Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, poštovani ministre, pošto vidim da  drugih članova Vlade nema, u ime Poslaničke grupe Socijalističke partije Srbije želeo bih reći samo nekoliko reči povodom ovog što se čulo u prethodnih par minuta i ovo se odnosi na skupštinsku većinu. Ne znam da li skupštinska većina shvata ili ne, ali skupštinska većina je sada vlast i pobedom na izborima u decembru skupštinska većina je preuzela odgovornost za sadašnjost i budućnost Srbije.
Uporno, celo vreme prethodna dva dana, a i danas mi slušamo samo priču o prošlosti, a ne o onome što je na dnevnom redu, a to je budžet i sa žaj zakona, posledice tih zakona koje će izazvati po život građana Srbije. Ako se želelo pričati o prošlosti, onda se ne može prenebregnuti ono što je DOS obećavao pre izbora, ono što se desilo od 5. oktobra, pad proizvodnje, inflacija, cene, ne može se prenebeći kakav je program Vlade, kakav je sadržaj ovih zakona, a izvolite recite da li ima predloga koje je Socijalistička partija Srbije podnela, a da nije utemeljen i da ne govori o lošim stranama predloga koji su podneti od strane Vlade. Nemojte davati kvalifikacije. Recite tačno šta ne valja i izađite za ovu govornicu i recite da to nije tako. Naša je dužnost, kao socijalista, da upozorimo na loše strane predloga koji su na dnevnom redu Skupštine.
Poštovano predsedništvo, poštovani poslanici, poštovani članovi Vlade, budžet jedne vlade odražava kao sintetički dokument ukupnu ekonomsku i socijalnu politiku vlade za tekuću godinu, a on govori o konceptu, privrednom konceptu vlade, o odnosu vlade prema građanima, ali i o samoj vladi.

Ako vidimo date predloge i šta oni nude po strukturi, kakve će tek efekte izazvati, onda se ovaj budžet i svi prateći zakoni ne mogu, ne smeju i ne trebaju prihvatiti. Zato ima mnogo razloga, ali ću ja zbog ograničenog vremena pomenuti samo neke.

1. Budžet ne treba prihvatiti jer nije uravnotežen. Prihodi su manji od rashoda, što govori samo po sebi. Vlada je dobro isplanirala šta će i gde da potroši i koliko. Ne znam kako će sve to da obezbedi. Deficit u budžetu iznosi preko 21 milijardu dinara, a to je otprilike oko 16% ukupnog budžeta ili oko 700 miliona maraka. Ovaj podatak govori i o samoj Vladi. O Vladi kao neodgovornoj vladi, ona ne poštuje ni svoja izborna obećanja. Podsećanja radi, ova vlada je kao prvi svoj zadatak predizborni, postavila - usvajanje Predloga zakona o uravnoteženom budžetu.

2. Predloženi budžet i prateći zakoni imaju inflatorni karatker. Usvajanjem zakona o porezu na promet proizvoda i usluga doći će do opšteg porasta cena jer će na osnovu zakona doći do porasta cena proizvoda, gde je porez bio do sada manji, a cene proizvoda kojima je već uračunat porez, sigurno neće biti snižene. Predviđeni deficit u budžetu će sigurno jednim delom, tako stoji u materijalu, a možda i u celini, biti pokriven zaduženjem Republike, a to može značiti i štampanje novca.

3. Predloženi budžet pokazuje i odnos Vlade prema proizvodnji kao najvažnijem segmentu života svake države. U strukturi prihoda budžeta, od poreza na dobit preduzeća, predviđeno je samo 2,04%, što u stvari govori šta Vlada misli o proizvodnji. To i ne čudi, jer je zaslugom DOS-a i kriznih štabova u poslednjih šest meseci došlo do drastičnog pada proizvodnje u svim oblastima, a logično se ne planira ni ono čega nema. Da Vladu ne interesuje proizvodnja, govore i sredstva koja su predviđena u Fondu za razvoj privrede, koja su manja od 0,4%.

4. Budžet je delom i voluntaristički, sadrži određene stavke u rashodu. Svakako one nisu male, to su subvencije u privredi, programi obnove, programi u saobraćaju, Fond za tranziciju i ostali podsticaji, otprilike oko 16 milijardi dinara, za koje se ne zna jasno kako će biti podeljeni, po kojim kriterijumima i kojim subjektima.

5. Budžet i prateći propisi će proizvesti pad životnog standarda građana, jer je gotovo ceo teret prihoda budžeta postavljen i prevaljen preko građana, kroz poreze na dohodak, kroz akcizu i porez na promet kojima je obuhvaćeno gotovo sve ono što je potrebno za život ljudi.

Uvođenjem poreza na promet za određene proizvode biće naročito pogođene najsiromašnije kategorije stanovništva, koje su u dosadašnjoj ekonomskoj politici bile zaštićene.

