Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Snežana Bogosavljević-Bošković

Snežana Bogosavljević-Bošković

Socijalistička partija Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, predložila sam amandman na član 1. Predloga zakona sa ciljem da se ovaj član dopuni i dodatno precizira.

Suština predloženog amandmana je da se pored uklanjanja memorijala koji su nezakonito podignuti uvrsti i mogućnost uklanjanja memorijala radi promene lokacije iz opravdanih razloga. Naime, smatram da članom 1. treba precizirati mogućnost promene lokacije spomenika i drugih memorijala u slučajevima kada je to neophodno. Na primer, kada je potrebno sprečiti propadanje, rušenje, ruiniranje obeležja kao posledice prirodnih nepogoda poput poplava, požara, klizišta itd. Iz tih razloga i smatram da je svrsishodna dopuna člana 1. kojom se precizira mogućnost uklanjanja memorijala radi promene lokacije.

Kao društvo moramo sa posebnom pažnjom čuvati i negovati ratne memorijale. Oni su svedoci istorijski slavne i junačke srpske vojske. Oni su istorijski svedoci ponosnog i nesalomivog srpskog naroda, naroda koji se kroz istoriju, boreći se za slobodu i otadžbinu svoj život nije mario da u toj istoj borbi da. Pretrpeo je ogromne ljudske žrtve. Naše žrtve su i vojnici i civili, i žene, i deca. Srbija je kroz istoriju vodila odbrambene ratove, branila se od raznih moćnih do zuba naoružanih i silnih agresora i neprijatelja. Samo u 20. veku gotovo da nema generacije koja nije osetila strahote rata počev od oslobodilačkih, balkanskih ratova, zatim Prvog i Drugog svetskog rata, pa sve do ratnih dejstava 90-tih godina kada je komadana naša dotadašnja država Jugoslavija i do NATO agresije na Srbiju 1999. godine.

Smatram da u ovoj 2018. godini kada se navršava 100 godina od završetka Prvog svetskog rata imamo posebnu moralnu obavezu da ne samo ratnim memorijalima već i drugim vidovima društvenog aktivizma podsetimo svih junaka koji su svoje živote dali za slobodu našeg naroda. Sa posebnim pijetetom sećamo se vojvode Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Radomira Putnika, sećamo se naših junaka koji su prošli albansku golgotu, naših Solunaca, sećamo se nesalomivog Gvozdenog puka i njegovih ratničkih podviga od 1912. do 1918. godine.

Sećamo se i zapisa o borbenom moralu srpskog vojnika, a podsetiću vas danas na samo jedan koji je po meni posebno uverljiv, jer ostavio ga je okupatorski vojnik, kaplar jedanaestog puka devete austrougarske divizije, učesnik Cerske i Kolubarske bitke i poznati književnik Egon Ervin Kiš, o srpskim vojnicima on kaže – tek u Srbiji 1914. godine shvatio sam da je ljubav prema slobodi malih naroda jača sila od nasilja velikih i moćnih, tek ovde sam shvatio da neumitna sila bolje savlađuje sve, a da je slabost sile u tome što veruje samo u silu.

Ne smemo zaboraviti ni slavnu antifašističku borbu koju je vodio sav slobodarski svet. Ne smemo zaboraviti žrtve koje je naš narod u toj borbi podneo. Ogromne materijalne i nenadoknadive ljudske gubitke pretrpela je Srbija i 90-tih godina. Stradali su naši vojnici, ali na pragu 21. veka i nedužni civili i žene i deca. Zbog toga danas sa ponosom sećamo se svih naših heroja, junaka, vojnika i civila koji su svoje živote ostavili na braniku naše otadžbine. Ne smemo zaboraviti istorijske činjenice. Ne smemo umanjiti srpske žrtve date u prošlosti. Ne smemo dozvoliti reviziju sopstvene istorije kojom bi se sakrila istina prekrajanjem istorijskih događaja, a najmanje što možemo to je da znamo koje smo žrtve kao narod podneli, ko su junaci koji su dali svoje živote za našu slobodu i da im se odužimo istorijskim pamćenjem, a deo tog pamćenja svakako su i spomenici tj. ratni memorijali o kojima danas govorimo. Hvala na pažnji.
Zahvaljujem.

Dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam amandman na član 1. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi kojim se član 1. Predloga zakona menja i glasi – u Zakonu o lokalnoj samoupravi član 2. menja se i glasi – lokalna samouprava je pravo građana da neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika upravljaju javnim poslovnima od neposrednog, zajedničkog i opšteg interesa za lokalnu zajednicu i lokalno stanovništvo, kao i pravo i sposobnost organa lokalne samouprave da u skladu sa zakonom uređuju i upravljaju javnim poslovima koji su u njihovoj nadležnosti i od interesa za lokalno stanovništvo.

Cilj amandmana koji sam podnela jeste da se članom 1. jasno i precizno formuliše predmet zakona. Smatram da usvajanjem ovog amandmana bi se u fokusu člana 1. našli upravo građani koji dobijaju pravni osnov za neposredno uključivanje u planiranje i sprovođenje politika razvoja vezanih za njihove lokalne zajednice.

To je inače izuzetno važna zakonska odredba koja predviđa da, zapravo, građani donose odluke kako i na koji način će se trošiti investiciona sredstva iz njihovih lokalnih budžeta, npr. šta će se graditi, kako i na koji način će se rešavati infrastrukturni i drugi problemi, tj. građani su upravo ti koji će donositi odluke o prioritetima i dinamici investiranja u zajedničke lokalne projekte. Inače, ovo je dobra praksa koja je ustanovljena u pojedinim našim gradovima i opštinama, a usvajanjem ovog zakona ona će postati i obaveza za sve lokalne samouprave.

S toga, smatram da bi bilo dobro i opravdano i celishodno da se, s obzirom na novu ulogu građana, na njihova nova prava, ova uloga prava i uloga u kreiranju lokalnog razvoja i lokalnih politika, naših građana formuliše jasno i precizno upravo članom 1. ovog zakona, kojim se inače i utvrđuje predmet zakona.

S toga, smatram da je amandman koji sam podnela celishodan i da je u duhu zakonskih rešenja o kojima smo diskutovali prethodnih dana, a o kojima ćemo diskutovati i u narednim danima, kada se govori o amandmanima na predložena zakonska rešenja. Hvala na pažnji.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, koristeći poslaničko pravo, prvo pitanje upućujem ministru prosvete, gospodinu Šarčeviću, a odnosi se na upis nove generacije studenata u narednoj školskoj godini.

Naime, našim maturantima preostalo je tek nešto više od mesec dana do sticanja diplome srednjoškolskog obrazovanja. Značajan broj njih nastaviće svoje školovanje na nekom od naših fakulteta ili visokih škola strukovnih studija.

