Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Zahvaljujem, gospodine potpredsedniče.
Poštovane kolege poslanici, gospodine ministre, mi poslanici SPS-a bismo bili daleko zadovoljniji da smo bili u situaciji da od gospodina ministra, kao predlagača ovog zakona u ime Vlade Republike Srbije, čujemo koji su pravi motivi za njegovo predlaganje.
Naime, Zakon je naizgled kratak, tri člana, ali zanimljivo je da dolazi sada kada se sa svih strana sve više priča o hapšenju i izručenju Karadžića i Mladića, ne uzimajući u obzir činjenicu da li se ti ljudi nalaze na teritoriji Republike Srbije.
Od strane različitih predstavnika tzv. međunarodne zajednice, ili onih koji zvanično i nezvanično govore u ime Evropske unije, govori se o potrebi potpune saradnje sa Evropskom unijom. Potpuna saradnja s Evropskom unijom, kakvu oni doživljavaju, jeste, nesporno, hapšenje i izručenje ove dvojice ljudi. Na stranu to što nisu na teritoriji Republike Srbije i što Srbija, samim tim, ne može biti odgovorna, ali joj se to stavlja na dušu.
Mi u SPS-u doživljavamo ovaj zakon, raspravu o njemu i, verovatno, usvajanje od strane skupštinske većine, kao njihov doprinos toj saradnji sa Haškim tribunalom, čemu se, apsolutno, protivimo.
Naime, mi smo mišljenja da je ovaj zakon direktna posledica pritiska Haškog tribunala, konkretno, Karle del Ponte, na pravosudne organe Republike Srbije i potrebe da se dokaže taj stepen saradnje.
Mi smo godinama unatrag govorili da je Haški tribunal politički sud i, kao takav, nema vrednosni kvalitet koji bi ga preporučivao da je neki međunarodni sud koji može, da kažem, izreći odgovarajuću vrstu pravde i kazne.
Mislim da niko od nas kolega u ovoj sali, a ni građani Republike Srbije, ne može biti protiv toga da se utvrdi istina o svemu što se zbivalo u događajima devedesetih godina na prostorima cele bivše SFRJ i da se počinioci tih ratnih zločina kazne.
Ali, činjenica je, bar mi u SPS-u tako to doživljavamo, da se od sredine devedesetih godina Haški tribunal premetnuo u nešto drugo u odnosu na namere koje su iskazane devedesetih godina, kada je Haški tribunal osnovan i kada je Savezna Republika Jugoslavija prihvatila tu obavezu istraživanja i saradnje, saradnje u istraživanju zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije.
Kasniji razvoj događaja pokazao je da je to, par ekselans, politički sud.
Sada, 2007. godine, ne treba mnogo argumenata za ovu tvrdnju. Evo, pogledajte ovih dana šta sami ljudi koji rade u Haškom tribunalu kažu o tom tribunalu.
Zanimljivo je podsetiti javnost Srbije na to šta oni kažu, jer to sad nije stav SPS-a ili nekoga ko Haškom tribunalu ne misli dobro, oni sami kažu da je to jedan sud pritiska, jedan sud konkretne politike određenih grupa zapadnih zemalja i da su spremni učiniti sve da ostvare svoje ciljeve.
Nezavisni banjalučki novinari su izneli intervju Karle del Ponte sa gospodinom Draganom Kalinićem. Tu se, crno na belo, vidi da postoji pretnja, u stvari, da je postojao direktan kontakt s Radovanom Karadžićem i direktna pretnja da će biti ubijen ukoliko im se ne preda, ili ako se ne dogovori ta predaja. Činjenica je i da je Karla del Ponte pretila ukidanjem Republike Srpske, i to svih institucija Republike Srpske, a samim tim negacijom Dejtonskog sporazuma.
Možete misliti koliku vlast ima ta osoba i, što bi narod rekao, kako debela leđa ima kada se može usuditi da preti ukidanjem Republike Srpske kao dela Bosne i Hercegovine ustanovljen Dejtonskim sporazumom!
O tome da je to politički sud, govori gospođa ili gospođica Florens Artman, koja je bila najbliži saradnik Karle del Ponte. To i naši mediji prenose, koga zanima može to i pročitati. Kako ona kaže, primera radi, jedna je strana kako je postupala Karla del Ponte kao tužilac, ali imamo i ovu drugu stranu.
Pošto je Haški tribunal i kadija, i sudija i tužilac, i piše, i sudi, i presuđuje, sve radi zajednički, ona govori o tome da se, primera radi, Teodor Meron ponašao pre kao predstavnik američke administracije, nego kao predsednik Suda. Ona govori, primera radi, da je Džefri Najs bio agent britanske obaveštajne službe.
Zašto ovo pominjem? Jer i ona konstatuje da bi događaji o Srebrenici bili drugačiji, da bi verovatno saznali mnogo više podataka o tome šta se zbivalo u Srebrenici da je Džefri Najs dozvolio da dokumenti britanske, američke i francuske obaveštajne službe budu dostupni Međunarodnom sudu pravde u tom postupku, ili unutar Haškog tribunala. Međutim, očigledno se čovek plašio da i određeni delovi vezani za njegovu radnu biografiju ne dospu do suda javnosti.
Na kraju krajeva, dozvolite mi, pomenuću šta i sam Džefri Najs kaže o tom sudu. To je rekao kada je skoro bio u Beogradu, i to kod svojih miljenika. Izrekao je stav da je Haški tribunal politički sud, koji su stvorili političari u Ujedinjenim nacijama, kao i da je proces protiv Miloševića bio jedan problematičan postupak, u kome je Sud trebalo da političku odgovornost utvrdi pravnim sredstvima.
Znači, ako imate jedan ovakav sud, a taj sud vrši pritisak na domaće pravosuđe, mi socijalisti to mislimo, onda ne možemo ništa pozitivno misliti o predlozima koji se donose da bi se, navodno, poboljšao rad pravosuđa i da bi se utvrdila odgovornost počinilaca svih ratnih zločina.
Ne možemo a da ne pomenemo, jer je ovo prilika da se to kaže, da je Haški tribunal u proteklim godinama imao, apsolutno, dvostruke aršine. Složili se vi ili ne, ali činjenica je da najveći broj optuženih i osuđenih pripada srpskom narodu. Činjenica je da su dvostruki aršini i te kako primenjivi kad su u pitanju Srbi.
Pogledajte slučaj gospodina Krajišnika, koji je osuđen na 40 godina zatvora zato što je znao ili je morao znati da se to desilo, a Naser Orić, za učešće u neposrednom ubistvu jednog broja ljudi – osuđen je na dve ili tri godine zatvora.
Pogledajte sve ostale stvari koje su se tamo dešavale, odnos prema haškim optuženicima protiv kojih je podignuta optužnica koji su iz Srbije i prema onima koji to nisu - blagonaklon odnos prema ovim drugima i krajnje rigidan prema onima koji su Srbi.
Moram, nažalost, da pomenem ovde, jer čovek to zaslužuje, a mi članovi SPS-a imamo tu obavezu, tragičnu sudbinu predsednika Slobodana Miloševića, jer je on ubijen nebrigom Haškog tribunala. Postojali su svi relevantni medicinski nalazi da se čoveku izađe u susret i da se obezbedi lečenje na odgovarajućoj klinici, u zemlji koja je članica Saveta bezbednosti, jedna od pet stalnih članica Saveta bezbednosti. Nisu to dozvolili, čime su, suštinski, doprineli njegovoj smrti.
Znači, postoji jedna apsolutna bezobzirnost s njihove strane u odnosu prema optuženima koji su sa prostora Srbije. Menjali su pravila, ko zna koliko, stotinak puta, i to uvek kada naiđu na neku prepreku. Menjaju se pravila da bi se obezbedio onaj konačan učinak, a taj konačan učinak jeste samo ono što odgovara interesima zapadnih zemalja.
Moram pomenuti, to je dug i prema građanima Republike Srbije, moram vas podsetiti, poštovane kolege i građani Republike Srbije, i na agresiju NATO-a 1999. godine. Na pitanje jednog od novinara upućeno Džejmiju Šeju, koji je bio njihov glasnogovornik, portparol, da li se plaše da će, možda, Haški tribunal pokrenuti postupak protiv njih, on je rekao da se ne plaše; on je bio njihov spiker, rekao je - ma kakvi, ne dolazi u obzir.
Kako neko ko je finansiran od strane zapadnih zemalja može da bude predmet rada tog Haškog tribunala?!
Ovo pominjem zato što je Haški tribunal formiran na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija, ali je prenebregnuo činjenicu da je NATO, 1999. godine, bez odluke Saveta bezbednosti i suprotno Povelji Ujedinjenih nacija, bombardovao jednu suverenu zemlju.
Moram da pomenem tu agresiju, jer je to za nas eklatantan primer odnosa Tribunala prema državi Srbiji, tada Saveznoj Republici Jugoslaviji, kasnije Srbiji i Crnoj Gori, ali i prema državi Srbiji, jer je Srbija bila devedeset i nešto posto predmet agresije NATO zemalja.
Moram da kažem da je tokom agresije izvršeno 2300 vazdušnih udara po 995 objekata, da je 1150 borbenih aviona NATO-a lansiralo 1300 krstarećih raketa i bacilo 2000 bombi, ne samo na vojne, već i na civilne ciljeve, da je izručeno 36.000 kasetnih bombi i 15 tona municije s radioaktivnim primesama, odnosno bombardovano ukupno 112 lokacija.
