Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

 Zahvalio bih se kolegi Mašiću na pitanju, ali i kolegi Čipliću na odgovoru, u onom delu koji se odnosi na status Akademije.
Da li će Akademija doprineti procesu obrazovanja i vaspitanja zavisi od toga ko bude radio i šta bude radio, na koji se način bude bavio zadatom temom. Ali, to nije samo pitanje Akademije u Novom Sadu, već je to pitanje svih obrazovno-vaspitnih naučnih institucija u ovoj republici. Imate mnogo njih koje postoje, a čiji su rezultati, skromni u odnosu na ciljeve koje su postavili i obrnuto, imate mnogo onih koji i te kako rade kvalitetno svoj posao. Zavisi šta bude predmet istraživanja i koja se vrsta naučne argumentacije bude upotrebljavala i metodi primenjivali u naučnom istraživanju.
Mi, u Vladi Republike Srbije, polazimo od toga da se želi postići pozitivan rezultat i posmatramo stvari sa ove pozitivne strane, naravno vodeći računa da je uvek moguće da nešto bude i negativno. Ali zašto razmišljati o negativnom? Optimisti vole u životu da postave stvari na pozitivan način. Mi to jesmo, bar ja lično, i neću da posmatram stvari s one druge strane, kad bi bilo i ako bi bilo. Naravno, treba o tome govoriti, ali ne u kategorijama da je sigurno tako. To je moguće, hipotetički je sve moguće, ali ne treba na taj način jednu dobru ideju odmah osuđivati.
Želim da vam kažem, to je pomenuo i kolega Čiplić, primer je i naša SANU, koja ima svoju ulogu ne samo u obrazovnom i naučnom, nego i u kulturnom razvoju društva, pa se nekad svi slažemo da možda Akademija ne zauzima o nekim pitanjima određene stavove. To se uzima kao element stanja Akademije i, nadam se, ne sa negativom, nego sa nečim što jeste.
Mislim da u tom kontekstu treba posmatrati i ovo pitanje. Kolega Čiplić je vrlo jasno obrazložio kakav je status Akademije i ne treba odmah, apriori, ići sa nekim negativnim zaključivanjem. Barem ja to tako mislim. Hvala vam.
Kao ministar u Vladi Republike Srbije, mislim da je Vlada Republike Srbije na pravi način odala poštu ljudima koji su poginuli pre deset godina i na pravi način našla meru prema događajima koji su bili pre deset godina. Da li to nekom smeta ili ne smeta, to je već drugo pitanje. To je pitanje i gledanja na događaje koji su bili pre deset godina. Ali ja vam kažem, ne može se ni kod nas ni na drugim stranama napraviti korak napred dok se ne smogne snage da se razgovara o svemu. Nije Vili Brant postao to što jeste zato što je bio predsednik SDP ili savezni kancelar, nego zato što je priznao da su Nemci to radili u odnosu na Jevreje. Pre ili kasnije neko će morati da kaže - jesmo, uradili smo to i izvinite, građani Republike Srbije.
Ako krenemo logikom koju, nažalost, neki od naših kolega i poslanika i šire javnosti koriste, da je naše samo da ćutimo i da bez roptanja prihvatimo sve što nam se nameće, tu nema države. Mislim da ste videli i u radu Vlade, kroz otvorenu sednicu, ono što je govorio predsednik Vlade Mirko Cvetković, i kroz ponašanje poslanika, ministara koji su obišli određena mesta i kroz govor predsednika Tadića iz Njujorka, da je Vlada i da je država Republika Srbija našla meru u odnosu na to.
Imam utisak da to više cene oni na koje se to odnosi nego neki naši građani koji pokušavaju politički da profitiraju na tome. Zna se šta je bilo 1999. godine, pogotovo sada 2009. godine, i o uzrocima i posledicama. Tema nije problematična, nego se postavlja pitanje da li će u odnosu na činjenice zaključak biti onakav kakav treba da bude ili ćemo poći od one Marfijeve - ukoliko se vaše mišljenje ne slaže sa činjenicama, utoliko gore po činjenice. To je problem kod nekih naših ljudi.
Jesmo, bombardovani smo. Odlučili su da nas bombarduju i to je bio konačan rezultat jedne politike. Evo sada, u međuvremenu, i Račak i sve one druge stvari su doživele svoje mesto u istoriji, zato što su neposredni akteri tih događaja dali svoj sud. Znači, ne mi, nego oni su o tome rekli šta misle.
Imamo istinu, što će nam sutra, prekosutra, u nekim godinama... Promeniće se, i drugi se menjaju, ne treba tražiti samo od nas da se menjamo, a drugi da ćute. Govorim vam, Vili Brant nije postao to što jeste time što je bio predsednik ili kancelar, nego time što je priznao da je pre tri, četiri, pet decenija (kada je on to uradio, to je već bila daleka prošlost) država uradila nešto.
Znači, pre ili kasnije će to doći. To je moje mišljenje, ali sam potpuno ubeđen da je država Republika Srbija to uradila na jedan apsolutno dostojanstven način.
Moram vam reći, bio sam u Varvarinu. Bilo mi je jako teško jer sam stajao pored čoveka čija je ćerka poginula 1999. godine, koji je pripadnik SPO, stranke s kojom smo devedesetih godina mi socijalisti bili na potpuno drugim pozicijama. Verujte mi na reč, ništa se moj rečnik, kao ministra u Vladi Republike Srbije, nije razlikovao od onoga što je on rekao kao predsednik opštine ili kao roditelj koji je izgubio ćerku. O tome vam ja pričam.
Mnogo se toga promenilo i mi moramo da budemo svesni da se svet menja, ali nemojte samo da tražimo unutar nas, unutar nas, unutar nas... Menjaju se i drugi. Da li oni to priznaju ili ne, to je druga priča. Svi prave greške, i mali i veliki, samo je razlika između malih i velikih što veliki to ne priznaju. Oni povlače svoje poteze na drugi način.
Izvinite, hajde prokomentarišite vi kako doživljavate poruku američkog ambasadora kada je otišao u Pančevo i izvinio se, priznao da je bilo ljudskih žrtava i materijalne štete. Kako vi to doživljavate? Izvedite zaključak sami.
Ne treba Vladu Republike Srbije prozivati zbog onog što u interesu države radi. Nije tu bilo nikakvih ni hvalospeva ni slavlja. Odata je pošta prema ljudima koji su poginuli 1999. godine i prema 2.500 civila, 89 dece i 1.005 vojnika i policajaca. Svi su oni na jedan drugi način branili zemlju ili su bili žrtve onoga što se desilo.
Tu su činjenice i gotova stvar, samo je pitanje da li smo svi spremni to da prihvatimo i na koji način 1999. godinu ili ovo što sad Vlada radi upotrebljavamo. Hvala vam.
Hvala, gospođo Đukić-Dejanović.
Da budem iskren, ja imam i moralnu i profesionalnu obavezu da kažem nekoliko reči povodom ovog zakona. Mali je zakon, ali dosta pitanja je postavljeno.
Podsetio bih, mi smo o ovome razgovarali 9. oktobra, a danas je 23. Puno vremena je prošlo, u međuvremenu su i neki studenti izašli na ulice, sa njima sam ja razgovarao, ali ovo govorim zato što se danas u raspravi čulo puno pitanja i apsolutno mislim da oni zaslužuju odgovor.
Ono na šta bih želeo sve vas da podsetim, poštovane kolege narodni poslanici, a i javnost Republike Srbije, jeste to da se u izmene ovog zakona ušlo sa idejom da se stvore uslovi da se veći broj studenata upiše. To nije moguće ako se ne prihvati ovaj zakon i ako se broj bodova potreban za upis godine ne smanji sa 60 na 42.
Tu priča počinje i završava se. To je suština. Džabe priča o svim ostalim stvarima, da li je ovoliko, da li je onoliko.
Ako se zakon ne usvoji, ako se kroz zakon ne stvori uslov da 42 boda bude onaj uslov za upis godine, onda džabe nama ova priča o finansiranju. Jer postojeći zakon, na to ću podsetiti, predviđa 60 bodova kao uslov za upis.
