Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

 Član Poslovnika i dostojanstvo Narodne skupštine i član Poslovnika kao šef poslaničke grupe i član Poslovnika koji govori o pogrešnom tumačenju. Izvolite, nađite se gde vam više odgovara.
Gospodine Markoviću, lepo je što se javljate da nam obrazložite sadašnji Ustav i sadašnji zakon i Poslovnik koji postoji i prethodni Ustav.
Ovaj Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije napravljen je po prethodnom Ustavu, za koji vi kažete da više ne važi i jednostavno se ne primenjuje. Jer, da se primenjuje, vaš partijski kolega, predsednik Narodne skupštine Republike Srbije, raspisao bi izbore u jedinicama lokalne samouprave po postojećem Zakonu o lokalnoj samoupravi.
Vi ste nam ovde rekli da važi samo ono što vi mislite da treba. Nema razloga da nam objašnjavate razloge zašto Vlada neće prihvatiti neki amandman na taj način.
Ovo nije bio amandman SPS-a, nego amandman kolege Prokića. Mi mislimo da je smislen amandman jer sprečava zloupotrebu i voluntarizam.
Nažalost, vi ste nas ubedili, u praksi, da tumačite Ustav kako hoćete. Da nije toga, mi bismo rekli: u redu, po Ustavu. Ne možete vi nižim podzakonskim aktima tumačiti Ustav kako vam volja.
Izvinite molim vas, je l' se ovde u članu koji se odnosi na Vladu govori da predsednik Vlade može obrazložiti ostavku? Ne piše nigde. Vi ste usvojili član zakona da daje predsedniku Vlade tu mogućnost. Da li piše da ministar može da obrazloži ostavku? Ne piše. Vi ste to usvojili.
Znači, vi tumačite Ustav kako vam odgovara i pišete u zakonu... I to je to pravno silovanje Skupštine koje čini skupštinska većina i, u redu, kao i ovo što je rekao potpredsednik – to jeste naša bruka, ali je naša bruka – u redu, ali da se zna.
Znači, ovaj amandman apsolutno ima svoj smisao. Na vama je da ga prihvatite ili da ga ne prihvatite. Ali, bez uvrede, nemojte nas dovoditi u situaciju, nismo baš toliko neuki kako se vi trudite da nas prikažete – ovaj amandman ima smisla i nećete da ga prihvatite, u redu, ali, znamo šta je suština – suština je što odredba člana 3. stava 2. ovog zakona daje osnov da tumačite zakon kako hoćete. Hvala.
Da ne bi bilo zabune, odmah na početku da kažem da mi, poslanici SPS-a, generalno smatramo da predsednik apsolutno treba da ima objekat u kome radi, da treba da ima rezidenciju u kojoj živi, da i članovi njegove porodice treba da budu u rezidenciji, da žive zajedno s njim, ali takođe smatramo da je logično pitanje koje je postavio neko od kolega koji su govorili pre o ovom amandmanu i da bi bilo dobro da nam ministar, ako je stvarno u mogućnosti, da odgovor na dva prosta pitanja.
Šta se sve podrazumeva pod članovima domaćinstva? Da li su članovi domaćinstva samo članovi porodice ili je to možda širi pojam, koji uključuje neki širi krug lica?
Pitanje broj dva, ministre, ako ste u mogućnosti, bilo bi zanimljivo čuti. Pominju se rezidencijalni prostor, protokolarni objekti, objekti za boravak i u zemlji i u inostranstvu. Valjda bi bilo logično kada predsednik Republike odlazi u inostranstvo, da mu ono što je imovina zemlje u inostranstvu, diplomatsko-konzularna predstavništva, bude apsolutno na raspolaganju. Da li se misli na te objekte ili na još neke druge? Da li imate saznanja o kojim objektima i o kom broju objekata je reč?
Pitam ne slučajno. Doći ćemo na sledeći član zakona, koji govori o sredstvima koja stoje na raspolaganju predsedniku Republike. Prema Predlogu zakona, sredstva za finansiranje, za obavljanje poslova predsednika, predlaže predsednik. Pošto su to državni objekti, pretpostavljam da je Vlada u nekom drugom delu budžeta obezbedila sredstva za funkcionisanje ovih objekata i znam da država vodi računa o tome.
Postavlja se jedno logično pitanje: o kakvim je objektima i o kolikom broju objekata je reč? U nekim godinama pre, imali smo priliku da čujemo o ovoj vili kod Bora kao objektu u kom je boravio predsednik Milošević, pominjano je Karađorđevo, ali je objektivno van domašaja javnosti ostala informacija da li ima još objekata koji su predsedniku Republike na raspolaganju.
U stvari, da li je moguće takvu vrstu informacija saopštiti javnosti, s obzirom na karakter informacije, pošto vidim da je Vlada bila vrlo rigidna u odgovoru vezano za obrazloženje zašto se ovaj amandman ne prihvata: ''Neophodno je da se predsedniku Republike omoguće rezidencijalni prostor, protokolarni objekti i objekti za boravak i u zemlji i u inostranstvu''.
Slažem se s tim, ali mislim da bi bilo dobro da, kao dopuna ove priče o članu zakona i o amandmanu kolege Šarovića, ako je moguće, od ministra čujemo odgovor na ova dva postavljena pitanja. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedniče. Nama u SPS se čini da je ovaj amandman kolege Rajka Baralića apsolutno smislen i da ga je trebalo prihvatiti. Sasvim je logično da Vlada Republike Srbije, kada utvrđuje predlog budžeta, utvrdi i predlog sredstava potrebnih za funkcionisanje predsednika Republike, odnosno izvršavanje svih onih nadležnosti koje utvrđuje Ustav Republike Srbije. Ne vidimo neki poseban razlog da predsednik Republike sam sebi utvrđuje mogući iznos sredstava. Mislimo da za to nema potrebe.
Ako Vlada već može da obezbeđuje različite vrste objekata za obavljanje funkcije predsednika Republike Srbije i sve one druge stvari koje su mu potrebne da bi obavljao svoj posao kako treba, onda mislimo da Vlada neće – ne bi trebalo u jednoj normalnoj zemlji, a ipak se nadam da mi jesmo normalna zemlja – voditi rat sa predsednikom time što će mu obezbediti manje novca za obavljanje posla predsednika Republike. Možda se tajna ove formulacije krije u nečem drugom − ili predsednik ne veruje Vladi ili ima potrebu da sam predlaže sredstva da bi se obavljale neke druge delatnosti.
Moram reći da za nas, članove SPS-a, ovo obrazloženje Vlade nije prihvatljivo, ali razumemo zašto ga je dala. Pokušaću to da objasnim. U obrazloženju predloga ovog zakona stoji da je Generalni sekretarijat predsednika Republike osnovan 1998. godine i da je funkcionisao od tada, a da je 2004. godine odlukom predsednika formirana Narodna kancelarija. Narodnu kancelariju pominjem ne slučajno. Videli smo da se sredstva obezbeđena za funkcionisanje Narodne kancelarije uopšte ne mogu videti u strukturi budžeta koji je dostavljen Narodnoj skupštini Republike Srbije. Vidi se broj zaposlenih, 32 osobe, ali se ne vidi iznos sredstava za funkcionisanje Narodne kancelarije.
Ovo govorim ne slučajno. Narodna kancelarija je formirana na osnovu člana 83. tačka 11. Ustava. Molim vas, ako ste u mogućnosti, samo saslušajte obrazloženje za formiranje Narodne kancelarije, pa će vam onda biti jasno zašto su potrebne ovolike pare, odnosno mogućnost predsedniku da sam utvrđuje predlog budžeta.
Kaže: "Obrazuje se Narodna kancelarija predsednika Republike Srbije (u daljem tekstu: Narodna kancelarija) za obavljanje operativnih, stručnih, analitičkih i savetodavnih poslova u cilju uspostavljanja neposredne dvosmerne komunikacije predsednika Republike Srbije sa građanima;" – jadan predsednik, ne viđa građane, pa mu treba Kancelarija, da mu da mogućnost da se sretne sa građanima i da postoji ta dvosmerna komunikacija – "saradnje sa državnim organima, službama, institucijama, udruženjima i organizacijama..."
Pa onda, verovali ili ne – "prikupljanja i stimulisanja inicijativa" – pazite: stimulisanje inicijativa – znači, trebaju pare, treba Kancelarija da bi se stimulisala inicijativa građana; oni, jednostavno, predsednika ne doživljavaju na način kako treba, pa ih treba stimulisati da bi imali inicijativu prema predsedniku, da on može da obavlja svoj posao – "stimulisanja inicijativa, predloga i projekata; pomoći za rešavanje problema građana;" – a onda formulacija, verovali ili ne – "sagledavanja očekivanja i stavova građana" – gledam da li sam dobro pročitao, jesam – ''i na toj osnovi formulisanja prioriteta, približavanja institucije predsednika Republike Srbije građanima ...''