Svi mi zaposleni u visokom obrazovanju, sa velikom pažnjom, pratimo upisnu politiku ministarstva i pripremamo se za jun kako bismo spremno dočekali novu generaciju studenata.

Za nas je to, nema sumnje, jedan od najvažnijih zadataka u toku godine. Jasno je da univerzitetska zajednica očekuje da predlog o upisnim kvotama, koji je potekao od fakulteta, bude i usvojen od strane ministarstva. S tim u vezi, želim da postavim sledeće pitanje – da li ministarstvo planira da ove ili možda od naredne godine menja pristup u kreiranju upisne politike?

Shvatam da je ovo važno, obzirom da smo svedoci velike ekspanzije novoosnovanih fakulteta i akreditovanih studijskih programa posle 2000. godine. Na primer, 2000. godine imali smo ukupno 86 fakulteta. Nakon samo desetak godina, broj fakulteta povećan je skoro 2,5 puta. Povećavan je i broj akreditovanih studijskih programa. Na primer, 2012. godine imali smo ukupno 1.281 akreditovan studijski program na akademskim studijama i 402 na strukovnim studijama.

Takođe, povećavan je i broj mesta za upis novih studenata i pomenute 2012. godine bilo je obezbeđeno 64.560 novih mesta za upis novih studenata, a nakon završetka upisa, ukupna popunjenost raspoloživih mesta bila je oko 66%.

Obzirom da su i u poslednjih nekoliko godina osnivani i novi fakulteti i akreditovani novi studijski programi, moje pitanje je za ministarstvo – koliki je broj fakulteta visokih škola strukovnih studija i studijskih programa trenutno akreditovan, tj. na koliko se raspoloživih mesta može računati za upis novih studenata naredne školske godine?

Takođe, želim da znam koliko trenutno imamo maturanata u srednjim školama, koji su potencijalni studenti školske 2018/2019. godine? Ovo pitam, jer sve analize ukazuju na veliki demografski pad i da su perspektive u broju kandidata za upis u visoko obrazovanje u narednim godinama zabrinjavajuće, zbog čega pojedini stručnjaci upozoravaju da posebni problemi mogu nastati u pojedinim područjima rada.

To je i razumljivo, ako se imaju u vidu podaci o broju novorođene dece na godišnjem nivou. Tako npr, 1985. godine, broj novorođenčadi bio je 101.938, a 2016. godine 64.734, što je smanjenje za oko 37%. Dakle, jasno je da smo iz godine u godinu imali sve manje rođene dece, a sve više akreditovanih studijskih programa i mesta za upis novih studenata.

Sa druge strane, želim da kažem i to da što se tiče strukture obrazovnih profila koji se školuju na našim fakultetima, veoma je važno da se prilagođavaju potrebama privrede, kako bi naši mladi nakon završetka školovanja što brže nalazili posao u struci.

S tim u vezi, želim da postavim pitanje i ministru za rad, zapošljavanje, socijalna i boračka pitanja, a pitanje glasi – da li se prilikom sprovođenja politike zapošljavanja i privlačenja inostranih investicija vodi računa i o strukturi nezaposlenih, koji su evidentirani na Nacionalnoj službi za zapošljavanje i o njihovim obrazovnim profilima? Hvala.
Poštovana predsednice, gospodine ministre sa saradnicima, uvaženi narodni poslanici, poštovani građani Srbije, tema parlamentarne debate ovog skupštinskog zasedanja, izuzetno je važna, jer kroz predložene zakone u fokusu naše diskusije su mladi i njihovo obrazovanje. Svako ozbiljno i odgovorno društvo teži da za svoje mlade generacije obezbedi što je moguće bolje i kvalitetnije obrazovanje.

Poseban izazov obrazovnog sistema je kvalitetno, efikasno i funkcionalno srednje stručno obrazovanje. Izazov je utoliko veći, jer ovo obrazovanje mora da bude i dinamično i fleksibilno. Mora da prati naučna i tehnička dostignuća, ali i savremene tokove ekonomije, privrede i razvoja društva u celini.

Tako danas od srednjih stručnih škola očekujemo odškolovane tehničare, zanatske radnike, majstore različitih profila, koji su usvojili neophodna teorijska znanja, ali i ovladali potrebnom praksom i veštinama, kako bi se brzo i lako uključili u posao u struci.

Zaposlenje u struci je važno za svakog pojedinca koji je stekao diplomu srednjeg stručnog obrazovanja radi njegove lične i profesionalne karijere i prosperiteta, ali je važno i za društvo u celini, jer se time pospešuje smanjenje nezaposlenosti, jačanje preduzetničkog duha i ekonomski napredak zajednice.

Verujem da su ovo bili najvažniji motivi Vlada i Ministarstva prosvete, da predlože zakon o dualnom obrazovanju o kome danas diskutujemo.

Ovim zakonom, između ostalog, pravno se uređuju pitanja partnerstva srednjih stručnih škola i privrede, tj škola i učenika sa jedne strane i privrednih društava i kompanija sa druge strane u oblikovanju znanja i praktičnih veština, budućih tehničara, zanatskih radnika i majstora različitih profila.

Ovo partnerstvo je važno, budući da iza naše privrede je dugogodišnji tranzicioni period praćen ogromnim potresima i promenama, promenama, pre svega u obliku svojine, tako od društvene svojine za nepune dve decenije, dobili smo privredu, pretežno u privatnom vlasništvu.

Danas spremnost privrednih subjekata da otvore svoja vrata, ua praktičnu nastavu naših srednjoškolaca, smatram pozitivnim gestom i napretkom i u razvoja i obrazovanja i društva u celini.

Verujem i da će veliki broj učenika nakon završetka školovanja, upravo u ovim kompanijama gde su sticali praktična znanja, naći svoje stalno zaposlenje.

U kontekstu diskusije o dualnom obrazovanju i učenju uz rad, želim da istaknem da su praktična nastava i obuka u našim srednjim stručnim školama, duboko utemeljene i da imaju dugogodišnju tradiciju. Ako nam je cilj znanje, ali i praktična obučenost i veštine, nema sumnje, najbolji primer su naše poljoprivredne škole. U ovim školama znanja se stiči i učionicama, a praksa i veštine na školskim ekonomijama.

Vredne pažnje i pohvale su upravo ove škole koje su, pre svega zarad praktične nastave i svih stručnih predmeta, očuvale i razvijale svoje školske ekonomije kroz višedecenijski rad znanje i entuzijazam i prosvetnih radnika i brojnih generacija učenika.

Stoga smatram da naše poljoprivredne škole u Svilajncu, u Požegi, u Kraljevu, u Leskovcu, u Šapcu, u Požarevcu, Somboru, Futogu i u drugim mestima, treba da nastave, ali treba im i pomoći da i dalje održavaju i razvijaju svoje školske ekonomije, jer ove ekonomije su sigurna, proverena baza za sticanje praktičnih znanja i veština tehničara u oblasti poljoprivrede, veterine i šumarstva.

