Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Dimitrijević

Govori

Gospođo Kolundžija, pozivam se na važeći poslovnik,  koji ste vi opet jednom većinom doneli, i pozivam vas da pročitate članove 56. i 61, pa ćete videti šta je čija nadležnost.
Što se tiče toga da li mi poštujemo Poslovnik, pokažite mi gde u članu 56. piše da Odbor za poljoprivredu ima nadležnost za lovstvo, ribarstvo i šumarstvo. Gde to piše u Poslovniku? Jesmo li mi dužni da se držimo Poslovnika u radu Narodne skupštine?
Pogledajte šta kaže član 61. Koga vi zamajavate ovde? O čemu vi govorite? O poštovanju zakona? Evo, kako poštujemo zakon. Ne poštujemo zakone koje ste vi doneli i vi govorite o poštovanju zakona.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Gospodine ministre, ja bih jako voleo da imam pred sobom obrazloženje za neprihvatanje amandmana. Nažalost, nemam ga. Naša ideja je bila da malo popravimo ovaj član zakona, odnosno stav 2, da se i druga dokumentacija čuva trajno, pogotovu kada se radi o matičnim knjigama o upisanoj deci, o knjigama rada vaspitača i tako dalje. Smatramo da su to vrlo važna dokumenta.
Mi danas živimo u 21. veku, gospodine ministre, i nije potreban ogroman prostor, postoje drugi metodi čuvanja dokumentacije (diskovi, filmovanje određenih dokumenata) za buduće naraštaje, o radu vaspitača, broju upisane dece itd.
No, nemamo obrazloženje zbog čega je amandman odbijen, a smatram da je to vrlo važno.
S druge strane, gospođo predsednice, pre vašeg dolaska desila se jedna vrlo interesantna rasprava. Postavili smo pitanje na početku rasprave u pojedinostima o ovom zakonu zbog čega nemamo izveštaj Vlade. U toj polemici gospodin potpredsednik, koga trenutno ne vidim ovde u sali, citirao je poslednji stav člana 141. i obrazložio da je to dozvoljeno. Jeste dozvoljeno po tom članu.
Član 149. potpuno isto govori šta je obaveza Vlade. Šta se desilo? Desilo se to da je gospodin potpredsednik prosto „spalio“ ovaj dokument koji se zove Poslovnik o radu Narodne skupštine. Za njega ne postoji ništa izvan člana 141. Zato dolazimo u ovakvu vrstu rasprave, jer nemamo obrazloženje, ne znamo razlog odbijanja amandmana. Imamo ozbiljan problem.
Nije prvi put da se na ovaj način primenjuje tako gruba sila, da se Poslovnik tumači onako kako odgovara vladajućoj većini. Upozoravamo vas na neke stvari koje su napisane jasno u Poslovniku. Znate, slova mogu biti spaljivana, sve se može raditi, ali se ne može zatrti put i način ostvarenja demokratije. To je suština ove priče. Ne možete raditi nešto na silu. Možete, ali je pitanje dokle.
Pozivamo se na Poslovnik, na kršenje Poslovnika, uskraćuje se reč kada se prekrši Poslovnik; a kada onaj ko je predlagač zakona ne poštuje ovu Narodnu skupštinu, omalovažava je, potpuno je obesmisli svojim nečinjenjem, onda se tome ne pridaje važnost.
I sama činjenica da nema prenosa, znate, da će neko gledati u dva, tri ili četiri sata, govori o tome kakav odnos ima izvršna vlast prema Narodnoj skupštini.
Gospođo predsednice, gospodine ministre, mi smo podneli amandman da se menja naslov glave V tako da se posle reči „vaspitač“ dodaju reči „pedijatrijska sestra - tehničar“.
Zbog čega smo podneli amandman na naslov glave? Gospodine ministre, da li znate da u medicini postoji specijalizacija iz pedijatrije? To traje četiri godine. To postoji. Zbog čega je ta specijalizacija uvedena? Zato što su deca specifična, u smislu načina na koji se određena oboljenja ili urgentna stanja dešavaju kod njih. Navešću samo jedan primer. Da li vam je poznato šta znači febrilno stanje kod deteta? To su stanja koja se vrlo često i brzo razvijaju i koja mogu dovesti do vrlo ozbiljnih komplikacija, kao što su konvulzivna stanja.
Ne želeći da „skinemo“ sestru tehničara iz glave, mi smo tražili da se doda i pedijatrijska sestra zato što je ona edukovana da takva stanja prepozna, da reaguje adekvatno i da pruži odgovarajuću uslugu u tom trenutku. Ovo ne menja suštinu zakona, ovo samo daje mogućnost da, ukoliko postoji osoba sa takvim obrazovanjem, bude u toj ustanovi upravo da bi reagovala u ovakvim kriznim momentima. Mislim da je to dovoljan razlog da ovaj amandman prihvatite.