Ovaj član 1. Odluke o obrazovanju Narodne kancelarije predsednika Republike Srbije pokazuje koliko je predsednik Republike, nažalost, možda 2004. godine bio daleko i od građana i od realnosti. Nadam se da se tu situacija promenila jer, onda, formiranje ove Narodne kancelarije nije imao nikakav drugi smisao do promovisanje politike stranke koju je taj predsednik Republike Srbije, u tom trenutku, vodio – jednostavno, ta kancelarija je pretvorena u servis stranke.
Nemam nameru da govorim o stranci i o politici, ali govorim o sredstvima koja se troše, a koja su formalno za potrebe predsednika.
Izvinite, molim vas, ovo što ovde stoji vezano za Narodnu kancelariju, to nema smisla, jer postoji Generalni sekretarijat koji je valjda tu da obezbedi onaj deo poslova da bi predsednik mogao obavljati svoje nadležnosti. Ove formulacije koje smo čuli imaju neki potpuno drugi smisao i nemaju veze s njegovim nadležnostima.
Mislimo da je amandman kolege Rajka Baralića apsolutno smislen i ne verujemo da Vlada može sebi dopustiti da ne predvidi u budžetu Republike Srbije sredstva da predsednik Republike može obavljati svoje nadležnosti. Hvala.
Hvala.         Moram reći, iskreno, da sam očekivao da ministar izađe i da deo odgovora na ono što su pitali gospođa Radeta i gospođa Pešić. Onda bismo razgovarali samo o drugom delu ovog člana zakona ili o delu amandmana.
Ovo govorim ne slučajno, zato što je moj kolega Rajko Baralić takođe podneo amandman na ovaj član, o njemu ćemo kasnije razgovarati, ali se on u jednom delu poklapa sa onim što je koleginica Radeta predložila, da se stav 2. ovog člana zakona briše.
Ali, moram reći da i nas socijaliste stvarno interesuje sadržaj ovog pojma ''domaćinstvo''. Pitao sam to ministra pre 10-15 minuta i on je junački oćutao, ali očekujemo da će u toku noći i verovatno sutra biti u situaciji da nam kaže nešto više o tome šta se stvarno podrazumeva pod ovim pojmom.
Inače, što se nas socijalista tiče, mi apsolutno mislimo da predsednik treba da ima obezbeđenje i policije i vojska, kao i drugih službi. Pitao sam kolege koje se u ovu materiju bolje razumeju od mene šta sve može obuhvatiti taj pojam ''druge službe'', i ima to svojih, da kažem, racionalnih razloga.
Pojam ''domaćinstvo'' treba objasniti da bismo znali koje su to kategorije lica koje će takođe biti tangirane ovim odredbama zakona o predsedniku.
Mislim da je amandman kojim se predlaže da se stav 2. briše potpuno smislen. Stvarno ne vidimo razloga da u članu 8. stoji: ''Propisom koji donosi Vlada mogu da se odrede i druga lica koja imaju pravo na isto obezbeđenje kao predsednik Republike''.
Ako se misli na šefove stranih država koji će doći kod predsednika Republike, onda bi bilo logično da to čujemo. Ako se misli na predsednike vlada koji će doći kod predsednika Republike, dobro bi bilo da to čujemo. Ako se odnosi na neka treća lica, dobro bi bilo da to čujemo. Ovako, ova formulacija je jako, jako široka.
Moram biti iskren da se do sada nisam uopšte interesovao ko sve može biti predmet brige države, odnosno zaštite u tom bezbednosnom smislu, ali, evo, večeras smo čuli jedno konkretno pitanje i odgovor predsednika Skupštine da Ministarstvo unutrašnjih poslova obezbeđuje državne funkcionere, i to je meni potpuno smisleno.
Ali, na osnovu iskustva iz ovih godina pre, dobro je da čujemo koja su to lica. Za one neupućene i one koji nisu bili tu 2003. godine, u vreme vanrednog stanja, sigurno znam, ne mogu reći svi, ali jedan broj poslanika DOS-a je imao lično obezbeđenje. Poslanik DOS-a je imao lično obezbeđenje u liku policajca koji ga je čuvao.
Bilo bi logično, da kažem, uslovno rečeno, da se u vreme vanrednog stanja štiti opozicija, s obzirom na to da je bila izložena neviđenom medijskom i fizičkom nasilju, hapšena i zatvarana, a posle nekoliko meseci puštena bez obrazloženja. Ali, zanimljivo je, pojedini poslanici DOS-a su imali svoje lično obezbeđenje.
Nikad niko u ovoj Narodnoj skupštini Republike Srbije nije dao objašnjenje koji su motivi bili da se ti ljudi štite. Neki su u vreme obavljanja svoje poslaničke dužnosti dolazili s većim brojem obezbeđenja nego što su resorni ministri dovodili, da kažem, pripadnika Službe bezbednosti koji brinu o njihovoj bezbednosti.
Znači, širok je krug ljudi koji može biti obuhvaćen tom ocenom da je predmet zaštite. Bilo bi dobro da od ministra čujemo zašto je stvarno ova odredba člana 8. ovde i na koga se to odnosi.
Mislim da bi to bilo dobro i zbog nas poslanika, da eventualno ubuduće u raspravi ne postavljamo neka pitanja, a ako dobijemo odgovore, naravno da nema razloga da ih postavljamo. Bilo bi dobro i zbog građana Republike Srbije, da jednostavno i oni čuju na šta se troše pare poreskih obveznika u Republici Srbiji.
Zato što svi insistiraju na tome da građani treba da znaju sve što je sadržaj rada institucija Republike Srbije. Jedna od najvažnijih institucija jeste, svakako, predsednik Republike Srbije. Bilo bi dobro da od ministra čujemo odgovore na ova pitanja koja smo postavili. Hvala vam.
 Hvala, gospodine predsedniče. Moj kolega Rajko Baralić je u ime SPS-a podneo amandman gde predlaže da se stav 2. člana 8. Zakona o predsedniku Republike briše. Stav 2. glasi: ''Propisom koji donosi Vlada mogu da se odrede i druga lica koja imaju pravo na isto obezbeđenje kao predsednik Republike''.
Odgovor Vlade, dozvolite da citiram: ''Amandman se ne prihvata iz istih razloga zbog kojih nisu prihvaćeni amandmani narodnih poslanika Vjerice Radete i Srđana Šajna''.
Problem ovog odgovora jeste u tome što u odgovoru koleginici Radeti i kolegi Srđanu Šajnu nema obrazloženja zašto amandmani nisu prihvaćeni. Samo je citiran stav 2, čije se brisanje predlaže. Eto, toliko o profesionalnosti Vlade Republike Srbije, kao predlagača ovog zakona.
Ovde je suština, poštovane kolege narodni poslanici, u delu zakona koji govori o drugim licima koja imaju pravo na isto obezbeđenje.
Iskreno rečeno, ja sam, u nekom javljanju pre, mislio da se to odnosi na predsednike država, predsednike vlada, neke osobe istog ili sličnog ranga kao što je predsednik Republike Srbije. Kada se ministar javio da obrazloži predlog ovog zakona, rekao je da se to može odnositi i na stručna lica koja su sa predsednikom, oko predsednika, rade s njim u funkciji izvršenja nadležnosti koje predsednik ima i, oprostite, to objašnjenje nema nikakvog smisla.
Dobro je rekao moj kolega Rajko Baralić – ako su svi isto obezbeđeni, onda je neko ugrožen, a taj neko je onda predsednik Republike. Ne mogu biti svi obezbeđeni isto kao predsednik Republike. Valjda je logično da predsednik države ima najveći stepen obezbeđenja, najveći nivo obezbeđenja, a svi drugi niži nivo.
Ne može me niko ubediti da ljudi koji rade s predsednikom Republike treba da imaju isti nivo obezbeđenja. Ako imaju isti nivo obezbeđenja, onda to stvara uslove za mnogo rupa u tom bezbednosnom lancu, a i strašno mnogo košta. Jer, to neko treba da plati, taj isti nivo zaštite i bezbednosti koji se daje tom drugom licu.
Da li je ta osoba, primera radi, direktor Narodne kancelarije predsednika Republike Srbije? S obzirom na obim poslova koje ovde ima i da mu je zadatak da podstiče i stimuliše inicijative, približi predsednika građanima, da sagledava očekivanja i stavove građana, jer je sve ovo u funkciji budućih izbora, onda je njegova uloga veoma važna, važnija čak nego osoba koja bi, po prirodi posla, trebalo da bude pomoć predsedniku u izvršavanju njegovih nadležnosti. Da li se ovo odnosi i na direktora Narodne kancelarije, da on ima isti nivo obezbeđenja kao predsednik Republike?
Kolega Rajko Baralić je pomenuo podatak o mnogostruko većem broju ljudi koji obezbeđuju predsednika Republike. Da li vi shvatate šta znači ova odredba zakona – kako se onda taj broj može multiplikovati i koliko to može izrasti u jednog kolosa?
Onda je najbolje formirati ministarstvo za potrebe predsednika Republike, jedno posebno ministarstvo za bezbednost predsednika Republike, pa ćemo onda imati sva ova lica.
