borbu protiv kriminala i korupcije. Kako funkcioniše to što ste proklamovali najbolje se vidi na ovim zakonima koji nam dolaze. Vi jednostavno ne želite da se suprotstavite tome, sem na rečima.
Šta je još loše? Predlog ovog zakona daje mogućnost velikom broju ljudi da sve i svašta, što im ne odgovara da dođe u javnost, sakriju pod tim da je to neka tajna koju javnost ne treba da zna. Recimo, hajdemo opet na jedan sladak primer. Kada je Vlada proglasila za tajnu to što Srbija treba da plati SAD zbog toga što je naš građanin Kovačević pretukao građanina SAD time ste onemogućili more građana Srbije da dobiju informacije, time ste kršili naša ljudska prava, a to ne može da bude tajna.
Zašto vi ne dozvoljavate, recimo, da se te informacije pojave u javnosti, da građani znaju kako njihova Vlada funkcioniše, kako funkcioneri koje je postavila Vlada troše novac građana Srbije? Vrlo je jednostavno, vama i nije cilj da ti podaci budu demokratski dostupni javnosti. Vama je cilj nešto drugo, da sakrijete kako oni funkcionišu, da sakrijete zloupotrebe koje ti funkcioneri vrše. Po vama, zapravo, ovaj zakon treba da ima funkciju da zaštiti aktivnost funkcionera, a ne države.
Za kraj, kada govorimo o ovom zakonu, želim da kažem još jednu vrlo zanimljivu stvar. Šta je još tendencija ovog zakona? Da se moć grupiše na jednom mestu. Pošto je informacija moć, moć se grupiše na jednom mestu. Koje je to mesto u ovoj državi? Naravno, svemogući predsednik Boris Tadić, koji je očigledno postavio svog generalnog sekretara da bude na čelu radne grupe.
Evo, kada stavite sve na papir, pa povežete šta je šta, dobijete vrlo jednostavnu informaciju. Sekretar Saveta za nacionalnu bezbednost, to je to lice kod koga će se ukrštati sve tajne informacije, to je taj pomenuti šef radne grupe koja je pisala zakon, gospodin Vladimir Cvijan, gle čuda, generalni je sekretar predsednika Tadića. Znači, on će imati nadležnost nad svim tajnim informacijama. Naravno, potpuno je jasno da on neće reći, „časna pionirska reč“, očigledno, da on neće reći te tajne informacije svom šefu koji ga je tu postavio i koji ga je postavio na mesto generalnog sekretara. Znači, kada stavite samo imena ljudi, doći ćete do toga šta je cilj i namera ovog zakona.
Ovaj zakon zaista poništava demokratske tradicije koje je ova zemlja u međuvremenu, za vreme Vlade Vojislava Koštunice, postigla, jer su i Zaštitnik građana i Poverenik za informacije od javnog značaja postavljeni u to vreme i zakon je donet u to vreme. Dakle, vi poništavate sva stečena prava građana. Ovaj zakon je protivustavan, jer ograničava nadležnosti Poverenika za informacije od javnog značaja i Zaštitnika građana. Ovaj predlog je očajno loš. Mislim da je najzdravije i najzrelije, i za vas i za državu, da ga povučete.
Samo još nekoliko reči o zakonu o pristupu informacijama od javnog značaja. Gospodina Bradića nema tu. Reći ću samo nekoliko stvari. Taj zakon je pokazao da je jako dobar, u primeni je pokazao da je jako dobar, a to pokazuje i ovih nekoliko izmena koje su se u međuvremenu pokazale kao kočnica jednoj zaista dobroj primeni zakona. To su uglavnom pitanja termina, rokova. Dobro je što je to promenjeno, prosto, stvari treba ubrzati.
Ali, ono što nije dobro ni u prvom ni u drugom zakonu – kada su zakoni pisani nisu konsultovani ni Poverenik, ni Zaštitnik građana. Interesantno je da je na ovaj drugi predlog jedan od amandmana podneo Zaštitnik građana, u ime Poverenika kome to zakon ne dozvoljava.
Nadam se da ćete vi, ne vi, pošto vi taj zakon i ne predstavljate, gospođo ministre, nego gospodin Bradić, koji očigledno nema druga posla nego da sluša poslanike koji govore nešto konkretno o zakonu, taj amandman prihvatiti, kao i nekoliko koje smo mi kao poslanička grupa podneli.
Šta je još zanimljivo? Ovaj tekst koji je prihvaćen, a koji se odnosi na Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, zapravo je jedan tekst koji se od 2007. godine pojavljivao u Skupštini, pa volšebno nestao. To je tekst jedne građanske inicijative, jedne nevladine organizacije. Ono što je zanimljivo, izostavljeni su vrlo važni delovi, kao što je zaštita izvora informacija, zatim, mogućnost žalbe protiv Skupštine, Vlade, predsednika, republičkog javnog tužioca, Ustavnog i Vrhovnog suda, kada se uskrati pristup informacijama. Zanimljivo je da je tada predlog te grupe građana bio primat Zakona o slobodnom pristupu informacijama nad drugim propisima.
Znači, ono što vam se nije sviđalo ste izostavili, a drugo ste potpisali. To što potpisujete tuđe je već poznata stvar. Dakle, koristite jedan prilično opasan metod da potpisujete tuđe zakone, koristite jedan opasan metod da uništavate demokratiju u ovoj zemlji i koristite još nešto da sve koncentrišete u rukama jednog predsednika.
Gospođo ministre, pošto se ovaj zakon o kome govorim odnosi na vas, mislim da je dobro da vi povučete taj predlog. Poslanička grupa DSS jeste napisala amandmane. Odgovoriću tom kolegi koji kaže da mi iz opozicije ne treba da pišemo amandmane ako nećemo da podržimo zakon.
Ako popravite zakon svim amandmanima koje smo mi prihvatili, onda će on biti sasvim solidan zakon, pa ćemo ga možda podržati. Ovako, u ovom tekstu, nećemo sigurno. Hvala.
Hvala vam, gospođo predsednice. Pošto sam pomenuta, pošto je loše protumačeno ono što sam rekla, moram da kažem da sam o zakonu o dostupnosti informacija od javnog značaja govorila kao o dobrom zakonu, koji je, kao i svaka živa materija, u nekim momentima pokazao da neke stvari treba pojasniti, promeniti rokove i sve ostalo.
Moram da pomenem da je taj zakon tada predložio gospodin Kojadinović, koji predstavlja određenu političku grupu, i da je gospodin Čikiriz takođe... možda ne on lično, ali njegova poslanička grupa je u to vreme glasala za taj zakon. Ne stidim se što sam u ime svoje poslaničke grupe glasala za taj zakon.
Taj zakon je zaista pomerio demokratiju unapred i mislim da je sasvim u redu da nešto što pokaže neke nedoslednosti i mane popravimo na vreme. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.

