Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

 Kolega Rogović je pomenuo primer jedne škole ili više škola u opštini. Mi imamo 1.815 škola i moram vam iskreno reći, niti biram, niti odlučujem o razrešenju direktora. Čak sam odbio predlog jedne poslaničke grupe, koja čini ovu skupštinsku većinu, da ministar dobije ovlašćenje da daje saglasnost na izmenu direktora.
Kolege koje su bile danas na Odboru su mogle to da čuju, ne zato što nisam želeo da prihvatim odgovornost za tako nešto, već školski odbor bira i razrešava direktora i školski odbor je taj koji odlučuje da li direktor i radi, kako radi i šta radi, a struktura Odbora je tri plus tri plus tri.
Znači, tri predstavnika lokalne samouprave, tri iz reda zaposlenih i tri iz Saveta roditelja.
Slušajući vas, pomislio bih da su svih devet iz lokalne samouprave, a ima ih samo tri, i onda se postavlja pitanje otkud toliki uticaj lokalne samouprave u izboru direktora, kada oni imaju samo tri predstavnika.
Moram reći da ovih godinu dana, kako rekoste, više od 360 i nešto dana, da je broj slučajeva u kojima smo mi kao Ministarstvo bili neposredno umešani, objektivno zanemarljivo mali broj u odnosu na broj osnovnih i srednjih škola i da sistem apsolutno funkcioniše. To je jedan od razloga što sam odbio da budem neko ko daje saglasnost za izbor direktora.
Školski odbor ga bira. Ako postoje razlozi, školski odbor može i da ga razreši, a onda postoje tačno precizni uslovi gde ministar prosvete uopšte može da se meša. Nisam želeo da pređem tu granicu. U odnosu na pojedinačan slučaj, stvarno mi je ovo što ste rekli vrlo zanimljivo. Sada se i sam pitam kakav je sastav tog školskog odbora ili tih školskih odbora ako su mogli u toj meri da vrše promene.
Reći ću kolegi Markićeviću, Vlada ne prihvata ovaj amandman, jer on kao i brojni amandmani koji se odnose na član 13. nije potpun. Potpunost amandmana vezan za član 13, koji se odnosi na sastav NPS, podrazumeva promenu broja članova, pa vi onda kažete - predlažem, kao što ste predložili, ali predložite ili povećanje broja članova ili zamenu nekog od članova iz postojećeg sastava ovim članom kojim predlažete. To je jedno.
Pošto ste tu, napravio sam lapsus, pošto razgovaramo, iz Čačka ste, i gradonačelnika Čačka, gospodina Stanojevića preimenovao sam u gospodina Stevanovića, pa mu se ovim putem izvinjavam, pošto je doprineo i doprinosi realizaciji projekta besplatnih udžbenika.
Nema potrebe da me čekate za taj član i taj amandman. Možete sada da pročitate. Ne mislim da idem odavde dok se ceo zakon ne raspravi kroz amandmane, ali vam govorim krajnje iskreno.
Ko god bude poštovao zakon nema razloga da se plaši ne školskog odbora, nego bilo koga. Ovaj zakon je, ako ste pažljivo slušali obrazloženje, moje kao ministra prosvete, prošle nedelje, i lošu praksu iz prethodnih vremena pokušao je ovim rešenjima da izmeni, tj. da situaciju unapredi. Slušajući neke od vas stvarno bih mogao pomisliti da lokalna samouprava imenuje sve članove školskog odbora. Vi znate, kao i ja, da to nije tačno. Slušajući vas, pomislio bi čovek da ministar i bira i razrešava direktora, a to nije istina.
Postoje jasno zakonom utvrđen način i mogućnosti kada ministar interveniše, ali smo želeli da sprečimo, baš naprotiv, želeli smo da ne postoji sprega između lokalne samouprave i školskog odbora, nego kada prosvetna inspekcija utvrdi da postoje nepravilnosti, da se da školskom odboru mogućnost da ispravi ono što treba da ispravi, pa ako neće da ispravi da onda ministar može da interveniše.
Zašto? Jer nam je viši cilj funkcionisanja škole, a ne da li će jedan čovek biti na nekom mestu ili neće biti na nekom mestu. Ako posmatrate sa aspekta onoga što piše u zakonu, onda ćete videti da ono što govorim je vrlo konsekventno, a to ne znači da je takva situacija u svim od 1.815 škola, koliko postoji u Srbiji, ili u svim školskim odborima.
Škola ima mnogo, zakon je jedan. Da li svi primenjuju na pravi način i o tome treba razgovarati. Samo znam za ovih 360, 370 dana, koliko radim ovaj posao ministra prosvete, da je broj škola u kojima postoji vrsta problema vezana za rad školskih odbora stvarno zanemarljiv u odnosu na broj škola.
A naravno svaki se slučaj može pojedinačno afirmisati do besvesti, jer to nije samo pitanje stanja u toj školi, nego i podrške koju taj neki slučaj, navodno slučaj, može imati u medijima iz različitih razloga.
Kolege iz poslaničke grupe ZES–DS su prisutni i neka potvrde da li sam ili ne odbio da prihvatim njihov predlog da ministar bude neko ko potpisuje saglasnost za imenovanje direktora. Nisam hteo. Zašto? Zato što ga ne biram, to školski odbor čini.
Meni se čini, usuđujem se reći da sam konsekventan u stavu, a da bi svi znali o čemu pričamo pročitaću stav zakona čije ste vi brisanje predložili.
Stav 8. člana 60. ovog zakona glasi: Akt o odbijanju saglasnosti ministar donosi ako se u postupku utvrdi da odluka nije doneta u skladu sa zakonom ili se njenim donošenjem dovodi u pitanje nesmeteno obavljanje delatnosti ustanove. Znači, tek ako se neke prethodne radnje dese, onda odlučuje ministar.
U tome i jeste poenta funkcionisanja sistema. Školski odbor je autonoman da donosi odluku, ali ako školski odbor ne radi u skladu sa zakonom, ako se utvrdi da ignoriše, primera radi, vi to znate dobro kao i ja, odluka za izbor direktora, primera radi, nastavnici misle da treba da bude jedan kandidat, a na školskom odboru bude drugi kandidat. Ako bude situacija, vi dobro znate svi da je ovo stvar prakse i zato kažem, ako akt o odbijanju saglasnosti ministra donosi, ako se u postupku utvrdi da odluka nije doneta u skladu sa zakonom.
Neka svako radi u skladu sa zakonom, apsolutno nema potrebe da ministar reaguje, niti da se bilo ko poziva na ovo.
Vi ste predložili brisanje ovoga. Izvinite molim vas, vaš amandman kaže "stav 8. briše se". Da li ste vi to predložili brisanje ovog stava.
Hvala na pitanju. Moguće suvislo objašnjenje bi bilo da je jednima dat rok od godinu dana, a drugima od dve godine, tako da bi imali vremensku mogućnost da svi polože i dobiju licencu.
Zamolio bih kolegu Arsića da ne pada u vatru i ne koristi te reči koje nisu primerene, čini mi se, atmosferi koja postoji prilikom rasprave o zakonu o sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Nemamo mi nameru bilo kod da slažemo, jer sve ovo što se zbiva i prošle subote, i danas i sutra što će biti odvija se pred očima javnosti. Vi ako ne verujte u ono što piše i ako tvrdite da nismo u pravu, možete potražiti i dodatna obrazloženja kod nas u Ministarstvu ili pogledati zakon, i onda na nekoj od sledećih sesija reći, ministre, objašnjenje koje ste dali nije bilo tačno, jer sam pokazao, video, utvrdio i tako nešto.
Molim vas, rečenica koju ste rekli, ako imate nameru da slažete, nije primerena ni ovom domu, ni atmosferi koja postoji prilikom rasprave o ovom zakonu. To je vaše pravo. Mislim da niste u pravu kad ste govorili na taj način.
Ako dozvolite, mislim da sam s pravom rekao da nema potrebe za teškim rečima. Evo ga Zakon o radu, „Sl. glasnik RS“, 15. mart 2005. godine, zasnivanje radnog odnosa, član 24, radni odnos itd., poslove utvrđene zakonom, odnosno pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji, u daljem tekstu Pravilnik.
Pravilnikom se utvrđuju organizacioni delovi kod poslodavca, vrste poslova, vrste i stepen stručne spreme i posebni uslovi za rad na tim poslovima. Pravilnik donosi direktor, odnosno preduzetnik.
Želim da vam kažem nekoliko rečenica. Kad sam bio poslanik godinama pre, uvek na kraju rasprave o amandmanima poslanici su postavljali pitanje - šta sad ovaj hoće da kaže još, s obzirom da se nekoliko sati pre toga vodila rasprava o amandmanima. Ali, stvarno bih želeo da kažem nekoliko rečenica sada na kraju rasprave o ovim amandmanima o zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Evo, mi smo počeli jutros, odnosno u 09.00 sati smo mi neki članovi Odbora počeli da radimo, evo sada je 22.00 sata, dobrano smo ušli u noć.
Raspravljali smo danas jako mnogo o ovom zakonu i želeo bih stvarno u ime Ministarstva prosvete Republike Srbije da se svima vama zahvalim na raspravama i trudu koji ste uložili da afirmišemo obrazovanje, jer ovde su ostali danas ili večeras oni uporni i oni koji na obrazovanje gledaju na jedan drugačiji način, o čemu ništa loše o onim kolegama koji danas nisu bili u situaciji da budu s nama, ali iz rasprave koja se čula danas u Narodnoj skupštini Republike Srbije, apsolutno provejava stav da obrazovanje treba da dobije bolji tretman nego što ga sada ima.
Nije to stvar jednog ministra ili Vlade, to je potreba države. Ovo govorim ne slučajno, bilo je poslanika koji su direktno ili indirektno pokušali da postave pitanje ili da izvuku zaključak da neko od nas traži da donesemo ovaj zakon, pa eto moramo da sledimo nešto, da prepisujemo ili slično.
Moram vam svima reći da apsolutno nije tačno. Ovaj zakon treba Srbiji i sistem obrazovanja i vaspitanja koji se ustanovljava ovim zakonom ili ona rešenja koja unapređuju kvalitet su nešto što Srbiji treba. Niko nas ne goni da predlažemo rešenja koja smo predložili, a mi ih predlažemo zato što želimo da unapredimo sistem.
Čini mi se da smo pokazali dobru volju i u razgovorima, i na Odboru i danas, pa usuđujem se reći i određenu dozu stručnosti, pošto je bilo i osporavanja sa druge strane, ali videli ste da smo razgovarali skoro o svakom amandmanu, sa puno argumenata za ili protiv. Činjenica da smo prihvatili 54 amandmana, od 201 koliko je podneto na ovaj predlog zakona, stvarno govori da nije bilo apriori negativnog stava prema predlagaču, nego smo vodili računa o sadržaju zakona.
Ima nekoliko pitanja koja su postavljena, pa bih želeo da kažem, da bismo imali dobro obrazovanje treba nam opredeljenost da se prvo obrazovanjem bavimo, treba nam sistem vrednosti i treba nam mnogo dobrih zakona. Nadam se da ovaj sistemski zakon stvara dobre preduslove da se mogu doneti drugi zakoni iz oblasti obrazovanja i vaspitanja.
Treba nam daleko bolja podrška celog društva. Ne mislim na Vladu, na opoziciju kada govorim o medijima, mislim na sve nas koji živimo i radimo u Republici Srbiji, jer ima puno potrebe da dobije tretman koji apsolutno zaslužuje.
Neko je pitao - kakvo nam obrazovanje treba ili gde smo danas. Jednostavno, kakva je uloga znanja i položaj. Vi koji sedite ovde ili radite u prosveti, ili se bavite prosvetom na veoma kvalitetan način i sami možete da izučite određene zaključke, ali će deca kada budu shvatili šta znači znanje njima i državi, onda će se i okrenuti više obrazovanju, jer kada se shvati da je obrazovanje uslov ili ulaznica za budućnost, onda će to izgledati potpuno drugačije.
Ima naravno i druga strana, kao ministar i ova ekipa ljudi koje ovde vidite, i još mnogo njih koje ovde ne vidite, mogli smo da idemo i drugom logikom. Ne bavimo se prosvetom. Negde sam izjavio da je idealan ministar koji se ne meša u svoj posao i samo potpisuje račune, a u prosveti i sami znate da ima puno para i treba potpisivati dosta računa.
Nismo se opredelili da tako radimo, već smo u proteklih godinu i nešto dana želeli da promenimo stvari. Nije samo reč o ovom zakonu ili drugom zakonu o kome ćemo sutra raspravljati, reč je o sijaset konkretnih poteza koje smo uradili u toku proteklih godina, ali to je malo, malo za ono što nam treba. Verujte mi, treba nam vreme, želju imamo, trebaće nam novca i stručnosti.
Zato su ovi amandmani i ova rasprava koja je bila za nas dragocena. Mislim da nema razloga da se bilo ko plaši, kako bih rekao, vezano za status zaposlenih ili prava direktora, ili za postojanje određenih tela, saveta ili slično, da želimo da činimo nešto što će naneti štetu sistemu.
Rekli smo da smo podržali strukturu koja postoji. Zavodi su osnovani 2004. godine. Samo bih podsetio kolege i javnost da smo želeli, ne rušeći ono što je bilo pre nas i ne ponašajući se u stilu, pre nas nije valjalo ništa, sada ćemo mi sve da napravimo novo, zadržali smo stvari za koje mislimo da imaju vrednost, a pokušali smo da ponudimo rešenja pred vama, sa obrazloženjem zašto mislimo da su dobra za budućnost koja dolazi.
Niko nema razlog da se plaši, ni zaposleni. Moram reći da smo o rešenjima vezanim za normu rada razgovarali sa sindikatima. Neću reći da su se sindikati saglasili ili ne, ali smo sve dileme, kako bih rekao, raspravili šta to konkretno znači.
Moram da kažem vezano za srednje stručno obrazovanje i vaše amandmane, kolege iz SRS, vi ste stvarno bili dosledni u onom delu podnošenja amandmana i vaših zahteva, ali odmah da vam kažem kao ministar, nemojte imati ni primisli da mi nećemo uvažiti zajednice srednjih stručnih škola, struku vezanu za taj savet.
Opredelili smo se za formiranje saveta na nivou Vlade zato što imamo iskustva vezana za Nacionalni prosvetni savet, da mu je trebalo skoro dve godine da se formira, pa još pola godine da počne da radi. Srednje stručno obrazovanje je nešto što Srbiji treba i gde treba brzo reagovati.
Uverićete se prema imenima i prezimenima ljudi koji budu u tom savetu da će biti reč o stručnim ljudima. Nema politike, jer i ovi ljudi koji sada sede, pa dobro, govorim vam zato što imamo, mi u ovom savetu, nacionalno prosvetnom… dobro kolege, ostavljam vama na pravo da razmislite o onome što govorim.
U ovom nacionalnom prosvetnom savetu deo članova Nacionalno prosvetnog saveta izabrala je jedna skupštinska većina, a sada je izabrala druga skupštinska većina. Ako kažem da je reč o stručnim ljudima, stvarno mislim da je reč o stručnim ljudima, a ako vi uzmete kriterijum politike, onda ćete, izvinite, doneti zaključak - ako su ovi izabrani po kriterijumu politike, onda su i prethodni izabrani po kriterijumu politike. Kažem vam – ne, struka je važna i struku treba poštovati. Vi ćete videti kada Vlada bude predložila članove Saveta za srednje stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, da stvarno želimo da unapredimo i srednje stručno obrazovanje, jer je to potreba i interes i privrede Srbije i zahtev tržišta rada, a želimo da stvorimo osnove za obrazovanje odraslih.
Nema potrebe, videli ste da smo mi pokušali različitim rešenjima da unapredimo sistem, da nastavnici i učitelji prate dete i da mu se posveti dužna pažnja na svim nivoima obrazovanja. Jer džabe nama bilo kakav zakon, mogu da kažem da je zakon idealan ili da vi tvrdite da ne valja ništa, ali ako nemamo nastavnika koji želi da radi sa decom, da mu prenese znanje, da ga podstakne na razmišljanje, da ga nauči da primenjuje ono što ga uči, da dete razume to i sutra da primenjuje, onda nismo uradili posao.
Ovo govorim u kontekstu da imamo velike ciljeve, ali se suočavamo sa surovom realnošću gde imamo veliki broj nepismenih ljudi, veliki broj neobrazovanih ljudi, da imamo mali broj visoko obrazovanih ljudi, da imamo podatke koji govore da deca u šestom, sedmom ili prvom razredu srednje škole ne znaju na propisan način ni da pišu. Nešto nam u sistemu ne valja. Neću upirati u bilo koga prstom, pa reći kriv je taj i taj. Ne valja nam sistem. Hajde zato da zajedno menjamo stvari iznutra u sistemu, jer se u obrazovanju ne može postići rezultat preko noći. Mi sada postavljamo temelj za nešto čiji će rezultati doći u godinama koje su pred nama.