Ako uzmete da u Narodnoj kancelariji ima 32 osobe, a pitanje je koliko će biti savetnika predsednika, sada ih ima petnaestak, ko god da je predsednik, predlog zakona ne daje tačan broj izvršilaca, onda dolazite u situaciju da, ako je tačno ono što je ministar rekao da svaka osoba koja radi sa predsednikom može dobiti isti nivo zaštite kao i predsednik, onda smo gotovi.
Onda ćemo postati definitivno država sa najvećim brojem ljudi koji brinu o predsedniku i o tome da predsednik može obaviti svoj posao, odnosno biće enormno veliki broj ljudi koji će imati isti nivo zaštite kao predsednik i to ulazi u jedan besmisao. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, mi danas formalno razgovaramo o dva zakona, Predlogu zakona o predsedniku Republike i o izborima za predsednika Republike, ali se suštinski rasprava vodi samo o jednom zakonu, zakonu o predsedniku Republike.
Što se tiče nas, poslanika SPS-a, smatramo da je zakon o predsedniku Republike loš, nepotpun, sa puno nedostataka, sa proizvoljnim tumačenjem Vlade, suprotno naravno Ustavu Republike Srbije, napisan na način da mu je cilj više da svojim sadržajem omalovaži funkciju predsednika Republike nego da ukaže na njen značaj, na značaj funkcije predsednika Republike kao dela izvršne vlasti u Republici Srbiji.
Zakon, prema onome što se da videti, ne uvažava ni postojećeg predsednika Republike, a kamoli onog predsednika Republike kome istekne mandat i koji se bude zvao ''bivši''. Ovaj zakon je očigledno napravljen na brzinu, kao rezultat dogovora unutar Vlade, političke trgovine, da bi se što pre došlo do izbora za predsednika Republike i da bi se što duže Vlada održala.
Mi razgovaramo o jednom zakonu i zanimljivo je da se pominju izbori za predsednika Republike, ali niko ne pominje ostale obaveze Narodne skupštine vezane za sadržaj Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava, onaj sadržaj zakona koji se tiče lokalne samouprave, a ima ih takođe mnogo i, koliko znamo, ti zakoni ne da nisu u proceduri, već neće ni ugledati svetlo dana, u međuvremenu će biti raspisani izbori za predsednika Republike. Toliko o doslednosti nedoslednih koji nas stalno ubeđuju i kunu se u Ustav, mislim na skupštinsku većinu, a kada njihov konkretan interes dođe na dnevni red, onda se naravno njemu daje prednost.
Paradoksalno ali istinito, sa stanovišta sadržaja ovog zakona, moramo reći, mi iz SPS-a, da je on lošiji od ovog zakona iz 1999. godine, koji je 2001. godine menjan i dopunjavan. Mora se reći, nažalost, kao i toliko puta do sada, da ova Vlada nastavlja sa manirom da jedno priča, a drugo radi. Kune se u Ustav i institucije, a Ustav menja zakonima. Naravno, institucije nipodaštava.
Iako predlagač na strani 2 Obrazloženja ovog zakona eksplicitno tvrdi da zakonodavna vlast, Narodna skupština, i izvršna vlast, tj. Vlada Republike Srbije, nisu ovlašćene da zakone podzakonskim propisima menjaju, to znači da dodaju ili oduzimaju nadležnosti predsednika Republike, isti predlagač, znači Vlada, pošto je ona predlagač ovog zakona, sam sebe demantuje, pa na strani 5 Obrazloženja, možete da pogledate, kaže: ''Predlog zakona tumači Ustav...'' Znači, Vlada je uzela sebi pravo da tumači Ustav na način koji joj odgovara, naravno ono što je deo političkog interesa vezano za ostavku predsednika Republike. Ili, na strani 8, ponovo: "Predlog zakona tumači Ustav tako što se predviđa da je predsednik Republike dužan da Narodnoj skupštini predloži kandidata za predsednika Vlade..."
Ustav Republike Srbije je vrlo jasan. U članu 3. stav 2. ovog zakona se pominje: ''Ustavom određene nadležnosti predsednika Republike mogu se razraditi zakonom ili drugim propisom samo ako to Ustav izričito dopušta ili ako nalaže njihova priroda''.
Poštovane kolege narodni poslanici, molio bih vas, pogledajte vrlo pažljivo član 112. Ustava Republike Srbije koji govori o nadležnostima predsednika Republike. Taksativno su navedene nadležnosti. Predviđa se da samo dve od tih nadležnosti mogu biti menjane, ne menjane nego tumačene zakonom. Nijedna od te dve nadležnosti, naravno, ne spada u deo onoga što je menjano ili što se predlagač ovog zakona usudio da menja. Znači, suštinski, predlagač zakona menja Ustav. Nas, poslanike SPS-a, moram reći, ne čudi ovakvo ponašanje predlagača, tj. Vlade Republike Srbije. Jer, kad god to Vladi treba, ona Ustav menja, krši i primenjuje onako kako joj odgovara.
Sticajem okolnosti, gospodin Milan Marković u ime Vlade brani danas ovaj zakon u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a on je istovremeno i ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu, i zanimljivo je pomenuti da je Vlada Republike Srbije uvela prinudnu upravu u 11 opština u Srbiji, formirala opštinska veća, a da ne pominjem odredbe Ustava koje govore o tome da se ta veća moraju obrazovati na principu da se poštuje stranačka i nacionalna pripadnost skupština opština koje su raspuštene.
Ni u jednom slučaju Vlada to nije uradila, ali se uvek kune u Ustav i kaže: Ustav, Ustav i samo Ustav. Naravno, kada joj odgovara, kaže: znate, jeste Ustav tu, ali nije donet zakon. Naravno, posle se zakonom promeni suština i imamo jedno bezakonje, koje postoji suštinski u praksi u 11 opština, a to je oko 900 hiljada ljudi, građana Republike Srbije, koji već mesecima, bogami će sad i godinama, pošto u nekim opštinama ističe već prva godina, nemaju pravo da samostalno odlučuju o tome ko treba da ih predstavlja na nivou lokalne samouprave.
Drugi primer koji se tiče predsednika, što i jeste predmet rasprave u Narodnoj skupštini Republike Srbije, jeste njegovo angažovanje u Savetu za nacionalnu bezbednost. Čuveni Savet za nacionalnu bezbednost, nastao kao rezultat političke trgovine i dogovora političkih stranaka vladajuće koalicije da se gospodin predsednik namiri, da bude zadovoljan, da se posluša savet gospodina Solane da predsednik Republike treba da kontroliše rad službi bezbednosti, osnovan je odlukom Vlade Republike Srbije, "Službeni glasnik" od 13. januara 2007. godine, Odluka o obrazovanju Saveta za nacionalnu bezbednost, na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o Vladi, pa se tu kaže ko čini Savet za nacionalnu bezbednost, pa se pominje predsednik Republike, predsedava zajedno, radi on nešto sa predsednikom Vlade, i slično.
Zanimljivo je, taj član 43. Zakona o Vladi, na koji se Vlada poziva kada daje poslove predsedniku Republike - pazite: ovde su utvrđene obaveze predsednika Republike vezano za rad Saveta za nacionalnu bezbednost - član 43. Zakona o Vladi govori: "Vlada odlukom osniva javna preduzeća..." - samo da vidite kontekst u kojem su našli formalno-pravni osnov da formiraju Savet za nacionalnu bezbednost - "Vlada odlukom osniva javna preduzeća, ustanove i druge organizacije, preduzima mere i uređuje pitanja od opšteg značaja i odlučuje o drugim stvarima za koje je zakonom ili uredbom određeno da ih Vlada uređuje odlukom".
Evo, videli ste koliko tu ima o pitanjima nacionalne bezbednosti Srbije. Nema ni prvog slova od nacionalne bezbednosti. Jedino što vezuje ovu odluku o Savetu o nacionalnoj bezbednosti i ovaj stav Zakona o Vladi je to što se pominje odluka. Znači, apsolutno ne treba da nas čudi što Vlada primenjuje ovakav način rada jer, nažalost, Vlada vrlo pragmatično preduzima sve mere kada je u pitanju održanje vlasti.
Da ne govorim uprazno, najbolje potvrđuje član 112. Ustava Republike Srbije, gde se ni jednom rečju, poštovane kolege narodni poslanici, ne pominje nadležnost predsednika Republike vezana za Savet za nacionalnu bezbednost. Ako se to može podvesti pod stav 2. člana 112. koji govori da ''predsednik Republike, u skladu sa zakonom, komanduje Vojskom i postavlja, unapređuje i razrešava oficire Vojske Srbije'', onda to spada u domen naučne fantastike pošto u drugim odredbama ovog člana Ustava o Savetu za nacionalnu bezbednost nema apsolutno ništa.
