Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Svetlana Stojanović

Govori

Poštovani narodni poslanici, predloženim porodičnim zakonom uređuju se porodični odnosi, prava članova porodica koja proističu iz porodičnih odnosa, štiti se porodični život, a pre svega štiti se dete, dete u porodici i dete bez porodice.
Ovaj zakon prvenstveno štiti fizički najslabije članove porodice – ženu i dete. Štiti ih od nasilja u porodici, a to znači od fizičkog i seksualnog zlostavljanja, ali i od emocionalnog zlostavljanja, od nanošenja duševne boli. Ja bih istakla da od duševne boli nisu zaštićeni ni muškarci. To najbolje znaju razvedeni muškarci, kojima su žene odvele decu u druge gradove ili druge države.
Zakonom se zabranjuje izazivanje straha kod deta, ograničavanje detetove slobode, vređanje deteta. Daje mu se pravo da odlučuje o stvarima koje ga se neposredno tiču – gde će živeti, s kim će živeti, s kim će se viđati, koju će školu pohađati.
Najslabijeg člana porodice, dete, zakon štiti i od roditelja. Predviđa nadzor nad roditeljskim staranjem, kada roditelj svoja prava zloupotrebljava, a dužnosti zanemaruje. U takvim slučajevima organ starateljstva može da uvede preventivni ili korektivni nadzor. Sud može roditelje i potpuno lišiti roditeljskog prava.
Odnos deteta i roditelja definiše se kao odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju. Ljubav, poverenje i uzajamno poštovanje ne mogu se propisati zakonom, ali zakon može zaštititi dete koje umesto ljubavi, poverenja i poštovanja biva izloženo nasilju, zlostavljanju, fizičkom ili emocionalnom povređivanju. Meni je izuzetno stalo do ovog aspekta zakona, jer od fizičkog i seksualnog zlostavljanja štiti i Krivični zakonik, a od emocionalnog zlostavljanja do sada, čini mi se, slabiji član porodice nije bio adekvatno zaštićen.
Od mučnih razvoda braka dete je, posle ovog porodičnog zakona, zaštićeno jednim novim pravnim institutom, a to je zajedničko vršenje roditeljskog prava. Znači, roditelji ne moraju nastaviti da žive zajedno, ali mogu, ako i dalje vole zajednički dete, da se dogovore pred sudom da tu svoju obavezu izvršavaju potpuno ravnopravno. Dete nije više u situaciji da bira između mame i tate koje podjednako voli.
Zaštita od posledica poremećenih porodičnih odnosa može se zatražiti pred sudom. Vrlo je važno da je sud dužan da takve tužbe rešava po hitnom postupku. Dete pred sudom može da se štiti samo ili preko odrasle osobe u koje ima poverenje. Štiti ga organ starateljstva, ali i javni tužilac.
Sud, po predloženom zakonu, kao što smo već čuli, može da izda nalog za iseljenje iz porodičnog stana, bez obzira ko je vlasnik tog stana, nalog za useljenje, kada je dete ili žena, odnosno bilo koji član porodice ugrožen. O svemu tome sud odlučuje u najboljem detetovom interesu. Može da izrekne i zabranu fizičkog približavanja ugroženoj ženi ili detetu, što smo do sada gledali samo u američkim filmovima.
Ovde vidimo koliko je zapravo porodični zakon delikatan. Zakon s jedne strane zadire u nešto što je domen čovekove privatnosti koja za svaku državu mora da bude sveta, a s druge strane s pravom obavezuje državu da zaštiti one članove porodice koji se osećaju ugroženim. Znači, ugroženost u porodici nije više ničija privatna stvar.
Najbolji interes deteta definisan je kroz sve članove zakona, u skladu sa normama koje propisuju međunarodne konvencije. I u ovom slučaju, kao i u svim drugim slučajevima kada uvodimo međunarodne standarde u naš pravni sistem, preporučila bih obazrivost – da ne trčimo pred rudu, da ne propisujemo nešto što je u suprotnosti sa našom kulturom. Ako se u primeni o tome ne bude vodilo računa i najbolji porodični zakon može da se izokrene u svoju suprotnost.
Imam u vidu i slučaj jedne porodice našeg porekla koja je živela u Americi i kojoj je, po zapadnim standardima, oduzeto dvoje dece, od tri i pet godina, zato što su imala modrice, a nije na vreme otkriveno da su modrice posledica jedne retke krvne bolesti. Kada je to otkriveno, majka je stekla pravo da se podvrgava transfuziji svaka dva meseca da bi njena deca opstala u životu.
Predloženi porodični zakon, po mom osećanju, nije najbolje definisao uzrast deteta kada dete stiče određena prava. Recimo, meni se čini da je kasno 15 godina da se detetu da pravo da odlučuje sa kojim će roditeljem živeti, jer već sa 16 mu se daje pravo da se udaje, ženi i ima poslovnu sposobnost. Znači, samo godinu dana deli pravo da izabere roditelje i pravo da samo zarađuje.
Usvojenom detetu, čini mi se, prerano je dati pravo da sa 15 godina stekne uvid u svoje biološko poreklo, kada mu je ionako psiha uzburkana pubertetom. Mislim da je zato trebalo sačekati punu zrelost, punoletstvo. Posebno me brine kada uzrast deteta nije uopšte određen i kada se "kolizijskom staratelju" ili "privremenom zastupniku" detetovih interesa ostavlja pravo da određuje sposobnost deteta da samostalno formira svoje mišljenje na osnovu relevantnih podataka koji mu se moraju pružiti.
Po meni bi bilo bolje da je zakon odredio kada je normalno, zdravo dete sposobno da formira svoje mišljenje – da li je to sa šest, sedam, devet godina.
Što se tiče usvojenja, država je obavezna da detetu bez roditeljskog staranja omogući da odrasta u porodici. Takvom detetu ustanova zaštite će pomoći da bude usvojeno, da dobije starateljsku ili hraniteljsku porodicu. Zakon dozvoljava usvojenje deteta koje nema žive roditelje, čiji roditelji nisu poznati ili je nepoznato njihovo prebivalište, deteta čiji su roditelji lišeni roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti i deteta čiji su roditelji saglasni sa usvojenjem.
Nedostaje kategorija napuštenog deteta, deteta o kome se biološki roditelji ne staraju, a neće da potpišu saglasnost za usvojenje. U praksi se događa da se ti isti roditelji, kada dete odraste, počne da zarađuje i nešto stekne, pojave sa potraživanjima prava na stan, izdržavanje, negovanje itd. Sud bi roditeljima koji napuste dete, a ne žele da ga daju na usvojenje, morao, po najkraćem postupku, oduzeti roditeljsko pravo. U suprotnom, država neće moći da ispuni svoju obavezu i napuštenom detetu obezbedi zdravu porodicu u kojoj će rasti.
U novom zakonu postoji samo potpuno usvojenje. Nepotpuno usvojenje koje je važilo za dete starije od pet godina više ne postoji. Propisuje se da razlika između usvojenika i usvojitelja ne može da bude manja od 18 ni veća od 45 godina, što je normalno ako se želi očuvati roditeljski odnos.
Međutim, nisam ubeđena da je dobro što se dete može usvojiti tek nakon što navrši treći mesec života. Znam da je to kraći period nego u prethodnom zakonu, kada se usvojenje dozvoljavalo tek sa šest meseci, ali je time dete koje nema žive roditelje i čiji se roditelji ne znaju, ili im se ne zna prebivalište, osuđeno na tri meseca života u bolnici ili sirotištu.
Čak i kada živi i poznati roditelji hoće da daju saglasnost za usvojenje, to pravo po zakonu nemaju pre nego što dete navrši dva meseca života i daje im se rok od 30 dana da tu svoju saglasnost povuku. Opet je dete osuđeno da živi van porodice, što je suprotno duhu porodičnog zakona. Kao što znamo, dete ima i prenatalna iskustva, a prva tri meseca života su od izuzetne važnosti za njegov razvoj u zdravu ličnost.