Još dve reči, ima puno konkretnih stvari na koje smo mi, čini mi se, odgovorili. Ako ima i nekih na koje nismo unapred se izvinjavam za to. Pošto ćemo biti i sutra, moći ćemo razgovarati oko toga.
Nemojte da imate primisli da mi želimo na bilo koji način da unutrašnje odnose u školi rešavamo na štetu zaposlenih ili direktora. Ta priča o direktorima, pošto ima deo zakona koji se odnosi na direktore, da li mi sada želimo na bilo koji način dovedemo direktore u inferiornu situaciju, ne naprotiv.
Rešenjima koje smo predložili školski odbor, lokalna samouprava, ponašanje njihovo, odnos direktora, ispunjavanje obaveza, uslovi za razrešenje. Sve su to stvari koje su postojale ranije, a mi smo samo predložili rešenja koja sistem čini efikasnijim. Nemojte da brinete da će biti bilo ko ugroženo.
Želim na kraju da vam kažem, imamo veliku državnu potrebu da menjamo stvari u sistemu obrazovanja. Ovo vam govorim krajnje iskreno. Rekao sam u raspravi, nema razloga niti da se pripadnici većinskog naroda plaše da će izgubiti deo nacionalnog identiteta, niti da se pripadnici manjinskih zajednica plaše da neće biti uvaženi kako dolikuje jednoj državi, kao što je Srbija.
Sistem obrazovanja garantuje iste uslove za sve građane Republike Srbije. Zato smo prihvatili određene amandmane koji govore, ne mogu tačno da se setim formulacije, ali o poštovanju države Srbije i naravno poštovanju identiteta i srpskog naroda i identiteta pripadnika manjinskih zajednica.
Znači i ceo ovaj sistem vrednosti koje mi sada postavljamo, ako ga budemo primenili u praksi, jer primena ovih odredaba će slediti u godinama koje dolaze pred nama, u značajnoj meri će ga unaprediti, ali će biti velikih pritisaka da se negde izostane iz ko zna kojih razloga.
Samo vam kažem, mi često volimo o sebi da dajemo jako ovako visoke vrednosne stavove i da sebe možda ponekad i precenjujemo. Lepo je što nam deca osvajaju prve nagrade na međunarodnim takmičenjima, ali broj te dece je sve manji, nažalost, u odnosu na neko vreme pre, a prosek nam je, da kažem, pao ispod nekih drugih zemalja.
Naravno treba ulagati, ali i treba sistem iznutra menjati da bi imali kvalitetno obrazovanje, pa ćemo onda zajedno sa Nacionalnim savetom za visoko obrazovanje i ovim Nacionalnim prosvetnim savetom za srednje stručno obrazovanje, onda jednostavno biti u situaciji da donesemo strategiju i onda svi zajedno da razgovaramo stvarno kakvo obrazovanje Srbiji treba zbog budućnosti.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovana predsednice Skupštine, potpredsednici Narodne skupštine Republike Srbije, dozvolite mi da vam u ime Ministarstva prosvete Vlade Republike Srbije predstavim osnovne stavove iz dva seta zakona o kojima će Narodna skupština danas raspravljati. Kolege narodni poslanici, izvinjavam se, ali da biste me bolje čuli, ipak ću morati da sednem, da bih mogao i s vama da razgovaram na način da me čujete.
Danas ću u ime Ministarstva prosvete Republike Srbije i Vlade Republike Srbije pokušati da vam kroz ova dva zakona pokažem šta Ministarstvo prosvete i Vlada Republike Srbije imaju nameru da čine u oblasti sistema obrazovanja i vaspitanja na unapređenju kvaliteta.
Naime, kada bih pokušao u nekoliko reči da kažem šta je suština donošenja ova dva zakona, moglo bi se reći da je osnovna namera Ministarstva da unapredi kvalitet sistema obrazovanja i vaspitanja u Republici Srbiji, da poveća efikasnost, da osigura potpuni obuhvat dece u Srbiji, da reguliše sprečavanje diskriminacije, da poboljša prevenciju nasilja u školama, da unapredi sistem kvaliteta vezano za izdavanje udžbenika.
Puno ima razloga za ove predloge novih zakona, i o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, a pogotovo za donošenje novog zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima. Osnovno polazište za donošenje zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja jeste potreba usaglašavanja sa Ustavom Republike Srbije, sa odredbama koje se odnose na obrazovanje u zakonima koji su i danas na ovom zasedanju Narodne skupštine Republike Srbije, odnosno na ovoj sednici, ili onim zakonima koji su u pripremi.
Usaglašavanje sa standardima EU, sa pitanjima koja predstavljaju strateški okvir obrazovanja, položaj obrazovanja u državi, potreba da se na osnovu prethodnih iskustava i problema koji su u praksi uočeni predlože nova bolja rešenja, različitih rasprava koje smo vodili unutar Ministarstva prosvete, najnovija istraživanja koja su vođenja za stanje sistema obrazovanja i načina kako ga unaprediti, različitih komparativnih analiza koje smo radili unutar Ministarstva prosvete, studije, analize, preporuke različitih partnera unutar sistema obrazovanja i logično evaluacije mera, ono što smo radili prethodnih godina kao pilot programe, na koji način to primeniti u praksi.
Kada je reč o usklađivanju, polazište za izmene su usklađivanje sa Ustavom Republike Srbije, sa odredbama koje se tiču besplatnog srednjeg obrazovanja, usklađivanje sa standardima EU, standardima koji se odnose na antidiskriminacijske mere, na indikatore, na jezike, na dostupnost obrazovanja pogotovo, onda usklađivanje sa novim zakonima, kao što je zakon protiv diskriminacije, Zakon o visokom obrazovanju, Krivični zakonik, kao i, rekao sam, odredbama zakona koji su ili na ovoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije, kao što zakon o savetima manjina, ili zakonima koji su u pripremi o kojima je Vlada već razgovarala, kao što je zakon o pravima i nadležnostima AP Vojvodine, ili zakon o mobingu.
Moram da kažem da se elementi izmene ovog zakona nalaze i u različitim razvojnim strategijama koje je Vlada Republike Srbije usvojila od 2003. godine pa do današnjih dana. Reč je kako o Strategiji za smanjenje siromaštva iz 2003. godine, milenijumski ciljevi razvoja 2005- 2006. godine, Nacionalna strategija za pristupanje tada Srbije i Crne Gore EU i Nacionalni plan integracije u EU iz 2008. godine, prethodni dokument je iz 2005. godine, Nacionalni plan akcije za decu iz 2004. godine, Akcioni plan za obrazovanje Roma iz 2005. godine i Strategija za unapređenje položaja Roma iz 2009. godine, Nacionalna strategija regionalnog razvoja iz 2007. godine, Nacionalna strategija zapošljavanja i Akcioni plan iz 2005. godine, Strategija razvoja informatičkog društva, Strategija unapređenja položaja osoba sa invaliditetom iz 2006. godine, Strategija o starenju iz 2006. godine, Strategija održivog razvoja iz 2008. godine, Strategija o mladima iz 2008. godine, Strategija razvoja obrazovanja odraslih sa Akcionim planom iz 2006. i 2009. godine i Strategija razvoja srednjeg stručnog obrazovanja sa Akcionim planom iz 2009. godine.
Nastojali smo da u ovaj zakon uključimo iskustva iz uspešnih pilot programa koji se već primenjuju u sistemu obrazovanja. Polazište za izmene jesu, pored pomenutih iskustava za uvođenje novih profila u srednje stručno obrazovanje, i iskustva sa programima za uključivanje romske dece u sistem obrazovanja i vaspitanja, onda iskustva programa za prevenciju nasilja, iskustva programa inkluzivnog obrazovanja, samovrednovanje i povlašćeno vrednovanje ustanova i evaluacija realizovanih programa i mera.
Želeli smo takođe da ovim predlogom zakona otklonimo probleme koji su identifikovani prethodnih godina u praksi u primeni prethodnog zakona. Osnovno polazište za izmene se odnosi na rad prosvetne inspekcije, na odgovornost školskih odbora, na ovlašćenja saveta roditelja, na ovlašćenja učeničkih parlamenata, na odgovornost direktora, na izbor direktora, na ocenjivanje predmeta i vladanja.
Takođe je potreba za zakonskim rešenjima proistekla iz analize stanja i rešenja iz analize stanja. Mi o sebi mislimo da smo obrazovano, usuđujem se reći i pametno društvo, ali činjenice govore da imamo i te kako mnogo da radimo da bi te postavljene ciljeve dostigli na način na koji to Srbiji treba.
Naime, prema popisu stanovništva iz 2002. godine, mi u ovom trenutku imamo u Srbiji, ili bar tada je bilo, a videćemo u idućoj godini kada se bude radio novi popis stanovništva, oko 1.350.000 ljudi koji su ili nepismeni ili nedovoljno obrazovani, od čega je oko 350.000 ljudi nepismeno nažalost, a ostali imaju od jednog do tri ili od četiri do sedam razreda osnovne škole.
Kada se pogledaju ti podaci, vidi se da 23,9% starijih od 15 godina imaju samo osnovnu školu. Kada se te brojke pogledaju kroz procente, 21,9% starijih od 15 godina nema ni potpuno osnovno obrazovanje i 44,2% žena na selu nema potpunu osnovnu školu.
Šta je rezultat svega toga – naravno neiskorišćeni ljudski potencijal, vrlo teška uposlivost tih ljudi sa takvim stepenom obrazovanja ili nemanja obrazovanja i logično ogromna davanja države za unapređenje socijalnog statusa tih zaposlenih.
Nismo takođe zadovoljni ni kvalitetom obrazovanja zato što poslednjih godina kvalitet obrazovanja opada. Činjenica je da mi imamo nekoliko vanserijskih talenata, dece koja su fantastična u onim oblastima u kojima rade, bez obzira da li je reč o matematici, fizici, astronomiji i drugim disciplinama, ali nam nivo opada i manji je broj one kvalitetne dece. Različita međunarodna testiranja su pokazala da naša deca imaju niža postignuća, i to za 60 do 70 poena, u pogledu matematičke i naučne pismenosti u odnosu na OECD prosek i oko 100 poena za čitalačku pismenost.
Da bismo nadoknadili nedostatak našim učenicima bi trebalo još godinu i po do dve i po godine školovanja u zemljama OECD-a. Naravno možemo naći opravdanje u rečima da su ti testovi pravljeni po obrazovnom sistemu koji nije kompatibilan sa našim i naravno mi možemo naći objašnjenje i u drugim razlozima, ali kao zemlja koja je na putu ka EU i deo je evropskih integracija, i kao zemlja koja je predmet ocene kvaliteta sistema obrazovanja na osnovu tih testova, mi moramo učiniti sve da poboljšamo funkcionalnu pismenost naše dece i naravno i u tom pogledu pokažemo da smo blizu drugih, ako ne isti ili bolji.
Prema kriterijumima EU oko 40 do 50% naših učenika bi se ocenilo kao funkcionalno nepismeno. Naš obrazovni sistem skoro polovinu dece ne uspe da pripremi za život u EU. Činjenica je da naš sistem nije efikasan.
Kada pogledate strukturu budžeta Ministarstva prosvete suočavate se, mi a i javnost, sa frapantnim podacima da 96,69% budžeta Ministarstva prosvete odlazi na lična primanja zaposlenih i izdatke za lična primanja, a ostaje svega 3,31% za sve ostalo.
A to sve ostalo je – predškolsko, osnovno, srednje i visoko, i đački krediti, i studentski krediti, i stipendije, i đački standard, i studentski standard, i oprema i investicije, i različite obrazovne institucije i njihov rad i strukture budžeta Ministarstva prosvete.
Izdvajamo ispod 4% bruto društvenog proizvoda za obrazovanje, a nove članice EU oko 5%. Pomenuo sam već da su izdvajanja za plate nastavnika 96%, a u EU u većini zemalja je oko 73%.
Činjenica je da veće ulaganje u kapitalne projekte neće znatno uticati na kvalitet obrazovanja. Mora da se radi i na jednom i na drugom. Mi imamo jako staru mrežu škola i 500 objekata starijih od 95 godina. Moramo raditi na izgradnji tih objekata, ali moramo videti kako sistem obrazovanja iznutra promeniti i učiniti ga boljim.
Mreža škola nam je zastarela, ne prati demografska kretanja, broj nastavnika raste, a broj učenika se smanjuje, raste i broj privatnih časova. Sami razmilite o tim razlozima i posledicama.
Postoji nedovoljna pravednost sistema obrazovanja, osipanje sa svih nivoa obrazovanja. Zadovoljni smo obuhvatom dece u onom pripremnom razredu, ali u uzrastu dece u nivou od tri do pet godina obuhvat je manji od 45% dece.
Pripremni predškolski program; najmanji obuhvat dece u toj oblasti je one dece kojima je on najpotrebniji, pripremni predškolski program i to dece iz siromašnih i seoskih područja, romske dece i dece sa smetnjama u razvoju. Osnovnu školu završava 95% dece, oko 74% dece sa sela i nažalost, po različitim procenama, svega 21 do 37% Roma.
Na nivou srednje škole na uzrast od 15 do 18 godina, na tom obuhvatu srednju školu završava oko 76,42%, a najmanje su obuhvaćena deca iz romskih naselja, samo 10% i nažalost romske devojčice. Ono što smo mi želeli ovim zakonom da napravimo za bolje obrazovanje jeste jednakopravnost, da podignemo kvalitet, konkurentnost obrazovanja i naravno da postignemo efikasnost obrazovanja.
Šta je novo? Mi smo želeli da težište obrazovanja i vaspitanja pomerimo ka kvalitetu, pravednosti i efikasnosti. Kada je reč o poboljšanju kvaliteta, pre svega u oblasti kvaliteta nastave, pogledajte molim vas ciljeve obrazovanja i vaspitanja, jer mi smatramo da je reč o modernim ciljevima i opštim ishodima koji su u skladu sa sistemom obrazovanja kao osnove društva zasnovanog na znanju, za razvijanje novih znanja i veština za 21. vek.
To uključuje pismenost, ekologiju, preduzetništvo, učenje da se uči, intencija za život u savremenom društvu, stručne kompetencije u skladu sa standardima i zanimanjima, zahtevima savremene ekonomije, nauke, tehnike i tehnologije.
Predvideli smo novi savet za srednje stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i nove centre za obrazovanje i obrazovanje odraslih. Na nivou poboljšanja kvaliteta, element poboljšanja kvaliteta su i standardi, kako opšti standardi, i ishodi i postignuća dece i učenika, šta su to što su njihove bazične kompetencije, tako i njihovi posebni obrazovni standardi i postignuća po ciklusima, po razredima, po predmetima, standardi znanja, veština, vrednosni stavovi za profesiju nastavnika i vaspitača, odnosno njihove kompetencije.
Takođe standardi i kompetencije direktora, posvetnog inspektora, prosvetnog savetnika, standardi kvaliteta udžbenika, jer i o tome je ovde reč, nastanih sredstava, standardi kvaliteta rada ustanova.
Poboljšanje kvaliteta se odnosi i na kvalitet socijalizacijske uloge škole. Naravno, pomenuo sam već zabranu diskriminacije, zabranu nasilja, i to svih nad svima, bez izostavljanja bilo koga, a pored zabrane nasilja je zabrana zlostavljanja i zanemarivanja, i naravno poboljšanje kvaliteta jesu i postavljeni mehanizmi za rano otkrivanje, celovito reagovanje, uključujući porodicu, lokalnu zajednicu i naravno predvidivo kažnjavanje.
Element poboljšanja kvaliteta jeste i kvalitet nastavnika, pojačano obrazovanje, pojačano stručno usavršavanje, postojanje centara za stručno usavršavanje i mogućnost suspenzije licence. Znači svi moraju da vode računa o tome da tokom svog rada stalno rade na svom unapređenju, na poboljšanju kvaliteta, poboljšano uvođenje u posao, probni rad, pripremni, za one koji ne drže nastavu samostalno.
Element poboljšanja kvaliteta je i kvalitet rukovođenja, predviđene su obuke i ispit za direktora, popravljena je procedura izbora direktora, jasnija uloga saveta roditelja, jasnije je precizirano učestvovanje učenika u donošenju odluka.
Element poboljšanja kvaliteta je i kvalitet nadzora. Izvršeno je jasnije regulisanje određenih procedura, položaj, uloga, ovlašćenja, posao savetnika, saradnika, opisani su i pojednostavljeni mehanizmi žalbe. Uključeno je mišljenje roditelja i učenika, osiguran je kvalitet i samoevaluacija škola, i naravno, saradnja savetnika i zavoda pri oceni kvaliteta rada ustanove.