Mi mislimo, suštinski, da ovaj zakon ima jednu veliku manjkavost, a to je što nije eksplicitno nabrojao ove nadležnosti, nego samo uzgred pominje da su nadležnosti utvrđene Ustavom. Vidite kako to u Ustavu stoji crno na belo, a vidite kako se u praksi dešava potpuno drugačije - Vlada pravi pravne akrobacije i formira savete, tela, komisije, bilo šta, ne samo vezano za predsednika Republike nego i za druge stvari, samo da se koalicija održi. To je manjkavost koja jednostavno postoji, i mislimo da to ovaj zakon čini lošim i da se objektivno ovakav zakon ne može prihvatiti. Mislim, generalno, da je vrlo loš sa stanovišta institucija, i mi socijalisti uopšte ne govorimo o ličnosti, a to ćete videti kasnije kada budemo govorili o nekim drugim odredbama ovog zakona, ovde je u pitanju institucija. Znači, ovaj zakon nije dostojan institucije predsednika Republike Srbije.
Kada je reč o članu zakona koji govori o državnom jedinstvu, formulacija da ''predsednik Republike izražava državno jedinstvo Republike Srbije'' - pa, to je možda bilo nekad, devedesetih godina ili do 2004. godine, dok nisu izmenjene odredbe zakona kojim je izabran predsednik Republike. Čuli smo danas da neki od kolega kažu rigidan je uslov 50% upisanih kao uslov validnosti izbora za predsednika Republike. To je rigidan uslov. Zašto je rigidan? Zato što niko od tzv. demokratskih kandidata ne može da preskoči taj prag, pa pošto ne može da preskoči prag, daj da taj rigidan uslov smanjimo, naravno pozivajući se na demokratiju i demokratske vrednosti. Taj "rigidan uslov" Miloševiću nije devedesetih godina smetao da ga preskače vrlo lako i da dobije poverenje građana Republike Srbije, a sećate se šta ste tada govorili o tom uslovu.
Znači, ne može, objektivno, osoba, predsednik republike, koji dobije 20-25 posto biračkog tela, da izražava jedinstvo Republike Srbije jer je to svega 20-25 posto upisanih birača u Republici Srbiji. Ne može, na žalost, da to govori pogotovu ako istovremeno obavlja i javnu funkciju, kao što je funkcija predsednika stranke.
Imali smo jednu praktičnu situaciju u ovim mesecima, možda i u godinama pre, da je sadašnji aktuelni predsednik Republike Srbije nažalost koristio svoju funkciju predsednika stranke zarad interesa stranke i time derogirao funkciju predsednika Republike.
Treba se setiti, nije to bilo tako davno, kada je predsednik Republike išao, primera radi, na stranačku slavu u Šabac kod gospodina Petrovića, sada zamenika predsednika, pa su svi mediji izveštavali da je na stranačkoj slavi predsednik Republike a ne predsednik Demokratske stranke, što bi bilo potpuno logično jer predsednik Republike objektivno nema šta da traži na stranačkoj slavi, to može samo predsednik stranke, ali mediji nisu tako obaveštavali, niti je iz Kabineta išla takva informacija.
Ili da se setimo sednica Glavnog odbora iste te Demokratske stranke, kada su obaveštavali da je predsednik države predsedavao sednicama Glavnog odbora i, primera radi, zauzeli su stav o poljoprivredi - kako sada DS vidi šta treba učiniti u poljoprivredi. Zanimljivo je to što je vrlo isticana državna funkcija predsednika DS-a. Taj primer pokazuje koliko se funkcija predsednika Republike derogira takvim ponašanjem gde se, pre svega, javnosti daju informacije sa stanovišta da on obavlja državnu funkciju pa onda partijsku, a sve to u funkciji određene političke stranke.
Četvrta stvar, oko razrešenja Vlade. Mislim da su se u žurbi, koju smo imali prilikom donošenja Ustava Republike Srbije, očigledno potkrale i određene manjkavosti u ovom Ustavu. Sada nam te manjkavosti u Ustavu čine, nažalost, prepreku da se neke stvari efikasnije reše. Evo, imamo da predsednik može biti razrešen. Zanimljiva je formulacija, naravno preuzeta je iz Ustava, ali to ne znači da je dobra. Ustav je takav kakav jeste i mi smo glasali za njega, ali kažem da, očigledno ne samo ovaj zakon nego i drugi zakoni koji su bili predmet rasprave na sednicama Narodne skupštine Republike Srbije, pokazuju da Ustav ima dosta manjkavosti.
Primera radi, pominje da predsednik može biti razrešen ako inicijativu pokrene jedna trećina poslanika, ako Ustavni sud donese pozitivan stav, i sada dolazimo do onog suštinskog, kaže da ne može biti razrešen ako dve trećine poslanika o tome ne da svoj pozitivan sud. Onda se postavlja pitanje: zašto se uopšte pokreće inicijativa, zašto se pominje Ustavni sud? Onda treba reći: bez obzira na stav Ustavnog suda, kakav god da je, predsednik će biti smenjen ili neće biti smenjen, u zavisnosti od toga da li ima podršku dve trećine poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Treba biti pošten pa reći da uopšte nije važno mišljenje Ustavnog suda, da uopšte nije važno mišljenje najznačajnije institucije koja daje mišljenje o usaglašenosti zakona sa Ustavom, o tome da li je kršen ili nije kršen Ustav, nego jednostavno treba reći: predsednik Republike može biti razrešen u Skupštini samo ako dve trećine poslanika o tome donese odluku. Znači, to nema nikakve veze sa stavom Ustavnog suda, nego ima veze sa skupštinskom većinom.
Deo zakona koji se tiče službi predsednika Republike vrlo je neodređen, sa opštim odrednicama, gde se uopšte ne vidi broj izvršilaca - znači može ih biti mali milion, a može ih biti i malo. U svakom slučaju, kako reče neko od kolega, sve će to narod platiti kroz budžet Republike Srbije, koji za dvadesetak dana, u stvari, u ponedeljak stiže na dnevni red sednice Narodne skupštine Republike Srbije. Sve će to građani plaćati, kao što su plaćali i do sada.
Naš poslanik kolega Željko Vasiljević podneo je amandman kojim predviđa ukidanje Narodne kancelarije, što je sasvim logično jer ni u ovom zakonu ni u Ustavu Republike Srbije, u delu poslova koje predsednik može obavljati, nema ni pomena od onoga što se zove Narodna kancelarija, s obzirom da je to bila, da kažem, ispostava DS-a koja je instalirana u većini opština Republike Srbije s namerom da se, naravno, promoviše politika DS-a i da se pomognu članovi DS-a na različite načine. Voleo bih da se jave oni građani koji nisu članovi DS-a ili nisu njihove pristalice, a koji su dobili podršku Narodne kancelarije.
Videli smo da su uvek, kada Narodna kancelarija krene u akciju, marketinga radi, pored njih dežurni kolege poslanici iz DS-a ili funkcioneri DS-a, i to je deo miljea koji prati tu priču. Naš kolega Željko Vasiljević je predložio da jednostavno, ako smo formirali Zaštitnika građana, a jesmo, ako smo formirali neke druge institucije, a jesmo, ako hoćemo da imamo pravnu državu, valjda tome težimo, da takvoj instituciji stvarno nema mesta.
Oko raspuštanja Skupštine, da predsednik može ali ne mora raspustiti Skupštinu na obrazloženi predlog Vlade, to je tako rešeno da će biti sistem nadgornjavanja. Vlada obrazložen predlog da predsedniku da raspusti Skupštinu, a predsednik kaže: ja se ne slažem zato što sada nismo u dobrim odnosima, odnosno pravim drugu političku procenu - znači više da stoji, a manje da znači.
Na kraju ovog dela vezanog za zakon, da kažem nešto više o bivšem predsedniku. To je deo zakona od člana 34. do 40. i nešto. Iskreno mislim da je ovaj deo zakona najsmešniji, najsporniji, najgori. U stvari pokazuje koliko skupštinska većina, koliko Vladina većina ne vodi računa o značaju institucije predsednika. Neko je danas više puta pomenuo da je predsednik Republike simbol. Pa i bivši predsednik Republike je simbol Srbije. U odnosu na to kako se ophodite prema bivšem predsedniku Republike, pokazujete kakav vam je odnos prema Srbiji.
Ne može se pričati o dignitetu Srbije, o jedinstvu Srbije, o instituciji predsednika Republike Srbije, a napravili ste predlog zakona gde bivši predsednici imaju pravo da se zovu ''bivši'' i zvaće se na svečane sednice, praznike i protokol će mu odrediti mesto. E, pa sad, znate kako?
To što ste bivšim predsednicima dali pravo da se zovu ''bivši'', to im je narod dao, to im vi ne možete dati i ne možete oduzeti. Predsednike ionako zovu predsednicima, jednom predsednik - uvek predsednik, ali je loše što ste napravili ovakav zakon. Ako je ovaj zakon pravljen prema predsedniku, prema ličnosti predsednika, onda nažalost ni skupštinska većina, ni članovi DS-a, a ni ostala koalicija ne veruje u gospodina Tadića i ne veruje u njegov izborni rezultat. Oni su ga se kroz ovaj zakon već odrekli. Jer, da su imali i malo hrabrosti, oni bi branili instituciju predsednika Republike, instituciju predsednika a ne čoveka.
