Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Suzana Grubješić

Govori

Koristiću vreme ovlašćenog predstavnika.
Ne tražim da mi verujete na reč, ali pročitaću dopis Agencije za privatizaciju, pošto niste dobili taj dokument.
"Hranislav Ćirić, ulica dr Zorana Đinđića broj 117 - Novi Beograd, Beograd, 15. april 2010. godine.
Poštovani, povodom vaše molbe koju ste dostavili Agenciji za privatizaciju 9. aprila 2010. godine, a koja se odnosi na vaš prestanak radnog odnosa u Agenciji za privatizaciju, i izjavu narodnog poslanika Jorgovanke Tabaković, iznetu u Skupštini Republike Srbije, dostavljamo vam sledeće informacije.
Prvo, pravo učešća na konkursu za raspodelu finansijskih sredstava za stimulisanje dobrovoljnog prestanka radnog odnosa, uz isplatu otpremnine, koji je raspisan nakon odluke upravnog odbora u usvajanju programa stimulisanja dobrovoljnog prestanka radnog odnosa u Agenciji za privatizaciju, broj 10-2006/09 od 8. maja 2009. godine, imala su sva zaposlena lica u Agenciji za privatizaciju koja su bila u radnom odnosu na neodređeno vreme, osim zaposlenih kojima je u toku kalendarske 2009. i 2010. godine po sili zakona prestao radni odnos zbog odlaska u penziju. U skladu sa navedenim i vi ste imali pravo učešća na konkursu.
Drugo, do sporazumnog prestanka radnog odnosa došlo je na vaš lični zahtev, broj 00-110/09 od 29. juna 2009. godine. Prilikom prestanka radnog odnosa, sporazum broj 13-59/2009 od 30. juna 2009. godine, bili ste upoznati sa činjenicom da vam neće biti isplaćena otpremnina, jer prema odredbama Zakona o radu, Službeni glasnik Republike Srbije broj 24/2005, 61/2005 i 54/09, zaposleni kome prestane radni odnos po sporazumu sa poslodavcem ne ostvaruje pravo na isplatu otpremnine.
Tri, u skladu sa napred navedenim, prilikom prestanka radnog odnosa u Agenciji za privatizaciju nije vam isplaćena otpremnina.
Četiri, u Agenciji za privatizaciju bili ste u radnom odnosu u periodu od 2. decembra 2002. godine do 31. jula 2005. godine, a zatim u periodu od 1. januara 2008. godine do 30. juna 2009. godine.
S poštovanjem, direktor Vladislav Cvetković."
Nisam advokat ni gospodina Ćirića, ni gospodina Dinkića, njihov advokat se zove Željko Ristić, pa ćete lepo sve što imate na sudu pokazati i dokazati, a ovo je odgovor Agencije za privatizaciju. Čudi me da ga niste videli pošto su to svi mediji objavili.
Evo, samo javnosti radi, apsolutno razumem kada oni koji nisu glasali za Zakon o besplatnim akcijama pričaju i sada protiv njega, sadašnji bivši radikali, ali zaista ne razumem kako vi iz Nove Srbije možete da pričate protiv zakona kada ste za njega glasali? Što ne objasnite to svojim biračima, pa kažete – tada smo glasali, tada nam je Dinkić bio dobar. Svidela nam se ideja o besplatnim akcijama, ali pošto skoro dve godine nismo na vlasti, nama se ama baš ništa tu ne dopada.

Glasali ste za Zakon o besplatnim akcijama. Sada potirete sami sebe. Zašto to radite, objasnite isto ovako kreativno kao što ste i nastupili.
Zahvaljujem, gospodine Novakoviću.
Osećam potrebu da nešto razjasnim. Potpisivanjem SSP i ratifikacijom tog sporazuma ovde u Narodnoj skupštini Republika Srbija se obaveza da će uvesti statističku regionalizaciju. Naravno, od onih stranaka koje su bile protiv SSP, koje su glasale protiv njega, ne možete da očekujete ni da podrže ovakav zakon. Sada se sve to maskira nekim drugim stvarima. Postojala je tada jasna većina koja je glasala za SSP. Postoji i danas jasna većina koja će izglasati ovaj zakon.
Naravno, Brisel vas ne tera da to uradite, ali ako hoćete da imate pristup fondovima koje Brisel daje, kako zemljama kandidatima, tako i zemljama članicama, a to su pretpristupni i strukturni fondovi, vi ovakvu statističku regionalizaciju treba da uradite. To su uradile sve zemlje na putu prema EU, pre ili kasnije, neke na početku, ovako kao mi, neke nakon što su postale članice EU.
Jedna od pratećih pojava, nažalost, ovakvog zakona jeste ono što se isto očekivalo, a to je rast lokalizama i provincijalizama. Meni je naprosto jako neprijatno da slušam o tome kakve veze ima Užice sa Kragujevcem ili kakve veze imaju Kraljevo, Kragujevac i ostali gradovi. Ovaj zakon ni na koji način, baš kao što ni neka buduća, ako je bude, ako se postigne konsenzus, politička regionalizacija neće uticati na jedinstvo države Srbije, a najmanje će statistički regioni to jedinstvo poremetiti. To, naprosto, nije tačno.
Naravno da je legitimno pravo, kažem, onih stranaka koje su bile protiv i SSP da rade na tome da omalovaže značaj zakona, značaj statističkih regiona i značaj početka ekonomske decentralizacije. Niko nema iluzija, pa ni mi iz stranke G17 plus, da je ovo neka prava decentralizacija. Nije, ali ovo je korak u tom pravcu za pravu decentralizaciju. Hajde, podržite naš predlog i podržite Zakon o vraćanju svojine kojim bi se našim opštinama, što siromašnim, što devastiranim, vratila svojina, jer bez te svojine nema razvoja, a bez razvoja će ova sumorna slika o Srbiji, kao zemlji sa najvećim regionalnim razlikama u Evropi, biti još sumornija.
Dakle, zaista, nikakve političke pozadine u ovom zakonu nema, ali verovatno postoji pozadina u onome što stranke rade na lokalu i što zbunjuju i pripadnike nacionalnih manjina i što stvaraju jednu neprijatnu situaciju da dolazi do izjašnjavanja po etničkim principima u pojedinim srpskim opštinama. Hvala. (Aplauz)
Gospođo Čomić, ovo je prevršilo svaku meru. Dozvoljavate nekome ko je bio bivši ministar, kapitalni ministar, kapitalac, nekome čiji saradnici su sada pod istragom tužilaštva i čiji će saradnici, kao Milenko Šarančić i ostali, završiti u zatvoru, dozvoljavate njemu da nekoga naziva kriminalcem. To je nedopustivo.
Za početak, predložiću da se u ovoj Skupštini uradi alkotest i da oni koji ne prođu alkotest ne mogu da prisustvuju sednici. Molim vas da prekinete ovu raspravu, da date pauzu i da posle pauze nastavimo da razgovaramo normalno, a da oni kojima je potreban alkotest, to urade sada, da se malo oporave, pa da uđu normalni u ovu skupštinu.
