Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radojko Obradović

Govori

Samo sam hteo da ukažem na odredbe Poslovnika 147, 148. i 149, zato što, zbog javnosti u radu, ne čitate, to ste uveli danas kao praksu, kako su se izjasnili odbori, kako se izjasnila Vlada. To je vrlo interesantno, zato što imamo dva slučaja da je Vlada predložila amandman i da je Vlada odbila amandman koji je sama predložila, tako imamo u košuljici. Onda treba da nam date pravu košuljicu. Hvala.
Nema potrebe, dovoljno je bilo vaše objašnjenje da ste napravili grešku. Hvala.
Zahvaljujem.
Da li se još neko od ovlašćenih predstavnika javlja za reč? (Da)
Marina Raguš, pa Miroslav Petković. Izvolite.
Hvala. Ima reč narodni poslanik gospodin Miroslav Petković, ovlašćeni predstavnik Poslaničkog kluba DSS-a.
Hvala. Za reč se javio predstavnik predlagača, predsednik Odbora za pravosuđe, gospodin Boško Ristić. Izvolite.
Zahvaljujem gospodinu Ristiću na ovim informacijama.
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa želi reč? (Ne)
Saglasno Poslovniku, do početka načelnog pretresa, za reč su se prijavili poslanici poslaničkih grupa DSS-a, SRS-a i LDP-a.
Reč ima narodni poslanik Slobodan Samardžić, DSS. Izvolite.
Reč ima narodna poslanica Judita Popović, pa onda Marina Raguš iz SRS-a. Izvolite.
Hvala.
Poslednja na listi prijavljenih je narodni poslanik Marina Raguš.
Vaše preostalo vreme je 82 minuta i 49 sekundi.
Zahvaljujem gospođo potpredsednice. Koliko ukupno ima minuta moja poslanička grupa?
(Predsedavajuća: 10 minuta.)
Hvala.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministarka, gospodine Petroviću, imamo interesantan set zakona i juče smo imali vrlo interesantnu diskusiju. Otvoreno je nekoliko vrlo važnih pitanja i osvrnuo bih se na nešto od onoga što je rečeno juče, a što smo imali prilike da vidimo i u zakonu i u obrazloženju.
Prvo je pitanje – strategije razvoja turizma. Rečeno je da je to jedna dobra strategija koja je doneta pre nekoliko godina, da je uočeno da tu ima stvari koje ne mogu da se realizuju na način na koji to piše u strategiji i to je potpuno u redu. To je potpuno u redu, što treba stvari menjati, jer strategije upravo i postoje da nam daju određene smernice, ali kada uočimo da nešto nije u redu, naravno da treba reagovati. Nema nikakve garancije da će plan biti realizovan, ali ako plana nema, onda on sigurno neće biti realizovan.
Strategija treba da nam da odgovore, treba da nam da određene smernice i treba da nam da npr. zakonske predloge koji moraju da uslede za rešenje problema u toj oblasti. Ono što je pitanje za Skupštinu Srbije nije to da li mi imamo strategiju, nego – da li strategija daje odgovore na ta pitanja. Na primer – da li sistem obrazovanja, takav kakav jeste u Srbiji, pomaže da se razvija turizam? Drugo je pitanje je da li je turizam uopšte prioritet u ovoj zemlji? Gde smo to utvrdili, na koji način? Npr, gospodin Petrović je upoznat, jer je pre ove funkcije radio neke druge stvari, često je problem predstavljala EPS. Ministarstvo turizma kaže – nama je prioritet da uradimo određenu stvar, a EPS kaže: da, ali to nije naš prioritet i nas ne zanimaju te stvari. I naravno da onda postoji problem, jer vi realizaciju grupnih projekata ne možete da uradite ako nemate saglasnost svih subjekata i institucija u zemlji.
Drugo pitanje je – da li strategija treba da odgovor da samo na krupna ili i na krupna i na sitna pitanja, ili da odgovor da šta su to krupna, a šta sitna pitanja? Recimo, ako krenete automobilom iz Beograda ka Budimpešti ili Beču, putarina od Beograda do Subotice košta pet evra u jednom pravcu, putarina kroz Mađarsku košta sedam evra za četiri dana, a putarina kroz Austriju košta osam evra za 10 dana. Kako izgleda nekom stranom gostu o kome mi govorimo, koji treba da dođe u Srbiju, ako mu vi kroz Srbiju po putevima, pri tom 60% deonica od Beograda do Subotice uopšte nije autoput, naplaćujete putarinu koja je nekoliko puta veća nego u zemlji koja ima daleko veći standard i za to mu ne pružite ništa? Kakve to veze ima sa strategijom razvoja turizma?