Gospodine ministre, ovo je potpuno dobronamerna sugestija. Moguće je da stručna javnost nije prepoznala, ili u toj stručnoj javnosti nije bio neko ko je na ovaj način razmišljao. Govorim vam iz iskustva. Takve stvari se dešavaju i te stvari mogu da budu vrlo dramatične. Vi ovim rešavate problem. To je suština našeg predloga. Dakle, ništa što bi bilo u suprotnosti sa ovim, sem što vas pokriva u nekim situacijama.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Dakle, gospodine ministre, pred sobom imam jedan dokument – zdravstveno vaspitanje i uloga predškolske ustanove, i šta to sve čini. Onda kaže – pružanje detetu osnovnih informacija o zdravlju i njegovom značaju, razvijanje kod deteta odgovornosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, formiranje pravilnih navika, usmeravanje odgovarajućih modela i uzora ponašanja itd. Onda kaže – zdravlje kao pojam, lična i opšta higijena, nega usta i zuba itd.
Sve ovo što sam nabrojao govori u prilog tome da u naslovu ove glave mora biti ubačeno i – pedijatrijska sestra, zato što je to ta osoba koja svoje znanje može upotrebiti da bi ovaj program bio ostvaren. Ne sumnjam u kvalitete vaspitača, medicinske sestre opšteg smera, ali ovo je nešto što je prilagođeno, dakle, ta osoba je edukovana da svoja znanja prenosi baš tom uzrastu i toj populaciji.
Mislim da je stvarno razumno da vi ovaj amandman prihvatite, jer to ne menja suštinu zakona, ali omogućava da onaj ko se školovao za to, ko je naučio određena znanja i veštine može to da primeni u ustanovama predškolskog obrazovanja. To je, ništa drugo.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Opet ja o finansijskim sredstvima. Moram reći jedno svoje lično iskustvo. Pre sedam-osam godina je u gradu Beogradu preko Gradskog zavoda za javno zdravlje uvedena jedna služba koja se zvala – Halo do zdrave bebe i zdravog deteta. U toj službi, koja je finansirana iz budžeta Skupštine grada, bile su zaposlene isključivo pedijatrijske sestre. Znate li zbog čega? Zato što su upravo ta lica znala kompletnu problematiku zdravstvene zaštite i probleme koji se javljaju kod dece, da bi svojim znanjem i edukacijom pomogla roditeljima da prevaziđu neke probleme.
Zbog čega to tražimo? Upravo zbog toga što bi ta sestra koja je zaposlena u vrtiću mogla da izvrši delimičnu ili potpunu edukaciju, što se tiče ponašanja, načina ishrane, načina vaspitanja dece koja borave u predškolskim ustanovama.
To je jedan ozbiljan problem koji smo uočili. Ja sam kao gradski sekretar zdravlja insistirao da se taj program uvede upravo iz ovih razloga, da one osobe koje su školovane da rade taj posao, da se bave zaštitom zdravlja dece i da prepoznaju određena stanja budu pedijatrijske sestre. Mislim da shvatate zbog čega toliko insistiram na ovome.
Uvažavam znanje sestara opšteg smera i nimalo ne umanjujem njihov značaj, ali ovo je sestra koja je edukovana, školovana, koja ima predmet pedijatriju kroz svoje školovanje, do tančina poznaje tu vrstu problematike; ne samo da će obratiti pažnju na decu, nego će pomoći i ostalim zaposlenima u predškolskim ustanovama i roditeljima da shvate suštinu problema u pravilnom odgoju dece.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Dame i gospodo narodni poslanici, u okviru svoje diskusije osvrnuću se najviše i isključivo na ostavku jednog člana Zdravstvenog saveta Srbije. Dakle, prvi na listi izabranog Zdravstvenog saveta Srbije je prof. dr Slobodan Janković, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Kragujevcu, koji je podneo ostavku. Sama činjenica da smo unazad nekoliko godina bili suočeni sa problemom nepostojanja zdravstvenog saveta i da smo kroz rad Odbora za zdravlje i porodicu nekoliko puta insistirali kod nadležnog ministarstva da se ovaj savet oformi zavređuje pažnju da se o ovoj stvari debatuje i govori za skupštinskom govornicom.
Zdravstveni savez Srbije je formiran zato što je to zakonska obaveza, po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Posle dugog vremena i opstrukcije Ministarstva zdravlja, a, rekao bih, i resornog ministra gospodina Tomice Milosavljevića, došli smo do formiranja ovog zdravstvenog saveta.
Razlozi za to što tako dugo nije formirano ovo vrlo važno telo, koje između ostalog treba da se bavi i kreiranjem zdravstvene politike u Srbiji, bili su, a meni se čini da je to bio privid, neformiranje određenih institucija kakve su bile Lekarska i Stomatološka komora, pa onda nemogućnost da se ljudi iz tih institucija delegiraju u Zdravstveni savet.
Priča o formiranju tih komora ima svoje epizode, nimalo vesele. Neću se baviti sada tim stvarima, nego nečim što je na prošloj sednici Odbora za zdravlje i porodicu, kada smo dobili određene izveštaje o upisnoj politici, o Institutu „Torlak“, rečeno od strane predsednika saveta za zdravlje Republike Srbije.
