Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Suzana Grubješić

Govori

Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospodine predsedniče države, predsedniče Vlade, poštovani ministri, prošle nedelje je stigla vest u kojoj se kaže da se diskusija o budućem statusu Kosova i Metohije premešta iz Saveta bezbednosti u Kontakt grupu. Odluka je doneta nakon što je postalo jasno da ni šesti predlog rezolucije ne može da prođe u Savetu bezbednosti.
Ma kako mi ovde u Srbiji tumačili ovakvu odluku, bilo kao pobedu Beograda i Rusije ili poen za Prištinu, jedno je ipak sigurno, pokazuje se nemoć svih onih koji su nudili brza i jednostavna rešenja za izuzetno složen kosovski problem.
Naravno, državi Srbiji nikako ne ide u prilog da se odluke donose mimo Saveta bezbednosti, ali ovakav, nazovimo ga, predah u pregovaračkom procesu otvara vrata upravo onome za šta se država Srbija zalaže, a to je nastavak pregovora, bez donošenja nove rezolucije, a na osnovu postojeće 1244, bez unapred poznatog ishoda i bez unapred određenog roka do kog se pregovori moraju okončati. To je upravo jedan od zaključaka sa jučerašnjeg sastanka Saveta ministara EU.
Pregovori koji su vođeni od februara 2006. godine do marta 2007. godine nisu bili ni fer ni suštinski. Nisu vođeni sa namerom da se pronađe dugotrajno, održivo i kompromisno rešenje, već da se pronađe modalitet da Kosovo postane nezavisna država, a da Srbi dobiju status u nezavisnoj državi Kosovo.
Specijalni izaslanik generalnog sekretara UN, Marti Ahtisari, napisao je svoje viđenje rešenja kosovskog pitanja i pre nego što su otpočeli pregovori u Beču. To viđenje je pretočio u pompezno nazvani Sveobuhvatni plan za rešenje statusa Kosova. Potom je gospodin Ahtisari 3. aprila podneo Savetu bezbednosti tu svoju verziju rešenja.
Stvorena je atmosfera, u kojoj se činilo da je nezavisnost Kosova odmah tu iza ćoška i da će sve biti gotovo za nekoliko dana. Ali, 11 od 15 članica Saveta bezbednosti ocenilo je da Ahtisarijev plan nije prihvatljiv u predloženom obliku. Umesto toga, na Kosovo i Metohiju upućena je verifikaciona misija UN, koja je trebalo da utvrdi stanje na terenu i primenu Rezolucije 1244, pre svega stepen ispunjenja standarda.
Podsetimo se, kad smo kod standarda, one čuvene floskule - standardi pre statusa - koja je godinama ponavljana kao mantra u međunarodnim krugovima. Jedan od tih standarda je trebalo ispuniti pre odluke o konačnom statusu, to je povratak izbeglica i interno raseljenih lica. Od 250 hiljada građana nealbanske nacionalnosti, prognanih sa Kosova i Metohije, za ovih osam godina nije vraćeno ni 2%. Ako bi se ovim tempom obavljao povratak, trebalo bi 200 ili 300 godina, što je besmisleno i zamisliti, a kamoli o tome pričati.
O kršenju ljudskih prava preostalih nealbanaca isto je suvišno pričati, jer o tome najbolje svedoče brojke o broju ubijenih, nestalih, otetih, koje su poznate i dostupne svima koji zaista žele da se uvere kako se i na kojim osnovama izgrađuje tzv. multietničko kosovsko društvo. Od izveštaja Verifikacione misije do danas propao je svaki pokušaj, a bilo ih je šest, donošenja nove rezolucije, a plan gospodina Ahtisarija retko ko i da pominje, ponajmanje on sam.
Kao što reče Dejvid Bajnder, bivši dugogodišnji dopisnik "Njujurk tajmsa" iz Beograda, začulo se buć i plan Martija Ahtisarija završio je u reci Hadson odmah iza zgrade UN.
To je još jedan razlog više da se nastave pregovori između srpske i albanske strane. Pregovori moraju da se okončaju nalaženjem kompromisnog rešenja. U politici je kompromis pobeda, a ne poraz.
Postavlja se pitanje da li ima prostora za kompromis između srpskog stava ''sve sem nezavisnosti'' i albanskog stava ''ništa osim nezavisnosti''.
Prostora ima, ali da bi se došlo do kompromisa potrebni su novi posrednici, ovaj put nepristrasni ili makar oni koji nisu na platnom spisku jedne od strana u pregovorima, i koji neće insistirati na tome da je Kosovo unique case, jedinstven slučaj, koji ne može da bude presedan za bilo koji drugi slučaj u svetu.
Takvo objašnjenje treba da opravda dosadašnju politiku prema Kosovu, u kojoj se jednoj strani - Albancima nudi sve, a drugoj, Srbima, daje samo ono što savremeno međunarodno pravo ionako daje manjinskim zajednicama i što država Srbija garantuje svim svojim nacionalnim manjinama.
Status Kosova i Metohije može da se reši samo putem pregovora i uz kompromise obe strane. Ali, da bi Albanci bili spremni na kompromis, međunarodna zajednica mora otvoreno da im kaže da nezavisnost nije jedina opcija i da ne mogu da je jednostrano proglase, pa makar to silno želeli da učine i na veliki praznik albanske države, dan zastave, 28. novembra, kako je najavio kosovski premijer Agim Čeku.
U danima koji su pred nama videćemo da li je međunarodna zajednica spremna i sposobna da odgovori Albance od jednostranog proglašenja nezavisnosti i da ih privoli na nastavak pregovora sa srpskom stranom.
Država Srbija mora da nastavi da se bori diplomatskim sredstvima, da vodi aktivnu i ubedljivu politiku odbrane svojih državnih interesa.
Svedoci smo da se dosta toga promenilo, od momenta kada se prešlo sa nekoliko ustaljenih fraza i opštih mesta, kao što su "ne damo Kosovo", "nikad nećemo potpisati nezavisnost Kosova", na pravu diplomatsku ofanzivu.
Treba istrajati na tom putu, jer bi zaista bio jedinstven slučaj da se jednoj staroj evropskoj državi, kao što je Srbija, uzima ne samo teritorija, već se zbog albanske želje za nezavisnošću krše sve važne norme i načela međunarodnog prava.
Poslanička grupa G17 plus glasaće za Predlog rezolucije. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u istoriji modernog finansiranja i finansija Srbija je samo dva puta imala budžetski suficit, 2005. i 2006. godine.
Prema Zakonu o budžetskom sistemu suficit u 2006. godini je iznosio 21,3 milijarde dinara; prihodi su bili 499,1 milijardu, a rashodi 477,8 milijardi dinara. Ove, 2007. godine o budžetu razgovaramo tačno na polovini kalendarske godine.
Izuzetno, u ovoj godini imali smo šestomesečno privremeno finansiranje najpre zbog održavanja parlamentarnih izbora, a potom i višemesečnog procesa formiranja Vlade.
Prema predlogu budžeta za 2007. godinu koji smo dobili, deficit će iznositi 0,6% bruto društvenog proizvoda ili 13,6 milijardi dinara, što znači da je fiskalni rezultat za ovu godinu za 1,6% bruto društvenog proizvoda lošiji u odnosu na prošlogodišnji.
Budžetski rashodi su ove godine veći za 20% od prošlogodišnjih. Najveću stavku na rashodnoj strani čine nadoknade za zaposlene - 153 milijarde dinara. Prošle godine za ove namene je potrošeno 115 milijardi dinara i povećanje iznosi čak 38 milijardi ili 33%.
U makroekonomskoj projekciji za 2007. godinu kaže se da će bruto društveni proizvod rasti po stopi od 5,9% i da će inflacija biti 6,5%, što znači da su budžetski rashodi povećani za više procentnih poena od rasta bruto društvenog proizvoda. Tu se postavlja pitanje da li će projektovana stopa inflacije biti održiva.
Naravno, vrlo je važno da se nastavi koordinirano delovanje fiskalne i monetarne politike, a po svemu sudeći teret će opet pasti na Narodnu banku Srbije, koja će restriktivnim merama morati da održava stabilnost cena i da odbija inflatorne pritiske.
Svi se slažu da su najveći problemi u Srbiji visoka nezaposlenost i visok deficit tekućih računa platnog bilansa. Stopa nezaposlenosti je među najvišima u regionu, jedino Makedonija ima veću stopu od Srbije. Prosečna stopa nezaposlenosti u Evropskoj uniji je 7,6%. Još 2005. godine, ako se setimo, usvojena je Nacionalna strategija zapošljavanja za period 2005 - 2010, kao i Akcioni plan za period 2006 - 2008. godina. Međutim, za aktivne mere zapošljavanja iz ovogodišnjeg budžeta biće izdvojeno manje od dve milijarde dinara.
Prema podacima Zavoda za statistiku iz oktobra 2006. godine, u Srbiji ima 692.000 nezaposlenih, što daje stopu od 21,6% merenu uporedivim međunarodnim metodologijama. Nacionalna služba za zapošljavanje sprovodi ovaj program aktivnih mera, kao što su programi samozapošljavanja i program "Otpremninom do posla", programi obuke, prekvalifikacije, koji su veoma bitni jer pokazuju da struktura nezaposlenih ne odgovara potrebama privrede. To nisu programi opšteg tipa, već konkretni, za one poslodavce koji traže zaposlene.
Naravno, ključni faktor za povećanje zaposlenosti jeste dolazak stranih investitora i otvaranje novih radnih mesta. Srbija je prošle godine imala rekordan priliv stranih investicija, preko četiri milijarde dolara. Ove godine neće moći da računa ni na četvrtinu te sume i treba uložiti maksimalne napore za podsticanje direktnih grinfild investicija, kroz subvencioniranje po svakom novom nezaposlenom radniku.
Umesto za propale gigante i ono čuveno oživljavanje proizvodnje, subvencije treba dati svakome ko otvori novo radno mesto, bio to domaći ili strani poslodavac. Početnici treba da dobiju kredite bez hipoteke, sa najnižom kamatnom stopom od jedan posto na godišnjem nivou. Treba nastaviti program mikrokredita za samozapošljavanje, za sve one koji imaju dobru biznis ideju. Fond za razvoj treba da odobrava kredite za zanatske radnje, mala i srednja preduzeća.
Samo kombinacijom i doslednom primenom svih ovih mera (ovim spisak nije zatvoren) Srbija ima šanse da prepolovi stopu nezaposlenosti u narednih pet godina, što bi bio izvanredan uspeh, imajući u vidu činjenicu, recimo, da su Poljska i Slovačka prepolovile stopu nezaposlenosti tri godine nakon ulaska u EU.
Kao što sam rekla, politika plata nije bila baš sjajna u periodu pred formiranje Vlade. Ono gde se vidi negativan uticaj odsustva politike plata jeste spoljna trgovina.
Deficit tekućeg računa platnog bilansa u prvom kvartalu ove godine bio je duplo veći u odnosu na isti period prošle godine. Uvoz je rastao po znatno većoj stopi od predviđene ili željene, pre svega zato što ne postoji kvalitetna ponuda domaćih proizvoda, pa se rast plata prelivao na kupovinu proizvoda iz uvoza. Mnoga naša preduzeća nisu konkurentna, jer nismo usvojili odgovarajuće evropske tehničke propise i standarde, bez kojih ne možemo da izvozimo našu robu na evropsko tržište.
Rešenje je u ubrzanju procesa restrukturiranja privrede, privatizacije i novim stranim direktnim investicijama, koje će povećati domaću ponudu robe, a tek potom dolaze podsticajne mere izvoznicima. Strukturne reforme su na srednji rok ključ rešenja problema srpske privrede. Privatizacija društvenih preduzeća, već je sada izvesno, neće moći da se završi ove godine, kako to zakon nalaže, ali bi trebalo da se završi u toku naredne godine, jer za privatizaciju je ostalo oko 1.250 preduzeća.
Zakoni koje smo doneli ovde u Narodnoj skupštini omogućavaju da se stečajni postupak brzo izvede i da firma u stečaju završi u rukama strateškog investitora, dakle nekoga ko će nastaviti proizvodnju, ali rasterećen od dugova iz prošlosti.
Na kraju, znamo svi da je Međunarodni monetarni fond preporučio da Srbija ove godine treba da ima suficit od 3% bruto društvenog proizvoda. To se nije desilo, ali ni ovaj deficit ne bi bio sporan kada bi javni rashodi bili na račun kapitalnih investicija, a iz priloženog vidimo da su rashodi povećani u korist plata, materijalnih troškova i subvencija.
Gospodine ministre, verujem vam kad kažete da rashodi nisu mogli da budu manji zbog zatečenog stanja, kako ste rekli, ranije ugovorenih obaveza, ali vas molim da nam u toku rasprave pojasnite šta ste zatekli u državnoj kasi, koje to obaveze treba da ispunite. Jer, u prvih šest meseci ove godine budžet je imao suficit od 30 milijardi dinara. Stopa rasta bruto društvenog proizvoda je bila 8,8%.
Devizne rezerve budžeta su doskoro iznosile 1,1 milijardu evra, što bi moglo da ostane netaknuto tokom cele godine i da se prenese u 2008. Svesni smo da budžet nije u problemu, to ne stoji sigurno, ali brine nas struktura rashoda. Još jednom vas molimo da nam to pojasnite tokom rasprave. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, Predlog zakona o dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja je danas na dnevnom redu. Inače, Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja stupio je na snagu 2. novembra 2004. godine. Potrebno je da se pojedine odredbe ovog zakona usklade sa novim ustavom Republike Srbije.