Razmislite o zalaganju pojedinih kolega kad govore o zakonu, o odluci Vlade i sl. Ja mislim, i to sam već rekao nekoliko puta, da ovaj zakon izlazi maksimalno u susret zahtevima akademske javnosti, koja uključuje i studente. Zašto? Zato što je o ovome razgovarano na KONUS-u, Konferenciji univerziteta, državnih i privatnih, Republike Srbije u kome su učestvovali predstavnici Studentskog parlamenta, iz Beograda i Kragujevca.
Bilo je reči o sadržaju ovoga. Tada je dogovoreno, mi smo to postavili kroz tekst, da uslov za ovu godinu bude 42 boda, sledeće 48, naredne 54 i da onda, kada cela Evropa bude primenjivala u potpunosti Bolonjski sistem, i mi budemo deo tog sistema sa 60 bodova. Da to stvarno bude jedan proces, a u međuvremenu da tražimo odgovore na pitanja zašto su rezultati ovakvi i zašto je postojala potreba da izmenimo zakon.
Moram vam reći da je u raspravi na KONUS-u bilo reči i o ovom delu, da li svi studenti mogu da budu na budžetu. Neki su rektori rekli - trebalo bi svi studenti. Rekao sam - u redu, ali ako bi svi studenti trebalo da budu na budžetu, dajte onda državi pravo da određuje školarine. Neće da država određuje školarine.
Onda dolazimo do suštine - da li država stvarno ima mogućnosti da budžetira sve, što bih ja voleo, a mislim da niko u ovoj sali ne može reći da to ne bi voleo, ali se postavlja pitanje da li država to može. Ako može, to će učiniti, ako ne može, to će reći.
To sam rekao studentima trinaestog, kada smo se sreli. Bilo je 11 njih - tri iz Studentskog parlamenta, dva iz Saveza studenata, kolega sa Političkih nauka, dvoje sa Arhitektonskog fakulteta, sa Ekonomskog i sa Filozofskog. Dakle, od njih nisam krio ništa što ne treba i ostala javnost Republike Srbije da zna.
Pitao sam studente da li im odgovara ovaj predlog zakona, da li odgovara smanjenje broja bodova sa 60 na 42. Rekli su da im odgovara. Pitao sam ih da li im odgovara da država finansira petu godinu za one koji ne uspeju tokom ove četiri godine da završe. Rekli su da im odgovara, naravno da odgovara.
Pitao sam da li im odgovara deo amandmana koleginice Jorge da se eksplicitno utvrdi da su na budžetu oni koji su na budžetu, a oni koji su samofinansirajući da prelaze na budžet ukoliko budu deo one kvote od 20%, odnosno da se eksplicitno utvrdi da zadržavaju status studenta. Kažu - odgovara. Da se ne bi stvorila mogućnost da fakulteti samostalno tumače mogu li ili ne mogu, pošto je formulacija u postojećem zakonu bila ''mogu zadržati''.
Šta vam ne odgovara? Kažu - ne odgovara nam kvota 20%. U redu. Ali, poštovane kolege narodni poslanici, istine radi, to je deo postojećeg zakona, član 84. stav 4. – U narednim godinama studija broj studenata iz stava 3. ovog člana visokoškolska ustanova može povećati za najviše 20% u odnosu na prethodnu godinu, u skladu sa odlukom nadležnog organa visokoškolske ustanove.
Potpuno se nezasluženo na koleginicu Jorgu sručila lavina kritika da sad, eto, ona nešto izmišlja. To je deo postojećeg zakona, koji se primenjuje već dve godine, i zamolio bih kritičare ovog rešenja da obrate pažnju kad je zakon donet.
Podsetio bih vas da država Srbija ima na državnim fakultetima 197.660 studenata. Od toga u ovom trenutku ona finansira 111.958. Plus na visokim školama strukovnih studija od 49.786 studenata 14.728. To su strašno veliki troškovi i to ne treba kriti. Zašto govoriti studentima da tako nije kada jeste?
Rekao sam im: Kolege studenti, mogu, kao ministar prosvete, da tražim od fakulteta da se upisni rok produži do 1. novembra jer će zakon biti u proceduri.
Na osnovu zakona, ako se usvoji, a očekujem da će sve poslaničke grupe glasati za ovaj zakon, nezavisno od toga kakav imaju odnos o delu vezanom za procenat samofinansirajućih, da ćemo tek posle usvajanja zakona, završetkom oktobarskog ispitnog roka, tačno znati koliko je studenata ispunilo uslov za narednu godinu. Tada ćemo znati da li država može i finansijski da podnese da svi studenti koji su dali uslov, 42 i više bodova, mogu biti deo budžeta.
Obećao sam im, i sad javno, još jednom ponavljam, da ću zajedno sa njima otići kod ministra finansija i da ćemo onda razgovarati. Te stavove je ponavljala i koleginica Jorga i još jedan dobar broj poslanika.
Moram vam reći da nisam imao problema u razgovoru sa studentima. Razgovore sam imao 13. u mom kabinetu, juče je kolega državni sekretar Radivoje Mitrović, kolega Janko Guzijan, državni sekretar finansija, koleginica iz Generalnog sekretarijata, iz Trezora su takođe bile prisutne, i mi se sa studentima u dobrom delu razumemo.
Ako hoćete, i sve se razumemo, samo što ostaje ovaj deo, da posle završetka upisnog roka sednemo da vidimo da li država ima finansijske mogućnosti.
Mi nemamo taj problem. Problem se u javnosti pojavljuje sa stanovišta nekih drugih priča. A nažalost, moram da kažem, u odnosu na prve razgovore, priča se u međuvremenu proširila, pa smo onda dobili zahteve studenata koji sadrže stvari koje Ministarstvo nije u mogućnosti da ispuni, jer za to nije nadležno.
Od četiri zahteva koje smo dobili, jedan se odnosi na broj za upis, pri čemu se kaže: Smatramo skandaloznom odluku po kojoj se studentima nedelju dana pre isteka roka za upis naredne godine saopštava da, iako su ispunili uslov, neće moći da promene svoj status.
Nisu ispunili uslov. Ako ne promenimo zakon, uslov je 60 bodova. Kad promenimo zakon, uslov je 42 boda. Tek tada je uslov 42 boda. Znači, ako ne usvojimo zakon, 22-30% studenata će se upisati. Ako usvojimo zakon, taj će broj biti, nadam se, preko 50% i biće života na fakultetu, studenti će učiti i profesori će imati kompletniju situaciju na fakultetu.
Ovde se govori o bezuslovnom upisu završnih godina studija za sve studente. Za one koji ne znaju, a to moram da kažem, taj deo zahteva se odnosi na one studente koji studiraju po ranijim programima i na njih se odnosi Zakon o univerzitetu iz 2002. godine.
Moram, javnosti radi, da kažem, član 42. reguliše njihov način studiranja, pa se kaže: "student može upisati narednu godinu sa", pa se onda nabraja, stav "student može upisati završnu godinu studija", znači o njima je reč, "ako položi ispite iz najmanje polovine nastavnih predmeta ili odgovarajućeg broja nastavnih predmeta prethodne godine studija u skladu sa statutom fakulteta. Statutom fakulteta utvrđuju se nastavni predmeti koje student mora položiti kao uslov za upis u narednu godinu".
Statuti fakulteta, poštovane kolege. To nije stvar o kojoj odlučuje ministarstvo. To je stvar o kojoj odlučuju fakulteti, autonomno. Studenti koji ovo traže, treba da znaju da nismo mi adresa - ni Skupština, ni poslanici, ni ministarstvo - nego fakulteti, jer se tamo utvrđuje statut fakulteta.
Treći stav je bio: ukidanje naplaćivanja prenetih bodova iz prethodne godine. U dogovoru sa studentima 13. oktobra rekao sam da ću sutradan, odmah narednog dana nakon razgovora, poslati prosvetnu inspekciju.
Prosvetna inspekcija je bila 16, 17. i 20. Sada prave završni izveštaj, ali je nesporno da su fakulteti na svoju ruku naplaćivali studentima troškove na koje, po mom mišljenju i mišljenju ljudi iz ministarstva, po zakonu nemaju pravo. Koristili su se odredbom koja govori da fakulteti mogu odlučivati o drugim pitanjima vezanim za obrazovanje i vođenje upisne politike. To treba jasno reći.
Član 87. Zakona o visokom obrazovanju kaže: Student koji se sam finansira opredeljuje se, u skladu sa studentskim programom, na onoliko predmeta koliko je potrebno da se ostvari najmanje 37 bodova, koji je uslov. Student koji se sam finansira plaća deo školarine, obračunat prema predmetima za koje se opredeljuje.