Hvala, gospođo predsednice. Član 104. Poslovnika je povređen onog trenutka kada ste prekinuli sednicu i kada ste pozvali šefove poslaničkih klubova na konsultacije. Međutim, mikrofon je čudo i kamere su čudo, pa je ostalo zabeleženo kako je predsednik najveće opozicione stranke, to mesto najveće opozicione stranke nije osvojio na izborima već uzimanjem mandata od SRS, šta je izgovorio u mikrofon.
Sada ne bi mogla kao dama da ponovim šta je to gospodin Nikolić izgovorio, ali postoji snimak. Uzela sam i DVD. Taj snimak, ukoliko ga RTS ne pusti, nadam se da hoće, pošto je to javni servis, kamermani su tu, DVD je uzet, pa ćete videti kako jedan domaćin razgovara i kako jedan domaćin poručuje ministru i predsedniku jedne male parlamentarne stranke.
Što se tiče vas, gospođo Tabaković, i vas gospodine Nikoliću, pošto kažete da će G17 plus od Telekoma dobiti 600 miliona evra, unapred se odričemo tih para kako bi vi mogli konačno da otkupite tih 30% svog stana.
        Poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, gospodine ministre i gospodo iz Vlade, pokušaću da se vratimo temi, ako me neko prekine opet ću se vratiti na ovo što je bilo pre razgovora o samom zakonu, ali nadam se da neće.
Govorimo danas mnogo više o Zakonu o regionalnom razvoju, a očekivala sam da će pažnja biti usmerena na Zakon o besplatnim akcijama, na izmene i dopune, pošto je to uglavnom meta napada ali kad ministar Dinkić nije tu, pa sad mi kako se ko snađe da odgovori na taj napad i šta je sa mojih 1000 evra i duguješ mi, Dinkiću, toliko i toliko, ali danas se o tome ne govori upravo zato što je ova tema i ovi statistički regioni pobudila te neke stare težnje da samo jaka, centralizovana Srbija treba da opstane i da samo jaka, centralizovana država treba da postoji na ovom prostoru.
Mene ova današnja debata mnogo podseća na debatu koju smo vodili o Statutu Vojvodine jer prepoznajem, kako bi rekla uvažena koleginica Čomić, iste strahove, a strahovi se javljaju čim se pojave glasovi koji traže prenos nadležnosti, koji traže malo manje vlasti na centralnom nivou, a malo više na regionalnom nivou ili na nivou lokalnih zajednica.
Oni koji su ovako govorili o Statutu Vojvodini onda, danas na isti način govore i o Zakonu o regionalnom razvoju i o statističkim regionima. U strahu su velike oči, pa se mnogima priviđa i separatizam, kao da u državama koje nemaju regione nema separatizma. To naprosto nije tačno.
Upravo regioni predstavljaju demokratski odgovor na bilo kakvu vrstu separatizma koja bi se možda mogla pojaviti u Srbiji, a Srbiju ne dele regioni, Srbiju deli siromaštvo. Toga smo svi svesni. Ogromne su regionalne razlike između delova Srbije i svi se slažemo u tome da je Srbija zemlja sa najvećim regionalnim razlikama u Evropi.
Između najrazvijenijeg i najnerazvijenijeg dela ta razlika je 7:1. Između opština ta razlika biva još veća. Dolazi do na 15:1, a nekad statistika i ne zabeleži baš sve trendove, pa se te razlike vremenom povećavaju, a mi ostajemo pri onim brojkama koje smo pronašli pre godinu-dve dana iz Republičkog zavoda za statistiku.
Pojedini krajevi Srbije, i to nije ništa novo što ću reći, polako odumiru. Najpre ostaju bez dece, bez mladih i na kraju ostaju bez stanovništva uopšte. Prosečan prihod građana Beograda je 19 puta veći od prihoda građana Bora. Jedan Novosađanin zarađuje 15 puta više od jednog Leskovčanina, pa upravo zbog tih i takvih razlika danas govorimo o ovom zakonu koji te razlike neće anulirati, ali koji će pokušati da ih smanji.
Mislim da je svima u interesu, svakom građaninu ove zemlje, da se te razlike smanje i da postanu podnošljive. Velike razlike su postojale i među zemljama članica EU onog trenutka kada su ulazile u EU, pa je tako između najrazvijenijeg regiona Londona i najnerazvijenijeg Kluža ta razlika bila 170:1, ali za onih nekoliko godina koliko je Rumunija članica EU ta razlika se smanjila. Nije više toliko drastična jer EU ima mehanizme da te razlike smanji.
Nažalost, upravo zbog ovih razlika u dohotku, a one postoje i u zaposlenosti i u svemu ostalom između Beograda i ostalih krajeva Srbije, neki često nazivaju Srbiju kao grad Beograd sa malo većim predgrađem ili kao veliku glavu sa slabim telom.
Ukoliko želimo da tu sliku promenimo, mi moramo da se posvetimo ne samo ovom zakonu, koji je neki prvi korak ali nedovoljan, nego onome što se zove suštinska decentralizacija, a čiji deo može, ali i ne mora da bude regionalizacija, pošto vidim da regionalizacija izaziva najviše polemike.
Sadašnji sistem je naprosto neodrživ i to nije ništa novo, niti ja izmišljam toplu vodu kada ovo kažem. Bogate opštine postaju sve bogatije, siromašne sve siromašnije i te regionalne razlike ne utiču samo na životni standard stanovništva, već i na demografske pokazatelje u mnogim oblastima.
Tako recimo u Vojvodini u svih sedam okruga ime negativan prirodni priraštaj. U centralnoj Srbiji samo dva okruga imaju pozitivan priraštaj, to su Raški i Pčinjski, znači gde je broj novorođene dece veći od broja umrlih. Tokom tranzicije ove razlike su još više porasle. Najveće razlike se odnose na demografske karakteristike, ljudski i obrazovni potencijal, privrednu strukturu i efikasnost, kao i uslove socijalne i ekonomske infrastrukture.
Uprkos ovakvim alarmantnim pokazateljima nijedna vlast se od 2000. nije usudila da sprovede tu suštinsku decentralizaciju. Delom zbog objektivnih okolnosti, a delom upravo zbog ovakvih strahova i ovakve diskusije koja se vodi danas, koja se vodila i dok smo govorili o Statutu Vojvodine i o prenosu nadležnosti.
To je taj strah da bi decentralizacija, da bi regionalizacija mogla da izazove separatizam. Baš kao što sam rekla, regionalizacija predstavlja demokratski odgovor na bilo kakav oblik separatizma koji bi se mogao pojaviti u Srbiji. Da ponovim još jednom, Srbiju neće podeliti regioni, makar oni bili statistički, Srbiju će podeliti siromaštvo, ako nešto ne preduzmemo.
Od kandidata za članstvo u Evropsku uniju, a Srbija se to većinski opredelila da postane, podnošenjem kandidature krajem prošle godine, očekuje se da u roku od dve godine od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uradi baš ovakvu statističku regionalizaciju, unutrašnju podelu na regione uskladi sa regionalizacijom Evropske unije.