Koga ovakve odredbe zakona štite? Pretpostavljam biološku majku, ali ako je u pitanju neki njen psihijatrijski problem, ako boluje od postpartalne depresije, ona se može zaštititi nalazom psihijatra da li je zdrava ili bolesna, da je bolesna od bolesti koja će proći, pa bi mogla drugačije da razmišlja. Ako se majka na takav korak odlučuje iz socijalnih razloga, opet bi bilo bolje da je to rešeno nalazom i mišljenjem socijalnog radnika koji će da ustanovi da li su njeni problemi otklonjivi i kako.
Nema nikakve sumnje da je detetu po pravilu najbolje uz biološke roditelje...
(Predsednik: Izvinite, gospođo Stojanović, hoćete da koristite i drugih 10 minuta?)
Dok ne završim, još sasvim malo.
Detetu je po pravilu najbolje uz biološke roditelje. Međutim, smisao ovog zakona jeste u tome da zaštiti dete onda kada mu nije najbolje uz biološke roditelje ili kada je bez roditelja.
U odeljku - Bračni status usvojitelja, po meni je napravljena nepravedna diskriminacija žena ili muškaraca, mada su to po pravilu žene, koji ne žive u partnerskom odnosu. Ako su bračna i vanbračna zajednica zakonom potpuno izjednačene, ako se prava iz vanbračne zajednice ne stiču na osnovu trajanja zajednice, već na osnovu namere da zajednica bude trajna, zašto zakon propisuje da žene (jer u praksi su to pre svega žene) koje trenutno nisu, a sutra već mogu biti, u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, imaju pravo na usvojenje deteta samo na osnovu diskrecionog prava nadležnog ministra.
Žene koje nisu u partnerskom odnosu, same žene, imaju biološku porodicu koja bi prihvatila usvojeno dete, imaju krvne srodnike s kojima žive, roditelje – babu i dedu usvojenog deteta, braću i sestre – buduće stričeve i tetke usvojenom detetu. Među samim ženama imali bismo sjajnih majki usvojene dece. Nadam se da će nadležni ministar svoje diskreciono pravo često koristiti.
S druge strane, gajim nadu da ministar neće često koristiti svoje diskreciono pravo da dozvoli usvojenje naše dece stranim državljanima i da će ustanove zaštite u veoma retkim, zaista izuzetnim, slučajevima odobravati stranim državljanima usvojenje. Mislim da imamo dovoljno naših porodica koje željno čekaju da usvoje dete.
Veoma važnim smatram uspostavljanje "jedinstvenog ličnog registra usvojenja", koliko god da je to obiman i zahtevan posao. Nadam se da će ministarstvo brzo načiniti takav registar, dakle centralizovanu banku podataka o potencijalnim usvojenicima i usvojiteljima, i da će podzakonskim aktima definisati jasne i pravične kriterijume za dodeljivanje usvojenika usvojiteljima, jer upravo zbog manjkavosti prethodnog zakona usvojenje dece je bilo i crno tržište i područje korupcije.
Na kraju, mislim da bi trebalo usvojiti amandman kojim se predlaže izmena naslova "porodični zakon" u "zakon o porodici". Ne mislim da je naslov zakona naročito značajan. Važno je šta u zakonu piše. Pisanje zakona je često propuštena prilika da negujemo svoj jezik. DSS će glasati za porodični zakon ili za zakon o porodici, ako se usvoji predloženi amandman. Hvala.
Poštovani narodni poslanici, pošto donosimo zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, osnovno je da utvrdimo koje to informacije imaju javni značaj, a koje ga nemaju i koliko je pristup slobodan, a kada to nije, kada se zakonom ograničava. Javni značaj ima sve što je u domenu rada lica sa javnim ovlašćenjima i korisnika javnih finansija. Opravdan interes javnosti da zna postoji uvek, osim ako organ vlasti ne dokaže suprotno. Znači, zahtev za informacijom ne mora da se obrazlaže.
Pristup informacijama od javnog značaja ograničava se jedino ovim zakonom, ne može se ograničiti arbitrarno od slučaja do slučaja. Javnost nema pristup informacijama onda kada je ugroženo zdravlje stanovništva, kada bi bilo otežano otkrivanje krivičnog dela, kada je ugrožena odbrana zemlje, kada bi se omelo upravljanje privredom zemlje ili narušili međunarodni odnosi, ukoliko se usvoji jedan amandman, i sve što je po zakonu definisano kao državna tajna, a ne nešto što neko samovoljno proglasi državnom tajnom.
Informacija nije dostupna javnosti onda ako je traženje prekomerno, ako je nerazumno, ako neko više puta zahteva isti dokument, ako traži već objavljenu informaciju.
Već su poslanici primetili ovaj stav. Ne vidim zašto bi to neko radio i meni se čini da ovaj stav malo otvara prostor za arbitrarnost.
Za ovom govornicom je već bilo reči o tome da prostor za arbitrarnost ostavlja i odredba po kojoj je pristup javnim informacijama ograničen kada preteže interes javnosti da ne sazna tu informaciju. Ko procenjuje šta preteže ili ne preteže?
Takođe smo razgovarali i o pravu na privatnost i ugledu funkcionera, koji se štite. Naravno da državni funkcioneri imaju manje prava na privatnost nego ljudi koji to nisu, ali ugled državnih funkcionera dobrim delom zavisi i od tačnih informacija koje o njima imamo.
Novinari i javna glasila ovim zakonom se ne smeju diskriminisati, ali nisu ni povlašćeni. Moram priznati da je to nešto zbog čega je meni žao. Znači, ovo nije medijski zakon, on nesumnjivo povećava demokratičnost u zemlji, ali ne možemo zaboraviti da se svi mi pretežno informišemo preko medija. Rokovi koji se državnom organu daju da odgovori na traženu informaciju su petnaest dana, po žalbi četrnaest dana, i to su rokovi koji su korisni jedino za istraživačko novinarstvo. Inače, u dnevnom novinarstvu je to suviše dugačak rok.
I sada nekoliko reči o instituciji poverenika koja je najspornija, osporava je jedna velika poslanička grupa. Mislim da bez institucije poverenika i njegove službe ovaj zakon ne bi imao smisla. Kroz ovu instituciju država uzima aktivno učešće u informisanju građana. Znači, zakon obavezuje državne organe da izrade priručnik koji određuje državnim organima na koji način nabavljaju informacije, pravilnik o tome kako se informacije čuvaju i daju, obavezuje na portparola koji će tu informaciju dati; posebno je bitan ovaj godišnji informator, gde građanin saznaje i o budžetu državne institucije, o funkcionerima koji tom ustanovom rukovode, njihove telefone, radno vreme, način na koji donose odluke kada je njihovo odlučivanje javno, a kada je tajno.
Ne zaboravite da kada građanin i dobije tu informaciju koja je javna ona ostaje samo u njegovom posedu ako taj građanin nije novinar. Prema tome, zakon će povećati demokratičnost, i ja preporučujem da glasamo za njega. Međutim, pomalo sumnjam u motiviranost građana da sazna ono što je od javnog značaja kada nije od njegovog ličnog, i to je razlog zašto bih volela da vidimo jedan zakon koji u mnogo većoj meri daje uslove za nesmetan i slobodan rad novinara.
Kada smo u prošlom sazivu donosili Zakon o informisanju i Zakon o radio-difuziji bili smo i tada svesni manjkavosti, odnosno tada se govorilo da će zakon o slobodnom pristupu informacijama te manjkavosti korigovati.
Meni se čini da ovaj zakon nije dovoljno od koristi novinarima, a da jeste nešto što veoma unapređuje demokratiju i zato predlažem da glasate za njega. Hvala.
Poštovani narodni poslanici, u tački 6. i 7. deklaracije o Kosovu i Metohiji nadležni organi Republike Srbije se ovlašćuju i obavezuju da štište srpsku kulturnu baštinu na Kosmetu, i to naravno u saradnji sa UNMIK-om i UNESKOM. Republika Srbija iskreno teži evropskim integracijama, ali poziva civilizovanu Evropu, civilizovani svet, da standarde koji važe za njihovu kulturnu baštinu primene i na našu, jer kulturne baštine svih naroda su nam zajedničke.