Dame i gospodo poslanici, moje pitanje je takođe upućeno gospodinu Tomici Milosavljeviću, ministru zdravlja.

U toku proteklog dana dogodile su se dve vrlo značajne stvari, ako ste pratili šta se dešava na ovom polju, koje su vezane za zdravstvo. Prva je da je beogradski sekretar za zdravlje podneo ostavku zbog neslaganja s ministrom Tomicom Milosavljevićem, a u vezi s poznatim aferama vezanim za korupciju u pojedinim beogradskim klinikama.

Druga stvar, koja je takođe značajna, koja je znatno promenila sliku i posle koje, naravno, ništa više neće biti isto u ovoj oblasti, jeste to što je u kragujevačkoj Infektivnoj klinici, od posledica i težih komplikacija izazvanih virusom tipa A, meksičkog gripa, umrla gospođa iz Kraljeva (namerno neću reći njeno ime), koja je simptome osetila 29. septembra, a koja je, i pored upozorenja lekara (ponovo to ističem – i pored upozorenja lekara), iz privatnih razloga odbila da se leči.

Dakle, neko sa simptomima može da odbije da se leči. To pokazuje da je stanje u zdravstvu vrlo ozbiljno. Ove dve stvari možda na prvi pogled nemaju neku vezu, ali je istina da su i te kako u vezi.

Moram da postavim pitanje – koliko srpsko zdravstvo, koje je ogrezlo u aferama i korupciji, a u tim korupcionaškim aferama gospodin ministar i te kako ima mesto, može da odgovori na osnovnu ulogu, a to je zdravlje građana Srbije?

U vezi sa ovim što sam konstatovala u drugoj tezi, sa meksičkim gripom, nekoliko stvari srpskoj javnosti očigledno nije jasno i dovoljno poznato. Zbog toga je potrebno da dobijem dodatne informacije.

Ministar je najavio da će se uvoziti vakcine protiv meksičkog gripa i dao prioritet koje će osobe primiti ove vakcine. Postoje neka istraživanja koja kažu da osobe koje su redovno vakcinisane čine 2% ukupnog broja obolelih od novog gripa, što kaže da su vakcine zaista potrebne. Ali, mi ne znamo neke osnove stvari.