Jer danas Evropska unija počiva na filozofiji evroregionalizma, kao obliku međugraničnog povezivanja susednih oblasti, okruga i regiona. Mnoge države su na putu ka Evropskoj uniji prošle kroz proces strukturnih reformi i prilagođavanja, ostvarujući različite modele regionalizacije.
Mi ne treba da se sporimo oko toga koliko ima modela regionalizacije unutar zemalja članica Evropske unije, niti treba da kopiramo te modele. Treba da učinimo ono što je najbolje za Srbiju. Moguće je da su ti neki modeli dobri, moguće je da su neki loši, ali samo ćemo sami moći da se opredelimo šta je najbolje za Srbiju, bez pukog kopiranja nečijih tuđih iskustava.
Brisel podržava stvaranje regiona, jer oni jesu preduslov za korišćenje fondova koji stoje na raspolaganju, kako državama članicama, a to su strukturni fondovi, tako i državama kandidatima, to su pretpristupni fondovi.
Podsetiću sve nas da je Skupština evropskih regiona jedno važno telo, da je osnovana još 1985. godine i da do sada ima preko 270 predstavnika, odnosno 270 regiona je uključeno u nju.
Što se tiče Srbije, takva mogućnost je data samo Vojvodini. Vojvodina je članica Skupštine evropskih regiona, dok ostatak Srbije, ružno zvuči, ali u ovom trenutku to se zove "ostatak Srbije", mora prethodno da se teritorijalno i administrativno reorganizuje da bi stekao to pravo.
Činjenica da dve trećine sredstava iz evropskog budžeta odlazi na regionalne programe pokazuje da su regioni veoma važan činilac razvoja u EU. U prvoj fazi su sredstva Evropskog fonda za obnovu i razvoj bila donirana kao dopuna nacionalnim davanjima i bila raspoređivana kao subvencije ili kao direktna davanja fiksnih kvota.
Međutim, kako mnogi regioni nisu uspevali da ostvare održivi razvoj, Unija je promenila način davanja sredstava, uvela projektni način finansiranja koji usmerava sredstva neposredno korisnicima, građanima.
Taj princip projektnog finansiranja postaje pravilo. Njime se podstiče autonomni i aktivni, održivi razvoj određenog regiona, pa će tako i ovi naši budući statistički regioni, kroz svoje nacionalne razvojne agencije, morati da se nauče da se takmiče projektima, ne bi li dobili i povukli sredstva iz pretpristupnih fondova koji će im biti na raspolaganju. To će podstaći konkurenciju, a iz konkurencije može izaći samo kvalitet.
Sada dok mi čekamo da nam EU finansira ravnomerni regionalni razvoj, trebalo bi da se zapitamo šta možemo sami da učinimo i da li smo spremni da cela Srbija postane istinski decentralizovana zemlja? Evo, za početak, kako bi bilo da se lokalnim samoupravama vrati imovina, koja im bez objašnjenja i bez obeštećenja oduzeta još davne 1995. godine.
Ja sve mogu da razumem, i naše političke razlike i borbu za birače, ali u ovoj skupštini sede predstavnici svih opština iz Srbije, pa retko kada imam priliku koga da čujem – da zatraži od Ministarstva finansija da se na dnevni red stavi Predlog zakona o javnoj svojini.
Ne mora da podrži Predlog zakona koji je poslanička grupa G17 plus stavila u proceduru, niko to od vas ne traži, ali tražite od Ministarstva finansija da zakon o javnoj svojini što pre dođe u proceduru, kako bi se opštinama vratila imovina. Da li je moguće da nikome nije stalo da se to što pre uradi?
Inače, ovaj zakon koji smo mi podneli u proceduru nije naša tvorevina, nego je to zakon koji je uradila Stalna konferencija gradova i opština, koji je godinu dana bio na javnoj raspravi, a koji je nakon toga još godinu dana stajao na sajtu Ministarstva. Ono što smo mi uradili je da ga skinemo sa sajta i stavimo u proceduru. Sada su se javila mišljenja da je zakon u nekim delovima protivustavan, upravo zbog Zakona o prenosu nadležnosti Vojvodini.
Nisam stručnjak za ustavno pravo, niti mogu da komentarišem primedbe koje su date, ali ono što mogu i što ću učiniti u ime svih onih koji ćute, a dolaze iz mnogih opština u Srbiju, dolazim iz grada Beograda, to je da se što pre stavi u proceduru zakon o javnoj svojini, koji bi opštinama u Srbiji vratio imovinu – jer bez imovine nema razvoja, a bez razvoja ova sumorna slika Srbije o zemlji najvećih regionalnih razlika u Evropi postaće još sumornija.
Kada govorimo o regionalizaciji i decentralizaciji, one treba da učvrste demokratiju i da donesu korist i državi i društvu u celini. Pa upravo je centralizovana država ocenjena kao leglo korupcije, kao glavni izvor korupcije, dok je korupcija na nižim nivoima vlasti ne samo podnošljivija, nego se sa njom lakše izlazi na kraj.
Svi delovi Srbije treba da dostignu nivo razvoja koji je neophodan za ulazak u EU. Jedini način da to učinimo jeste upravo kroz široku javnu raspravu o tome kakav nam je model decentralizacije i kakav nam je model regionalizacije potreban. Jer sve analize ukazuju da su ekonomske funkcije države moraju decentralizovati, da su argumenti za decentralizaciju ubedljivi, a da je efekat – bolji kvalitet javnih usluga i veća efikasnost.
Građani Srbije i njihove lokalne zajednice treba da prestanu da budu samo pasivni posmatrači akcija centralne države, oni treba aktivno da se uključe u sve procese odlučivanja. Opet mislim možda naivno da je to cilj svih nas koji sedimo u ovoj sali u ime građana ove države.
Ovaj zakon ide u tom pravcu, ali naravno da je za suštinsku decentralizaciju nedovoljno doneti zakon o regionalnom razvoju, uvesti statističke regione, iznad svega potrebna je politička volja. Iznad svega potreban je konsenzus.
Stranka G17 plus je spremna da sa svim parlamentarnim strankama radi, razgovara, debatuje na ovakav normalan, kulturan i civilizovan način o tome kakav model decentralizacije i regionalizacije odgovara Srbiji ili da saslušamo argumente onih koji su protiv, pa makar i onih koji su do 2006. godine bili za regionalizaciju, za političku i administrativnu regionalizaciju, ali koji su iz svojih sopstvenih razloga od tog koncepta odustali.
Sami regioni u EU, koja je inače isto sama po sebi jedno decentralizovano demokratsko društvo, imaju pravo da sklapaju međunarodne ili međuregionalne ugovore. U Srbiji je to pravo samo dato Vojvodini, pa je i ta stavka, kada smo govorili o Statutu, izazvala velike polemike ovde – kako to Vojvodina može da sklapa međunarodne ugovore, pa smo ih u Statutu nazivali "međuregionalnim", da bi bilo možda jasnije svima na šta se odnosi.