Ministar Dinkić nam je juče rekao jednu vrlo interesantnu stvar i o tome treba ozbiljno razmisliti. Rekao nam je da gosti uglavnom dolaze u Beograd i da mnogo više turista ima Beograd, nego što imaju mesta za koja smo mi mislili da su perspektivna, jer u stvari gosti ne dolaze da vide naše prirodne lepote, nego dolaze iz nekih drugih razloga u Srbiju. To je stvar o kojoj ozbiljno treba razmisliti i treba videti kakve to veze ima sa našom strategijom.
U međuvremenu smo dobili ovlašćenje za gospođu Kalanović, pa nema razloga da se ona ljuti na poslanike opozicije. Žao mi je što, recimo, nije gospodin Mrkonjić ovde, zato što bi trebalo razgovarati kakve veze ima infrastruktura sa razvojem turizma? Recimo, koliko vremena treba da doputujete do Beograda iz Beča, Pariza, Londona, a koliko treba iz Beograda da otputujete do Nove Varoši, kao što je govorio jedan naš kolega i govorio o svim lepotama tog kraja, koliko treba da automobilom stignete od Beograda do Kopaonika, pošto nemate drugo prevozno sredstvo, ili koliko treba od Beograda do Zlatibora? Čisto sumnjam da će bilo koji turista iz zapadne Evrope prihvatiti da do Beograda stigne za dva sata, a da mu onda od Beograda do Zlatibora treba četiri, od Beograda do Kopaonika pet ili šest.
Naravno da su potrebna ozbiljna sredstva za realizaciju infrastrukture. U kojoj je fazi ''Koridor 10''? Šta se dešava sa mostom Gazela? Šta se dešava sa mostom kod Beške? To su sve putni pravci kojima turisti treba da dođu. Ako najviše turista dođe u Beograd, onda oni vide ove saobraćajne gužve, pa verovatno nemaju želju, ako im nije neophodno, da se vrate nazad. Crna rupa je u ovom slučaju, čini mi se, uradila svoj posao. Izvinjavam se, ne mislim crna rupa, nego povuklo me ono što govori ministar Đelić, mislio sam na Skupštinu Srbije – glavni problem obično budu sredstva.
Ako se ne varam, Skupština Srbije je pre godinu dana ratifikovala jedan zakon kojim su obezbeđena sredstva za realizaciju projekta Gazela, za realizaciju projekta Beška. Na tim projektima se ništa ne radi, a prema ovom istom zakonu i prema Zakonu o budžetu predviđena su značajna sredstva za servisiranje tih projekata. Zašto ti projekti ne rade ako je Skupština odradila svoj posao? Očigledno je da Skupština nije najveći problem koji ova zemlja ima i očigledno da postoje neki drugi problemi. Kako ćemo taj problem da rešimo, da li je to pitanje koje treba da rešava strategija?
Juče se ovde otvorilo jedno izuzetno važno pitanje – da li i u kolikoj meri treba država da se meša u određene grane? Hteli mi to ili ne, država se meša u sve, kroz zakonsku regulativu, kroz institucije, kroz kontrolu poštovanja zakona. Ono što je pitanje za nas jeste – da li država ima kredibilitet i da li ljudi veruju državi, odnosno ono što je pitao kolega Ostojić juče i polemika koju je on vodio jeste upravo na tu temu? Da li mi imamo strah od države zato što ne verujemo da će država rešavati probleme ili nismo sigurni da su načini na koje država rešava probleme dobri načini.
Da li ova priča o direktorima i platama državnih službenika, za koje čak Vlada ne može da otkrije kolike su, da li to pomaže jačanju kredibiliteta države? Mislim da ne. Ako Vlada kaže da nije u stanju da utvrdi plate službenika kojima ona odobrava finansijske planove, da nije u stanju da dođe do plata, da utvrdi da li isplaćuju bonuse ili ne, službenika koje ona postavlja i koje ona kontroliše, to je gospodin Ostojić govorio, kako možemo da budemo sigurni da će određeni instrumenti funkcionisati?