Prvo pitanje je – odakle će ministar uvesti ove vakcine? Dalje, da li ministar može da garantuje pouzdanost ovih vakcina? Jer, moram da komentarišem da je u Nemačkoj upravo otvorena velika javna rasprava o tome koliko su ove vakcine pouzdane, da li ih je potrebno primiti i da li ih je uopšte nužno primati?

Treće osnovno pitanje je – da li je Torlak u funkciji i da li će vakcine biti donete iz Torlaka? Ako Torlak nije u funkciji, molim ministra zdravlja da mi odgovori zbog čega nije u funkciji.

Konstatacija koja je vrlo važna ovog trenutka u Srbiji jeste da meksički grip nije razlog za paniku, ali jeste razlog za ozbiljnost u poslu i, pre svega, za ozbiljnost ministra zdravlja. Pouzdano mogu da kažem da nisam sigurna da je ministar zdravlja spreman za tu ulogu. Zato ga molim, pošto mi odgovori na ovo pitanje, može i da podnese ostavku.
Upravo sam to htela da komentarišem - koliko znam, moj amandman je prihvaćen. S obzirom na vrlo dugačak krug replika, sad bih da se vratimo na ono što je ministar govorio. Drago mi je što ovaj put malo više govori o ovom zakonu, makar to što govori zvučalo kao pamflet, jer je očigledno mnogo radio na tome da pročita sve ono što je nama u obrazloženju napisao.

Vratila bih se na ono što je on rekao, da ovaj zakon razvija institucionalne mehanizme da se unaprede odnosi sa dijasporom. Upravo je to glavna zamerka DSS-a. Ovde takvih mehanizama nema. Verujte, čitali smo zakon mnogo puta, sa vrlo stručnim ljudima koji se bave ovom materijom, i takvih mehanizama ovde nema. Da bih to potvrdila, postaviću vam pitanja koja vam DSS postavlja već nekoliko puta, i u načelnoj raspravi i danas po amandmanima. Dakle, kako se biraju delegati za Skupštinu? Koja je nadležnost Skupštine? Koliko traje mandat Skupštine i mandat delegata? Koga obavezuju odluke Skupštine? Da ste vi odgovorili na ova pitanja u ovom zakonu, onda biste mogli da kažete da je Skupština mehanizam, a ovako - to nije tačno.

Druga stvar o kojoj želim da polemišem. Rekli ste da ste opredeljeni za demokratski sistem vladavine i nemate potrebu za dirigovanjem (te dve stvari se, naravno, isključuju), ali ovo što ste uradili u zakonu upravo pokazuje da niste opredeljeni za demokratski sistem vladavine. Kada govorite o savetima, nigde nemate ljude iz dijaspore. Kada govorite o politici Vlade, vi nemate Skupštinu. Gde je Narodna skupština Republike Srbije? Ona takođe treba, sa Vladom, da donosi takvu odluku kao što je opredeljenje politike prema dijaspori i Srbima u regionu. Vi, naravno, nemate to.

Tamo gde treba da se dogovarate sa dijasporom, vi uopšte nemate dijasporu. O kakvoj vrsti demokratije onda vi tu pričate? To je potpuno smešno. To što ste vi nama izgovorili, jako lepo zvuči, ali ga nema ovde. A ja sam vam i juče, kada sam govorila o onom čuvenom članu 3, u kome vi govorite o tome kako ste opredeljeni za rodnu ravnopravnost, rekla da vi to nemate u zakonu. Vi napišete neki član iz koga mi treba da zaključimo to. Toga nema u zakonu, ministre.

Da li ste vi čitali zakon ili ste čitali samo obrazloženja? Mi vam odgovorno tvrdimo - to što vi pričate, nije u zakonu. Zato vas molimo da prihvatite suštinske amandmane, koje smo mi kao politička stranka podneli, a ti se amandmani tiču Skupštine. I mi ćemo vam o tome i dalje pričati.

Drago mi je što ste prihvatili ovaj amandman. On, naravno, ima smisla. Jer, mi smo rekli - dodelom nacionalnih priznanja za poseban doprinos očuvanju i jačanju veza matične države i dijaspore, odnosno matične države i Srba u regionu, kao i za doprinos u promociji Srbije u svetu i afirmacije njenih interesa, i to je u redu. Naravno da ste prihvatili i lepo je što ste prihvatili, ali vas molim da prihvatite suštinske amandmane koji ovaj zakon čine dobrim ili povucite zakon i razradite Skupštinu. Jednostavno, nemojte da se igrate s ovim zakonom.
Demokratska stranka Srbije je podnela amandman na naslov iznad člana 6, koji u Predlogu zakona glasi: "Sufinansiranje projekata", a mi smatramo da mora da piše: "Finansiranje i sufinansiranje projekata".