Sramota je da se u delu koji se odnosi na bivšeg predsednika pominje da bivši predsednik ne može da ima pravo na sekretara, vozača, čoveka iz obezbeđenja duže nego što mu je trajao mandat, verovali ili ne. Pa se pominje mogućnost da ima 80% ličnog dohotka, a ranije je bilo 85%, pa se pominje da mora da ide kod poslodavca da traži posao. Molim vas, zamislite šta znači za funkciju predsednika Republike da bivši predsednik ide kod poslodavca da traži posao. To je stvarno sramota.
Da ne pominjem da ste potpuno zaboravili deo koji bi trebalo da ima retroaktivni karakter. Naš kolega Rajko Baralić je podneo jedan dobar amandman, gde bi u krug bivših predsednika ili ljudi koji bi trebalo da imaju prava kao bivši predsednici trebalo uključiti i bivše predsednike SRJ. Da vas podsetim, bilo ih je četvorica. Nažalost, predsednik Slobodan Milošević je umro, ali su tu gospodin Dobrica Ćosić, gospodin Zoran Lilić i gospodin Vojislav Koštunica.
Ovde se pominju neka prava na socijalno osiguranje. Za one koji ne znaju, bez namere da bilo koga povredim, možda ću sada izreći nešto što nije tačno, ali ne verujem za gospodina Dobricu Ćosića da ima pravo, kao bivši predsednik SRJ, jer to jeste bio, na socijalno osiguranje. Za gospodina Zorana Lilića znam da nema pravo na socijalno osiguranje kao bivši predsednik.
I cela ta priča oko bivšeg predsednika se svela na to da će, kada čovek putuje u inostranstvo, dobiti diplomatski pasoš i da će mu se diplomatsko-konzularna služba staviti na raspolaganje.
Da vam kažem, poštovane kolege iz skupštinske većine, da to ne morate uopšte da radite jer bivše predsednike, kada napuste teritoriju Srbije, tamo više cene nego što ih cene ovde. Tamo im se ionako ukazuje počast koju su zaslužili jer su bivši predsednici Srbije ili Jugoslavije, i oni ih više cene nego što ih vi cenite ovde, a sadržajem ovog zakona ste pokazali da ih ne cenite.
Stvarno je sramota, u trenutku kada ste osnovali stotinak agencija, u trenutku kada direktori javnih preduzeća imaju platu po nekoliko stotina hiljada dinara, da se postavlja pitanje da li Srbija ima novca da plati tri osobe koje će biti na raspolaganju bivšem predsedniku države ili ljudima koji spadaju u tu kategoriju.
Pogledajte zakon iz 1999. godine i videćete da su ta prava bila doživotna, da se uključivalo troje ljudi, da se podrazumevalo da se radi osam sati dnevno. Ovaj predlog zakona, u stvari, pokazuje da ste se vi, nažalost, odrekli svog kandidata i da cenite da će neko drugi biti pobednik na ovim izborima, pa kažete - kad drugi pobedi, da ne bude on, po vašem mišljenju, uživao neka veća prava.
Pomenuo sam ovaj deo zakona o bivšem predsedniku koji, u stvari, pokazuje nepoštovanje institucije predsednika Republike jer, znate kako, poštovane kolege narodni poslanici, predsednika Republike je malo. Ko god da je to, njega građani biraju neposredno. Uz svo poštovanje prema drugima, predsednik Republike mora, kao institucija, da bude uvažen u društvu, u državi, ako hoćemo da postoji institucija. Ko god bio i kako god se zvao, on mora da bude uvažen na različite načine. Sramota je da predsednik Republike, primera radi, ima status kao jedan bolji predsednik opštine, da ne pominjem direktore javnih preduzeća, koji niti znaju šta su izbori, niti znaju šta je volja građana, a primaju nekoliko stotina hiljada dinara zato što su partijski činovnici i zato što ih je partija nagradila za neku lojalnost. Neka izađu na izbore, kako reče gospodin Nikolić, pa neka pokažu svoje vrednosti, pa koga građani izaberu, bože moj. Ali ovde nije poenta u ljudima, poenta je u instituciji predsednika Republike.
Ovaj zakon je, po mišljenju poslanika SPS-a i članova SPS-a, veoma loš zakon jer niti poštuje instituciju sadašnjeg predsednika, pokazao sam na koji način je derogira i menja, i daje mu nadležnosti koje nema, one koje ima mu oduzima, ali ne poštuje ni bivšeg predsednika. Rečju, ne poštuje instituciju predsednika Republike Srbije, i kao takav zakon, sigurno ne može dugo trajati. Pokazalo se da tu sreće nema. Hvala vam.
 Hvala, gospodine Albijaniću. Stvarno ću vrlo kratko. Dosadašnja praksa i način rada Vlade Republike Srbije pokazuju da Vlada Republike Srbije ima probleme s Ustavom, a ne mi poslanici opozicije, ne mi poslanici SPS-a, jer Vlada ne poštuje Ustav, tumači ga kako kad hoće i u skladu sa svojim interesima. Samo da vam kažem, gospodine ministre, i vama i ostalim članovima Vlade, Ustav Republike je stariji od svake Vlade, pa i ove. Hvala vam.
Mi iz Socijalističke partije Srbije smatramo da nije loše što se zapodenula rasprava o ovom amandmanu, jer ona, suštinski, pokazuje, ili ukazuje na neke pojave koje postoje u Srbiji, naime, da Vojvodina dobije veću ulogu nego što autonomija podrazumeva i, verovatno, u perspektivi, da se jednog dana Srbija federalizuje, konfederalizuje i da se pokuša drobljenje Srbije.
Naime, SPS prihvata stav Vlade povodom ovog amandmana. Mislim da je sasvim logično i sasvim u skladu sa Ustavom da amandman ne može biti prihvaćen. Mi govorimo o Ustavnom sudu Srbije, govorimo o postupku i načinu predlaganja izbora, imenovanja sudija Ustavnog suda.
Jasno je utvrđena procedura, izuzev u delu oko skupština, ali o tome smo govorili i nigde se ne pominju autonomne pokrajine. Ako se govori o jednoj, onda bi bilo logično da se govori i o drugoj, a znamo kakva je situacija na Kosovu i Metohiji. O tome je moj kolega Zvonko Stević govorio.
Mislimo da je dobro što je Vlada dala ovako eksplicitan odgovor, iz prostog razloga što treba govoriti jasno danas mnogima, da bi shvatili situaciju u kojoj se Srbija nalazi i šta mi hoćemo generalno od Srbije.
Činjenica je da je Ustav iz 1974. godine Srbiju razgradio, i tadašnju veliku Jugoslaviju, ali Srbiju je suštinski razgradio.
Desilo se da su, pozivajući se na bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina, ljudi koji su bili u to doba na vlasti napravili jedan sistem koji je, otprilike, funkcionisao na nivou prvog stava iz Orvelove "Životinjske farme" - sve su životinje jednake, samo su neke malo više jednake od drugih. Tako je bilo i u velikoj Jugoslaviji, sve su republike jednake, samo su neke imale prednost; svi su narodi isti, samo su neki imali prednost. To se dešavalo, nažalost, i sa Srbijom i one koji ne znaju da podsetim da su tadašnja ustavna rešenja davala prednost nekim republikama u odnosu na Srbiju.
Nažalost, zbog proklamovanog principa jednakosti ljudi i jednakosti svih etničkih zajednica, Ustavom je bio utvrđen princip da su neke narodnosti ili etničke zajednice ili nacionalne manjine bile u prednosti u odnosu na druge. Onda se već nije moglo govoriti o prednosti.
Mislim da je prava stvar učinjena 1990. godine, s Ustavom Republike iz 1990. godine, koji je nastao na talasu velikog narodnog protesta iz 1988, 1989. godine, kada je Srbija napravljena kao pravno i teritorijalno celovita država. To je dobro, jer da toga tada nije bilo, potpuno smo ubeđeni da bi separatističke struje iz Vojvodine pokrenule to pitanje statusa Vojvodine, naravno, uz pomoć uvek dežurnih i zainteresovanih strana iz inostranstva, i to bi danas izgledalo potpuno drugačije. Ne bismo, možda, govorili samo o Kosovu, nego bismo govorili, nažalost, i o Kosovu i Metohiji. To je dobra strana Ustava iz 1990. godine.
Mislim da je amandman Vlade potpuno primeren, tačan i stvarno ne vidim potrebu da se u raspravi o ovom amandmanu ide dalje. Ako se ide dalje, mi socijalisti stvarno nemamo razloga da bežimo od te teme i nema potrebe da nam bilo ko od kolega iz Vojvodine, direktno ili indirektno, spočitava ili prigovara nešto. Mi smo uvek, za vreme dok smo vršili vlast na nivou Republike Srbije, Vojvodinu tretirali na način koji ona zaslužuje, kao deo Republike, odnosno kao autonomiju u Republici Srbiji, ni više, ni manje.
Samo bih podsetio kolege, bez obzira na to koliko im se sviđalo ili ne sviđalo ono prošlo komunističko vreme, činjenica je da je u to vreme Vojvodina doživela ekonomski bum, a ja ću samo pomenuti, da se vidi koliko smo vodili računa o toj stvarnoj ravnopravnosti i učešću Vojvodine u onome što se zove život Srbije devedesetih godina, da su dva predsednika Vlade Republike Srbije bila iz Vojvodine, gospodin Dragoslav Zelenović i gospodin Radoman Božović. Bilo je i više ministara, ima ih sijaset, i pripadnika različitih etničkih zajednica.