Ako to pravo ima Vojvodina, mislim da to pravo treba da imaju i ostali regioni u Srbiji, jer upravo kroz tu međunarodnu saradnju mi ćemo podići kapacitet naših regiona, naučiće se nešto novo, a ono što je još bitnije kroz tu saradnje, kroz te projekte smanjiće se nezaposlenost i smanjiće se siromaštvo.
To treba da nam bude osnovni cilj i osnovna misija u daljem periodu rada, jer samo jedna takva moderna decentralizovana Srbija moći će da smanji ove neverovatne regionalne razlike i depopulaciju stanovništva i činjenicu da nam mnogi gradovi, varoši i sela ostaju bez stanovnika.
Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, donela sam ovde jedno kapitalno delo. To je Enciklopedija srpskog naroda. Izdavač je "Zavod za udžbenike". Glavni i odgovorni urednik je naš poznati istoričar i zamalo akademik Radoš Ljušić, 2008. godina. Otvorite stranu 1064, dođete do odrednice pod slovom "S" i pročitajte šta se kaže u Enciklopediji o Srebrenici.
''Gradsko naselje i centar opštine, 293 kilometara kvadratnih u Republici Srpskoj. Locirana je na dolinskim stranama Crvene reke, s obe strane regionalnog puta prema Bratuncu. Prostire se u visinskom pojasu od 420 do 480 metara nadmorske visine. Objedinjuje više urbanih celina – centar, grad, Crvenu rijeku, Bratovo, Karanfil, Skender, Petriču i druge. Od davnina je poznata po razvijenom rudarstvu, proizvodnja srebra, po kojem dobija ime, i olova. Prvi put se pominje 1376. godine.
U Srebrenici je do početka devedesetih godina 20. veka živelo pretežno muslimansko (64%) i srpsko (29%) stanovništvo, kao i na teritoriji istoimene opštine, gde je 1991. godine živelo 37.211 stanovnika.
Tokom ratnih događaja od 1991. do 1995. godine došlo je do velikog pomeranja stanovništva. Reklo bi se da je u tih nekoliko julskih dana 1995. godine pomereno 8.000 Bošnjaka muslimana i to pomereno dva metra ispod zemlje i da se tada desio najveći zločin u Evropi posle Drugog svetskog rata.
Ko je hteo da zna za Srebrenicu, taj je znao još 1995. godine šta se tamo dogodilo, a ko nije hteo da zna, taj i danas obezvređuje i relativizuje ovaj događaj, ne samo na način kako je to urađeno u Enciklopediji srpskog naroda, već i kroz gomilu pamfleta, od kojih smo neke i danas dobili, kvazinaučnih radova, skupova, tribina nacionalističke desnice, na kojima se dokazuje i pokazuje šta se to zaista desilo u Srebrenici.
Narodna skupština Republike Srbije 15 godina nakon Srebrenice mora da donese ovu deklaraciju i da osudi zločin u Srebrenici upravo zbog sebe i zbog svojih građana, i onih koji znaju i onih koji ne znaju, a naročito onih koji znaju, a negiraju, i za koje je Srebrenica samo varoš u istočnoj Bosni u kojoj se dogodio navodni zločin.
Donošenje ove deklaracije mora da bude apsolutno iskreno. Ona ne treba da ima ikakve veze ni sa EU, ni sa tranzicijom, ni sa politikom uopšte. Ona treba da ima veze sa onim da li možemo da odgovorimo na pitanje da li smo uopšte ljudi.
Nisu samo Srbi i nisu svi Srbi činili ratne zločine, ali oni Srbi koji to jesu činili moraju da budu jasno i nedvosmisleno osuđeni, kako krivica za to ne bi pala na generacije koje dolaze posle nas.
Samo ako smo spremni na katarzično suočavanje sa razmerama i monstruoznošću srebreničkog masakra, mi kao građani Srbije i kao Srbi možemo da zahtevamo i od drugih naroda iz bivše zajedničke nam države da osude zločine počinjene nad Srbima tokom krvavog raspada bivše nam Jugoslavije.
Za one Srbe koji su vernici, neka pročitaju šta kaže vladika Nikolaj Velimirović: "Ne žuri se da govoriš o tuđem grehu dok se ne setiš svoga".
Mi ne možemo da utičemo na to da li će i kada Hrvati i Bošnjaci osuditi ubistva Srba u "Oluji", "Bljesku", Kravicama, Bratuncu, Skelanima i mnogim drugim srpskim stratištima, ali ono što možemo i što moramo jeste da se na najiskreniji i jedini mogući način izvinimo porodicama, prijateljima pobijenih Bošnjaka u Srebrenici, jer Srebrenica jeste mera naše čovečnosti i našeg mirnog sna, ali i mera odnosa zvanične Srbije prema simbolu stradanja u ratovima devedesetih godina.
Prepoznatljivi ideolozi ratne i nacionalističke politike s kraja osamdesetih i tokom devedesetih godina donošenjem deklaracije gube bitku sa normalnom, humanom, tolerantnom i ljudskom Srbijom, onom Srbijom koja se toliko puta povlačila pred teškom nacionalističkom artiljerijskom paljbom i onom Srbijom koja i danas ćuti kada se u prvim borbenim redovima pojavljuju praktično svi oni koji su nas unesrećivali svih ovih prethodnih godina, ne samo nas, već i naše okruženje, one koji su negiranjem Srebrenice opravdavali svoje postojanje.
Među njima su i otac nacije, najbogatiji levičar i urednik jednog upečatljivog časopisa, nekakvi samozvani evroamerički antiglobalistički intelektualci kojima je Srbija prilika da izađu iz anonimnosti i svi oni koji na našim stadionima i u našim halama uzvikuju onaj jezivi poklič "nož, žica, Srebrenica".
Danas pred tom družinom nema uzmicanja i nema pravdanja za one koji su u naše ime pobili Bošnjake iz Srebrenice i koji su činili najekstremniji deo fatalne sprege nacionalističke politike etničkog čišćenja, laži i mržnje.
Postoji jasna većina u Narodnoj skupštini koja će glasati za ovu deklaraciju. Nema konsenzusa, ali i ne treba da ga bude s onima koji svakog 12. marta prelepljuju Bulevar dr Zoran Đinđića, prvog ubijenog srpskog premijera, bulevarom jednog dželata iz Srebrenice, a izgleda da neće biti ni konsenzusa sa onima koji su to pre dve godine prestali da rade, ali ne znam da li danas imaju hrabrosti da potvrde u praksi svoje samoproklamovano evropejstvo.
Glasajući za ovu deklaraciju, mi osuđujemo fabriku smrti u Srebrenici i mi odavde možemo da poručimo svima da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica.
Zahvaljujem, gospođo Čomić. Poštovane kolege narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade na čelu sa premijerom, gospodine Sretenoviću, želim prvo da zahvalim gospođi Diani Dragutinović na ovom objašnjenju, pošto ja, za razliku od Tomislava Nikolića, nisam završila ubrzani kurs ekonomije i dragoceno mi je obaveštenje koje ste nam dali.