Osnovno pitanje je strah i svi građani i svi investitori se ne plaše toliko loše zakonske regulative. Mnogo više se plaše toga što se zakoni u ovoj zemlji često menjaju i nikada niste sigurni u kakvom ćete okruženju poslovati za mesec, dva ili godinu dana. Kao najviše zakonodavno telo, mi još uvek ne znamo kada će biti sledeća sednica. Iz novina saznajemo da će to biti sledeće nedelje. Koji će zakoni biti, kako će izgledati život u ovoj zemlji nakon te sednice, to ne znaju ni poslanici u Srbiji, a ne neki strani investitori.
Drugo je pitanje – da li Vlada poštuje zakone? Ako Vlada ne poštuje zakone, onda je to vrlo ozbiljan problem.
Juče sam govorio o sklopljenom ili dogovorenom aranžmanu sa MMF. U Srbiji postoje dva zakona koja omogućavaju zaduživanje. Jedan je Zakon o javnom dugu, a drugi je Zakon o Narodnoj banci.
Kada pogledate ta dva zakona, Zakon o Narodnoj banci apsolutno ne daje mogućnost da se vi zadužite za one stvari oko kojih država pregovara sa MMF. A Zakon o javnom dugu vrlo jasno kaže u svojim članovima 5, 6, 7, 8. i 9. za šta država može da se zaduži. Tu nigde nema ovoga za šta se država zadužuje i za šta pregovara sa MMF. Da li to znači da Vlada ne poštuje zakon, a očekuje od nas da uverimo sve ljude sa strane da dođu, da investiraju ovde i da je ovo dobra stvar? Da li ovo ima veze sa turizmom? Naravno da ima. Turizam ne može da bude izolovana stvar, izolovana grana, od svega drugog. Država mora da funkcioniše kao celina i jedino tako će moći da ide napred.
Što se nas tiče, mi smo predložili dosta važnih amandmana. Očekujem raspravu u pojedinostima i nakon toga ćemo izneti naš stav po ovom zakonu. Hvala. (Aplauz.)
Hvala, gospođo potpredsednice. Od trenutka kada je objavljen završetak pregovora sa MMF-om, praktično, svakoga dana imamo priliku da slušamo licitiranja i pogađanja oko toga kakvu će ekonomsku politiku Srbija voditi u narednim mesecima. Više je nego jasno da je Vlada u te pregovore ušla bez ikakve strategije i da je potpuno nepripremljeno krenula u tako važan posao.

Primera radi, prvo se licitiralo da nam je dovoljno milijardu dolara, u pregovore se ušlo sa cifrom od dve milijarde dolara, pregovore smo završili sa ugovorenim aranžmanom od tri milijarde evra. To je dva puta veći iznos nego što je prvobitno bilo planirano. Da bi svima onima koji ovo gledaju i narodnim poslanicima bilo jasnije – kada taj sporazum bude ratifikovan, svaki građanin Srbije, od najmlađeg do najstarijeg, biće zadužen za još 400 evra kredita. Taj kredit u nekom trenutku mora da se vrati.

Sada je najvažnija tema kako će Srbija štedeti u budžetu. Zar nije bilo normalno da štednja u budžetu bude prva stvar sa kojom ulazimo u te pregovore, a ne da završimo pregovore pa da raspravljamo o tako važnoj stvari? Kao rezultat pregovora imamo procenu da će pad bruto društvenog proizvoda ove godine biti 2%. Mi poslanici DSS-a, i druge kolege, poslanici opozicije, upozoravali smo više puta i u toku donošenja rebalansa i u toku donošenja budžeta da su procene potpuno nerealne i da planovi ne odgovaraju statističkim pokazateljima.

Pre nego što završimo ovaj posao, a najavljena je sednica sledeće nedelje, treba pogledati kako izgledaju pokazatelji u prva tri meseca ove godine. Prihodi budžeta realno su manji za 15%, a rashodi za 9%. Drugim rečima, iako je kriza uveliko u toku, prihodna strana ima problema, a rashodna nema.