6. Budžet i prateći propisi će proizvesti i pogoršanje života građana i na nivou lokalne samoprave. To je kroz pad lokalne samouprave, naime, predviđeno je kroz Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnim prihodima i javnim rashodima ukidanje naknade za korišćenje komunalnih dobara od opšteg interesa, koja je imala posebnu namenu. To su na primer izgradnja sistema, misli se na vodosnabdevanje, prečišćavanje otpadnih voda, održavanje infrastrukture i javne rasvete, kopanje arterskih bunara i tako dalje. Ukidanje sredstava za solidarnu stambenu izgradnju, koja su za jedan broj ljudi predstavljala i jedinu šansu da dođu do krova nad glavom. Nasuprot tome, opštinama je dat prihod u vidu poreza na fond zarada, koji neće biti sa posebnom namenom, već u skladu sa procenom, to jest političkom voljom lokalne vladajuće garniture. Opštine su dobile i obavezu da finansiraju i poverene poslove ...

(Predsednik: Molim Vas, vreme.)

... ranije su za to dobijale sredstva od Vlade, a sada će morati da to obezbede kroz povećanu stopu učešća opština u porezu na promet proizvoda i usluga. U uslovima u kojima se sada nalazimo, a to je pad proizvodnje, rast cena i proizvodnih usluga, inflacije, a pogotovu postojeće privredne strukture u opštinama, mnogi od njih neće moći da ispune svoj budžet za ove namene.

I iz svih ovih pomenutih razloga, predlog budžeta i pratećih zakona ne treba usvojiti. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, smatram da Predlog odluke o izmeni i dopuni Poslovnika o radu Narodne skupštine nije trebalo danas da bude na dnevnom redu, odnosno ne treba da bude usvojen i to iz nekoliko razloga. Pre svega, prvi razlog, a to je značaj samog pitanja. Poslovnik o radu Narodne skupštine nije akt koji treba da se menja po hitnom postupku, a pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da se menja svega 41 od 227 članova. Naime, mišljenja sam da ima daleko značajnijih pitanja za Republiku Srbiju i njene građane koja zaslužuju da budu na dnevnom redu. Jug Srbije, ukopavanje albanskih terorista, saglasnost međunarodnih mentora, ali se o svemu tome ćuti, a kao i druga pitanja koja Vlada niti postavlja, niti rešava, jer očigledno nema znanja i sposobnosti.

Druga stvar ili drugi razlog, a to je pravi motiv izmene dela Poslovnika o radu, a to je ograničavanje prava poslanika. Ranije je rečeno u izlaganju predstavnika DOS-a da će biti promenjen ceo Poslovnik. Sada odjedanput menja se samo deo Poslovnika i to koji deo? Pored onog dela koji predstavlja usaglašavanje sa Zakonom o izboru narodnih poslanika, ostale izmene suštinski predstavljaju smanjenje obima prava poslanika, smanjenje mogućnosti učešća u raspravi o predlogu zakona u pojedinostima, kroz vremenske okvire izlaganja i ograničenje broja diskutanata ili ograničenje u radu sa amandmanima. Iskustva sa ovih nekoliko prethodnih sednica pokazuju da sledeći praktičan korak može biti smanjenje vremena izlaganja poslanika sa pet na tri minuta. Naravno, ako skupštinska većina to odluči, kao i što se donose odluke o smanjenju broja, o smanjenju vremena izlaganja poslanika, kada se raspravlja o predlogu zakona u načelu, i to sa deset na pet minuta.

Paradoksalno je, ali je nažalost istinito da nekadašnja opozicija, sadašnja vlast i skupštinska većina koja je gradila imidž na demokratiji, po mogućnosti govora poslanika, sada ide restriktivno i prema poslanicima i prema skupštinskom radu. Treće, obrazloženje za donošenje zakona je po mom mišljenju nepotpuno, dvosmisleno i netačno. Ono govori o ukupnom radu Skupštine, a menja se samo određeni deo članova Poslovnika. Dok nasuprot tome ostaju odredbe koje nisu usaglašene sa usvojenim zakonima, kao što nije usaglašen deo Zakona o ministarstvima, sa organizacijom skupštinskih odbora. Potom, obrazloženje ne govori o tome koje bi štetne posledice mogle nastupiti ako se Poslovnik ne usvoji po hitnom postupku. Znate da je u članu 157. Poslovnika predviđeno da se mora obrazložiti pismeno, koje to štetne posledice nastupaju, ukoliko se neki akt ne usvoji.

Šta je to novo u radu Skupštine što zahteva izmenu Poslovnika po hitnom postupku? Obrazloženje govori o potrebi obezbeđenja boljeg i efikasnijeg rada Narodne skupštine u predstojećem periodu. U stepenu gradacije kvaliteta dosadašnjeg rada Narodne skupštine, predlagač je upotrebio reči bolji i efikasniji. Iz toga se nedvosmisleno može zaključiti da je dosadašnji rad Skupštine bio i dobar i da je Skupština radila efikasno. Jedino se ne zna na koji se to period rada Skupštine odnosi. Ako je predlagač mislio na rad Skupštine u prethodnom sazivu, onda je u pravu, jer je u tom periodu i usvojen postojeći Poslovnik, vrlo demokratski poslovnik, koji sada većina DOS-a sužava i ograničava.