Novo je i povećanje pravednosti u sistemu obrazovanja, jer mi smatramo da novi principi obrazovanja jasnije ističu prioritet dostupnosti obrazovanja za sve, pojačana su prava deteta. Postoji i ovlašćenje da Ministarstvo donosi mere za nove politike kojima se povećava pravednost, besplatni su vanredni učenici, formiran je novi savet za srednje stručno obrazovanje i novi zadaci centra. Obaveze nastavnika su da drži dopunsku nastavu. Prevencija osipanja i pravovremeni pristup predškolskom vaspitanju i kontinuirana obrazovna podrška kroz školovanje.
Element povećanja pravednosti je i uključenje marginalizovanih grupa, predviđa se postavljanje pedagoškog asistenta za komunikaciju sa roditeljima i decom, afirmativne akcije, jasne antidiskriminacijske mere. Upisna politika, koja nikog ne diskriminiše, podizanje obrazovnog nivoa stanovništva i povećanje mogućnosti zapošljavanja, sticanje nekog od vidova posle osnovnog obrazovanja, priznavanje prethodnog učenja se prvi put pominje, pružanje podrške za učenje jezika nastave, što je jako važno za izbegla i raseljena lica, kao i za povratnike.
Element povećanja pravednosti jeste i uključenje dece sa smetnjama u razvoju i sa invaliditetom, nova upisna politika roditelja koji će birati da li da upišu dete u specijalne ili redovne škole. Predviđeni su individualni obrazovni planovi, dodatna podrška, usmeravanje i savetovanje umesto kategorizacije, personalni asistent može da uđe u školu. Prilagođeni su završni ispiti. Specijalne škole mogu da se umreže sa redovnim školama.
Element povećanja efikasnosti jeste što se ovim zakonom otvara mogućnost za normativno finansiranje po učeniku, detetu od 2014. godine, ovo pominjem zato što smo mi sada u 2009. godini. Ekonomska cena treba da obuhvati sve tekuće rashode po detetu, odnosno učeniku iz svih izbora finansiranja. Na tu ekonomsku cenu uticaće i određeno područje i pripadnost određenoj grupi, nivoi i vrste određenog obrazovanja i neophodan broj zaposlenih. Imaćemo do tada prilike da proverimo vrednost tog sistema i kroz pilotiranje modela i mehanizama, i to 2011. godine.
Naravno, praćenje efekata obrazovanja postaje obavezno i formira se jedinstveni informacioni sistem prosvete. Naravno, obaveza je škola da prikupljaju i ažuriraju podatke i da postoji mogućnost boljeg planiranja škola.
Šta je novo za učenike, za nastavnike, i šta je novo u nadzoru? Kada je reč o novostima vezano za učenike, sva deca se upisuju u školu. Besplatno obrazovanje i vaspitanje za svu decu u godini pred polazak u školu i osnovno obrazovanje, mi smo proširili pripremni predškolski program sa šest na devet meseci, do sada je bio šest, a od sada devet. Predvideli smo pristup pod istim uslovima stranim državljanima, licima bez državljanstva, kao i prognanim i raseljenim licima. Ispitivanje se vrši po upisu u školu. Postoji kontinuirana obrazovna podrška, stručnjaci, asistenti, timovi, besplatno srednje obrazovanje i redovnim i vanrednim učenicima.
Kada je reč o nastavnicima, šta je novo za nastavnike? Stručna sprema nastavnika i stručnih saradnika usklađena je sa Bolonjom. Uslovi zapošljavanja se proširuju na sve zaposlene koji su u kontaktu sa decom.
Uvodi se stažista pripravnik i spoljni saradnik, pedagoško-psihološko obrazovanje u najmanje 30 bodova, pojašnjenje uslova za suspenziju i oduzimanje licence, predviđa se neposredni rad sa decom umesto pedagoške norme.
Redovni, dopunski, dodatni, individualizovani, pripremni i drugi oblici, nastavnici sa 60% radnog vremena, nastavnik praktične nastave sa 26 časova, vaspitači 50% pripremnog predškolskog programa, vaspitači 75%.
Kad je reč o nadzoru, proširene su dužnosti inspektora, praćenje ostvarivanje zaštite prava deteta, učenika, njihovih roditelja, odnosno staratelja i zaposlenih, ostvarivanje prava i obaveza zaposlenih, učenika i njihovih roditelja, odnosno staratelja i obezbeđivanje zaštite dece učenika i zaposlenih od diskriminacije, nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, stranačkog organizovanja i delovanja i propisane evidencije koja će se voditi. Sve će to biti deo nadzora.
Kada je reč o tome šta nije novo, moram da napravim jednu malu digresiju. Mi smo kao osnovu za donošenje ovog zakona imali Zakon o osnovama obrazovanja i vaspitanja iz 2003. godine, koji je menjan 2004. godine, i bile su predviđene određene izmene 2006. godine. Mi smo zadržali strukturu tog zakona iz 2003. i 2004. godine.
Objektivno je sadržaj promena bio u preko 50% članova u ovom zakonu i zato on jeste novi zakon o osnovama sistema obrazovanja. Naravno, ostalo je dosta toga i postojećeg. Ono što je ostalo postojeće i što nije promenjeno je struktura sistema, predškolsko, pripremni program, četiri plus četiri razreda osnovne škole, srednja škola tri ili četiri razreda, završni ispiti posle osam, 11 ili 12 godina.
Ali, produžili smo trajanje pripremnog predškolskog programa sa šest na devet meseci, dodati su novi oblici posle osnovnog obrazovanja, postoje razni oblici stručnog obrazovanja koji su uvedeni u sistem, regulisano je obrazovanje odraslih.
Ovo pominjem zato što nama obrazovanje odraslih ostaje jedan od elemenata koji ne postoji u našem obrazovnom sistemu. Mi smo predvideli kroz ovaj savet za srednje stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i kroz ovaj zakon da stvorimo osnov za donošenje zakona o obrazovanju odraslih.
To bi uradili krajem tekuće godine, gde bi onda suštinski kroz taj zakon priznali i neformalno obrazovanje, i dodatno stručno obrazovanje i doživotno učenje. Onda bi naš sistem obrazovanja učinili suštinski kompletnim. Onda bi imali predškolsko obrazovanje, imali bi i osnovno obrazovanje, i srednje obrazovanje, i visoko obrazovanje i imali bi obrazovanje odraslih i, naravno, priznavanje prethodnog učenja.
Nisu promenjene institucije za razvoj obrazovanja. Postoje i dalje saveti i zavodi, ali je novi savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, a deo elemenata njihovog rad sam već pomenuo. Novi su zadaci Centra za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i pročišćene su nadležnosti tih tela.
Nepromenjena je struktura upravljanja i nadzora. Postoji savet roditelja, direktor, prosvetna inspekcija, lokalna i republička, prosvetni savetnici u školskoj upravi. Učinili smo, po nama, mnogo stvari na pojašnjenju odgovornosti i ovlašćenja, i dodali smo ovlašćenja vezana za nadzor nad diskriminacijom, nasiljem.
Šta je još ostalo nepromenjeno? Programska regulacija, plan i program školski, ali je oslonac na standardima, fleksibilnost načina rada i prilagođavanja detetu.
Ono što mi želimo da postignemo primenom ovog zakona, a to pominjem još jedanput, jeste jednakopravnost, kvalitet i konkurentnost i efikasnost. Mi želimo u Ministarstvu prosvete, a mislim da i svi vi kolege narodni poslanici želite, da vidimo više dece u školama, da imamo bolju atmosferu, da imamo uspešnije nastavnike, da imamo više podataka, da imamo odrasle u školama. Jednom rečju, da imamo svi bolje rezultate.
Sasvim na kraju ovog zakona, nešto što je možda trebalo i da pomenem na početku, ali sam prevideo. Ovaj zakon je bio predmet javne rasprave. Mi smo pravili javnu raspravu u Novom Sadu, Nišu i Beogradu. Kako sam obavešten od nekih poslaničkih grupa, javne rasprave su održane u mnogim regionalnim centrima i mi smo stvarno dali priliku mnogim ljudima iz sistema obrazovanja i institucijama da kažu svoje mišljenje o ovom zakonu, jednostavno sa željom da ga napravimo boljim.
Pozvao bih kolege narodne poslanike da danas, kad budu raspravljali o ovom zakonu, bez obzira šta mislili o sadržaju zakona, da afirmišu obrazovanje, jer obrazovanje je najvažnija oblast u našoj državi za vreme koje nam predstoji.
Nažalost, obrazovanje nema tretman kakav zaslužuje na svaki način. Verujte mi na reč, ovo govorim kao čovek koji se godinu dana bavi ovim poslom, bez obzira ko bio ministar prosvete i ko činio Vladu, ako ne bude postojala politika države u oblasti obrazovanja koja će imati jedan svoj tok i permanentno ulaganje i ako se ne bude radilo na izmeni sadržaja sistema obrazovanja, niko nam drugi ne može pomoći.
Da bi unapredili sistem obrazovanja potrebno je da znamo šta hoćemo, to što hoćemo da promenimo, da postoji finansijska podrška. Često sam govorio – nama je potrebno vreme. Mislim da umemo da rešavamo mnoge probleme. Potrebno je i nešto novca. Novac je važan, ali nije sve u novcu, ali je potrebna i stabilnost, odnosno realizacija ovih mera.
Ovo govorim, često sam imao običaj da kažem da se obrazovanje u programima medija, i štampanih i elektronskih, nalazi pre sporta i vremenske prognoze, pa pošto se bez sporta i vremenske prognoze ne može, po pravilu kultura i obrazovanje ispadaju iz sistema informisanja građana.
Pozivam vas da, bez obzira šta mislili o zakonu i o radu i Ministarstva prosvete, da afirmišete obrazovanje kao resurs od presudnog značaja za budući razvoj naše zemlje, jer 21. vek je svuda promovisan kao vek znanja, a bez obrazovanja nam nema znanja, pa vas molim da i tome posvetite pažnju.
Kada je reč o drugom zakonu, zakonu o udžbenicima i nastavnim sredstvima, moram reći da je reč o jako važnom zakonu koji nekako nezasluženo ostaje u drugom planu. Reč je o važnom zakonu, jer se po prvi put u višestranačkoj Srbiji donosi zakon koji na potpun, sveobuhvatan način reguliše pitanje pripreme i izdavanja udžbenika i svih elemenata koji su vezani za izdavanje udžbenika.
Imali smo do sada faktičku situaciju da je jedan državni izdavač, da je osnov za njegov rad bio uređen zakonom iz 1993. godine i da je rad prihvatnih izdavača bio uređen na osnovu Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, dela koji se tiče ogleda. Sada imamo situaciju da izjednačavamo i javnog i privatne izdavače i da na celovit način uređujemo sistem izdavanja udžbenika i sve stvari vezane za udžbenike i druga nastavna sredstva.
Moram da vam kažem da smo u pripremi ovog zakona imali brojne sastanke, radnu grupu koja je imala deset sastanaka, radnu grupu u kojoj su učestvovali predstavnici Ministarstva prosvete, predstavnik javnog izdavača, predstavnici udruženja prihvatnih izdavača, predstavnik univerziteta i da su sva rešenja ili gotovo sva rešenja rezultat njihovog zajedničkog dogovora.
Pomenuo sam da je poslednji Zakon o udžbenicima doneti 1993. godine i postojala je potreba za uspostavljanjem pravnog, institucionalnog okvira u oblasti izdavanja i odobravanja udžbenika i drugih nastavnih sredstava, naravno i regulisanje nadležnosti i postupaka pripremanja, izdavanja i odobravanja udžbenika, stvaranje pozitivne tržišne konkurencije i pogotovo osiguranje kvaliteta udžbeničke literature.
Kada je reč o ovom zakonu, videćete on ima 50 članova i ovaj zakon će biti potpun tek kada se donesu i podzakonski akti, i to u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Kada je reč o sadržaju zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, videćete kroz ovih 50 članova, on sadrži predmet zakona, ovo moram posebno da pomenem, to je pripremanje, odobravanje, izdavanje i upotreba udžbenika i drugih nastavnih sredstava za predškolsku ustanovu, osnovnu i srednju školu, kao i praćenje i vrednovanje udžbenika u toku upotrebe u obrazovno-vaspitnom radu. Nije samo poenta da se udžbenik izda, nego se on prati tokom njegove upotrebe u obrazovno-vaspitnom radu. Definisan je udžbenik – šta čini udžbenik, šta čini udžbenički komplet. To vam neću čitati, imate u zakonu.
Šta je strani udžbenik? Koja su druga nastavna sredstva i pomagala, koja su druga nastavna sredstva u vaspitno-obrazovnom radu? Reč je o rečnicima i atlasima, kartama, plakatima, posterima, mapama, zbirkama tekstova itd.
Precizirana su i druga nastavna sredstva u vaspitnom radu u predškolskim ustanovama, enciklopedije, igračke, muzički instrumenti, slikovnice i knjige za decu i drugi materijali. Regulisana je upotreba jezika i pisma.
Udžbenik ste štampa, to moram pomenuti, izričito na jeziku i pismu koje je u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, na jeziku nacionalne manjine za učenike čiji se obrazovno-vaspitni rad izvodi na tom jeziku i na odgovarajućem stranom jeziku, ali smo predvideli i mogućnost za izvođenje obrazovno-vaspitnog rada sa licima koja koriste jezik znakova i sredstva tog jezika i udžbenike koji se izdaju na jeziku znakova koji odgovara posebnim potrebama učenika.
Predvideli smo odredbe koje stvaraju jednake mogućnosti svih i zabranu diskriminacije. Precizirali smo ko se bavi izdavanjem udžbenika, položaj i javnog izdavača i drugih izdavača. Javni izdavač i privatni izdavač, to je posebno važno istaći, imaju jednaka prava i obaveze, u skladu sa ovim zakonom i propisima koji obezbeđuju izdavanje publikacija.
Precizno je utvrđeno dobijanje dozvole za udžbenike, tzv. licence, kao i oduzimanje i izdavanje nove licence. Tačno se predviđa, radi moguće bojazni bilo koga od zloupotrebe ove odredbe, tačno se kaže da se licenca uzima u slučaju kada se pravosnažnom presudom, to moram da pomenem, pravosnažnom presudom utvrdi da je falsifikovan rukopis udžbenika, da je izdavač obezbedio odobravanje izbora udžbenika uz davanje mita ili je objavio udžbenik bez autora ili ako ne objavi udžbenik prema odobrenom rukopisu, ako ne učestvuje u obezbeđivanju sredstava za izdavanje niskotiražnih udžbenika srazmerno tiražu i precizirano je kada se može doneti novi zakon.
Sadržaj ovog zakona sadrži i utvrđivanje plana udžbenika, sadržinu plana udžbenika, pribavljanje rukopisa, položaj recenzentske komisije, sastav, elaborat izdavača u rukopisu, standarde kvaliteta rukopisa. Sada vam to ne bih pojedinačno čitao jer je puno toga sadržano.
Samo bih pomenuo da zakon sadrži vrlo preciznu ulogu svih elemenata od ministarstva do nacionalnog prosvetnog saveta, zavoda, izdavača, ceo put izdavanja, odobravanje udžbenika i nastavnih sredstava i njihovog pojavljivanja, i naravno sadržinu rešenja o odobravanju udžbenika koje sadrži više elemenata. Takođe sadržaj rešenja o odbijanju i izdavanje određenog udžbenika.
Nadzor nad sprovođenjem ovog zakona vrši ministarstvo preko prosvetnih inspektora u skladu sa zakonom kojim se uređuju osnove sistema obrazovanja i vaspitanja. Zakon predviđa i određene kaznene odredbe. Sadrži i podzakonska akta koja je potrebno doneti da bi ovaj zakon bio potpun.
Poštovane kolege narodni poslanici, probao sam u ovih tridesetak minuta da vam predočim sadržaj dva zakona za koja smatramo da su za sistem obrazovanja i vaspitanja u Republici jako važni. Informisani smo da je do sada prispelo oko 100 amandmana. Videćemo nakon završetka i ove rasprave koliki će biti broj amandmana.
Želim da vam kažem, pošto sam obavio razgovore i sa nekim poslaničkim grupama, zajedno sa svojim kolegama, da smo mi apsolutno otvoreni za amandmane koji unapređuju ova rešenja zakona i poboljšavaju njegov sadržaj. Ukoliko budu postojala neka sistemska rešenja gde se razlikujemo, razumećete zašto ne možemo da prihvatimo, ali bih vas sve zajedno pozvao da raspravu o zakonu iskoristimo za afirmisanje značaja uloge obrazovanja za budući razvoj Srbije. Hvala.
Evo samo nekoliko reči pošto, čini mi se, više od četiri i nešto sata pričamo danas o ova dva zakona, ali ipak u ovom prvom delu osećam potrebu da kažem nekoliko reči.