Što se tiče rasprave o izveštaju, ta rasprava je odavno obavljena i u Odboru za finansije, a pre toga je javnost bila upoznata s onim šta je taj nalaz DRI. Želim da kažem da sva nezavisna tela koja je ova skupština birala, ona treba i da neguje i čuva, počev od Zaštitnika građana, preko DRI, pa do Agencije za borbu protiv korupcije. Upravo je Skupština pravo mesto kojem ta nezavisna tela odgovaraju. Često, kada me pitaju ko kontroliše nezavisna tela, ja kažem - Skupština. Tako piše u zakonu i tako bi trebalo da bude.
DRI je uvek imao podršku parlamenta, podršku ne samo nadležnog Odbora za finansije, nego i vlasti i opozicije. Meni je žao što je poslanička grupa koja je vas tu predložila, izašla. Nije mi jasno zašto su izašli. Mogli da se uključe u raspravu i da sa nama podele saznanja iz ovog izveštaja, koji smo dobili još pre pet meseci.
Mi smo uvek ukazivali na potrebu da revizijom budu obuhvaćena sva ministarstva i da budu obuhvaćena i javna preduzeća. Ja sada neću ulaziti u pojedine nalaze iz izveštaja, ali može se zaključiti da je većina propusta nastala usled nepostojanja potrebne zakonske ili pravne regulative.
Pošto se kaže u izveštaju da su revizori skoro godinu dana radili u zgradi Uprave za trezor, ja se ne sećam da ste ukazali na to kako da se isprave ili poprave određene nepravilnosti koje ste naveli u izveštaju. Takođe, nisam čula da ste prilikom predstavljanja izveštaja na potrebu donošenja bilo kog akta, propisa, zakona, koji bi doprineo prevazilaženju propusta na koje ste naišli.
Moje prvo pitanje je – po kom kriterijumu ste odabrali za reviziju baš ovih 14 ministarstava, jednu direkciju i jednu upravu, pošto ste po zakonu vlasni da samostalno odlučujete o subjektima revizije? Na ovo se nadovezuje i sledeće – kada ćete obaviti reviziju svih ostalih ministarstava? Njih ima 25, velika nam je Vlada, ali kada ćete uraditi i taj drugi deo posla? Kasnije ću postaviti još neko pitanje.
Od samog ovog izveštaja sada me više interesuje šta radite od tada. Pet meseci je prošlo. Šta nameravate da radite do kraja godine? Drugo, da li nameravate, pošto na to imate pravo, da uđete u neko javno preduzeće i obavite reviziju? Pravo da vam kažem, mnogo više bi me interesovao taj izveštaj, nego ovaj koji se danas nalazi pred nama.
Zahvaljujem, gospođo Čomić.
Poštovane kolege narodni poslanici, podnela sam amandman na član 28, gde predlažem da se brišu reči – i zamenika članova odbora, tako da bi član 28. glasio: ''Narodna skupština bira članove odbora na predlog poslaničkih grupa, srazmerno broju narodnih poslanika poslaničke grupe u odnosu na ukupan broj narodnih poslanika u Narodnoj skupštini.'' Dakle, ono rešenje koje trenutno postoji u Poslovniku o radu Narodne skupštine.
Zašto sam podnela ovaj amandman? Zato što smatram da uvođenje institucije ili sistema – zamenika članova odbora nimalo neće doprineti iskazanoj nameri da se rasprava sa plenuma prebaci na skupštinske odbore, da se na taj način pojača kapacitet skupštinskih odbora. Mislim da dok god se prihvata rešenje da predlozi zakona mogu biti razmatrani u plenumu, bez mišljenja ili stava odbora, ovaj institut uvođenja zamenika predsednika odbora, zapravo, ne znači ništa.
Ovlašćenja parlamentarnih odbora se razlikuju od zemlje do zemlje. U našoj zemlji, u ovoj našoj skupštini dominantne su političke partije, a ne pojedinci, i zemlje u kojima vlada ima skupštinsku većinu, kao što ima i ova vlada, vladini zakonski predlozi lako prolaze i kroz plenum i kroz skupštinske odbore, tako da je zakonodavna aktivnost parlamenta kako u plenumu tako i u skupštinskim odborima svedena na puku formalnost.
S druge strane, postoje zemlje u kojima skupštinski odbori raspravljaju ne samo o zakonima, nego i donose zakone ili čak i predlažu zakone. To su na primer skandinavske zemlje, mi se u mnogo čemu ugledamo na neke zemlje u kojima postoji institut zamenika odbora kao što su Austrija, Nemačka i Švedska, ali se ne ugledamo na njih kada je u pitanju značaj i suština parlamentarnih odbora. Naravno, kao i na plenarnim sednicama tako je i na sednicama odbora apstinencija moguća, ali apstinencija članova odbora iz vladajuće koalicije bi trebalo da bude izuzetak, a ne pravilo.
Po svim izveštajima tačno se zna ko dolazi, a ko ne dolazi na sednice skupštinskih odbora. Ovom prilikom želim da kažem da zamenike odbora neću imenovati u Poslaničkom klubu G17 plus, jer smatram da je to minimum obaveza za koje poslanici imaju, a to je da prisustvuju, učestvuju u radu skupštinskih odbora za koje su se sami opredelili prema afinitetima, prema struci, prema specijalizaciji. Tako da, naprosto, ne mislim da je dobro uvoditi zamenike članova odbora, jer ovaj naš ''raspravni'' parlament se na taj način nikako neće pretvoriti u radni parlament, a vidim da je to ipak želja većine. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, moram na početku da kažem da nije korektno ovaj zakon nazivati glupim i lošim. Mogao je da bude i pametan i mnogo bolji da je mnogo više ljudi učestvovalo u njegovom pisanju. To što se radna grupa sastala samo dva puta nije greška niti namera nekoga ko je bio na čelu radne grupe, nego jednostavno bojkot pojedinih opozicionih stranaka koje nisu želele u ovome da učestvuju.
Znači, da je neko dao doprinos da ovaj zakon bude bolji, da bude pametniji, to bih vrlo cenila, kao što ću ceniti i čitati svaki amandman koji je došao iz opozicionih redova u cilju poboljšanja zakona i sigurna sam da će to učiniti i ostali predstavnici vladajuće koalicije.
Drugo, što želim da kažem je da su moji prethodnici govorili jednu tačnu i jednu netačnu stvar. Tačno je da je donošenje zakona o Skupštini ustavna obaveza i da član 110. Ustava kaže da se o Narodnoj skupštini donosi zakon, ali nije tačno da je ovo prvi zakon o Skupštini, pošto je prvi zakon o Skupštini donet 28. oktobra 1858. godine, na osnovu koga je sazvana Sentandrejska skupština, održana 30. novembra 1858. godine, trajala do 31. januara 1859. godine, ali ne u zgradi Skupštine nažalost koje tada nije bilo nego u velikoj pivari u Beogradu. Ali, kao jednodomni parlament kao ovakav, koji broji 250 narodnih poslanika, Narodna skupština je nominalno ponovo uspostavljena donošenjem Ustava 1990. godine.