Pored vojnih ciljeva, bombardovani su i civilni ciljevi - izbegličke kolone na području Kosova i Metohije, putnički voz u Grdeličkoj klisuri, most u Varvarinu, pijaca u Nišu, bolnica ''Dragiša Mišović'' ovde, u Beogradu, Kineska ambasada u Beogradu. Uništeno je u bombardovanju 45 mostova, 28 železničkih mostova, 148 stambenih i poslovnih objekata. Stradalo je više od 300 škola, od kojih su mnoge uništene, oštećene, u svakom slučaju, onesposobljene za rad.
Oštećeno je 176 spomenika kulture, od kojih 23 srednjovekovna manastira, veliki broj crkava širom Srbije, nekoliko džamija i objekata islamske kulture.
Uništena je trećina elektronskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije, Pančevo, Novi Sad, snage NATO-a su upotrebile prvi put tzv. grafitne bombe, kojima je onesposobljavan elektroenergetski sistem Srbije, od koga se on nikad, ili bar do sad, nije oporavio.
Pominjem ovo, prvo, zato što postoji potreba da se građani Republike Srbije podsete na agresiju 1999. godine, ali i na licemeran stav Haškog tribunala - da nisu imali dovoljno dokaza da pokrenu postupak protiv onih koji su naredili i počinili agresiju na SRJ.
Molim vas, kolege poslanici, kada se saslušaju ovi podaci i kada se čuje stav Haškog tribunala da nisu imali dovoljno dokaza, onda mislim da je svaka dalja priča o Haškom tribunalu besmislena.
Moram da pomenem i neke druge stvari koje su se desile tada na ovim prostorima, jer dešavalo se mnogo toga, mnogi su ljudi bili umešani, međutim, definitivno, pravda se pokušava učiniti selektivnom.
Zašto ovo kažem? Mi smo mišljenja, to sam izneo u početku, da donošenje ovog zakona u ovom trenutku ima jedan motiv koji nismo čuli. Pitanje je ko sve stoji iza ovoga.
Slažem se sa gospodinom Krasićem, pitanje je ko sve stoji iza ovoga. Ne samo predlagač, ne samo Haški tribunal, ima i drugih umešanih, koji su zainteresovani da stvari teku pravcem kojim idu, da Srbija bude optužena za sve ono što se zbilo devedesetih godina, jer Haški tribunal je osnovan od strane UN. Sredinom devedesetih premetnuo se u nešto drugo i treba da opravda politiku zapadnih zemalja prema ovim prostorima.
Imam ovde jedan dokument Tužilaštva za ratne zločine, gde oni govore o svom radu, načinu rada i ko im pomaže. Verujte mi, kolege narodni poslanici, a mislim da će i građane Republike Srbije interesovati da čuju ko sve pomaže rad Tužilaštva za ratne zločine.
Citiram: "Odmah smo počeli sa stručnim usavršavanjem u raznim formama i oblicima, putem seminara, savetovanja, edukacija, uz svesrdnu i veliku pomoć Kancelarije OSCE-a, Saveta Evrope, ambasada pojedinih država, u prvom redu SAD, međunarodnih nevladinih organizacija, domaćih nevladinih organizacija, prvenstveno, Fonda za humanitarno pravo, u skorašnje vreme i Haškog tribunala."
Mislim da je sramota za državu da neki od pomenutih pomažu rad Tužilaštva za ratne zločine. To država, primarno, treba da uradi. Dobro je da se utvrdi ko su počinioci ratnih zločina, ali je sramota da ovi pomažu Tužilaštvo za ratne zločine, jer to govori nešto drugo. Ako pomažu, onda verovatno i traže, ne verovatno, nego sigurno, da se i radi na određeni način.
Ovo ne govorim slučajno. Godine 1999, to sam nekoliko puta pominjao, ali moram i sada. Posle završetka NATO agresije, potpisivanja mirovnog sporazuma i usvajanja Rezolucije 1244, od strane OEBS-a, primera radi, izašao je jedan veliki dokument o stanju ljudskih prava na Kosovu i Metohiji od 1. decembra 1998. do 1. jula 1999. godine.
Tu knjigu je u našoj zemlji, čini mi se, ako me pamćenje dobro služi, izdavanje te knjige je pomogao Fond za humanitarno pravo. Oni su bili i promoteri te knjige.
Inače, za one neupućene, knjiga, na par stotina stranica, govori o stanju na Kosovu i Metohiji, stanju ljudskih prava. Za one neupućene, taj izveštaj su napravili na osnovu upitnika koji su napravili službenici Haškog tribunala, potenciram to - službenici Haškog tribunala, u izbegličkim logorima. Jedan izbeglički logor je bio u Makedoniji, drugi izbeglički logor je bio u Albaniji. Operisalo se cifrom od 780 hiljada izbeglica.
Sećate se, jedan od razloga, navodnih razloga za agresiju na SRJ je bilo sprečavanje etničkog čišćenja. Službenici Haškog tribunala su pravili upitnike, službenici Haškog tribunala su ispunjavali te obrasce u vezi s tim izbeglicama.
Činjenica je da je bilo izbeglica, ali je zanimljivo da je u odnosu na 780 hiljada, pošto se operiše tom brojkom, napravljeno upitnika - 0,040 i nešto posto.
To je zanemarljivo malo u odnosu na ocene koje su iznete o Srbiji. Ocene iznete o Srbiji, poštovane kolege narodni poslanici, bile su katastrofalne, jer te ocene je trebalo da opravdaju bombardovanje koje je tek netom prestalo.
Trebalo je da ocene opravdaju povod - slučaj Račak, da opravdaju sve ono što je Zapad tih devedesetih godina činio Srbiji.
Ako neko bude imao vremena, bilo bi dobro da pogleda tu knjigu, taj izveštaj, jer se tu špekuliše ocenama, čuje se priča - priča se, saznaje se, uvek se govori u trećem licu, nijedan konkretan podatak, nijedna konkretna stvar vezana za sva ta dešavanja.
Ovo ne pominjem slučajno, zato što je taj dokument, OSCE ga je napravio, bio tada, 1999. godine, jedan od dokumenata kojima je Srbija anatemisana, a nekoliko godina kasnije, pre dve godine, taj dokument nije uvršten kao dokazni materijal u postupku protiv državnih i vojnih rukovodilaca Srbije koji se nalaze u Haškom tribunalu. Nije uvršten u dokazni materijal, jer nema onu vrednost koju bi trebalo da ima kao dokazni materijal. Ako su radili stručnjaci Haškog tribunala i ako je sve tačno, onda su, verovatno, i prilikom tog posla prikupili relevantne dokaze, pa su mogli izneti to kao dokazni materijal.
Mislim da je gospodin Krasić spomenuo dosta razloga, i pravnih, govoreći o Haškom tribunalu i zbog čega ovaj zakon ne bi trebalo usvojiti. Ja sam se usudio da krenem malo dalje i da govorim o motivima donošenja ovog zakona.
Jer, evo, pogledajte, nama se stalno preti Haškim tribunalom. Preti nam se Haškim tribunalom, pri čemu se spisak zahteva Haškog tribunala stalno proširuje.
Godine 2001, kada je trebalo izručiti Slobodana Miloševića, nekadašnji lideri DOS-a su govorili - samo on i niko više, samo njega da izručimo i sve je u redu, potpuna saradnja, plus dobijamo pare, plus Srbija će biti deo integracija i sve će biti u redu. Predsednik Milošević je sramno kidnapovan, protivno Ustavu Republike Srbije, izručen je Haškom tribunalu, ubijen nelečenjem, a u međuvremenu se spisak zahteva Haškog tribunala proširivao.
Setite se, poštovane kolege narodni poslanici, činjenice da su u vreme operacije "Sablja" neki ljudi hapšeni, da su se bavili kriminalnim aktivnostima, a da su onda iz zatvora izručeni Haškom tribunalu, jer su bili optuženi od Haškog tribunala. Setite se da su nekadašnji lideri DOS-a najavljivali hapšenje ljudi da bi pokazali kako se sarađuje sa Haškim tribunalom. Setite se da se u međuvremenu strašno povećavao broj ljudi za koje je Haški tribunal zainteresovan. Setite se da u vreme svakog važnog političkog događaja Haški tribunal postavlja zahtev potpune saradnje sa Haškim tribunalom.
U vreme kad je trebalo da se održi referendum o samostalnosti Crne Gore, na sva zvona se pričalo da od Srbije nema ništa, da ona ne može biti partner u toj zajedničkoj državi, jer ne sarađuje sa Haškim tribunalom, i, ako se Crna Gora otcepi, put će im biti olakšan. Posle dve godine se sazna da je jedan od optuženih bio u Crnoj Gori, da se dole skrivao i niko ne progovori nijednu reč kritike. Ne želim, ne interesuje me uopšte šta će biti sa Crnom Gorom, nego vam govorim kako su dvostruki aršini.
Sve sam ovo pomenuo jer mislim da je potrebno danas reći, da čujemo od gospodina ministra, možda on ne deli ovakav stav, ali mi socijalisti smo mišljenja da su motivi donošenja ovog zakona drugačiji od onog proklamovanog - da se, da kažem, svi počinioci ratnih zločina uhapse i kazne. Nije samo to. Ovo je neposredan diktat zapadnih zemalja, ovo je neposredan diktat Karle del Ponte, ovo je neposredan diktat određenih interesa.
Onda to treba reći. Zašto kriti? Ako govorimo o pravu jačeg, onda treba reći građanima Republike Srbije da se ovo čini zbog toga i toga, mislim, neka se kaže, ako se hoće, da ne kažem nešto drugo.
Za nas, socijaliste, u svakom slučaju je neprihvatljivo donošenje ovog zakona, jer smatramo da diktat jednoj suverenoj zemlji ne može biti glavni razlog za usvajanje jednog zakona u najvišem zakonodavnom domu, kao što je Narodna skupština Republike Srbije. Iz tog razloga, mi nećemo glasati za ovaj predlog zakona.