Želeo bih svima da se zahvalim, onima koji su do sada učestvovali, na stavovima koje su izneli u diskusiji vezano za zakon o sistemu obrazovanja i vaspitanja i zakon o udžbenicima i nastavnim sredstvima.

Odmah kao ministar odgonim svaku bojazan da ovaj zakon ima bilo kakav drugi cilj sem da unapredi sistem obrazovanja i vaspitanja. Kroz izlaganje pojedinih pripadnika većinskog naroda može se osetiti strah da li ima dovoljno nacionalnog, kod izlaganja pripadnika manjina da li ima dovoljno uslova za poštovanje i ispoljavanje njihovih manjinskih posebnosti.

Kažem odgovorno ima i jednog i drugog, ovo je zakon posvećen deci Republike Srbije, zakon o osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja oko 905.000 dece u osnovnoj i srednjoj školi, oko 80.000 budućih prvaka i sve one naraštaje koji dolaze kasnije u ovom velikom našem sistemu.

Naš cilj je stvarno da napravimo sistem gde će deca učiti, to što nauče moći razumeti i znati primenjivati. Govorim ovo ne slučajno, ne želim da odgovaram u ovom trenutku na bilo koje pojedinačne stavove, ali verujte mi nešto od onih primedaba koje su nam stavljene na dušu što ih nema, nema ih ni u zakonu od 2003. godine, ni od 2004. godine, a nema ih ni u izmenama 2006. godine koje nisu zaživele.

Ono što nam se stavlja na dušu da nema dovoljno, ima, samo se možda nalazi na različitim mestima po ovom zakonu. Ima, pogledajte detaljno i ciljeve i vrednosti, pogledajte sve stvari vezano za sistem obrazovanja, pa onda da razgovaramo o sadržaju i kako to unaprediti.