Znači, na svaki način se vodilo računa, da ne pominjem da je u vreme kada su socijalisti organizovali vlast na nivou Republike, to vam je najbolji primer, sedište NIS-a premešteno iz Beograda u Novi Sad, gde je i dan-danas.
To su sve dokazi koji govore o potrebi da Vojvodina bude ono što jeste, integralni deo Republike Srbije i stvarno ne razumem ovakve tendencije, čak i kroz neki amandman, da Vojvodina dobije više prava nego što autonomije imaju, ili da bude učesnik u procesu gde joj nema mesta, jer ipak je ovde reč o Ustavnom sudu Republike Srbije.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Moram iskreno priznati da je za mene ovaj amandman kolege Martinovića bio samo povod da se javim i da kažem nešto više, generalno, o ovim ustavnim odredbama vezanim za vrstu posla koji sudija Ustavnog suda može obavljati i da ukažem na jednu nelogičnost koju, nažalost, sadrži, barem po mom mišljenju, Ustav, a koja je kasnije preneta u ovaj zakon o Ustavnom sudu.
Zašto ovo govorim? Čini mi se da je Ustav Republike Srbije vrlo jasan u članu 172, kada kaže ko može biti sudija Ustavnog suda. Znači, čovek koji ima najmanje 40 godina života, 15 godina radnog staža i da je istaknuti pravnik.
Onda, u članu 173. se pominje da sudija Ustavnog suda ne može vršiti drugu javnu profesionalnu funkciju, izuzev profesure na pravnom fakultetu.
Čini mi se da to malo sužava. Zašto ovo kažem? Spremajući se za ovu tačku dnevnog reda, čuo sam od kolega koji tu materiju znaju daleko bolje od mene da ima u svetu zemalja koje imaju vrlo jasne odredbe o tome ko može biti sudija Ustavnog suda, pa se onda kaže da sudije Ustavnog suda može biti samo neko ko je, primera radi, doktorirao na ustavnom pravu.
Doduše, broj tih zemalja je vrlo mali, zato što je uslov veoma visok, ali oni, verovatno, imaju i te kako veći broj stanovnika, veći broj obrazovanih ljudi iz ove oblasti i oni iz tog reda uskih specijalista biraju one koji mogu biti sudije Ustavnog suda.
Čini mi se da smo u Ustavu utvrdili jednu odredbu koja, objektivno, sudijama Ustavnog suda, da kažem, sužava mogućnost da se bave profesurom. Daleko bi bilo bolje da je umesto pravnog fakulteta, primera radi, odrednica na univerzitetu.
Zašto ovo kažem? Ne slučajno. Ako pogledate strukturu predmeta na pravnom fakultetu, evo, primera radi, uzeću Pravni fakultet u Beogradu, ima ovde predmeta koji su takvi, uz sve poštovanje prema kolegama koji predaju na Pravnom fakultetu, da oni sa materijom ustavnog prava nemaju dodirnih tačaka, ili tek marginalno. Pomenuću predmete kao što je Nacionalna istorija države i pravo, Osnove sociologije, Sociologija prava, Pravno-upravna informatika, Nauka o upravljanju, Saobraćajno pravo, Retorika, Osnovi statistike, Politička sociologija, Osnovi računovodstva ... to su predmeti na Pravnom fakultetu.
Znači, sudija Ustavnog suda može predavati ove predmete na pravnom fakultetu. Ima, bez uvrede, predmeta na drugim fakultetima gde se proučava, primera radi, materija ustavnog prava. Koliko ja znam, ima toga na Fakultetu političkih nauka, a sad je osnovano nekoliko pravnih fakulteta koji, možda, nemaju taj prefiks – pravni, u svom nazivu, ali sadrže predmete iz pravne oblasti. Jedan od tih predmeta sigurno može biti i Ustavno pravo.
Onda se, objektivno, sudija Ustavnog suda dovodi u jednu, po meni, nelogičnu situaciju, da može predavati samo na pravnom fakultetu, a Ministarstvo prosvete, primera radi, može, izdavanjem dozvole o osnivanju i radu nekog fakulteta, taj fakultet kvalifikovati na drugačiji način i time sudiji Ustavnog suda dati mogućnost da predaje.
Ovo govorim zato što plediram na to da sudije Ustavnog suda sutra mogu da predaju, jer svoje znanje i iskustvo, kao i praksu, treba da mladim kolegama koji se bave tom materijom učine što dostupnijim, da ih nauče onome što jeste sadržaj Ustava, šta je Ustavni sud i šta je predmet njegovog rada.
Čini mi se da ovakvo ustavno rešenje, objektivno, sužava tu mogućnost rada sudija Ustavnog suda. Znam da će se Vlada pozvati na odredbe Ustava i tu je ova vlada u pravu.
Čini mi se da su nam, možda, u onoj brzini donošenja Ustava, a sami znamo da su državni razlozi bili tada u prvom planu, promakle neke sitnice u odnosu na značaj koji je Ustav imao, neke sitnice koje nam sada malo sužavaju mogućnost da nađemo neka bolja rešenja, da Ustavni sud funkcioniše na pravi način, ali i da sudije Ustavnog suda dobiju mogućnost da predaju i na nekim drugim visokoškolskim obrazovnim institucijama a ne samo na pravnom fakultetu. Hvala vam.
Hvala, gospodine Albijaniću. Želeo bih u ime SPS-a da kažem, bez namere da učestvujem u nadgornjavanju ko je pomogao više ili manje, da je kolega Buha apsolutno u pravu kada govori o ovim stvarima, jer je činjenica da država Srbija ne čini ono što se očekuje da čini da bi pomogla ljudima iz nekadašnje Republike Hrvatske, sad države Hrvatske, koji su proterani, znači nisu otišli svojom voljom, nego su proterani, ne čini dovoljno da taj problem prvo otvori a posle i da ga reši.
Mi njima možemo najviše da pomognemo ako govorimo istinu o onim stvarima koje su se dešavale devedesetih godina. Činjenica je da je bilo etničko čišćenje, da je 250 hiljada ljudi proterano sa svojih ognjišta.
Na kraju krajeva, nije to nešto što smo mi izmislili ili mislimo da je tako bilo, i profesor Svetozar Livada je u Hrvatskoj objavio jednu knjigu gde crno na belo govori o tome da su Hrvati, odnosno Tuđmanov režim, počinili etničko čišćenje.
I, iznosi dokumente u kojima se tvrdi (znači, dokumenti, nije to stvar bilo koje poslaničke grupe ili pojedinca) da se Tuđman zalagao za radikalno rešenje srpskog pitanja u Hrvatskoj, da se smanji broj Srba u Hrvatskoj, gde više nikada ne bi činili kritičnu masu koja može, po nekom rasističkom načinu rasuđivanja, dovesti u pitanje samostalnost i smisao postojanja hrvatske države.
Ali, činjenica je da država, Republika Srbija, posle 2000. godine, bar po mišljenju nas socijalista, ne čini dovoljno da tim ljudima pomogne, jer jedna je stvar rešiti njihov status ovde, naći zakonske načine da se njihov položaj učini što boljim, a drugi je pomoći da se vrate na svoja ognjišta.
Mi svi znamo, godinama unatrag, da proces povratka, a kamoli integracije proteranih Srba u hrvatsko društvo, ne ide željenim tempom, znamo da ono malo ljudi što pođe biva izloženo raznim vrstama šikaniranja.
Bilo bi logično da država reaguje na takve stvari, a kamoli da vrši pritisak i prema hrvatskoj vladi i prema međunarodnim organizacijama koje se navodno bave tim pitanjima, da ukaže na položaj Srba u Hrvatskoj. Činjenica je da to ostaje, da kažem, na jednom daleko nižem nivou, verovatno iz razloga da bi se uspostavila mera poverenja; ali, znate, jadna je ta mera poverenja kad država Srbija ne poklanja pažnju onim pitanjima kojima treba, a nekim pitanjima koja nemaju svoju suštinu daje se značaj koji objektivno nemaju.
Prema tome, mi socijalisti smatramo da bi država apsolutno trebalo da bude odlučnija, eksplicitnija, vezano za pitanje povratka proteranih Srba na njihova ognjišta, a da ne pominjem pitanje imovine. Ne samo da je u pitanju imovina pojedinačno, nego i imovina koju preduzeća iz Srbije imaju u Hrvatskoj.