Srbi na Kosovu i Metohiji su poslednji put činili 98% stanovništva i to ne mnogo davno, 1945. godine, ali na geografskom prostoru Kosmeta, koji u prečniku nema više od 100 kilometara, osam vekova neprekidno, od 12. do 20. veka pretrajalo je 1.300 srpskih crkava i manastira.

U svim istorijskim okolnostima Srbi na Kosovu i Metohiji su u radosti i patnji gradili i čuvali svoje crkve i manastire, a manastiri i crkve su zauzvrat održali Srbe kao narod. U 1.300 crkava i manastira na Kosovu i Metohiji nalaze se ikone, knjige, tekstil, metal, krstovi, kandila, putiri i kadionice. Popisano je 1986. godine 15.000 ikona, 10.000 bogoslužbenih knjiga, nekoliko hiljada sasuda i više stotina crkvenih zvona. Ove relikvije se danas prodaju na crnom tržištu po evropskim zemljama.

Deklaracija o Kosovu i Metohiji možda ima više simboličnu nego praktičnu vrednost, međutim, kada bi u Skupštini Srbije ova deklaracija bila usvojena jednoglasno, svojim autoritetom bismo pokazali da smo nepodeljeno i nedvosmisleno stali iza svojih sunarodnika koji žive ili su prognani sa Kosova i Metohije, a svet mnogo bolje razume jezik diplomatije i deklaracije, nego jezik kojim povremeno pokušavamo da razgovaramo sa svetom.

Molim vas za strpljenje i da mi dozvolite, mada će potrajati da vam pročitam izvod iz zvaničnog dokumenta Srpske pravoslavne crkve, koji je kao takav razaslat svim relevantnim institucijama u svetu i svim stranim ambasadama. Iz tog dokumenta videćete koliko je srpskih crkava i manastira na Kosovu i Metohiji srušeno, ne u proteklih osam vekova, nego u poslednje četiri godine, nakon što je međunarodna zajednica, odnosno UNMIK preuzeo obavezu da se stara o južnoj srpskoj pokrajini.

Znači, počinjem da čitam izvod iz tog dokumenta: uništene, spaljene, demolirane i opljačkane crkve od 15. juna 1999. godine do 10. maja 2003. godine.

Uništeni manastiri:

1. Srednjevekovni manastir Svete Trojice, iznad Mušutišta (Suva Reka), 14. vek, crkva freskopisana; opljačkan, demoliran, spaljen i zatim srušen do temelja eksplozivom.

2. Srednjevekovni manastir Svetog Marka, kod Koriše Prizren, iz 1467, opljačkan, demoliran, spaljen i potpuno srušen eksplozivom.

3. Srednjevekovni manstir Svetog Arhanđela Gavrila u selu Binač kod Vitine, iz 14. veka sa freskama. Najpre opljačkan i spaljen, a 23. juna 1999. dinamitom razoren do temelja, i to prvo konaci a zatim i crkva, tako da su delovi fresaka bili vidni po ruševinama, a onda su propali pod nevremenom.

4. Manastir Uspenija, Šarenik, Gornje Nerodimlje, 14. vek, obnovljen 1996; miniran i potpuno srušen.

5. Manastir Svetog Arhanđela, Gornje Nerodimlje, 14. vek, sa freskama. Obnovljen u 17. veku. Zapaljen i miniran. Groblje srušeno. Ogroman bor cara Dušana iz 1336. posečen i spaljen.

6. Manastir Svetih vrača Kozme i Damjana, u Zočištu, 14. vek, freskopisan; opljačkan i demoliran, konak spaljen.

7. Manastir Vavedenja Bogorodice, u Dolcu kod Kline, 14. vek, obnovljen 1620, freskopisan. Najpre spaljen i sveti presto srušen, zatim miniran i srušen do temelja. Delovi fresaka videli su se po zidovima i propali na kiši.

Uništene crkve:

8. Srednjevokovna crkva uspenja Bogorodice, freskopisana, iz 1315, u Mušutištu. Spaljena i potom srušena do temelja.

9. Crkva Svetog Đorđa, u Rudniku kod Srbice, 14. vek, obnovljena u 16. veku, sa freskama. Pored crkve stari svetosavski dud, kao u Pećkoj patrijaršiji, i groblje na kojem se nalaze vrlo stari kameni krstovi. Demolirana i spaljena u avgustu 1999.

10. Crkva Svetog Nikole, u Prizrenu, 14. vek, u avgustu 1999. sasvim srušena.

11. Crkva Vavedenja Bogorodice, u selu Zočište, kod Orahovca, 15. vek, obnovljena. Oskvrnavljena i uništena krajem leta 1999.

12. Crkva Svetog Vavedenja u selu Retimlje, kod Velike Hoče, sa freskama, sagrađena 1602, oskrnavljena i uništena potpuno krajem leta 1999.

13. Crkva Svetog spasa, u selu Opteruša, kod Velike Hoče, 14. vek, obnovljena 1925. Srušena do temelja.

14. Crkva Svete trojice, u Đakovici, podignuta na temeljima spomen crkve iz 1939, demolirana, spaljena. Uništen dragocen mozaik nad ulaznim vratima i potom potpuno crkva srušena eksplozivom u noći između 24. i 25. jula 1999.

15. Crkva Svetog Nikole, Slovinje, kod Lipljana, 16. vek, obnovljena u 19. veku. Eksplozivom srušena do temelja.

16. Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Suvoj Reci, sagrađena 1939. Demolirana i zatim srušena do temelja eksplozivom.