Dakle, na jedno od naših pitanja – kako je radio Savet, gde se sastajao, kakve zaključke je donosio, dobili smo otprilike sledeće odgovore, koji su zabrinjavajući i čudni. Predsednik Saveta nam je rekao da oni u ovom trenutku nemaju prostoriju, nego da se sastaju u jednoj kancelariji Ministarstva zdravlja. Rečeno nam je tada da, i pored jasno naznačene zakonske odredbe da se sredstva za rad Zdravstvenog saveta obezbeđuju u budžetu Republike, on kao predsednik Saveta ne zna kolika su to sredstva i da on tim sredstvima ne raspolaže.
Vidite, gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, kako se izvršna vlast odnosi prema jednom ozbiljnom telu. Kada nešto što stoji u zakonu, a to je da se sredstva obezbede u budžetu, to se ne poštuje. Kada dođemo do drugih stvari, kako se troše budžetska sredstva, onda imamo situaciju da se sredstva koriste za putovanja, dnevnice, kafanske račune, zloupotrebu službenih automobila i zato nema para za rad ovako važnog saveta. To je stanje kakvo je i u državi.
S druge strane, sastav Saveta je propisan, isto tako, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i tačka 8. kaže da Savet u svom sastavu ima dva člana iz reda istaknutih stručnjaka za oblast zdravstvenog osiguranja i finansiranja zdravstvene zaštite. Jedan od takvih stručnjaka, bar po ovom sastavu Saveta, jeste i predsednik Saveta gospodin profesor dr Dragan Delić, koji je infektolog. Zanimljivo je šta nam je gospodin predsednik rekao na tom Odboru za zdravlje, kada se povela priča o finansiranju zdravstvenog saveta, o finansijskoj situaciji u zdravstvu. On nam je rekao da je on laik iz te oblasti, što se tiče osiguranja i finansiranja zdravstva. Ovde to stoji izričito. I, postoji drugi član tog saveta koji se bavi osiguranjem i finansiranjem zdravstvene zaštite, ali tog člana mi nismo videli. Dakle, sada se postavlja pitanje, ko se bavi tom tematikom u Zdravstvenom savetu Srbije? Da li mi imamo takvog čoveka? Očigledno je da ga nemamo.
Sve u svemu, formiranjem zdravstvenog saveta smo, čini mi se, stvorili jedno mrtvorođenče. Dakle, nešto što treba da ima važnu ulogu u zdravstvenom sistemu, a to ne funkcioniše na onaj način kako je zakonom predviđeno. To je dokaz da su zdravstvena politika i dešavanja u zdravstvu tema i nadležnost isključivo jednog čoveka, a to je ministar zdravlja.
Prosto, da vidimo sada šta je to u organizaciji zdravstvene službe, šta je to u finansiranju, kakve se sve tu stvari dešavaju, da vratimo priču unazad nekoliko meseci, a priča je vezana za pandemiju gripa, za nabavku vakcina, da vidimo koliko je vakcina nabavljeno, koliko je utrošeno, šta se pričalo pred tu pandemiju. Dakle, ko je tada i na koji način unosio zabunu među stanovništvo Srbije? Ko je govorio da će u Srbiji oboleti milioni ljudi od ovog gripa? Ko je na osnovu takvih izjava naručio tri miliona doza vakcina? Koliko je tih vakcina utrošeno? Zašto vakcinacija nije uspela? Zašto je sva krivica prebačena na struku? Zašto je ministar u početku govorio da svi oni koji se vakcinišu i oni koji se ne vakcinišu moraju da potpišu to? Zbog čega je taj potpis bio potreban?
Zbog čega je ministar pre nabavke vakcina u izjavi „Glasu Amerike“ govorio da su obavljeni preliminarni razgovori sa svim dobavljačima vakcina, a da je sa jednim napravljen dogovor da se od njih kupi tri miliona doza vakcina? Dakle, to je bilo u junu mesecu 2009. godine. Kupljena su tri miliona doza vakcina, rečeno je da je to urađeno iz budžetske rezerve, a utrošeno je nepunih 150.000 vakcina. Šta je sa ostatkom tih vakcina? Koliko je stvarno stiglo u Srbiju? Hoće li država imati neke obaveze prema dobavljaču? I, na kraju, vrlo važno pitanje: ko je uvoznik? Koja je to firma? Čija je firma? Čuli smo razne diskusije ovde za skupštinskom govornicom, da je to firma gospodina Miškovića.
Dakle, ako je to tako, a nemamo razloga da ne verujemo, gospodin Mišković nas hrani, gospodin Mišković nam prodaje automobile, gospodin Mišković nas leči... To je ona priča o tajkunima i o tajkunskoj vladi, tako je Vlada formirana.
S druge strane, u zdravstvenom sistemu postoje ozbiljni poremećaji. O tome štampa bruji. Zamislite, dame i gospodo narodni poslanici, kada se teškim bolesnicima, kakvi su maligni bolesnici, u jednoj elitnoj zdravstvenoj ustanovi uskrati pravo na ono što je propisano obaveznim osiguranjem! Prave se liste čekanja kod maligniteta. Zaključuje se ugovor sa stranim osiguranjem, dok naši pacijenti čekaju.
Poslednjih dana priča se da ćemo određene bolesti, koje su, nažalost, u Srbiji u porastu, rešavati po stranim zemljama, po Turskoj, Holandiji. Šta to govori? Govori da naš sistem onako kako je koncipiran ne može da odgovori ovom zahtevu.