Vredan pažnje i pominjanja je i primer Mlekarske škole u Pirotu. Učenici ove škole, pored učenja, bave se i preradom mleka i proizvodnjom proizvoda od mleka. Dnevno se u zanatskoj radionici ove škole preradi preko 3.000 litara mleka. NJihovi proizvodi, kačkavalj, beli sirevi, jogurt, nalaze se u prodaji, nalaze se na trpezama širom Srbije, a rado ih kupuju i stranci.

Benefiti ovakvog načina učenja su veoma kvalitetna, funkcionalna, stručna znanja učenika ove škole, a benefiti škole su mogućnosti da od prodaje sira i drugih mlečnih proizvoda ulažu u razvoj tehnologija u ovoj oblasti i time unapređuju obrazovanje svojih učenika. Ovo govorim i kao profesor Univerziteta koji upravo radi na obrazovanju agronomskih stručnjaka, ali i kao prethodni ministar poljoprivrede, kada sam posetila veliki broj naših privatnih škola. Model rada ovih škola, koji uključuje obaveznu praktičnu nastavu i obuku na sopstvenim ekonomijama, smatram jednim od najorganizovanijih u sistemu srednjeg stručnog obrazovanja u našoj zemlji.

Naravno, u nekim drugim oblastima, u mašinskoj, metalskoj, drvno-prerađivačkoj, tekstilnoj, itd, nije moguće na ovako direktan i transparentan način organizovati praktičnu nastavu i obuku, ali zato najveći broj ovih škola imaju sopstvene radionice gde učenici uz profesore i nastavnike praktične nastave, takođe, stiču važna stručna, praktična znanja i veštine. Zbog toga je važno ne zanemariti i ne degradirati značaj školskih radionica i ulogu nastavnika praktične nastave.

Štaviše, smatram da bi bilo dobro u okviru visokog obrazovanja, na primer visokih strukovnih škola i njihovih specijalističkih studija, uvesti i program školovanja nastavnika praktične nastave.

Nekada, kao što znate, u Vranju smo imali Visoku školu za školovanje nastavnika praktične nastave mašinske i metalske struke. Na taj način bi i prosveta i privreda dobile na kvalitetu, jer bi i u redovnom obrazovanju i u učenju uz rad bili angažovani kompetentniji i profesori i instruktori.

Polazeći od svega ovoga, Predlog ovog zakona vidim kao želju da se unapredi naše srednje stručno obrazovanje, posebno u onim oblastima gde se, praktično, nastava i obuka mogu bolje i kvalitetnije organizovati u realnom privrednom sektoru, tj. u kompanijama koje za to imaju mogućnosti i iskazuju svoju spremnost za partnerstvo sa našim srednjim stručnim školama.

Dakle, jasno je, Predlog zakona o dualnom obrazovanju nudi rešenja za dostizanje nama važnih ciljeva, a samo neke od njih ću pomenuti – kvalitetnije, efikasnije i funkcionalnije srednje stručno obrazovanje, približavanje ovog obrazovanja potrebama privrede, veća zaposlenost odškolovanih kadrova, jačanje preduzetničkog duha mladih kao rezultat čega bi bile novoosnovane zanatske radionice, mala i srednja preduzeća. Zbog toga sam uverena da i projektovan ishod, ekonomski napredak zajednice, sasvim sigurno, će uslediti nakon primene ovih zakonskih rešenja.

Zbog svega navedenog, poslanička grupa SPS podržaće zakon o dualnom obrazovanju, kao i druge predloge zakona iz ovog pretresa, a o kojima će govoriti moje kolege iz poslaničke grupe. Hvala lepo.
Poštovana predsednice, gospodine ministre sa saradnicima, poštovani poslanici, dame i gospodo, poštovani građani Srbije, tema parlamentarne debate ovog skupštinskog zasedanja izuzetno je važna. Mogli bismo reći da je u samom vrhu prioritetnih i visokoosetljivih tema svakog ozbiljnog i odgovornog društva. To je i razumljivo, jer poljoprivredno zemljište je dobro od opšteg interesa, ograničen i neobnovljiv prirodni resurs. Resurs koji smo nasledili od naših predaka, i resurs koji smo pozajmili od naših potomaka.

Poljoprivredno zemljište je osnov srpske poljoprivrede, poljoprivrede koja je decenijama žila kucavica srpske ekonomije i sastavni deo socijalne politike, garant socijalnog mira, sigurnosti i egzistencije velikog dela našeg stanovništva. Tako je bilo nekada, takao je i danas. Danas oko 19% od ukupno zaposlenih u Srbiji, dakle svaki peti, radi u poljoprivredi.

Doprinos poljoprivrede srpskoj ekonomiji i dalje je veliki. Navešću samo neke od pokazatelja. Vrednosni udeo poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u ukupnom BDP naše zemlje prosečno je oko 10%. Prošle godine bio je gotovo oko15%. U ukupnom izvozu poljoprivredni i prehrambeni proizvodi učestvuju sa oko 22%. Uz to, naša poljoprivreda je jedina grana privrede u Srbiji koja godinama beleži suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni, i on iz godine u godinu ima rast.

Primera radi, suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima 2014. godine bio je nešto veći od milijardu evra, 2015. godine bio je 1.200 milijardi evra, a prošle 2016. godine rekordnih 1.600 milijardi evra. Kada se ovim pokazateljima doda i podatak da je ukupna vrednost proizvodnje srpskog agrara 2016. godine bila veća od pet milijardi evra, jasno je da je srpska poljoprivreda na dobrom putu i da će i u buduće uz naporan rad i još veća ulaganja u skladu sa ciljevima i pravcima razvoja sadržanim u Strategiji koju smo usvojili 2014. godine, beležiti sve bolje i bolje rezultate.

Poljoprivredno zemljište je naše prirodno bogatstvo, ogroman resurs za razvoj poljoprivrede, ali i sveukupan ekonomski prosperitet države Srbije. Republika Srbija raspolaže sa oko pet miliona hektara poljoprivrednog zemljšta, od čega oko 3,5 miliona hektara su oranice i bašte, voćnjaci i vinogradi, a oko 1,5 miliona hektara livade i pašnjaci. U pogledu vlasničke strukture, oko 20% raspoloživog poljoprivrednog zemljišta ili oko milion hektara je u javnoj, tj. državnoj svojini, od čega oko 830 hiljada hektara, prema podacima Republičkog geodetskog zavoda je zemljište koje je identifikovano u vidu katastarskih parcela, dok oko 200 hiljada hektara je zemljište koje se još uvek vodi kao društveno, zadružno, zemljište mešovite svojine i slično. Preostalih 80% ili gotovo četiri milina hektara je u privatnoj svojini tj, u privatnom vlasništvu fizičkih i pravnih lica. Zakonska regulativa vezana za zemljišnu politiku do sada odnosila se pretežno na poljoprivredno zemljište u državnoj vlasništvu. Tako na primer 2015. godine usvojen je Zakon kojim se pravno regulišu pitanja zaštite, uređenja i korišćenja isključivo poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu.