U februaru je zabeležen pad industrijske proizvodnje od 20%. Na osnovu strukture izvoza, kada pogledamo šta izvozimo, šta uvozimo u prva tri meseca, potpuno je jasno da ne možemo očekivati nikakve pozitivne promene u industrijskoj proizvodnji u narednim mesecima. Jasno je da ćemo godinu završiti sa padom industrijske proizvodnje. Jedino nije jasno da li će to biti 10, 15, 20 ili ko zna koliko procenata. Izvoz je manji za 30%, uvoz takođe za 30%. Značajno opada tražnja. Samo u februaru pad prometa u trgovini na malo je od 2 do 16%.

Uz sav umereni optimizam koji možemo da imamo, jasno je da će pad bruto društvenog proizvoda biti verovatno oko 5%, da se ništa loše ne desi do kraja godine.

Poslanički klub DSS je više puta tražio, a naročito pred početak pregovora sa misijom MMF-a, da se održi sednica Skupštine na kojoj bi se raspravljalo o svim tim važnim stvarima, čiji bi rezultat bila usaglašena platforma. Onda ne bismo imali sva ova lutanja koja imamo. Te sednice nije bilo i zato smo u prilici da slušamo i čitamo u štampi sve ovo o čemu govorim.

Imam dva pitanja za predsednika Vlade, gospodina Cvetkovića – da li je na sednici Vlade raspravljano o platformi za pregovore sa MMF-om? Ako jeste, kada je ta sednica Vlade održana i kako je tačno glasila tačka dnevnog reda na kojoj se raspravljalo o budućnosti ove zemlje? Hvala.
Izvinjavam se, gospođo potpredsednice, reklamirao sam povredu Poslovnika, a ne kao ovlašćeni predstavnik, pretpostavljam da je reč o tehničkoj grešci.
Na početku sednice vi ste nas obavestili da su ovlašćeni predstavnici za ovaj set izuzetno važnih zakona gospodin Mlađan Dinkić i gospođa Jasna Matić i da ih je Vlada ovlastila. Mi nismo dobili u toku sednice obaveštenje da je Vlada ovlastila i gospođu Vericu Kalanović. Ne sumnjam da je ona stručna za ove zakone, znam koliko se dugo time bavi, reč je o pitanju procedure, pretpostavljam da niste umnožili ovlašćenje i za gospođu Kalanović.
Zahvaljujem, gospođo predsednice, kolege narodni poslanici, gospođo ministarka, izuzetno važan set zakona je na dnevnom redu. Osim predlagača, kažete, vezani su za prirodu, ne vidim baš razlog da samo u jednoj raspravi govorimo o tako važnim temama. Kao što je već kolega Jovanović istakao, značaj privredne komore, ali i značaj regionalnog razvoja apsolutno zaslužuju da im se u ovoj sali posveti dovoljno duga rasprava.
U načelu i u pojedinostima ćemo govoriti o svakom od ova tri zakona.
(Isključen mikrofon.)
(Predsednik: Morate ponovo da se prijavite, molim vas.)
Ne bih rekao ništa loše za Vladu, ne morate da mi oduzmete reč.
(Predsednik: Nije bilo tendenciozno.)
Gospođa Kalanović nam je istakla značaj Fonda za razvoj i mi to apsolutno podržavamo. Osnovni ciljevi donošenja tog zakona i osnovni ciljevi zbog kojih je taj fond napravljen jesu podsticanje ravnomernog regionalnog razvoja, podsticanje konkurentnosti i likvidnosti i podsticanje zapošljavanja. U uslovima krize, a Vlada konačno priznaje da je kriza ipak zahvatila i Srbiju, značaj ovog fonda je tim pre veći i značajniji.
Kakve su regionalne razlike i šta je sve sa do sada preduzetim merama dalo takve rezultate? Beograd i Novi Sad se značajno odvajaju u odnosu na drugi deo Srbije, odnosno slučaj Novog Sada i Vojvodine. Beograd iz godine u godinu i pored svih ovih mera preuzima sve značajniji deo u ekonomiji Srbije, a Novi Sad u ekonomiji Vojvodine. Kada pogledamo statističke podatke, učešće Beograda u društvenom proizvodu Srbije je u poslednjih 20 godina povećan sa 24, 9% od 1989. godine na 34% u 2005. godini. Udeo Novog Sada u društvenom proizvodu je sa 4,6% otišao na 8,4%. Čitav drugi deo Srbije stagnira, a Beograd i Novi Sad beleže značajan rast. Broj zaposlenih je u Srbiji smanjen za 77.000, a pri tom je u Beogradu i Novom Sadu povećan broj zaposlenih.