Samo želim da kažem da i vi razumete, zakon je tako koncipiran da se u nekim delovima više usredsređuje na temu koja je predmet razmatranja iz prostog razloga što su neki zakoni koji se na to odnose stari deceniju i više, čak i dve decenije.

Zašto? Ne pitajte mene, ova 2009. godina je 19. godina višestranačke Srbije, pa smo imali dovoljno vremena da te zakone i do sada promenimo. Ministar sam ovih 12 meseci i desetak dana i evo mi u prvoj godini mandata donosimo dva po nama važna zakona – jedan koji, može se reći, nadograđuje ono što je bilo pre, sa puno novih elemenata i jedan potpuno nov.

Hoću da vam kažem, to je razlog zašto se pojedini delovi zakona čine obimnijim nego što jeste, jer smo želeli da ne ostavimo i dalje prazan prostor vezano za te zakone. Naravno, posle ovoga sledi usvajanje mnogo drugih zakona.

Želeo bih još nešto u ovom prvom delu da vam kažem. Nekako se kod nas uvrežilo shvatanje da je za sve jedino i samo odgovoran ministar. Ne bežim od toga kao ministar prosvete Vlade Republike Srbije, niti ova Vlada. Odgovoran sam za ono što činim, ali želim radi javnosti, radi svih onih ljudi koji rade u prosveti da kažem još nekoliko reči – mi imamo i druge institucije i tela u sistemu obrazovanja.

Imamo Nacionalni prosvetni savet, imamo zavode, imamo mnogo aktera koji i te kako utiču na sadržaj i kvalitet obrazovanja. Oni su strašno važni a nekad se ne vide, mi ćemo ih afirmisati u svakom slučaju, ali ćemo, potpuno sam ubeđen, ovim zakonom podići kvalitet obrazovanja i postići one ciljeve koje sam pominjao, i izbeći ove greške o kojima je govorio kolega, ako su greške, i SRS. Zato što se sada tačno zna izdavač, tri recenzenta koja on izabere, stručni potpis njihov, to ide na stručno mišljenje u zavod, iz zavoda u Nacionalni prosvetni savet, ministar potpisuje.

Znači, kad nekoliko struktura prođe, a govorim o poštovanju struke, poštovane kolege, poštovanju struke, zato što smo mi stvarno nastojali prilikom donošenja ovih zakona da pitamo struku šta misli. To ne znači da je svako u sistemu rekao šta misli, jer sistem je jako veliki, 103.000 ljudi radi u osnovnom i srednjem obrazovanju i samo po sebi je nemoguće toliki broj ljudi u isto vreme pitati i dobiti mišljenje, ali zato postoje predstavnici, pretpostavka je da oni govore u ime onih koje predstavljaju.

Jer koliko god mi vodili javnu raspravu uvek će se naći neko ko će reći da nije bio deo javne rasprave ili osporiti reprezentativnost onoga ko predstavlja određenu instituciju, ali želim da vam kažem da smo pokušali da napravimo zakon koji će naš sistem obrazovanja učiniti boljim nego što jeste, jer nam to treba.

Kao ministar, to moram reći, to možete razumeti kao deo objašnjenja za donošenje ovog zakona, bio sam u situaciji da idem na nekoliko međunarodnih konferencija koje govore o sistemu obrazovanja i vaspitanja. U nekim zemljama se već ova pitanja o kojima sada raspravljamo smatraju pitanjima koja su zastarela, koje su veštine, znanja, sposobnost, sadržaj veštine za ovo vreme koje dolazi, a opet ima afričkih zemalja koje nemaju ni iz daleka ono što mi već imamo kao sistem.

Naša ideja je da ono što valja unapredimo, a ono što ne valja da promenimo i ponudimo nova rešenja. Zato sam rekao, mi smo ponudili jedan zakon koji je usmeren ka podizanju kvaliteta, a imamo, čuo sam, jako veliki broj amandmana i mi smo stvarno otvoreni svaki amandman koji unapređuje rešenja u zakonu da prihvatimo i zakon tim učinimo boljim.

Dobro je rekao neko od kolega, obrazovanje je dug proces i deca koju budu ovo sada počela da primenjuju oni postaju punoletni, pa računajte i sami, od uzrasta za koliko godina.

Neko će tek kada postane punoletan shvatiti šta znači dobiti besplatne udžbenike od države ko što će ga dobiti 1. septembra ove godine ili pitati da li je Internet povezan u svaku školu. Svog kolegu, francuskog ministra Darkosa, pitao sam da li Internet ima u svakoj školi – nije znao da mi odgovori. Pa je onda rekao – da, da, da, većinom, verovatno.

Za nas je pretpostavka da je u Francuskoj sve povezano sa Internetom, eto, oni su tehnološki razvijeniji od nas, i jesu, ali to ne znači da je svaka škola na isti način opremljena. To je stvarnost svake države, pa i naše. Mi hoćemo da unapredimo sistem, a u skladu sa finansijskim mogućnostima da poboljšamo sve ono što je deo novca.

Kažem još jedanput, nije sve u novcu, novac je veoma važan, ali ovo je zakon o sadržaju. Ako se stvari koje su ovde postavljene primene u praksi, mi ćemo dobiti sistem. Potpuno sam ubeđen, uz svu kritiku tog sistema, sistem će dati prve rezultate.

Naš je problem što možda u godinama pre nismo uspostavili sistem. Nismo jednostavno uspostavili sistem. Mi tek sad usvajamo standarde znanja za osmi razred, poštovane kolege. Standarde znanja za osmi razred, pa onda ide sedmi, šesti itd, idu nastavni planovi i programi, idu udžbenici.

Ne pitajte me opet zašto, ali tek sada usvajamo. To je deo života u kom živimo mi, i politički, i na svaki drugi način, ali naš je cilj da uspostavimo sistem i da tačno znamo šta ko radi u sistemu i koje su mu vrednosti.

Ali, opet se slažem sa mišljenjima jednog od kolega, šta god mi radili, ako ne rešimo pitanje odnosa učenika i nastavnika, nastavnika i učitelja i onog što se dešava u učionici, mi nećemo uspeti.

Imali smo jedno vrlo zanimljivo savetovanje sa stručnjacima iz Svetske banke i oni su rekli, iskustva su različita, ali ukoliko se ne stvori situacija da imate zadovoljnog nastavnika, ornog da znanje prenese đacima, i decu koja su raspoložena da u školu idu radi učenja, onda rezultata neće imati, a teško da se zna šta se dešava u toj kutiji.

Koleginica Đerić je pomenula nešto, pomenula je puno toga, ali jedna od stvari koju potenciram kao ministar, to sam rekao i u Nacionalnom prosvetnom savetu, jeste da smanjimo sadržaj svega onoga što nam deca uče, da polaze u školu ubeđena da idu da uče nešto što će im koristiti u životu, a ne da doživljavaju kao problem i teškoću.

Da dete uzrasta šest-sedam godina nosi torbu koja je teška 6,5 kg, da vidimo šta je sadržaj predmeta od prvog do osmog razreda u odnosu na ove standarde znanja i da napravimo jedan sistem znanja, gde će se postupno sa uzrastom deteta, sa povećanjem nivoa njegovih sposobnosti, znanja, kompetencija, sa razredom, sticati novi obim znanja, a to što nauči da ume da primenjuje.

Mi sada stvaramo građane koji treba da Srbiji obezbede, nama da obezbede sigurnu starost. Ako mi to ne uradimo, onda smo promašili. Ubeđeni smo da ove stvari što radimo, radimo u najboljem cilju. Ako smo mi negde pogrešili, promenićemo zakon, prihvatiti amandmane ili promeniti zakon, jer bolje je promeniti, napraviti ga boljim, nego zabijati glavu u pesak i praviti se da je sve idealno, sve je super, samo, eto, nešto drugo ne valja.