Hvala vam.
Gospodine Duliću, javio sam se u ime Poslaničke grupe SPS-a da, vezano za odredbe Poslovnika, čl. 104. i 225, to je dostojanstvo Narodne skupštine, kažem nešto za šta mislim da je od interesa za Narodnu skupštinu Republike Srbije.

Molim vas, kolege narodni poslanici, na određen način smo svi involvirani u ovu priču, a sudeći prema članku koji držim u rukama, pogotovo mi, socijalisti.

Naime, pojedini mediji, elektronski i štampani, juče su objavili neistinu ili, kako bi narod rekao - notornu laž, da su socijalisti dali kvorum prilikom usvajanja dnevnog reda jučerašnje sednice, da bi, navodno, poslanici opozicije i predsednik SPS-a Ivica Dačić putovali u Strazbur. To nije tačno. U to ste se mogli uveriti svi vi juče, kolege poslanici, koji ste bili ovde. Mi smo, jednostavno, držali svoje kartice van mesta gde se one smeštaju, do glasanja o rezoluciji o Kubi, kada smo glasali. Jednostavno, nismo učestvovali u glasanju o bilo kojoj tački dnevnog reda, ni o dnevnom redu kao takvom; glasali smo da podržimo predlog kolega radikala da se rezolucija o Kubi stavi na dnevni red.

Stvarno je sramota, a, nažalost, govorim i o nivou profesionalnosti kolega koji rade u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da koriste takve neistine. Molio bih sekretara Skupštine, zvanično tražim, u ime Poslaničke grupe SPS-a, da mi dostavi listing sa jučerašnjeg glasanja. Mi ćemo onda dostaviti to medijima. Stvarno je neistina, a posebno što se vodi jedna kampanja protiv Narodne skupštine Republike Srbije, vezana za troškove rada Narodne skupštine Republike Srbije.

Svako upućen, ko to hoće, a to su videle kolege narodni poslanici koji su se interesovali, pogotovo predstavnici medija, mogli su pre neki dan biti učesnici na sednici Administrativnog odbora, gde je u dinar objašnjen svaki deo troškova Narodne skupštine Republike Srbije. Da ne pričam o tome da je ono što se smatra troškom Narodne skupštine Republike Srbije, čini mi se, milijardu i 260 miliona, a da 903 miliona otpada na RIK, ali se vodi kao deo troškova Narodne skupštine Republike Srbije.

Ako kolege novinari stvarno žele da vide koliki su troškovi Narodne skupštine i koliko košta ovaj let, to nije problematično saznati. Na ovakav način pisati o Skupštini, o pojedinim poslanicima, o pojedinim poslaničkim grupama, ne samo da je neistina, nego je sramota. Stvarno, gospodine predsedniče, mislim da ovo ne doprinosi uspešnom radu Narodne skupštine. Nažalost, govorim o načinu na koji mediji prate rad. Ako su oni iz cele jučerašnje sednice našli za potrebu da kažu nešto što nije istina, pogotovo na takav način, da li treba naša delegacija da ide ili ne ide na Savet Evrope, onda neka neko izađe i neka kaže - ne treba da ide. Neka kaže - ne treba da ide.

Daleko, daleko veće troškove prave drugi državni organi, daleko veće troškove, a o tome se ne priča. Ne da se ne zna, zna se, ali se ne priča.

Pogledajte kolike su zarade ljudi u javnim preduzećima, ne samo na republičkom, nego i na lokalnom nivou, pa ćete se zaprepastiti novcem koji je u opticaju. Ovo jeste deo kampanje protiv Skupštine i protiv socijalista. Što se nas tiče, ovo, apsolutno, nije istina. Hvala.
Poštovani predsedniče, želeo bih, pre svega, da zahvalim skupštinskoj službi koja je reagovala veoma brzo i dostavila mi listinge svih glasanja koje smo imali juče u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Bilo ih je ukupno 25.
Skupštinska većina je na početku brojala 132 poslanika, ili bar skupštinska većina onih koji su, u svakom slučaju, učestvovali u celom postupku glasanja za ili protiv, da bi na kraju pala na 127 i jedan kolega iz skupštinske većine nije glasao, a to je već druga stvar. U ovom listingu su poimence navedeni svi narodni poslanici koji su juče bili prisutni tokom ovih 25 glasanja.
Znači, kolege narodni poslanici i predstavnici medija koji su juče objavili neistinu, imam dokaz za svoju tvrdnju i stvarno nije korektno da se piše na takav način o radu Narodne skupštine Republike Srbije. SPS nije dala kvorum da bi se usvojio dnevni red, kako su zlonamerno, netačno i lažno preneli neki mediji, kao uslov za putovanje poslanika opozicije u Strazbur. Tačno se iz ovog listinga vidi, a neću da prozivam kolege poslanike, ko je glasao ''za'' i ko je glasao ''protiv'', ko je napravio tu većinu. U svakom slučaju, od početka se vidi da je juče skupštinska većina imala dovoljan broj poslanika za glasanje.
Druga stvar je vezana za troškove. Mislim da je pitanje troškova Narodne skupštine nešto što se tiče svih nas i na šta bi trebalo zajednički da reagujemo. Zlonamerna pisanja o načinu odlaska delegacije Narodne skupštine Republike Srbije u Strazbur su deo kampanje koja se vodi protiv Narodne skupštine i protiv poslanika.
Mislim da svako ko želi može da dobije strukturu troškova, Skupštine ukupno i poslanika ukupno. Nažalost, kada mi, poslanici, pitamo koliko primaju drugi, ne možemo da dobijemo podatke.
Jedan sam od poslanika, članova Administrativnog odbora, koji je tražio zvanično od predstavnika državnih organa, izvršne vlasti i javnih preduzeća da nam dostave dokumentaciju i informaciju o tome koliko primaju zaposleni u tim organima. Nismo dobili informaciju, zato što je to, očigledno, tabu tema, ili se prave prepreke da se dođe do te informacije.
Mi nećemo odustati. Tražićemo da vidimo koliko je drugih koji su deo onog što se zove budžet Republike Srbije, ili javna preduzeća koja imaju monopol na prostoru Republike Srbije, zahvaljujući činjenici da su državna, koliko imaju rukovodeći ljudi i članovi upravnih odbora, kolike lične dohotke primaju oni i da li stvarno zaslužuju tolike plate, pošto su one enormne u odnosu na primanja narodnih poslanika.
Hvala.
Poštovano predsedništvo, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, SPS smatra da ove tačke dnevnog reda nije trebalo da budu predmet rasprave u Skupštini, bar ne danas, možda u nekom kasnijem, budućem periodu.
Jer, sve što je stavljeno sada na dnevni red Narodne skupštine Republike Srbije, čast izuzecima, koji se mogu izbrojati na prstima jedne ruke, jeste samo način da se pokaže da Skupština nešto radi.
Imamo 32-33 tačke dnevnog reda, koje su skrpljene u šest, sedam, osam nazovioblasti i mi treba narednih dana da donesemo, odnosno Skupština Srbije treba da raspravlja o ovim zakonima, da ih usvoji i da pokaže da nešto radi.
Ono što bi trebalo da radimo, to su oni zakoni koji su predviđeni Zakonom o sprovođenju Ustava, a mi to, očigledno, ne radimo. Trebalo je, pre svega, izabrati Ustavni sud Republike Srbije, ne samo kao obavezu koja stoji na osnovu odredaba Zakona o sprovođenju Ustava, nego zato što je taj ustavni sud institucija koja je potrebna državi Srbiji, ali i Ustavni sud kao institucija koja bi podrazumevala sprovođenje odredaba ovog zakona koji se danas ovde predlaže.
Naravno da nismo u situaciji da donesemo zakone vezane za Ustavni sud i izvršimo izbor Ustavnog suda, zato što vladajuća koalicija još uvek nije završila svoj posao.
Naime, već mesecima, od formiranja te vlade i donošenja Zakona o sprovođenju Ustava, iza scene se vrši jedna pogodba koalicionih poslanika oko plena koji se zove država Srbija.
Građani Republike Srbije ne treba da se čude kada u sredstvima javnog informisanja pročitaju - ovaj dobio ovo, onaj dobio ono, mislim na javna preduzeća; ona su podeljena po stranačkoj osnovi. Ove druge stvari, institucije, organizacije i sve ono što je predmet rada ove skupštine i Vlade, to se radi iza scene, ali to, apsolutno, ima tu partijsku dimenziju.
Ne treba zaboraviti da smo tri nedelje kasnili u odnosu na početak rada Narodne skupštine Republike Srbije, zato što se nije mogao postići dogovor u vladajućoj koaliciji u vezi sa sastavom Državne revizorske institucije.
Kad pogledamo ove tačke dnevnog reda, ne razumem zašto je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o državnim i drugim praznicima uguran sa ostala tri zakona, sem iz jednog praktičnog razloga, što te zakone u Skupštini treba da brani gospodin Marković, pa da ne bi dolazio dva-tri puta, nego da bude ovde dok Skupština bude raspravljala o tim zakonima.
Pošto je Vlada vrlo daleko od Skupštine, ne prostorno, ali po mnogim stvarima, Vlada, očigledno, ne želi da ministar bude izložen sudu poslanika Narodne skupštine Republike Srbije i javnosti više nego što oni procenjuju da treba, jer, inače, nema nijednog razloga da gospodin Marković ne dolazi dva puta.