Novim predlogom zakona, Zakon iz 2015. godine se praktično dopunjuje pravnim uređenjem i nekih pitanja koja se tuču prodaje poljoprivrednog zemljišta i to sada isključivo poljoprivrednog zemljišta u privatnoj svojini.

Osim toga, želim da istaknem da je bilo mnogo razloga zbog kojih je Vlada Republike Srbije 2015. godine, na predlog Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine Narodno skupštini predložila zakon kao pravni okvir za uvođenje reda u praksu korišćenja državnog poljoprivrednog zemljišta.

Podsetiću vas na samo neke razloge, a to su bili, neracionalno korišćenje ovog prirodnog resursa to jest mali udeo legalno izdatog zemljišta u zakup i veliki deo u takozvanoj sivoj zoni. Velike nepravilnosti, ne ažurnosti, zloupotrebe u korišćenju državnog poljoprivrednog zemljišta i kao posledica svega toga ogromni ekonomski gubici i za državu i za poljoprivredu.

Procenjena šteta tada iznosila je desetine i desetine miliona evra na godišnjem nivou i direktno se odražavala na manja izdvajanja za poljoprivredu kako iz republičkog tako i iz pokrajinskog budžeta i iz budžeta lokalnih samouprava.

Iako je od donošenja tog zakona prošlo tek nepune dve godine pozitivni efekti njegove primene su vidljivi. Danas, gotovo sve lokalne samouprave su ažurne u donošenju godišnjih programa zaštite uređenja i korišćenja državnog poljoprivrednog zemljišta. Poštuju se rokovi, procedure, javnog nadmetanja, izdavanja ovog zemljišta u zakup.

Mali poljoprivrednici ravnopravno sa velikima učestvuju na licitacijama i sada imaju mnogo veće mogućnosti da zakupe državno poljoprivredno zemljište nego što je to ranije bilo. Uz to, značajno su povećani prihodi od zakupnina, pa su zahvaljujući u velikoj meri i tome već za 2017. godinu mogla da se opredele veća sredstva iz republičkog za agrarni budžet.

Osim navedenog zakon iz 2015. godine veoma precizno i jasno isključuje svaku mogućnost da stranac kupi poljoprivredno zemljište koje je u državnom vlasništvu. Sva pravna rešenja iz ovog zakona, a samo na neka od njih sam se osvrnula, zadržana su i u novom predlogu zakona nisu menjana.

Razlozi za nove izmene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu o kojima danas diskutujemo kao što je to i detaljno obrazloženo u Predlogu zakona proizilaze iz SSP koji je Srbija potpisala sa državama, članicama EU 2008. godine. Potpisivanjem ovog sporazuma Srbija je preuzela između ostalog i obavezu da od 1. septembra 2017. godine omogući građanima EU kupovinu poljoprivrednog zemljišta u Srbiji pod istim uslovima kao i srpskim državljanima. Nema sumnje, ovaj deo sporazuma izuzetno je loše ispregovaran. Danas žalimo što tadašnji pregovarači nisu sa mnogo više mudrosti i odgovornosti za naše poljoprivredno zemljište dogovorili liberalizaciju trgovine onda kada Srbija postane punopravna članica EU, onako kako su to činile i druge zemlje u procesu pridruživanja. Umesto toga potpisivanjem sporazuma precizirani su i rokovi za njegovo sprovođenje.

Tako da oni koji su neodgovorno pregovarali i potpisali Sporazum, ne mareći za prirodna dobra i resurse, uskratili su nam mogućnost i zaštite dostojanstva i ponosa, jer bićemo prva zemlja koja je i pre sticanja punopravnog članstva u EU uopšte i razmatrala pitanja prodaje poljoprivrednog zemljišta stranim državljanima.

Naravno, opravdano se postavlja i pitanje, da li smo mogli da izmenimo Sporazum nakon njegove ratifikacije, a poslednja ratifikacija je bila 2013. godine, i da na taj način odložimo donošenje ovog zakona, naravno, mislim na deo koji se tiče poljoprivrednog zemljišta. Nažalost, za izmene Sporazuma, uz eventualno prihvatanje, u tom smislu, pregovora od strane EU bila je potrebna i saglasnost i ponovna ratifikacija od svih 28 država članica Unije. Jasno je da su zbog ovakvih procedura EU i naše mogućnosti da izdejstvujemo bilo kakve izmene da bi bile minimalne.

Ipak, uprkos tome, nadležne institucije prethodnih nekoliko godina činile su niz napora da se 1. septembar 2017. godine kao rok odloži. Tako recimo Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine 2015. godine kada sam ja bila na čelu tog Ministarstva, uradilo je detaljnu analizu preuzetih obaveza Srbije u pogledu liberalizacije trgovine poljoprivrednim zemljištem i sa tim u vezi, detaljnu analizu potencijalnih problema i rizika institucionalnog i zakonodavnog usklađivanja sa odredbama iz Sporazuma.

Osim toga, Ministarstvo je pripremilo i uporedan prikaz različitih zakonskih rešenja kao primera dobre prakse iz zemalja koje su uspele da sačuvaju svoje poljoprivredno zemljište u državno vlasništvo ili u vlasništvu svojih građana.

Sve to nam je poslužilo kao dobra argumentacija da sporna pitanja, trgovina poljoprivrednim zemljištem pokrenemo na pregovaračkoj grupi četiri koja se bavi pitanjima slobode kretanja kapitala.

Zbog iznetih argumenata od strane predstavnika našeg Ministarstva, pregovaračka grupa četiri za stručnu i nezavisnu ekspertizu od strane stručnih lica, angažovala je stručnjake, dva naša naučna instituta – Instituta ekonomskih nauka i Instituta za ekonomiku poljoprivrede.

Verujem da su njihove analize mišljenja i preporuke koristile sadašnjem ministru i njegovim saradnicima u pripremi predloga ovog zakona.

Dakle, jasno je, Vlada suočena sa preuzetom međunarodnom obavezom Srbije, rokovima ali i obavezom da zaštiti domaće nacionalne interese, u ovom slučaju da poljoprivredno zemljište ostane u najvećoj mogućoj meri u vlasništvu naših građana i srpskih domaćina, predložila je zakon o kome danas raspravljamo.

Predloženim zakonom trajno se regulišu uslovi pod kojima fizička lica, državljani zemalja EU mogu steći vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem u Srbiji, a koje je sada u privatnoj svojini naših građana.