Imamo drugu vrstu problema, koju mi stalno ističemo, nemamo sagovornika u Ministarstvu zdravlja. Zašto drugi sektor, dakle privatni, nije uključen u zdravstveni sistem? Zbog čega se uporno beži od takve vrste obuke?
Na kraju, ono ključno pitanje: šta je to stvarna potrošnja u našem zdravstvu? Ako nemamo odgovor na ta pitanja, da li je potrošnja u zdravstvu Srbije 6% bruto nacionalnog dohotka, kako tvrdi ministar, ili je to 8%, kako tvrdi Republički zavod za zdravstveno osiguranje, ili je to 12%, kako tvrdi Svetska banka. Ako nemate valjane informacije, onda nemate ništa.
Na prošloj sednici Odbora za zdravlje raspravljali smo o upisnoj politici i došli smo do interesantnih podataka, da pored toga što postoji pet medicinskih fakulteta, četiri stomatološka, mi ne znamo stvarno stanje i stvarni broj kadrova zaposlenih u zdravstvu Srbije, da li je taj broj 114.000 ljudi, koliko tvrdi Nacionalni savet za zdravlje, ili 120.000, kako kaže Ministarstvo, ili 105.000, kako tvrde druge institucije.
Ako dobijete podatak da je ukupan broj srednjomedicinskog kadra, po istraživanjima koja je uradio Republički savet za zdravlje, 60.000, a od Komore lekara i sestara dobijete da je taj broj 70.000, prosto je pitanje gde se dede tih 12.000 ljudi? Gde su li nestali? Kako to da mi raspolažemo sa različitim podacima? Da li te ljude neko plaća ili su oni volonteri? Nemamo jasne signale o tome.
Vrlo je važno pitanje, o kojem javnost Srbije bruji i razgovara, korupcije u zdravstvu, i one male i one sistemske. Pogledajte kako se odnosi Ministarstvo zdravlja prema tom problemu – tvrdi da je to sporadična pojava. Zašto međunarodne institucije zdravstvo Srbije stavljaju u vrh korumpiranosti? Zašto se tvrdi jedno, a istina je, čini mi se, na drugoj strani? Zašto mi danas, kada raspravljamo o ovoj temi nemamo predstavnike Ministarstva pravde ovde? Da li postoje neka važnija posla, nego da se raspravlja o ovakvim stvarima? Verovatno postoje, ti važniji poslovi su verovatno putovanja po Italiji itd.
Dakle, Skupština kao zakonodavni organ, koji dobija raznorazne zakone, kakav je bio o javnom zdravlju, a sad smo dobili i o planu mreže, dobija zakone koji su potpuno neusklađeni.
Jedan od osnovnih problema koji muče srpsko zdravstvo je taj što ne postoje prava pacijenta. Postoji privid, postoji surogat koji se zove zaštitnik prava pacijenta. Govorio sam nekoliko puta o tom problemu. Ko je zaštitnik prava pacijenta? Osoba koja je zaposlena u toj zdravstvenoj ustanovi, obično pravnik. Kada pacijent dođe u problem sa zdravstvenom ustanovom zbog uskraćivanja svojih prava, on treba da se žali toj osobi. Prosto je pitanje čije će interese da zastupa taj zaštitnik prava pacijenta? Neće zastupati prava pacijenta, nego će zastupati prava ustanove koja ga plaća.
Zašto ne postoji zakon o zaštiti prava pacijenta? Mi o tome govorimo godinama. Šta je sa Evropskom poveljom o zaštiti prava pacijenta? Da li je to taj evropski put kojim mi idemo? Da li je to neka beznačajna stvar, da ne poštujemo prava pacijenta?
Dakle, suma sumarum, kada imate ovakvu temu, kada nemate sagovornika, kada nemate javnu raspravu o problemima u zdravstvu, imate neprecizne izveštaje, šture izveštaje, suprotnost između uredaba Ministarstva zdravlja i zakona, a navešću jednu. To je Uredba o dopunskom radu. Zamislite, Uredba o dopunskom radu i Zakon o zdravstvenoj zaštiti. U kojoj to zemlji postoji mogućnost da neko sa državnim resursima može da obavlja privatno dopunski rad? Gde to još u svetu postoji i kome je to eksplicitno pravo dato? Možda partijskim kolegama, gospodine Milosavljeviću? Gde su tu prava pacijenta, grubo narušena? Šta je obrazloženje da se smanje liste čekanja? Šta je sa privatnim sektorom, ako ne može sistem da postigne to? Šta kaže naš Ustav? Vidite, u ovih dvadesetak minuta potpuno je jasno gde se mi kao država nalazimo, što se tiče zdravstvene zaštite. Zahvaljujem.
Izvinjavam se, gospodine predsedniče, koliko je vremena grupe ostalo?
(Predsedavajući: Vreme teče, ne razumem.)
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je važno reći još jednu stvar o radu Zdravstvenog saveta Republike Srbije. Citiraću član 155. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: „Zdravstveni savet podnosi Narodnoj skupštini izveštaj o svom radu najmanje jedanput godišnje“. Taj zdravstveni savet smo formirali 18. marta 2009. godine. To je godinu dana. Izveštaja nema. Šta će biti sudbina? Plašim se da će sudbina tog izveštaja biti kao što je izveštaj, rasprava o DRI. To je jedan ozbiljan problem.