Prema tome, sve ove mere i kada o njima govorimo treba da imamo i ovakve stvari na umu. Iako je u Beogradu i u Srbiji smanjen broj stanovnika, samo 10 opština u Srbiji beleži porast broja stanovnika, i to pre svega Beograd i Novi Sad. To ima logično objašnjenje.
Javni i privatni monopoli koji su koncentrisani u Beogradu i Novom Sadu, mnogo više nego mere koje može da obezbedi neki fond za razvoj, utiču na to da se koncentracija sprovodi na dva grada.
Kada pogledamo podatke o primanjima, Beograd i Novi Sad zajedno učestvuju sa 25% ukupnog stanovništva Srbije, a 50% svih isplaćenih zarada je u ta dva grada. Odnos Novog Sada i najsiromašnije opštine Vojvodine, a to je Opovo koje ima najmanju zaradu po glavi stanovnika, jeste 13 prema jedan. Beograd ima 60% veći fond zarada nego ostatak Srbije.
Kada se uzme u obzir broj stanovnika, prosečna zarada u Beogradu je tri puta veća nego prosečna zarada u Srbiji.
Kako to izgleda u apsolutnim iznosima? Dohodak, odnosno zarada po glavi stanovnika u Beogradu je 14.500, a u Topličkom okrugu je 2.900, u Opovu je 1.200, u Ražnju 1.500, u Malom Crniću 1.600.
To su posledice koje moramo da lečimo i formiranjem samo jednog ovakvog fonda neće samo po sebi rešiti nijedan problem.
Druga stvar koju ste posebno istakli je likvidnost. To je gorući problem privrede i tom problemu se moramo, pre svega, ozbiljno posvetiti. U Skupštini se odbija da se o tome razgovara, a predložene mere ne daju apsolutno nikakve rezultate.
Sa druge strane, ko je najveći neplatiša u Srbiji? Najveći neplatiša je država i dokle god budemo insistirali na odgovornosti svih subjekata i pojedinačnog građanina, a dok god se država ponaša tako kako se ponaša u Srbiji će postojati problem.
Drugi problem je rešavanje broja nezaposlenih. Nezaposlenost iz meseca u mesec raste i moraju se preduzeti aktivne mere da bi se i taj problem rešavao.
Ovde pričamo samo o posledicama. Apsolutno ništa ne govorimo o uzrocima i apsolutno ništa ne preduzimamo da rešavamo i neutrališemo te uzroke. Kao što ste videli iz ovih podataka, pored svih preduzetih mera, razlike ne da se smanjuju nego se iz godine u godinu povećavaju. Moram da pohvalim obrazloženje, obavešteni smo da je ovo pisao ministar Dinkić, a ne vi, ali vi ste ovde predstavnik Vlade, pa prihvatite pohvale u ime Vlade.
Moram da pohvalim način na koji je napisano obrazloženje. Ovde imam izuzetno puno vrlo korisnih informacija.
– Jedan od razloga zašto se ova dva fonda spajaju jeste zato što je bila otežana koordinacija u radu te dve državne institucije.
– Drugi razlog je što se značajno smanjuju troškovi.
Zanima me kako u Vladi postoji koordinacija između mnogo organa koji se bave istom ovom problematikom.
Koliko smo mi upoznati, a poslanici nisu baš previše upoznati u današnje vreme, u Vladi postoji Kancelarija za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja, postoji Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, postoji Fond za razvoj, postoji ministar bez portfelja koji je, takođe, zadužen za regionalni razvoj, postoji Zavod za razvoj, a čini mi se da je jedan od prioriteta vašeg Ministarstva upravo razvoj nedovoljno razvijenih područja. Kako funkcioniše koordinacija između vas?
S druge strane, treba posebno naglasiti značaj Ministarstva za rad i zapošljavanje. To ministarstvo je izuzetno važno za rešavanje čitavog problema.