Mislim da je to jako loše. Poznavajući gospodina Markovića, ne verujem da on ne bi došao drugi put i ne vidim razlog za tako nešto. Vladajuća koalicija, u stvari, radi ono što im odgovara, nema tu konsultacija, saradnje, nema tu bilo čega što se zove dogovor oko načina rada. Ono što vladajuća koalicija smatra da treba, ona predloži i na taj način se radi. Znate i sami, ima puno primera u bliskoj prošlosti od nekoliko meseci, da to ne donosi dobro Srbiji.
Kada je reč o ovim predlozima zakona o kojima večeras raspravljamo, mi u SPS-u ne vidimo razlog da se Skupština o ovome izjašnjava. Ovo govorim vrlo konkretno. Kad pogledate izmene i dopune ovog zakona o Vladi, vidite određene stavove koji su predmet usaglašavanja sa Ustavom Republike Srbije.
Ustav Republike Srbije, kao najvažniji akt u ovoj državi, donesen je ogromnom većinom svih poslanika i građana Republike Srbije, pošto su i poslanici imali udela u njegovom donošenju, i tu postoji prosta rečenica - obaveza poštovanja Ustava Republike Srbije.
Mi smo u proteklih nekoliko meseci videli, crno na belo, da Vlada ne poštuje Ustav Republike Srbije. Ako ne poštuje Ustav Republike Srbije, onda stvarno nema razloga da mi večeras usvajamo izmene i dopune zakona koji utvrđuju usklađivanje sa tim ustavom, ili sprovođenje onoga što u Ustavu Republike Srbije stoji.
Navešću nekoliko konkretnih primera, da bih ove svoje reči dokazao. Naime, pošto je gospodin Marković ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu, pokazaću na primeru lokalne samouprave kako to izgleda kad Vlada sprovodi Ustav. Ništa lično, a propo ministra, sve što kažem odnosi se na ponašanje Vlade.
Građani Republike možda znaju, možda ne znaju, ali Vlada Republike Srbije je u 10 jedinica lokalne samouprave uvela privremene organe, praktično, tamo postoji vanredno stanje. Zanimljivo je da znate, Vlada Republike Srbije je uvela prinudnu upravu u opštini Užice 16. novembra 2006. godine, u Smederevu - 16. novembra 2006. godine, u Zrenjaninu - 16. novembra 2006. godine, u Babušnici - 1. decembra 2006. godine, u Valjevu - 28. decembra 2006. godine. Znači, 2006. godine, ona prethodna vlada.
Sada je bilo logično, kad je bila formirana nova vlada, da se učini nešto drugo. Bilo bi logično da predsednik Narodne skupštine Republike Srbije obavi svoj deo posla iz okvira nadležnosti koje mu zakon propisuje, ali toga nema.
Vlada Republike Srbije je, takođe, 12. aprila 2007. godine, uvela prinudnu upravu u opštini Leskovac, 19. aprila 2007. godine - u Bogatiću, 21. aprila 2007. godine - u Kuli, 24. maja 2007. godine - u Velikom Gradištu i 14. juna 2007. godine - u Smederevu.
Zašto pominjem Vladu i samo Vladu?
Zakon o lokalnoj samoupravi je eksplicitan, on utvrđuje obavezu Vlade da, kada postoje razlozi za to, uvede prinudnu upravu. Ta prinudna uprava treba da funkcioniše samo tri meseca i za ta tri meseca bi taj privremeni organ trebalo da obavlja poslove skupštine opštine. Posle toga, građani lokalne samouprave treba da se na izborima izjasne o tome koga žele kao odbornike koji će ih predstavljati.
Međutim, imamo praktičnu situaciju da to prinudno veće traje mesecima, i godinu dana, i da se ne dešava ništa. Čak imamo neke paradokse.
Jedna je stvar kada je prinudna uprava uvedena zbog stvari koje se nisu sprovodile, poštovanja zakona na nivou lokalne samouprave, ali bilo je slučajeva da opština pokrene inicijativu za smenu predsednika opštine, pa se onda građani izjasne, pa ta inicijativa ne prođe, primera radi, u Bogatiću, tamo gde je socijalista. Čuo sam da je sličan slučaj i u Smederevskoj Palanci. Šta se onda zbiva?
Umesto da se odmah posle raspuštanja skupštine, posle određenog roka, raspišu novi izbori, pa da građani izaberu nove odbornike, jer su se ostali pokazali na delu kao neko ko ne radi kvalitetno, a i pokrenuli su inicijativu koju građani nisu prihvatili, imamo situaciju da se, na mala vrata, od strane Vlade guraju ti ljudi ponovo i onda sprečavaju predsednika opštine da radi svoj posao. To je primer iz Bogatića.
Ja ovo ne spominjem slučajno - Vlada, Vlada, Vlada i opet Vlada, jer Predlog zakona o kome mi večeras raspravljamo, čini mi se, u prvom ili drugom članu, poziva na usaglašavanje sa Ustavom Republike Srbije, sa članom 192. stav 1, gde se kaže - Vlada je dužna to i to.
Zanimljivo je, znam da je ovo predmet drugog zakona, ali pokazuje kako Vlada Republike Srbije radi u Srbiji, kako se ophodi prema lokalnoj samoupravi.
U tom stavu 3. ovog člana Ustava Republike Srbije, u koji se svi kunu, a koji Vlada, očigledno, ne poštuje i sprovodi na krajnje sumnjiv, selektivan i, konačno, partijski podoban način, stoji, crno na belo - istovremeno sa raspuštanjem SO, Vlada imenuje privremeni organ, koji obavlja poslove iz nadležnosti skupštine, vodeći računa o političkom i nacionalnom sastavu raspuštene skupštine.
Znači, bilo bi logično, kada Vlada imenuje taj privremeni organ, da vodi računa o stranačkom i nacionalnom sastavu, ako je reč o jedinicama lokalne samouprave u nacionalno mešovitim sredinama.
Kako to u praksi izgleda? Opet ću vam dati vrlo konkretne primere.
Dakle, u Užicu, rekao sam već da je uvedena prinudna uprava 16. novembra 2006. godine, sastav tog tela čine dva člana DS-a, jedan član DSS-a i jedan - G17 plus i Nove Srbije. To nije sastav skupštine jedinice lokalne samouprave.
Dakle, dok Vlada nije promenila ovaj sastav, prethodni je imao devet sednica i od tada se nisu sastali, jer ne mogu da se dogovore o dnevnom redu. Užice je velika opština, veoma značajna opština i mnogo ljudi tamo živi. Vlada je dozvolila petorici ljudi da u ime svih, pozivajući se, naravno, na samo njima poznate odredbe zakona, budu vlasnici njihovih života i sudbina na lokalnom nivou.
Ovaj primer pokazuje kako Vlada ne poštuje Ustav i ovaj sastav privremenog organa nije napravljen shodno sastavu i strukturi SO po partijskoj, odnosno po pripadnosti određenim političkim strankama.
Smederevo. Vlada je u Smederevu uvela prinudnu upravu 16. novembra 2006. godine. Početkom jula 2007. godine, znači, nova vlada, ako je bila anatema na onu prethodnu, eto, ona prethodna nije znala šta radi, a ova nova vlada, početkom jula 2007. godine imenuje privremeni organ, koji su sačinjavali dva člana DS-a, dva člana DSS-a i jedan član G17 plus.
Ja sam već pominjao ostalo, dakle, G17 plus, i ranije, ali apsolutno je poenta da sastav tog privremenog organa odgovara sastavu Vlade. Naravno, za ostale koalicione partnere našli su neka druga mesta, neke druge funkcije, neka druga javna preduzeća, odnosno lokalna komunalna preduzeća, što bi narod rekao, da i vuk bude sit, i ovce na broju, a građanima kako bude.
Znači, Vlada Republike Srbije je posle donošenja Ustava, apsolutno, postupila suprotno od člana 192. stav 3. Ustava Republike Srbije, a ovde u Predlogu zakona kaže - Vlada treba, i ministri, da daju zakletvu. Moram vam reći, bez uvrede, da je krajnje čudno, prazno, tako zvuče ove reči gde ministar, u članu 4, treba, član Vlade, da se zakune na odanost Republici Srbiji svojom čašću, to ne bih komentarisao, pa kaže dalje - obavezujem se da ću poštovati Ustav i zakon, da ću dužnost Vlade, itd, itd.
Evo, ja vam navodim dva vrlo jasna primera o tome kako se poštuje Ustav Republike Srbije. Rekao sam da taj deo zakletve ne bih komentarisao.
Zrenjanin, uvedena je prinudna uprava 16. novembra 2006. godine. Još jedan kolega je, pored mene, tražio od predsednika Narodne skupštine, gospodina Dulića, da raspiše izbore, ali je pitanje kada, pošto je to bilo 16. novembra 2006. godine, a danas je 1. oktobar 2007. godine. Znači, 11 meseci i 14 dana je već prošlo otkako tamo postoji prinudna uprava.
Znači, ljudi, 11 meseci i 14 dana pet ljudi upravlja opštinom kao što je Zrenjanin. Oni su, jednostavno, po stranačkom principu, izvršili raspodelu onoga što se može raspodeliti na nivou lokalne samouprave i tih pet ljudi već 11,5 meseci samo izvršavaju zadatke svojih partijskih organa. Sastav tog organa, pošto postoji "Službeni glasnik" koji to propisuje, takođe odgovara strukturi Vlade, a ne strukturi opštine. Znači, još jedan primer kako Vlada poštuje Ustav na koji se poziva i u koji se zaklinje.
Babušnica, 1. decembar 2006. godine. Dakle, prošlo je 10 meseci, a Vlada još uvek tamo, odnosno, u međuvremenu je promenila odluku prethodne vlade i sada imenovala privremeno telo samo po tom kriterijumu. Naravno, članovi DS-a, DSS-a.