Iz Predloga koji ste svi dobili vidimo da se ne radi o brojnim dopunama ili promenama Zakona, već se menja samo šest članova, u onim stavovima koje je potrebno uskladiti sa Ustavom. Pobrojaću ih:
Narodna skupština, većinom glasova svih narodnih poslanika, bira Poverenika za informacije od javnog značaja i njegovog zamenika, a na predlog skupštinskog Odbora za kulturu i informisanje, na isti način, dakle većinom glasova svih narodnih poslanika, odlučuje o prestanku dužnosti Poverenika i njegovog zamenika. Skupštinski Odbor za kulturu i informisanje utvrđuje da li postoje razlozi za razrešenje Poverenika, a na osnovu inicijative jedne trećine narodnih poslanika. Dopunama se predviđa da Poverenik, u okviru svojih nadležnosti koje su nabrojane u Zakonu, može da pokrene postupak za ocenu ustavnosti i zakonitosti zakona i drugih opštih akata.
Danas više od 30 zemalja ustavom garantuje pravo svojim građanima na slobodan pristup informacijama od javnog značaja, a preko 50 zemalja je zakonom uredilo slobodan pristup informacijama, dok je u oko 30 zemalja zakon u fazi pripreme ili usvajanja.
Pored država, principom javnosti u svom radu, dostupnosti informacija, rukovode se pojedine međunarodne organizacije, a pomenuću primer Evropske unije, čiji ugovor o osnivanju izrikom govori o dostupnosti podataka koji su u posedu njenog parlamenta, komisije i saveta ministara, a Povelja o osnovnim pravima EU garantuje građanima Unije slobodan pristup ovim informacijama.
Većina zemalja koja je donela zakon o slobodnom pristupu informacijama ugledala se na američki zakon donet 1974. godine, koji je 1996. godine dopunjen pravima na dostupnost elektronskih vidova informacija, delom zbog toga da bi regulisao obavezu institucija da informacije objavljuju i na internetu.
Građanima Srbije je pravo na slobodan pristup informacijama koje su u posedu javnih vlasti prvi put priznato tzv. «malom poveljom», odnosno Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama, a u punom smislu, građani Srbije su ovo pravo stekli donošenjem Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Pomenuću i to da je donošenjem ovog zakona ispunjen jedan od formalnih uslova za naše članstvo u Savetu Evrope.
Slobodan pristup informacijama od javnog značaja uslov je za kvalitetno i efikasno uživanje drugih ljudskih prava i sloboda, slobode mišljenja, prava na informisanje, biračkog prava i nezamenljiv je instrument za vršenje kontrole nad radom države. Ovo pravo građanima otvara put da bez posrednika, stvarno i odgovorno učestvuju u vršenju javnih poslova i u procesu donošenja odluka, kao i da utiču na njihov sadržaj i efikasno sprovođenje.
Znači, od 1. novembra 2004. godine, ona čuvena rečenica - ne mogu da vam dam tu informaciju, više nije dobar izgovor za službenike državnih ustanova u razgovoru sa građanima ili predstavnicima medija.
Naravno, kao i uvek, mnogo je lakše doneti zakon nego ga u potpunosti primeniti, bez obzira na to što je ovaj naš zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja od domaće, inostrane i stručne javnosti ocenjen kao dobar, moderan i napredan. Svedoci smo da se protivnici primene ovog zakona nalaze u tradicionalnom i konzervativnom delu društva, jer Zakon dovodi u pitanje brojne interese pojedinaca i grupa, koji su vrlo različiti.
Napredna društva se prepoznaju i po tome da li su donela zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i da li ga efikasno primenjuju. Mi smo ovaj prvi uslov ispunili, a o drugom ću govoriti nekom drugom prilikom.
Hvala.
Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, gospodine predsedavajući, držaću se teme i ukratko obrazložiti zašto poslanička grupa G17 plus za potpredsednika Narodne skupštine Republike Srbije predlaže gospodina Miloljuba Albijanića.
Gospodin Albijanić je u prethodnom periodu bio predsednik poslaničke grupe G17 plus, mi smo uvereni da on uživa veliki ugled u svim poslaničkim grupama, te da će i posao potpredsednika Narodne skupštine Republike Srbije obavljati savesno i odgovorno. Vi ste u prilogu dobili njegovu biografiju, samo ću reći da je gospodin Albijanić po obrazovanju diplomirani matematičar, a trenutno postdiplomac na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju na smeru Evropske integracije.
Iskreno se nadam da ćete svi podržati izbor gospodina Albijanića za mesto potpredsednika Narodne skupštine Republike Srbije. Hvala vam.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Drage kolege iz DS i DSS, hoćemo li da prekinemo ovu farsu i agoniju i da damo još jednu šansu razumu i dogovoru, ili vi, drage kolege iz DSS i Nove Srbije, pristupite glasanju, izaberite gospodina Tomu Nikolića za predsednika Skupštine, srećno vam bilo, jer bojim se da je čovek već počeo da se kaje što je predložen.

PRVA SEDNICA

14-02-2007

Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade, gospođo predsedavajuća, počeću ovako – specijalni izaslanik generalnog sekretara Ujedinjenih nacija je stigao u Beograd sa jednom pomalo neobičnom ponudom za trgovinu: kosovskim Albancima nezavisnost, zato što je tako silno žele, a Srbima na Kosovu ljudska prava, koja su im Albanci sistematski kršili svih ovih osam godina.
To faktički znači da jedna strana, Albanci, dobija sve, a druga, Srbi, gubi i ono malo što sada ima.
To isto znači da sve ovo vreme pregovori nisu vođeni s ciljem da se pronađe dugotrajno održivo i kompromisno rešenje, već da se pronađe modalitet da Kosovo postane nezavisno, a da Srbi dobiju status u nezavisnoj državi Kosovo.
Meni je stvarno jako cinično da se ovakav predlog predstavlja kao fer i kao plod kompromisa, jer Ahtisari srpskom narodu na Kosovu i Metohiji daje samo ono što savremeno međunarodno pravo ionako daje manjinskim zajednicama i što država Srbija garantuje svim svojim nacionalnim manjinama, a njih ima 32.
Sa druge strane, Albancima se daju praktično svi atributi državnosti, od ustava i državnih simbola, preko zaključivanja međunarodnih sporazuma, mesta u međunarodnim organizacijama, do pune sudske, zakonodavne i izvršne vlasti na celoj teritoriji Kosova, kontrole granica, vazdušnog prostora, sopstvenih vojnih i policijskih, i političkih snaga, obaveštajne službe itd. Sam Ahtisari je izjavio da svako ima pravo da čita dokument onako kako mu odgovara, ali da se svi slažu da bi to bila nezavisnost pod međunarodnim nadzorom.
G17 plus smatra da je ovakav predlog budućeg statusa Kosova i Metohije neprihvatljiv, jer svako od nas zna šta znači nezavisnost, makar se ona zvala uslovna, nadzirana, kontrolisana, ograničena, kako god hoćete. Ono o čemu može i mora da se pregovara jesu aneksi ovog plana zato što, s jedne strane, nude manje nego što je naš pregovarački tim predlagao, a sa druge strane ima prostora da se rešenja s kojima se ne slažemo poprave i da kao takva budu prihvatljiva za državu Srbiju, a posebno za Srbe sa Kosova i Metohije, čiji svakodnevni život zavisi od tih rešenja.
G17 plus je izašao na ovoj sednici sa konkretnim predlogom o osnivanju četiri posebne zone, koje garantuju ostanak Srba na Kosovu i Metohiji i povratak raseljenih lica. Osvrnuću se samo na neke odredbe iz Ahtisarijevog plana, iz aneksa, jer mislim da zaslužuju pažnju ne samo nas narodnih poslanika, već i državnog pregovaračkog tima, koji treba da nastavi da se bori za izmenu i poboljšanje ponuđenih rešenja.
Recimo, što se tiče decentralizacije, primenjena su rešenja koja je predložila Priština, pet novih opština i proširenje jedne postojeće, a to je Novo brdo, iako smo mi tražili formiranje 12 novih opština i proširenje dve postojeće.
Ono što je možda još važnije, sve su nadležnosti koje su ključne za funkcionisanje i održanje novih srpskih opština upućene na kontrolu, nadzor i reviziju Prištine, tako da i donacije iz Beograda moraju da idu direktno preko kosovskog budžeta. Ministarstvo lokalne samouprave Kosova može čak i da ukine sporazum o saradnji između srpskih opština na Kosovu i institucija u Srbiji, ako to nije u skladu sa centralnim okvirnim zakonom Kosova. To se kaže u trećem aneksu, član 10.
U segmentu bezbednosti i vladavine prava ima jedno interesantno konkretno rešenje koje mi je zapalo za oko, a to je procedura za izbor lokalnog šefa policije. Tu je izbor dvokružan.
Prvo lokalna skupština predlaže dva kandidata ministru policije, koji u roku od 15 dana odabere jednog ili odbije listu, i drugo, u tom slučaju lokalna skupština predloži dva nova kandidata, ali oni sada moraju da budu iz sastava Kosovske policijske službe i ministar opet treba da izabere jednog.
Pri tom, zna se da u selekciji kandidata za Kosovsku policijsku službu presudnu ulogu imaju vlasti u Prištini i sam ministar policije, i time se taj krug zatvara.
U aneksu – zaštita verskog i kulturna nasleđa predviđa se osnivanje 45 zaštićenih zona podeljenih u tri grupe, ali tu se nijednom rečju ne pominje restitucija crkvene imovine i zemljišta, niti Srpska pravoslavna crkva ima pravo da kupi privatnu imovinu koja se nalazi u tim zonama, a neće biti predmet restitucije.
Zaštita tih zona se poverava kosovskoj policiji, osim za devet zona, osam manastira, plus Gazimestan, koji će štititi međunarodne vojne snage, bivši KFOR, i to samo do potpune primene rešenja, što znači najduže u naredne dve godine.
Ako znamo da je u prethodnih sedam godina uništeno oko 150 crkava i drugih objekata SPC na Kosovu i Metohiji, onda nam je malo čudno rešenje da zaštitu 36 zona nadgleda Savet za nadgledanje sprovođenja, jedno telo koje će biti sastavljeno od lokalnih i međunarodnih predstavnika, uz simbolično učešće po jednog predstavnika Srpske pravoslavne crkve i jednog stručnjaka iz Instituta za zaštitu spomenika iz Lipljana.
Dakle, očigledno je da, čak i u temama decentralizacije i zaištite verskog i kulturnog nasleđa, a to su teme o kojima se najviše raspravljalo na bečkim pregovorima, rešenja po Ahtisarijevom planu ne predstavljaju nikakav kompromis već idu direktno u prilog albanskim zahtevima.
Što se tiče ekonomsko–pravnih pitanja, neka rešenja su gotovo katastrofalna po srpsku stranu, jer sva pokretna i nepokretna imovina bivše SRJ i Republike Srbije na teritoriji Kosova i Metohije, javna preduzeća i drugo, biće preneta na Kosovo, osim privatne imovine za koju Srbi treba da se izbore pred sudovima.
Spoljni dug Kosova biće rešen, kaže se, u pregovorima Beograda i Prištine, i to na principima sukcesije bivše SFRJ, što naravno nije tačno, jer Kosovo kao srpska pokrajina nije sukcesor, već su to bivše republike SFRJ.
Zaštitom privatne svojine, koja bi valjada trebalo da predstavlja svetinju, problemima u vezi sa protokom zakonskih rokova koji su dovodili do gubljenja ili nelegalnog sticanja prava usled nepostojanja slobodnog pristupa institucijama, nelegalnosti i nelegitimnosti procesa privatizacije i likvidacije preduzeća, ovaj deo uopšte se ne bavi.
Čini se, u stvari, da je Ahtisari svoje rešenje za Kosovo napisao pre nego što su otpočeli pregovori u Beču.
Naša je dužnost da, kao predstavnici građana ovde u Narodnoj skupštini, odbacimo ovaj deo plana o nezavisnom Kosovu i Metohiji, ali da kao odgovorni političari obnovimo mandat državnom pregovaračkom timu da na pregovorima u Beču, kao i do sada, uloži maksimalne napore, da finalni status Kosova i Metohije bude rezultat kompromisa, a ne jednostrano nametnuto rešenje. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine potpredsedniče, pred nama je plan prihoda i rashoda državne kase za narednu godinu, koji mora da bude verifikovan ovde u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
U jednoj rečenici, ovaj budžet se može opisati kao restriktivan i štedljiv, jer politika štednje nema alternativu, ali s druge strane prvi put ove godine Srbija u istoriji modernih finansija ostvaruje suficit u budžetu, i to u iznosu od 39,6 milijardi dinara.
Ova vest sama po sebi možda ne bi bila toliko značajna, ali zbog nje, tj. zbog ostvarenog suficita, konačno posle desetak godina, naši najstariji sugrađani mogu da računaju na redovnu isplatu penzija u tekućem mesecu za prethodni mesec, kao i na vraćanje tzv. starog velikog duga, i to ne u obveznicama, kako je prvobitno bilo planirano, nego u gotovom novcu.
Koliko sam shvatila, dinamika isplate je već utvrđena, tako da bi jedna četvrtina penzija od jedne i po, koliko se ukupno duguje, stigla već sa redovnom novembarskom penzijom.
Isplata druge rate je planirana za juli 2006. godine, a isplata celokupnog duga bi trebalo da se obavi do 2008. godine.
Prvi put posle jedne decenije penzioneri sa sigurnošću mogu da računaju na redovne isplate – mesec za mesec i na to da će im ova država vratiti kompletan dug, bez obzira na deficit njihovog matičnog fonda, koji, nažalost, iznosi čak 84 milijarde dinara.