Fakulteti naplaćuju sve. Niti ga pitaju koji je njegov deo, niti za šta se opredelio, nego naplaćuju sve. Ako su mu jedanput naplatili školarinu za godinu, onda se ne može ponovo naplaćivati isto. I onda to treba jednostavno reći.
Ako me pitate koji mehanizmi stoje pred ministarstvom, što je pitala koleginica Raguš, ja joj se zahvaljujem, mi ćemo to vrlo detaljno videti, sa Sekretarijatom za zakonodavstvo u Vladi Republike Srbije, gde ćemo primeniti odgovarajuće mere. Ne želimo studente ni po jednom osnovu da dovedemo u inferiornu situaciju. Oni za ovo nisu krivi.
Oni za ovo nisu odgovorni, ali se mora rešiti situacija na pojedinim fakultetima. Svesno govorim: na pojedinim fakultetima. Mora se tačno videti kako se donose odluke i ko uzima novac studentima u ime visokih ciljeva i buduće diplome.
Studenti se dovode u jednu vrlo neprijatnu situaciju. Svi smo mi završili fakultete, škole i ostalo. Stavite se u ulogu studenta, da li je on u situaciji, stvarno, da svom dekanu, nastavniku kod koga treba da polaže ispit, kaže - slušaj, ti mi uzimaš pare nezakonito. Pa, naravno da nije. A onda je najlakša stvar - izvol'te, tražite pravdu u Skupštini, u ministarstvu, u Vladi. Ali ovo je problem koji je unutar fakulteta - pojedinih.
Četvrta stvar - visoke školarine. Visoke su školarine, i treba da se smanje, i to sam rekao studentima prvog dana kada sam postao ministar, jer ja sa ljudima iz Studentskog parlamenta imam odličnu saradnju, sa ljudima iz Saveza studenata imam odličnu saradnju i rekao sam da tražim njihovu podršku, da iduće godine u junu školarine budu niže, ali o tome odlučuju fakulteti. I opet dolazimo do fakulteta.
Ako svi studenti pređu na budžet, što bih ja voleo, ali o tome odlučuje Vlada, Ministarstvo finansija, onda će fakulteti sutradan uputiti zahtev za materijalne troškove i reći će - znate, svi su na budžetu, mi nemamo za troškove...
A hvalili smo se, podsetio bih neke kritičare da smo se 2003-2004. godine, pošto sam našao jedan tekst kako smo se hvalili pred Evropom kako smo sjajno smislili sistem visokog obrazovanja, gde je jedan deo na budžetu, odnosno fakulteti jedan deo uzimaju iz budžeta, deo je samofinansirajući, a deo je na tržištu, i da je onda to idealna varijanta koja pokazuje i samostalnost fakulteta i da smo mi vrlo racionalno našli način kako da to funkcioniše.
Poštovane kolege, ako svi studenti pređu na budžet, a ponavljam još jedanput, ja bih to voleo ako država može, ali to treba studentima jasno reći, ne treba ih lagati, i to smo mi u Ministarstvu prosvete njima i rekli – ako bude, što da ne?, a ako ne bude, reći ćemo vam kako stoje stvari.
Ako pređu svi studenti na budžet, fakulteti traže troškove za materijalno održavanje i onda kakvu imamo situaciju?
Moram da vam kažem, budžet ministarstva iznosi 1.342.388.000 evra. Fantastična suma. Ali, 97% te sume ide za lične dohotke zaposlenih, 125.000 ljudi.
Juče sam imao razgovore sa sindikatima. Dok je moj kolega Radivoje Mitrović, državni sekretar u Vladi, razgovarao sa studentima, ja sam u ministarstvu razgovarao sa predstavnicima tri reprezentativna sindikata. Dogovarali smo se kako da unapredimo materijalni status zaposlenih i situaciju u obrazovanju, šta treba da preduzimamo strateški i da li postoje uslovi da se primene odredbe protokola koje predviđaju moguće povećanje ličnih dohodaka zaposlenih, treća tzv. tranša, ako postoje uslovi za to. Nemamo šta da krijemo.
Imamo 3%-4,1% od budžeta za sve nivoe obrazovanja, i za predškolsko, i za osnovno, za srednje, za visoko, za đačke kredite, za studentske kredite, za nagrade, za đačke domove, za studentske domove, za tehnička sredstva i održavanje. Da ne pominjem investicije, trebalo bi valjda da pravimo škole i predškolske ustanove u Srbiji .
Vidite kakva je situacija sa 3%. Onda je najlakše reći - država. Ali, i država ima svoj limit i to je pošteno reći. Rekao sam kolegama - ako mi fakultetima kažemo ne možemo da damo više od ovoga što vam dajemo ili eventualno još nešto povećamo, oni će reći - to za nas nije dovoljno. Onda dolazimo do finala priče.
Idućeg juna će školarina biti enormna, zato što će oni reći - izvinite, niste nam dali da se samostalno finansiramo, iz drugih izvora ne možemo da dobijemo pare, situacija na fakultetima je takva da postoji starost i opreme i zgrada, mi moramo kroz školarine da obezbedimo uslove. Kako onda da se pozivamo na neke druge argumente, da kažemo školarine su visoke?
Ja sam to studentima rekao i, verujte mi na reč, sa studentima nemam problem, ni ja kao ministar ni mi kao Ministarstvo, jer ih ne lažemo. Govorimo im istinu, a istina je da je ovaj zakon za njih dobar. Dobar je jer će se povećati broj visokoškolaca. Dobar je jer će veći broj studenata upisati godinu. Dobar je jer će veći broj njih u kraćem roku steći visoko obrazovanje.
Još jedna stvar, da znate, mi ćemo u svakom slučaju, ne samo zbog ovih rasprava danas, u budućem periodu ćemo ući u izmene i dopune zakona ili doneti novi zakon. Koleginica je to dobro primetila i ja sam o tome govorio. Da li će biti novi zakon ili izmene i dopune zakona, zavisi od broja primedaba koje se budu o ovom zakonu kroz raspravu utvrdile. Ali, ministarstvo neće to raditi samo. Radiće zajedno sa fakultetima i sa univerzitetima, jer želimo od njih da čujemo dve stvari koje su važne.
Prvo, zašto su nam rezultati ovakvi kakvi su, koji su uzroci ovakvih rezultata, da menjamo nastavne planove, programe, ponašanje nastavnika i studenata, da unapredimo ceo proces obrazovanja, da stvarno budemo deo evropskog sistema obrazovanja, da se zna ko šta radi, a za to što radi da prima adekvatnu nadoknadu u skladu sa finansijskim mogućnostima. Drugo je da rešimo ove druge probleme. Da vidimo šta ne valja, pa da to kroz izmene i dopune zakona ili kroz novi zakon donesemo.
Ne može se od toga pobeći. Ko god da je ministar, od toga ne može pobeći. Poenta je da želimo to da unapredimo i kod nas apsolutno postoji dobra volja. U Vladi Republike Srbije postoji dobra volja da se ovaj problem reši na zadovoljstvo svih, a ako ne bude na zadovoljstvo svih, onda na zadovoljstvo većine.
Rekao sam da 111.958 studenata u ovom trenutku država finansira. To su fantastične cifre i ja ne mogu, kao ministar, preuzeti na sebe obavezu da kažem - ma, sve je uredu, bićete deo budžeta. To za mene nije pošten odnos prema onima sa kojima razgovaram, a pogotovo nije prema kolegama, nego treba svi zajedno da sednemo i da vidimo koja su rešenja za studente najbolja.
Na samom kraju, znači, ima problema i studentima treba pomoći. Treba im pomoći u onim delovima gde oni ne mogu na fakultetu da ostvare svoja prava. Mi im, kao ministarstvo, stojimo apsolutno na raspolaganju, ali hoću, na kraju, da vas zamolim, da vas pozovem, da svi glasate za ovaj zakon.
Bez obzira šta mislili o nekim njegovim delovima, da li se pozivali na prethodni ili budući konsenzus, ovaj zakon je studentima potreban. Potreban je i državi. Studenti imaju i te kako razloga da se raduju ovom zakonu jer, kada se usvoji ovaj zakon, stvoriće se uslovi da se što veći broj njih upiše na naredne godine.