Vlada nije reagovala jedino u onim opštinama gde je već ranije uspostavljena takva struktura. Neko je danas pomenuo i Valjevo, a onda nije imala potrebe da tako nešto čini, da upodobi privremeni organ, po kadrovskoj strukturi, potrebama Vlade, umesto odredbama Ustava Republike Srbije, nego je ostavila da to stoji.
Pomenuo sam i primer Leskovca nekoliko puta, i opet ću, sve dok ne čujem od gospodina Dulića adekvatan odgovor, a tragična stvar vezana za Leskovac je u tome što se, praktično, po stranačkom principu vrši raspodela svih onih radnih mesta unutar organa za koje je nadležna lokalna samouprava. Oni su se, očigledno, pre nego što se Vlada dogovorila na novom republičkom nivou, pošto su novine pune izjava, članaka o tome kako su rasporedili javna preduzeća, u Leskovcu pre toga dogovorili, tačno, za svako radno mesto. Verujte mi, ovde imam sistematizaciju radnih mesta, najtragičnija stvar u celoj priči je što gore stoji DS, DSS i G17 plus, a tu je i Nova Srbija i tačno se zna šta kome pripada po tom osnovu.
Moram vam reći da je ista situacija i u drugim opštinama u kojima je uvedena lokalna samouprava, u Bogatiću, u Kuli, u Velikom Gradištu, u Smederevskoj Palanci.
Naveo sam 10 primera, crno na belo, gde se vidi kakav je odnos Vlade prema Ustavu Republike Srbije. Danas, kada treba da raspravljamo, mene, a nadam se i većinu vas, a potpuno sam ubeđen - i sve građane Republike Srbije koji gledaju ovaj prenos, neko treba da ubedi da oni poštuju Ustav, mislim na skupštinsku većinu.
Evo 10 primera iz opština iz kojih se vidi da ne poštuju Ustav. Nemojte se pozivati na odredbu Ustavnog zakona i na to da će biti doneti zakoni koji će otvoriti put za lokalne izbore, jer to je stvar koja se tiče svih jedinica lokalne samouprave.
Ovde imamo 10 jedinica lokalne samouprave u kojima se mogu raspisati izbori i pružiti mogućnost građanima Republike Srbije da sami donesu odluku o tome ko treba da ih zastupa.
Ništa se neće epohalno desiti ako se u ovih 10 jedinica lokalne samouprave sprovedu izbori, jer tek kada se sprovedu izbori, onda ministar, ili bilo koji drugi član Vlade, može da izađe za ovu govornicu i da kaže, Ustav Republike Srbije je nešto što ću poštovati. Do tada, izvinite, ali to su prazne reči i samo su namenjene njihovoj partijskoj javnosti, jer ne verujem da iko može da izađe i da se pozove na poštovanje Ustava, a, evo, 10 primera kako se ne poštuje Ustav Republike Srbije.
Stvarno nema potrebe da raspravljamo večeras o ovom zakonu, jer se vidi da je to pro forme, jer život ide nekim svojim, drugim tokom.
Čitao sam mišljenje Ministarstva i u jednom delu se pozivaju da Zakon o lokalnoj samoupravi, biće donet novi, pa do tada sve ovo, a u isto vreme se pozivaju na isti taj zakon i donose rešenja koja su suprotna Ustavu.
Ta tvrdnja da se ponašaju kao što se ponašala stara vlada nije opravdanje, već je to dokaz da se krši Ustav. Ako je stara vlada kršila Ustav, onda, valjda, nova neće. Nije razlog za glasanje o nečemu, jer kažu, oni su se ponašali tako, pa ćemo i mi tako.
To je nešto što nas, socijaliste, apsolutno ubeđuje da ne treba da glasamo za ove zakone.
Još nešto. Prilično se lagano prošlo preko izmene i dopune Zakona o državnim praznicima. Ja ću podsetiti neke, jer dobro je primetio moj kolega Krasić, nažalost, neke kolege nisu u potpunosti u situaciji da saznaju šta je sve predmet rada Narodne skupštine Republike Srbije. Pročitaću samo dva datuma i ovo će biti zanimljivo za mnoge poslanike, kao i za građane Republike Srbije, dva datuma, a to su sada državni praznici Republike Srbije.
Jedan je Praznik rada, za zaboravne, Praznik rada. Povod je 1. maj 1886. godine, kada su stotine hiljada radnika u Čikagu krenule u pobunu, boreći se za prihvatanje osmočasovnog radnog vremena. Na Drugom kongresu Internacionale, Druge internacionale, odnosno na Prvom kongresu Druge internacionale, 1889. godine, odlučeno je da 1. maj bude zajednički praznik svih zemalja u kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahteva i svoju klasnu solidarnost. Čisto za ove demagoge i ostale da znaju šta je 1. maj, Praznik rada.
Kada je reč o Danu pobede, ovo će biti mnogo interesantnije, s obzirom na to da je vezano za onu priču o partizanima i četnicima. Džabe je donošenje zakona kojim su četnici uključeni kao deo antifašističke koalicije, kad istorija govori nešto potpuno drugačije.
Devetog maja 1945. godine je konačno savladan fašizam. Taj dan se slavi kao Dan pobede, kao dan konačnog završetka Drugog svetskog rata, iako je, formalno, znate, tek kasnije završen Drugi svetski rat, kapitulacijom Japana, pošto su bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Ali, istorija se ne može promeniti.
Poštovane kolege, građani Republike Srbije, džaba donosite zakone kojima se izjednačavaju četnici s partizanima, istorija je neumoljiva.
Niste to smeli, jer ispala je velika bruka i prilikom obeležavanja 50. godišnjice obeležavanja Dana pobede u Moskvi, kada su naši predstavnici bili u zadnjem redu, a bili su u zadnjem redu zato što se nekoliko meseci pre toga u ovoj skupštini pričalo o izjednačavanju prava četnika i partizana i o tome da su četnici bili deo antifašističke koalicije, što, naravno, nije tačno bilo ni tada, a ne može se promeniti ni sada.
Ovo sam pomenuo kao jedan primer, da bi kolege poslanici znali za šta će glasati. Možda će neki od njih postupiti na način koji su postupali kada su glasali za neke kadrove DOS-a, ono - držati ruku na određenom mestu da utrne, da ne znaju za šta glasaju, ali će, očigledno, glasati za ovo, jer toliko je Vlada s tim pitanjima otišla u neku čudnu krajnost, da sada mora samu sebe da vrati na određeni kolosek.
U svakom slučaju, to je nešto što ovoj državi treba, jer je deo istorije i deo života mnogih ljudi, čime su oni posebni. Mi, socijalisti, to poštujemo, ali ovi drugi zakoni koji su predmet rada Narodne skupštine Republike Srbije nisu večeras bili potrebni Srbiji, možda za nekoliko meseci. Hvala vam.
 Hvala mom kolegi Krasiću, s ovim poslednjim se slažem, pošto, ako treba da se uzdržim da ne reagujem, onda i on to treba da učini, jer je imao priliku da razgovara o ovoj temi pre dve godine i nije učestvovao tada u razgovoru. Ako nije tada, ne vidim razloga da se sad vraća ovoj temi.
To je nešto što je bilo deo političkog života Srbije i deo skupštinske rasprave.
E, sad, iako se meni mnoge stvari ne sviđaju takve kakve jesu, neka druga većina je donela odluku, tako je bilo i s ovom tačkom dnevnog reda, to nije razlog da i ja, a i neke druge moje kolege, koje dele ove vrednosti za koje se mi socijalisti zalažemo, ne kažemo javno, kad postoji neka zgodna prilika, kao što je danas rasprava o zakonu o državnim praznicima, šta mislimo o tom danu i nešto za šta mislimo da je loše, a što je Srbija učinila.
Mi mislimo da je loše bilo donošenje onog zakona i cela ona priča o izjednačavanju prava. Zakon je bio samo povod priči o izjednačavanju prava četnika i partizana, suštinski, trebalo je dokazati da su četnici bili deo antihitlerovske koalicije, a to nije moguće, jer, jednostavno, nisu to bili.
Kada je reč o ovom drugom pitanju, praznovanju 1. maja, nažalost, mnogi građani Republike Srbije ne znaju šta predstavlja 1. maj, šta se desilo 1. maja u XIX veku, 1880. i neke godine i zbog čega se taj dan proslavlja, obeležava u celom svetu. Ja sam se potrudio samo da upoznam Narodnu skupštinu i poslanike sa značajem tog datuma, a na njima ostaje kako će ga koristiti, kako će obeležiti, kako će manifestovati. Na kraju krajeva, to je stvar ne samo poslanika, ne samo građana, i sindikati imaju svoje viđenje tog datuma i način na koji ga obeležavaju; svako će to raditi na način za koji misli da je primeren.
Hvala.
Gospodine Mrkonjiću, odredbe Poslovnika vezane za pogrešno tumačenje.
Potpuno sam ubeđen da ni kolega Baralić ni ja nismo zaslužili reči koje su nam upućene. Mi smo koristili temu sednice Skupštine, naš partijski stav i svoje viđenje nekih događaja. Tu nema ničeg ličnog, stvar je programska, u ovom slučaju, za nas istorijska. Sve ostalo se nalazi u stenogramu ove sednice.
Hvala, gospodine predsedniče Narodne skupštine. Javio sam se da vas, na osnovu odredaba Poslovnika, obavestim o zbivanjima koja su u domenu vaše nadležnosti i da vas pitam zašto vi na osnovu odredaba zakona koja vam daju ovlašćenja ne reagujete.