To je bar za mene bila najvažnija vest i najznačajnija posledica ovog suficita ostvarenog u budžetu.
Ostale, ne manje važne posledice, jesu pre svega isplata zemljoradničkih penzija koje su, kao što znamo, u kašnjenju čak 20,5 meseci. I to je stari nasleđeni dug.
Država se maksimalno trudi da i ovoj kategoriji stanovništva, a radi se uglavnom o starim i siromašnim zemljoradničkim porodicama i ogromnom deficitu njihovog matičnog fonda, što pre i na najbolji način obezbedi i redovnu isplatu i smanji taj zaostali dug.
U toku novembra zemljoradničke penzije isplaćene za oktobar biće uvećane za 40 procenata i to je, u stvari, ta jednokratna nadoknada za već pomenuto kašnjenje.
Ko će još imati koristi od suficita? Pre svega, zaposleni u vojsci, obrazovanju i zdravstvu i to kao rezultat racionalizacije u tim velikim budžetskim korisnicima.
Najveće povećanje se očekuje u oblasti zdravstva, gde je preko sedam hiljada ljudi sporazumno napustilo posao u zdravstvenim institucijama. Ovde, po prvi put od 1945. godine, Fond zdravstva ima suficit i to u iznosu od oko 10 milijardi dinara.
Naravno, suficit će se koristiti i za otplatu glavnice domaćeg i spoljnog duga, pri čemu je znatno veća porcija domaćeg duga i iznosi oko 40 milijardi dinara, a spoljnog oko 6,4 milijarde dinara.
U domaći dug, podsetiću, spadaju isplate starih deviznih štediša, štediša ''Dafiment'' i ''Jugoskandik'' banke, kao i isplate po osnovu Zajma za privredni preporod Srbije.
Kada se pogleda struktura prihoda i rashoda ovog predloga budžeta, jasno je da sledi novo fiskalno prilagođavanje i svi znamo da preveliki deo društvenog proizvoda odlazi na javnu potrošnju i na to ne treba da nas podseća MMF, već svako ko se imalo razume i prati oblast javnih finansija svestan je te činjenice, kao i potrebe da se javna potrošnja mora smanjiti kroz niz konkretnih aktivnosti i rezanja troškova u oblastima najvećih budžetskih korisnika.
Sa problemom javne potrošnje ova vlada se srela još na početku svog mandata, jer je previsoka javna potrošnja postojala i ranije, ali sada po prvi put uspeli su da naprave značajne rezove i da smanje javnu potrošnju za nekih 26 milijardi dinara, a u procentima to je 1,3 posto društvenog bruto proizvoda.
Šta doprinosi ovoj prevelikoj javnoj potrošnji? To su, pre svega, deficiti fondova socijalnog osiguranja, tj. manjkovi u penzionom i zdravstvenom fondu.
Mi ćemo uskoro na dnevnom redu ove sednice imati i set zakona iz oblasti zdravstva, jer je na dnevni red došla konačno i ozbiljna reforma ovog sektora.
Kao što sam rekla već, Ministarstvo zdravlja je dalo saglasnost za odlazak uz stimulativne otpremnine, 7.140 od prijavljenih 8.500 zdravstvenih radnika, a prema grubim računicama na taj način se javna potrošnja smanjuje za nekih 10 milijardi dinara.
Dodatno smanjenje javne potrošnje se obezbeđuje kroz umanjene subvencije društvenim i javnim preduzećima. Ta činjenica ohrabruje i mene lično raduje, jer predstavlja jasan pokazatelj da ova vlada neće podržavati opstanak preduzeća koja koriste novac poreskih obveznika za pokrivanje svojih gubitaka. Tu se slažem sa onima koji smatraju da su velika javna preduzeća glavni problem srpske privrede i da od rešavanja tog problema zavisi da li ćemo uspešno okončati tranziciju do 2008. godine, kako je planirano.
Namera je da se do kraja 2007. godine u potpunosti ukine ovaj vid budžetske podrške, jer bi do tada trebalo da budu privatizovane sve društvene firme, a godinu dana kasnije bi trebalo da bude završeno i restrukturiranje velikih sistema.
Već naredne godine ne bi trebalo da bude ni budžetskih podsticaja izvozu, jer su oni u suprotnosti sa pravilima Svetske trgovinske organizacije, sa kojom teku pregovori o pristupanju paralelno sa pregovorima o pridruživanju EU.
A koliko vidimo iz ovog predloga budžeta smanjuju se subvencije i u železnici, takođe po osnovu dobrovoljnog odlaska viška zaposlenih, čime će se smanjiti i fond plata i otvoriti prostor za povećanje plata onima koji ostaju da rade.
Smanjuju se subvencije RTS, koje će se ubuduće finansirati naplatom pretplate uz račune za struju. Za 2006. godinu, kao što vidimo, planirano je i neto smanjenje ukupnih rashoda vojske za 3,5 milijarde dinara, jer je vojsku u međuvremenu takođe napustilo dobrovoljno oko 7 hiljada lica, i to uglavnom građanskih lica na službi u vojsci, što će omogućiti da ostatak zaposlenih konačno i dobije povećanje plata, pošto se neracionalnosti uklanjaju i u broju zaposlenih civila u vojsci.
Kada pogledamo prihode budžeta, vidimo da je najveći rast prihoda ostvario PDV i to oko 40 procenata više u odnosu na prihode od starog poreza na promet iz 2004. godine. To pokazuje da je sada svima jasno da je uvođenje PDV bio pravi potez, koji je doprineo ne samo uvođenju reda i finansijske discipline, nego ostvario i značajan doprinos u ukupnom porastu javnih prihoda, od momenta kada je stupio na snagu.
Kada govorimo uopšte o privrednim kretanjima u 2005. godini, pomenula bih jednu lošu i dve dobre stvari, od nekoliko dobrih koje su se desile. Loša stvar je stopa inflacije, skoro duplo veća od planirane, neću govoriti o njenim uzrocima. To je posao finansijskih monetarnih vlasti.
Reći ću samo i to, onako udžbenički, da inflacija zavisi od ponude i tražnje, cene energenata i stepena monopolizacije, a da u privredi Srbije postoje moćna monopolska središta, koja su izuzeta od delovanja tržišne konkurencije, a dok god postoje, inflacija će biti viša nego što bi bila da zavisi samo od odnosa faktora tražnje i spoljnih činilaca.
Za narednu godinu vidimo da je planirana inflacija od 9,3 procenta i nadam se da je ta prognoza ovaj put precizna.
Od pozitivnih stvari koje su se desile, prvo, izdvojila bih smanjenje spoljnotrgovinskog deficita, koji je u prvih devet meseci ove godine iznosio 3,3 milijarde evra, odnosno za 13% je bio manji nego u istom periodu prošle godine. Značajno je porastao izvoz. To je rezultat sprovedenih promena i onih koje se sada sprovode, kao i direktnih stranih investicija, za koje se ove godine očekuje da će biti na nivou od oko dve milijarde dolara.
S druge strane, to je imalo za posledicu povećanje deviznih rezervi NBS, što je druga pozitivna stvar koju pominjem iz 2005. godine. Devizne rezerve su trenutno na nivou od oko pet milijardi dolara i dovoljne su za pokriće petomesečnog uvoza.
Ovaj put neću pričati o MMF, tu je ministar finansija kao šef pregovaračkog tima, ali ću pomenuti nekoliko stvari koje su bile predmet spekulacija, što u pisanim medijima, što u raznim emisijama koje smo mogli da gledamo. Prvi sporazum je sklopljen 2002. godine, sada se radi o šestoj završnoj reviziji tog sporazuma.
Razni analitičari, eksperti i dobro obavešteni građani su davali komentare tokom boravka Misije u Beogradu i izrečeno je dosta neistina, tako da je šefica Misije morala da se oglasi i da demantuje jednog, kako su ga mediji nazvali, "stručnjaka" za bankarstvo, a podsetiću da se taj "stručnjak" bavio sanacijom ''Dafiment'' banke. Odatle je sva njegova "stručnost".
Izneo je svoju tvrdnju, rekao da MMF zahteva da evro ubuduće vredi 130 dinara. Na to je šefica Misije odgovorila da politika kursa ne bi trebalo da pretrpi neke veće promene i time ga najjasnije demantovala. To je samo jedan od primera, a bilo ih je mnogo, pošto se u javne finansije svi razumemo.
Želim da kažem da verujem ljudima koji vode pregovore sa MMF od 2002. do danas i sigurna sam da će se oni uspešno okončati.
Dozvolite da na kraju pomenem jednu drugu instituciju, a to je Evropska komisija, koja u svom godišnjem izveštaju (koji će sutra biti predstavljen u Skupštini Srbije, objavljen je pre nekoliko dana) upravo konstatuje da je na polju ekonomskih reformi u Srbiji stanje stabilno, da je mnogo učinjeno, a da posebne pohvale zaslužuju upravo ove dve stvari koje sam pomenula, a to su smanjen spoljnotrgovinski deficit i povećane devizne rezerve.
Na kraju, ovo je jedna vrsta poruke ljudima koji kreiraju i vode ekonomsku politiku ove zemlje, a ovde sedi ministar finansija koji je na čelu te ekipe, a to je da se mora nastaviti sa odgovornom politikom, sveobuhvatnim strukturnim reformama, pa čak i onda kada se čini da za to nema dovoljno javne podrške. Zahvaljujem vam se.
Dame i gospodo narodni poslanici, posle ekspozea ministra finansija od dva sata i nešto i posle ove, rekla bih, replike, odnosno mini ekspozea bivšeg ministra, stvarno neću oduzimati toliko vremena, neću se baviti opštom ekonomskom politikom, nego današnjom temom, a to je rebalans budžeta za 2005. godinu.
Kada smo raspravljali o budžetu za 2005. godinu, govorili smo o Memorandumu o budžetu o ekonomskoj i fiskalnoj politici za ovu godinu, sa projekcijama za 2006. i 2007. godinu i time je u stvari određen pravac kojim bi Srbija trebalo da se kreće na ekonomskom planu u narednim godinama.
Ekonomska politika za 2005. godinu bazira se na pet tačaka, a to su nastavak restriktivne monetarne politike, čvrsto budžetsko ograničenje u fiskalnoj politici, politika plata u javnom sektoru, restrukturiranje privrede i ubrzana privatizacija. Svi podaci za ovih prvih šest meseci ove godine govore da se po svih pet tačaka zacrtane ekonomske politike ostvaruju pozitivni rezultati. Tu se, pre svega, misli na ubrzanu privatizaciju jer su prihodi od privatizacije za ovu godinu pet i po puta veći u odnosu na isti period prošle godine i iznose 27 milijardi dinara.
Što se tiče politike plata ona je ograničena, rast mase plata u javnom sektoru ograničen je na 7% i Vlada se vrlo jasno i čvrsto opredelila da proboja u ovom sektoru ne može biti u ovoj godini. Planom budžeta za 2005. godinu podsetiću da su ukupni prihodi bili utvrđeni na nivou od 396 milijardi dinara, a rashodi na nivou od 416,6 milijardi dinara, te je bio utvrđen deficit od 20,5 milijardi dinara, što je tada predstavljalo 1,4% društvenog bruto proizvoda.
Međutim, imajući u vidu da je od 1. januara ove godine uveden PDV i da su prihodi po osnovu PDV-a veći od onih projektovanih u budžetu za 2005. godinu, a u cilju smanjenja javne potrošnje i spoljnotrgovinskog deficita, mi danas raspravljamo o rebalansu budžeta, jer su se stekli uslovi za dodatno fiskalno prilagođavanje.
Dakle, po ovom predlogu koji je Vlada Republike Srbije uputila Narodnoj skupštini na razmatranje prihodi se sa 396 koriguju na 433 milijarde, odnosno za 37 milijardi dinara su veći od planiranih, a rashodi se sa 416,6 koriguju na 401 milijardu dinara tj. smanjuju se za 15,1 milijardu.
Budžetski suficit, znači razlika između prihoda i rashoda, iznosi 32 milijarde dinara i planom rebalansa predviđeno je da se ovaj iznos potroši na sledeći način: 5,5 milijardi dinara ide za osnivački kapital i sredstva za kreditiranje prioritetnih potreba, kao što su Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza, zatim subvencioniranje stambenih kredita, mikrokrediti za nezaposlene, za Garancijski fond, fond za podsticanje razvoja u Kragujevcu, Boru i Vranju i za slične programe, a 23,5 milijardi će se potrošiti na otplatu glavnica javnog duga, pri čemu je glavnica spoljnjeg duga 1,5 milijardi dinara, a ostatak je unutrašnji dug tj. isplata stare devizne štednje od 31. avgusta ove godine, isplata zajma za privredni preporod Srbije.
Znači, po novoj metodologiji budžetski deficit je 32 milijarde, što je faktički 3,2 milijarde po staroj metodologiji, jer se glavnica duga više ne tretira kao rashod, isto onako kao što se ni krediti ne tretiraju kao prihod u budžetu.
Nekoliko stvari je nesporno koje u stvari potvrđuju potrebu za suficitom. Ministar je naveo osam, kolega pre mene rekao da je ministar naveo bezbroj razloga, a ja ću navesti samo dva, mislim da su bitna. To je, pre svega, potreba za smanjenjem državnog duga. Pošto ne može da se utiče na privatni dug građana i preduzeća, koja se naravno zadužuju i koja će se i dalje zaduživati, jer preduzeća uzimaju kredite za razvoj, a građani uzimaju potrošačke i stambene kredite za rešavanje ili bar pokušaj rešavanja svojih egzistencijalnih potreba, da bi se održao balans mora da se smanji javni dug i da se dovede na nivo od oko 50% društvenog bruto proizvoda.