S druge strane, dužan sam da javnosti pokažem rezultat jednog javnog istraživanja.
(Predsedavajući: Dužan sam da vas upozorim da je vreme stvarno isteklo. Molim vas, završite, u jednoj, dve rečenice.)
Na pitanje da li građanima treba omogućiti da sa zdravstvenom knjižicom, obaveznim zdravstvenim osiguranjem mogu da se leče po svom izboru kod privatnog ili državnog lekara, 88,8% građana se izjasnilo sa da, možda 3,4%, ne 3,4% i ne znam 5,3%. Šta imamo? Imamo problem, nagoveštaje …
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smatramo da je ovo vrlo važan dokument, ali svakako imamo zamerke. Da li ovaj zakon, odnosno njegove izmene, imaju moć primene? Da li ste vi, kao ministar, vlasni da sprovodite zakon? Tvrdim da niste i to ću vam ilustrovati s nekoliko primera. Dakle, videćete koliko stvari postoji vezano za ovu oblast, a tiče se odnosa između vas kao resornog ministra, vašeg ministarstva i lokalne samouprave.
Znate, pojedine delove Beograda zovu ''zabrani pojedinaca'', a meni se čini da je grad Beograd ''zabran gospodina Dragana Đilasa''. Gospodine ministre, kada se stambenim zgradama oduzme prolaz, dečije igralište i površina koja pripada tim zgradama u površini od četiri ara i donese rešenje o vraćanju imovine, tu postoji problem zašto se to ne sprovodi. A to nije pojedinačni slučaj u Beogradu. Toga imate u svakom delu grada Beograda. Ko je taj pojedinac i ko je ta vlast koji ne poštuje zakon? Zato vam kažem da je zakon nesprovodiv, zato što mi se čini da postoji neko ko je jači i od vas i od zakona i koji neće da ga sprovede. Dakle, to je jedan primer.
Reći ću vam i drugi primer, gospodine ministre. Kako je moguće da se izvrši reparcelizacija placa na osnovu izjave jednog od vlasnika tog placa u 2001. godini kada je ta osoba umrla 1989. godine? Evo dokumenta - grad Beograd, centar, opština Vračar. Ko je na vlasti u tom gradu Beogradu? DS, gospodine Duliću. Ko je vlastan da to sprovede? Gradonačelnik grada Beograda.
Treći primer, gospodine ministre. Postoji deo Beograda, šuma u Košutnjaku, koja je opšte dobro svih građana Beograda. Da li znate, gospodine ministre, da se nasred trim-staze u šumi u Košutnjaku, preko puta Republičkog zavoda za sport, grade čvrsti objekti, zidani, teniski tereni i kafane?
To je problem nesprovodivosti zakona. I šta ćemo sad, gospodine ministre? Čemu ova priča onda? Čemu donošenje zakona? Da li neko treba da snosi sankcije zbog ovoga?
U obrazloženju ste, gospodine ministre, naveli jedan put, trasiran, kako ga vi nazivate, da se priđe postupcima denacionalizacije, restitucije, odnosno vraćanja imovine. Pa, vi to ne radite, odnosno ne sprovodite to što ste zamislili u svojoj politici. Radi se potpuno suprotno – otima se, krade, uzurpira, bahato se ponaša.
Ovde je otvoreno još nekoliko pitanja od poslanika vladajuće koalicije, i o ribolovcima, i smatramo da je to dobro. Ali, gospodine ministre, pre neki dan je u Skupštini bio jedan zakon koji je isto vrlo bitan, Zakon o divljači i lovstvu. Nisam primetio vaše angažovanje oko tog zakona. A znate li, gospodine ministre, šta je intencija tog zakona, šta je put? Opet otimanje i oduzimanje. Otimanje lovnih objekata i lovačkih domova lovačkim društvima. Ugrožavanje prirode.
Dakle, rečeno je o ribolovcima, a čini mi se, gospodine ministre, s obzirom na predizborno obećanje vaše stranke o 200.000 novih radnih mesta, da će Srbija imati uskoro negde oko šest-sedam miliona ribolovaca. Znate li zbog čega? Zato što će ljudi ostati bez posla pa će onda imati dovoljno vremena da se bave ribolovom.
To je ta politika koju vi sprovodite. Pričate jedno, a radite drugo. A šta mislite, to ni sami ne znate, u okviru svoje stranke. To je politika koju sprovodi DS. Tako će biti i s ovim zakonom.
Gospodine ministre, desio se jedan vrlo važan problem gradu Beogradu. Nisam primetio vaše prisustvo. To je ona beskrupulozna seča platana u Bulevaru revolucije. Niste rekli ni reč o tome. Mi smo ovde debatovali, čak se skupštinski odbor bavio tim problemom.
Bili smo kod gospodina Dragana Đilasa, gradonačelnika grada Beograda. Da li znate šta smo videli? Jedan planski dokument, koji je na volšeban način sklonjen iako je bilo obećanja da će biti poslat na uvid javnosti. I desilo se to što se desilo, a videćemo efekte toga. A da li ste vi reagovali, kao resorni ministar, kada se poseče 400 platana i naruši ambijentalnost ovog grada?