Juče niste bili ovde, pa niste bili u situaciji da čujete kolegu Martona. On je reklamirao povredu Poslovnika i ukazao je na teško stanje u opštini Zrenjanin, gde je Vlada Republike Srbije još 16. novembra 2006. godine uvela prinudnu upravu, formirala Opštinsko veće, i evo sada je skoro već 10 meseci i Vlada Republike Srbije je u međuvremenu naravno uradila isti posao, samo je promenila članove veća.
Zanimljivo je da vi, iako ste predsednik Narodne skupštine već više od tri i nešto meseci, niste koristili odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, koje vam daju mogućnost da nakon proteka određenog vremena, kada za to postoje zakonom utvrđeni uslovi, raspišete izbora za jedinicu lokalne samouprave.
Naime, u Skupštini opštine Zrenjanin Vlada je 16. novembra formirala Privremeno veće i tada je sastav organa utvrđen u odnosu tri člana DSS-a, jedan član Nove Srbije i jedan član SPO. To su bili članovi tada vladajuće koalicije.
U međuvremenu, kao što je poznato, održani su i republički izbori, nismo imali konstituisanu skupštinu u smislu izbora rukovodećih ljudi, pa samim tim i predsednik Narodne skupštine nije bio u mogućnosti da raspiše izbore.
Međutim, s obzirom da je nova skupština izabrala gospodina Dulića kao predsednika Narodne skupštine od tada apsolutno postoje mogućnosti da poštujući odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi, koje predsedniku Narodne skupštine daju ovlašćenja da raspiše izbore za odbornike skupštine opštine, znači postojala je zakonom utvrđena mogućnost da gospodin Dulić raspiše izbor za Skupštinu opštine Zrenjanin, izbor odbornika.
Vlada Republike Srbije je početkom juna promenila sastav toga organa i sada je naravno ubacila u Privremeno veće i člana G17 plus. Napravljen je novi odnos i jednostavno, poštujući naravno neke njihove unutrašnje proporcije, a rekli smo da je Vlada formirana na tom stranačkom principu.
Ovde je zanimljivo što Vlada Republike Srbije ne poštuje Ustav Republike Srbije, jer Ustav Republike Srbije propisuje da sastav privremenih organa mora da bude primeren stranačkoj i nacionalnoj strukturi odbornika Skupštine opštine.
Vlada Republike Srbije ovde nije poštovala stranačku strukturu, jednostavno izostavila je iz predloga, odnosno sastava ovog tela članove onih stranaka koje su zastupljene. To je samo jedna strana priče i pokazuje nažalost te dvostruke aršine Vlade.
Druga strana priče je što postoji bezakonje u toj opštini već 10 meseci. Ako lokalni izbori, kao što najavljuje ministar, budu održani marta, ljudi, to će biti da skoro 16-17 meseci pet ljudi upravljaju jedinicom lokalne samouprave koja ima nekoliko desetina hiljada stanovnika i naravno još toliko ljudi koji mogu da glasaju.
Gospodine Duliću, molim vas da u skladu sa zakonom i ovlašćenjima koje imate raspišete izbore za jedinicu lokalne samouprave, jer stvarno ne postoji nijedan razlog da to ne učinite. Hvala.
Gospodine Mrkonjiću, iako smo partijske kolege moram da vas upozorim da kao predsedavajući Narodne skupštine Republike Srbije morate da poštujete odredbe Poslovnika. Kada poslanik traži da reklamira Poslovnik onda mu morate dati reč, jer to stoji u Poslovniku Narodne skupštine Republike Srbije. Ja sam se javio, gospodin Čeda Jovanović je pominjao SPS, javio sam se shodno odredbama Poslovnika da kažem nekoliko reči a propo toga.
Zamolio bih gospodina Jovanovića da ne pominje više Socijalističku partiju Srbije u kontekstu u kome je pomenuo, a pogotovo predsednika Miloševića. Predsednik Milošević je mrtav već godinu i nešto dana, a nije na vlasti od 2000. godine. Sada je, za zaboravne da podsetim, oktobar 2007. godine, za neki dan će biti oktobar. Sedam godina će skoro biti otkako predsednik Milošević nije na državnim funkcijama. Nažalost, vi ste ga u međuvremenu kidnapovali, vi ste slavili njegovo kidnapovanje, imate zasluge u tome i manite se njega.
Kakvi tajkuni Miloševićevi? U vreme devedesetih godina ti ljudi su samo bili direktori preduzeća. Oni su postali tajkuni u vaše vreme, tada su eksplodirali, tada su postali gospodari Srbije, tada su postali vlasnici politike, politike i poslaničkih grupa, i oni su ljudi koji su uređivali politiku. Šta se pravite ludi? Pa, vi iz DOS-a ste ih napravili takvim kakvi jesu. Do tada se nisu živi čuli, niko nije znao za njih, a onda su postali neko ko upravlja Srbijom.
Socijalisti sa tim nemaju veze, ni predsednik Milošević, nego ako imate hrabrosti recite – jesmo, dali smo im da privatizuju preduzeće za sitne pare, prodali smo im deset fabrika za tri evra, jeste, prebacili smo im na Kipar pare. Recite – podelili smo. Imate vi o mnogo ozbiljnijim problemima da govorite, nego što je ovo o čemu ste počeli.
Ima jedna stvar u kojoj ste u pravu. Kakvi god da smo mi bili do 2000. godine, u pravu ste kada kažete da je ovo katastrofa posle 2000. godine. Ne da niste dobri kao mi, niste ni približno dobri kao mi, daleko ste gori. Ovo što radite Srbiji od 2000. godine, ovo je sramota. Vi ste, gospodine Jovanoviću, i DOS, uveli u Srbiju pljačku, kriminal, ucene, pronevere i sve ono loše što je pratilo DOS 2000. godine.
Setite se, ovde ste 2001. godine pričali da ima 100 direktora velikih preduzeća koja finansiraju DS i DOS da bi srušili Miloševića i došli na vlast. Što ne objavite njihova imena, pa da Srbija sazna ko su od njih tajkuni i ko danas gospodari Srbijom, što ne kažete? Pa recite, to ste nam pričali 2001. godine. Kao što ste govorili da imate tonski zapis da je porodica Milošević naredila ubistvo Slavka Ćuruvije, pa smo vam rekli - izvolite, dajte ako imate, da se jedanput to reši.
Ali, vi volite samo da pričate, optužujete nevine, a prave krivce krijete, jer verovatno dobru apanažu plaćaju za to što su krivi da ne bi progovorili ili da ne bi bili izručeni.
Dajte da Srbija napred krene. Ako imate neke dokaze, ponudite, ali manite se više te priče. Ovo je mesto gde treba da kažete građanima Srbije - taj i taj je kriv za to i to.
U stvari, mislim da vi imate daleko veće probleme i da ova svedočenja pripadnika zemunskog klana bacaju pravu sliku na ono što se zove Srbija posle 2000. godine. Samo je suštinsko pitanje što ste vi nekog odabrali očigledno za krunskog svedoka, a nekom je namenjena uloga žrtve, ali svi ste zajedno krivi jer pokazuje vezu od vrha do dna, vezu vlasti i kriminala. Dok Srbija ne raščisti s tim, ne možemo krenuti napred. Hvala vam.
Moram reći, u ime SPS-a, da je ovo što sam sada čuo od gospodina Jovanovića jedna potpuno prazna priča, više da se kupi vreme i da se stekne utisak da je nešto hteo da kaže, nego što je imao šta da kaže.
Gospodin Jovanović je za malo prešao onu crtu, granicu pristojnosti, kao gospodin Vuk Drašković koji je 1990. godine optužio narod što mu nije dao izbornu pobedu na onim prvim demokratskim višestranačkim izborima u Srbiji. On je tada, 1990. godine rekao – narod ne valja. Vama očigledno ne valja ni onaj narod iz 1990. godine, koji je gospodinu Slobodanu Miloševiću, predsedniku Socijalističke partije Srbije, dva puta na neposrednim izborima dao takav broj glasova koji nijedan od tzv. demokratskih lidera nikada neće moći dobiti, dao mu poverenje da bude predsednik Republike Srbije. On je svoj mandat više puta stavljao na raspolaganje građanima Republike Srbije i uvek je dobijao. To je nešto što ne možete da shvatite, a kamoli da postignete.
Druga stvar, kako čovek da vam veruje? Vi govorite svaki put drugačije, da ne pričam šta radite. Vi ste bili kurir u tim događajima tada, a ko zna šta ste još radili. Sećate se da ste nosili neko pismo garancije, a inače to pismo ima garancije da predsednik Milošević neće biti izručen Haškom tribunalu. Da li se sećate ko je potpisao garanciju da neće biti izručen Haškom tribunalu? Da li znate da je to protivustavno? Odluka Vlade ne može biti jača od Ustava.
Dobro je da vi sada priznajete da ste učestvovali, ima jedan narodni izraz - seirili, u nevolji drugog; to pokazuje strukturu vaše ličnosti i ljudi sa kojima ste radili. Kada se neko raduje tuđoj nesreći, tome se dobro ne piše. To je neka činjenica, a da ne pominjem ovo posle toga.
Gospodine Jovanoviću, ne pominju pripadnici zemunskog klana nijednog od socijalista, koliko vidim, pominju vas i vaše društvo, da su davali pare, da su uzimali pare, da su vršili pritisak na pravosuđe, da su planirali to i to. Da li vi čitate štampu? Vidite ko se pominje tamo, to su ljudi iz DOS-a 2000. godine, oni ljudi koje ste vi zastupali ovde, busali se u prsa i govorili – samo tako, obećana budućnost vas čeka.