Kako funkcionišu ministar bez portfelja zadužen za regionalni razvoj, gospodin Ugljanin, i kakva je koordinacija gospodina Ugljanina sa gospodinom Ljajićem, koji vodi ovo važno ministarstvo? Bilo bi izuzetno važno da čujemo kako sve to funkcioniše.
Koliko ukupno ima agencija? Saznali smo da ih ima stotinak. Kako one funkcionišu? Dalje u obrazloženju kažete – Fond ne zavisi od budžeta. Juče smo od guvernera čuli da ni Narodna banka nije budžetska institucija, Komisija za zaštitu konkurencije, takođe, nije budžetska institucija, pare koje idu iz tekuće rezerve nisu budžetska sredstva, pa je sve to dodatno interesantno.
Ono što je naš osnovni problem u ovom trenutku, to je prekomerna potrošnja, i svaki način smanjenja te potrošnje u svakom slučaju može da bude pohvalan.
Što se tiče samog zakona, predloženo je da fond može da funkcioniše kao akcionarsko društvo, s tim da Republika Srbija mora da ima 51% većinskog vlasništva. Treba istaći da fond ne funkcioniše kao komercijalna institucija, odnosno kamate po kojima on plasira sredstva su značajno manje nego što to rade komercijalne banke. Rečeno je da je to maksimum 5%. S druge strane je napravljena analiza, gde je kod komercijalnih banaka to između 15 i 20%.
Ko može da bude zainteresovan da bude akcionar u jednoj tako neprofitnoj organizaciji, gde svoja sredstva može da plasira po značajno lošijim uslovima, nego da je, recimo, akcionar neke komercijalne banke? Koji je interes nekoga, osim da se možda u perspektivi ne napravi ono protiv čega se gospodin Dinkić žestoko borio.
Sećate se situacija kada su u nekim sličnim institucijama, gde je država bila većinski vlasnik, bila glasanja gde su pojedini većinski akcionari glasali u korist manjinskog akcionara. Gospodin Dinkić se žestoko borio protiv toga. Čudi me da je predloženo nešto što u perspektivi može da ukaže na nešto slično?!
Interesantan je način na koji se formira upravni odbor. Apsolutno odslikava situaciju današnje koalicije. Upravni odbor se ne bira, nego se postaje član upravnog odbora, očigledno po automatizmu. Upravni odbor ima članove po funkciji koji su direktno predstavnici ministarstva, predsednik je ministar zadužen za poslove ekonomije, a članovi su ministar zadužen za poslove finansija, ministar nadležan za poslove rada i socijalne politike, ministar za infrastrukturu i ministar za poslove trgovine i usluga, tačna proporcija koalicionog sporazuma, jer su zastupljeni predstavnici svih stranaka.
Šta će se desiti ako mi usvojimo ovaj zakon, a u najavljenoj rekonstrukciji ministarstava se promeni broj ministarstava i u novoj vladi ne bude neko od ovih ministarstava? Da li ćemo morati ponovo da raspravljamo o ovom zakonu i da menjamo upravni odbor? Zar to nije jednostavnije, ako već postoji dogovor koalicionih partnera, neka Vlada izabere članove, neka po hitnom postupku to dostave, pa da vidimo.
Sa druge strane, uobičajeno je da postoji dvostepenost u odlučivanju. U ovom slučaju ministar za ekonomiju i regionalni razvoj je predsednik upravnog odbora, ali je istovremeno i Ministarstvo zaduženo za ukupnu kontrolu rada ove agencije. Neka Vlada odluči varijantu koju hoće, pa ćemo videti kako će to funkcionisati.
Da li ste možda razmišljali o tome da se umesto ovakvog fonda napravi jedna razvojna banka? Zašto banka, zašto ne fond? Na primer, .za banku važe mnogo stroži uslovi pod kojima ona treba da funkcioniše. Kontrola rada banke je neuporedivo rigoroznija, nego što je kontrola rada jednog ovakvog fonda. Ako država već hoće da subvencioniše kredite i daje povoljne uslove, nema nijedan razlog da to ne uradi ako ima razvojnu banku u kojoj je ona većinski vlasnik.
Ne sumnjam da stoje dobre namere iza svega ovoga, ali sve dok u Srbiji ne budemo rešili uzroke zbog kojih postoje problemi, dok god budemo rešavali samo posledice, onda zakonska rešenja neće biti dovoljno dobra. Hvala.