Kada smo pretprošle nedelje ovde raspravljali o Predlogu zakona o javnom dugu, podsetili smo se na to kada se, kako i koliko zemlja zaduživala tokom 70-tih i 80-tih godina prošlog veka, bez jasnih pravila i ograničenja, te nam je svima jasno da ćemo i ubuduće morati da otplaćujemo i glavnicu i kamate spoljnog duga, ali bitno je da konstatujemo da Srbija spada u red srednje zaduženih zemalja i da joj ne preti nikakva dužnička kriza, odnosno da je sposobna da uredno servisira spoljni dug prema utvrđenoj dinamici svake godine do 2010. godine.
Drugi razlog za suficit jeste smanjenje spoljnotrgovinskog deficita. Podaci za prvih pet meseci su ohrabrujući, o tome je ministar više govorio, a ja ću samo reći da je izvoz veći za 52%, da je uvoz smanjen za 3,9% i da je za 27% manji deficit, koji je lane dostigao rekordnih 7,4 milijarde dolara. Ove godine je znatno veća pokrivenost uvoza izvozom.
Stručnjaci se slažu da je ova situacija posledica sprovedenih reformi i ubrzane privatizacije. Tamo gde je bilo i reforme i privatizacije ima i proizvodnje i izvoza. Takođe, povećanje izvoza i smanjenje uvoza je posledica uvođenja poreza na dodatu vrednost, kao i prvih efekata restrukturiranja preduzeća.
Podaci takođe kazuju da su prihodi od PDV-a za prvih šest meseci ove godine za 42% veći od prihoda od poreza na promet u isto vreme prošle godine.
U cilju smanjenja spoljnotrgovinskog deficita učinjene su tri bitne stvari. Podsetiću na ukidanje sankcija na izvoz šećera, zatim bilateralni sporazum sa Evropskom unijom o slobodnom izvozu tekstila koji je stupio na snagu 1. jula i na kraju dobijanje statusa najpovlašćenije nacije u trgovini sa SAD, što bi trebalo da omogući trostruko veći izvoz u SAD nego ranije.
U svakom slučaju, rekla bih da za rešavanje ove spoljnotrgovinske neravnoteže ne postoje laka i spasonosna rešenja, niti neka čarobna formula, jer je ova zemlja konstantno beležila visok spoljnotrgovinski deficit i naravno da se mora primeniti čitav niz teških mera da bi se on smanjio. Privredu nije lako restrukturirati, ali se na tome ozbiljno radi tek sa dolaskom ove vlade. Ne postoji čarobna formula, ona deluje samo u toku predizbornih kampanja, kada se uvećava sve i svašta, kada se javljaju razni spasitelji i mesije, nudeći uglavnom populistička i laka rešenja koja su neprimenjiva u praksi.
Rekla bih da je upravo ova vlada donela jednu od najvažnijih mera za podsticanje izvoza, a to je osnivanje Agencije za osiguranje i kreditiranje izvoznih poslova. Kao što smo prošle nedelje mogli da čujemo ovde u skupštinskoj raspravi, ova agencija će, osim osiguranja izvoznika, imati i kreditnu funkciju, koja će najvećim izvoznicima omogućiti kredite sa godišnjom kamatom od tri do četiri procenta.
Vlada je nedavno omogućila i uvoz opreme u vrednosti do dva miliona evra sa samo 1% carine, što će podići tehnološki nivo naše privrede i povećati konkurentnost našeg izvoza. O tome da je suficit priprema za smanjenje poreza na plate govorićemo kada to predizborno obećanje bude ispunjeno. Sada ću ga samo pomenuti.
Što se tiče stavki u budžetu koje se povećavaju, to su, najpre, transferi organizaciji obaveznog socijalnog osiguranja, pre svega, penzija, za koje se iz budžeta izdvaja dodatnih 10,5 milijardi dinara. Potom, 1,6 milijardi odlazi Nacionalnoj službi za zapošljavanje, a 2,5 milijarde penzionom fondu zemljoradnika. Tranzicioni fond se takođe povećava za 1,1 milijardu dinara, te će iznositi 6,1 milijardu, zbog ubrzanog restrukturiranja privrede i po osnovu izmirenja obaveza iz socijalnih programa.
Podsetiću na to da je 30. juna bord direktora MMF-a dao pozitivnu ocenu petoj reviziji trogodišnjeg aranžmana, koji je omogućio da dobijemo još 183 miliona dolara kredita namenjenih jačanju deviznih rezervi i da trenutno devizne rezerve u NBS iznose oko pet milijardi dolara. Prilikom pozitivne ocene revizije, predstavnici MMF-a su dali pozitivnu ocenu kretanja na fiskalnom planu.
Iz svega ovoga možemo da zaključimo da je politika štednje, koja je bila i zacrtana u budžetu za ovu godinu, dala rezultate i da nema alternative ukoliko se želi održivi ekonomski razvoj. Znači, suficit sam po sebi sigurno da nije cilj ni ove vlade, ni Ministarstva finansija, već je cilj stvoriti održivi ekonomski razvoj u Srbiji. Izlišno je reći da će poslanička grupa G17 plus glasati za Predlog rebalansa i za izmenu Zakona o budžetskom sistemu.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, gospodine ministre, pred nama je Predlog zakona o javnom dugu.
Ovim Zakonom se precizno utvrđuju uslovi, način i postupak zaduživanja Republike Srbije, jedinica teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, organizacija obaveznog socijalnog osiguranja, javnih preduzeća i pravnih lica, čiji je osnivač Republika Srbija, kada traže garanciju odnosno kontragaranciju Republike Srbije.
Ovim predlogom zakona su pokriveni svi aspekti javnog duga Srbije, dakle, šta se sve smatra javnim dugom i koje su obaveze Republike Srbije po osnovu javnog duga.
Do sada je ova oblast bila uređena prema Zakonu o budžetskom sistemu, ali samo okvirno, i to u odnosu na dug i garancije, dok ovaj predlog zakona daje detaljan pregled uslova, načina i postupaka pod kojim Republika Srbija može da se zadužuje kod domaćih i inostranih poverilaca, u domaćoj i inostranoj valuti, a zatim i jedinice lokalne samouprave, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja itd.
Tema javnog duga je, naravno, uvek aktuelna. S vremena na vreme je i dosta prisutna u našoj javnosti, te smo prošlih sedmica po ko zna koji put bili svedoci naslovnih strana u medijima, sa pitanjima: "Preti li Srbiji dužnička kriza", ili sa konstatacijama da nam predstoji argentinski scenario.
Ovako olako izrečene ocene, rekla bih i floskule, najpre su došle od strane bivšeg ministra finansija, što je i razumljivo, jer je čovek rešio da se povuče iz politike, da se bavi ozbiljnim biznisom. Ali, ono što nije razumljivo jeste kako se usudio da jednu od najvećih svetskih banaka dovede u ovako visoko zaduženu i rizičnu zemlju, kakva je, po njemu, Srbija.
Ne bih dalje komentarisala njegove izjave, jer je svima jasno da je u pitanju samo demagogija jednog bivšeg političara. Ali, nažalost, posle njega su se javili i neki ozbiljni instituti koji se bave ekonomskim temama i istraživanjima, pa i tzv. nezavisni analitičari, te su morali da uslede demantiji određenih nadležnih ministara u Vladi, guvernera Narodne banke Srbije, tako da mislim da ovaj Predlog zakona o javnom dugu dolazi u pravo vreme.
Malo vremena ću posvetiti tom famoznom "argentinskom scenariju", čisto da građani Srbije ne poveruju na prvu loptu u takva predviđanja dežurnih katastrofičara, koja su olako izrečena i ne uvek dobronamerna.
Argentina je 2001. godine doživela ekonomski kolaps, koji je oličen u hiperinflaciji i opštem osiromašenju stanovništva. Nakon toga je usledio juriš gladnih na prodavnice širom zemlje. Ako smo ikada bili blizu te situacije, to je bilo davne 1993. godine, čega se građani Srbije vrlo dobro sećaju i neodgovorno je plašiti ih i predviđati da bi tako nešto moglo da se desi i u najskorijoj budućnosti. Guverner Jelašić je to slikovito opisao rečima da smo mi daleko od "argentinskog scenarija" onoliko koliko je Argentina geografski udaljena od Srbije.
Podsetiću takođe, da je kolaps u Argentini nastao zbog ogromnog budžetskog deficita i spoljnog duga u iznosu od 150 miliona evra, te da je decembra 2001. godine argentinska vlada objavila da nije u stanju da finansira taj spoljni dug.
Ako se već prave poređenja, treba reći da srpski budžet ove godine po prvi put u istoriji modernih finansija beleži suficit, i to trenutno od oko 650 miliona dinara, uz tendenciju da do kraja godine taj suficit iznosi čak tri milijarde dinara. Istovremeno, spoljni dug Srbije je 5,8 milijardi evra, što Srbiju svrstava u red srednje zaduženih zemalja, po kriterijumima Svetske banke.
Ako se nastavi dosadašnji rast bruto društvenog proizvoda i izvoza nema govora o tome da nećemo biti u mogućnosti da uredno servisiramo spoljni dug prema utvrđenoj vremenskoj dinamici i novčanim iznosima. U poslednje četiri godine javni dug Srbije smanjen je za 4,5 milijarde evra, i dalje se smanjuje. Upravo nam je ministar rekao da bi sutradan trebalo da se dodatno otpiše oko 700 miliona dolara potraživanja prema Pariskom klubu, što otvara prostor za dodatno smanjenje spoljnjeg duga.
Zato mislim da slobodno možemo da podržimo ovaj predlog zakona, kao i čitav paket o davanju kontragarancija za kredite Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj. Jer, kao što vidimo, radi se o važnim projektima finansiranja obnove železnice, sanacije saobraćaja, elektroprivrede, vazdušnog saobraćaja, odnosno naše kontrole leta i tome slično.
Javni dug se deli na spoljni i unutrašnji. Sadašnji spoljni dug je najvećim delom vezan za zaduživanje tokom sedamdesetih godina, kada je Srbija u okviru nekadašnje SFRJ uzimala strane kredite, a kamate na te kredite su osamdesetih godina postale ogromne. Početkom devedesetih godina Srbija je zamrznula odnose sa inostranim poveriocima i celu deceniju nije otplaćivala svoj spoljni dug, dok su se unutrašnji nagomilavali.
Podsetiću na to da je Srbija tek po osnovu otpisa duga Pariskom i Londonskom klubu značajno smanjila udeo spoljnjeg duga u bruto društvenom proizvodu i da se u budžetu Srbije obezbeđuju potrebna sredstva za plaćanje kamata po inostranim kreditima i dospelih otplata glavnica spoljnjeg duga. Istovremeno, devizne rezerve, koje trenutno iznose oko pet milijardi dolara, treba da obezbede uredno održavanje spoljne likvidnosti.
Znači, devizna i fiskalna politika treba da budu međusobno povezane kao bitne pretpostavke upravljanja spoljnim dugom. Uredna plaćanja kamata i otplata glavnice duga i porast deviznih rezervi, naravno, zahtevaju porast izvoza po dvocifrenoj godišnjoj stopi, što zavisi od razvojnih mogućnosti privrede i konkurentnosti izvoza.
Podaci za prva četiri meseca ove godine su, takođe, vrlo ohrabrujući. Beleži se rast izvoza od 51%, uz istovremeno smanjenje uvoza od 6,4%.
U strukturi unutrašnjeg duga Republike Srbije dominiraju obaveze po osnovu stare devizne štednje i taj deo se uredno izmiruje od 2001. godine naovamo, pri čemu je isplata štediša "Dafiment banke" počela u septembru, a "Jugoskandik banke" u decembru 2002. godine.
Kratkoročne hartije od vrednosti, obaveze prema Narodnoj banci Srbije i, od prošle godine, otplata zajma za privredni preporod takođe čine elemente unutrašnjeg duga.
Uz to, predviđeno je servisiranje starog duga penzionerima, tako da je Vlada Republike Srbije donela zaključak da se u naredne tri godine, preko Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, obezbedi isplata 12,5 penzija godišnje, čime će se nadoknaditi vremensko kašnjenje u isplati jedne i po penzije.
Znači, ključne makroekonomske pretpostavke održivosti javnog duga jesu: makroekonomska stabilnost, rast oslonjen na porast investicija i izvoza, kao i efikasna reforma javnih finansija, uz smanjenje obima javne potrošnje.
Većina od toga već je postignuta u ovoj godini, a to je inače i predviđeno Memorandumom o budžetu, ekonomskoj i fiskalnoj politici, o čemu smo već raspravljali u Narodnoj skupštini prilikom donošenja budžeta za 2005. godinu.
Novo zaduživanje države reguliše se Zakonom o javnom dugu, koji precizno utvrđuje uslove pod kojima mogu da se zadužuju Republika Srbija, lokalna samouprava, organizacija obaveznog socijalnog osiguranja i druga pravna lica koja traže garanciju Republike Srbije.
Uprava za javni dug, čije se osnivanje predviđa ovim zakonom, treba da upravlja nacionalnim dugom i da strategiju novog spoljnjeg zaduživanja zasniva na realistično utvrđenim projekcijama rasta bruto društvenog proizvoda i razvojnim potrebama zemlje.
Dok uprava ne počne zvanično da radi, te poslove će i dalje obavljati Sektor za Trezor Ministarstva finansija, jer je za početak rada Uprave za javni dug potrebno obezbediti sredstva u budžetu Republike.