Ako je pak ta ocena vezana za rad Skupštine u novom sazivu, onda ta ocena po mom mišljenju ne stoji, jer Skupština za sada nije usvojila nijedan sistemski, celovit zakon, već nekoliko zakona od svega par članova, ili nekoliko odluka, kojima su se ukidala određena prava, pojedine institucije ili kažem da su donošene neke nezakonite odluke. Ovo ću potkrepiti jednim primerom, vrlo konkretnim. Stav koji sam izneo u raspravi o ukidanju TV takse, da se time praktično ukida RTS, sutradan nakon usvajanja zakona potvrdio je niko drugi do budući direktor RTS-a. Kao što je i stav za razrešenje i imenovanje sudija osim od dela stručne javnosti, osuđen i od strane jednog broja razrešenih sudija.

Četvrto i poslednje, novi poslovnik sadrži i predlog o navodnoj obavezi Vlade prema Narodnoj skupštini, a to je stav 3. člana 39. Predloga, da dostavi izveštaj o određenim pitanjima, kojim se u stvari fingira demokratski karakter predloga. Zašto kažem o navodnoj obavezi Vlade? Zato što taj predlog treba da potekne od skupštinskog odbora, koji predstavlja po strukturi poslanika Skupštinu u malom. Dakle, imamo skupštinsku većinu DOS-a, većinu DOS-a u odborima i naravno, Vladu DOS-a, pa će jedni od drugih da traže pitanja i odgovore u ime Vlade i Skupštine. Ako se stvarno želi odgovornost Vlade prema Skupštini, po mogućnosti da Skupština dobije od Vlade izveštaj o pitanjima za koja su poslanici zainteresovani, a ne samo skupštinska većina, onda je pravo da traži izveštaj Vlade pored odbora, trebalo dati i poslaničkim klubovima u Skupštini ili određenom broju poslanika, 20 - 30 poslanika.

U suprotnom, ili po ovom predlogu, raspravljaće se samo o željenim pitanjima, a ona druga značajna pitanja, ali za Vladu neprijatna, mogu ostati po strani kao da ne postoje. Dobar primer za ovu moju tvrdnju su i zbivanja u Dimitrovgradu i u Kladovu, kao što je pomenuo kolega...

Molim vas da privodite kraju.)