Gospodine ministre, niz tema smo mi otvarali ovde pred vama. I diskutovali i debatovali. I podsećam vas na još jednu temu. U priobalju Drine postoji jedno preduzeće koje se bavi proizvodnjom betonskih kocki kojima je popločan čitav grad Beograd. Da li znate gde se nalazi ta betonjerka i niz objekata nelegalno građenih? Na metar od obale Drine. Da li ste vi, kao resorni ministar, nešto preduzeli, da li ste nešto uradili, da li ste poslali inspekciju? Niste, gospodine ministre.
Prema tome, to što vi sprovodite, to je politika visoke priče, a niskog rada i male vrednosti.
Zahvaljujem, gospođo predsednice. Član 27. tačka 4, kaže: ''Predsednik Narodne skupštine: –stara se o blagovremenom i usklađenom radu radnih tela Narodne skupštine.'' Danas na dnevnom redu imamo zakon o divljači i lovstvu. Jedan od odbora koji bi o tome trebalo da raspravlja jeste Odbor za zaštitu životne sredine.

U članu 61. Poslovnika o radu Skupštine stoji: ''Odbor za zaštitu životne sredine razmatra predlog zakona, drugog propisa i opšteg akta i druga pitanja iz oblasti sistema zaštite i unapređenja životne sredine, očuvanja i razvoja prirodnih i radom stvorenih vrednosti, racionalnog korišćenja, sprečavanja i otklanjanja zagađivanja prirodnih resursa, kao i druge načine i izvore ugrožavanja životne sredine, iz oblasti šumarstva, lovstva, ribarstva i hidrometeorologije.''

Gospođo predsednice, Odbor za zaštitu životne sredine nije zakazan i nije imao prilike da raspravlja o ovom važnom zakonu. Vas smo, u dva navrata, već upozoravali na činjenicu da se Odbor ne zakazuje kada su neki zakoni iz ove oblast. Smatram da je to nedopustivo. Takođe, upozoravali smo vas za neke druge stvari, i o nestavljanju određenih tačaka na dnevni red, nerazmatranju tih tačaka, kao i Izveštaj DRI. Upozoravali smo i pre godinu dana na koji se način koriste službeni automobili, pa je onda došlo do toga da …

(Predsednik: Vreme.)

… cela javnost Srbije bruji o tome. Kao predsednik ove skupštine dužni ste da preduzmete mere da se do ovakvih stvari više ne dolazi. Zahvaljujem.
Gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, očekivao sam dosta novina u ovom zakonu o divljači i lovstvu, da će rešiti neke probleme i da će doći do unapređenja ovog hobija ili sporta, kako ga nazivaju.
Nažalost, pojedina rešenja koja sam pročitao u zakonu uverila su me u potpuno suprotne stvari.
Moram reći, gospodine ministre, da sam očekivao i vas na sednici Odbora za poljoprivredu, za koji se kaže da je nadležni odbor po pitanju ovog zakona, ali važeći Poslovnik, sa kojim raspolažemo, to nigde ne tvrdi. Očekivao sam da se pojavi i ministar za zaštitu životne sredine, gospodin Oliver Dulić. To su dva ministarstva koja treba između sebe tesno da sarađuju da bi se doneo jedan valjan zakon.
Nažalost, ministra poljoprivrede, predlagača ovog zakona, juče na Odboru nismo videli. Mogli smo da razmenimo mišljenja, da rešimo neke dileme i da dođemo možda do nekog kompromisa. Pretpostavljam da je ministar imao neka druga važnija posla.
Ministra za zaštitu životne sredine, takođe, nisam video u ovoj raspravi, a videćete koliko je to važno, s obzirom na to koliko je važan ovaj zakon.
No, juče se pojavio jedan problem. Predlog ovog zakona nije dobio podršku nadležnog odbora. Gospodine ministre, da li vi kao predlagač ovog zakona imate problem kada nadležni skupštinski odbor ne da podršku ovom zakonu, da li je to neki signal da je predlog zakona u redu ili je potpuno nešto drugo u pitanju?
Opet ulazimo u jednu proceduru, doduše, omogućenu ovakvim poslovnikom, koji se u nekim slučajevima primenjuje vrlo striktno, a u nekim slučajevima se tumači vrlo kreativno, kada je u pitanju pozicija i vlast, ali takvo je stanje duha u Srbiji.
Za mene je to ključno pitanje, gospodine ministre – da li vi kao predlagač zakona imate problem ako ne dobijete podršku resornog odbora? Na to pitanje voleo bih da mi odgovorite.
Sa druge strane, na jučerašnjoj sednici Odbora za poljoprivredu pojavio se i predsednik Lovačkog saveza Srbije, na poziv predsednika Odbora, na čemu zahvaljujem gospodinu Mašiću, ali smo, čini mi se, dobili jednu vrstu odgovora na pitanje šta se to kuvalo unazad ovih nekoliko meseci i oko Lovačkog saveza i oko pojavljivanja ovakvog predloga zakona. Poslanika DSS su pitali – da li je predsednik Lovačkog saveza Srbije ili Lovački savez imao određenih primedbi na zakon? Predsednik Lovačkog saveza Srbije odgovorio je da su postojale određene dileme i da je Lovački savez Srbije, odnosno predsednik, uputio te amandmane na različite adrese.