A onda ćemo, posle 1. novembra, kada se završi oktobarski ispitni rok, kolege iz ministarstva i ja, sa koleginicom Dianom Dragutinović, ministrom finansija, sesti i razgovarati, tačno na osnovu egzaktnih podataka videti koji je broj onih koji su dali uslov, koji su ispod crte od 20%, i onda doneti odluku da li mogu i oni, ili ne, biti deo budžeta. Znači, ništa skriveno, sve jasno i javno, i sve u interesu studenata. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo Narodne skupštine Republike Srbije, poštovane kolege narodni poslanici, moram reći da mi je stvarno zadovoljstvo što sam ponovo s vama, ali sada sticajem okolnosti u drugačijoj funkciji, i što ću biti u situaciji da večeras vama predstavim jedan kratak zakon, ali za studente univerziteta u Srbiji izuzetno značajan.
Naime, reč je o Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o visokom obrazovanju.
Nadam se da će i rasprava, a i glasanje pokazati da postoji saglasnost poslaničkih grupa da ovaj zakon bude što pre usvojen, jer studenti univerziteta u Srbiji to očekuju.
Pred nama je Predlog izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju koji se donosi po hitnom postupku, a čiji je cilj da omogući smanjenje broja potrebnih bodova za upis u narednu godinu studija. Imajući u vidu da će se veliki broj studenata u Srbiji naći u vrlo nezavidnoj situaciji i najveći broj njih neće moći da upiše narednu godinu, što bi moglo objektivno da prouzrokuje štetne posledice po rad visokoškolskih ustanova, čiji je osnivač Republika Srbija.
Imajući u vidu da je implementacija Bolonjske deklaracije proces koji zahteva prilagođavanje, Ministarstvo prosvete i Vlada Republike Srbije vam je dalo ovaj predlog na izjašnjavanje. Osnova za nastanak ovog predloga je stav Konferencije univerziteta u Srbiji, državnih i privatnih, sa sednice od 23. septembra 2008. godine, i stav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje 30. septembra ove godine.
Na osnovu tih stavova, Ministarstvo je u putilo predlog Vladi koji je Vlada utvrdila na svojoj sednici od 2. oktobra 2008. godine. Ustavni osnov za donošenje ovih izmena sadržan je u čl. 79. tačka 10. Ustava, kojim je utvrđeno da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje sistem u oblasti obrazovanja, kao i sistem javnih službi.
Visokoškolske ustanove u periodu reforme visokog obrazovanja su pristupile usklađivanju studijskih programa i režima studija sa odredbama Zakona o visokom obrazovanju i Pravilnika o standardima o postupku za akreditaciju visokoškolskih ustanova i studijskih programa koje je utvrdio Nacionalni savet za visoko obrazovanje.
S obzirom na obaveze koje u procesu reformi imaju visokoškolske ustanove, potrebno je izvršiti objektivno mnogo izmena koje se odnose na studijske programe, metode izvođenja nastave i udžbenike. Takođe, treba imati u vidu i činjenicu da je studentima potrebno određeno vreme da bi se upoznali s novim režimom studija i da bi mu se prilagodili.
S obzirom na rečeno, ocenjeno je, to je bio stav Konferencije univerziteta i stav Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, koje smo mi u Ministarstvo prosvete prihvatili, da za studente koji se upisuju na studije u prve četiri godine u započetoj reformi visokog obrazovanja da se promeni uslov za studiranje na teret budžeta, odnosno da se utvrdi manji broj SPB bodova kao uslov za zadržavanje, odnosno sticanje statusa studenta koji se finansira iz budžeta.
U Predlogu zakona koji smo vam dostavili, videćete da smo pokušali da precizno utvrdimo za studente u odnosu na školsku godinu koju su upisali koji je broj bodova potreban da bi se upisala godina.
Za studente koji u školskoj 2007/08 budu ostvarili najmanje 42 boda to će biti uslov za upis godine. Za studente u školskoj 2008/09 koji ostvare 48 bodove i za studente u 2009/10 godini je 54 boda.
Moram vas podsetiti, pošto se taj podatak retko čuje u javnosti, da je prošle godine broj potrebnih bodova za upis godine bio 37. Znači, ovo jeste jedno sistematsko povećanje broja bodova, zato što je procenjeno i na Konusu, i na Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje, i kod nas u Ministarstvu prosvete, da je jednostavno potrebno uskladiti broj bodova sa stanjem objektivno u oblasti visokog obrazovanja sa stanovišta postignutih rezultata.
Ono što vama svima treba da bude poznato, to je da je broj studenata koji su ostvarili 60 bodova, kao uslov koji je potreban za upis naredne godine koji je bio propisan ovim zakonom i koji bi ovim zakonom promenili, iznosio je u proseku od 22 do 30% po univerzitetima u Srbiji, pa bi to objektivno bio jedan mali broj u odnosu na broj studenata.
Mi ovim stvaramo situaciju da što veći broj studenata upiše godinu.
Moram reći da nismo želeli da ulazimo u neke druge odredbe Zakona o visokom obrazovanju iz razloga koji jednostavno su takvog karaktera da ne zahtevaju hitnost.
Uostalom, po ovom zakonu o sprovođenju Ustava postoji odredba da se svi zakoni usaglase do kraja godine sa odredbama Ustava, tako da ćemo biti u situaciji da izvršimo izmene i u Zakonu o visokom obrazovanju.
Smatrali smo da je ova korekcija broja bodova za upis godine potrebna. Na nama, kada kažemo "na nama" i u Ministarstvu prosvete, a pre toga i na univerzitetima u Srbiji i na svakom fakultetu pojedinačno, na Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje ostaje obaveza da u narednom periodu utvrdimo šta je razlog ovakvim rezultatima?
Da li je u pitanju sadržaj nastavnih programa, da li je u pitanju obim udžbenika, da li je u pitanju neadekvatna nastava, da li je u pitanju odnos studenta, njegovo učešće, da li je zaživeo taj interaktivni odnos između nastavnika i studenata, da li studenti posećuju nastavu, da li učestvuju u svim nastavnim aktivnostima i to će biti odgovor koji je potreban svima nama u visokom obrazovanju da bi znali šta nam je činiti. U svakom slučaju, smatrali smo da ovaj korak treba napraviti i stvoriti uslove da se upiše što veći broj studenata u narednu godinu.
Moram reći da je država predvidela još jednu meru pomoći studentima, s obzirom da se broj bodova postepeno povećava i da se postavlja uslov određen broj bodova za upis naredne godine.
Mi smo u ovom predlogu zakona predvideli mogućnost da država finansira one studente, odnosno da budu na budžetu, koji jednostavno ne budu mogli da polože sve predviđene ispite i sve bodove u roku od četiri godine, tako da se daje mogućnost studentima da u petoj godini završe sve ispite, odnosno polože sve ispite i ispune sve te bodove, a da budu jednostavno na teretu budžeta.
Što se tiče ovog zakona, potrebno je da znate da smo predvideli još jednu malu izmenu, radi preciziranja roka u kome studenti upisani na osnovne studije i na studije na višim školama do stupanja na snagu Zakona o visokom obrazovanju mogu završiti započete studije predložili smo određene izmene u članu 123. stav 1.
Ministarstvo prosvete se trudi da ostvari ciljeve visokog obrazovanja u skladu sa zakonom, a to je - prenošenje naučnih, stručnih i umetničkih znanja i veština, razvoj nauke, unapređivanje umetničkog stvaralaštva, obezbeđivanje naučnog, stručnog i umetničkog podmlatka, pružanje mogućnosti pojedincima da pod jednakim uslovima steknu visoko obrazovanje i da se obrazuju tokom čitavog života.
Naš cilj i interes naše države je stalno i bitno povećanje broja stanovnika sa visokim obrazovanjem. Može izgledati paradoksalno, ali je istinito - ako se prihvati ovaj zakon, ako ga Skupština izglasa, povećanjem broja studenata koji upisuju narednu godinu objektivno ćemo doprineti i postizanju ovog cilja, a to je - povećanje broja ljudi sa visokim obrazovanjem.