17. Crkva Svete trojice, u selu Petrič, kod Peći, srušena dinamitom do temelja. Čak i bakar sa kupole skinut i odnet. Stoletni hrast u porti crkve posečen.

18. Crkva Svete trojice, u selu Velika Reka, kod Vučitrna, demolirana, spaljena i neuspelo srušena.

19. Parohijska crkva Svete trojice u selu Grmovu, kod Vitine, najpre spaljena, a potom potpuno srušena eksplozivom 25.7.1999.

20. Crkva Svetog Nikole, u Kijevu, kod Kline, 16. vek, sa freskama. Srušena do temelja. Krstovi i spomenici na groblju rušeni.

21. Crkva Svetog jevanđeliste Marka, na temeljima stare crkve Vavedenja, u Klini, srušena eksplozivom.

22. Crkva Svete Petke, u selu Dobrčane, između Gnjilana i Kosovske Kamenice, spaljena, krov srušen.

23. Crkva Svetog Vasilija velikog, iz 1863, Gornja Srbica kod Prizrena, spaljena i porušena.

24. Crkva Svete Petke, u selu Zaskok, kod Uroševca, minirana i srušena.

25. Crkva Svetog Nikole, srednjevekovna, obnovljena 1984, u selu Gatnje kod Uroševca, demolirana pa srušena dinamitom.

26. Crkva Bogorodice, stara, obnovljena 1925, Gornje Nerodimlje, demolirana i srušena.

27. Crkva Pokrova Bogorodice, 16. vek, obnovljena, u selu Koriša kod Prizrena, srušena do temelja, kao i staro crkvište. Groblje uništeno.

28. Crkva Svetog Jeremija, u selu Grebnik kod Kline, početak 19. veka, srušena do temelja. Teren poravnat buldožerom.

29. Crkva Svete Petke, iznad sela Binača kod Vitine, obnovljena na vrlo starim temeljima. Godine 1999. 27. jula najpre paljena i oskrnavljena, a potom minirana.

30. Crkva Svetog spasa, u Dvoranima, kod Mušutišta, Suva Reka, iz 1465. Potpuno srušena u leto 1999.

31. Crkva Svetog Ilije, u Lokvicama kod Prizrena. Godine 1866. sazidana na starim temeljima iz 13. veka. Oskrnavljena i minirana u avgustu 1999.

32. Crkva u Gornjem Zakutu, desetak kilometara od Podujeva, 14. vek, obnovljena 1990. Minirana i srušena 8. novembra 1999.

33. Crkva Svetog Nikole, sagrađena 1340, obnovljena 1592, sa freskama, nalazi se na groblju u Đakovici. Potpuno srušena do temelja. Spomenici na groblju srušeni.

34. Crkva Svetog Nikole, u selu Osojane kod Istoka, obnovljena na starim temeljima 1934. godine. Krajem leta 1999. oskrnavljena i srušena.

35. Crkva Svetog Ilije, u selu Žegri, kod Gnjilana, demolirana, a zatim sasvim spaljena. Na groblju rušeni krstovi i spomenici.

36. Crkva Svetog Ilije, u Pomazatimu, kod Belaćevca, Kosovo Polje, sagrađena 1937, bila rušena 1941, i u leto 1999, a u nedelju 16. jula 2000. godine noću miniranjem srušena do temelja.

38. Crkva Svetog Nikole, Donje Nerodimlje, stara, obnovljena 1983. Demolirana, paljena i minirana.

39. Crkva Svetog Stefana, Donje Nerodimlje, 14. vek, obnovljena 1996. Demolirana, paljena i minirana.

40. Crkva Svetog Vasilija Ostroškog, Ljubovo - Istok, sagrađena 1939. Godine 2002. 16. novembra minirana.

41. Srednjovekovni manastir Devič, Svetog Joanikija, kod Srbice, sa freskama, sagrađena 1434. Demoliran i opljačkan.

42. Crkva Vavedenja Bogrodice, u Belom Polju, kod Peći, 16. vek, obnovljena 1868. Demolirana i spaljena. Groblje oko crkve rušeno i zasipano smećem.

43. Katedralna crkva Svetog Uroša, u gradu Uroševcu, podignuta 1929, demolirana i spaljena.

44. Crkva Svetog proroka Ilije u gradu Vučitrn, početak 19. veka, opljačkana, demolirana i delimično spaljena. Grobovi oko crkve srušeni.

45. Crkva Svetog Jovana krstitelja, Samodreža, kod Vučitrna, 14. vek, obnovljena 1932. Demolirana i spaljena.

46. Crkva Svete Paraskeve, u Drsniku kod Peći, 14. vek, sa freskama iz 1570. Oskranvljena, demolirana i paljena.

47. Bogorodičina crkva u selu Naklo kod Peći, kraj 19. veka. Demolirana i paljena.

48. Crkva Svetog apostola, Petrovce, kod Kosovske Kamenice, demolirana i spaljena.

49. Crkva Svete Bogorodice, u selu Podgorce, kod Vitine, obnovljena 1996. Demolirana i spaljena 30. juna 2000. Do temelja srušena miniranjem.

50. Crkva Svetog Jovana krstitelja, u Pećkoj Banji, kod Peći, demolirana i paljena.

51. Crkva Sabora Srba svetitelja, u Đurakovcu, kod Peći, 16. novembra 2002. demolirana miniranjem. Crkveni dom kod hrama spaljen.

52. Crkva Svetog proroka Ilije, u Bistražinu, između Prizrena i Đakovice, 14. vek, obnovljena na starim temeljima 1930. U Drugom svetskom ratu srušena, a zatim ponovo obnovljena 1988. Sada potpuno demolirana.

53. Crkva Svetog Dimitrija, u Sigi, kod Peći, 14. vek, obnovljena 1937. na srednjovekovnim temeljima. Demolirana i spaljena.

54. Crkva Svetih Vrača, Novake, Prizren, 14. vek obnovljena 1991. Demolirana i paljena. Grobovi oko hrama porušeni.

55. Crkva Vavednja Bogorodice, u Velikom Kruševu kod Kline, 14. vek, obnovljena 1980. Provaljena i delimično spaljena.

56. Crkva Svetog Nikole u Ljubiždi kod Prizrena, 16. vek, obnovljena 1867. Opljačkana i demolirna. Parohijski dom spaljen.

57. Crkva Svetog proroka Ilije, u selu Ljubiždi, kod Prizrena, 16. vek, obnovljena 1979. Opljačkana, demolirana, paljena i minirana. Groblje oko crkve rušeno.