Sledeće pitanje je bilo – kome su ti amandmani upućeni? Začudo, nijedan od tih amandmana Lovačkog saveza Srbije nije stigao u ruke poslaničkih grupa koje čine opoziciju. Vrlo interesantna stvar. A, zbog čega je to tako?! Trenutno nemam odgovor, ali se može naslutiti.
Gospodine ministre, naveli ste cilj donošenja zakona. Ne sumnjam u vaše dobre namere, ali u cilju ovog zakona i projekciji ovog zakona vidim nekoliko stvari. Prva stvar o kojoj ću govoriti, a to vi dobro znate, da Lovački savez Srbije ima tradiciju dugu preko sto godina, tačno 114 godina i da je kralj Milan ustrojio to.
Ovim zakonom ne vidim više ulogu Lovačkog saveza Srbije u zakonu o lovstvu i divljači, vidim njegovu protokolarnu ulogu. To ne postoji! Dakle, dokaz, 'ajmo ono što je postojalo preko vek da to skrajnemo, da to razorimo, da to ne postoji.
Kada je takva stvar sa krovnom organizacijom lovstva, onda se postavlja pitanje šta je onda sa lovačkim udruženjima, naročito u jednom segmentu zakona koji se tiče raspisivanja tendera, odnosno davanja u zakup lovišta.
Vi dobro znate, gospodine ministre, da ovim zakonom lovačka društva ni na koji način kao sadašnji vlasnici nisu stavljani u ravnopravan položaj sa drugim učesnicima na tom tendera. Dajete čak i određene vrste pojašnjenja šta će se dešavati sa lovačkim društvima. Šta će se dešavati sa imovinom tih lovačkih društava. Moći će da budu obeštećeni za onaj neamortizovani deo. Ko će to procenjivati? Šta je to neamortizovani deo lovačkih domova, lovačkih objekata?
Na pomolu je opet jedan vrlo grub način otimanja nečega što je sticano decenijama. Ko zna koliko je ljudi uložilo svoj lični rad, lična sredstva, a sada će neko ko ima više novca, jer to je cilj zakona, da gazduje lovištem, da raspolaže tim objektima i da isplati neamortizovani deo koji će neko da proceni koliki je. Da li će to biti jedan dinar? Možda i 50 para? Znate, možda će ići i za pet evra kao šećerana?!
Ovde ću stati, neću svoje vreme iskoristiti do kraja, kao ovlašćeni predstavnik.
Čini mi se da je cilj ovog zakona da se što više sredstava ubere od strane države, da se jedna strukovna organizacija razori, obesmisli, da lovci lepo rasprodaju to svoje naoružanje, da ga poklone topionicama, da dođu neki novi ljudi koji imaju više novca od lovačkih društava – zakupe lovište, da to lovišta isprazne, da ga vrate nazad. E, onda će ti lovci imati ekskluzivnu priliku, gospodine ministre, izvinjavam se zbog toga, izgleda, da love komarce i krpelje.
Gospodine ministre, mislim da se vrlo dobro razumemo, ali govorimo različitim jezicima o ovom zakonu. Znate, moram vam reći jednu stvar, ja sam 40 godina lovac. Neko ko je prokrstario Srbijom i sa severa do juga, i sa istoka ka zapadu i obrnuto. U kontaktu sa ko zna koliko lovačkih udruženja, ni u jednom lovačkom udruženju nisam čuo pohvalne reči o ovom zakonu.
Moguće je da su vam čelnici Lovačkog saveza Srbije preneli takve informacije, ali te informacije nisu tačne. Lovci, članovi Lovačkog udruženja su ogorčeni pojedinim odredbama ovoga zakona. Videćete do čega će taj zakon dovesti. Dovešće da se lovci između sebe zavade, da se posvađaju i da imate jedno čudo na području Srbije.
Hvala, gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, imam dilemu da li se ovaj zakon može popraviti amandmanima. Posle celodnevne diskusije definitivno moj zaključak je "ne". Ovaj zakon, gospodine ministre, ne poboljšava stanje u lovstvu. Naprotiv, on stvara zablude u punom smislu te reči. On ne objašnjava pojmove, on ih mistifikuje, dajući im mogućnost različitog tumačenja. Zakon ima smisao nasilnog nametanja propisa, koji, čini mi se, da su puko prepisivani odnekud. A, istovremeno, ima smisao u zatiranju onih vrednosti koje su na ovim prostorima decenijama stvarane To je suština ove priče.
Gospodine ministre, smisao zakona nije da se revolucijom dođe do promene u oblasti zaštite stanja divljači, staništa, već da se postepenim putem i metodama dođe do optimalnih rešenja. Lovna politika oličena kroz ovaj zakon ne sme da bude puko prepisivanje određenih propisa, već prilagodljiva nemoći, kako ekonomskoj, tako i kulturnoj, kakva smo mi država.