Inače, statistički podaci pokazuju da mi imamo mnogo problema u oblasti obrazovanja. Jedan od njih je veliki broj ljudi koji su ili nepismeni, sa nedovoljno visokim stepenom obrazovanja, nekoliko stotina hiljada ljudi je nepismeno, od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, odnosno od četvrtog do sedmog sa ovima broj iznosi preko milion i 200 hiljada, ali je svega 6, 7% ljudi sa visokom stručnom spremom. Objektivno, na ovaj način ćemo povećati onaj broj ljudi sa visokom stručnom spremom.
Vlada Republike Srbije i Ministarstvo prosvete su privrženi ciljevima reforme visokog obrazovanja, u sklopu primene Bolonjske deklaracije, kako bi Srbija postala trajan i sastavni deo evropskog obrazovnog prostora. Bolonjski proces na visokom školstvu i promene koje je doneo promenili su i poziciju studenata u nastavno-naučnom procesu i funkcijama fakulteta i univerziteta.
Značaj studenata i njihova uloga je izuzetno velika i može se reći da objektivno student ima izuzetno mesto u centru Bolonjskog procesa. Naša želja je da se poveća efikasnost studiranja, da nivo znanja bude visok i da sposobnost da ta znanja budu primenjena bude takođe visoka.
Cilj Ministarstva prosvete jeste viši nivo obrazovanja u društvu, njegov kvalitet, efikasnost, dostupnost i ravnopravnost. U tom smislu, obrazovanje mora biti uređeno po svetskim i evropskim standardima, a naročito sa strategijom pridruživanja Srbije Evropskoj uniji. U formulisanju strategije obrazovanje mora biti uključena stručna javnost, prosvetni radnici, učenici i roditelji.
Na samom kraju ovog izlaganja, poštovane kolege narodni poslanici, želeo bih da vas pozovem da zajedno podržimo Predlog izmene i dopune zakona. Predložene izmene i dopune nisu i ne mogu biti u korist jednog uskog dela studentske populacije, već na korist svih studenata i čitave akademske zajednice. Moram vam reći na kraju da smo dobili podršku za Predlog ovog zakona i od Konusa i od Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, ali i od studentskih organizacija. To ističem u kontekstu dešavanja na pojedinim fakultetima Beogradskog univerziteta i možda nekim drugim u Srbiji, da iza ovog predloga stoji Studentski parlament i Savez studenata Srbije.
Pozivam vas da podržite predložene izmene i da zajedno radimo na što kvalitetnijoj osnovi i cilju budućnosti, naravno, studenata i društva u celini. Hvala.
Hvala, gospođo Đukić-Dejanović. Poštovane kolege narodni poslanici, znam da je kasno i neću dugo, ali imam moralnu i profesionalnu obavezu da vam se svima zahvalim na onome što su izrekli oni koji su učestvovali u raspravi o ovom zakonu.
U izlaganjima svakoga od vas sam stvarno prepoznao dobru volju da unapredimo Zakon o visokom obrazovanju i da učinimo nešto što će naše visoko obrazovanje učiniti boljim nego što sada jeste. Nije situacija katastrofalna, ali nije idealna. Očigledno da neke krupne reči koje smo koristili godinama unatrag da bi glorifikovali svoj sistem obrazovanja nisu tačne. To su pokazali rezultati ispita koji su se desili prošle i ove godine.
Moram vas podsetiti da mi u ove promene nismo ušli sada nego prošle godine. Prošle godine je utvrđen broj od 37 bodova kao uslov za upis školske godine. Mi sa zakonom o izmenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju sada, da kažem, ovaj proces usmeravamo i podvodimo pod zakonske odredbe, svesni da moramo da odgovorimo zašto je do toga došlo.
Ako je prolaznost bila u septembru 22 do 30% na univerzitetima u Srbiji, mi svi dugujemo javnosti Srbije i studentima, dugujemo i sami sebi odgovor na pitanje zašto se to desilo.
Odgovor moraju da daju oni koji su za to zaduženi, a pre svega Nacionalni savet za visoko obrazovanje, moraju da daju i univerziteti i fakulteti pojedinačno. Ono što sam večeras čuo jeste objektivno briga svakog od vas u ime poslaničkih grupa u ime kojih ste nastupale da na različite načine, ali da pomerimo stvari unapred i unapredimo sistem visokog obrazovanja.
Ono što svima nama može služiti na čast je činjenica da imamo sistem visokog obrazovanja, odnosno da koreni sežu dva veka unatrag. Dana 13. septembra smo proslavili dva veka visokog obrazovanja u Republici Srbiji, imamo visoko obrazovanje duže nego što traju neke države. Imamo čime da se ponosimo i imamo šta da kažemo drugima. To naravno ne znači da treba da se zakopamo u mesto i da ne pratimo sve ono što je u svetu inovacija i tehnološki napredak, što možemo primetiti u svojim nastavnim planovima i programima i što može doprineti razvoju Srbije.
Ovaj postupak akreditacije, koji je u toku, objektivno će uvesti jedan red u oblast visokog obrazovanja i on ima svoj puni smisao.
Ne treba zaboraviti, da bi se neka visokoškolska ustanova akreditovala, ona mora da bude komplementarna sa programima poznatih univerziteta i fakulteta u svetu, ali mora da ima i prostor, mora da ima naučne i kompetentne ljude. Znači, ipak se postavljaju neki standardi koji se moraju ispuniti da bi se dobila akreditacija.
Suština ovog zakona jeste da pomognemo studentima da veći broj njih upiše školsku godinu. To je činjenica i od toga ne treba bežati - da pomognemo studentima da što veći broj njih upiše školsku godinu i za one koji ne ispune kvotu, onaj broj od 60 bodova, država stvara i pravne i finansijske mogućnosti da mogu o trošku države završiti fakultet i posle protoka od četiri godine.
Kao Ministarstvo mi nismo kasnili, iako to može izgledati u odnosu na činjenicu da danas raspravljamo o ovome. Zašto? Pogledajte odredbe Zakona o visokom obrazovanju, deo koji se odnosi na nadležnosti Konusa, pogledajte deo Zakona o visokom obrazovanju koji se odnosi na nadležnosti Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje, pa ćete videti da ta dva tela imaju obavezu da daju svoje mišljenje, a Ministarstvo mora to da uobliči u formi zakona.
Imali smo stav univerziteta u Beogradu u julu, ali nismo imali stav ostalih univerziteta. Ovaj stav koji smo mi modifikovali i pretočili u zakon, podržavaju svi državni i privatni univerziteti u Srbiji, podržava Nacionalni savet za visoko obrazovanje, podržavaju i studenti.
Naravno, to ne znači da je sve idealno, a ovo ima svoj smisao u ovom trenutku. Na nama je da damo odgovor zašto su rezultati ovakvi kakvi jesu, da li je problem u nastavnim planovima i programima, da li u implementaciji, da li u obimnim udžbenicima, da li u ispitivanju, da li u izvođenju nastave, da li su studenti neaktivni. To su pitanja koja mi, objektivno, moramo da damo javnosti Srbije.
Moram da vam kažem još nešto. Mnogo se ovde pričalo o finansijama. Hoću da znate da ovo ministarstvo ima budžet koji je, kada pogledate cifre, fantastičan - milijardu trista četrdeset dva miliona evra ili 105,715 miliona dinara. To je fantastična suma.
Ali, poštovane kolege narodni poslanici, 95,9 % te sume, a u izvršenju 97% te sume ide na lične dohotke zaposlenih, a u sistemu obrazovanja ima ih 125.000. Naše usluge u obrazovanju koristi oko milion dece različitih uzrasta i studenata. Onda nam ostaje tri do 4,1 % da zadovoljimo sve: za predškolsko, za osnovno, za srednje, za visoko obrazovanje, za kredite, za đačke i studentske domove, za intervencije vezano za investicije.
Mi imamo preko 500 škola koje su starije od 95 godina. To je lepo kada kažemo da imamo tradiciju, ali te škole treba održavati. Moramo da racionalizujemo mrežu, moramo da uradimo mnogo toga.
Dobro je neko poredio situaciju sa nekom kantom koja je izbušena. Mnogo toga ima otvorenog, ali ne smemo zatvoriti oči pred tim, nego rešavati, rešavati uz pomoć struke i davati rešenja koja su i primerena Srbiji, ali koja nas vode napred.