Moraću da prekinem, pošto vidim da interesovanje opada. Spisak nije konačan.
Poštovani narodni poslanici, ova tačka dnevnog reda je stavljena na inicijativu 44 poslanika DSS-a, i još pet poslanika DOS-a koji nisu članovi DSS-a, što nije inače jasno iz saziva jer su predlog za sednicu potpisali neki drugi članovi DOS-a. Osećam potrebu da naglasim nekoliko stvari; naš predlog nije da ponovimo glasanje, već da stavimo van snage dve odluke koje smo kao Skupština doneli, a Skupština je vlasna da svoje odluke stavi van snage kada utvrdi da je pogrešila u proceduri, što mi očigledno jesmo i oko toga smo saglasni.
Znači, predlog glasi da razrešimo jednog člana Saveta, već izabranog, gospodina Radenovića, zato što ne ispunjava uslove predviđene zakonom. Osnovni uslov ne ispunjava - sva je prilika da ne živi na Kosovu; i da stavimo van snage odluke o izboru gospodina Cvetkovića i gospodina Cekića, zato što smo pogrešili u proceduri. Ne raspravljamo o ličnostima, niti o njihovoj podobnosti da ostanu članovi Saveta.
Iako je to već više puta rečeno u diskusijama do sada, dakle, nije sporno, svi se oko toga slažemo, osećam potrebu da ponovim: godinu dana nakon što je Zakon o radiodifuziji usvojen, on se ne primenjuje. RTS nije transformisana u javni servis i izdržava se iz republičkog budžeta, veoma je zavisan od svog finansijera, od Vlade. Status lokalnih televizija i radio stanica i dalje je nedefinisan. Frekvencije nisu dodeljene. Vlada haos koji je vladao i ranije. Sva je prilika da haos nekome odgovara.
Mi Savet radiodifuzne agencije zapravo nemamo, i to je već više puta rečeno tokom današnje rasprave. Poslanici različitih političkih opcija i stranaka se u tome slažu, ali da ponovim - dva člana su podnela ostavke i mi ne znamo kako ćemo ih zameniti. Za dva člana je procedura prekršena i nikakva naknadna pamet to ne može popraviti, ali se ta odluka može staviti van snage. Jedan ne živi na Kosovu a po zakonu bi morao da živi, i nije stručan a po zakonu bi morao biti.
Dakle, moramo ga razrešiti.
I meni je, kao i jednom od poslanika koji su govorili pre mene, potpuno nejasno kako je za bilo kojeg građanina ove zemlje, a kamoli za člana Saveta, toliko teško utvrditi mesto prebivališta, da niko drugi do Narodna skupština o tome treba da raspravlja.
Sporni su svi članovi Saveta, a ne samo ova trojica o kojoj danas raspravljamo. Spore ih njihovi predlagači, koji od Skupštine zahtevaju da ponovimo celu proceduru.
1. Savet univerziteta, 27 univerzitetskih profesora, 30. juna je uputio zahtev ovoj skupštini da razreši dužnosti sve dosadašnje članove Saveta i izabere nove. Nema prečice, kažu profesori univerziteta.
2. Nevladine organizacije su nam 1. jula 2003. godine uputile pismo u kojem konstatuju da način na koji je konstituisan Savet radiodifuzne agencije ne ispunjava uslove legaliteta i kredibiliteta. Jedinstveni su u stavu da je nemoguće ispraviti nelegalni izbor članova Saveta na bilo koji drugi način, osim ponavljanjem zakonske procedure.
3. ANEM nam je uputio dopis u kojem kaže da to što je zakon prekršen više nikakva rasprava, utvrđivanje činjenica ili izvođenje dokaza ne može popraviti. Stvar se može popraviti jedino ako se akt o izboru članova Saveta stavi van snage i postupak izbora ponovi.
4. NUNS se takođe obratio Skupštini dopisom, u kojem konstatuje da je narušena procedura, a tvrdi da ima i sukoba interesa.
5. "Otpor" osporava dva izabrana člana iz Vojvodine.
Ko je od izabranih članova Saveta uopšte nesporan? Gotovo svi su na ovaj ili onaj način osporeni. Nije tačno da je Savet samo žrtva naše greške u proceduri. Sam Savet je pokušao da zažmuri na proceduru i u zakonu "ne traži dlaku u jajetu", pa je Skupštini predložio za devetog člana kandidata koji ne živi na Kosovu i od stručnosti ima kurs za menadžere. Za svog predsednika Savet je odavno izabrao člana koji nije sačekao da vidi da li javnost ima štogod o njemu da kaže, čime je pokazao da ni on, sadašnji predsednik Saveta, ne traži zakonu "dlaku u jajetu".
Slažem se sa poslanikom koji je govorio pre mene da je trenutni predsednik Saveta za radiodifuziju u svom obraćanju u Skupštini ispoljio neverovatnu aroganciju. Nezadovoljan reagovanjem narodnih poslanika na njegovo izlaganje ljutito je rekao: "Uostalom, glasajte kako hoćete." Zahvaljujem mu što mi je dozvolio da glasam kako hoću.
Posle izlaganja ova tri člana Saveta za radiodifuziju pred Odborom ove skupštine i nakon svega što su rekli jedni o drugima, i za javnost i pred ovom skupštinom, posle svih ružnih reči koje su jedni drugima uputili, moj utisak je da oni neće moći da rade kao tim. Članovi Saveta i sami jedini druge osporavaju.
Nikako ne bi valjalo da Skupština u ovakvoj situaciji, kao više puta do sada, posegne za metodom preglasavanja, pa da nategnutom, krajnje sumnjivom većinom, izglasa da sve ovo nije kako jeste, nego da je sve u redu i da sve treba da ostane kako je sada.
Deo problema sa kojima smo se suočili potiče iz samog Zakona o radiodifuziji. Pošto je poslanicima DSS-a bilo uskraćeno pravo da učestvuju u procesu donošenja Zakona o radiodifuziji i pošto ćemo proceduru izbora članova Saveta za radiodifuziju očigledno morati da ponovimo i to u celosti, dozvolite mi da se sasvim kratko osvrnem na sam zakon.
Da li nas je Zakon o radiodifuziji dovoljno naoružao da možemo da izaberemo samostalno, regulatorno telo, nezavisno, van uticaja bilo kojih političkih stranaka i državnih organa? Mislim da nije. Savet radiodifuzne agencije bi morao biti izabran dvotrećinskom većinom u Skupštini. Jedino tako bismo izbegli zamku da skupštinska većina, ona nategnuta, koja podržava Vladu, bira i članove Saveta po ukusu Vlade.
Prirodnim resursima ove zemlje i moćnom silom kakvi su mediji ne sme se upravljati bez društvenog konsenzusa. Među ovlašćenim predlagačima članova Saveta ima previše predlagača koji zastupaju vladajuće strukture, a ne celo društvo. To su Republička vlada, Izvršno veće Vojvodine (pokrajinska vlada), Skupština Srbije - ako je za izbor dovoljno namaknuti glasove poslanika koji podržavaju Vladu, onda ni tog kandidata zapravo ne bira Skupština, već Vlada.
Skupština Vojvodine - ako su dovoljni glasovi pokrajinskih poslanika koji podržavaju pokrajinsku vladu i taj kandidat će biti po ukusu pokrajinske vlade. Pri tom se Vojvodina ponovo javlja kao država u državi, a sa Kosova nismo uspeli da nađemo nekoga ko zaista tamo živi.
Nevladinih organizacija ima u ovoj zemlji 18.000, različitih, naravno, po svojoj specifičnoj težini i kredibilitetu. Nisam ubeđena da je zakon među njima izdvojio one koji će zastupati najrazličitije poglede na važna društvena pitanja.
Moram da se zapitam zašto nismo iskoristili mogućnost da kandidate za članove Saveta, pre nego što su izabrani a ne nakon toga, proverimo u javnom propitivanju (tzv. public hiring). Da smo to učinili, ne bi nam se dogodilo da kandidat za člana Saveta u jednom trenutku postane čovek koji je uništio Elektrotehnički fakultet, da se sukob interesa u javnosti pominje kod više izabranih kandidata, a da se mnogima osporava stručnost.
Ako nam je zaista cilj da izaberemo politički nezavisno regularno telo, koje neće biti izvan kontrole legitimno izabranih predstavnika naroda, strategiju razvoja radiodifuzije takođe bi morala da usvaja ova skupština, i to dvotrećinskom većinom, a ne samo da se sa njom saglasi Vlada.
Dakle, pozivam vas da glasate za predlog DSS-a, da stavimo van snage izbor dva člana Saveta, gospode Cekića i Cvetkovića, da razrešimo dužnosti gospodina Radenovića, a onda da celu proceduru ponovimo u skladu sa zakonom. Hvala.
Poštovani narodni poslanici, Zakon o radiodifuziji ima plemeniti cilj da obezbedi slobodu, profesionalizam i nezavisnost u radu TV i radio stanica. Ovaj zakon zabranjuje svaki oblik cenzure i uticaja na rad televizije i radija, propisuje objektivnost, zabranjuje diskriminaciju itd, parafraziram član 3. Ove više nego časne ciljeve treba po zakonu da ostvari Republička radiodifuzna agencija, telo nezavisno od bilo kog državnog organa i svih pravnih i fizičkih lica, koja se profesionalno bavi televizijskim i radio novinarstvom.