Propisani uslovi su strogi i za sve one koji budu zainteresovani za kupovinu zemljišta po ovom zakonu, biće teško da ispune. Uz njih, predloženim zakonom predviđa se i pravo preče kupovine poljoprivrednog zemljišta od strane države Srbije.

Predlaže se i formiranje posebne komisije, Vladine komisije koja će se baviti realizacijom ovog prava. Mi poslanici SPS smatramo da pravo prvenstva kupovine poljoprivrednog zemljišta od strane države Srbije je dobro i važno rešenje da se zaštite domaći nacionalni interesi, kada je reč o poljoprivrednom zemljištu, jer podržavamo sve mere koje će doprineti da naše poljoprivredno zemljište ostane u vlasništvu naših građana i u vlasništvu srpskih domaćina.

Kao dopuna ovom rešenju, mi predlažemo i da Vlada, država, formiraju poseban fond koji će biti isključivo za namenu kupovine poljoprivrednog zemljišta koje bi eventualno naša fizička lica ponudila na prodaju bilo kom stranom državljaninu.

Smatram da ovaj fond može da bude finansiran, ne samo iz sredstva budžeta, već iz donacija, poklona i raznih drugih izvora. Sredstvima fonda, dakle i korišćenjem prava preče kupovine od strane države Srbije, poljoprivredno zemljište bi se sačuvalo, jer bi država to ponuđeno poljoprivredno zemljište za prodaju kupovala i ono bi postalo državni resurs.

Naš predlog je i da ovako kupljeno poljoprivredno zemljište koje bi bilo sada u državnoj svojini, država ponudi na korišćenje bez naknade mladim poljoprivrednicima koji žele da ostanu na selu, da uvećaju posed i svoju poljoprivrednu proizvodnju.

Takođe, poslanička grupa SPS ima još jedan predlog za dopunu zakona i to u formi amandmana.

Naime, mi smatramo da zakon treba dopuniti odredbom kojom se zabranjuje prodaja poljoprivrednog zemljišta u graničnom pojasu od deset kilometara. Smatramo da bi to bilo izuzetno važna mera bezbednosti i zaštite državnih interesa, zaštite državne granice.

Inače, ovakva zaštitna mera je propisana još uvek važećim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu i odnosi se na državno poljoprivredno zemljište i na naše građane, a analogno tome, logično je da isto ograničenje, odnosno ista zabrana važi i za poljoprivredno zemljište koje je u privatnoj svojini i koje eventualno može biti predmet prodaje fizičkim licima, državljanima zemalja EU.

Verujemo da ovi naši predlozi mogu doprineti poboljšanju kvaliteta zakona, da će ih Vlada ozbiljno razmotriti i naravno, da očekujemo da budu prihvaćeni.

Zbog svega navedenog, poslanička grupa SPS će podržati predložene izmene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

Zahvaljujem na pažnji.
Zahvaljujem.

Poštovani narodni poslanici, cenjeni građani, dame i gospodo, pred nama je set predloga zakona kojima se potvrđuju važni međunarodni sporazumi, protokoli, konvencije iz više različitih oblasti, kao što su zaštita životne sredine, obrazovanje, nauka, kultura, socijalna sigurnost, policijska saradnja i bezbednost građana.

Među predloženim zakonima je i Predlog zakona o potvrđivanju Doha amandmana, na Kjoto protokol uz okvirnu Konvenciju UN o promeni klime. Ovaj Predlog zakona smatram posebno važnim, jer klimatske promene predstavljaju jedan od najvećih globalnih izazova našeg vremena, pošto se sa posledicama, najčešće u vidu suša, poplava, tajfuna, tornada, erozije zemljišta, danas suočava čitava planeta. Problem klimatskih promena je problem koji već godinama i decenijama utiče, a ne retko i remeti i postizanje ciljeva održivog i ekonomskog razvoja svih zemalja sveta.

Republika Srbija i sama se suočava sa brojnim posledicama klimatskih promena. Procene su da je ukupna materijalna šteta izazvana ekstremnim vremenskim uslovima u Srbiji od 2000. godine, veća od pet milijardi evra, od čega oko 70% su štete izazvane sušom i visokim temperaturama. Svedoci smo i sami ogromnih materijalnih šteta izazvanih katastrofalnim majskim poplavama iz 2014. godine.

Posledice klimatskih promena mogu biti toliko ozbiljne i dalekosežne da svaka zemlja mora doprineti naporima da se klima naše planete stabilizuje. Kao glavne pokretače klimatskih promena međunarodna, naučna i stručna javnost označila je povećane atmosferske koncentracije gasova sa efektom staklene bašte, a za povećane emisije gasova sa efektom staklene bašte ugnjendioksida, metana, azotsuboksita, odgovoran je čovek, odnosno ljudske aktivnosti, tačnije industrijalizacija i nebriga o načinu korišćenja prirodnih resursa.

Usvajanjem okvirne Konvencije UN o promeni klime 1992. godine, čiji je osnovni cilj bio obezbeđivanje mehanizama za stabilizaciju atmosferskih koncentracija gasova sa efektom staklene bašte, započeta je zapravo, organizovana globalna borba protiv klimatskih promena. Način postizanja cilja utvrđen je Kjoto protokolom, kojim je utvrđen i prvi obavezujući period 2008. - 2012. godina, za smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte za 38 industrijski razvijenih zemlja sveta.

Amandmanom iz Dohe na Kjoto protokol utvrđuje se drugi obavezujući period 2013. – 2020. godina, za industrijski razvijene zemlje, pri čemu je kvantifikovana obaveza smanjenja emisija gasova za 18% u odnosu na referentnu 1990. godinu.

Republika Srbija je od 2001. godine članica Okvirne konvencije UN o promeni klime, jedna je od 183. države članice, potpisnica je Kjoto protokola i drugih međunarodnih sporazuma u ovoj oblasti koje imaju za cilj smanjenje emisija gasova sa efektom staklene bašte.

Kao zemalja u razvoju prema Kjoto protokolu i amandmanu iz Dohe Srbija nema kvantifikovanu obavezu smanjenja emisija gasova ni u prvom ni u drugom obavezujućem periodu, ali ima obaveze u pogledu uspostavljanja i sprovođenja mera i aktivnosti za postizanje ciljeva Konvencije.

U tom smislu želim da kažem da je Ministarstvo poljoprivrede i zaštitu životne sredine tokom 2014. i 2015. godine, kada sam ja bila na čelu tog ministarstva, izradilo prvi ažuriran dvogodišnji izveštaj Republike Srbije prema Okvirnoj konvenciji UN o promeni klime.

Ovaj izveštaj daje prikaz aktivnosti u oblasti klimatskih promena, uključujući informacije o trenutnim i očekivanim nivoima gasova sa efektom staklene bašte, o mogućnostima i načinima njihovog smanjenja, o monitoringu o izveštavanju i verifikaciji.