...gde lokalna samouprava ne funkcioniše, gde su ugrožena prava građana, gde se deo odbornika iz SPS-a i fizički zlostavlja, a ni jedan organ ne reaguje, jer Ministarstvo pravde ne reaguje, Ministarstvo unutrašnjih poslova takođe, sudovi po tužbama ne reaguju, a Vlada ćuti. Sasvim na kraju, suštinu o današnjem radu Skupštine izrekao je deo sredstava javnog informisanja sinoć kada je u najavi današnje sednice rečeno da će se raspravljati o Poslovniku, sada ću vam citirati "kojim će se smanjiti broj govornika koji mogu da raspravljaju o zakonima". Iz svih ovih razloga koje sam pomenuo smatram da ovaj predlog odluke ne treba da bude usvojen. Hvala.
Poštovani predsedniče, poštovane kolege poslanici i članovi Vlade, mandatar srpske vlade je u svom ekspozeu pomenuo kako je jedan od ciljeva na kojima će Vlada raditi da se stvori nezavisno sudstvo. Doduše, on je to pomenuo u kontekstu sa nezavisnim medijima. Sudeći po načinu kakva je poslanička većina u Skupštini i Vlada je krenula u realizaciju ovog cilja pa mogu reći da se stvara politički kontrolisano pravosuđe zavisno od izvršne vlasti i njenih zahteva. To potvrđuje i način razrešavanja predsednika nekoliko sudova i naravno, ono što se moglo čuti, od strane i o odnosu predstavnika izvršne vlasti prema pravosuđu i prema pravosnažnim sudskim odlukama. Zašto ovo kažem? Na Odboru za pravosuđe i upravu Narodne skupštine Republike Srbije predstavnici SPS-a su glasali protiv inicijative i odluke o razrešenju dužnosti predsednika sudova Okružnog, Prvog, Trećeg i Četvrtog i razlozi za takav naš stav sadržani su u obrazloženju odluke Odbora sa kojom se mi nismo složili. Naime, za razloge razrešenja predsednika sudova pozivam sa na Zakon o sudovima, čl. 29. st. 4., i njihovu odgovornost za ažuran, efikasan i pravi rad suda, gde je stanje u pravnom sistemu i pravosuđu Odbor ocenio rđavim, a predsednike sudova za takvo stanje objektivno odgovornim. Dakle, Skupštini je dat predlog za smenu ljudi na osnovu krajnje proizvoljne ocene o utvrđenom stanju u pravnom sistemu, u pravosuđu, oceni koja ničim nije dokumentovana. Skupštini i do danas nije dostavljen ni jedan dokaz, dokument ili saopšten podatak kojim bi se potkrepila ocena o rđavom stanju u pravnom sistemu pravosuđa. Naime, istim članom 29., u poslednjem stavu, utvrđeno je da se predsednik suda može razrešiti ako se utvrdi odgovornost predsednika za neizvršavanje poslova suda. Potrebno je da se utvrdi odgovornost predsednika suda, što je Odbor kroz ovu proizvoljnu ocenu, kao objektivne odgovornosti, i učinio. Odboru, a ni Skupštini nije dostavljen ni jedan kvalitativan niti kvantitativan podatak kojim bi se dokazala ili utvrdila odgovornost predsednika sudova. Nismo mogli čuti, na primer, koliko je u pomenutim sudovima prijavljenih i urađenih predmeta, niti smo mogli čuti koliko je ukinutih i preinačenih presuda od onih koje su upućene višem sudu. To bi bila mera za ocenu kvaliteta rada predsednika sudova i element za utvrđivanje njihove odgovornosti. Mi smo čuli od ministra Batića jednu ocenu, kada smo razgovarali o Predlogu zakona o amnestiji, da cilj Vlade i Ministarstva nije da se meša u rad pravosudnih organa. Pre nekoliko dana se u štampi mogla pročitati njegova izjava, gde kaže da mi, tj. DOS do sada nismo imali kontrolu nad pravosuđem i policijom. Mišljenja smo da ovakav način razrešenja predsednika sudova potvrđuje njegove reči. Njegove reči ili odnos prema pravosuđu i pravnom sistemu potvrđuje i ocena koju je gospodin Batić dao o jednoj pravosnažnoj odluci Okružnog suda u Beogradu i naime povodom odluke Okružnog suda u Beogradu, kojom je, kao što znate, da ne ponavljam, 14 vodećih ličnosti zapadnih zemalja osuđeno na 20 godina robije zbog zločina za vreme napada NATO-a, a ministar pravde je rekao i sada ću vam to citirati: "Predložićemo reviziju jedne sudske odluke, a konačna odluka zavisi samo od Vlade". Radilo se o jednoj sudskoj farsi sa kojom dalje ne možemo da idemo, ovim se ne samo nenadležni organ bavi ovom presudom, već se uvodi i novi sudski organ, očigledno najvažniji, misli se na Vladu Republike Srbije i daje se ocena o sudskoj presudi na koju ministar nije imao pravo. Kao ministar pravde, on ne može da komentariše sudske odluke, niti da išta kaže o sudskom predmetu. Samo javni tužilac, okrivljeni i branilac stranke u postupku mogu da govore o kompetentnoj sudskoj odluci. Dakle, samo viši sud i tom odboru može razmatrati, komentarisati sudski predmet i to u okviru žalbenih navoda. Ministar treba da ostane pri svom ranijem stavu. Sudska odluka se mora poštovati, ma kako se ona dopadala ili ne. Ova izjava ministra pravde o jednoj sudskoj odluci pokazuje šta ministar misli o pravosuđu, pa i ne čudi što se predsednici ovih nekoliko sudova smenjuju na nezakonit način i da se naravno ljudi hapse po konstrukciji koja je napravljena za hapšenje direktora Dragoljuba Milanovića, direktora RTS-a.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, u Predlogu zakona o izmenama Zakona o RTS, gde se ukida postojeći način finansiranja rada RTS-a, krije se u stvari namera Vlade da u potpunosti uništi RTS, kao nacionalnu, državnu televiziju, da stvori neku novu televiziju, koja će biti informativni centar pojedinih interesnih grupa, ali u funkciji DOS-a. Kako? Televizija je najpre značajno uništena tokom bombardovanja NATO-a proleća 1999. godine. Tom prilikom pogođena je zgrada u Abardarevoj ulici, ubijeni su ljudi, uništena oprema. Pored toga, širom Srbije uništeni su brojni televizijski releji.