Donošenje ovog zakona o Narodnoj skupštini mi posmatramo kao pokušaj da se u isti ustavnopravni položaj stave sve tri grane vlasti, izvršna, sudska i zakonodavna, odnosno da se konačno, ako je to ikako i igde moguće, uspostavi ravnoteža između ove tri grane vlasti.
Svakako da je od ove tri grane vlasti zakonodavna vlast i ova Narodna skupština u najlošijem i najpotcenjenijem položaju, ali zato ne treba kriviti samo, kako se popularno kaže, rejting Skupštine ili imidž Skupštine, već smo svi pomalo odgovorni za ovako niske grane na koje je Narodna skupština pala, i to ne samo u poslednjih godinu-dve dana, nego bogami u poslednjih desetak godina, jer su se u istoj ili u ovoj sali ili u onoj tamo dole preko puta u Kralja Milana dešavali i sukobi i skandali.
I bila je s jedne strane neodgovornost samih poslanika, ali moram da kažem da svaka izvršna vlast, pa i ova, povremeno vodi kampanju protiv parlamenta, a da to neki mediji vrlo zdušno i vrlo rado primaju, jer što bi se reklo mi u Vladi radimo, a oni tamo u Skupštini samo pričaju.
Ako hoćemo da promenimo odnos i građana i izvršne vlasti, odnosno Vlade prema parlamentu, jedan od prvih koraka da tako nešto učinimo jeste i donošenje zakona o Skupštini. Nemam iluzija da će samo donošenje ovog zakona o Skupštini bogzna kako poboljšati taj čuveni imidž Skupštine u javnosti, ali naše je da pokušamo i naše je da učinimo sve da vratimo ili makar da pokušamo da vratimo dostojanstvo u parlamentu.
Od svih parlamenata u kojima sam bila, i u kojima su bile moje kolege poslanici, mislim da je ovo parlament koga napada i sopstvena vlast, i opozicija, i mediji, i građani i svako ko stigne. Zato svi zajedno moramo da se potrudimo i da poradimo na tome da se i kredibilitet i dostojanstvo parlamenta vrati.
Posebne zakone o parlamentu imaju Izrael, Švajcarska i Švedska. Znači, ne možemo da kažemo da je ovo uobičajena praksa, makar u evropskim zemljama, da se donosi zakon o Skupštini, ali to ne znači da Narodna skupština Republike Srbije ne treba da ima svoj zakon. Jer ako bismo gledali uobičajenu praksu bojim se da ni ovakav čisti proporcijalni sistem u kome su poslanici većine, pa i gledano i od strane svojih stranaka samo glasačka mašina, nije baš uobičajeno u modernoj evropskoj istoriji.
Zakon o parlamentu nemaju, evo pročitaću, nekoliko zemalja, odnosno više od nekoliko koji ga nemaju: Albanija, Austrija, Belgija, BiH, Bugarska, Velika Britanija, Danska, Estonija, Italija, Kipar, LitvanijaLuksemburg, Makedonija, Norveška, Poljska, Rumunija, Rusija, Slovačka, Slovenija, Holandija, Finska, Hrvatska, Češka itd.
Kada pogledamo Predlog zakona o Narodnoj skupštini, šta nam on to suštinski donosi? To što će poslanici polagati zakletvu nije novina još od 1868. godine, ali pozdravljam unošenje ovakve odredbe o zakonu o Skupštini. To što će se na početku intonirati himna i to što će početak Skupštine pozdraviti garda jeste takođe pokušaj da se povrati poljuljani ugled parlamenta, koliko god to nekom izgledalo i smešno i patetično i ne mogu više da se setim izraza koje sam čula u prepodnevnoj raspravi.
Što se tiče samog položaja narodnih poslanika, to je maltene prepisano iz Ustava, izvedeno iz Ustava i poslovnika o radu Narodne skupštine i nalazi se u Glavi 7 Predloga zakona, znači prava i dužnosti narodnih poslanika. Znači, nema ni više ni manje od onoga što je zadato Ustavom i zakon se tu vrlo dobro snašao, odnosno Predlog zakona.
Kreće se u utvrđenim ustavnim okvirima, tako da ne može da se spočita ni predlagaču ni ljudima koji su radili na Predlog ovog zakona da nisu pažljivo čitali i ustavne odredbe i odredbe Poslovnika, i da su na osnovu toga napravili ovu Glavu 7, koja je jedna od najvažnijih, koja obuhvata prava i dužnosti narodnih poslanika.
Kada smo već kod onog čuvenog člana 37, gde se kaže da narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom u skladu sa Ustavom i Zakonom kojim se reguliše izbor narodnih poslanika, biću prva osoba koja će podržati ukidanje blanko ostavki onog momenta kada se pomerimo iz čistog proporcijalnog sistema ka kombinovanom ili u nekoj dalekoj budućnosti, ako to bude dogovor ka većinskom sistemu.
Dokle god imamo ovakav izborni sistem dotle će se stranke štititi blanko ostavkama i dotle će poslanici učestvovati na listama na izborima, na listama svojih stranka, a kada budu samostalno učestvovali ili u tom nekom kombinovanom sistemu, kao što je recimo u Vojvodini, onda će imati pravo i slobodu da raspolažu svojim mandatom.
To naravno ne treba da spreči narodne poslanike da izražavaju svoje mišljenje, da izražavaju svoj stav, da učestvuju u diskusiji, da se ponašaju kao slobodni pojedinci, ali, u krajnjoj liniji, taj mandat pripada stranci malo više nego što pripada narodnom poslaniku.
Oko toga ćemo se možda još u budućnosti i sporiti, pozdravljam inicijativu stranaka koje nemaju blanko ostavke, ali što se tiče moje stranke, dokle god je ovakav proporcijalni sistem dotle će blanko ostavke poslanika stajati na jednom mestu.
Najvidljivija novina koju donosi zakon o Narodnoj skupštini jeste budžet Narodne skupštine i jeste taj pokušaj uspostavljanja finansijske samostalnosti Skupštine, jer bez finansijske samostalnosti ne možemo da govorimo o ravnopravnom položaju Skupštine prema izvršnoj i prema sudskoj vlasti, ali pogotovo prema izvršnoj vlasti.
To što Skupština dobija svoj budžet i račun je dovoljan razlog da se podrži ovaj zakon. Budžet Narodne skupštine bi bio poseban deo zakona o budžetu Republike Srbije kojim Narodna skupština upravlja, koja takođe upravlja svojom imovinom koja je neophodna za ostvarivanje nadležnosti.
U Glavi 15 je detaljno razrađena i imovina i finansiranje Narodne skupštine, gde se kaže da će sredstva za rad parlamenta biti obezbeđena u budžetu Republike Srbije, a parlament će imati svoj račun, samostalno će raspolagati sredstvima za rad, sekretar parlamenta će pripremiti predlog skupštinskog budžeta, uputiti ga na usvajanje nadležnom odboru, koji ga posle usvajanja šalje nadležnom ministru itd, da ne prepričavam sve odredbe i članove Glave 15.