Uz to, na bazi sprovedenog inventara gasova, Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine je tada došlo do važnih informacija, kao npr. da su ukupne emisije gasova sa efektom staklene bašte u Srbiji 2013. godine bile za oko 3,5% manje u odnosu na 2010. godinu i za oko 25,1% manje u odnosu na 1990. godinu.

Takođe, utvrđen je udeo pojedinih sektora u ukupnim emisijama gasova sa efektom staklene bašte u našoj zemlji, a to je energetika 79,4%, poljoprivreda 10,9%, sektor otpada 5,1% i industrijski procesi 4,8%.

Zahvaljujući ovako odgovornom pristupu problemu, Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine je uz podršku eksperata i zainteresovane javnosti 2015. godine pripremilo predlog o mogućem nacionalnom doprinosu smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte za period 2020 – 2030. godina. Vlada je predlog ministarstva usvojila i Srbija je bila među prvih deset zemalja sveta i prva u regionu koja je okvirnoj konvenciji dostavila nameravan nacionalnih doprinos smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte, a koji je i usvojen na Konferenciji u Parizu decembra 2015. godine.

Sve ovo govori da je Srbija kao članica okvirne konvencije UN, Kjoto protokola i pratećih međunarodnih ugovora, iako nema kvantifikovane obaveze smanjenja emisija gasova za period do 2020. godine do sada načinila velike korake uključujući se u globalnu borbu protiv klimatskih promena.

U tom smislu smatram da je izuzetno važno što se danas u skupštinskoj proceduri našao Predlog zakona o potvrđivanju Doh-a amandmana na Kjoto protokol. Usvajanjem ovog zakona ispunjavamo obaveze prema međunarodnoj zajednici, potvrđujemo spremnost svog doprinosa smanjenju emisija gasova sa efektom staklene bašte i svog doprinosa borbi protiv klimatskih promena.

Sada ću se osvrnuti kratko na još jedan predlog zakona. Radi se o Predlogu zakona kojim se potvrđuje Konvencija o Evropskom šumarskom institutu kao međunarodnoj organizaciji. Ova konvencija potpisana je u Finskoj. U primeni je od 2003. godine. Do sada je ratifikovana od strane 25 država članica. Te 2003. godine, tadašnja Državna zajednica Srbija i Crna Gora pristupila je ovoj konvenciji, a danas je potrebno da Srbija konvenciju ratifikuje, imajući u vidu da su naše naučne institucije iz oblasti šumarstva već pridružene članice ove asocijacije.

Članstvo u Evropskom šumarskom institutu veoma je važno za Srbiju kao evropsku državu sa aspekta aktivnog učešća u kreiranju evropske šumarske politike, ali i sa aspekta mogućnosti korišćenja naučnih i stručnih dostignuća ove međunarodne organizacije.

Ovde pre svega imamo u vidu šumska bogatstva Srbije, potrebu da se zaštite postojeće šume i da se povećaju površine pod šumama. Šume su, znamo, pluća planete i naš zadatak je da koristeći i svoja i evropska znanja unapredimo stanje i koristimo ovaj prirodni resurs na održivi način.

U svom izlaganju osvrnuću se još na neke predloge sporazuma o kojima se razgovara na ovoj skupštinskoj sednici. Radi se o sporazumima iz oblasti obrazovanja.

Pre svega želim da se osvrnem na predlog zakona kojim se potvrđuje Sporazum o učešću u srednje-evropskom programu univerzitetske razmene CEEPUS III. Značaj ovog međunarodnog projekta iz oblasti obrazovanja za nas je veliki jer pruža široke mogućnosti ostvarenja i unapređenja saradnje u pogledu mobilnosti studenata, nastavnika, saradnika, a u okviru Mreže srednje-evropskog programa univerzitetske razmene.

Inače, program CEEPUS se u Republici Srbiji sprovodi od 2005. godine. U maju mesecu 2011. godine na snagu je stupio program CEEPUS III. U ovom programu Srbija učestvuje na osnovu tumačenja Bečke konvencije o ugovornom pravu, a ne po osnovu ratifikacije potpisanog sporazuma.

Ratifikacijom ovog sporazuma obezbediće se uklanjanje administrativnih barijera za još kvalitetniju i potpuniju saradnju u okviru ovog programa.

Inače, želim da istaknem da je posebna vrednost ovog programa u tome što pruža mogućnost stipendiranja studenata u srednje-evropskom programu univerzitetske razmene kako na osnovnim, tako i na doktorskim studijama. Zatim pruža mogućnost praktične obuke u privrednim društvima, istraživačkim centrima, državnim institucijama i to uz finansijsku podršku države domaćina.

Pored brojnih praktičnih i finansijskih pogodnosti za pospešivanje mobilnosti studenata i nastavnika, vrednost ovog sporazuma je i u tome što predviđa formiranje nacionalnih CEEPUS kancelarija koje će se baviti aktivnostima pripreme i dodele stipendija našim studentima.

Pred nama je i Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i ostalih članica Inicijative za reformu obrazovanja u jugoistočnoj Evropi o sedištu Sekretarijata inicijative.

Ova inicijativa inače ima za cilj aktuelizaciju obrazovnih procesa, obrazovnih reformi u jugoistočnoj Evropi, odnosno usklađivanje obrazovnih sistema i obrazovnih standarda sa zajedničkim evropskim standardima u oblasti obrazovanja.

Srbija je 2010. godine kada je ova inicijativa postala međunarodna organizacija izrazila spremnost da se prihvati uloge domaćina. Od 11. marta 2011. godine Srbija predsedava Upravnim odborom inicijative. U to vreme značilo je to za Srbiju veliko priznanje kada je obrazovanje u pitanju, ali i veliko priznanje i veliko poverenje tadašnjem Ministarstvu obrazovanja i nauke, na čijem čelu je bio prof. dr Žarko Obradović.

Godine 2013. potpisan je sporazum da sedište inicijative bude u Beogradu na neodređeno vreme i predlog ovog zakona zapravo obezbeđuje regulisanje tehničkih uslova koje Srbija mora da ispuni kao zemlja domaćin.

Zbog toga je izuzetno važno da i ovaj predlog zakona bude usvojen, iz razloga što se u praksi obezbeđuje neophodna logistika za rad sekretarijata inicijative.