Kada smo prvi put čitali ovaj zakon, imali smo utisak da ovaj naslov asocira na to da mi kao država, odnosno Vlada Srbije želi partnerski odnos sa Srbima u dijaspori i Srbima u regionu. Ima naroda koji to rade, npr. Jermeni, Jevreji; to je mudar način da se sa dijasporom funkcioniše.

Međutim, kada smo dalje čitali tekst i došli do pitanja budžeta (to je takođe sporno pitanje, što se tiče poslanika DSS-a, a o tome ćemo kasnije govoriti), mi smo shvatili šta vi u stvari nameravate s ovim. Dakle, ovim naslovom ste se jasno opredelili za sufinansiranje kao jedini način obezbeđivanja sredstava za realizaciju projekata.

Mi smatramo da mora da postoji još jedan način, a to je finansiranje. Svaka ozbiljna država i ozbiljna vlada su valjda u stanju, ako smatraju da je neki od projekata koji je podnela neka organizacija Srba u dijaspori ili Srba u regionu i te kako važan za tu oblast i za Srbe koji žive u dijaspori ili regionu, da finansiraju projekat.

Ali, cela priča koju pokušavate da nam ovim zakonom ispričate jeste druga stvar. Vi smatrate da dijaspora ima novca i da taj novac na neki način mora da se prelije u ovo ministarstvo, jer dalje predviđate da će ministar raspolagati tim novcem. To ne može. Država mora da preuzme odgovornost da, ako već želi da ima ovakav zakon, a smatramo da je u ovom trenutku nužan, i finansira projekte za koje smatra da su i te kako važni.

Šta druge organizacije govore o tome? Evo jednog mišljenja gospodina Dušana Janjića, predsednika Foruma za etničke odnose, bivšeg direktora Matice iseljenika, koja je i te kako važna organizacija. Naravno, nije stranačka i zbog toga vam se ne sviđa i nije vam partner u pisanju ovog zakona. On kaže ovako – oni koji zaista imaju novac i integrisani su u sredinu u kojoj žive, zainteresovani su da im se omogući zadužbinarstvo, direktne investicije, donacije, a ne osnivanje Skupštine dijaspore. Ovo je površan i neadekvatan odgovor na realne potrebe.

To vam oni kažu. Čitala sam vam šta kaže gospođa Mirjana Samardžija, Kongres srpskog ujedinjenja, šta kaže gospodin Predrag Golubović, Srpska narodna odbrana, a čitaću vam još, pošto očigledno niste čitali ni zakon ni ovo što vam kažu organizacije Srba o tome.
Hvala, gospođo predsednice.

Mi tražimo da se u članu 9. stav 1. ispred reči "Vlada" dodaju reči: "Narodna skupština Republike Srbije i", a da se reč "utvrđuje" zameni rečju "utvrđuju", s obzirom da se radi o množini.

Vlada Vojislava Koštunice je dala pravo građanima, Srbima koji žive u dijaspori da glasaju na našim parlamentarnim izborima. Mada, očigledno, ova vlada nije spremna na to da dobije pravi odgovor o tome kako će oni glasati, s obzirom da smo na prethodnim izborima imali situaciju da, recimo, upravo smo juče imali razgovor s jednom gospođom iz SAD koja je došla u Vašington da glasa, ali su spiskovi ljudi koji je trebalo da glasaju u Vašingtonu slučajno poslati u Čikago, a u Čikagu su bili spiskovi ljudi iz Njujorka itd. Srbi koji učine veliki napor pa dođu da glasaju ili nisu na spisku ili su spiskovi pomešani i sl., tako da se to što im je omogućeno zakonom, zapravo na vrlo perfidan način brani.

S obzirom na to da oni ipak na izvestan način i u izvesnom broju učestvuju na tim parlamentarnim izborima, smatramo da je Narodna skupština Republike Srbije i njihovo predstavničko telo, jer očigledno do trenutka kada oni budu u mogućnosti da budu poslanici, a Ustav se u tom pravcu mora menjati da bi to bilo tako, Skupština mora, i to je demokratsko pravo predstavnika naroda, to je narod svojim izlaženjem na izbore i potvrđivanjem naših mandata i rekao, da bude u situaciji da zajedno sa Vladom utvrđuje politiku prema Srbima u regionu i prema Srbima koji žive u dijaspori.

Zbog toga smo mi smatrali da je vrlo važno da se ovaj naš amandman prihvati i da se to demokratsko pravo da predstavnicima Narodne skupštine Republike Srbije, jer mi na to imamo pravo.