Znači, kada pogledamo ovaj predlog zakona vidimo da u njemu nema ničega od onoga čime su se mediji zabavljali u skupštinskim pauzama, da li sami po svom nahođenju, da li zato što im je rečeno, znači nema ni privilegija, nema ni visokih plata, nema ni prevremenih penzija, nema ničega mimo zakona koji važi za sve ostale građane Srbije. Mislim da je to dobro, da ćemo se svi oko toga vrlo lako složiti i da su ta pitanja rešena drugim zakonima koji se primenjuju na sve građane Srbije.
Na kraju, hoću da kažem da je kroz ovaj predlog zakona zaista vidljiva namera da Narodna skupština konačno ojača sve svoje četiri funkcije, i predstavničku, i zakonodavnu, i izbornu, i kontrolnu, i da je sreće da ovaj zakon donosimo konsenzusom, sa velikim brojem glasova, ali ukoliko to nije moguće, naravno, postoji većina koja će ovaj zakon izglasati.
Istine radi, plata direktora Agencije za privredne registre je 160.000 dinara, nema zamenika i nema savetnike. Ne znam odakle mom cenjenom kolegi ovi podaci, ali može da se proveri, njegova plata je smanjena kada su smanjene plate svim direktorima u javnim preduzećima.
Sada sam saznala da je na čelu Saveta DRI kadar DSS, čim se toliko gospodin Šormaz potresa kolika mu je plata, koliki mu je budžet, kako nemaju prostor i sve.
Da vas podsetim da je moja poslanička grupa dala amandman na prošlogodišnji predlog budžeta, upravo da se povećaju, da se dupliraju sredstva DRI i da im se omogući nesmeten rad. Gospodin Sretenović je bio vaš predlog i kao takav je izabran u Narodnoj skupštini.
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća. Poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, preciznosti radi neko je izračunao, i taj podatak ću navesti, da je statut Vojvodine putovao 397 dana od Novog Sada do Beograda. Kad to uzmete u obzir, onda ne treba da čudi ni debata koja se vodila i juče u Skupštini, i van Skupštine i način na koji je današnji dan počeo.
Jer za ovo vreme, za ovih 397 dana, statut je postao poligon za stranačka prepucavanja. Ne mogu da se setim, a kamoli da nabrojim i citiram šta je ko pričao od momenta donošenja statuta u Pokrajinskoj skupštini, ali opšti utisak je da su protivnici statuta bili glasniji od onih koji su podržavali i koji podržavaju ovaj dokument.
Donošenje novog statuta AP Vojvodine nije pitanje bilo čije političke volje, nego obaveza koja proističe iz člana 10. Ustavnog zakona, u kome se kaže – novoizabrana Skupština AP Vojvodine dužna je da pre usvajanja dostavi predlog statuta AP Vojvodine na saglasnost Narodnoj skupštini najkasnije u roku od 90 dana od dana svog konstituisanja. Organi i službe AP Vojvodine preuzimaju nadležnosti predviđene Ustavom, stupanjem na snagu novog statuta i zakona kojim se uređuju pitanja od pokrajinskog značaja.
Članom 15. Ustavnog zakona propisano je da će se do 31. decembra 2008. godine uskladiti svi ostali zakoni koji nisu u skladu sa Ustavom, što se odnosi i na zakon kojim se određuju pitanja od pokrajinskog značaja.
Ceo postupak usvajanja novog statuta Vojvodine i pretećeg zakona trebalo je da bude završen do kraja 2008. godine, što naravno nije urađeno, čime je prekršen Ustavni zakon i pitanje donošenja statuta Vojvodine je nepotrebno ispolitizovano, kao što vidimo.
O statutu su se najmanje izjašnjavali pravnici i stručnjaci za ustavno pravo, ali verovatno ne postoji nijedan političar u Srbiji koji nije izrekao svoj sud, a sa neverovatnom lakoćom su čak i lideri pojedinih stranaka statut odmah proglasili neustavnim, a nekih izjava bi se postideo i prosečni srednjoškolac.
Razume se da te izjave nisu samo rezultat neznanja, nego i političkog stava, jer statut i jeste političko-pravni akt i podložan je raznoraznim tumačenjima, od najnegativnijih do najpozitivnijih. Kako to obično biva, istina je negde na sredini.
Kakav položaj Vojvodina treba danas da ima, pitanje je uverenja, interesa pojedinaca i političkih grupa. Zaista milim da svako o tome može i treba da ima svoje mišljenje, sviđalo se to nekima ili ne.
Iz tog razloga ne mogu da tvrdim da Vojvodina donošenjem statuta dobija minimum ili maksimum, ali iz ove izlišne i nametnute debate, mogu da zaključim ono što sam već rekla, da je ovo pitanje maksimalno ispolitizovano i da su stranačke centrale ovde u Beogradu učinile sve da se probiju rokovi zadati Ustavnim zakonom, a to nažalost nije prvi, a bojim se ni poslednji put, da se rokovi koje smo sami odredili u potpunosti zanemaruju.
Šta vidimo kada pogledamo statut? Je li to, kao što tvrdi veći deo opozicije corpus separatum, da li se to stvara država Vojvodina, kako tvrdi jedan senator Republike Srpske, koja je kao što znamo entitet jedne druge države? Nastaje li statutom vojvođanska nacija i vojvođanski jezik? Odgovor je negativan.
U pozadini svih ovih optužbi, teških reči koje zveče, a koje su daleko od istine, jeste strah od drugog i drugačijeg.
Strah od decentralizacije i regionalizacije. U strahu su velike oči, pa se tako mnogima priviđa i država u državi i početak secesije i raspada Srbije, jer one stare, dobre floskule o dezintegraciji Srbije, o njenom cepanju, separatizmu i sličnim političkim podmetanjima kukavičjih jaja, još uvek dobro funkcionišu, tako da se veoma lako i uspešno vrši zamena teza.
Samo malo više sluha za potrebe građana Vojvodine raspršilo bi ove strahove i malo manje želje da se sve odluke, makar one bile i banalne i rutinske, moraju donositi samo u Beogradu i nigde više.
Od svih tradicija na koje se mi pozivamo, najmanje se pominje decentralizacija i regionalizacija, jer ko god se usudio da o tome priča i piše odmah je dobio etiketu izdajnika ili separatiste.
Na stubu srama su stavljani svi oni koji su nudili drugačija i bolja rešenja, a tradicija pokazuje da je Srbija oduvek bila jaka centralizovana država, da je u Srbiji oduvek postojala jaka centralna vlast, a da se ostalima davalo na kašičicu i to samo onda ako baš mora. Da je dominantan tok političke misli, još od vremena ustanka iz 1804. godine, obnova države, a ne tamo neke regije.
Ali, ako i ubuduće ostanemo i gluvi, i slepi, i nemi na sve jače glasove koji dolaze iz ostalih delova Srbije za decentralizacijom i regionalizacijom, onda ćemo, bojim se, zaista doći u situaciju da se zabrinemo za sudbinu zemlje. Jer ako je bilo potrebno 397 dana, godinu i mesec i po dana da statut dođe iz Novog Sada do Beograda, da se ispuni ustavna obaveza prema AP Vojvodini, onda se pitam, koliko će godina, da ne kažem decenija, biti potrebno da se prepoznaju i potrebe građana iz ostalih delova Srbije?