Na kraju, otvorilo se jedno vrlo važno pitanje, to je odnos vlasnika divljači i vlasnika zemljišta. To je vrlo bitno pitanje. Pitanje par ekselans. Ne može se tek tako jedno pitanje rešavati na ovaj način, jednom uredbom ministra. Uostalom, svaki treći, četvrti, peti član regulisaće se uredbom koju će doneti ministar. Dakle, to pokazuje suštinu i nameru donošenja ovog zakona. To pokazuje šta će biti sa organizacijom koja je više od jednog stoleća funkcionisalo na ovim prostorima. To je namera zakona, da tu organizaciju poruši, da ona nestane, da se ostvari tržišni princip. Lovstvo nije novac. Jeste novac, ali prevashodno ne novac.
Svojim odlukama i propisima, kojih nema, a koje obećavate, vi ćete regulisati ili ćete pokušati da regulišete niz stvari. Ako ste pažljivo čitali pojedine članove, videli ste koliko su oni u suprotnosti sa zdravom logikom. Vi predviđate, a navešću samo jedan primer, dajte ovlašćenja lovočuvaru, ona ovlašćenja koja ima policija. Da li je tekstopisac uopšte pročitao Zakon o policiji? Da li je moguće da lovočuvar privodi nekog? Da li je to moglo da bude regulisano na drugi način zakonom?
Mi smo donosili zakone o komunalnoj policiji, sada imamo lovočuvare koji izigravaju policajce, pa, ljudi, ako tako krenemo sa takvim zakonima, mislim da nam treba još, bar, tridesetak zakona. Imate li nameru samo da hapsite?! Imate samo nameru da vršite prisilu?! Imate nameru samo da otimate, da otuđujete, da prodajete?! E, to je svrha ovog zakona.
Dakle, zakon je donesen bez stvarne rasprave, sa ogromnim lobiranjem, da se rasturi Lovački savez Srbije, da se unište lovačka društava. Potpuno sam bio u pravu kada sam rekao danas, prepodne u raspravi, da će lovcima Srbije, s obzirom na ranije aktivnosti gospodina ministra, dok je bio ministar za zaštitu životne sredine, ostati da love krpelje i komarce.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre petnaestak dana za ovom govornicom sam postavio pitanje nadležnom državnom organu da mi se dostavi ugovor oko nabavke i kupovine tri miliona doza vakcina protiv novog gripa. Do današnjeg dana odgovor nisam dobio.
Dakle, ponovo insistiram da mi se taj ugovor dostavi, sa svim klauzulama na koji način i iz kojih sredstava se nabavljaju vakcine.
Dakle, ono što sam i prvi put rekao je vezano za član 2. tog ugovora, u kome se predviđa da će do 7. decembra 2009. godine Srbiji biti isporučeno 640.000 doza vakcina za prioritetne grupe, 19. decembra smo iz sredstava javnog informisanja saznali da je ta cifra daleko manja, da se radilo o nekih 200.000 vakcina.
Da li se radi o nepoštovanju ugovora ili se radi o nečemu drugom? S druge strane, u obrazloženju rebalansa budžeta za 2009. godinu smo videli da je bilo neplaniranih troškova. Jedan od tih neplaniranih troškova je bila nabavka i kupovina vakcina. Vlada je rekla da su vakcine nabavljene iz tekuće budžetske rezerve. Koliko je meni poznato ta tekuća budžetska rezerva iznosi 1,5% bruto nacionalnog dohotka, što iznosi negde oko 10 miliona evra.
Kako je onda moguće, ako je isplaćen kompletan broj od tri miliona vakcina, da to pokrije tekuća budžetska rezerva? To je dodatno pitanje na koje želim da dobijem odgovor. Sledeće pitanje se odnosi, da li je prilikom kupovine vakcina sve isplaćeno avansno ili je plaćena samo ona doza koja je trenutno stigla u Srbiji? Ako je isplaćena kompletna suma, a to nijedna država ne radi, pitam iz koje pozicije budžeta je to urađeno? Ako je plaćeno samo ono što je stiglo, to je onda daleko manja suma od 20 miliona evra.
Nadam se da ću u toku ove godine, a do kraja tekuće godine ima još sedam-osam dana, dobiti odgovor koji sam postavio pre dvadesetak dana.
Dakle, mi smo predložili da  u članu 14. stav 1. posle reči "autonomna pokrajina" stoje reči "autonomne pokrajine".
Moram da podsetim predstavnike predlagača šta kaže Ustav. To je sedmi deo koji nosi teritorijalno uređenje. Član 176. stav 2 – autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave imaju status pravnih lica.
Dakle, ne govori se o jednini, nego govori se o množini. Znate, kada vidimo jedninu to na nešto gadno asocira. Srbija ima dve autonomne pokrajine i zato predlažemo da ovde stoji autonomne pokrajine, a ne autonomna pokrajina. Da se ne priklanjamo jednoj poznatoj priči o puzajućoj politici da se mi na neki način odričemo jedne naše autonomne pokrajine.
Prilagodite ovaj zakon onome što piše u Ustavu, a Ustavu piše množina – autonomne pokrajine, nigde ne piše autonomna pokrajina.