Zamolio bih da profesor Mićunović ostane u sali. Upravo je otišao.
Nije ovde čest slučaj da poslanici vladajuće većine podržavaju opoziciju i nije čest slučaj da se poslanici vladajuće većine slažu sa drugom stranom. Dileme koje ima profesor Mićunović su upravo dileme koje smo imali mi analizirajući ovaj zakon. Žao mi je što profesora nema u ovom trenutku tu.
Istaknuto je nekoliko puta da je zakon predložen po hitnom postupku. Očigledno da postoje brojna otvorena pitanja. Očigledno je da u okviru vladajuće većine postoje brojna nerešena pitanja.
Podržavamo sve dileme koje ima profesor Mićunović. Bili bismo vrlo zainteresovani da u okviru ove rasprave čujemo odgovore na sva ta pitanja koja su istaknuta od strane vladajuće većine. To i te kako utiče na raspravu. Nije logično da ovde iznosimo unapred pripremljene referate, bez obzira šta naše kolege poslanici govore i na šta nam ukazuju. Vrlo je važno da čujemo šta je to što je otvorena dilema da bismo znali kako ćemo se ponašati u raspravi u pojedinostima.
Reklamiram povredu člana 93. Poslovnika, koji reguliše način na koji se daje reč. Ministar Marković je bio naš kolega ovde dugo godina i više puta je reklamirao istu ovu odredbu. Gospodine ministre, vi ne morate da se javite posle svakog govornika. To nije vaša obaveza da se javljate posle svakog od narodnih poslanika, pa izvolite, primenjujte Poslovnik. Hvala.
Zahvaljujem, kolega potpredsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, izuzetno važan zakon je na dnevnom redu Skupštine. Juče je govorio naš ovlašćeni predstavnik i postavili smo pitanje zašto ne raspravljamo celovito o ovoj materiji, zašto u paketu ne raspravljamo o zakonu o izborima, zakonu o finansiranju političkih stranaka i zakonu o političkim strankama, jer jedino tako možemo da celovito raspravljamo o materiji ove izuzetno važne oblasti. Danas smo od vas čuli dosta detalja. Očigledno je da su i jedan i drugi zakon u nekoj fazi u vašem ministarstvu, ali tek kada znamo sva rešenja i sve pojedinačne detalje možemo da se izjasnimo o tome.
Koji su to osnovni razlozi za donošenje ovog važnog zakona? Naveli ste da je to, pre svega, stabilizacija političke scene, koja će se ostvariti kroz smanjenje broja političkih stranaka.
Mi nismo ni znali koliko je sve stranaka ušlo u parlament dok nam niste rekli da imate evidenciju da 20 stranaka dobija sredstva iz budžeta. Koliko stranaka realno postoji na terenu, a funkcionišu van ovog parlamenta? Najverovatnije je da će se u tih šest meseci, kada bude usvojen ovaj zakon, od ovih 600 stranaka, koliko kažete da postoje u registru, registrovati svega možda pet posto, najverovatnije 570 neće više postojati.
Odbor za finansije, koji je do uspostavljanja i do usvajanja zakona o agenciji kontrolisao finansiranje, nije mogao da stupi u kontakt sa najvećim brojem, skoro sa dve trećine tih stranaka, što znači da one realno nisu ni postojale na terenu.
Na koji način može da se reguliše stanje na političkoj sceni ako iz registra izbrišemo stranke koje inače ne postoje? Da li stranke uređuju politički život kroz razne registre u kojima su formalno evidentirane ili su to stranke koje imaju uporište na terenu?
Kažete, opet to ne znamo iz zakona jer nismo imali priliku da vidimo kakve su ideje za zakon o finansiranju stranaka, nismo videli kakve su to ideje vezane za zakon o izborima, ali kažete da će se neka rešenja usvojiti kada se dođe do optimalnog broja stranaka. To sam našao u vašoj izjavi na sajtu Vlade. Koliki je to optimalan broj stranaka? Ko će da odredi taj optimalan broj stranaka, da li neko nezavisno telo, da li neka agencija?