Radiodifuznom agencijom upravlja savet agencije, čije su nadležnosti ogromne. Znači, donosi strategiju razvoja, kontroliše rad TV i radio stanica, izdaje dozvole za emitovanje, propisuje pravila koja su obavezujuća za emitere, kažnjava emitere, vodi računa o poštovanju autorskih i srodnih prava, sprečava emitovanje sadržaja koji podstiču diskriminaciju, mržnju, nasilje itd, parafraziram član 8.
Prema Zakonu o radiodifuziji, ovlašćenja članova saveta, kako bi ostvarili ovako velike i časne ciljeve, morala su biti ogromna, a mogućnost da se neki član saveta smeni, gotovo da ne postoji. Budući da je samim zakonom određeno da njih devetoro niko ne sme da kontroliše, kako bi im se omogućilo da rade profesionalno i po sopstvenoj savesti, član saveta za radiodifuziju treba da bude bezmalo svetac i nikako živ čovek koji ume da pogreši, ako ga sistem ne kontroliše.
Teško je definisat živog sveca, a još teže ga je naći među živim ljudima, ali Zakon o radiodifuziji je definisao ljude koji zasigurno nisu sveci, pa ne mogu biti članovi saveta. To su narodni poslanici, republički i savezni, izabrana i imenovana lica, funkcioneri stranaka (pripadnost bilo kojoj stranci i uopšte bavljenje politikom najbolji je dokaz da o časnom čoveku nema ni govora), vlasnici ili zaposleni na televiziji i radiju, pravosnažno osuđena lica i bračni drug, roditelji, srodnik do drugog stepena srodstva, to je napred navedeni član 25.
Skupština Srbije je većinom glasova izabrala osam takvih za koje veruje da je njihov moralni integritet toliki da se na njih nikako i ni pod kojim uslovima nikada u budućnosti neće moći politički ili drugačije uticati, tako da nije potrebno da budu kontrolisani ili smenjivi. Poštovanje zakona i propisane procedure suština je demokratije, pa bih volela da se podsetimo procedure po kojoj smo došli do ovih osam svetaca, a danas biramo devetog.
Ne govorim ništa o ličnostima koje smo kao Skupština većinom glasova već izabrali. Govorim o proceduri njihovog izbora i pozivam se na član 24 - postupak biranja članova Saveta. Između ostalog, Skupština će najmanje 30 dana pre odlučivanja o izboru člana Saveta javno objaviti sve važeće liste kandidata; Skupština može pre odlučivanja o izboru organizovati javni razgovor sa predloženim kandidatima radi sticanja uvida o njihovoj sposobnosti. Skupština Srbije nipošto nije bila zainteresovana da iskoristi tu mogućnost tako da nisam, kao poslanik, imala prilike da steknem lični utisak o bilo kom od kandidata čiji mandat može prestati, član 29. Zakona, samo ako ne daj bože umre, sam podnese ostavku ili ako se utvrdi da je pri podnošenju predloga naveo o sebi neistinite podatke ili propustio da navede podatke koji bi ga diskvalifikovali kao člana Saveta.
Jednom kandidatu, koji je predložila poslanička grupa DOS - Reforma Srbije, mandat je prestao i pre nego što je izabran, zato što je propustio da navede podatke koji bi ga diskvalifikovali. Zaboravio je da kaže da je iz političkih razloga izbacivao svoje kolege sa fakulteta. Jednog potencijalnog sveca smo tako izgubili unapred. Vlada Srbije je takođe imala kandidata za kojeg je, pre nego što je izabran, ali nakon što je kandidovan, otkrila da nije svetac, pa ga je zamenila drugim potencijalno neprikosnovenim članom.
Međutim, stvari najgore stoje sa kandidatima koje smo mi, poslanici Skupštine Srbije, predlagali. Demokratska je odluka Odbora za kulturu i informisanje Skupštine Srbije da kandidat za člana Saveta postane jedan od dva kandidata koji skupe najveći broj potpisa narodnih poslanika, ali ta odluka bila je na snazi samo tri sata. Jedan od dva kandidata sa najvećim brojem potpisa narodnih poslanika, kandidat DOS- Reforma Srbije, onaj što je propustio da kaže nešto iz svoje biografije, srećom je pristao da povuče svoju kandidaturu. DOS je dobio priliku da predloži novog kandidata za sveca. Ostaje problem onih 30 dana, koliko kandidatura mora biti poznata javnosti.
Odbor za kulturu i informisanje je u 12,00 časova, na dan kada se biraju članovi Saveta, doneo ispravnu odluku da se ta tačka skine sa dnevnog reda i sačeka propisani rok. U 15,00 časova kao član, tačnije zamenik predsednika Odbora za kulturu i informisanje, dobila sam preko mobilnog telefona poziv da dođem na drugu sednicu Odbora za kulturu i informisanje sa početkom u 15,00 časova. Znači, u 15,00 časova za 15,00 časova. Pošto nisam imala sreće da se nalazim na tri koraka od sale u kojoj se sednica održava, a za razliku od nekih drugih poslanika koji imaju sposobnost teleportovanja iz Soluna i sa drugih mesta, onemogućena sam da uzmem učešće na sednici na kojoj je doneta nova odluka. Umesto kandidata koji je sam povukao svoju kandidaturu predložen je novi kandidat Skupštine Srbije, koji nije morao da čeka 30 dana i svih osam članova Saveta izabrani su iste večeri u 19,00 časova.
Sada imamo osam članova radiodifuznog Saveta i već smo prekršili zakon koji nije ni počeo da se sprovodi. Po donošenju Zakona o radiodifuziji zaista je bilo neophodno što pre izabrati Savet da bi, između ostalog, Radio-televizija Srbije bila transformisana u javni servis. To nije urađeno. Nije urađeno čitavih sedam meseci i sada ne znamo ko upravlja RTS-om, upravni odbor po starom zakonu ili Savet radiodifuzne agencije, koji još nije izabran, pa samim tim valjda i ne može da upravlja. Takva situacija ne traje sedam dana. Sada traje već osam meseci.
Da bi Savet konačno počeo da radi, a Zakon o radiodifuziji mogao da se sprovodi, biramo devetog člana, onog sa Kosova. Da li taj čovek živi i radi na Kosovu ne znam, da li je stručnjak ne znam ni to, ali mi je iz onoga što sam videla na televiziji i pročitala u novinama jasno da je i jedno i drugo u najmanju ruku sporno. Teško da bi se za ovog devetog člana moglo unapred reći sa sigurnošću da će biti svetac.
Kada je Skupština Srbije donela Zakon o radiodifuziji, poslanicima Demokratske stranke Srbije nije bilo dozvoljeno da u tome učestvuju, zato što su prethodnih meseci nedovoljno boravili u skupštinskoj sali, a DOS - Reforma Srbije je baš na tom mestu želeo da ih gleda. Međutim, kada je DOS-u, posvećenom isključivo reformama u Srbiji, komotnije bilo da odlučuje bez DSS-a, tada je Odbor za kulturu i informisanje u 15,00 časova zakazao sastanak za 15,00 časova. Da bismo došli do skupštinskog saziva, koji neće raditi ovako kako mi radimo, nego drugačije i demokratičnije, potrebni su nam izbori.
Poštovani narodni poslanici, jezik kojim je napisan Predlog zakona o javnom informisanju gotovo je nerazumljiv. Nemam u vidu nikakvo jezičko čistunstvo, ne mislim čak ni na upotrebu tuđica ili na pravopisne greške.
U tekstu ovog zakona misao je prečesto potpuno nejasno izražena. Ono što piše u tekstu zakona često je suprotno od onoga što je pisac zakona, po svemu sudeći, hteo da kaže. Navešću samo jedan primer(član 33): Profesionalno udruženje novinara ima pravni interes za mešanje u radnom sporu koji je pokrenuo član tog udruženja (pa sada piše u tekstu), osim ako se on tome ne protivi".
Pretpostavljam da se htelo reći - "osim kada se on tome protivi, kada na to ne pristaje". Takav tehnički amandman smo podneli, nećemo ga više obrazlagati.
Što se tiče govora mržnje, naravno da niko iz DSS nije protiv zaštite, odnosno borbe protiv diskriminacije itd. Predlažemo vam samo tehnički amandman, da sklonite navodnike sa govora mržnje, jer to znači suprotno od onoga što je uobičajeno značenje te reči.
Veći deo Predloga zakona o javnom informisanju tiče se samog sudskog postupka u slučajevima prava na žalbu. Navodim nadnaslove iznad članova: "Hitnost sudskog postupka; Glavna rasprava u postupku za objavljivanje odgovora; Glavna rasprava u postupku za objavljivanje ispravke; Donošenje presude i presuda; Žalba i predlog za ponavljanje postupka za objavljivanje odgovora; Promena odgovornog urednika posle donošenja presude" itd.
Zalazilo se u neverovatne pojedinosti regulisane zakonom koji uređuje parnički postupak. Sigurno da je mnogo manji broj članova bio dovoljan da se odredi tip parničkog postupka primeren Zakonu o javnom informisanju.
Kaznenih odredbi takođe ima dosta, osam; dobro je što su sve novčane, što nisu zatvorske. Nama se neke kazne čine previsokim i raspon nam se malo čini prevelikim. Ni tu nismo želeli da stavljamo amandmane.