Stvarno ću, moram da kažem i vama, učiniti sve da naše obrazovanje, kao ministar, jer ministar nema mnogo nadležnosti, ali može mnoge stvari da promoviše i može mnoge stvari da pokrene napred, učiniti mnogo toga da mi budemo deo obrazovnog evropskog prostora, da ono što je tamo primereno bude i kod nas primenljivo, da Srbija krene napred.
Ali, da ne zaboravimo ni Dositeja, ni Vuka, ni Teslu, ni Pupina, ni Milutina Milankovića, niti bilo koga od naših ljudi koji su obeležili naučnu i obrazovnu scenu Srbije. Zašto? Zato što mi imamo rezultate. Sa ovih 3% nije moguće mnogo toga postići.
Plan Srbije jeste da se udeo izdvajanja za obrazovanje poveća sa 3,8% , koliko je sada, na 6% 2016. godine. Da li će to biti moguće? Mi se nadamo da hoće, jer želimo da se taj debalans, da ta ogromna količina novca koja ide samo za lične dohotke, jednostavno, da krene u drugom pravcu, jer ima mnogo toga što se može učiniti za obrazovanje, a da ne bude samo deo ličnih dohodaka.
Neću govoriti o drugim stvarima, jer bilo je puno toga o obrazovanju, ali nije predmet ovog zakona. Jednostavno, želim večeras da pozovem sve poslaničke grupe, a vidim da je ogromna većina iskazala već takav stav, da se što pre usvoji ovaj zakon, da se stvore uslovi da studenti, na način utvrđen ovim zakonom, steknu uslove da upišu školsku godinu.
Da znate, ovaj zakon je ograničenog trajanja, od 2010/11. godine 60 bodova će biti uslov za upis, ali ta postepenost, postupnost povećavanja bodova je nužna u odnosu na situaciju koju imamo i jeste jedan period prilagođavanja. Mi smo ovaj predlog pripremili verujući da je u najboljem interesu studenata i njihovih roditelja.
Država je pokazala da vodi brigu i o njima, ne samo kroz ovaj predlog zakona, nego i kroz preuzimanje obaveze i da u jednom naknadnom periodu finansira njihovo studiranje. Ovaj predlog, pomenuo sam već, pored svih tela koje sam pomenuo, podržavaju i studenti, Studentski parlament i Savez studenata.
Sve vas pozivam da ovaj zakon što pre usvojimo i jednostavno stvorimo uslove da se studenti na vreme upišu i ostvare sve one druge stvari koje dobijaju na osnovu prava upisa tekuće školske godine. Hvala.
Hvala, gospođo Đukić-Dejanović. Pošto sam pomenut, da kažem nešto gospodinu Aligrudiću, bez uvrede po vas, uopšte ne dovodim vašu ličnost i funkciju koju radite u stranci u pitanje, ali više verujem sebi i onome što sam čuo nego onome što se vama prepričava.
Ne mešajte kolege iz Srpske radikalne stranke u priču oko zamenika predsednika jer nisu u tome učestvovali. Bio je predsednik vaše stranke, koji je bio predsednik Vlade, šef kabineta predsednika Vlade, gospodin Dačić, gospodin Mrkonjić i ja i niko više.
Prema tome, to što se vama kaže da je rečeno, to je vaša interpretacija onoga o čemu se razgovaralo i stojim iza svake reči koju sam izgovorio pre neki dan. Jeste, bilo je reči o zameniku predsednika, e sad što ne volite to da se priča, a insistirate na tome, to je vaš problem.
To je vaš problem, bilo je, jeste i tako stoje stvari. S tim se morate pomiriti. Ako nećete, opet to je vaše pravo, ali ne možete dezinformisati javnost, pogotovu u kontekstu činjenice da niste učestvovali u tome. Hvala vam.
Hvala. Pošto je gospodin Nikolić pomenuo socijaliste, mislim da je red da mu odgovorim, njemu i javnosti Srbije. Mislio sam, gospodine Nikoliću, da vi znate razloge zašto nisu uspeli pregovori, ali iz onoga što sam čuo izgleda da ne znate. Razlog neuspeha pregovora nije bio u ministarstvima, odnos prema ministarstvima nije odlučivao o tome, nego prema politici, i pitanja koja smo postavili i odgovori koje nismo dobili. (Smeh.) Nekome to može da izgleda smešno, ali to je istinito.
Ako govorimo o ministarstvima, onda javnost Srbije treba da zna, a to pokazuje i odnos prema SPS, prema PUPS-u i Jedinstvenoj Srbiji, da smo nakon razgovora koji su imali DSS i Nova Srbija i SRS, kao koalicija dobili ponudu, da, da, dobili smo ponudu koja podrazumeva, jedno mesto potpredsednika, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom i Ministarstvo za socijalna pitanja.
Mi smo rekli, kao koalicija, da ćemo pitanje ministarstava ostaviti u drugi plan i da želimo da čujemo kakvi su odgovori na pitanja koja smo postavili, vezano za pitanja odnosa prema penzijama, 10% jednokratno povećanje penzija i da penzija ne može pasti ispod 70% od prosečnog ličnog dohotka, s obzirom na to da je sada 49,3% u odnosu na prosečan lični dohodak.
Nismo dobili odgovor na to. Formirana je jedna ekspertska grupa koja nikada nije imala sastanak i koja je trebalo da razmatra ta ekonomska i socijalna pitanja, jer bez ekonomskih pitanja nema socijalnih. Da ne pominjem Zakon o radu, Zakon o zapošljavanju, Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o visokom obrazovanju.
Nadasve, na naše veliko iznenađenje, iako smo tražili da se to pitanje uopšte ne stavlja na dnevni red i nema ga u sporazumu, grupa DSS-Nova Srbija je izašla u javnost sa stavom da treba poništiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je bilo direktno protiv nečega za šta smo se mi zalagali.
Ali, javnost Srbije mora da zna kakav je i vaš stav prema nama. Dosta smo čuli o tome kako smo mi hteli da razgovaramo s vama, ali treba da čuju kako ste se vi ophodili prema nama, pa i o tome treba govoriti.
Zadnjih desetak dana krenule su uvrede, nipodaštavanja, pretnje. Ako neko misli da se time grade partnerski odnosi, onda je on apsolutno promašio u nečemu, u nekoj proceni.
To je razlog, gospodine Nikoliću, verujte mi na reč, a ne ministarstva. Jednostavno, imam obavezu, u ime poslaničke grupe SPS, da javnosti saopštim ove, a ako bude trebalo i druge stavove o tome.
 Hteo bih da se zahvalim gospodinu Nikoliću na savetima koje mi je dao, i meni i Socijalističkoj partiji Srbije. Mi smo odgovorna politička stranka, bar takvim sebe smatramo, i naravno, nosimo odgovornost i za svoju politiku i u Republici i u gradu, ali dozvolite i pustite da neke stvari pokaže vreme, pa ćemo da vidimo da li je moguće nešto ostvariti ili nije. Ako želimo da budemo pošteni i jedni prema drugima i prema Srbiji, mnoštvo od ovih zakona koje sam pomenuo su doneti 2001, 2002, 2003, neki su 2004, 2005.
Mi smatramo nedovoljno i zato smatramo da postoje i prilike i mogućnosti da uradimo nešto u budućem periodu, pa ćemo videti da li je to dobro ili loše. Naravno, u odnosu na to, spremni smo i da snosimo odgovornost. Hvala.
Hvala, gospođo Đukić-Dejanović. Pošto znam da smo svi na kraju svojih psihičkih, a verovatno i mentalnih mogućnosti, s obzirom da smo imali dva dana gde se puno raspravljalo o ovim zakonima, dozvolite mi da u ime poslaničke grupe SPS-PUPS-JS kažem još nekoliko reči o ovom zakonu o ministarstvima koji je danas na dnevnom redu. Naime, svi znamo da usvajanjem ovog zakona se stvaraju pretpostavke za izbor vlade. Mislim da je to dobra stvar, jer mnogo ljudi danas u Srbiji očekuje da se formira Vlada Republike Srbije. Ovo govorim ne slučajno, pošto se mi, poštovani građani Republike Srbije, već praktično godinu i po dana nalazimo u jednom izbornom stanju i imamo situaciju da nam sve funkcioniše, samo ne funkcioniše ekonomija koja bi trebalo da bude osnova društva.