Ovim zakonom će se onemogućiti nekontrolisano zaduživanje Republike Srbije, kao i zaduživanje po propisanim uslovima, čime se dodatno stimuliše ulaganje u projekte koji će omogućiti brži razvoj privrede i društva u celini.
To su, upravo, razlozi zbog kojih će poslanička grupa G17 plus glasati za usvajanje ovog predloga zakona, kao i za usvajanje čitavog paketa kontragarancija.
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, u svom izlaganju osvrnuću se na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji. Ovo je novi pokušaj da se privatizacija ubrza i da se uveća deo privatnog sektora u stvaranju društvenog proizvoda, koji danas čini jedva nešto preko 40%, po čemu je Srbija na poslednjem mestu među zemljama u tranziciji.
Krajem 1989. godine Vlada Ante Markovića je donela prvi Zakon o privatizaciji, a već naredne godine, na osnovu primene tog zakona, Srbija je prednjačila po broju privatizovanih preduzeća i po tom merilu je bila jedan od šampiona tranzicije. Četiri godine kasnije privatizacija je praktično poništena i zaustavljena, sa obrazloženjem da su deonice stečene po bagatelnoj ceni u uslovima hiperinflacije. Tako je procenat transformisanog društvenog kapitala u vreme donošenja Zakona o svojinskoj transformaciji iz 1997. godine, kada je resorni ministar bio Milan Beko, iznosio samo oko 4%.
Jedna od prvih mera Vlade koja je formirana januara 2001. godine bila je suspenzija autonomne transformacije. Za tih nekoliko meseci u privatizaciju je ušlo oko 350 preduzeća, gotovo polovina onih koja su transformisana po tom modelu. Prvi razlog je bio realni kurs dinara koji je tada uspostavljen, a drugi tačna procena direktora da im je to poslednja šansa za opstanak, jer je promena modela bila već izvesna.
Novi model privatizacije koji je uveden zakonom donetim juna 2001. godine učinio je privatizaciju oročenom i obaveznom. Budući da je imao obimnu međunarodnu stručnu i donatorsku podršku i da je izglasan dvotrećinskom većinom u ovom parlamentu, najavljena je očekivana brza i efikasna privatizacija. Za tri i po godine sprovođenja ovog modela privatizovano je ukupno 1.145 preduzeća, od čega na tenderima 39, uprkos najavama da će taj broj biti veći od 150.
Iako je broj preduzeća na aukcijama dostigao cifru od 1.100, u oko 10% slučajeva, znači 106 preduzeća, došlo je do raskida ugovora, od kojih je samo 20 pravosnažno. Prema podacima Agencije za privatizaciju, na koje se ovde pozivam, 25 ugovora je raskinuto zbog neizvršenja ugovorenih investicija, 45 zbog neplaćanja preostalih rata, a 35 zbog promene u predmetu poslovanja.
Samo tokom 2004. godine Agenciji je stiglo oko 5.000 dopisa, što žalbi, što zahteva, što prigovora. Između ostalog, zbog ovog navedenog broja žalbi i prigovora, kao i slučajeva koji su punili novinske stupce, da navedem samo neke: "Jugoremedija", "Keramika" - Kanjiža, "Veterinarski zavod" itd., danas se dopunjuje Zakon o privatizaciji.
Za 2005. godinu planirano je da jedan od prioriteta bude restrukturiranje velikih preduzeća, uključujući i javna. U pripremi za prodaju na aukciji ili tenderu je više od 50 ovih preduzeća, odnosno pojedinih njihovih delova, a 43 se nalazi još uvek u procesu restrukturiranja. Ovaj proces će se okončati verovatno u mandatu neke sledeće vlade, sve i da ova sadašnja odradi svoj puni mandat do 2008. godine. Za privatizaciju je ostalo još oko 1000 društvenih preduzeća, ali će biti veliki uspeh ukoliko polovina od njih nađe novog vlasnika u dogledno vreme.
Prethodna 2004. godina je bila slaba iz tri osnovna razloga: prvo, zbog najave da će se vršiti revizija, drugo, novi direktor Agencije za privatizaciju, a od avgusta već bivši, sve snage je usmerio na kontrolu obavljene privatizacije i hvatanje lopova, pa je u tome izgubljeno nekoliko dragocenih meseci, a treće, verovatno i najbitnije, većina preduzeća koja su imala tržišnu vrednost je već bila prodata.
Na aukcijama je prodato samo 260 preduzeća, na tenderima osam, ali, istine radi, treba reći da je u poslednjem kvartalu 2004. godine raspisano 14 od ukupno 15 tendera za celu 2004. godinu. Najveći poslovi su učinjeni u pripremi preduzeća za restrukturiranje, mada se ti rezultati još uvek dovoljno ne vide, jer je ovaj proces ubrzan tek u drugoj polovini 2004. godine.
Akcijski fond u prvih šest meseci prošle godine gotovo da ništa nije prodao, zvanično, okrivljeni su loši zakoni koje je trebalo promeniti i bila je opšta hajka na dotadašnju privatizaciju. Uglavnom, od početka jeseni, kada se konačno krenulo sa radom, prodato je samo 60 manjinskih paketa, jer se vreme potrošilo na priče o manama i nesaglasnostima u postojećim zakonima, pre svega u ovom o privatizaciji i Zakonu o hartijama od vrednosti, u čemu se često tražio razlog za potpuno obustavljanje prodaje manjinskih paketa iz Akcijskog fonda u uslovima primene odredbi o preuzimanju.
Konačno, pred nama se nalaze predlozi zakona o izmenama i dopunama Zakona o tržištu hartija od vrednosti, Zakona o privatizaciji i Zakona o Akcijskom fondu, a završen je i Nacrt zakona o preuzimanju, koji bi trebalo da se nađe na dnevnom redu skupštinskog zasedanja. Sudeći prema predlogu izmena i dopuna Zakona o privatizaciji, koji je Vlada usvojila još u decembru mesecu i uputila u skupštinsku proceduru, a o čemu mi danas ovde raspravljamo, radi se o obimnim i suštinskim promenama, ali u okvirima postojećeg modela koncepta i metoda privatizacije.
Postojeći tekst zakona je značajno promenjen i promene bi mogle da se razvrstaju u četiri kategorije. Prvo, to su promene koje su suštinskog karaktera i kojima se propisuje postupak u slučajevima raskida ugovora o prodaji kapitala i imovine privatizovanih preduzeća.
Izmene su predložene jer do sada nije bila precizno utvrđena procedura u slučajevima raskida ugovora zbog nepoštovanja uslova iz ugovora od strane lica koja su kupila preduzeća, što je dovodilo do dodatnog gubitka vremena, a time i do obezvređivanja kapitala pravnih subjekata čiji se proces privatizacije poništio. Ovim izmenama se regulišu procesi upravljanja u preduzeću u slučaju raskida ugovora, proces povraćaja akcija koje su na zaposlene prenete bez naknade, a uvodi se institut ustupanja ugovora.
Drugo, to su izmene koje se odnose na status kupca, prava i obaveze učesnika na javnom tenderu, odnosno javnoj aukciji, prava i obaveze trećih lica, naknadu štete i ostalo. Ova pitanja su do sada bila rešena podzakonskim aktima, a sada se, stavljanjem u zakonski okvir, dodatno osnažuju, čime se povećava pravna sigurnost celokupnog procesa.
Treće, izmenama se usavršavaju i dograđuju postojeća zakonska rešenja u delu koji se odnosi na prekid postupka privatizacije, sadržinu i raskid ugovora o prodaji kapitala i promet akcija emitovanih u samom procesu privatizacije.
Četvrto, zakonom se uvode novi pravni instituti i to su zastupnik kapitala i ustupanje ugovora o prodaji. U pogledu odgovornosti učesnika i kupaca predviđena je i naplata štete. Ako učesnik na javnoj aukciji koji je proglašen kupcem ili koji istakne drugu najvišu ponudu ne potpiše zapisnik ili ne plati u predviđenom roku, on gubi svojstvo kupca i pravo da učestvuje na budućim aukcijama za to preduzeće, kao i pravo na povraćaj depozita. Zabrana važi i za članove njegove porodice. Pored, toga uplaćuje, na ime štete koja je nastala za subjekt privatizacije i za Agenciju, novčani iznos u visini od 30% prodajne cene na račun Agencije, od čega 15% pripada subjektu privatizacije.
Suštinski je promenjen član 41. Zakona – ugovor o prodaji kapitala smatra se raskinutim ako, ni u naknadno ostavljenom roku za ispunjenje ugovora, kupac ne plati prodajnu cenu, odnosno bilo koju od dospelih rata; ako ne investira u subjekt privatizacije na način kako je utvrđeno ugovorom; ako raspolaže imovinom subjekta privatizacije suprotno odredbama ugovora; ako ne obezbedi kontinuitet u obavljanju registrovane delatnosti radi čijeg je obavljanja subjekt privatizacije osnovan; ako ne dostavi garanciju za investiciono ulaganje na način kako je utvrđeno u ugovoru; ako ne poštuje odredbe o načinu rešavanja pitanja zaposlenih, i u drugim slučajevima predviđenim ugovorom.
Raskidom ugovora zaposleni u subjektu privatizacije zadržavaju vlasnička prava na kapitalu, a kapital koji je bio predmet prodaje prenosi se na Akcijski fond. Kupac kao nesavesna strana nema pravo na povraćaj plaćenog iznosa na ime prodajne cene, a radi zaštite opšteg interesa.
Restrukturiranje u postupku privatizacije definiše se kao znatna promena u preduzeću, uključujući i njegova zavisna preduzeća, a te promene omogućavaju prodaju njegovog kapitala ili imovine, i to su: statusne i organizacione promene; otpis glavnice duga, kamate ili drugih potraživanja; otpuštanje duga u celini ili delimično radi namirivanja poverilaca iz sredstava ostvarenih od prodaje kapitala i imovine tog preduzeća, kao i druge promene predviđene zakonom. Izričito se kaže da će ubuduće odluku o restrukturiranju donositi Agencija za privatizaciju.
Novim odredbama se uvodi obaveza da javna preduzeća, Poreska uprava i drugi republički organi i organizacije, tj. državni poverioci, otpuštaju dug preduzeća u restrukturiranju, sa tim da se namiruju iz prihoda od prodaje kapitala. Oko 75% tih dugova su dugovi prema državi. Ako se subjekt privatizacije ne saglasi sa visinom prijavljenog potraživanja državnog poverioca, on može da podnese prigovor arbitražnom veću u roku od osam dana od dana dostavljanja prijave.
Subjekt privatizacije je dužan da program restrukturiranja dostavi Agenciji u roku od 90 dana od dana kada Agencija odobri sveobuhvatne analize poslovanja subjekta privatizacije, a ovaj rok Agencija može da produži najduže za 90 dana, na zahtev subjekta privatizacije ili poverioca, ako za to postoje opravdani razlozi.
Dosadašnji problemi i loše iskustvo su verovatno uslovili i odredbu koja predviđa da Agencija može da odredi prekid postupka koji traje dok postoje razlozi za prekid, a najduže 90 dana od dana donošenja odluke o prekidu, sa tim da za to vreme prestaju da teku ranije navedeni rokovi.
Uvođenje dva nova pravna instituta je takođe rezultat velikih problema u preduzećima nakon raskida ugovora. Danom raskida ugovora o prodaji kapitala ili imovine Agencija imenuje privremenog zastupnika kapitala, koji ima pravo na nagradu za rad i naknadu stvarnih troškova, ali i odgovara neposredno svojom ličnom imovinom za štetu nanetu subjektu privatizacije, ako je do štete došlo namerno ili krajnjom nepažnjom. Troškove za nagradu i naknadu zastupnika snosi subjekt privatizacije, u visini koju određuje ministar nadležan za poslove privatizacije.
Ustupanje ugovora o prodaji kapitala, odnosno imovine je takođe novina u ovom zakonu. Kupac kapitala može da ustupi ugovor o prodaji kapitala, odnosno imovine trećem licu, pod uslovima propisanim ovim zakonom i zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi, po prethodno pribavljenoj saglasnosti Agencije. To treće lice mora da ispunjava propisane uslove za kupca kapitala ili imovine. Ustupanjem ugovora o prodaji kapitala, odnosno imovine, on postaje nosilac svih prava i obaveza iz ugovora o prodaji.
Namera predlagača je očigledna. Sve ove pomenute izmene trebalo bi da doprinesu ubrzanju privatizacije. Jasno je da se Vlada Republike Srbije suočila sa problemom kako da proda društvena preduzeća koja su preostala nakon dva prethodna talasa privatizacije kada su prodate najbolje firme. Prezaduženost tih preduzeća je sigurno jedan od glavnih razloga njihove neatraktivnosti za potencijalne kupce, a uz to ide i tehnološka zaostalost i ogromni gubici.
Na kraju, nadam se da će se Vlada, a potom i vi poslanici, ozbiljno pozabaviti i problemom denacionalizacije, o čemu su već pričale moje kolege poslanici, jer taj problem sprečava da se privatizacija privede kraju. Prvi korak u tom pravcu je već načinjen, na dnevnom redu ove sednice Narodne skupštine nalazi se Predlog zakona o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, a logično je da se nakon toga u skupštinskoj proceduri nađe i predlog zakona o denacionalizaciji.
Poslanička grupa G17 plus će podržati predložene izmene i dopune ova tri zakona. Zahvaljujem na pažnji.
Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, poštovani predsedniče, ministre, danas smo počeli načelnu raspravu o Predlogu zakona o budžetu za 2005. godinu, a kada bi u jednoj rečenici trebalo da kažem o kakvom se budžetu radi, onda bih rekla da je to jedan realan i restriktivan budžet koji nema alternativu, jer da ima više para u državnoj kasi i budžet bi bio izdašniji.