Što se tiče odeljka - Načelo jednakosti informacije i odgovora, odnosno ispravke - za DSS nije sporno da svako ko ima osećanje da je neka neistina izrečena o njemu lično ili da je povređena njegova čast ima pravo na ispravku.
To je moglo da bude rečeno krajnje jednostavno, možda samo u jednom članu - ima pravo da na istom mestu u listu, u istoj dužini trajanja teksta, u istoj emisiji itd. bude objavljen njegov odgovor.
U ovom predlogu zakona se dalje nepotrebno ulazi u pojedinosti kojima se pokušavaju predvideti sve moguće situacije što se u životu mogu javiti: te ako je informacija objavljena u nastavcima, te ako emisija ili glasilo prestanu da izlaze, te ako se promeni glavni urednik itd. Preterano zalaženje u pojedinosti, zapravo, zamagli osnovni smisao.
U članu 51. kod objavljivanja odgovora, tu se daje za pravo i da umesto umrlih lica može i njegova rodbina, pa čak i ustanova u kojoj je radio, da daje pristanak da se informacija objavi. Meni se čini da je to malo preterano.
U tom obilju situacija kada postoji pravo na tužbu, odnosno na ispravku, pominje se u članu 52: "Ako se posle podnošenja tužbe promeni odgovorni urednik, a tužilac ne preinači tužbu do zaključenja glavne rasprave, sud obacuje tužbu". To je suprotno intenciji zakona; zašto taj čovek, samo zbog činjenice da je promenjen glavni urednik, nema pravo na tužbu? Zašto novi glavni urednik ne snosi odgovornost?
Da smo išli u sve te detalje, amandmanima ne bi bilo kraja. Na primer, impresumu, koji naravno mora da postoji, isto je posvećen preveliki prostor. Sve ovo što sam do sada rekla može se smatrati formalnim ili sitnim primedbama.
Da se vratimo na suštinu onoga što ovaj zakon treba da uredi, a to je da obezbedi slobodu javnog izražavanja, stvori uslove za iznošenje različitih stavova i mišljenja, omogući novinarima da dođu do svih potrebnih informacija i da zaštiti novinare od hirovitosti urednika ili interesa javnog glasila za koje pišu. Najmanji deo zakona je tome posvećen.
Mnogo članova, od 46. do 77, dakle 31 član je posvećen pravima onih koji tvrde da je u javnom glasilu o njima izneta neistina ili da su im povređeni ugled ili čast, dok je pravima novinara posvećen jedan član, kao što je rekao Dejan Mihajlov. U odeljku koji glasi - Pravo novinara da iznosi informacije i mišljenja i da odbije izvršenje naloga - postoji samo član 30, a i taj član, po našem mišljenju, naopako štiti novinara.
Pročitaću ga, a već je bilo reči o tom članu. "Novinaru ne može prestati radni odnos zbog mišljenja izraženog u javnom glasilu u kome je zaposlen, ako to mišljenje ne protivreči uređivačkoj koncepciji glasila". Znači, dovoljno je da urednik ili vlasnik tvrdi da mišljenje novinara protivureči njegovoj koncepciji, a jedino urednik je vlasan da kaže šta mu je uređivačka koncepcija, a vlasnik glasila šta mu je interes i novinar će trpeti štetne posledice, čak i kada objavi istinitu informaciju. Tu je DSS-ov prvi suštinski amandman.
Mi predlažemo da zakon o javnom informisanju prvenstveno novinarima stvori uslove za nesmetan rad, kako bi novinari nama - građanima omogućili da imamo informacije na osnovu kojih možemo samostalno da rasuđujemo o državnim poslovima i drugim stvarima od javnog interesa. Kada dođe taj amandman obrazložićemo ga detaljnije.
Drugi suštinski amandman je ovaj o dostupnosti informacija. Znači, predlažemo da se u odeljku - Informisanje o stvarima od interesa za javnost, posle člana 4. doda član 4a, ako bude usvojen, postaće član 5, a obavezuje državne institucije, organe lokalne samouprave i javna preduzeća da učine novinarima dostupnim sve informacije o svom radu, pod uslovom da nisu državna tajna. Te informacije moraju biti dostupne svim javnim glasilima podjednako. Videla sam da je više narodnih poslanika predložilo sličan ili gotovo istovetan amandman.
Veoma nam je stalo i do još jednog amandmana, da se posebnim zakonom dozvoli mogućnost stvaranja novinske agencije kao državnog javnog servisa. "Pravo na osnivanje javnih glasila imaju sva domaća i strana privatna i fizička lica". To pravo jedino nema naša rođena država. Prihvatamo evropske standarde da nema državnih novina, već samo provladinih, ali državne novinske agencije ima 15 evropskih zemalja: Austrija, Španija, Portugalija, Grčka, Rusija, Francuska (AFP je 37% na državnom budžetu), Češka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija i bivše jugoslovenske republike - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Makedonija.
Tek kada se uz mnogo napora i više puta pročita Predlog zakona o javnom informisanju, a pogotovu kada se pročita njegovo obrazloženje, može se doći do zaključka da je ovo jedan nesavršen, ali moderan zakon i da sadrži nagoveštaj onoga što treba zakon o informisanju da bude. Demokratska stranka Srbije deli opštu postavku ovog zakona, iznetu u obrazloženju: da je javno informisanje slobodno i da ne podleže cenzuri; drugo, da o povredama slobode javnog informisanja odlučuje isključivo sud.
Međutim, novinari snose veliku profesionalnu odgovornost za formiranje javnog mnjenja. DSS sa žaljenjem konstatuje da su, srazmerno toj odgovornosti, nedovoljno zaštićena prava novinara. DSS će glasati za u načelu.
Poštovani narodni poslanici, ako me sećanje ne vara, kada je ministar Đelić obrazlagao budžet pre dve godine i branio ga, doneo je između ostalog jednu staru i debelu knjigu, koja je predstavljala budžet Kraljevine Jugoslavije iz ne znam koje godine. Tom knjigom hteo je da nam pokaže kako se to radilo, kako u tom budžetu ima svaki trošak koji Vlada napravi, uključujući i šibice koje potroši. Da ne idemo do šibica. Tom prilikom je obećao da će budžeti, koje on bude donosio pred ovu skupštinu, izgledati slično.
Ja sam to obećanje ministra pokušala da proverim na budžetu Ministarstva za kulturu i medije, koji iznosi oko 1.200.000.000 dinara. Veoma me je zabrinula stavka od čitavih 714.600.000 dinara za subvencionisanje javnih nefinansiranih preduzeća i organizacija. Tu saznajem da je 700 miliona namenjeno RTS-u, što donekle mogu razumeti, bez obzira što je RTS projektovan kao javno preduzeće koje se neće finansirati iz državnog budžeta, recimo u prelaznom periodu. Ali, zašto je tu izdavačka kuća "Bratstvo" iz Niša, to ne mogu da razumem, a naročito me zanima šta je sve ostalo.
Stavka specijalnih usluga takođe me je zabrinula, kao i neke poslanike pre mene, koja iznosi oko 261 milion, putovanja službenika ministarstva oko 5 miliona, a najviše me zabrinulo subvencionisanje privatnih preduzeća. Ne razumem da li se Ministarstvu kulture toliko preliva novac, da li je rešilo sve probleme i zaštitilo sve spomenike kulture, finansiralo sve što bi trebalo u oblasti kulture, pa sada ima novca da finansira i privatna preduzeća i zašto da ih finansira? Valjda privatna preduzeća posluju po tržišnom principu i propadaju ili uspevaju u zavisnosti od svoje efikasnosti.
U obrazloženju budžeta saznala sam šta su to specijalne usluge i tu se navodi da je reč o rekonstrukciji i razvoju Sremskih Karlovaca, Hilandara, Temišvarske eparhije. Apsolutno se slažem sa ovakvim projektima, samo bih volela da znam kakvi su, koliko će trajati, u kom iznosu, ko ih je napravio, ko stoji iza njih? Zašto se finansira izgradnja nacionalne bioskopske mreže, ne razumem, kao i ustanove javnog informisanja, kada to nije predviđeno zakonom o javnom informisanju, koji će Vlada uskoro predložiti. Kako se ministarstvo odlučilo da revitalizuje baš "Avala film". Kao što sam već rekla, najnerazumljivije su mi subvencije privatnim preduzećima.
Pominje se rekonstrukcija Narodnog pozorišta u Beogradu, daj bože, volela bih da znam kakva, u kom iznosu? Pominje se izgradnja zgrade Beogradske opere na Ušću, izvanredno, samo koji je to projekat, koliko će koštati, kada će biti završen?
Sve u svemu, moj utisak je da narodni poslanici ne odlučuju ni o čemu, tačnije da nemaju na osnovu čega da odlučuju. Pri tome mislim podjednako na poslanike pozicije koliko i na poslanike opozicije.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovani ministre Lečiću, ako je tu, imam samo minut i to je dovoljno da bar jednom pomenemo kulturnu politiku.