Evo, primera radi, naš kolega Milan Nikolić je predsednik Upravnog odbora "Simpa". "Simpo" ima ogromnu imovinu u Hrvatskoj. Zato što država neće da brani imovinu "Simpa" tamo i ne uzima tu imovinu, kao deo bilansa "Simpa", ovde preti opasnost da se "Simpo" ugasi zbog obaveza, zbog potraživanja države prema "Simpu". Ovo navodim kao primer, kao slučaj koji nije izolovan, ima toga mnogo, a država može mnogo toga da uradi ako hoće, ali ne vidimo još uvek da to hoće. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, moram reći da poslanička grupa SPS smatra da ovaj amandman ima smisla. Ima smisla zato što smo ono što jesmo, država čuda. Da nismo doživeli (i preživeli, hvala bogu) ovo što se dešavalo od 2001. godine, mi poslanici SPS-a rekli bismo da ovakav amandman ne bi trebalo prihvatiti i da možda nema smisla. Nažalost, sve što smo doživeli od 2001. godine pa naovamo pokazuje da ovaj amandman ima smisla.
Razumemo predlagača i podržavamo amandman, jer se pokazalo sijaset puta da kada god je neko od lica koja su imala nameru da podnesu žalbu Ustavnom sudu to najavio, odmah se dešavalo da isto veče u centralnom dnevniku sudija Ustavnog suda kaže – e, ne može, to je to i tako i tako.
Dešavalo se da sudije Ustavnog suda komentarišu odluke o mandatima poslanika mesecima pre nego što... Ma kakvi mesecima, godinu i četiri meseca je trajala, čini mi se, ta priča o mandatu narodnih poslanika i o tome da li je narodni poslanik vlasnik mandata ili to pravo pripada poslaničkoj grupi, odnosno političkoj stranci sa čije liste je poslanik izabran. Dešavalo se po ko zna koliko puta da sudije Ustavnog suda izađu da daju svoje komentare, naravno u razgovorima jedan na jedan, gde samo on priča a drugi slušaju, i gde niko ne može oponirati tom stavu. A, centralna televizija ima svoju ulogu, ne zove se slučajno nacionalna, i tada se u javnosti stvara određena vrsta javnog mnjenja.
Videli smo da su neke sudije zloupotrebile položaj sudije Ustavnog suda i tumačile stavove ili predmete kako je odgovaralo interesima stranke. To je bila praksa rada Ustavnog suda. Pošto Ustav Republike Srbije utvrđuje šta može biti predmet Ustavnog suda... Pa naravno da neće komentarisati nešto, odnosno da on može komentarisati ono što nema veze sa Ustavnim sudom, ovde je poenta da se ne javlja pre nego što Ustavni sud o tome bude raspravljao, a i praksa je pokazala da ima svega, i da jednostavno ne bude u situaciji da bude tumač predmeta, odnosno tumač unapred sudske odluke. Mislim da su kolege narodni poslanici koji su govorili u prilog tome da treba prihvatiti ovaj amandman i pomenuli nekoliko slučajeva.
Mislim da nema potrebe da ja to ističem, ali vam kažem još jednom, ono što smo videli u ovim godinama demokratije uverilo nas je da su pojedine sudije radile, nažalost, nečasno svoj posao i stavile se u službu određene politike. Dakle, i pre podnošenja, pre nego što je predmet bio u raspravi pred Ustavnim sudom, u toku rada Ustavnog suda, a da ne pričam posle, ne samo da su davali komentare, nego su bili tumači stavova političke većine, vezano za predmet pred Ustavnim sudom.
Da li se ovakvim rešenjem u Ustavu može stati na put tome? Nadam se, ali videćemo kako će to u praksi izgledati.
Poučeni onim lošim što je bilo, a nažalost, neubeđeni da tako nešto ne može da se desi, mi mislimo da ovaj amandman ima smisla.
Hvala, gospodine predsedavajući. Poštovane kolege narodni poslanici, nama u poslaničkoj grupi SPS čini se da je ovaj amandman kolege Šajna apsolutno logičan i da ima puno smisla. Neću ulaziti u to što govori ministar, ali čini mi se da potvrđuje ovu tezu koju je rekao ranije gospodin Cvetković, mi ćemo stvarno imati zaštićenu vrstu, bez uvrede po bilo koga od njih.
Sad, znači, Vlada daje obrazloženje, molim vas, obratite pažnju, Vlada daje obrazloženje da se amandman ne može prihvatiti, citiram – nije jasno o čemu bi sudije Ustavnog suda iznosile mišljenje posle donete odluke Ustavnog suda, jer je sve sadržano u obrazloženju.
Čini mi se da je ovo što je kolega Šajn predložio vrlo korektno: dok je spor, nema javnog pojavljivanja, a posle, izvolite, gospodine sudijo Ustavnog suda, izađite pa odbranite svoj stav.
Zašto ovo pričam? Čuli ste koliko su kolege narodni poslanici diskutovali o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Vidite šta piše u njihovim biografijama. Pričam o živim ljudima. Oni će, njih 10, koje odredi predsednik i Narodna skupština Republike Srbije, biti... Znamo, što se kaže, od A do Š, bar prema ovim papirima, šta su radili i šta rade. Nisam uveren, bez namere da bilo koga pojedinačno opominjem, da bi svi mogli izdržati pritisak javnog pojavljivanja i obrazlaganja svoje odluke. Nisam siguran, na osnovu onoga što ovde piše. Nisam ubeđen da bi mogli izdržati snagu sučeljavanja sa nekim ko drugačije misli od sudije Ustavnog suda.
Ako ministar ceni da će obrazloženje odluke Ustavnog suda biti mera za sve i da se time priča završava, mislim da to nije jak argument. Zašto? Isti ovaj Predlog zakona o Ustavnom sudu, u čl. od 37. do 40 i nešto, govori o javnoj raspravi.
Znači, biće javna rasprava, sudije će moći da učestvuju u tome, zainteresovana lica, treća lica itd. Meni se čini da je ovaj deo zakona dobar zato što daje mogućnost javnosti da bude upoznata sa onim što Ustavni sud radi po određenom predmetu.
Sada se postavlja jedno logično pitanje - ako će ljudi moći da učestvuju u radu sednica Ustavnog suda, raspravljaju o vrlo konkretnim pitanjima... Molim vas, kolege narodni poslanici, pogledajte članove 37, 38, 39, 40, koji govore o javnoj raspravi Ustavnog suda. Stvarno ne vidim, bar ja, meni se čini da ne vidim, logičan razlog da, pošto se donese odluka Ustavnog suda, neki sudija koji je učestvovao u tome ne izađe (naravno, ako je predmet takvog karaktera da, da tako kažem, izaziva pažnju javnosti) da kaže koji su to argumenti.
Zašto? Zato što je pitanje na koji će način biti napisano ovo obrazloženje odluke Ustavnog suda. Da li će biti napisano na način da ga šira javnost može razumeti ili će samo biti deo ekspertskog mišljenja, koje je sigurno utemeljeno u zakonu, ali objektivno ostaje logično obrazloženo samo jednom užem krugu ljudi koji se razumeju u pitanje. Ne treba zaboraviti, Ustavni sud ima mnogo toga što je deo njegove nadležnosti i o čemu će odlučivati.
Ovaj amandman koji je podneo kolega Srđan Šajn se nama iz SPS-a čini potpuno logičnim.
U redu, dok je predmet, dok Ustavni sud ne donese odluku, ćuti se i ne priča se, i to je dobro, pošto smo do sada imali, nažalost, drugačiju praksu, da sudije Ustavnog suda unapred kažu šta je njihov stav i formiraju javno mnjenje a propo buduće odluke. Ali, ne vidimo razlog zašto, kad se donesu odluke Ustavnog suda, ne bi rekao još nešto vezano za predmet koji će biti pred Ustavnim sudom. Ako to ne uradi, onda potvrđuje reči kolege Cvetkovića da sudija Ustavnog suda ne sme ništa da kaže posle odluke i da će moći to da saopšti on ili neko drugi, eventualno, ako se bavi profesurom na pravnom fakultetu, pa kad bude obrazlagao neke slučajeve iz sadržaja rada Ustavnog suda.
Ovo što je kolega Šajn predložio čini mi se potpuno logičnim. Znam da Vlada ima drugi koncept i čini mi se da je taj koncept bio u suprotnosti sa odredbama članova 37, 38, 39, gde govori o javnoj raspravi. Ako je moguće da tada javnost bude upoznata sa ovim i, naravno, sa obrazloženjem koje sudija izvestilac bude iznosio pred kolegama i pred ostalim zainteresovanim o nekom sporu, onda nema razloga da posle presude, odnosno posle donete odluke on ne bude deo onoga što se zove rasprava o tom pitanju. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući. Poštovane kolege narodni poslanici, najpre bih želeo da se zahvalim kolegi Zoranu Krasiću na onim rečima kojim je objasnio ponašanje SPS-a vezano za ovu tačku dnevnog reda - predlog kandidata za sudije Ustavnog suda, jer sve ono što je rekao je apsolutno tačno, ali dozvolite mi da u ime SPS-a kažem još nekoliko reči povodom ove tačke dnevnog reda, to ću učiniti kroz nekoliko tačaka i vrlo konkretno.       
Pod jedan, činjenica je da Narodna skupština Republike Srbije kasni sa utvrđivanjem predloga mogućih kandidata za sudije Ustavnog suda.