Gospodine Jovanoviću, da li vi primećujete da ti ljudi optužuju vas i vaše drugove da ste uzimali novce i da ste radili svašta u ovoj državi? Vi ste uveli kriminal u državu, omogućili ste pljačku Srbije kroz privatizaciju. Vi, a ne neko drugi.
Da li znate možda po kom je to zakonu sprovođeno? Vi ste sa ove govornice držali ode kako su zakoni dobri i kako će Srbija da peva, kako će svi imati ne znam šta, i med i mleko će biti u Srbiji. To ste vi pričali. Danas je 2007. godina, skoro sedam godina od kako je DOS preuzeo vlast. Da li se sećate toga ili ste izgubili pamćenje? Ne prihvatate ništa što ne ide u prilog onim vašim tezama.
Gospodine Jovanoviću, imate problema dosta i kako stoje stvari, ako država bude postojala, ali nažalost mi svega imamo u ovoj državi pa je pitanje šta će biti sa svim tim procesima, neće se završiti na ovome; ne može da se pomene ovoliko ljudi iz DOS-a 2000. godine, a da posle budu krivi socijalisti iz devedesetih, koji nisu bili tu, ili neke druge poslaničke grupe. Neće moći.
Prema tome, gospodine Jovanoviću, morate da se spremite da odgovarate za ono što ste radili 2000. godine. U ime kojih ciljeva i kojih računa, to je druga priča. I, manite se vaše demagogije o nekim vrednostima; vaša jedina vrednost je pun novčanik, vaša jedina vrednost je pun konto, vaša jedina vrednost je novac i vi drugog sistema vrednosti nemate.
Po Poslovniku. Da se ovo ne bi pretvorilo u verbalni duel između gospodina Jovanovića i mene, imam potrebu samo da mu postavim jedno pitanje, a neka on sam odluči da li će da se javi ili ne. Da li je on sve ovo vreme pričao o Miloševićevom tajkunu itd, o čoveku s kojim je bio na večeri posle izručenja predsednika Miloševića Haškom tribunalu, koji je zajedno sa njim slavio taj sramni čin u istoriji Srbije?
Morate, ljudi, da shvatite da šta god vi mislili o sebi samima, istorija beleži samo neke pojedince. Bez uvrede bilo koga od vas koji sebe nazivate demokratama, i ostalih, neće vas niko zapamtiti za par godina, pogotovo zbog ove sramote koju ste napravili Srbiji - da izručite dva puta legalno izabranog predsednika, jer i oni koji su mu sudili su sami sebi presudili. Džabe vam ova priča.
Ona ima prođu u Srbiji zato što kontrolišete medije, ali kako vreme prolazi, neke stvari dolaze na svoje mesto. A i među nama se vidi kakav je ko od poslanika, šta radi i koju politiku zastupa.
To je ono što nama socijalistima daje prednost a istovremeno nam je i ideja vodilja da treba apsolutno da nastavimo da se borimo i za ideje levice i za našu državu Srbiju.
Hvala, gospodine Mrkonjiću. Znate kako, gospodine Jovanoviću, vama moje izlaganje može zvučati besmisleno ili ga vi možete tako kvalifikovati, ali to je vaša stvar. Kada slušam ono što vi pričate, iako nisam, iako u te stvari ne verujem, ja se počnem krstiti šta sve pričate.
Inače, u ovim događajima iz 2000. godine, tačno je, nisam učestvovao, ali, hvala Bogu, oni koji su učestvovali priznaju, da li da olakšaju svoju dušu, da li iz nekih drugih razloga, ne znam, oni pišu ko je učestvovao, pa i vas kvalifikuju. Postoji pismo koje je potpisao i Milan Milutinović, kao tadašnji predsednik države, čini mi se i gospodin Zoran Đinđić, a ima još poneko od potpisnika, kojim se predsedniku Miloševiću garantuje da neće biti izručen Haškom tribunalu. Ali, za vas to ništa ne znači. To pismo je sastavni deo knjige koju je objavio gospodin Dušan Čukić, pa možete uzeti i pročitati. Nije to nepoznato. Tačno se vidi šta su potpisnici rekli da neće raditi.
A, građanima Republike Srbije ostavimo da se opredele za sistem vrednosti, jer ovaj sistem vrednosti koji ste vi promovisali do 2000. godine ste apsolutno uništili posle 2000. godine. Pokazuje se da u stvari taj sistem vrednosti ne postoji, da vam ništa nije strano. Vi ste Srbiju suštinski uništili, ali pustimo građanima Republike Srbije da daju sud o tome na izborima.
Samo da znate, ovo jeste rasprava o Državnoj revizorskoj instituciji, ali ste je vi svojim kvalifikacijama o predsedniku Miloševiću i socijalistima pretvorili u nešto što to nije i ja imam obavezu, kao zamenik predsednika stranke i zamenik predsednika poslaničke grupe, ne samo obavezu, nego i hoću da izađem uvek za ovu govornicu i da odbranim partiju kojoj pripadam i čoveka koga poštujem.
Hvala, gospodine predsedavajući. Da se vratimo Zakonu o Državnoj revizorskoj instituciji. S obzirom na to da je gospođa Borka Vučić izložila stav poslaničke grupe SPS o ovoj temi i istakla da mi nećemo podržati predlog sastava Državne revizorske institucije, dozvolite mi da i ja kažem nekoliko reči o Državnoj revizorskoj instituciji i o načinu predlaganja kandidata za Savet Državne revizorske institucije.
Najpre moram u ime SPS-a da kažem da je jako loša stvar što država Republika Srbija do sada, evo za neki dan će biti oktobar 2007. godine, nije izabrala Savet Državne revizorske institucije. O ovoj instituciji se proteklih godina mnogo pričalo, od 2001. godine pa naovamo gotovo da nije prošla nijedna rasprava o budžetu ili rasprava o načinu trošenja sredstava na nivou lokalne samouprave a da nije bilo reči o tome da će biti izabran Savet Državne revizorske institucije. Međutim, očigledno je da iz raznih razloga do toga nije došlo.
Mislim da je gospođa Vučić istakla, a to treba podvući, da je Srbija jedina država sa prostora bivše Jugoslavije, a i u regionu, gde ova institucija ne postoji.
Negde u štampi je bio istaknut podatak, primera radi, da je i Crna Gora, koja je prošle godine stekla nezavisnost na referendumu, u međuvremenu izabrala državnu revizorsku instituciju, a Srbija to još nije uradila. Mislimo da je to jako loše, jer bi bilo zanimljivo da je ova institucija postojala, da je radila i da je mogla kontrolisati način trošenja narodnog novca i na nivou države i na nivou lokalnih samouprava, jer je proteklih godina bilo mnogo toga problematičnog, mnogo čudnog u načinu trošenja državnih sredstava.
Treba još reći da je Zakon o Državnoj revizorskoj instituciji usvojen novembra 2005. godine. Mi socijalisti smo tada glasali za ovaj zakon jer smatramo da je ova institucija jako potrebna u Srbiji, što naravno ne znači da se slažemo sa predlogom za izbor članova Saveta Državne revizorske institucije.
Drugo, ova tačka dnevnog reda, i to građani Republike Srbije treba da znaju, razlog je što sednicu Narodne skupštine Republike Srbije nismo održali odmah 21. avgusta ove godine, kada je bilo javno rečeno da će Skupština raditi, nego smo ovu sednicu započeli tek prošle nedelje.
Ovo ne govorim slučajno, jer i gospođa Vučić je pomenula koji su partijski predstavnici u Savetu Državne revizorske institucije. S obzirom na to da je reč o članovima vladajuće koalicije, Srbija treba da zna da Skupština nije radila zato što se nije mogao postići dogovor oko članova ovog saveta.
Ovo pogotovo treba da znaju pojedini pripadnici, ministri vladajuće koalicije, koji su javno kritikovali Narodnu skupštinu što ne radi. To nije korektno, pogotovo iz razloga što su njihovi kandidati bili problem ili deo problema koji se zove kadrovski sastav Saveta Državne revizorske institucije.
Treće, SPS se ne slaže sa načinom na koji su izabrani predstavnici, članovi Saveta Državne revizorske institucije. Ja ovde držim zvaničan skupštinski materijal Odbora za finansije u kome se konstatuje da se Odbor za finansije obratio svim poslaničkim grupama u Narodnoj skupštini Republike Srbije sa molbom da predlože svoje kandidate za članove Saveta Državne revizorske institucije. Kolega Todorović maše glavom, što znači da oni, kolege iz SRS, nisu dobili poziv, što je sigurno tačno.
Moram reći da smo mi, zahvaljujući činjenici da je gospođa Vučić bila neposredno, kao član Odbora za finansije, uključena u rad Odbora, imali svoje kandidate, koji nisu prihvaćeni. Ali, zanimljiva je, prvo, tvrdnja da su uputili svima, što nije tačno, a drugo, nisu svi ni predložili, a videćete posle iz sastava, izabrani su samo kandidati vladajuće koalicije.
Onda se postavlja jedno logično pitanje - zašto se uopšte predlagač, kao član vladajuće koalicije, obraća svim poslaničkim grupama, makar ovako javno, a suštinski se to svodi na vladajuću koaliciju? Nažalost, ovo je još jedan od primera kako se javno stvara utisak da postoji želja za saradnjom sa opozicijom, a suštinski se samo predlozi vladajuće koalicije prihvataju. Mislim da to nije dobro.