Na kraju, vrlo kratko, osvrnuću se na još jedan predlog zakona koji je na dnevnom redu današnje sednice, a to je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Češke o saradnji u oblasti kulture, obrazovanja, nauke, omladine i sporta. Inače, ovaj sporazum je potpisan 29. novembra 2016. godine i predstavlja pravnu osnovu za realizaciju bilateralne saradnje između dve zemlje u predmetnim oblastima. Ovaj zakon je važan i za unapređenje sveukupnih odnosa između Republike Srbije i Republike Češke, a posebna vrednost Sporazuma je u tome što se pripadnicima srpske nacionalne manjine u Češkoj i češke nacionalne manjine u Srbiji obezbeđuju pravni uslovi da mogu da rade na očuvanju i negovanju maternjeg jezika, istorijskog nasleđa i sopstvene kulture.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaće da važi ranije potpisan Sporazum između Saveta ministara Srbije i Crne Gore i Vlade Republike Češke, koji je ratifikovan 2009. godine.

Poštovani narodni poslanici, o ovim ali i drugim sporazumima iz dnevnog reda današnje sednice govoriće i drugi poslanici Socijalističke partije Srbije.

Želim na kraju da potvrdim da će Poslanička grupa SPS podržati ratifikaciju svih sporazuma, protokola i konvencija o kojima se raspravlja na ovom skupštinskom zasedanju. Hvala na pažnji.
Koristiću vreme poslaničke grupe.

Rečeno je da su subvencije smanjene u prethodnim godinama, ali bih podsetila narodne poslanike kako je došlo do izmene u isplati subvencija, odnosno podsticaja u poljoprivredi i ruralnom razvoju.

Godine 2014. na isplate 100 evra po ha mi smo potrošili 20 milijardi dinara, a 2015. godine približno 20 milijardi. Da bi to građanima i poslanicima bilo jasnije, reći ću to je 60% ukupnog agrarnog budžeta. Jednom ozbiljnom analizom efekata mera koje se primenjuju za sprovođenje agrarne politike, zaključili smo da se veliki deo agrarnog budžeta odliva, odnosno da ide u potrošnju.

Shvatili smo da je potrebno da se više sredstava preusmeri i da ide u investicije. Zašto? Zbog toga što recimo oni koji imaju 100 ha po 100 evra dobiju, to je 10.000 evra. Time zanemarujemo činjenicu da u Srbiji najveći broj, 77% poljoprivrednih gazdinstava su sa posedom 2 ili 3 ha, najveći broj je malih poljoprivrednih gazdinstava. Oni po osnovu ove mere dobiju za 2 ha 200 evra.

Šta mogu da urade sa tom subvencijom? Naravno ništa. Da bismo preraspodeli sredstava, da bismo dali podsticaj da se sredstva koriste za investicije,za nabavku opreme, za nabavku traktora, mehanizacije itd. zaključili smo da je mnogo bolje da u ovu svrhu sredstva preusmerimo.

Kao što je rekao jedan prethodni poslanik, tačno je, mi smo isplatili sve zahteve poljoprivrednika i po osnovu ovih 100 evra po hektaru, a kasnije 100 evra za 20 ha. Dakle, Vlada Republike Srbije je našla dodatna sredstva, ali ostaje činjenica da smo u proteklim godinama jako puno sredstava izgubili, a mogli smo da imamo mnogo više zasađenih voćnjaka, mnogo više opreme, mnogo više investicija u preradi.

Dakle, kada jedan naš poljoprivrednik zasadi recimo 1 ha voćnjaka, on dobije po osnovu te investicije povraćaj sredstava za 40%, u marginalnim područjima 55-60%. Da li je bolje da imamo hektare ili da im damo da potroše 200 ili 300 evra na putu, figurativno od banke do kuće. Dakle cilj Vlade RS je bio, a po predlogu ovog zakona vidim da nastavlja da bude isti, a to je da se uloži u navodnjavanje, da se uloži u opremu, da se uloži u voćnjake, u stočarsku proizvodnju.

Dakle, ovo su izmene koje su donošene ne zato što je neko tako želeo ili hteo, već su izmene kojima su prethodile ozbiljne analize efekata iskorišćenih sredstava u prethodnom periodu i ozbiljni ciljevi za naredni period, za godine koje su pred nama. Svi ćemo se složiti da nam trebaju novi hektari zasađenog voća, investicije, da sačuvamo male poljoprivrednike, jer oni su kao što sam rekla u prethodnom danu kada je bila rasprava u načelu, oni su bili i ostali simbol tradicije srpske poljoprivrede.

Dakle, na tom malom porodičnom poljoprivrednom gazdinstvu, mi ćemo i ubuduće graditi strategiju, odnosno sprovoditi već usvojenu Strategiju poljoprivrede i ruralnog razvoja. Hvala.
Imenom me je spomenuo profesor.
Tačno je da sam ja rekla da je to dve stotine evra za naše male poljoprivrednike malo jer oni to potroše na putu od banke do kuće, to sam rekla da oni razumeju šta znači. Nisam rekla da je to njima zaista malo. Ali u odnosu na ono što su dobijali u prethodnom periodu to je beznačajno, jer oni zaista nikakvog efekta od prethodnog sprovođenja strategije nisu imali.

Zašto? Jer malih gazdinstava u prethodnim strategijama nisu ni tretirana kao poljoprivredna gazdinstva. Ona su bila socijalna kategorija i to se pokazalo na terenu kao rezultat. Dakle, oni nemaju, dobiju 200 evra, ali zato ovi veliki uzmu najveći deo agrarnog budžeta. Opet ponavljam, dvadeset milijardi smo davali za ta direktna plaćanja. Oni dobiju dvesta, a ovi sa sto hektara dobiju deset hiljada evra. Pa, ovima malima treba dati mnogo više, da podignu novi zasad, da nabave protivgradnu opremu, protivgradne mreže. Znate li koliko je njih koji svakog proleća ostanu bez prinosa, ostanu bez prihoda, zato što je bio grad. Znači, bolje im je dati za navodnjavanje, za protivgradnu zaštitu, za iskopavanje bunara, za zasade i za sve drugo.

To što vi pričate o velikim fabrikama, industrijama, mehanizaciji, to nema veze sa podsticajima koje mi dajemo kao ministarstvo, koje smo davali kao Ministarstvo poljoprivrede. To je oprema upravo namenjena malim poljoprivrednicima i malim i srednjim poljoprivrednicima.
Javila sam se posle kolege Ševarlića. Htela sam da repliciram jer je pogrešno protumačio moju prethodnu izjavu, a i sada. Pominjani su ministri iz prethodnog perioda, a ja sam jedan od tih ministara. Pominjana je Vlada iz prethodnog perioda, pa imam obavezu i prema Vladi iz prethodnog perioda i kao ministar i obavezu prema građanima da vam kažem da ovo što čuli nije u neku ruku tačno.
Da, ali ovde se odnosi na ovaj period sada.
Pa, evo po amandmanu.

Prvo, da kažem da sam potpuno pogrešno protumačena kada se govori o malim poljoprivrednim proizvođačima. Mi smo upravo zbog njih menjali politiku o subvencijama, da bi oni dobili sredstva iz agrarnog budžeta, jer u prethodnim godinama sredstva iz agrarnog budžeta su dobijali najveći, 100 evra po ha, 100 ha po 100 evra, 10.000 evra, a naši mali ne dobiju ništa. Mi smo zbog njih. Najviše sredstava je odlazilo prema velikima, zbog njih.