Televizija je tada praktično bila bačena na kolena. U rušilačkim događajima od 5. oktobra prošle godine zgrada u Abardarevoj ulici je pretrpela veće štete nego tokom bombardovanja. RTS je demolirana, opljačkana i zapaljena. Tom prilikom gotovo je uništena emisiona i druga oprema RTS-a. Mnogi ljudi u RTS-u su izgubili mogućnost da rade. To je naravno imalo i praktične posledice na rad same televizije, kako po odabiru tzv. podobnih radnika od nove rukovodne strukture, tako i u načinu rada same televizije, koja se posle toga bukvalno stavila u funkciju afirmacije politike DOS-a. Prostor nacionalne televizije je poslednjih meseci popunjavan emisijama VIN-a, mreže i ANEM-a, a prema mojim saznanjima televizija je plaćala za to emitovanje.
Ove emisije su ne samo bile politički obojene, naravno u funkciji DOS-a, nego ih je RTS kao državna televizija skupo plaćala. Pitam se zašto? Zašto takve emisije ne prave ljudi iz RTS-a, da li je moguće da među sedam, osam ili devet hiljada ljudi, koliko radi u RTS-u, nije bilo sposobnih ljudi koji mogu da naprave emisije tog sadržaja? Ili su po sredi drugi razlozi, naravno politički i finansijski. Zaposleni u televiziji gotovo da i ne rade. Sa strane se dovode podobni ljudi, čak i penzioneri, da vode i uređuju program, a da pri tom nemaju nikakav zvaničan status u televiziji, a samim tim naravno nemaju ni odgovornost za ono što rade. Na televiziji se često čuju nepotvrđene informacije iz gotovo svakakvih izvora. Primera radi, u TV dnevniku smo mogli da čujemo i biser da je osoblju ove republičke skupštine bilo zabranjeno da komuniciraju sa poslanicima. Ako nacionalna televizija može da plasira tako niske laži ili se bavi takvim temama, onda je to najbolji dokaz gde se ona sada nalazi.
Sadašnja televizija se pretvorila u sredstvo medijske pripreme za progon političkih neistomišljenika. Novinari su postali i tužioci i sudije, čak i policajci. A ne prenosioci vesti, pa umesto da Vlada ponudi program, kakva televizija treba da bude, kako da se finansira, ona obećava, ona izvršava svoje predizborno obećanje, ne vodeći računa o posledicama toga ili je možda svesna tih posledica. Ukidanjem postojećeg načina finansiranja, sledi dalja erozija televizije. Neće biti novca za pravljenje programa, doći će do smanjenja broja zaposlenih, jer će njihovo finansiranje biti teško ili nemoguće i naravno, sledi dalja instrumentalizacija nacionalne televizije.
Kažem, nacionalne televizije, jer mnogi ne shvataju karakter RTS-a. Ona treba da informiše građane Srbije o pitanjima i problemima koji imaju državni karakter, o radu državnih institucija, relevantnih faktora, a ne da gro vesti čine informacije koje nemaju nikakvu ni državnu, ni političku težinu, ali su u funkciji politike Vlade ili DOS. Kao, to je slučaj sa udruženjem građana "Otpor", koje je ne znam čime zaslužilo toliku milost televizije. Dakle, iz svega navedenog, vidi se da se televizija uništava ili je već uništena tehnički, programski i sadržajno. Nacionalna televizija je u takvoj situaciji da bi joj pored stalnih izvora finansiranja, kao što je bila taksa na električno brojilo, trebalo dati i dodatna sredstva da bi se osposobila i uredila da bude i radi kao državna i nacionalna televizija.
Umesto toga televiziji se ukida izvor finansiranja. Nova sredstva za njen rad nisu obezbeđena, a ne postoji ni koncept nacionalne televizije - kakva ona treba da bude. To nije dobro ni za državnu televiziju, ni za državu Srbiju, njene građane, a ni za sistem informisanja koji postoji.
Televizija i zaposleni zaslužuju bolju sudbinu od ove koju joj je namenila Vlada Republike Srbije. Zato ćemo mi glasati protiv ovog predloga zakona. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, hteo bih tri stvari da kažem o ovom predlogu zakona o amnestiji. Prvo, reč je "par edželans" o političkom zakonu, jer je politička volja pretočena u ovaj zakon. Politički je, jer više vodi računa o utisku koji će izazvati njegovo usvajanje u javnosti, a manje o javnom interesu, o zaštiti morala i moralnih odnosa u društvu. Politički je, jer je selektivan i vodi računa o onim krivičnim delima i o izuzimanju onih krivičnih dela koja će imati manje negativan odjek u javnosti. Da je karakter ovog zakona politički, potvrdio je i ministar, jer je rekao da su razlozi za donošenje zakona politički i humanitarni. Politički razlozi se mogu shvatiti, ali ne i prihvatiti. Što se tiče ovih drugih humanitarnih razloga, mišljenja sam da bi ministar, kao ministar pravde, trebao da nas upozna sa načinom kako da se poboljšaju uslovi života osuđenika, ako su tako katastrofalno loši kao što je bilo tvrdnje, ali smo čuli od poslanika da ipak nisu tako loši. Ja molim da to kaže Ministarstvo pravde, jer je ovo ministarstvo nadležno. Na ovaj način ministar je izabrao lakši način rada.