Vlada Srbije 1. novembra ove godine jednoglasno je usvojila Predlog zakona o budžetu za 2005. godinu, kao i Memorandum o budžetu, ekonomskoj i fiskalnoj politici za iduću godinu, sa projekcijama za 2006. i 2007. godinu. Time je određen pravac ka kome bi Srbija trebalo da se kreće na ekonomskom planu u naredne tri godine i mi, kao poslanici Narodne skupštine Republike Srbije, trebalo bi da ovom raspravom potvrdimo taj pravac kretanja.
Reći ću ukratko koje su bile osnovne karakteristike 2004. godine u ekonomskoj oblasti.
To je, pre svega, visoka stopa rasta industrijske proizvodnje, oko 6%, zatim poljoprivrede 12%, rast društvenog bruto proizvoda 8%, rast inflacije nešto iznad planiranog, znači oko 12% do kraja godine, restriktivna fiskalna i monetarna politika i usporavanje procesa privatizacije.
Ekonomska politika za 2005. godinu se bazira na pet tačaka. To su nastavak jedne ovakve restriktivne monetarne politike, čvrsto budžetsko ograničenje u fiskalnoj politici, politika plata, restrukturiranje privrede i ubrzana privatizacija.
Osnovni element makroekonomske politike je održavanje privredne stabilnosti i realno održivog dugoročnog privrednog rasta. Cilj je da inflacija bude jednocifrena, a takvu stopu inflacije podržavaće sve politike, pre svega fiskalna. Cilj je i smanjenje spoljnotrgovinskog deficita sa sadašnjih 13% na 12% u narednoj godini.
Nastavak restriktivne monetarne politike i čvrsto budžetsko ograničenje znači i smanjenje budžetskog deficita na 1,4% i potrošnje na 45,5% društvenog bruto proizvoda. Samo da podsetim da je rebalansom budžeta, koji smo ovde usvojili u oktobru, budžetski deficit smanjen na ispod 2,5% društvenog bruto proizvoda, a da se u budžetu za 2005. godinu on dodatno smanjuje na 1,4%.
Ako se, poštujući međunarodne standarde, otplata glavnice domaćim kreditorima, a to je pre svega stara devizna štednja, i vraćanje zajma za preporod Srbije ne bi računali kao budžetski deficit, onda je u javnim finansijama za 2005. godinu čak predviđen i suficit od 1,9 milijardi dinara.
Ovo predloženo rešenje ostavlja otvorenu mogućnost da trogodišnji aranžman sa MMF-om bude uspešno priveden kraju, sa bar dve dobre posledice. Prvo, biće otpisano dodatnih 15% duga prema Pariskom klubu poverilaca, i drugo, ovo stezanje kaiša u javnoj potrošnji trebalo bi da ojača konkurentnost domaće privrede i podrži njen antiinflatorni rast.
Plate u javnom sektoru su značajno rasle u toku 2001, 2002, 2003. a nešto sporije tokom 2004, ali to povećanje nije bilo bazirano na osnovu povećanja produktivnosti. U periodu od 2000, bolje rečeno 2001. do 2004. realne zarade su porasle za 114%, dok je produktivnost porasla za samo 16,5%. Recimo, u ovoj godini plate su porasle za 8%, a produktivnost za 6,6%.
Bez obzira što je prosečna neto zarada niska, a u septembru je iznosila 14.444 dinara, ovaj proboj u sektoru zarada značajno utiče na povećanje spoljnotrgovinskog deficita. Rast plata se uglavnom prelivao u kupovinu uvoznih roba, što je vršilo pritisak i na rast cena.
Država niti može, niti treba da se bavi platama u privatnom sektoru, ali može da utiče na zarade koje se isplaćuju iz budžeta, kao i na politiku plata u javnim preduzećima u kojima država postavlja menadžment. Znači, ukoliko to hoće, država može da kontroliše plate za preko polovinu zaposlenih u Srbiji.
Prosek mase plata prema projekciji budžeta neće moći da poraste za više od 7%, što naravno ne znači da pojedinačne plate neće moći da rastu.
Što se tiče restrukturiranja javnih preduzeća, stvoreni su uslovi da se odvoje sporedne od osnovnih delatnosti i da se od prodaje dela njihove imovine obezbede otpremnine za one radnike koji žele da dobrovoljno odu i pronađu drugi posao.
Ambicija je da se konačno na dnevni red stave javna preduzeća, ali i preostale 63 od ukupno 67 velikih društvenih firmi, koje bi prethodno trebalo da se organizaciono i finansijski konsoliduju, što podrazumeva rešavanje dužničko-poverilačkih odnosa u onom magičnom trouglu preduzeća-banke-država.
Velika dugovanja jesu glavna kočnica i prepreka za brzu privatizaciju tih preduzeća. U prvoj fazi tranzicije su privatizovane uglavnom dobrostojeće firme, dok su one koje su u problemima ostale i njih je mnogo teže privatizovati.
Tranzicioni fond će u te svrhe naredne godine, prema projekcijama budžeta, biti dva puta veći nego ovogodišnji i iznosiće pet milijardi dinara. Služiće za isplatu radnicima koji kao tehnološki višak budu napustili svoja preduzeća.
Uprkos potpunom zamiranju procesa privatizacije u prvom polugodištu 2004. godine, priliv stranih direktnih investicija je ipak ohrabrujući. Do kraja godine se može očekivati priliv od oko 700 miliona dolara, i to bez nekih velikih prodaja preduzeća, što je u skladu sa planom za ovu godinu.
Međutim, za narednu godinu se očekuje znatno veći privatizacioni prihod od oko 25 milijardi dinara, te bi deo viška privatizacionih prihoda u iznosu od oko sedam milijardi dinara trebalo da bude prebačen na račun Fonda PIO, kako bi se penzionerima isplatila polovina onog tzv. velikog duga.
U državnu kasu će se tokom iduće godine sliti 396,1 milijarda dinara a potrošiće se 416,6 milijardi dinara. Dakle, budžetski deficit je 20,5 milijardi dinara, za trećinu manji od ovogodišnjeg. On će se pokriti sa osam milijardi dinara od privatizacionih prihoda, pet milijardi dinara od kredita i donacija od međunarodnih finansijskih organizacija i institucija, a za ostatak od 6,8 milijardi dinara država će se zadužiti na domaćem finansijskom tržištu.
Na rashodnoj strani budžeta pokazuje se da je glavna rastuća stavka servisiranje javnog duga. Ukupan trošak za ove namene iznosiće 46,3 milijarde dinara. Biće veći za 13,6 milijardi dinara nego ove godine. Zašto je to tako? Pa, po Zakonu o izmirivanju stare devizne štednje od 2005. godine prestaje linearna isplata štedišama i ubuduće će oni koji imaju veće uloge dobijati značajno više.
Prema projekcijama budžeta značajno su povećane nadoknade za socijalnu zaštitu, za oko 9,5 milijardi dinara, i socijalna davanja su obezbeđena, dobiće ih svi oni kojima su potrebna. Oko sedam milijardi biće upotrebljeno za rešavanje problema nezaposlenosti, do koje će doći usled procesa restrukturiranja privrede.
Subvencije privredi su još uvek znatne, ali će ipak biti manje za 1,5 milijardi dinara, što je jasan znak da Vlada neće podržavati opstanak preduzeća koja koriste novac poreskih obveznika za pokrivanje svojih gubitaka. Agrarni budžet ostaje isti kao ove godine, dakle 20 milijardi dinara, kao i subvencije za poljoprivredu, koje iznose 11 milijardi dinara. Na prihodnoj strani budžeta došlo je do preusmeravanja sa oporezivanja plata na oporezivanje potrošnje, pre svega putem poreza na dodatu vrednost i akciza. Ove godine su inače budžetski prihodi za oko 20% veći nego prošle godine i taj trend će se nastaviti i u narednom periodu.
Iz svega navedenog se može zaključiti da je budžet za 2005. godinu restriktivan, ali da politika štednje nema alternativu ako se želi održiv ekonomski razvoj. Moramo da se suočimo sa činjenicom da je Srbija siromašna zemlja, da zbog toga moramo mnogo više da radimo i da možemo da podelimo samo ono što zaradimo. Mi iz G17 plus smo oduvek bili spremni da građanima Srbije kažemo istinu, bez obzira na to da li je ta istina bolna ili nije. Srpskoj privredi su potrebne ozbiljne, sveobuhvatne ekonomske reforme. One su do sada rađene samo u pojedinim delovima, a nikad u celini. One se mogu odlagati, mogu se davati neka lažna obećanja zarad sticanja političkih poena, ali one su nužne i neizostavne.
Ukoliko ne uspe da ih obavi ova vlada za vreme trajanja svog mandata, isti problemi će dočekati i neku narednu vladu. Zbog toga mislimo da što pre treba krenuti sa sveobuhvatnim ekonomskim reformama. U suprotnom, postaće nam nedostižne i zemlje iz najbližeg okruženja, koje krupnim koracima grabe ka Evropskoj uniji, ali u kojima su njihove političke, ekonomske, društvene, kulturne i ostale elite postigle konsenzus oko pravca u kome zemlja treba da ide.
Nažalost, mi u Srbiji to još uvek nismo doživeli. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, gospodine predsedavajući, evo, pred pauzu, trudiću se da budem kratka i da ispoštujem dogovoreno vreme.
Vrlo je lako napadati ovu nepopularnu meru koja je nužna, a to je rebalans budžeta. Trudiću se da je opravdam i to oslanjajući se na racionalne razloge, ne zalazeći u političke. Nisam bila pripadnik prethodne vlasti, nisam bila ministar u prošloj Vladi i ne mogu sa tih pozicija da govorim o rebalansu budžeta za 2004. godinu, a koji je predložila Vlada Republike Srbije, odnosno resorno Ministarstvo finansija.
Ponoviću ukratko brojke, a koje ste, nadam se, svi pogledali i pročitali. Deficit se sa planiranih 45,3 milijarde dinara smanjuje na 32,7 milijardi. Planirani budžetski prihodi koje smo usvojili u martu ostaju isti, odnosno 329,3 milijarde dinara, ali se rashodi smanjuju na 362 milijarde, odnosno manji su za 12,6 milijardi dinara.
Ovo smanjenje deficita u procentima iznosi 2,3% bruto društvenog proizvoda. Podsetiću da je prošle godine budžetski deficit iznosio 4% od bruto društvenog proizvoda, a ove godine je to postignuto umanjenjem izdvajanja iz srpskog budžeta za finansiranje državne zajednice Srbija i Crna Gora i to u iznosu od šest milijardi dinara.
To se odnosi na umanjenje za Vojsku Srbije i Crne Gore u iznosu od 5,6 milijardi dinara, ali ministar je već objasnio da sigurno neće doći do umanjenja bezbednosne sposobnosti zemlje.
Sigurno je da vojska neće gladovati itd. Te parole smo nekoliko puta čuli, a pogotovo od bivših ministara u sredstvima javnog informisanja. Radi se o tome da je Vojska Srbije i Crne Gore uspela da ostvari dosta ušteda i da ima prostora da se plate zaposlenih u Vojsci Srbije i Crne Gore ove godine povećaju za 8,5%.
S druge strane, izvršena su i povećanja pojedinih davanja, a pre svega, za ispomoć u redovnoj isplati penzija iz budžeta će Fondu za PIO biti uplaćene dodatne 3,1 milijarda dinara, za zemljoradničke penzije 3,3 milijarde dinara, a za naknade nezaposlenih dve milijarde dinara.
Inače, deficit PIO čini oko 6% društvenog bruto proizvoda, a za te svrhe se izdvaja 71 milijarda dinara i to jeste apsolutno neodrživo. Ono što je nužno i što nam predstoji je ozbiljna reforma penzionog sistema, ali to svakako u ovom trenutku ne dovodi u pitanje redovnu isplatu penzija, a za šta su sredstva i u budžetu i u ovom rebalansu budžeta već obezbeđena.
Povećava se i stavka za isplatu spoljnog duga, a to je otplata Londonskom klubu poverilaca, a ona iznosi 2,4 milijarde dinara i nije mogla da bude predviđena kada smo usvajali budžet u martu ove godine, zato što je aranžman o otpisu 62% duga sklopljen u julu.
Inače, da nema te otplate, te rate koja dospeva, realni deficit bi ove godine iznosio 30 milijardi dinara.
Koja sredstva će se koristiti za pokrivanje budžetskog deficita?
Na domaćem tržištu je obezbeđeno 18,3 milijardi,. i to 10 mlrd. od privatizacije iz prethodne godine, zatim tu je izdavanje hartija od vrednosti, odnosno zaduživanje na tržištu kapitala i dobijanje kredita kod poslovnih banaka, tu su inostrane donacije i krediti u iznosu od 8,9 mlrd. i planirani prihodi od privatizacije u iznosu od 5,5 milijardi, koji će se delom, po istom sistemu kako su prošlogodišnji preneti u ovogodišnji budžet biti preneti i u budžet za 2005. godinu.
Ono što je izvesno jeste da deficit mora da se finansira iz realnih izvora.
Postavlja se pitanje - zašto rebalans budžeta i zašto naniže?
Kao što sam rekla, to je nepopularna mera, ali je nužna, da bi se održala cenovna stabilnost. Bez stabilnih cena je ugrožen ne samo standard građana, nego nema osnova ni za održanje privrednog rasta. Ove godine privredni rast će biti između 7 i 9%, najveći u poslednjih dvadesetak godina. Rast industrijske proizvodnje će takođe biti između 7 i 9%, i rast poljoprivrede oko 12%.
