Gospodine predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, gospodine predsedniče Republike Srbije, gospodine predsedniče Vlade Republike Srbije, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, danas se Narodna skupština Republike Srbije nalazi pred istorijskom odlukom. Srbija je pred dobijanjem novog ustava, 103 godine posle usvajanja poslednjeg ustava nezavisne Srbije.
Posle 16 godina otkako je na snagu stupio Ustav iz 1990. godine i punih šest godina od demokratskih promena, naše ustavno pitanje je na pragu da bude rešeno.
Iako je već godinama otvoreno, pitanje novog ustava je svakako jedna od najsloženijih zagonetki naše političke reforme.
Iako je Srbija u ovoj deceniji prošla kroz najveće promene od Drugog ssvetskog rata, osnova tih promena nije bila plod jasnog sporazuma svih demokratskih stranaka, a još manje svih važnih političkih faktora u zemlji. Tri snažna uticaja oblikovala su našu ustavnost tokom proteklih stoleća. Reč je o programskoj viziji državnika, demokratskoj volji naroda i međunarodnom položaju Srbije.
Još u davnini srednjeg veka Srbija je imala elemente pravne države. Razumljivo, o volji naroda koja bi uticala na naše stare zakonodavce, nije moglo biti reči.
Ipak, donoseći u 13. veku znamenito Zakonopravilo, Nomokanon, srpski arhiepiskop Sava Nemanjić, kasnije Sveti Sava, bio je nosilac modernosti svoga vremena. Kada je u 14. veku, najveći srpski vladar, Car Dušan, obnarodovao svoj ''Zakonik'', njegovo delo nije bilo samo trijumf savremenosti, već i pravne države. Treba se setiti znamenitih članova Zakonika, kao što je član 168: da sve sudije sude po zakonu, pravo kako piše u Zakoniku i da ne sude po strahu od cara. To pokazuje stepen pravne kulture u Srbiji toga vremena.
U 19. veku Srbija je doživela ogroman preobražaj, od periferne turske provincije, postala je međunarodno priznata država na Berlinskom kongresu 1878. godine, i država koja je izgradila moderne ustanove i prošla više talasa modernizacije. Pomenuću da su u dva navrata donošeni važni ustavni zakoni, 1808. i 1811. godine. I dan-danas je hvale vredno ''Slovo o Srpskoj slobodi'', koje je napisao sekretar Praviteljstvujušćeg sovjeta, učeni profesor Božidar Grujović. Zaista, to je bila Srpska verzija deklaracije prava čoveka i građanina.
Tokom svog razvoja Srbija je usvojila šest ustava u razdoblju između 1835. i 1903. godine. Prvi ustav bio je znameniti Sretenjski ustav, kojeg je 1835. godine napisao Dimitrije Davidović, a Skupština u Kragujevcu potvrdila. Možemo da budemo ponosni što je to bio i prvi ustav na Balkanu.
Tokom naredne decenije u Srbiji je delovao prvi istinski politički pokret u našoj istoriji. Njegove pripadnike su savremenici nazvali ''ustavobraniteljima''. Na početku njihove vladavine Srbija je dobila drugi ustav 1838. godine. Ovaj ustav je učinio Srbiju slobodnijom, a srpsko društvo pravednijim. Tokom narednih decenija se postavlja veliko pitanje – može li u isto vreme biti slobode i pravde, postavljeno pred srpske državnike.
To pitanje je opterećivalo srpsku politiku i 1990. godine. Ta nedoumica muči nas i danas. Paradoks sudbine je učinio da Turski ustav bude najdugovečniji, na snazi je bio više od 30 godina. U to vreme, ipak, mala Srbija bila je treća država na svetu koja je uvela Građanski zakonik - a to je obezbedilo zaštitu privatne svojine i razvoj kapitalizma u Srbiji.
Takođe, pred zakonom su izjednačeni pripadnici svih veroispovesti, pola veka pre nego što se tako nešto dogodilo u Velikoj Britaniji.
Na Duhove 1869. godine donet je treći srpski, Namesnički ustav. Iako je Srbiju po prvi put učinio parlamentarnom državom i uspostavio izvesnu ravnotežu između sudske, izvršne i zakonodavne vlasti, ovaj ustav je bio konzervativan i pisan u prilog vlasti vladara. Kada su 1881. godine u Srbiji počele da deluju stranke – Radikalna, Napredna i Liberalna stranka, Namesnički ustav se pokazao kao nedovoljno demokratski za potrebe jednog dinamičkog društva u razvoju. Tokom '80-tih godina Napredna stranka je doprinela novom talasu modernizacije, pod sloganom stranke – ''Zakon, sloboda i napredak'', što je izuzetno približilo Srbiju evropskim uzorima.
Posle ovog perioda, kralj Milan je nametnuo četvrti srpski ustav, koji je bio sa novim liberalnim i naprednim rešenjima. Primera radi, o slobodi izražavanja pisao je kratko, ali efektno – ''Štampa je slobodna''.
Tokom desetogodišnje samostalne vladavine kralj Aleksandar Obrenović je sam doneo novi peti ustav iz 1901. godine. Konačno, početkom 20. veka donet je šesti, znameniti ustav iz 1903. godine. On je usvojen posle promene dinastije i dolaska Petra Karađorđevića na presto. Njegov veliki domet je što je uspostavio puni parlamentarizam u Srbiji.
Danas kada usvajamo novi predlog ustava – sedmi srpski ustav – pred očima su nam veliki dometi u osvajanju sloboda koji su dostignuti u ustavima Kraljevine Srbije iz 1888. i 1903. godine.