Jedan od kolega je kao primer stabilnog političkog sistema naveo Veliku Britaniju. Rečeno je da je to dvopartijski sistem. Da li vi znate koliko stranaka učestvuje na izborima u Velikoj Britaniji? Da li vi znate koliko je stanaka registrovano u Velikoj Britaniji? Rekord je napravljen krajem devedesetih godina, 157 stranaka je učestvovalo na jednim izborima u Velikoj Britaniji. Tu su bile razne stranke. Recimo, dve stranke su bile vrlo ambiciozne na tim izborima, nažalost, nisu napravile rezultat. Jedna stranka se zvala "Stranka ljubitelja roštilja", a druga se zvala "Partija zdravog razuma protiv političkih partija". Pa, kada se uzima kao primer sistem Velike Britanije, onda treba razmatrati i neke od ovih stvari. Toliko o uređenim sistemima i uređenim demokratijama.
Dalje, rekli ste nam da sistem u lokalu nije dovoljno dobar zato što partije raspolažu tim mandatima. To treba da rade građani. Osnovno je pitanje koga onda zastupa narodni poslanik, da li narodni poslanik zastupa svoju partiju ili zastupa građane koji su ga izabrali i na koji način ovaj i ovi zakoni strateški daju odgovor, da li uopšte razmatraju jedno takvo pitanje? Da li onda partija može da zastupa interese svih građana ili zastupa određene grupe koje su tu stranku birale? Na koji način materija ovog zakona reguliše uopšte jedno ovakvo pitanje?
Suštinski, na osnovu ovoga što ste upravo rekli, da li je onda interes države da jačaju stranke, jer jačanje stranaka znači slabljenje parlamenta i parlamentarnog sistema? Jedino to može da se izvede kao zaključak iz jedne ovakve teze. Očigledno je da ovaj zakon, umesto da daje odgovore, u stvari rađa mnogo novih pitanja, bez jasnih odgovora. Bilo je dosta reči o brojnim detaljima vezanim za ovaj zakon. O tome će moje kolege govoriti u nastavku ove rasprave u načelu i u raspravi o pojedinostima.
Nekoliko kolega je govorilo, a i vi ste se dotakli ideje o evidentiranju teritorijalnih jedinica. To je neobavezujuća forma, stranke su samo dužne da vam dostave evidenciju svojih teritorijalnih organizacionih jedinica. Ne vidim da tu nešto može da bude sporno. Naša stranka, DSS, ima organizacione jedinice u svim opštinama i mi ćemo vam to dostaviti, ali postoje dva instituta, postoji institut evidencije i postoji institut saglasnosti. Evidencija i to što će ubuduće raditi vaše ministarstvo sigurno će zahtevati neke nove poslove i neke nove zaposlene koji će te stvari raditi.
Šta mi realno sa tim možemo da radimo? Navešću vam jedan primer. Vlada Republike Srbije daje saglasnost na programe svih javnih preduzeća. Saglasnost je mnogo ozbiljnija forma nego što je evidencija. Saglasnost podrazumeva da se detaljno prouči materijal, da se za to, na kraju krajeva, glasa na sednici Vlade. Programi javnih preduzeća dobijaju saglasnost na sednici Vlade. Ti programi imaju osnovnu politiku, projekcije prihoda, rashoda i svega ostalog. Zašto je onda problem da Vlada ne može da utvrdi kolike su plate direktora javnih preduzeća ako je Vlada davala saglasnost na te programe? Meni to nije jasno.
Ako Vlada ne može, na osnovu programa na koji je dala saglasnost, da utvrdi kolike su plate direktora javnih preduzeća i naknade upravnih odbora, šta će onda Vlada ili šta će Ministarstvo uraditi sa evidencijom koja je mnogo labavija forma od saglasnosti? Složićete se da tu ima dosta prostora za razmišljanje.
Predložili smo nekoliko izuzetno važnih amandmana. Očekujemo da se u toku nastavka ove rasprave o njima izjasnite. Kažem još jednom, da podvučem, potpuno je jasno da ovakav pojedinačni zakon, izvučen iz seta zakona koji reguliše čitavu materiju, narodnim poslanicima koji treba za to da glasaju ne može da stvori jasnu sliku o izuzetno važnoj oblasti. Vi verovatno tu sliku imate, ali mi to nismo videli i sve dok zakon ne bude usvojen narodni poslanici ne mogu tu sliku da imaju, a zakon koji samo rađa pitanja a ne daje odgovor sigurno neće rešiti probleme koji postoje.