Ne, mi hoćemo jednostavno da unapredimo ovaj sistem i zato smo i ponudili ove zakone. Ali, biće i popodne prilike da razgovaramo i o pojedinačnim rešenjima, kada i ostale kolege, narodni poslanici, budu učestvovali u raspravi. U svakom slučaju, za ovaj dosadašnji rad zahvaljujem.
Mislim da sada, danas na kraju ove rasprave ima potrebe da kažem još neku reč više u odnosu na ono uvodno obraćanje, pogotovo što je bilo dosta pitanja koja su postavljena tokom današnje rasprave.
Pre toga, želeo bih svima vama da se zahvalim na strpljenju i dobroj volji da danas u subotu, 17. jula, pod ovim uslovima razgovaramo o obrazovanju, vama koji ste ovde, ali pretpostavljam da su ostale kolege imale neka druga posla.
Da vam kažem jednu dobru vest na početku, dobio sam je putem SMS poruke od predsednika Unije sindikata prosvetnih radnika Srbije, da su naši mladi fizičari pobedili na takmičenju u Meksiku. Ovo sam morao pomenuti zato što mi je to Leonardo poslao u prethodnom delu dana, verovatno gledajući onaj naš prenos, pa da budem u situaciji da to prenesem vama.
Moram reći da sam danas bio u situaciji da čujem puno interesantnih stvari vezano za sistem obrazovanja, ali moram nažalost reći i puno stvari koje se ne mogu nazvati interesantnim. Neke od njih su bile, razumem to, i partijski motivisane, nekad se preskakalo, neki od kolega nisu bili upoznati dovoljno ni sa onim što je bila tema dnevnog reda, a neki su nažalost zbog nove političke pozicije koristili taj svoj stav da zaborave šta je do juče bilo.
Što se tiče nas u Ministarstvu prosvete, i mene kao ministra, to je odgovor na pitanje koleginice Raguš, da, kod nas postoji dobra volja da promenimo sistem, ali ne da promenimo sistem na način da pre nas ne valja ništa, a od nas će sve biti idealno. Naprotiv, da pokušamo da napravimo sistem gde ćemo sve ono što je dobro primenjivati, razvijati, a ono loše menjati.
Ne mislimo da smo ni najpametniji ni najbolji, da ćemo uspeti u vreme jednog mandata od 2000. do 2012. uspeti da rešimo sve. Sigurno ćemo uspeti da pokrenemo više pitanja, jer nema jednog ministra ili jedne Vlade koji su uspeli u oblasti obrazovanja da postignu značajnije rezultate u jednom kratkom vremenskom periodu. To svi znaju. Zašto zaboravljaju, to je već drugo pitanje.
Mi imamo jedan suštinski problem – ako ne bude bilo dece, naša priča o sistemu obrazovanja će biti prazna priča. Mora da ima više dece, mora demografska situacija u Srbiji da se promeni, a mi moramo da promenimo obrazovanje i sistem vrednosti. Sistem vrednosti na način da se promeni odnos prema obrazovanju, da se promeni položaj obrazovanja u društvu, a onda će sigurno sijaset drugih predmeta biti daleko lakše rešiti.
Nema razloga da nam se prigovara da nije bilo javne rasprave. Poštovali smo proceduru koju je utvrdila Vlada ili vlade pre nas. Ako su vlade pre nas poštovale proceduru na način na koji je to regulisano dokumentima Vlade, poštovali smo je mi, ako nisu poštovale pre nas, nismo ni mi. Sada se nađite, svako od vas, gde je bio, šta je radio i da li smo poštovali proceduru.
Što se mene lično tiče, mislim da ovde jedino jedan broj kolega ima moralno pravo da kritikuje ovaj tekst na način na koji ga je i kritikovao. Drugi to govore više politike radi, ali pokazaću i zašto to govorim.
Imali smo javnu raspravu i imali smo ljude koji su želeli da učestvuju u javnoj raspravi, imali smo brojne potvrde te javne rasprave i to sam saopštio danas. Nemamo šta da krijemo, ne može se ništa sakriti. Želeli smo da ponudimo rešenja koja po nama mogu napraviti stvari nabolje.
Imali smo razgovore i sa sindikatima, pošto sindikati se uzimaju kao neka potvrda stava da nismo razgovarali. Evo, predsednik jednog sindikata mi je poslao ovu poruku, da ne razgovara sa mnom sigurno mi ovo ne bi javio. Na više razgovora sa njima smo otvarali i zatvarali određena pitanja. I videćete, ima pismo koje smo mi uputili njima, 60 ili 70% stvari koje su nam postavili kao otvorena pitanja mi smo rešili.
Gde je glavni kamen razmimoilaženja sa sindikatima? Pitanje finansiranja koje treba da se primeni 2014/2015. godine; onda se u javnosti izlazi sa brojkama koje apsolutno nisu utemeljene. Za ovih godinu dana kao ministar nisam nijedanput izašao i rekao da postoji višak od 1.000, 2.000, 3.000 ili sad čujem 17.000 ljudi, a znam predstavnike sindikata koji su kritikovali svoje kolege kada izađu u javnost na osnovu kojih to kriterijuma se mogao utvrditi taj broj da li uopšte postoji.
(Vjerica Radeta, sa mesta: Ti si rekao pet.)
Ne, nisam, nisam nijedanput pomenuo broj ljudi koji mogu biti višak. Rekao sam da postoji višak, što znamo svi mi u Ministarstvu, predstavnici sindikata, jer smo od avgusta prošle godine zajedno sa ljudima u Trezoru ušli u strukturu prihoda.
Hteli smo da utvrdimo ko i koliko radi, šta i koliko prima, pa smo onda došli do za nas frapantnih podataka da ima ljudi koji su fizički u situaciji da su jedva živi u odnosu na fond časova koji prikazuju vezano za isplatu, da ima nastavnika i profesora koji za isti posao naplaćuju novčane određene sume, da ima više sekretara po ustanovama, da ima ljudi koji nisu završili školu, nemaju odgovarajući stepen stručne spreme, a primaju platu i rade, da ima više pomoćnika, direktora nego što to propisi uslovljavaju, da ima veliki broj drugih nelogičnosti i sve smo od tada počeli da rešavamo.
Ne kažem da smo uspeli, ali smo počeli da rešavamo, jer u prosveti ništa se ne može rešiti preko noći i glavni problem razmimoilaženja sa sindikatima je ovo pitanje koje će se primeniti 2014/2015. godine. Ali smo rekli, to sam njima javno rekao, reći ću i vama – nismo mi ti, niti ja kao ministar, niti ovo ministarstvo, niti ova vlada neko ko želi da lomi kičmu obrazovnom sistemu Srbije. Nama je obrazovanje potrebno.
Ako utvrdimo u godinama koje dolaze kroz određene projekte i pilot programe i primenu da taj sistem nije dobar, naravno da ćemo odustati od toga ili ćemo vršiti korekcije. Na kraju krajeva, ako ste pogledali pažljivo član zakona koji se odnosi na to videli ste da postoji puno korektivnih faktora.
Isto se odnosi i na mrežu škola. Prigovorio nam je neko da ne vodimo računa o tradiciji. Nije tačno. Čak je pedagoška tradicija uvrštena kao jedan od kriterijuma za utvrđivanje mreže škola, jer ne želimo da potremo ništa što je bilo do sada, ali želimo da koraknemo napred.
Želimo, i kao ministar sam rekao, to i mislim, da je politika Vlade, želimo da budemo u korak sa svetom, sa svim onim što se u svetu primenjuje i pokazuje se dobro, ali da ne zaboravimo ni Dositeja, ni Vuka, ni Njegoša, ni brojne druge, Milankovića, Teslu i ostale. Sada kada bih počeo da nabrajam sigurno bih izostavio mnoge, jer ima mnogo ljudi koji su deo našeg sistema obrazovanja i naših vrednosti.
To je vrlo prosta stvar. Da li to neki žele da čuju, neće da čuju ili čuju samo na način kako im odgovara, to već nije na nama. Ostavili smo strukturu direktora kakva je i bila.
Gospodine Samardžiću, moram vas razočarati, sadržaj odredaba zakona o obrazovanju i vaspitanju koji se odnosi na izbor direktora nije ni manje ni više nego što je predlog iz 2006. godine kada je vaš ministar radio ovaj posao, ni manje ni više. Ako je tada bilo mnogo i sada je mnogo, ako je tada bilo malo i sada je malo. Znači, vi verovatno niste bili upoznati sa tim, jer da ste upoznati ne bi ovo govorili.
Samo za znanje, kada je reč o obrazovanju u inostranstvu, posle nekoliko godina, postavite sebi pitanje zašto nije pre, sad smo prvi put ove školske godine doneli Pravilnik o dopunskom radu u inostranstvu, hvalimo se da imamo dijasporu koja ima tri miliona ljudi, a nažalost imamo tri hiljade i 580 dece koja su deo sistema obrazovanja i mali broj zemalja i 29 nastavnika na stalnom radu i jedan broj dopunskih. Tu moramo sigurno da promenimo mnogo toga.
Taj deo zakona je mali zato što imamo pravilnik koji smo doneli prvi put posle nekoliko godina. Evo, koleginica kaže čak i oko deceniju.
Nema reči patriotizam. Tačno, ali nije bilo ni u zakonu iz 2003, ni 2004, ni u zakonu iz 2006. godine. Da li ste se naknadno setili te reči? Čekajte, kada vi prozivate ministra, onda je ministar dužan da da odgovor. Evo Zakon 2003, evo vaša promena iz 2006. godine, nema patriotizma. Da li je to naknadna pamet ili nešto drugo, vi sami procenite, ali nema. Ako nema tada, zašto onda prigovarate nama što nismo to stavili. Uostalom, vi znate koliko je posle 2000. godine koliko je bilo komentara o sadržaju te reči "patriotizam".
Ima tradicije, i srpske tradicije, i ima i srpske kulture, ima i srpske istorije, kada pogledate strukturu Nacionalnog prosvetnog saveta, pa pogledate ko čini Nacionalni prosvetni savet, da li iko ima ko razmišlja o obrazovanju da može dovesti u pitanje da se u ovoj državi može učiti ono drugo što je deo naše istorije? Uzimajući naravno u obzir i ono što su učešća manjina u stvaranju te istorije, ali stvarno nije korektno prozivati nas zbog onoga što ni vi niste primenili u vreme kada ste radili ovaj posao u ovoj oblasti.
Imali ste tri ministra. Nisam do dana današnjeg nijednom rečju pomenuo bilo koga od mojih prethodnika, nijednom rečju, a godinu dana sam ministar. Ali, sve ima meru. Vi ste danas prešli meru. Da, prešli ste meru i to treba da se zna.
Mogao bih razumeti da govorite o sistemskim razlikama, ne sviđa vam se kako je izabran ovaj savet, to mogu razumeti. Ali, stavljati na dušu ovom ministarstvu stanje u obrazovanju, a imati tri ministra pre toga, stvarno je nepravedno. Tu se mi razlikujemo, to je taj sistem vrednosti.
Mi ćemo u Ministarstvu svih 220 amandmana pažljivo pogledati. Koji god amandman bude unapredio sistem obrazovanja, stvarno ćemo ga primeniti, nema stranačkog, neće ga ni biti. Para nema nažalost već duže i to nije stanje sada nego godinama unazad.
Suštinski mislim da smo možda propustili šansu kada je bilo o privatizacije reč da se deo sredstava usmeri na izgradnju objekata i ulaganje u obrazovanje. Mislim da je tada jedna šansa propuštena i sada se moramo snalaziti kako jeste.
Neko je pitao da li mi imamo strategiju? Imamo strategiju i stvarno želimo da donesemo zakone koji će unaprediti sistem i izvršimo izmene u zakonu o visokom obrazovanju, i doneti i kratkoročne i dugoročne mere.
Sada imamo 103.000 ljudi u osnovnom i srednjem obrazovanju i oko 20.000 u visokom obrazovanju. Kada je reč o visokom obrazovanju, tu se praktično zna, ovo moram da pomenem zato što je bilo nekih pitanja koja iskaču iz teme, ali su deo današnje rasprave. Bilo je reči i o Petnici, i o Bolonji, i o visokom obrazovanju i hoću tu da kažem, na kraju, zašto, jer ćemo ionako kroz amandmane biti u situaciji da kažemo puno toga o sadržaju zakona.
Kada je reč o visokom obrazovanju, država je kroz standarde, kroz rad komisije za akreditaciju definisala tačno koliko ima zaposlenih u odnosu na programe koji se izvode na fakultetima i u odnosu na prostor, kako god hoćete, svi su standardi ispunjeni i taj je broj sada optimalan. Ukoliko ima više zaposlenih, oni će objektivno morati da dele sudbinu takvog stanja, ali tu imamo činjenično stanje.
Kada je reč o osnovnom i srednjem obrazovanju, imamo oko 103.000 ljudi. Imamo jedan do dva posto prirodnog odliva godišnje. Izračunali smo da imamo nekoliko hiljada ljudi koji imaju jedan od uslova za penziju. Naša je namera da pokušamo da u Vladi Republike Srbije stvorimo sredstva za ekonomsko-socijalni program i da ponudimo jednom broju ljudi koji to hoće, ukoliko to hoće, da napuste sistem, da bi mogli primiti nove ljude, a da jedan broj zaposlimo u obrazovanju odraslih.
Da stvorimo situaciju da nemamo viška, ali ko to može znati unapred, ako ne budemo imali dece. Jer, ako ne budemo imali dece i para, onda jednostavno i prosek, broj dece u odnosu na broj nastavnika i sve ostale stvari se objektivno dovode u pitanje, ali imamo plan i radićemo na tome. Koliko ćemo uspeti, to ćemo zajedno da utvrdimo i ovde i na nekim drugim mestima gde se bude govorilo o obrazovanju.
Mi pokušavamo da budemo stvarno socijalno odgovorna vlada, koliko god to neko prihvatao ili ne prihvatio. Zašto to govorim? Da nismo promenili Zakon o visokom obrazovanju, prošle godine bi se daleko manji broj studenata upisao.
Moram vas podsetiti, poštovane kolege poslanici, da je stepen prolaznosti studenata u Srbiji na univerzitetima bio od 22 do 28%. Da nismo promenili Zakon o visokom obrazovanju, uzimajući još u obzir oktobarski ispitni rok, ta brojka bi bila neznatno viša od toga. Mi smo smanjili broj bodova za upis i veliki broj studenata se upisao.
Sada ima preko 100.000 studenata koji su na teretu budžeta. Gde ćete bolju podelu socijalno odgovorne vlade, ako nije toliki broj. Jedino smo ministarstvo ili jedno među retkima, da ne bude jedina, koje je pred novu godinu iz dela viška sredstava koje smo imali zahvaljujući jednom protokolu i načinu rada u Ministarstvu prosvete podelili zaposlenima, deo određenih primanja. Jedno od retkih ministarstva.
Sa sindikatima stalno razgovaramo i delimo ono što imamo, ne možemo deliti ono što nemamo i što ne možemo. Ali, kažem vam, pokušavamo da sve ono što je objektivno primenimo.