Šta je uzrok ovolikog deficita i zašto je on morao da se smanjuje?
To je, pre svega, visok nivo javne potrošnje. Iako je u avgustu ove godine zabeležen pad realnih plata u iznosu od 1,3% u odnosu na juli, postojeći nivo potrošnje, odnosno fiskalnog opterećenja privrede je i dalje veoma visok i predstavlja potencijalnu opasnost za održavanje makroekonomske stabilnosti.
Ali, podsetiću samo da od 2000. godine naovamo zarade su porasle za 114,5%, a produktivnost je porasla samo za 16%. Znači, ova vlada ne može, koja je tu tek 6 meseci, da se optuži za enormno povećanje zarada u realnom sektoru.
Znači, moralo je doći do radikalnog smanjenja javne potrošnje. U državnoj kasi jednostavno nema para za povećanje plata u realnom sektoru i one ove godine neće moći da se povećavaju iznad planiranog nivoa od 8,5%. O povećanju zarada će moći da se govori tek ako se poveća bruto društveni proizvod. A, inače, ove godine će on biti između 7 i 9%.
Drugo, smanjenje deficita nije samo zahtev MMF-a. To je i u našem interesu. To je imperativ, ukoliko se želi nastavak reformi, tim pre što ova vlada nema baš sve izvore za pokrivanje deficita, koje je mogla da koristi prethodna Vlada. Tu, pre svega, mislim na ono što je gospodin ministar rekao da ove godine nije uzet ni dinar kredita od poslovnih banaka; nije se ova vlada zadužila kod NBS.
U prvom polugođu, u prvih šest meseci, u državnu kasu se nije slio ni jedan dinar iz privatizacije, niti od stranih kredita. Tek u drugoj polovini godine, kada smo mi ovde u Narodnoj skupštini izglasali set ekonomskih zakona, pristiglo je 40 miliona dolara budžetske pomoći od strane Svetske banke.
Cilj donošenja ovih zakona je bio da se smanji udeo sive ekonomije u bruto domaćem proizvodu, putem uvođenja poreza na dodatnu vrednost, da se dosadašnji dug i neizvestan postupak stečaja učini efikasnijim i bržim, da se reguliše oblast igara na sreću, uprosti sistem doprinosa za obavezno socijalno osiguranje.
Efekat ovih zakonskih rešenja bi trebalo da se ostvari kroz snižavanje stope poreza na dobit sa 14 na 10%. Regulisanje oblasti igara na sreću bi trebalo da rezultira prebacivanjem iz sivih u legalne tokove oko 100 miliona evra godišnje. Tu je zatim licenciranje i unapređenje stečajnog postupka, ukidanje jednog komplikovanog sistema osam minimalnih osnovica utemeljenih na stepenima stručne spreme i poboljšanje materijalnog položaja najugroženijih slojeva stanovništva putem izjednačavanja nivoa socijalne zaštite za sve korisnike.
Sa druge strane, nisu samo plate u realnom sektoru uzrok deficita. Ozbiljno smanjenje javnih rashoda biće nemoguće bez restrukturiranja velikih javnih preduzeća i smanjenja subvencija koje država daje gubitašima. Taj problem je imala prethodna Vlada.
Ima ga i ova, a verovatno će ga imati i naredna. Jer, restrukturiranje nužno vodi otpuštanju viškova radnika, hteli mi to da priznamo ili ne.
Na primeru EPS-a i NIS-a možemo da vidimo da je prethodna Vlada donela izvesne planove za njihovo restrukturiranje, ali da pri tom nije uradila nikakvu strategiju razvoja energetskog sektora i da se na toj strategiji sada radi, i da bi Ministarstvo trebalo da nam dostavi da vidimo u kom pravcu će se razvijati energetski sektor, a da će od toga, potom, zavisiti i restrukturiranje EPS-a i NIS-a kao velikih državnih preduzeća.
Ovim merama smanjenja deficita smanjuje se i spoljnotrgovinski deficit. Ali, naravno, nije ni to izum ove Vlade. To je strukturni problem. Ispostavlja se da Srbija nema dovoljno konkurentnih proizvoda za izvoz. Na drugoj strani domaća konjunktura uvek podstiče rast uvoza. Potrebne su nove investicije i promena strukture proizvodnje.
Ali, to se ne može postići ni kroz devalvaciju. Devalvacija bi samo podstakla inflaciju i ne bi ništa pozitivno učinila. U tom smislu isti faktori deluju i na inflaciju i na rast spoljnotrgovinskog deficita. Na spoljne cene ne možemo da delujemo, a na inflatorna očekivanja se deluje politikom plata, fiskalnom i monetarnom politikom, što ova vlada i čini.
Ono što nama danas treba jeste održavanje stabilnosti cena, uz podnošljivu inflaciju, koja je nažalost veća ove godine od prvobitno planirane; zatim nove investicije u izvozno orijentisane delatnosti.
Dakle, politikom kursa ne možemo da utičemo i da otklonimo strukturne uzroke spoljnotrgovinskog deficita, ali određenim merama štednje i smanjenja rashoda možemo da ga smanjimo.
U tom smislu predloženi rebalans budžeta za 2004. godinu sledi ovaj pravac delovanja o kome sam do sada pričala, i stoga će poslanička grupa G17 plus glasati za usvajanje rebalansa. Nadam se da će nam se u tome pridružiti i druge poslaničke grupe, ne samo iz vladajuće koalicije nego i one koje sebe nazivaju konstruktivnom opozicijom. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, danas je 26. avgust 2004. godine, a ne znam zašto se osećam kao da smo se vratili u 1999. godinu i kao da je vreme stalo.
Umesto da danas raspravljamo o rezoluciji o pridruživanju Evropskoj uniji, da je usvojimo, kao što su to davno učinili parlamenti svih zemalja u tranziciji, koje su postale ili punopravne članice Evropske unije u maju ove godine ili će to postati u najskorijoj budućnosti, nama su predlagači nametnuli jednu ovakvu raspravu i to po hitnom postupku, kao da u ovoj zemlji nema hitnijih i bitnijih tema o kojima bi se raspravljalo.
No, bez obzira na to, mi se iz G17 plus slažemo sa stavovima narodnih poslanika iz redova predlagača, da ova skupština može da raspravlja na bilo koju temu, naročito ukoliko 84 poslanika podnesu predlog i ukoliko se to nađe na dnevnom redu Skupštine.
Ponoviću dva stava poslaničke grupe G17 plus.
Prvo, G17 plus se protivi jednostranom povlačenju tužbe.
Drugo, G17 plus će glasati protiv ovakvog Predloga rezolucije.
Smatramo da u ovom trenutku ne postoje opravdani razlozi za jednostrano povlačenje tužbe i da tim činom naša zemlja ne bi dobila nikakav značajniji pozitivan poen na međunarodnoj sceni, a pogotovo ne olakšice pri pristupanju programu Partnerstvo za mir.
Prvi i osnovni uslov je, kao što znamo, puna saradnja sa Haškim tribunalom, koji je, što takođe znamo, najteži uslov koji treba ispuniti, a povlačenje tužbe protiv zemalja članica NATO može da usledi samo ako se povuku slične tužbe za naknadu ratne štete koje su protiv naše zemlje podnele Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
S druge strane, ne postoji nijedan racionalan razlog zbog koga bi poslanička grupa G17 plus podržala ovakav tekst rezolucije, koja nije pravni već politički akt, izražava jedno političko mišljenje sa kojim se mi ne slažemo.
Podnosioci Predloga rezolucije su u najboljoj nameri, da sebi obezbede 10 sati besplatne reklame pred lokalne izbore, ponudili nama jedan osrednji politički pamflet, prepun jakih reči iz ne tako davne, ali tužne političke prošlosti.
Međutim, kao da sam tekst predloga nije bio dovoljan, nego smo sa ove govornice mogli da čujemo "zapaljive" govore, koji su primereni stranačkim tribinama, predizbornim mitinzima, a ne najvišem zakonodavnom telu ove zemlje.
Podnosioci Predloga rezolucije su se prosto utrkivali ko će glasnije, bombastičnije da nas ubedi da bez donošenja ovakve rezolucije mi propadamo, da su nam životi i zdravlje ugroženi, da je ugrožena čak i bezbednost zemlje?
Iskreno se nadam da, bez obzira na to što nećemo izglasati ovu rezoluciju, ostaćemo živi i zdravi i raspravljati na mnoge teme u ovom sazivu parlamenta.
Bezbednost ove zemlje je bila najviše ugrožena baš dok su podnosioci ovog predloga bili na vlasti.
Kulminacija te vladavine bila je 11 nedelja neprekidnog bombardovanja od strane NATO pakta. Tokom njihove vladavine, ova zemlja je preživela više strahota nego što su mnogi narodi u svetu doživeli tokom vekova svoje savremene istorije. Raspad Jugoslavije, krvavi građanski ratovi u Bosni i Hrvatskoj, koji su okončani egzodusom čitavih naroda, ponajviše srpskog naroda, sankcije međunarodne zajednice, izolacija, pretvaranje Srbije u geto, organizovanje velike pljačke naroda putem namerno izazvane hiperinflacije, nerazumna ekonomska politika, korupcija, kriminal, ubistva itd.
Na kraju je kao kruna svega toga došlo bombardovanje. Nijedan normalan građanin ove zemlje nije podržavao bombardovanje. Agresijom na suverenu zemlju, NATO pakt je pogazio mnoge odredbe međunarodnog prava, bez saglasnosti Saveta bezbednosti napao jednu suverenu zemlju, pod izgovorom da kažnjava režim. Jedanaest nedelja je kažnjavao čitav jedan narod.
Više hiljada ljudi je izgubilo život, izvršena su ogromna razaranja privrednih i drugih civilnih objekata. Značajan deo industrije je potpuno uništen ili teško oštećen. Razoren je dobar deo saobraćajne, elektroenergetske, telekomunikacije i druge infrastrukture. Bombardovani su mnogi stambeni objekti, seoska domaćinstva, kulturno-istorijski spomenici, hoteli, vozovi, autobusi.
U studiji završni račun, koja je objavljena 19. juna 1999. godine, samo nedelju dana nakon prestanka bombardovanja, G17 plus je učinjenu štetu procenila na 29,6 milijardi dolara. Podaci iz te studije su citirani u svim relevantnim domaćim i inostranim institucijama, uključujući UN, njene agencije i Svetsku banku.
Oni koji su držali vlast u umanjenoj Srbiji, preostaloj Jugoslaviji, bili su ubeđeni da je nikada neće izgubiti. Pod čuvenom parolom - nećemo dozvoliti da strana čizma stupi na tlo Kosova i Metohije, period bombardovanja je iskorišćen i za obračun sa neistomišljenicima. U maniru pravih neokomunista, nametnuli su građanima Srbije još jednu podelu, uz onu već postojeću na partizane i četnike, podelili su nas i na patriote i izdajnike. Tako su normalni građani Srbije bili taoci i patriota na zemlji, i bombardera na nebu.
Srećom, pobedili smo taj NATO, potpisaše patriote Kumanovski sporazum, jedan udžbenički primer kapitulacije, i prihvatiše Rezoluciju 1244 UN, takođe jedan klasičan mirovni sporazum sa tim istim NATO paktom. Toliko o pobedi.
Doskoro sam mislila da ovakav rečnik više nikad u Srbiji neću čuti, ili bar ne u srpskom parlamentu. Nažalost, neki narodni poslanici ovu raspravu i odlučivanju o Predlogu rezolucije nazvaše ispitom savesti. Slažem se. Upravo ničija savest nije mirna, traže to preispitivanje. Pa izvolite, preispitajte se, da li mislite da ćete ovakvim rezolucijama i govorima zadobiti poverenje građana Srbije. Mislim da nećete. To vreme je davno prošlo, samo vas, izgleda, još niko nije obavestio o tome. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, gospodine predsedavajući, vratila bih se na temu ako je to ikako moguće, a da prste, pojedine ministre i ostalo ostavimo tabloidima i konferencijama za štampu. Mislim da Narodna skupština nije mesto na kojem se te stvari pričaju. Mi imamo mnogo važniji zadatak. Pred nama je 11 tačaka dnevnog reda, a danas je na dnevnom redu porez na dodatu vrednost.
Ovaj predlog zakona bi Narodna skupština trebalo da usvoji nakon rasprave, što znači da porez na promet roba i usluga definitivno odlazi u istoriju. Ovaj poreski standard se poodavno primenjuje u Evropskoj uniji, kao i u zemljama u okruženju, uključujući i Crnu Goru. Jedino još Bosna i Hercegovina nema PDV. Zanimljivo je spomenuti da se recimo SAD i dalje drže poreza na promet, ali samo na nivou pojedinih država članica, jer na federalnom nivou poreza na promet uopšte i nema.
Takođe bih htela da spomenem da je još poslednja Vlada bivše SFRJ najavljivala uvođenje ovog poreskog instrumenta. U njenoj naslednici SRJ, Savezna skupština je 1999. godine usvojila Zakon o porezu na dodatu vrednost i on je čak i stupio na snagu, ali je zatim njegova primena tri puta odlagana. Sadašnji predlog Vlade Srbije da uvede PDV bio bi peti po redu i nadajmo se poslednji.
Pokazalo se u zemljama koje su porez na promet zamenile porezom na dobit da je PDV daleko izdašniji poreski instrument. Višak prihoda neće rezultirati samo zbog smanjenja poreske evazije, nego njega obezbeđuje uvođenje obaveze za plaćanje PDV na proizvode koji su bili oslobođeni poreza na promet.