Prema odredbama Zakona o sprovođenju Ustava, trebalo je to da učinimo još do kraja prvog zasedanja, znači, pre nekoliko meseci i nema nijednog logičnog razloga zašto Narodna skupština nije ovaj predlog utvrdila ranije, do činjenica da u vladajućoj koaliciji nije mogla biti postignuta saglasnost uopšte oko formiranja ove, za život države, važne institucije, a možda i u onom drugom delu, predlogu mogućih kandidata, koje utvrđuje gospodin Tadić kao ovlašćeni predlagač, za sudije Ustavnog suda.
To je nešto što je nesporno, čak ponekad nosim se mišlju da ovoj aktuelnoj vlasti odgovara ova vrsta institucionalnog haosa, da ne postoji Ustavni sud, jer kakav god da je taj Ustavni sud, on bi postojao, radio bi, i onda bi Ustavni sud morao da donosi određene stavove vezano za inicijative, predloge, predmete koji stoje u Ustavnom sudu.
Na sajtu Ustavnog suda, kažu mi kolege koje su to videle, nisam video direktno, ali sam čuo da ima oko hiljadu predmeta koji stoje, čekaju, a oko 300 predmeta u ovoj godini i možete pretpostaviti, za Ustavni sud će biti i te kako posla, i u odnosu na tu činjenicu i činjenicu da država nije potpuna, ako nema Ustavni sud, stvarno jeste pitanje zašto do sada nismo imali Ustavni sud. Znači, kasnimo.
Pod dva, Ustav je predvideo da Narodna skupština utvrđuje 10 kandidata za sudije Ustavnog suda, od kojih će predsednik Republike Srbije imenovati pet, a da Narodna skupština od onih 10 kandidata koje je utvrdio predsednik Republike Srbije kao predlagač Skupština bira pet. Znači, mi imamo u ovom delu izbora i utvrđivanja kandidata, nesporno, svoj deo obaveza.
Pod tri, zakon o Ustavnom sudu, zakon o kome smo razgovarali do danas, nije predvideo proceduru utvrđivanja kandidata za sudije Ustavnog suda, koja se tiče Narodne skupštine Republike Srbije.
Kolege poslanici iz SPS-a su veoma jasno to isticali u raspravi koja je bila o ovom zakonu i to uzimamo kao jednu veliku manjkavost, jer moram biti iskreni pa reći, mi smo svi očekivali, s obzirom na one odredbe Ustava koje se tiču formulacije da Narodna skupština utvrđuje kandidate za sudije Ustavnog suda, očekivali smo da će taj deo procedure biti utvrđen u zakonu o Ustavnom sudu. Međutim, od toga nije bilo ništa i mi mislimo da je to takođe jedna stvar koju treba kritikovati.
Pod četiri, Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije, naravno, ovo pitanje ne tretira na odgovarajući način, jer u vreme kada je Poslovnik pisan ova materija je bila nešto što nije predmet rada Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, niti Odbora za ustavna pitanja i Poslovnik, jednostavno, kada ne reguliše ovo pitanje, ostavlja prostor za mnoge proizvoljnosti, što su pomenule neke druge kolege.
Pod pet, činjenica je da smo mi iz SPS-a prihvatili poziv gospodina Dulića da učestvujemo u konsultacijama, vezano za utvrđivanje mogućih kandidata za sudije Ustavnog suda. Na tim konsultacijama je učestvovao gospodin Ivica Dačić, kao predsednik SPS-a i predsednik poslaničke grupe SPS-a, i ja kao zamenik predsednika poslaničke grupe.
Mi smo razgovarali na tim konsultacijama o mogućim kandidatima i o načinu na koji bi mogli biti utvrđeni kandidati Narodne skupštine za sudije Ustavnog suda. Moram reći da su u tim razgovorima postojali dijametralno suprotni stavovi, od toga da treba da donesemo jednu odluku, kao što je pomenuo gospodin Krasić, pri čemu, naravno, kada citiram gospodina Krasića, SRS nije u tome učestvovala i ovaj stav je nešto što se ne odnosi na nju, ali pominjem da čovek ima svoje razmišljanje o tome.
Deo poslanika je razmišljao na taj način, do toga da možda i Odbor za ustavna pitanja možemo staviti u funkciju predlagača, ali očigledno, s obzirom da niti Ustav, niti Poslovnik, o tome nemaju ništa, ostalo je ovo pitanje otvoreno kako do toga doći.
Pod šest, SPS jeste predložila dva kandidata za sudije Ustavnog suda. Reč je o prof. dr Vladanu Kutlešiću i o mr Jadranki Injac, i mi apsolutno stojimo iza ta dva predloga.
Pod sedam, stojimo iza ta dva predloga jer oba kandidata ispunjavaju i starosne, i radne, i stručne, i moralne uslove, i, ono što je važno, nisu članovi SPS-a, ali je činjenica da ih mi predlažemo kao kandidate.
Dozvolite, i to je nešto što sam hteo da navedem pod tačkom osam, vezano za ovo moje obraćanje vama, kada se pogledaju biografski podaci prof. dr Vladana Kutlašića i gospođe Jadranke Injac, videćete da poseduju stručnost koja ih objektivno čini veoma jakim kandidatima među predloženim kandidatima i generalno, kada se posmatra i onaj drugi predlog kandidata koji je utvrdio gospodin predsednik Republike.
Zašto ovo kažem? Gospodin profesor doktor Vladan Kutlešić je neko ko je doktorirao na ustavnom pravu, neko ko je redovni profesor na Fakultetu za državnu upravu i administraciju na Megatrend univerzitetu, ko predaje predmet Ustavno pravo, neko ko je objavio tri naučne monografije, šest izdanja udžbenika, jedan zbornik radova, 65 članaka u relevantnim naučnim časopisima, koji je učestvovalo na preko 30 različitih savetovanja u zemlji i inostranstvu. Čini mi se da ovo kada se navede govori da je kandidat apsolutno sposoban profesionalno da obavlja ovaj izuzetno važan posao.
Gospođa Jadranka Injac je sudija Vrhovnog suda Srbije. Magistrirala je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Radi jedan izuzetno važan posao u Vrhovnom sudu Srbije.
Možete da vidite ako pročitate njenu biografiju, napisala je veliki broj pisanih prikaza zakona i njihove konkretne primene u praksi iz različitih oblasti. I jedan i drugi kandidat apsolutno imaju uslove potrebne da bi mogli biti sudije Ustavnog suda, a kamoli kandidati.
Pod devet, mi očekujemo da Srbija dobije Ustavni sud i da izađe iz ove blokade ili bar jednog dela institucionalne blokade koja postoji. Mislimo da Ustavni sud treba da bude izabran, da bi i povodom svih ovih brojnih slučajeva, po nama, kršenja Ustava i zakona, dobili priliku da stručni ljudi o tome kažu svoje mišljenje.
Ako ja u ime poslaničke grupe SPS ili neko od mojih kolega ukazujemo na konkretne primene kako Vlada Republike Srbije ne poštuje Ustav Republike Srbije, primera radi u delu kada formira kadrovski sastav opština u kojima imenuje prinudnu upravu, ne pominje ustavnu odredbu gde kaže da sastav prinudnog veća mora odgovarati nacionalnoj i partijskoj strukturi raspuštenih skupština opština, to ostaje samo kao nešto što govore poslanici SPS, obraćajući se svojim kolegama narodnim poslanicima ili javnosti Srbije.
Potpuno sam ubeđen ovo što mi socijalisti govorimo će dobiti potpuno drugi značaj kada Ustavni sud potvrdi ove naše ocene. Nesporno je da je Vlada Republike Srbije uvela prinudnu upravu u 10 opština, nesporno je da je formirala prinudna veća po stranačkom principu, nesporno je da su članovi tih prinudnih veća samo članovi vladajuće koalicije.
Nesporno je da Vlada Republike Srbije, kao u Velikom Gradištu i drugim velikim opštinama, reč je o Velikom Gradištu, Zrenjaninu, Užicu, Smederevu, Smederevskoj Palanci, Kuli i još jednom broju opština, čak imenovala za članove prinudnog veća pripadnike stranaka koji nemaju odbornike u skupštinama opština.
Znate, na jedan način to zvuči kada mi to saopštavamo javnosti, a imaće potpuno drugu težinu kada Ustavni sud bude utvrdio da su naši navodi tačni, kada poništi odluku Vlade Republike Srbije i kada bude konstatovao da to nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srbije. Naveo sam samo jedan primer, a mnoge kolege narodni poslanici koji su učestvovali u diskusijama proteklih meseci su isticali sijaset drugih primera, mislimo da treba Ustavni sud da donese odluku povodom ovih slučajeva i da dobijemo jednu važnu instituciju.
Mi socijalisti smo više puta pominjali da mi jesmo opozicija vlasti, ali mi smo opozicija državi i hoćemo da se konstituiše Ustavni sud, da bi građani Republike Srbije i preko te institucije mogli ostvariti svoja prava, jer Ustavni sud Republike Srbije ima i te kako značajno mesto u ukupnom životu države Srbije i zaštiti građana, osim onoga što se smatra njihovim osnovnim pravima i ljudskim slobodama.