Na samom kraju, u stvari, pomenuta je Bolonja i Petnica. Moram i kod jednog i kod drugog. Bolonja, sviđalo se to nama ili ne, voleli mi Bolonju ili ne, imali svoj utisak ili sadržaj o primeni Bolonjske deklaracije ili ne, ali 46 zemalja u Evropi primenjuje Bolonjsku deklaraciju ili je deo bolonjskog procesa, 46 zemalja, od toga 27 zemalja članica EU i 19 koje to nisu.
Bolonja je već postala sistem vrednosti i data je u Luvenu ocena prve dekade primene Bolonjske deklaracije. Otvorena je nova dekada, dekada stvaranja prostora visokog obrazovanja u Evropi. I ostali se interesuju za to kako se Bolonja primenjuje. U Brizbejnu je prošle godine bio skup od 44 zemlje.
Amerika se interesuje, ovo govorim zato što sam čuo od ljudi koji su govorili na konferenciji o bolonjskom forumu zadnjeg dana Bolonjske konferencije, bilo je sad i u Uneskou u Parizu o tome reči. Svako se interesuje i malo gledaju i šta drugi rade, jer svako želi da bude prvi i bolji u oblasti obrazovanja, da bi našao svoje mesto u 21. veku, veku znanja.
Mi smo za tri godine Bolonjske deklaracije dobili ocenu 3,8. Mislim da je to vrlo dobra ocena, ali to ne znači da ne treba da radimo dalje. Do sada je bio jedan red kriterijuma, sada će ići drugi. Planirane su još četiri međunarodne konferencije – 2012, 2015, 2018. i 2020, verovatno će se ići na drugu ocenu kvaliteta visokog obrazovanja u zemljama primene Bolonjske deklaracije i stvaranja evropskog prostora.
O tome imamo profesorku Veru Dondu koja je član foruma Bolonja grupe koja prati sve ono što treba da znamo. Ovo vam govorim, ne zaostajemo, ljudi. Počeli su da nas spominju pozitivno, da li zbog nas u ovom ministarstvu ili zbog prethodnika, nije važno. Ali, Srbija više nije neko ko se spominje negativno, naprotiv, počeli su da nas pominju pozitivno. I naravno da ćemo raditi na tome.
Petnica; pre nekoliko dana sam dobio od direktora te ustanove jedan papir koji se zove struktura prihoda i troškova. I ja sam se iznenadio, moram priznati, jer sam tada video da je ovo ministarstvo finansiralo svega 9,7% u 2008. godini, a 2007. godine 16,37%. Sami izvedite zaključak da li je moguće da jedno ministarstvo koje nekog finansira sa 9,7% može da ugasi istraživačku stanicu Petnica. Naravno da ne može. Ne da ne možemo, nego i nećemo.
Razgovarali smo sa direktorom i finansiraćemo sve programe koji su deo onoga što mi činimo u sistemu obrazovanja. Koji su motivi pominjanja Ministarstva prosvete u tom kontekstu, to ostaje i meni i vama na moguće zaključivanje.
U svakom slučaju, bio sam danas u situaciji kao ministar prosvete, uprkos ovom vremenu, ovako sparnom, da čujem puno korisnih stvari vezanih za sistem prosvete i za značaj obrazovanja. Želeo bih da ova pozitivna atmosfera koja je bila ovde danas, bez obzira na pojedinačne iskorake, da se prenese i kod drugih.
Potpuno sam ubeđen i stojim kod toga, dok ne promenimo kod većine društva stav o značaju obrazovanja, obrazovanje ne može napraviti krupne korake, a mi u međuvremenu pravimo sistem. Kako kažu vojnici – i bilo koji sistem je bolji nego da nema sistema.
Ali, mi ne želimo da imamo bilo kakav sistem, mi želimo da imamo jedan funkcionalan, ekonomičan, kvalitetan sistem, koji će ovu decu koja dolaze ili koja su sada unutar obrazovanja stvarno osposobiti da mogu sa tim znanjem da traže i da nađu posao.
Ne možemo mi rešiti sve. Stanje ekonomije nije nešto što možemo, ali mi možemo da značajno utičemo. Mi na nivou srednjeg obrazovanja svake godine planiramo upis učenika u prvi razred srednje škole zajedno sa tržištem rada, Nacionalnom službom zapošljavanja i sa poslodavcima.
Sa fakultetima je drugojačije, oni imaju akreditovane programe na određeni broj godina i te programe posle akreditacije nije moguće menjati. Videli smo i stavili težište na srednje stručno obrazovanje, savet i obrazovanje odraslih, da bi kroz te dve oblasti u godinama u koje dolaze pokušali ovom ogromnom broju ljudi, svi ste citirali taj broj, svi smo svesni koliko je loše po Srbiju, da bi promenili. Jer stručnjaci Svetske banke kažu da Srbija može da se razvija jedino pod uslovom da se poveća obrazovni nivo stanovništva i poveća se produktivnost rada.
Ovim rešenjima i zakonima koje ćemo doneti mi ćemo pokušati da rešimo ovo prvo pitanje, a produktivnost rada i uopšte ekonomsko stanje nije samo stvar ovog ministarstva, koliko god mi želeli da pomognemo, ali ćemo pomoći time što ćemo stvarati obrazovane ljude i pomoći im u onome što žele. Ako rade, da mogu da rade, ako žele da nastave studije, da budu uspešni u studijama. Ovo je za nas početak jednog puta, jer mi imamo sada ova dva zakona, a onda imamo u septembru još dva i kasnije.
I na kraju, pošto ovaj drugi zakon ostaje nekako uvek u drugom planu, a to ne zaslužuje. Mi smo stvarno imali razgovore sa svim izdavačima. To je kolega dobro primetio, kada sam rekao oni su to pravili, tačno, oni su učestvovali u tome, normalno da smo mi bili u ministarstvu neko ko je vodio i sve usmeravao, ne želeći da dovedemo ni privatnog izdavača, bilo kog, a pogotovo javnog izdavača, u podređenu situaciju.
Jednakost, jednakopravnost, isti uslovi za sve. Moram da vam kažem, mi sa njima odlično sarađujemo, ne znam kakve, da kažem, direktne ili indirektne kontakte imate vi sa njima, ali mi odlično sarađujemo s njima. Najbolji dokaz je ovaj projekat besplatnih udžbenika.
Mi smo se sa izdavačima sve dogovorili. Sve smo se dogovorili. Mi smo njima dostavili podatke od nastavnika nižih razreda, šta su nastavnici izabrali. Moram vam reći da je bilo 10 izdavača, 44 kompleta i niko nije dovodio u pitanje izbor učitelja.
Podelili smo im te podatke, dali smo im mogućnost da se sami uvere i tada smo razgovarali i o tom projektu i ovom zakonu. Kažem, jedina stvar gde se mi razlikujemo, pored onog spornog člana 15. jer nam je stvarno tehničkom greškom izostao deo teksta, jeste pitanje licenci. Kao ministar, mislim da treba da bude licence. Mora da se zna ko se bavi pitanjem izdavanja udžbenika.
Neki izdavači misle da ne treba. U redu, tu se razilazimo. Ali, opet i oni će učestvovati u pravljenju pravilnika o sadržaju te licence. Znači stvarno ni tu nemamo ništa sporno. Oni sami kažu da će deliti vreme što se tiče izdavanja udžbenika do ovog zakona i posle ovog zakona, uz sve moguće manjkavosti ovog zakona, jer nema zakona koji je idealan, ali se slažu da možemo menjati.
Odmah da vam kažem, ako primenimo. Pošto, ako ste pažljivo gledali prelazne i završne odredbe ovog zakona, videli ste da se neke odredbe primenjuju od školske 2010. i 2011. godine, neke 2014-2015, jer nama je za pojedina rešenja u ovom zakonu potrebno vreme, potrebno nam je stručno obrazovanje nastavnika, potrebno je da napravimo određene pripreme. Naravno da ćemo za svu decu sa posebnim potrebama pokušati da rešimo i njihove potrebe.
Iduće godine, odnosno krajem ove godine, treba da dobijemo kredit od EIB, nekoliko desetina miliona evra samo za osnovno i srednje obrazovanje. Deo toga, ne deo toga, ali ono što bude za investicije i opremu, pa naravno da ćemo za sve učenike i škole u Srbiji.
Suština ovog predloga zakona jeste da se poveća broj dece u osnovnim i srednjim školama, da smanjimo broj specijalnih škola, da sve više dece bude deo redovnog obrazovanja, da promenimo sistem vrednosti.
Na kraju, kao roditelj, ono što mislim za sebe, mislim i za vas, koliko god se mi trudili da govorimo pozitivno ili negativno o sistemu obrazovanja, mi u sistemu obrazovanja ne možemo učiniti sami ništa ako nemamo podršku i roditelja.
Jeste sistem vrednosti fantastično važan, ali roditelji moraju biti deo procesa obrazovanja. Kažem i ono što sam rekao kada smo predstavljali program UNICEF-a o sprečavanju nasilja u školama, jer sa njima sarađujemo oko toga, rekao sam pitajte, roditelji, svoju decu kako je danas bilo u školi, šta su učili i da li su nešto pročitali.
Jeste tragično. Tragično je kada učenik digne ruku na nastavnicu, jer to je nažalost taj pogrešan sistem vrednosti, kao što je tragično i što drug druga hoće da ubode nožem u stomak zbog mobilnog telefona, kao što se desilo pre nekoliko meseci.
Ali, to je deo sistema koji postoji i koji će, nadam se, ostati iza nas, jer mi u Ministarstvu prosvete želimo sve te stvari da dovedemo do kraja i da rešimo. Ali vam kažem krajnje iskreno, a vi to znate koji radite u obrazovanju, ako postoji 905.000 dece, ako postoji 1.815 škola, objektivno po broju to jesu pojave koje su u tragovima, ali dobijaju takav značaj da kažeš ne valja nam celo obrazovanje, ne valja nam škola, što nije tačno. Jer mnogo dece, potpuno normalno u sistemu obrazovanja, koja imaju sistem vrednosti u porodici i gde imaju svoj sistem, oni završavaju škole.
Izvinite, nama je 85% dece koja su upisali prvi razred srednje škole dobilo ili su upisala jednu od tri željena profila koja su izabrali. Nije bilo nikakvih problema. Za ostale će biti mesta u školama u odnosu na znanje koje su postigli. Tako je bilo odvajkada, samo što se u promenama sistema poneke stvari promene, pa zaboravimo i ovo što je bilo pre.
U svakom slučaju, hvala na ovim stavovima vezanim za obrazovanje. Mi ćemo nastaviti razgovor kada bude reč o zakonu u pojedinostima.
 Hvala. Hvala i kolegi poslaniku što je postavio ovo pitanje zato što, sticajem okolnosti, nisam bio u situaciji da kao ministar prosvete, makar javno, demantujem nešto što je tada bilo objavljeno, a što nije istina.
Na konferenciji za štampu održanoj u Nišu od strane jednog broja ljudi sa Univerziteta objavljena je informacija da je Ministarstvo prosvete izgubilo dokumentaciju vezanu za osnivanje poljoprivrednog i bogoslovskog fakulteta u Nišu, što nije tačno. Nažalost, nije bio objavljen ni demanti te izrečene tvrdnje. Razgovarao sam i tada sa kolegama iz Niša i pitao ih odakle im ta informacija. Ovo govorim da biste bili upoznati sa svim stvarima vezanim za taj zahtev i njegovu sudbinu. Rečeno je da su to čuli posredno, ne od ljudi iz Ministarstva prosvete.
Ta informacija nije tačna. Odgovor na vaše pitanje koji vam mogu dati u ovom trenutku jeste – ima i tehničkih i suštinskih problema. Tehničkih problema je bilo što su u dokumentaciji koja je dostavljena iz Niša postojale različite odluke Univerziteta pod istim datumom. Različit je sadržaj, pa smo tražili i neko dodatno pojašnjenje, više puta sam razgovarao sa rektorom Univerziteta u Nišu.
Drugo, Vlada ima potrebu, i u Ministarstvu imaju potrebu da cene i opravdanost razloga za osnivanje određenih visokoškolskih ustanova, pogotovo kada država treba da se pojavi kao osnivač. Prvobitni zahtev je bio izrečen sa stanovištem da postoji potreba i da to ne povećava ni izdatke niti obaveze države, što nije tačno.
I u jednom i u drugom slučaju država sa donošenjem odluke preuzima određene obaveze. Da bi se osnovao bilo koji fakultet danas, potrebno je pre toga uraditi elaborat, koji podrazumeva i usvajanje pozitivnog mišljenja, a to podrazumeva i odgovarajuće standarde vezane za programe, osoblje i prostor. I naravno, kada država donese odluku o osnivanju jednog svog fakulteta, to podrazumeva određene finansijske obaveze, za koje u ovom trenutku ne postoje dovoljni razlozi.
Hvala na prilici da vam ponovo kažem, ali da budem iskren, nisam razumeo kakve veze gas i gasovod imaju sa vašim pitanjem o otvaranju novih fakulteta na području grada Niša. Ja nisam razumeo, ali vi verovatno jeste, čim to pitate. Dao sam odgovor, ali možda kod vas ne postoji dobra volja da ga prihvatite.
Naime, bio sam vrlo jasan. Podaci koje sam dobio od kolega nisu odgovarali istini. Postojale su pod istim brojem, istom oznakom, različite odluke Univerziteta o osnivanju fakulteta. Rekao sam vam kako stoje stvari, da bi se fakultet osnovao, šta je potrebno – i programi i prostor i (Predsednik: Kadrovi.) naučna kompetentnost nastavnika.
Zanimljivo je da to pitanje postavljate meni, a mogli ste ga postaviti i vašem kolegi koji je vodio ovaj resor pre mene. I tada je postojao zahtev za otvaranjem ovih fakulteta, pa ako nije postojao razlog za tako nešto tada, trebalo bi makar malo da mi verujete kada vam govorim da postoje razlozi koji nisu dovoljni za otvaranje fakulteta. Jer, otvaranje bilo kog fakulteta podrazumeva i određena materijalna izdvajanja, i za funkcionisanje fakulteta i za zaposlene.
Ne znam da li znate, ali ako ne, reći ću vam – otvaranje bilo koje visokoškolske ustanove podrazumeva ispunjavanje zakonom predviđenih uslova. Standardi podrazumevaju i 70% ljudi u stalnom radnom odnosu, prema Zakonu o visokom obrazovanju, naučnu kompetentnost ljudi koji treba da rade u toj visokoškolskoj ustanovi, određen prostor, dva metra kvadratna po glavi studenta u jednoj smeni, tri programa koja su komplementarna sa drugim programima u svetu.
Stvari uopšte nisu jednostavne, tipa da li hoćete ili nećete da osnujete fakultet. Jer, kad nam je bilo rečeno da nema potrebe za bilo kakvim izdvajanjima, to nije bila istina. Postoji potreba, i te kakva potreba za materijalnim izdvajanjima. Ako neko ima nameru da kroz zahtev za otvaranje visokoškolskih ustanova sebi pridobije neki poen, to je već druga stvar, neću da ulazim u to. Govorim vam vrlo iskreno šta je nas u Ministarstvu i mene kao ministra motivisalo vezano za ovaj zahtev za otvaranje dva fakulteta.