Iz svega što je narodnim poslanicima bilo do sada dostupno, kulturna politika Ministarstva kulture nije mogla da se protumači. Kao što vam je takođe poznato, za preko dve godine našeg rada u ovom sazivu nismo doneli ni jedan jedini zakon iz oblasti kulture. Jedan zakon o zaštiti kulturnih dobara je bio na dnevnom redu u junu, a zatim je Skupština tri-četiri meseca prestala da radi, jer je jedna mala grupa ljudi zaključila da je 45 poslanika DSS-a nevaljalo i da zbog toga Skupština treba da obustavi rad.

Ministarstvo kulture je podnosilo Odboru za kulturu izveštaje, i bilo ih je tri. Prvi je bio veoma kratak i nedostojan jedne mesne zajednice. Drugi je bio nešto duži, takođe se sastojao iz zbira aktivnosti institucija kulture. Treći i najobimniji, o kome još Odbor nije raspravljao, ima samo početak i sadrži vrlo dobre principe. Međutim, nema ni jednu jedinu brojku.

Narodni poslanik Skupštine Republike Srbije ne zna koja sredstva su stigla Ministarstvu kulture, za šta su uložena, za šta Ministarstvo kulture planira da ih uloži, zašto jeste ili nije moglo da ostvari neke svoje projekte, koje projekte ima nameru da ostvari. Narodni poslanik ove skupštine jedino što može da zaključi je to da ova vlada nema svoju kulturnu politiku, a naročito ne reformsku. Ono što očekujemo, to je pravi zakon koji će kulturu takođe uvesti u sferu reformi. Hvala.