Ako se setite januara 2007. godine, imali smo predsedničke izbore, tada smo imali tehničku vladu. Nova vlada je formirana 15. maja 2007. godine u ponoć. Januara ove godine smo imali predsedničke izbore, a odmah potom parlamentarne izbore. Došli smo u situaciju da jun-jul 2008. godine postoji sa ovom novom skupštinskom većinom i prilika da se formira nova vlada. Da li će ta vlada raditi bolje ili gore, to će pokazati vreme. Ulazimo u ovu vladu sa ubeđenjem da će ona raditi bolje nego prethodna vlada i da neće ponavljati greške prethodne vlade.
Ovo govorim ne slučajno, zato što svaka koaliciona vlada mora da uvažava interese koalicionih partnera, ali nadam se da se neće ponoviti greška koja je bila u prošlosti, da partijski interesi budu dominantni u odnosu na interese Srbije i građana Republike Srbije.
Nešto što je bilo obeležje Vlade do sada je bilo da su ministri promovisali svoje partijske programe i izborne stavove pre nego što su promovisali program Vlade. Već u početku se videlo da je to jedna vlada koja je nastala na nekim drugim principima.
Kažem, ako bude sreće, duboko se nadam da će tako biti, nećemo ponoviti greške koje su postojale. Kako će i koliko će vlada trajati, to zavisi, naravno, od odnosa u vladi, i od posvećenosti ciljevima koje vlada bude postavila kao dominantne, i naravno od rezultata koji budu i od toga da li će građani Republike Srbije biti zadovoljni ili ne.
Lično mislim postoji potreba, a to sam očekivao da uradi gospodin Ratković, da saopštimo još neke podatke vezane za ono što se zove broj ministarstava i broj članova vlade. Čuli smo različite ocene o tome koliko ova vlada ima članova, i kolika je, i da je najveća u regionu, i da naravno nije ranije bilo vlade sa većim brojem ministarstava. Za one koji nisu hteli da pomenu neke podatke vezano za prošlost, a koji pokazuju, čini mi se, kakva je bila situacija u višestranačkoj Srbiji od 90. godine, evo, dozvolite, želim da pomenem neke podatke, pa ćete videti kakva je pozicija ove buduće vlade na osnovu Predloga zakona o ministarstvima.
Godine 1994. bilo je 30 članova Vlade, 1998. godine bilo je 36 članova Vlade, 2001. godine 25, 2003. godine 26, 2004. godine 19, 2007. godine 25. Sada će ih, na osnovu ovog predloga zakona, biti 27: 25 ili 27, odnosno 22, odnosno 24 ministarstva. Sami građani Republike Srbije procenite koliko je to više i koliko će to predstavljati opterećenje za budžetske korisnike. Ovo govorim zato što smo imali različita iskustva, i jednog potpredsednika Vlade i sedam potpredsednika Vlade, i jednog ministra bez portfelja i sedam ministara bez portfelja. Sve je to deo naše prošlosti i ono što je bio deo rada Vlade u prethodnom periodu.
To nije uticalo na rad Vlade. Vlada iz 1994. godine, koja je imala 30 članova, sastavila je ceo mandat, Vlada Mirka Marjanovića, a skupštinsku većinu je tada činilo 127 poslanika. Dakle, 30 članova Vlade je tada bilo. Ovo govorim čisto da osvetlim drugu stranu načina funkcionisanja Vlade. Mislim da je to dobro da se čuje. Znači, tako stoji faktičko stanje.
Što se tiče ostalih stvari vezano za Vladu, bilo bi korektno da oni koji su bili članovi Vlade, a kritikuju savetnike i ostale, koji su deo rada Vlade, da ipak ostave da to stoji u drugom planu, jer su oni stvorili takvu situaciju. Vidim da niko ne pominje nešto što je činjenica i vezano je za dešavanja u Srbiji posle 2000. godine, da je objektivno u upravi i javnim preduzećima i u Vladi zaposlen veliki broj ljudi. To je obrazlagano potrebama rada Vlade i većom efikasnošću, i naravno da se stručni i kvalifikovani ljudi primaju da bi se mogli odgovarajući zakonski projekti promovisati i usvojiti, tj. primenjivati.
Lično mislim da ima dosta stvari koje treba uraditi. Vlada treba da bude formirana što pre. Nadam se da će posle formiranja vlade na dnevnom redu ovog parlamenta biti, primera radi, ovaj gasni aranžman sa Ruskom federacijom, da će biti TSSP, da će biti veliki broj zakona kojima naša država dobija mogućnost da realizuje neke kreditne aranžmane koji stoje već mesecima na čekanju i da će to biti jedan početak rada Vlade. Mislim da moramo objektivno da stavimo mnoge stvari na dnevni red i da pokušamo da ih rešimo, jer ima mnogo anomalija u našem društvu, koje se prihvataju kao neka normalna stvar.
Mediji danas objavljuju šta hoće, niko ne odgovara za izgovorenu reč. Zanimljivo je da tu postoji potpuna sloboda da se naruži bilo ko na bilo koji način. Prvo sam govorio o ekonomiji, sad o stanju u društvu. Mislim da moramo, kao društvo, kao država da se dogovorimo, ako je moguće, ili makar u institucijama koje po onome što čine u našem društvu, kao Srpska akademija nauka i umetnosti, da znamo šta su državni i nacionalni interesi Srbije i da pokušamo, bez obzira na stranačku pripadnost, da se okupimo oko tih ciljeva da bi ih promovisali i da bi poboljšali položaj Srbije, a samim tim i građana Republike Srbije.
Kada sam pomenuo medije, pomenuo sam iz razloga što vi vidite šta mediji objavljuju, objavljuju šta hoće urednik, ne ulazeći u to da li je tačno ili ne. Naravno, ima puno insinuacija.
Sticajem nekih okolnosti ovo pominjem jer sam i sam bio prošle nedelje predmet jednog takvog načina pisanja medija, tzv. nezakonitog prisluškivanja, suprotno odredbama Krivičnog zakona, suprotno Zakonu o javnom informisanju.
Ali, sve će to dobiti epilog na sudu, jer potpuno sam ubeđen da će pravosuđe naći meru za takvo ponašanje.
Ovo govorim da bi svi mi shvatili, neko više, neko manje, u zavisnosti kako taj problem osaća, ali da shvatimo, kao ljudi koji se bave javnim poslom, da jesmo na udaru javnosti i javnost treba da zna puno stvari o onome što je deo našeg javnog posla. Ono što je privatnost, treba da ostane privatnost, ali očigledno mnogi ljudi to ne poštuju.
Dakle, u svakom slučaju, mislim da je dobro da smo imali ovakvu raspravu i o zakonu o vladi i o zakonu o ministarstvima. Imaćemo i sutra i prekosutra raspravu o amandmanima na ta dva zakona. Amandmana ima mnogo, u jednom slučaju 12, u drugom 87.
Biće prilika da čujemo mnoge primedbe vezano za sadržaj ova dva zakona, ali i to je deo parlamentarnog života, svako ima pravo da kaže, a naravno, predlagač će ceniti šta je od tih amandmana prihvatljivo ili nije prihvatljivo. U svakom slučaju, nalazimo se na dobrom putu da prihvatimo ove zakone i da Srbija dobije novu vladu. Hvala.
Svaki kolega narodni poslanik može biti predmet tumačenja, ali sam, ne slučajno, pomenuo ove brojke, zato što je danas puno poslanika iznosilo samo jednu vrstu informacija o vladi. Zaboravili su da kažu šta je bilo u prošlosti. Nekome se to može sviđati, nekom ne, ali činjenice su neumoljive.
Ali, kad neko kaže - imamo ogromnu, glomaznu vladu, pa kaže - ima 24 ministarstva. Samo treba da kaže, još uvek postoji Vlada sa 22 ministarstva. Neka se proceni koliko je ovo dva ogromno i koliko će usporiti rad Vlade.
Polazim od premise da imamo 24 ministarstva dok Skupština drugačije ne odluči. Ako bih posmatrao stvari na način na koji pokušava moj kolega, izvinite, u ovih 87 amandmana, a pogledao sam ih, ima bar dvadesetak amandmana koji predlažu spajanje određenih ministarstava. Ako bih posmatrao svaki takav amandman sa stanovišta da će se prihvatiti, onda bi verovatno imali vladu, odnosno ovaj predlog zakona bi doživeo takve izmene da ne bi bilo 24, nego 13, 14 ili 15 ministarstava.