Moram vam reći da u odnosu na sredstva kojima raspolažemo, a praktično, kada izuzmemo troškove za zarade zaposlenih i socijalna davanja, nama ostaje 3,31% u budžetu. Bili smo ovde na rebalansu budžeta i govorili smo o strukturi tih troškova. U tih 3,31% imate izdvajanja i za predškolsko i za osnovno i za srednje obrazovanje, i za đačke domove, i za studentske domove, i za različite vrste pomoći, i za stručno usavršavanje i za opremu, da ne pominjem investicije koje su i te kako potrebne.
Moram vam reći da, faktički, tako stoje stvari. Nije tačno da je pitanje izdvajanja pitanje želje da se dobiju neki politički poeni i slično. Kada sam bio u Nišu, bio sam na razgovoru sa predsednikom Skupštine grada Niša i ostalim ljudima iz gradske vlade i rekao sam da ćemo, uprkos ovako teškoj ekonomskoj situaciji, početi da gradimo novi studentski dom. I hoćemo, jer za to postoji potreba, jer su kapaciteti studentskih domova i studentskih ustanova u Nišu manji nego što postoji interesovanje ljudi. Država odvaja ionako već 30 miliona evra za sve studentske domove u Srbiji, ali nam se povećao broj korisnika, što govori da je, nažalost, ekonomska situacija takva, što se tiče studenata, da postoji interesovanje za dom. I mi ćemo to raditi. Za ostale stvari bih vas molio da imate razumevanja.
Kažem vam još jednom, bez namere da prebacujem na bilo koji način, ali taj problem ne postoji od ove vlade i od ovog ministra, postoji od prethodne vlade i prethodnog ministra, kada su ekonomski uslovi bili kudikamo pogodniji i kada je, pominjem to ne slučajno kao primaran razlog, trebalo ispuniti i druge uslove koji nisu bili ispunjeni u to vreme, a ni kasnije. Hvala.
 Poštovane kolege narodni poslanici, ipak sam želeo da vam se obratim, da ne čekam onih sedam sati, pa da neko od vas nema priliku da odgovori, a ipak sam ceo dan s vama i mislio sam da ipak ima smisla da kažem nekoliko reči o Ministarstvu prosvete i strukturi budžeta Ministarstva prosvete, s obzirom da je to kolega Šami danas pomenuo i bilo je reči na sednici Odbora za prosvetu, koji se jutros izjasnio oko predloga rebalansa budžeta Republike Srbije za 2009. godinu.
Ono osnovno što vam želim reći u odnosu na strukturu budžeta i broj zaposlenih i ono što Ministarstvo prosvete zajedno sa Ministarstvom finansija servisira i što radi jeste sledeće.
Uprkos smanjenju obima sredstava koja pripadaju ovom ministarstvu, sa 108 milijardi i 804 miliona, koliko je bilo predviđeno u budžetu za 2009. godinu, ovim rebalansom je to 107 milijardi i 634 miliona, odnosno 1,15 milijardi je manje ili 1,1%.
Suština je da neće sistem obrazovanja biti doveden u pitanje iz prostog razloga što, kad posmatrate strukturu budžeta Ministarstva prosvete, najveći deo odlazi za lična primanja i izdvajanja za zaposlene, a za ostale stvari to je ionako malo sredstava u odnosu na potrebe koje postoje da objektivno, koliko god je taj iznos mali, on ne može ugroziti ionako objektivno tešku situaciju.
Ovo govorim vrlo iskreno, zato što kad posmatrate strukturu budžeta Ministarstva prosvete, sada imamo situaciju da je 96,92% budžeta Ministarstva prosvete opredeljeno za lična primanja zaposlenih i izdvajanje za tu namenu, a 3,8% za ostalo. Taj trend izdvajanja, nešto o čemu smo jutros govorili na Odboru za prosvetu, počeo je od 1998. godine, kada je odnos bio 88:12. U godinama koje su sledile do danas taj odnos se stalno povećavao i došli smo do ove situacije.
Danas imamo sledeću faktičku situaciju, da 96,92% sredstava se izdvaja za lična primanja, od toga plate i ostale nadoknade učestvuju sa 91,48%, a naknade za socijalnu zaštitu 5,44%. Tu su i stipendije, krediti, smeštaj i ostalo. Kada je reč o investicijama, za investicije u oblasti prosvete ove godine će biti sredstava u iznosu od 1.572.939.000 dinara, što iznosi 1,46% budžeta. To je jako, jako malo. Zašto malo? Zato što su različite ustanove sa svih nivoa obrazovanja u Republici Srbiji iskazale potrebu za investicijama u iznosu od 60 milijardi i onda sami možete pomisliti koliko je između 60 milijardi i ovog iznosa veliki raskorak u odnosu na iskazane želje. Čak i unutar toga, zajedno sa NIP-om smo predvideli da jedan veliki broj škola, objekata različitih i svega onoga što spada u oblast investicija, uradimo u ovoj 2009. godini. Naravno, od sopstvenih investicija 0,25% pripada nama, za Univerzijadu je izdvojeno 0,46%, a iz NIP-a smo dobili 807 miliona ili 0,75% i to ćemo sve ove godine realizovati. Kad kažem – za NIP – podrazumeva se da su preuzete obaveze iz 2008. godine, koje su sastavni deo strukture troškova NIP-a i za 2009. godinu, jer neki projekti idu sukcesivno.
Što se tiče ostalih rashoda za ustanove, takmičenja, usavršavanja, usluge, materijali, materijalni troškovi fakulteta, tu ćemo imati 1.742.871.000 ili 1,62%. Moram vam reći unapred da tu očekujemo određene probleme, jer to podrazumeva materijalne troškove svih institucija i tu smo u zaostatku.
U zaostatku smo odranije, a i u zaostatku smo od novembra prošle godine kada smo generalno, kao država, došli u problem sa stanovišta raspoloživih sredstava i od tada kasne određene isplate, i to je nešto što postoji sada i ne treba skrivati tu činjenicu. Treba o tome govoriti. Naime, kažem još jednom, budžet Ministarstva prosvete je toliki, učešće prosvete u društvenom bruto proizvodu ove godine je 3,59. To je manje nego prošle godine, mada me koleginica Diana teši da tu nije uračunato izdvajanje na nivou lokalne samouprave koje iznosi, po metodologiji, 0,09% i onda to izađe skoro 4,5%, što ima apsolutno svoju vrednost, ali je daleko od onoga što obrazovanju treba.
Moram da pomenem nešto što je neko od kolega malopre pomenuo vezano za investicije i moram da vam kažem da smo se i mi trudili da ova ograničena sredstva usmerimo.
Sa kolegom Bojanom Pajtićem sam se dogovorio još negde u početku septembra prošle godine da on pokuša da se sredstva koja imaju oni na raspolaganju vezano za obrazovanje upotrebe za razvoj infrastrukture, odnosno investicija u Vojvodini, a sa kolegom Draganom Đilasom da to učini isto u Beogradu, da bi mi ova sredstva, ionako skromna, pokušali da usmerimo na ostali deo Srbije i da pokušamo makar malo neki princip ravnopravnosti da ustanovimo, malo u odnosu na potrebe koje postoje.
Njihovu pomoć očekujem, i ja kao ministar i mi kao Ministarstvo, prilikom realizacije projekta izdavanja besplatnih udžbenika, s obzirom da znate da hoćemo da 80.000 prvaka dobije komplet udžbenika od države i da to bude besplatno. I realizovaćemo projekat – internet u svakoj školi, jer tu imamo veliku pomoć „Telekoma“. Moram reći da smo im beskrajno zahvalni na tome, jer konačno ćemo tu napraviti jedan veliki korak. Mislim da smo u godinama pre propustili šansu, kada je bilo novca od privatizacije, da značajnije investiramo u oblast prosvete, ali to je stvar koja je gotova i nećemo lamentirati, nego se moramo okrenuti onome što nam sledi.
Da u prosveti nije sve tako crno kao što može izgledati, mislim da govore i stvari koje ću vam sada pomenuti. Mi ćemo ovih dana kao država u oblasti visokog obrazovanja na konferenciji u Luvenu, koja se održava sledeće nedelje, dobiti ocenu za sprovođenje Bolonjskog procesa i ono što smo mi uradili u oblasti visokog obrazovanja, a i predvodiću delegaciju naše zemlje od ponedeljka do srede na toj konferenciji. Nezvanično smo informisani da smo dobili ocenu 3,86, znači da smo u gornjem delu evropskih zemalja koje primenjuju Bolonjsku deklaraciju, i po tom delu ćemo biti deo evropskog obrazovnog programa, ali još važnije, ta struktura ocene, 3,86 jasno govori gde smo odlični, gde imamo peticu, a gde smo imali negde dvojku ili trojku, i to će nam biti pokazatelj šta treba da radimo u oblasti visokog obrazovanja.
Sada da vam ne bih pričao sve šta se u obrazovanju radi, pomenuću samo da je pre dve nedelje, čini mi se deset dana, Nacionalni prosvetni savet, sa novim članovima koje ste vi izabrali, počeo da radi i oni su predstavili veoma ambiciozan plan koji podrazumeva promene u sistemu obrazovanja. Konačno će se usvojiti standardi znanja za osmi razred, a posle toga ti standardi treba da budu spušteni do nivoa prvog razreda. Očekujemo svi da se promeni u odnosu na standarde znanja i nastavni program i da se pripreme novi udžbenici, da se jednostavno napravi novi sistem koji će biti kvalitetniji, kvantitet biti manji, u drugom planu, u odnosu na kvalitet, da će način predavanja biti drugačiji, da će deca moći to znanje da primenjuju i u životu, i jednostavno da pokažu i kvalitet, a i u odnosu na nivo obrazovanja, da pokušaju kasnije da traže svoju životnu šansu.
Na jesen ćemo promovisati obrazovanje odraslih, jednu temu koja je bila nažalost u drugom planu kod nas. Mislim da će se u oktobru Narodna skupština Republike Srbije izjasniti o tom zakonu i onda ćemo konačno regulisati pitanje neformalnog obrazovanja, dodatnog stručnog obrazovanja i doživotnog učenja, obrazovanja koje je u Evropi svuda jako važno zato što pomaže privredu bilo koje zemlje.
Jer postoji razlika između ovog sistema obrazovanja koje postoji, osnovno, srednje i visoko, i ovog dodatnog ili doživotnog učenja, iz prostog razloga što ovo doživotno učenje i dodatno obrazovanje pomaže da se brže reaguje na zahteve tržišta, jer se stalno i nama spočitava da li mi kao zemlja imamo sistem obrazovanja koji reaguje na zahteve tržišta.
Znači, ima puno toga. Moram još samo jednu rečenicu i završiću, jer stvarno mislim da bi se o obrazovanju moglo mnogo pričati, ali sam želeo jednostavno da vam se obratim i da kažem ovih nekoliko reči. Ako bude pitanja, stojim vam na raspolaganju, s obzirom da iduće nedelje neću ovde biti, naravno, tu sam i dalje sa vama, ima mnogo tema, jer u obrazovanju ima mnogo toga, ali mislim da sam rekao ono najvažnije. Ako neko od kolega poslanika bude imao želju da pita tu sam, ali je suština sistem obrazovanja u RS, uprkos smanjenom budžetu će funkcionisati i ove godine.
Hvala, gospođo Čomić. Poštovane kolege narodni poslanici, izašao sam ponukan pitanjem gospođe Đerić i zahvaljujem na tome. Ne mogu reći da dajem određeni odgovor u ime Vlade, odnosno Ministarstva prosvete, vezano za položaj ljudi u predškolskim ustanovama, ali mislim da će biti korisno da i poslanici Narodne skupštine Republike Srbije čuju jednu informaciju vezanu za ono što mi imamo nameru da uradimo vezano za njihov status, i materijalni i uopšte.
Naime, Ministarstvo prosvete planira da ovaj zakon bude predmet razmatranja Narodne skupštine Republike Srbije početkom maja, zajedno sa drugim zakonima iz oblasti prosvete. Ne samo zakon o predškolskim ustanovama, nego i zakon o studentskom i učeničkom standardu, zakon o udžbenicima, izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju i sistemski zakon - zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Mi smo u prosveti uočili da ljudi koji rade u predškolskim ustanovama stvarno puno sebe daju za taj posao, ali su u situaciji da njihov materijalni status zavisi od finansijske situacije koja postoji u lokalnoj samoupravi, odnosno oni, po pravilu, dobiju toliko novca koliko lokalna samouprava ima. Ponekad su, nažalost, suočeni i sa situacijom da njihov materijalni status zavisi od, ako mogu reći, ne samo finansija, nego i od tumačenja normativa vezanih za njihovu platu. Onda, ako imate skalu od-do, po pravilu se primenjuje niža skala.
Faktički, imamo situaciju da ljudi koji rade u predškolskim ustanovama u Srbiji imaju veoma različita primanja, u zavisnosti od opštine, odnosno finansijske situacije. Znači, situacija u Apatinu je drugačija u odnosu na onu u Dimitrovgradu, Crnoj Travi, nekoj drugoj opštini, Beogradu, a mi bismo želeli da to pitanje sistemski uredimo i da se utvrdi onaj najniži, ne najniži, nego ono što jeste izraz potreba ljudi koji rade u predškolskim ustanovama i, naravno, stručne spreme koju poseduju, pa onda, ako lokalna samouprava eventualno ima novca da nagradi taj rad preko onoga, onda neka izađe u susret.
U svakom slučaju, mi smatramo da to pitanje treba tako sistemski rešiti i da oni ne treba da budu predmet pogađanja bilo političih stranaka, bilo koalicija ili lokalne samouprave i objektivno da trpe, jer su oni strašno važni za sistem obrazovanja i vaspitanja. Različita istraživanja pokazuju da što je veći obuhvat dece u predškolskim ustanovama, to su bolji rezultati u kasnijem dobu.
Znate, mi imamo onaj pripremni predškolski program, to plaća Republika, a ostalo je na nivou lokalne samouprave. Objektivno, gledaćemo da sistemski položaj predškolskih ustanova unapredimo u sledećem periodu. Ne ulazim sada u pitanje finansija, koliko će biti budžet, koliko ostale stvari, ali sistemski ćemo to pitanje urediti, da ne bude predmet pogađanja, nego da se tačno zna u odnosu na ono što rade koliko primaju novca. Hvala vam.