Ustav iz 1903. godine trajao je sve do stvaranja Jugoslovenske države. On je bio samo jedna verzija ustava iz 1888. godine, ali tajna njegove dugovečnosti je sadržana i u demokratskim načelima koje je prepisao i koja su dovela do perioda koji su pojedini istoričari nazivali – ''zlatno doba demokratije''.
Pobedivši u Prvom svetskom ratu, političke elite Srbije izabrale su da ne obnove Srbiju, već da stvore veliku jugoslovensku državu. Od Vidovdanskog ustava 1921. godine do Ustavne povelje 2003. godine, naša država je prolazila kroz razne faze razvoja – za to vreme Srbija ili nije postojala kao posebna država ili joj je suverenost bila ograničena u vreme komunističke vlasti.
Dolaskom na vlast komunista u Srbiji i Jugoslaviji 1944. i 1945. godine uveden je totalitarni poredak, u kome su ukinute građanske slobode i prava, a Srbija je postala jedna Narodna Republika, sa jednom autonomnom oblašću i autonomnom pokrajinom.
Setite se da je tada, 46. godine, donet Ustav, ali da su izbori organizovani u atmosferi straha i progona političkih protivnika i bojkota opozicionih stranaka.
U takvoj atmosferi ukinuta je i monarhija. Način na koji je u Srbiji ukinuta monarhija ostavio je otvoreno pitanje monarhije do danas.
Pokušaji slobodnog delovanja u vreme komunizma završavali su hapšenjem i progonom političkih neistomišljenika, kao što je to bilo posle 1971. godine, kada su hapšeni i progonjeni profesori i asistenti Pravnog i Filozofskog fakulteta u Beogradu, što je tada pokazalo pravo lice tadašnje nedemokratske vlasti.
Kada je konačno dobila priliku da se okrene sebi, što je bio slučaj 1990. godine, Srbija je dobila Ustav bez korenitih promena i pre održavanja višestranačkih izbora, koji bi omogućili da najviši pravni akt bude donesen na demokratski način. U gotovo svim drugim bivšim socijalističkim državama, Ustav su donele opozicione snage koje su došle na vlast. Srbija je jedna od retkih primera gde je Ustav doneo stari režim.
Peti oktobar obnovio je u punom obimu demokratska stremljenja srpskog naroda i građana Srbije. Donošenje novog ustava kasni, ali Srbija više nema vremena za stajanje. Politički konsenzus velikih parlamentarnih stranaka oko novog ustava je danas realnost i zato se nalazimo pred usvajanjem sedmog srpskog ustava.
Novi ustav je moderan i demokratski. U članu 1. Predloga ustava država Srbija se određuje na sledeći način: Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, pripadnosti evropskim principima i vrednostima. Ovaj član spaja tradicionalno i moderno, prošlost i evropske integracije, građansku i nacionalnu Srbiju u jednu skladnu celinu.
U temelj Predloga ustava ugrađena je Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama. Koliki je značaj posvećen ovoj temi vidi se iz činjenice da ovaj deo ustava obuhvata gotovo trećinu njegovih članova. Ovakav pristup građanskim pravima i slobodama približava Srbiju evropskim vrednostima i predstavlja važan oslonac u ispunjavanju merila za evroatlantske integracije.
Treći deo ustava bavi se ekonomijom i javnim finansijama. Od posebnog je značaja što ovaj deo ustava omogućava institucionalne pretpostavke za razvoj tržišne privrede, preduzetništva i konkurentnosti u Srbiji, ali isto tako i zaštitu potrošača.
Predlog ustava obezbeđuje doslednu podelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i obezbeđuje pretpostavke za potpunu nezavisnost sudstva. U pogledu teritorijalnog uređenja Srbije Predlog ustava predviđa izvorne prihode kojima autonomna pokrajina finansira svoje nadležnosti.
Od posebnog je značaja da Predlog ustava jemči da će najmanje 7% od republičkog budžeta biti na raspolaganju za finansiranje Autonomne Pokrajine Vojvodine.
Predviđena su moderna rešenja u pogledu nadležnosti lokalne samouprave, čime se otvara put za suštinsku i funkcionalnu decentralizaciju. Srbija se nalazi pred rešavanjem veoma složenog pitanja Kosova i Metohije. Samo pravedno i obostrano prihvatljivo rešenje može da donese stabilnost i trajan mir u regionu. U tom smislu, i donošenje novog ustava treba da doprinese postizanju takvog rešenja.
Kao i pri donošenju prethodnih ustava, i donošenje novog ustava otvoriće prostor za polemike, primedbe i predloge. Veliki domet novog ustava je što je postupak njegove promene pojednostavljen. To otvara mogućnost za njegova kasnija doterivanja i usklađivanja u toku procesa evropskih integracija.
Dobra strana novog ustava je što je on napisan za nezavisnu državu Srbiju i konačno uokviruje izgrađivanje državnosti naše zemlje. Kao stranka koja baštini tradicije Srpske napredne stranke iz 19. veka, stranka G17 plus će podržati ovaj važan korak napred, oko koga je postignu konsenzus svih političkih stranaka.
Sedmi ustav je pred nama, a zadaci koji se nameću pred Srbijom su: nastavak procesa evroatlantskih integracija, konsolidacija demokratije, uspostavljanje pune vladavine prava, ekonomski napredak i vraćanje dobrog imidža Srbije.
Srbija ima svoj grb, zastavu i himnu. Vratimo ponos našoj državi i našem narodu. Glasajmo za Predlog ustava, uz narodnu volju da ga potvrdimo i na referendumu. Tako nam Bog pomogao. Hvala vam. (Hvala.)