Drugo, taj zakon je politički selektivan, a to nam potvrđuje amandman Vlade dat nakon što je Zakon vraćen na doradu, jer su novim tekstom izostavljena krivična dela, koja ću vam sada citirati: "Obljuba ili protivprirodni blud nad nemoćnim licem, obljuba ili protivprirodni blud sa licem koje nije navršilo 14 godina" čime se u stvari vodilo računa o tome da oprost ovih krivičnih dela neće pozitivno biti primljeno u javnosti.
Pitam, da li se Predlogom zakona vodilo računa i o drugim građanima Republike Srbije, o žrtvama počinilaca krivičnih dela, o rodbini i prijateljima, šta je sa njihovom sudbinom, šta je sa njihovim životima? Kakav je život osoba koje su bile silovane ili nad kojima je izvršen protivprirodni blud i kako će se one osećati kada vide da krivci političkom voljom DOS-a bivaju pušteni iz zatvora pre završetka kazne? Šta je sa rodbinom ljudi koji su ubijeni, jer najveća vrednost svakog društva je slobodan čovek i ravnopravan sa drugim, a najveći zločin je nekome uzeti život i slobodu?
Ti počinioci krivičnih dela biće predmet amnestije. Treće, na kraju, bez namere da ponavljam ono što su rekle moje kolege o poseti Solane Beogradu, ali jedno pitanje - šta će građani Srbije, šta će osuđenici, šta će misliti o našem pravnom poretku, šta će misliti o pravu, šta će misliti o pravosuđu, šta će misliti o pravu i pravičnosti, ako se počinioci krivičnih dela, u jednom sudskom postupku osuđeni na 20 godina robije, primaju u jednu zvaničnu posetu. Ovim se, praktično, amnestira zločin NATO-a, odnosno svi oni zločini počinjeni u vreme bombardovanja. Ovim se, praktično, priznali mi to ili ne, amnestiraju svi oni zločini, da ih ne nabrajam, jer ih je bilo mnogo, svi oni zločini učinjeni protiv građana, sva ona ubistva, bilo je preko nekoliko hiljada ljudi, svi oni uništeni mostovi, fabrike, bolnice, škole, kuće, sva ova zagađenja što su nam se desila. Amnestira se počinilac i od upotrebe zabranjenih oružja, osiromašenog uranijuma itd. Ovim činom, priznali mi to ili ne, aktuelna vlast je, praktično, amnestirala NATO od počinjenih ubistava i drugih zločina i time odredila i odnos Srbije prema Zapadu, i nažalost, sudbinu i naših zahteva za odštetom. Naši zahtevi za odštetom su, da vas podsetim, direktna i indirektna šteta u iznosu od 50 do 100 milijardi dolara. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, želeo bih da vašu pažnju zadržim nekoliko minuta na tri, po mom mišljenju, veoma važne oblasti, dve su izostavljene u ekspozeu koji smo danas čuli od mandatara, a jedna je tek ova pomenuta.
Prva se odnosi na odnose međunarodne zajednice prema Srbiji i preduzete mere te međunarodne zajednice, odnosno njihov uticaj na životni standard građana. Znam da su odnosi međunarodne zajednice prema SR Jugoslaviji nešto što je stvar federalnog nivoa i o tome će se raspravljati, ali mislim da ne treba izbeći, a ne reći da je proteklih deset godina od strane te takozvane međunarodne zajednice bilo mnogo činjenja, koja su imali krajnje negativni efekat na životni standard građana. Bez namere da o tom dugo pričam, jer neke stvari pripadaju istoriji i ne treba, istorija je svima nama zajednička, mislim da ovo vredi pomenuti, jer su nerazdvojni deo svega onoga što se dešavalo proteklih deset godina.
Pre svega mislim na činjenicu da su 31. maja 1992. godine odlukom Saveta bezbednosti UN uvedene sankcije SR Jugoslaviji. Te sankcije su dve godine kasnije pooštrene i to na osnovu jedne odluke, gde su Srbi unapred optuženi za krivce, da bi se dve godine kasnije pokazalo da je krivac na drugoj strani. Ali, sankcije su ostale i posledice tih sankcija.
Zatim, bombardovanje SR Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, u ovom slučaju Srbije 78 dana, kojom prilikom je ubijeno nekoliko hiljada ljudi, uništeno nekoliko hiljada objekata infrastrukture, škole, kuće, mostovi, zatrovano naše zemljište, atmosfera, napravljena velika materijalna šteta. O kojoj šteti je reč govorio je moj kolega poslanik Slobodan Pavlović, kada je pomenuo da je utvrđena direktna šteta prema procenama relevantnih stručnjaka, koja u ovom trenutku iznosi preko 29 milijardi dolara.
I, to vam je kao nešto slično iz 1994. godine. Tom bombardovanju je prethodio lažni izveštaj OEBS-a, da su srpske snage bezbednosti optužene za nešto što nisu učinile. Još dve stvari su nesumnjivo uticale na životni standard građana i to je nešto što je bila cena koju su građani Srbije platili pomažući svoju braću sa druge strane Drine. Ne treba zaboraviti da je Srbija materijalno pomagala stanovništvo iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Ne treba zaboraviti da je posle događaja koji su bili u Hrvatskoj i BiH oko 800 hiljada ljudi našlo svoj dom na prostoru Srbije, od kojih su mnogi ovde i ostali. Sve je to uticalo na životni standard građana i to je bila cena koju smo mi platili, nastojeći da očuvamo integritet naše zemlje, Republike Srbije.