Što se tiče greške, nama se prepisuje neka greška i neka sporost u radu za povlačenje sredstava iz evropskih fondova. Molim vas, od 2004. godine nije niko povukao ni jednog dinara do 2014. godine. Godine 2015. je pripremljen ovaj program o kome mi danas ovde razgovaramo. Pa, koje je to kašnjenje? Gde su oni što su bili od 2004. godine da odgovaraju što nije stigao ni jedan dinar ili, kako se to kaže ovde, ni jedan evro u srpsku privredu.

Drugo, kaže se – bescarinski izvoz u Rusiju. Pa, mi imamo bescarinski izvoz u Rusiju, ali ministarstvo ne sklapa ugovore o kupoprodaji. Ministarstvo uređuje procedure i ono je to uredilo na najbolji mogući način. I u prethodne dve godine, statistički podaci govore o tome, je značajno povećan izvoz. Naravno da nismo zadovoljni što je samo povećan 50% ili 60% kada se radi o jabukama. Mi hoćemo više, ali moramo da imamo više proizvoda. Zato hoćemo da damo poljoprivrednicima u centralnoj Srbiji, na zapadu, na jugu, da podižu nove voćnjake i to savremene voćnjake, da imaju veće prinose, da imamo više robe za izvoz. To je ta čuvena politika „tri K – kvantitet, kvalitet i kontinuitet“. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, koristim vreme poslaničke grupe.

Zakon o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju utvrđuje minimalne iznose i ja se nadam da kada se bude izrađivala uredba Ministarstvo dobro sagledati mogućnost da vaš predlog bude zaista i usvojen. Svima nama je i u prethodnom periodu, a ubeđena sam da je i sadašnjoj garnituri u Ministarstvu stalo da bude što veći iznos podsticaja pre svega kada se radi o merama u stočarstvu.

Moram da kažem da nije tačno da nisu napravljeni rezultati u stočarstvu. Nismo uspeli u prethodnom periodu da zaustavimo trend smanjenja domaćih životinja, znači fonda životinja kojima Srbija raspolaže. A što se tiče podataka o proizvodnji, proizvodnja u stočarstvu beleži veći nivo u odnosu na prethodnu godinu što možete videti u objavljenim podacima u knjizi, Zelenoj knjizi koju objavljuje Ministarstvo poljoprivrede a oni su urađeni na osnovu i statističkih podataka.

Dakle, pomaci su prisutni, evidentni, nisu veliki, ali u stočarstvu, i ti mali pomaci, pozitivni trendovi su jako važni i govore da smo na dobrom putu.

Što se tiče premija za mleko, premije za mleko su isplaćivane, a nisam baš sigurna da li su u pravu oni koji kažu da su negde premije za mleko u okruženju, obzirom da su sve zemlje članice Evropske unije, dakle, da li su tamo premije veće.

Po onome što znam i informacijama kojima raspolažem, premija za mleko u zemljama Evropske unije nema. Subvencionisanje, odnosno podsticanje mlekarske proizvodnje i proizvodnje mleka se vrši na osnovu davanja po mlečnom grlu, što ne znači da mi nismo želeli da podsticaji budu i 25 i možda i više hiljada, to svako želi, ali s obzirom na ono čime se raspolaže kada se govori o agrarnom budžetu, onda je ovo, po meni, sasvim razumna mera, s tim što ovde kažem, da smo i u prethodnom periodu podsticali marginalna područja sa većinom iznosima, sa manjim kvotama za ostvarivanje premija po osnovu predatog mleka. Kvote su bile i do sada 1.500 litara i verujem da će Ministarstvo nastaviti da radi na tom putu, jer nam nema druge. Ne smemo dozvoliti nikada više pad koji smo imali u prethodnim godinama.
Zahvaljujem.

Evo, još par minuta, koliko je preostalo poslaničkoj grupi SPS, iskoristiću upravo da vas sve ovde prisutne informišem. Ministarstvo poljoprivrede i zaštite životne sredine je u prethodne dve godine radilo upravo na pravilniku za male proizvođače i mi smo taj pravilnik u potpunosti pripremili. Nadam se da će ga nova garnitura vrlo brzo staviti na usvajanje.

Šta je bio problem? Problem je bio taj što nije stigao da se brani Zakon o bezbednosti hrane. To je set od pet zakona i svi su bili spremljeni, ali je prosto bilo kratko vreme. Da bi se taj pravilnik usvojio, bilo je neophodno da se promeni ovaj Zakon o bezbednosti hrane, ali verujte da je taj pravilnik spreman.

Želim da istaknem ovde da smo to radili sa kolegama iz Mađarske. Gospodin Laslo Varga je inače ekspert mađarski, sve vreme je bio sa nama, radio je, pravilnik je spreman, odličan je i mislim da će kolega koji je nastavio posle mene rad, koji je na čelu ovog ministarstva, sasvim sigurno vrlo brzo taj pravilnik i usvojiti. Zahvaljujem.
Poštovani narodni poslanici, danas sam i prekjuče u raspravi u načelu se obraćala vama i obraćala se građanima, našim poljoprivrednicima u svojstvu poslanika SPS, pre svega, ali i u svojstvu profesora Poljoprivrednog fakulteta iza koga je 30 godina radnog staža i iskustva.

Do skoro sam mislila da se u Srbiji svi razumeju u sport, u fudbal i u politiku, a nekako mi se čini da imamo puno i onih koji se odlično razumeju i u poljoprivredu. Nisam želela da ljudima kažem da smo mi uradili ne znam koliko i ne znam šta mnogo. Uradili smo ono što se moglo i ono što se za dato vreme moglo videti. Neki rezultati će se videti narednih godina, ali nemojte sumnjati da smo učinili sve što smo mogli da pomognemo poljoprivredu.

Ne ulazim u to šta je bilo ranije, ko je kriv i da li je kriv, ali je sigurno da je Vlada Republike Srbije od 2014. godine, za koje ja znam, ja znam taj period, maksimalno dala od sebe da pomognem poljoprivredi, poljoprivredi ne može da se pomogne na kratak rok. Poljoprivredi treba vreme da se postignu rezultati. Ukazala sam u prethodnom delu sednice da sve pozitivne trendove i ja, kao stručnjak u ovoj oblasti, smem za sebe da kažem da sam veliki optimista. Nisam optimista kada se radi o vremenu, kada ćemo mi stići da postignemo ciljeve koje smo sebi postavili. Znam da ne može brzo, ali sam sigurna da će poljoprivreda da opstane i da će i u narednim godinama imati pozitivne rezultate.