Pored toga što se poreski sistem, makar i u ovom segmentu, usaglašava sa praksom Evropske unije, prelazak na PDV imaće i druge pozitivne efekte. Smanjiće se poreska evazija, što će pored povećanja budžetskih prihoda doprineti uspostavljanju ravnopravnijih uslova na tržištu, odnosno smanjivanju obima sive ekonomije.
Ovo su dovoljni razlozi za napuštanje poreza na promet, iako je sistem obračuna i kontrole u sistemu PDV nešto komplikovaniji.
Međutim, zakon o PDV bi počeo da se primenjuje od 1. januara 2005. godine, što znači da privrednici i poreska uprava imaju dovoljno vremena da se pripreme.
Razlike između PDV i poreza na promet su u tome što se kod PDV porez plaća u svakoj fazi proizvodnje i prometa, i to samo na onaj deo vrednosti proizvoda i usluga koji je dodat u toj fazi. PDV bi, ono što je ključno, trebalo u potpunosti da legalizuje poslove u privredi, jer niko ko ne plaća redovno obaveze prema državi neće moći da posluje. To znači da bi poslovanje na sivom tržištu postalo neisplativo, jer ukoliko jedan privrednik iz lanca utaji porez, platiće ga sledeći koji sa njim posluje.
PDV nije usaglašen između Srbije i Crne Gore. Opšta stopa PDV u Crnoj gori je 17%, a prema predlogu Vlade u Srbiji opšta stopa će biti 18%, a posebna 8%. Drugo, u Crnoj Gori nema posebne stope, ali postoji nulta stopa, uz pravo na povraćaj poreza zaračunatog u prethodnim fazama, kao što postoji oslobođenje od poreza bez prava na povraćaj.
To međutim i nije toliko presudno za funkcionisanje zajedničkog tržišta. Carinskim zakonima ove države članice područje Republike definisano je kao prostor gde se zakon primenjuje. Iz toga proizilazi ista procedura, bez obzira da li roba, odnosno usluga ulazi iz inostranstva ili iz neke od država članica.
Razlika je samo u carini. Ona se ne obračunava na robu proizvedenu i nabavljenu u drugoj državi članici državne zajednice Srbija i Crna Gora. Isto rešenje je sadržano u zakonima o porezu na dodatu vrednost. Republika je definisana kao područje primene PDV i to zahteva odgovarajuću uvozno-izvoznu dokumentaciju, odnosno kontrolu prometa među subjektima dve države članice, ali je pozitivno to što se ova procedura ne bi znatnije menjala kada bi Srbija i Crna Gora postale dve samostalne države.
Šta je suština poreza na dodatu vrednost? Jedna od definicija kaže da je to indirektni nekumulativni višefazni porez na promet, kojim se oporezuju sve faze prometa od proizvođača do krajnjeg korisnika. Suština kod ovog poreza se sastoji u tome da se proizvodi i usluge oporezuju u svim fazama, ali tako da porez plaćen u prethodnoj fazi ne ulazi u poresku osnovicu u sledećoj fazi oporezivanja.
Porezom se, dakle, u svakoj fazi oporezuje samo dodata vrednost proizvoda i usluga. Dodatu vrednost predstavlja ona vrednost koju proizvođač, trgovac i druga lica u lancu prometa dodaju na osnovnu vrednost robe, odnosno na onu vrednost po kojoj su nabavili robu. Najlakši način za izračunavanje poreske osnovice je razlika između vrednosti inputa i autputa, tj. razlika između prodajne i nabavne cene proizvoda, odnosno usluge u određenoj fazi prometa.
Koje su prednosti poreza na dodatu vrednost? To je, pre svega, smanjena mogućnost evazije, odnosno izbegavanja plaćanja, samokontrola, to je njegova izdašnost, neutralnost u spoljnoj trgovini i izuzimanje inputa iz oporezivanja.
Pomenula bih i neke nedostatke, a to su visoki administrativni troškovi, inflatorni potencijal i to što privreda, u stvari, kreditira državu. Osnovna načela poreza na dodatu vrednost proizilaze iz načina oporezivanja dobara, te tako razlikujemo načelo porekla, koje podrazumeva da se dobro oporezuje u zemlji u kojoj je proizvedeno, bez obzira na mesto njegove potrošnje. Kod primene ovog načela, uvozna dobra nisu predmet oporezivanja.
Drugo je načelo odredišta. Znači, dobra i usluge se oporezuju u zemlji gde se troše, odnosno koriste, te je predmet oporezivanja ukupna dodatna vrednost, bilo da je dodata u zemlji ili u inostranstvu.
Ovde je izvoz oslobođen plaćanja PDV, dok se uvoz oporezuje i stvaraju se uslovi za konkurentnost između domaćih i uvoznih dobara.
Tehnički posmatrano, PDV je moguće obračunati i naplatiti direktnim i indirektnim oporezivanjem dodate vrednosti. Kod direktnog metoda, najpre se utvrđuje novododata vrednost proizvoda, pa se na nju kao poresku osnovicu primenjuje poreska stopa. Tačno određivanje novododate vrednosti u praksi je teško ostvarivo, tako da se ovaj metod ređe koristi.
Kod indirektnog metoda, nema utvrđivanja novododate vrednosti proizvoda, već se poreska obaveza izračunava tako što se od ukupnog poreza na promet odbije porez plaćen u prethodnoj fazi; ovaj metod je pogodniji danas i češće se primenjuje.
Reći ću još nešto samo o osnovnim karakteristikama Predloga zakona o PDV, koji je dostavilo Ministarstvo finansija Srbije. Uvođenjem PDV se postižu sledeći ciljevi: smanjivanje obima sive ekonomije i harmonizacija poreske politike sa standardima Evropske unije.
Predloženi model je potrošni tip PDV, indirektni metod utvrđivanja poreske obaveze i poštuje se princip odredišta. Znači, izvoz je oslobođen plaćanja poreza. Obveznici PDV su sva pravna lica koja su u prethodnih 12 meseci ostvarila ukupan prihod veći od dva miliona dinara ili koja kada počinju delatnost procene da će u narednih godinu dana ostvariti ukupan promet u tom iznosu.
Oni koji su ostvarili ili procene da će u narednih 12 meseci ukupan promet biti veći od milion dinara, mogu da se opredele da postanu obveznici PDV, pri čemu obaveza plaćanja tog poreza traje najmanje dve kalendarske godine.
Ključno u ovom predlogu zakona je što postoji povraćaj PDV, odnosno poreski obveznik ima pravo na povraćaj razlike poreza, ako je iznos prethodnog poreza veći od iznosa poreske obaveze. Rok za povraćaj je 45 dana, a kao što nam je ministar objasnio, u zemljama u okruženju je taj rok između 30 i 60 dana, a ministarstvo se opredelilo za srednju varijantu, za rok od 45 dana po isteku roka za predaju poreske prijave.
U skladu sa iskustvima drugih zemalja, pravo na povraćaj, odnosno refakciju PDV imaju strani obveznici, humanitarne organizacije, strani donatori, strani državljani, kako bi se izbeglo dvostruko oporezivanje.
Reći ću još samo da se donošenjem ovog zakona, kao i zakona o izmenama i dopunama zakona o porezu na dobit preduzeća, zaokružuje paket poreskih zakona i na taj način Srbija postaje jedna od zemalja sa najnižim poreskim stopama u Evropi. Naravno, donošenje zakona je uvek lakši posao, mada ne uvek i u ovom parlamentu, od njegove primene, pa se nadamo da će se i poreska administracija, a i građani, poreski obveznici, dobro pripremiti, kako bi od 1. januara 2005. godine počelo sprovođenje ovog zakona.
Na kraju da dodam da će u svakom slučaju poslanička grupa G17 plus podržati ovaj zakon. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, od sedam ekonomskih zakona koji su danas na dnevnom redu, ja bih se zadržala na Predlogu zakona o nacionalnoj korporaciji za osiguranje stambenih kredita, jer smatram da će se ovim zakonom najzad pokrenuti regularno tržište izgradnje stanova.
To temeljim na činjenici da će za početak ovog poduhvata država kao osnivački ulog iz budžeta izdvojiti 10 miliona evra, kao i da će Vlada Srbije biti vlasnik 100% akcija korporacija.
Međutim, kada se posmatraju trenutni tržišni uslovi pod kojima bi ovde mogli da se odobravaju dugoročni krediti za kupovinu stanova, pre svega imajući u vidu sadašnja skromna primanja potencijalnih vlasnika, treba reći da je 1945. godine, kada je kanadska stambena korporacija počela sa radom, a po uzoru na koju je i napravljen predlog naše nacionalne korporacije, kanadski građanin morao da izdvoji 50% učešća pri kupovini stana, ali osiguranjem ovih kredita to učešće je vremenom svedeno na 30%, da bi danas iznosilo oko 5%.
Ta institucija u Kanadi danas finansira izgradnju 25.000 stanova i kuća na godišnjem nivou, uz kamatnu stopu od oko 4% i pri tom stvara 40% društvenog bruto proizvoda Kanade indirektno, kroz razvoj građevinarstva, industrije nameštaja, kućnih aparata i tome slično.
U domaćim uslovima očekuje se da će osnivanjem ovakve nacionalne korporacije biti podstaknut razvoj domaćeg tržišta nekretnina i povećan obim kreditiranja, što će vremenom poboljšati i uslove za odobravanje stambenih kredita uz niže kamate, manje učešće, duže rokove otplate i učiniti ih pristupačnim za veći broj ljudi.
Procenjuje se da se u ovom trenutku stvara stambeno tržište za takozvanu srednju klasu. Nacionalna korporacija, koja osiguranjem kredita preuzima čak 75 do 85% rizika od banaka, imaće mogućnost da daje garancije bankama koje finansiraju novu gradnju stanova. Komercijalne banke ne mogu same da snose ceo rizik hipotekarnih kredita i važno je da kada taj rizik preuzima država, kao što će to biti kod nas, rizik bude ograničen i da postoji budžetska stavka za pokriće potencijalnih rizika, a u našem slučaju, kao što sam i rekla, iz budžeta će se izdvojiti 10 miliona evra za ovu namenu.
Glavni pokretač projekta finansiranja stambene izgradnje bila bi nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita.
To bi bila "firma koju osniva država", tj. pravno lice specijalizovano za osiguranje potraživanja po osnovu stambenih kredita koje odobravaju banke i druge finansijske organizacije, a zadatak bi joj bio da bankama pruži garanciju za kredite koje daje građanima. Kupac stana bi hipotekom nad stanom garantovao vraćanje kredita, a visina kredita bi bila kao i vrednost te nekretnine.
Korporacija bi pružala stručnu pomoć državnim organima, bankama i drugim finansijskim organizacijama, sa ciljem poboljšanja uslova za finansiranje stambene izgradnje. Nadzor nad zakonitošću rada korporacije obavljaće Ministarstvo finansija, dok će predsednike i članove nadzornog odbora imenovati Vlada, na predlog Ministarstava.
Nacionalna korporacija bi osigurala kredit i ukoliko kupac ne bi mogao da ga vrati, banka bi aktivirala hipoteku i naplatila svoj dug uz kamatu. Razliku između sume koju potražuje banka za kredit i stvarne tržišne cene stana u momentu prodaje pokrivala bi nacionalna korporacija.Njen minimum nije veliki, zato se u Predlogu zakona predviđa ograničenje sume na koju korporacija sme da se obaveže. Predlagač kaže da bi trebalo da bude 16 puta veći iznos od kapitala kojim raspolaže korporacija, što znači da govorimo o sumi od 160 miliona evra.
Vlada predlaže da osim iz budžeta, nacionalna korporacija sme da prikuplja sredstva iz donacija, iz drugih izvora, a slobodna sredstva sme da plasira u hartije od vrednosti, ali samo tzv. prvoklasne koje izdaje Republika ili u obveznice stare devizne štednje i tome slično.
Kolika će sredstva pojedinačno da osigurava ova korporacija prema građanima i prema bankama posebno bi se odredilo pravilima poslovanja korporacije, koja bi takođe pružala stručnu pomoć bankama i drugim finansijerima stambene izgradnje. Da bi ova korporacija mogla efikasno da radi potrebno je da se ispune neki važni preduslovi. To je, pre svega, jedinstven katastar nepokretnosti i legalizacija i registracija svih objekata u elektronskom obliku, odnosno uknjižba nekretnina koje se stavljaju pod hipoteku.
Drugo, to je donošenje zakona o hipotekama, kao i zakona koji će urediti tržište nekretnina. Treće, to je uvođenje poreskih olakšica za građane koji kupovinom stana na kredit rešavaju stambeno pitanje. Četvrto, to je donošenje mera za pospešivanje dugoročne štednje građana.
Sigurni smo da će konkurencija u bankarskom sektoru vremenom poboljšati uslove za dobijanje bankarskih kredita i učiniti ih dostupnim širokom krugu ljudi. Trenutno se procenjuje, na osnovu istraživanja koje je sprovedeno u većim gradovima Srbije, da je oko 50.000 domaćinstava platežno sposobno da uzme stambeni kredit i da ga otplaćuje.
Naravno, kamatne stope bi trebalo da padnu na podnošljiv procenat. Trenutno se kreću od 9% do 11% u bankama koje su voljne da daju stambene kredite, a takvih banaka je tek nekoliko, jer banke imaju kratkoročne izvore finansiranja. Zatim, trebalo bi da se smanji učešće i poveća period otplate stambenih kredita, jer za veliki broj građana Srbije ovo je jedini način za rešenje stambenog pitanja.Upravo iz tih razloga će poslanička grupa G17 plus podržati donošenje ovog zakona. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.