Biće onoliko ministarstava koliko skupštinska većina, koja bude glasala za predlog zakona i za amandmana na ovaj zakon, o tome donese odluku. Polazim od premise da je predlagač predložio 24 ministarstva i da to važi za sve nas, do odluke Narodne skupštine Republike Srbije kojom bi se, eventualno, to stanje promenilo. Hvala.
Zamolio bih gospodina Šormaza da ne pominje gospodina Dačića. Nema razloga za tako nešto, a ja ću vam danas i ovih dana stajati na raspolaganju kada budete hteli da govorite o politici SPS, ali ću predložiti gospodinu Dačiću da se ubuduće uvek javi gospodinu Šormazu da ga pita da li može da krene negde i ako dobije saglasnost da to učini, a ako ne – da bude tu, njemu na raspolaganju.
Hvala. Kolega Dragan Šormaz je povredio odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije čl. 101. i 104, govorio o predsedniku SPS-a Ivici Dačiću, i to u jednom izrazito negativnom kontekstu, a što mislim da, prvo, nije tačno, a drugo, nije korektno, jer gospodin Dačić nije tu. Kada bude gospodin Dačić došao, onda mu gospodin Šormaz može reći sve što ima. Mogu samo da primetim da ovakve komentare gospodin Šormaz nije davao 2004. godine kada je SPS podržala manjinsku vladu DSS-NS i ostalih koalicionih partnera. Tada ovakvih komentara nije bilo. Zašto ih sada ima? Prosudite sami.
Mi ćemo, verovatno, danas kroz ovu raspravu o zakonu o ministarstvima i Vladi doći do dela odgovora o tim političkim odnosima u Srbiji, šta je ko rekao i zapisao ili uradio da bi ti odnosi bili bolji ili gori. Pominjati gospodina Dačića u ovom kontekstu u kojem je pomenut, stvarno nije korektno.
Što se tiče njegovog odsustva, on je, kao i svaki drugi narodni poslanik, shodno odredbama ovog poslovnika, obavestio predsednika Narodne skupštine Republike Srbije. Kada bude u Poslovniku stajalo da poslanik treba da obavesti i o razlozima odsustva, verovatno će i on, kao i drugi, to učiniti. Ako se gospodinu Šormazu ne sviđa što delegacija SPS sa još nekim kolegama narodnim poslanicima i još nekim strankama zajedno učestvuju u radu Socijalističke internacionale, on ima pravo da uputi protest i Glavnom odboru naše stranke i Socijalističkoj internacionali. Oni će to sigurno razmotriti i doneti odgovarajuću odluku u odnosu na taj njegov protest.
Što se tiče početka rada današnje sednice Skupštine – da nije zakazana u skladu sa Ustavom i Poslovnikom, pa mi ne bismo ni razgovarali danas o ovim temama i ne bi bilo povrede Poslovnika. Toliko o većini i manjini. Hvala.
Hvala, gospođo Đukić. Ja ću u ime naše poslaničke grupe SPS - PUPS - Jedinstvena Srbija reći nekoliko rečenica o ovom predlogu zakona i o onome što se do sada čulo vezano za zakone i za predsednika SPS-a gospodina Ivicu Dačića.
Moram reći da me gospodin Aligrudić sve više i više uveseljava, jer je svaki put kad izađe za ovu govornicu sve agilniji u obrazlaganju nečega što se objektivno ne može obrazložiti i ne može se objasniti drugačije nego - ljutnja. Ljutnja, nema nijednog argumenta do ljutnje. Zašto ovo kažem? Činjenica je da ovaj zakon treba da stvori pretpostavku za izbor Vlade i poslanici u Narodnoj skupštine Republike Srbije to znaju, a činjenica je i da on odražava deo onoga što se zove koalicioni odnos u budućoj Vladi Republike Srbije.
Takođe, činjenica da ima veze i sa položajem SPS. Zahvaljujem se gospodinu Tomislavu Nikoliću zbog političke korektnosti što je obrazložio i javno rekao ono što je bilo deo razgovora, vezano za mesto potpredsednika Vlade Republike Srbije, koji je SPS zajedno sa PUPS-om i Jedinstvenom Srbijom vodila sa DSS, Novom Srbijom i SRS.
Ono što javnost ne zna, a vidim i gospodin Aligrudić i zato bih ga zamolio sledeći put, kada bude želeo da govori o ovoj temi, sličnoj temi ili sutra o Zakonu o ministarstvima, da se malo informiše kod svog rukovodstva šta je sve razgovarano i šta je bilo predmet razgovora... Jer, da se informisao znao bi da je postojala priča i o zameniku predsednika sa vašim rukovodstvom, gospodine Aligrudiću, i to nije bio problem u razgovorima ni tada, ni kasnije.
Nemojte sada da nam pričate te priče i dajete objašnjenja koja, naravno, teraju vodu na vašu vodenicu, a nećete da obrazložite neke druge stvari koje će verovatno biti predmet razgovora kada bude došao na dnevni red Zakon o ministarstvima. Treba da znate da su bili razgovori sa vašim rukovodstvima, gde vi niste prisustvovali, a ja jesam i zato ja mogu da pričam, a vi ne možete, odnosno tom delu razgovora nije prisustvovao ni Tomislav Nikolić. Hvala, gospodine Nikoliću. Rečeno je da nije problem da bude i zamenik predsednika Vlade, ali da će se videti da li se može izmenama Zakona o Vladi to rešiti.
To je istina i stvarno ne vidim razloga za ovakvo ponašanje, za ljutnju, a pogotovo za ovakve kvalifikacije predsednika SPS-a gospodina Ivice Dačića. Da smo napravili koaliciju sa vama onda bi neke kvalifikacije bile drugačije i verovatno bi ti epiteti bili drukčiji, verovatno biste se u superlativu o njemu izražavali.
Gospodine Aligrudiću, razumem da imate svoje razloge za nezadovoljstvo, ali razloge koje bi vi trebalo da saopštite Narodnoj skupštini Republike Srbije na drugačiji način nego što vi činite. Ako vam je to argument, onda taj argument ne vredi. Bolje se koncentrišite na nešto drugo, nešto što će biti tačnije i što će biti na drugačiji način objašnjeno.
U svakom slučaju, za nas poslanike iz SPS, poslanike PUPS-a, poslanike Jedinstvene Srbije stvari su jasne i čiste. Možete nam verovati, a i ne morate, ali mi ćemo vas uveriti narednih dana da smo i te kako ozbiljno razgovarali o formiranju te vlade. Nismo dobili odgovore. Da li se smatralo da ne treba, ne mora ili nismo vredni odgovora, to je već pitanje za onoga ko je razgovarao.
Gospodine Nikoliću, moram opet da se pozovem na vas, bilo bi bolje mnogim kolegama iz DSS-a da pročitaju jedan intervju koji je gospodin Nikolić dao "Novostima" prošle subote, o razgovorima, kakvi su bili i kako se ko ponašao. Možda će im neke stvari biti razumljivije, možda će neke stvari shvatiti posle čitanja tog intervjua, a neke neće nikada. Nešto ćemo mi reći, ali morate neke razloge da potražite unutar svoje stranke i unutar svoje koalicije, pa kada budete dobili odgovore na ta pitanja, onda izađite ovde i recite to, to, to i to. Ovo što ste rekli ne stoji.
Dakle, ljutnja, ljutnja, ljutnja! Uz sve poštovanje, gospodine Aligrudiću, i prema činjenici da ste potpredsednik stranke i da ste šef poslaničke grupe, niste učestvovali u razgovorima i, bez uvrede, pričate o temi o kojoj ne znate dovoljno.
Hvala, gospodine Nikoliću. U ime poslaničke grupe SPS-PUPS-JS želim da kažem da stvarno nemam potrebu, verujte mi na reč, da se bavim drugima.
Kao neko ko zamenjuje predsednika poslaničke grupe, imam obavezu da odgovorim na sve ono što mi smatramo uvredama, na sve ono što mi smatramo insinuacijama i na sve što smatramo netačno izrečenim tvrdnjama, a tiču se ove koalicije. Ako neko smatra da treba da priča o SPS na način na koji priča, to je njegovo pravo, ali ne mogu da dopustim, kao šef poslaničke grupe, da te tvrdnje ili te teze ostanu bez odgovora i to ću učiniti i ubuduće. Hvala.