Druga stvar - lokalna samouprava. U usmenom izlaganju mandatara nismo čuli ni jednu reč o lokalnoj samoupravi. U pisanom ekspozeu, koga smo dobili, stoji samo jedna rečenica - da će se lokalnoj samoupravi novim zakonom omogućiti decentralizacija vlasti i finansija. O opasnosti preterane decentralizacije ja sam govorio tada, kada smo govorili o Predlogu zakona o ministarstvima i ne bih hteo to da ponavljam. Druga realna opasnost koja stoji, kada je u pitanju lokalna samouprava, jeste zatvorenost lokalne samouprave i njeno pretvaranje u feud, u jednu celinu koji ima svoj autonomni život, pretvaranje lokalne samouprave u jednu državu i ponašanje lokalne samouprave kao jedne države.
Posledica toga jeste nefunkcionisanje lokalne samouprave, čime se ugrožavaju prava građana i prava lokalne samouprave na štetu građana Srbije. Ne znam da li mandatar zna, ali tačka 6. Sporazuma o prelaznoj Vladi, koja nije ispoštovana, govori o konstituisanju jedinica lokalne samouprave na osnovu rezultata septembarskih izbora i Zakona o lokalnoj samoupravi, bez ikakvih pritisaka i opstrukcija. Ta tačka Sporazuma nije ispoštovana, jer je, naravno, u praksi bilo i pritisaka i opstrukcija.
Govorio sam prošli put o tome. Pominjem ponovo danas, iz razloga što tu očigledno nije bilo spremnosti da se prihvate izborni rezultati i volja građana na lokalnim izborima i da se pretoči u delo. Koliko smo u pravu, odnosno ja pošto pominjemo ovu temu, ja ću predočiti i stav jedne od članica DOS-a, ako možda nekima od vas nije poznat. To je saopštenje Nove demokratije od 7. 11., gde se Nova demokratija ograđuje od metoda sile i njene primene koje su pratile konstituisanje Skupštine opštine Ub. Nova demokratija je tada dala ocenu da je Srpska udružena opozicija - SPO i dva novoizabrana odbornika DOS-a i pojedinci iz Otpora, nisu smogli snage da prihvate izbornu volju građana, pa je na nedemokratski način preuzeta vlast u opštini.
Očekujem da će nova Vlada omogućiti rad legalno izabranim organima. Drugi primer lokalne samouprave jeste Bosilegrad. Tu imamo situaciju da se odbornička većina konstituisala, da je izabrala skupštinu opštine, organe, ali da im nije dozvoljeno da uđu u službene prostorije Skupštine opštine.
Treća stvar, sa nivoa lokalne samouprave, jeste vezana za jug Srbije, za Preševo. Moje pitanje upućeno mandataru, s obzirom na mere poverenja koje su uspostavljene dole u Preševu između predstavnika Vlade Republike Srbije i lokalne samouprave, da li mandatar zna da je sadašnji predsednik opštine Riza Halili 1992. godine bio predsednik ... i organizator referenduma o teritorijalnoj autonomiji opština na jugu Srbije: Preševo, Bujanovac i Medveđa. Da li se sadašnji predsednik lokalne samouprave, u razgovorima sa predstavnicima Vlade, izjasnio o tome i da li je ostao pri tim svojim stavovima?
I za Preševo da li se gospodin Halili ogradio i da li je osudio terorističke akcije koje se dole dešavaju protiv svih građana Preševa.
Dalje, sledeća stvar koju je mandatar pomenuo, ali tek ovlaš, jeste njegova ocena o nezavisnim medijima. Ako me pamćenje služi, rekao je - želimo da uspostavimo nezavisno sudstvo, kao što smo uspostavili nezavisne medije. Moram reći, prema podacima koje sam prikupio iz rada Nadzornog odbora za praćenje proteklih izbora, gde je Nadzorni odbor većinom glasova cenio i ocenio predizbornu aktivnost, moglo se videti nešto što po mom mišljenju jesu karakteristike informisanja i stanja medija u Srbiji.
Naime, Nadzorni odbor je tada rekao da postoji nejednaka zastupljenost u medijima; da je, naravno u to vreme, a i sada je u funkciji promocije DOS-a, tada kao jednog od učesnika u predizbornim aktivnostima, sada kao stranke koja je pobedila na izborima, da je nesrazmerno veliki prostor dat nevladinim organizacijama grupi G-17, Otpor-u, CESID-u, organizacijama žena koje su sprovodile izbornu kampanju u funkciji DOS-a; da je informisanje obilovalo netačnim, lažnim informacijama, a demanti tih informacija, po pravilu, nisu objavljivani, već su bili na marginama štampe koja je bila dostupna; da su istupanja državnih funkcionera bila apsolutno u funkciji stranačke propagande. Da saopštenja drugih stranaka nisu objavljivana ili su uskraćivana. Da je bilo brojnih drugih primera kršenja zakona. Da se u medijima vodila prava hajka protiv istaknutih pojedinaca, u ovom slučaju govorim u ime SPS, protiv našeg predsednika, njegove porodice, protiv članova Vlade, bez obrazloženja i bez demantija svega onoga što je bilo rečeno.