Jer, polazeći od načela jednakosti i jednakopravnosti, i tim građanima se mora pružiti šansa za regionalnim organizovanjem, preko koga oni koriste pravo na samoupravu, kako se ne bi osećali kao građani drugog reda u sopstvenoj državi. Iz toga je u interesu i građana Beograda i građana centralne Srbije da se ovakav statut odbrani, jer se na taj način afirmiše ideja regionalnog i decentralizovanog uređenja države i pomaže najavljena reforma na nacionalnom nivou, a u korist centralizmom ugroženih regiona Srbije.
Ko iole poznaje i razume genezu Vojvodine, od najranijih dana do danas, zna da ona nikada nije dovodila u pitanje državnost Srbije i svoje mesto u Srbiji, već samo centralističke tendencije.
U čitavom procesu donošenja statuta i zakona o utvrđivanju nadležnosti stranka G 17 plus nije bila ni kočničar, ali ni spasilac, jer za nas nema dileme da su nesumnjive istorijske kulturne, etničke posebnosti dovele do autonomije Vojvodine. Svako društvo, svaka država prirodno počiva na razlikama i nesmetano ispoljavanje razlike jeste izraz slobode.
Prihvatanje tih razlika, kao i stvaranje uslova za njihovim institucionalnim izražavanjima, jeste preduslov slobodnog razvoja i napretka društva, kao i izbegavanje sukoba u jednom društvu. To naravno ne znači da razlike u društvu treba da idu na uštrb celovitosti države, ali je najgore kada zatvorimo oči pred razlikama i kada insistiramo na uniformnosti i jedinstvu u svemu.
Što se tiče samog teksta statuta, moram odmah da kažem da mi je žao što je promenjen član 1, koji je AP Vojvodinu definisao kao višenacionalnu, višekulturalnu, višekonfesionalnu, demokratsku evropsku regiju. Ovde je pojam evropska regija imao vrednosnu konotaciju, što znači da se radi o regiji koja neguje razvoj građanskog društva u skladu sa evropskim vrednosnim sistemom.
Nažalost, nekome je u nekoj partijskoj centrali očigledno zasmetalo da se Vojvodina nazove evropskom regijom, bez obzira što se ovaj član u ovoj prvoj verziji statuta završavao stavom da je AP Vojvodina autonomna teritorijalna zajednica u Republici Srbiji. Umesto toga, u izmenjenom članu 1. statuta kaže se – da je Vojvodina regija u kojoj se tradicionalno neguju višekulturalnost, višekonfesionalnost i drugi evropski principi i vrednosti.
Vojvodina je, da se podsetimo svi, članica Skupštine evropskih regija, sa sedištem u Briselu, od 2002. godine i čini jednu od 300 evropskih regija okupljenih u ovoj organizaciji. Do sada nije zabeležen slučaj da je neka regija članstvom u Skupštini evropskih regija ili u nekoj drugoj organizaciji koja okuplja regije postala država. Zato mi se čini neosnovana bojazan da se u statutu ostavi odrednica Vojvodina – evropska regija, kada ona to formalno i suštinski jeste. Vojvodina jeste evropska regija evropske Srbije.
Optužbe na račun člana 9, koji govori o simbolima AP Vojvodine, gde se kaže – simboli autonomne pokrajine su zastava i grb, takođe su potpuno deklasirane, jer ne samo da sve regije Evrope imaju svoja obeležja, već ih imaju i gradovi i opštine u Srbiji.
Juče je moj kolega Ivanji, govoreći o zakonu o utvrđivanju nadležnosti, pomenuo statut grada Niša koji u članu 8. kaže – grad ima svoje simbole, grb i zastavu, čiji se izgled, sadržina, upotreba, način sticanja utvrđuju posebnim propisom. Takva obeležja ima većina srpskih gradova i opština. Zbog čega bi onda bilo sporno da ta obeležja ima i autonomna pokrajina?
Primedbe koje se tiču glavnog grada ili promene koje su usledile u članu 10. statuta, to je stara dilema da li je Novi Sad glavni grad AP Vojvodine ili glavni administrativni centar pokrajine, više su formalne i simbolične nego suštinske.
Svaka evropska regija ima svoj „kepital“, a uobičajeni prevod te reči jeste glavni grad. Očigledno je da oni koji nisu upoznati sa osnovama regionalnog uređenja države smatraju da je glavni grad samo jedan i da je to Beograd.
Najzad, dolazimo do člana 17. statuta i Vojvođanske akademije nauka. U članu 17. se kaže: „Vojvođansku akademiju nauka i umetnosti osniva Skupština AP Vojvodine pokrajinskom skupštinskom odlukom, kojom utvrđuje njenu ulogu, uređuje njenu delatnost i način ostvarivanja“.
Regionalne akademije postoje u mnogim zemljama, kako onim federalnim, kao što je Nemačka, tako i u onim regionalnim, kao što je Italija, ali i u unitarnim, kao što je Francuska. One se u tim zemljama ne smatraju razbijačima državnog jedinstva, već naprotiv, one zajedno sa nacionalnim akademijama šire lepezu naučnog, umetničkog delovanja.
Primedbe da se ponovo osnivanje VANU može doživeti kao simbolički uvod u neko stvaranje neke nove države i nacije ili primedbe tipa da je Srbija suviše mala da bi imala više od jedne akademije nauka su po meni vrlo neosnovane i na nivou onih koje su svojedobno čak i Jašu Tomića proglasili separatistom.
Poslanici G17 plus, to smo već više puta rekli, glasaće za statut AP Vojvodine i za zakon o potvrđivanju nadležnosti, baš kao što su i naše stranačke kolege u Pokrajinskoj skupštini to učinile pre nas.
Mi glasamo iz uverenja da je ovo samo prvi korak ka stvarnoj decentralizaciji i regionalizaciji Srbije i da statut Vojvodine može da posluži kao primer drugim regionima da je moguće i političko organizovanje i delovanje i van centralne vlasti. Jer kao što je davno rekao niko drugi do Napoleon treći – sa daljine se može vladati, ali se samo izbliza može dobro upravljati.
Naravno da narodni poslanik Saša Milenić nije povredio nijedan član Poslovnika. Pripada političkoj grupaciji i političkoj stranci Zajedno za Šumadiju, deo je poslaničke grupe G17 plus i vi to vrlo dobro znate.
Vrlo bih se zabrinula da ste ga vi razumeli, jer njegove reči nisu upućene vama. Isto kao što njega ne razumete, tako ne razumete ni ovo o čemu danas pričamo, o decentralizaciji, o regionalizaciji. Ne razumete proces, ali to nije moj problem, nego vaš. Strah od drugog i drugačijeg se može pobediti samo argumentima i to na onaj način na koji je gospodin Milenić iznosio u svojoj diskusiji.