Ovo pominjem iz razloga, jer smo čuli da se ukida Zakon o informisanju. Ta tema će biti, verovatno, regulisana propisima, ali u funkciji onoga što svi građani Srbije žele, objektivno boljeg i nepristrasnog informisanja. Situacija se uopšte nije promenila. Ako je to model nezavisnosti, kako će tek onda izgledati sudstvo.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege poslanici, u Predlogu zakona o ministarstvima, u obrazloženju donošenja zakona pomenuto je da se zakon donosi iz razloga efikasnosti u radu i većeg stepena ekonomičnosti.
Vašu pažnju ću zadržati samo par minuta a u vezi sa jednim pitanjem, jednom oblašću, jednog ministarstva, koje se ovim predlogom ukida i reći da ono što je izrečeno u ovom razlogu, kada je konkretno ministarstvo u pitanju, ne stoji.
Reč je o lokalnoj samoupravi. Naime, ovaj predlog zakona o ministarstvima ukida Zakon o lokalnoj samoupravi i pridodaje drugom posebnom Zakonu o Ministarstvu pravde. U obrazloženju poslova Ministarstva pravde je dodat jedan nov posao Ministarstva za lokalnu samoupravu, a to su komunalne delatnosti. Svi koji žive i rade u lokalnoj samoupravi znaju šta komunalna delatnost znači za lokalnu samoupravu, a pogotovo za život građana.
U kontekstu toga je činjenica da se Ministarstvu za lokalnu samoupravu dodaje Ministarstvo pravde, što objektivno znači guranje lokalne samouprave na margine i objektivno nemogućnost Ministarstva pravde da u dovoljnoj meri tom pitanju posveti značajnu pažnju. Dijapazon poslova Ministarstva pravde je širok, složen i značajan, pa samim tim Ministarstvo pravde neće biti u situaciji da se značajnije bavi lokalnom samoupravom.
A, lokalna samouprava jeste važan segment političkog sistema jednog društva, kako za građane tako i za državu. Za građane jer se na prvom mesnom nivou formira stav građana, odnosno utiče država na njihov život, a, sa druge strane, za državu je važno jer se tu formira odnos građana prema državi.
Zašto je loše što se ukida Ministarstvo za lokalnu samoupravu? Zato što u Srbiji postoji veliki obim različitosti. Srbija je jedna heterogena država, kako po broju stanovnika, tako i po veličini jedinica lokalne samouprave, po njihovoj površini, po izgrađenoj infrastrukturi, po privrednoj razvijenosti, po nacionalnom sastavu. Svi ti razlozi upućuju na potrebu postojanja jednog ministarstva, koje bi vodilo računa o lokalnoj samoupravi i bilo jedan korektivni faktor.
Ministarstvo za lokalnu samoupravu treba da postoji zbog toga što pomaže razvoju demokratije, jer se na tom nivou razvija prava i najneposrednija demokratija. Ako se lokalna uprava ostavi da živi sama po sebi, da živi svoj život, realna je opasnost da ćemo doći do zatvorenih celina, sa lokalnim moćnicima, sa feudima i feudalcima, koji će sigurno svoje funkcije obavljati ne na dobrobit građana.
Lokalna samouprava je važna i zbog toga što utiče na sve stvari koje čine sadržaj života građana, saobraćaj, grejanje, komunalije, na stanje čistoće, na oblast građevinskog zemljišta, što sve objektivno zahteva da postoji posebno ministarstvo koje će se baviti lokalnom samoupravom.
Ako se neke stvari ili poslovi po kojima se opštine i razlikuju ostave njima na organizovanje i vršenje postoji realna opasnost da građani neće imati podjednake uslove za uživanje prava na nivou lokalne samouprave, tj. to objektivno vodi njihovoj diskriminaciji.
Postojanje posebnog Ministarstva za lokalnu samoupravu je objektivno važno u svetlu najnovijih događaja koji predstavljaju politizaciju lokalne samouprave ili otvaraju neke procese koji mogu voditi dezintegraciji Republike Srbije. Tu pre svega mislim na najavu formiranja opština na nacionalnoj osnovi, kao što imamo u Vojvodini slučaj, da je sedam opština, gde jedna nacionalna manjina organizuje lokalnu vlast, najavilo, a možda već i uradilo, da je formiralo zajednicu opština po tom osnovu. To sigurno nije nešto što može biti u interesu države Srbije i dobrobiti svih njenih građana.
Politizaciju lokalne samouprave ću pokazati na dva najizrazitija primera, a to je nemogućnost da se lokalna samouprava konstituiše u opštini Ub i opštini Bela Palanka. U opštini Ub 2. novembra, uprkos odborničkoj većini koju je postigla SPS, nije dozvoljeno konstituisanje SO, odnosno obrnuto, kada je sa odborničkom većinom ta skupština konstituisana, nije dozvoljen ulazak izabranim odbornicima u zgradu SO i vršenje poslova lokalne samouprave.
Drugi, možda još drastičniji primer je opština Bela Palanka, gde je 40-tak odbornika, u kojoj odbornička grupa SPS-a ima apsolutnu većinu, od tzv. nezadovoljnih građana sprečeno da uđu u zgradu SO i vrše lokalnu samoupravu.
Na kraju, daću jednu opasku. Lokalna samouprava jeste imala svoju autonomiju i ima je. Prema postojećem zakonu država je intervenisala samo u nekoliko slučajeva, kada lokalna samoprava nije radila, kada je radila loše ili kada je to radila na uštrb prava i interesa građana. Sve ovo upućuje na potrebu da postoji posebno ministarstvo koje će brinuti o lokalnoj samoupravi u Republici Srbiji. Hvala.