Evo primera kada je u pitanju Zakon o državljanstvu: Socijalistička partija Srbije je podnela amandman kojim se svim Srbima van Srbije daje mogućnost da dobiju državljanstvo Republike Srbije, a sličan amandman je podnela i Srpska radikalna stranka, ali za Vladu to nije bilo dovoljno, nego je predstavnik vladajuće koalicije podneo amandman i Vlada je prihvatila taj amandman, iako su suštinski isti, nije postojao nijedan valjan razlog da se ne prihvate amandmani SPS-a ili SRS-a. Očigledno postoji potreba da se javno kaže da je amandman vladajuće koalicije postao deo zakona. Toliko o načinu rada vladajuće koalicije.
Što se tiče kandidata, ne želim da kažem nijednu lošu reč o ljudima koji su predloženi za članove Saveta Državne revizorske institucije.
Koristiću pravo poslanika koji učestvuje u raspravi da kažem da su kandidati SPS-a, odnosno kandidati koje je gospođa Borka Vučić predložila, bili bolji, ako ne od svih, onda sigurno bar od dela njih i da su apsolutno zaslužili da budu izabrani za članove Saveta Državne revizorske institucije.
Pomenuću gospođu Nadu Mijailović. Činjenica je da je bila direktor Službe društvenog knjigovodstva, da je bila pomoćnik ministra za privredu i privatizaciju u Vladi Republike Srbije, da je radila u Zavodu za obračun i plaćanje, tamo bila generalni direktor, da je radila u Zavodu za obračun i plaćanje u NBS i da je tamo bila savetnik dovoljno govori o njenoj profesionalnoj opredeljenosti i o kvalitetu koji poseduje.
Drugi kandidat, gospodin Rajko Perić, sada je doktorant na jednom fakultetu iz oblasti ekonomije, postdiplomac, završio postdiplomske magistarske studije za deo bankarski i finansijski menadžment, obavljao različite odgovorne funkcije u Novosadskoj banci, u Poštanskoj štedionici i na drugim mestima. Ovo ne govorim slučajno, zato što su i jedan i drugi kandidat apsolutno zasluživali da budu među pet kandidata za članove saveta Državne revizorske institucije.
I poslednja stvar, peta, mislim da ovakav način predlaganja i izbora članova saveta Državne revizorske institucije apsolutno ne ostavlja sumnju da će rad biti loš i da će biti politički pristrastan. Biće loš zato što, bez uvrede po predložene, evo, ja sam pomenuo samo dva kandidata za koja sam potpuno ubeđen da bi mogli ovaj posao obavljati bolje, profesionalnije, kvalitetnije, daleko stručnije nego oni.
Druga dimenzija rada ovog saveta, na ovaj način predloženog, biće ta politička pristrasnost. Mi suštinski dobijamo savet Državne revizorske institucije vladajuće koalicije, koji treba da kontroliše način trošenja narodnog novca, od strane vladajuće koalicije. Pogotovo što mi godinama unazad nemamo završne račune budžeta Republike Srbije ovde u Narodnoj skupštini, da ne pričam o lokalnoj samoupravi, a ogromne količine novca su proteklih godina trošene.
To sigurno neće izaći na dobro, jer očigledno ova demokratska vlast je u međuvremenu našla mehanizam. Prvo se odlagalo donošenje Zakona o Državnoj revizorskoj instituciji. Tek 2007. godine dobijamo Državnu revizorsku instituciju, dobijamo partijski pristrasnu Državnu revizorsku instituciju. U međuvremenu je izmenama i dopunama različitih zakona sve ono što je 2000. i 2001. godine bilo osnov za podnošenje krivičnih prijava ili kvalifikovano kao nešto suprotno odredbama zakona kvalifikovano kao običan prekršaj.
Dakle, SPS smatra da ovi predlozi nisu dobri, da način izbora kandidata nije dobar, da će biti izabrani kandidati po partijskoj pripadnosti i apsolutno smo ubeđeni da neće raditi posao u interesu građana Republike Srbije.
Hvala, gospodine Duliću.
Pošto ste pomenuli obavljanje poslova, red je da vam, kao vaš kolega, u skladu sa odredbama Poslovnika o radu Narodne skupštine Republike Srbije, član 225, kažem i o onim poslovima koji su neophodni za obavljanje vaše funkcije, a koje vi ne radite.
Gospodine Duliću, želeo bih da vas informišem, mislim da je red da vam ja to kažem, pošto vidim da vaše partijske kolege to neće da vam kažu, a ni partneri, da je Vlada Republike Srbije uvela prinudnu upravu u opštini Užice u novembru 2006. godine. Još malo, pa će godina dana. Zakon o lokalnoj samoupravi je tu apsolutno jasan, privremeno veće može da traje tri meseca i ako se posle toga, u roku od šest meseci, ne formira uprava, izbori se moraju održati. Sada je deset meseci i izbora nema.
Gospodine Duliću, razumem da izbori nisu mogli biti raspisani dok nije izabran novi saziv, odnosno novi predsednik Narodne skupštine Republike Srbije, ali pošto ste vi izabrani sredinom maja ove godine, bilo je sasvim dovoljno vremena da, poštujući Zakon o lokalnoj samoupravi i ovlašćenja koja vam taj zakon daje, raspišete izbore u opštini Užice, pogotovo što je Vlada Republike Srbije, nova vlada, 6. juna formirala novi privremeni organ. Naravno, članovi tog organa su članovi Vlade, odnosno vladajuće koalicije.
Praktično, od tada do danas, koliko ja znam, taj organ nije održao nijednu sednicu, jer ne mogu da se dogovore o stvarima iz svoje nadležnosti, odnosno nisu mogli da se dogovore ni o dnevnom redu. U toku su dogovori oko kadrovskih rešenja na lokalnom nivou, ko će biti direktor, ko neće, koliko će koja stranka dobiti, da li će, eventualno, biti formiran neki novi privremeni organ i šta će ko da radi. Da ne pominjem da se u međuvremenu zapošljavanje vrši po partijskoj pripadnosti i da, uopšte, ne postoji nikakav organ koji bi mogao da kontroliše način rada.
Ovo pominjem iz razloga što je Vlada Republike Srbije, 6. juna, kada je formirala ovaj organ, prekršila odredbe Ustava Republike Srbije, Ustava za koji smo, eto, bar formalno, svi bili i koji jasno propisuje da sastav privremenog organa mora voditi računa o partijskom i nacionalnom sastavu skupštine opštine.
Gospodine Duliću, bio bi red da vi, kao predsednik Narodne skupštine, tu očiglednu nezakonitost ispravite i da raspišete izbore, da date mogućnost građanima Užica, kao i građanima Smedereva, Velikog Gradišta i Leskovca, jer sam govorio o tim opštinama, da se izjasne o tome koga žele na nivou lokalne samouprave, koga žele kao svoje izabrane odbornike, da ih predstavljaju i da uređuju lokalnu samoupravu.
Hvala.
 Hvala, gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, moram reći, u ime SPS-a, da danas raspravljamo o jednom za građane Republike Srbije jako važnom zakonu i mislimo da je krajnje vreme da Republika Srbija dobije novi zakon o putnim ispravama, odnosno zakon kojim bi građani, državljani Republike Srbije dobili nove putne isprave.
Godina je 2007, prošlo je već više od četiri godine od kako je nestala SRJ. Za one zaboravne, da podsetim, reč je o državi za koju je DOS govorio da će postojati, zato što će oni obezbediti dogovor sa Republikom Crnom Gorom, dogovor koji će biti optimalan za obe države članice i da će građani moći mirno da žive. Tada je bilo rečeno da je to demokratsko pitanje, pa kada nazovidemokratske snage budu vršile vlast u Srbiji, to će pitanje biti rešeno.
Kasnije smo dobili državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, putne isprave su ostale iste, i sa ovom državnom zajednicom Srbija i Crna Gora se desilo što i sa prethodnom, tzv. demokratske snage nisu uspele da sačuvaju zajedničku državu, čak, mogu reći da su se neki od njih zdušno trudili da takve države ne bude i u tome su, neosporno, uspeli.
Uspeli su u tome ne samo činom da su se Crnogorci samostalno, naravno, referendumom, izjasnili o svojoj nezavisnosti, nego i time što su ovde, u Srbiji, apsolutno propagirali ideju nezavisne Crne Gore i odvajanje Srbije i Crne Gore.
Naravno, formalno gledano, pravo je svake države da odlučuje o svojoj sudbini, ali sa stanovišta činjenice da u Crnoj Gori živi preko 30% građana Crne Gore koji su se izjasnili kao Srbi i te kako je bilo važno da i Srbija i Crna Gora budu u jednoj zajedničkoj državi.
U svakom slučaju, možemo konstatovati da su te dve države nestale, kao i ona velika Jugoslavija pre, da su putne isprave u celom tom vremenu važile i došli smo u jednu paradoksalnu situaciju da državljani Republike Srbije koji putuju imaju putne isprave države koja ne postoji. Na stranu kakva su bila tehnički, tj. kakvog su kvaliteta bila ta dokumenta, ali je takva putna isprava, definitivno, prilikom putovanja svakog državljanina Republike Srbije u inostranstvo izazivala određene nedoumice, i formalne, i pravne.
Moram reći da je, bar, meni žao što će ta crvena putna isprava otići u istoriju, ne samo kao simbol jedne dobre države koja je objedinjavala sve Srbe u jednoj državi i bila, makar u to vreme, država koja je služila mnogima u svetu kao primer države u kojoj su različiti narodi i nacionalne manjine mogli da žive zajedno, nego i kao jedan simbol slobode putovanja u svetu. Taj pasoš je tada bio na visokoj ceni i mnogi u inostranstvu su se trudili da dođu do pasoša te velike Jugoslavije, jer im je omogućavao putovanje širom sveta.
S druge strane, opet mogu reći, bar ako ministar bude imao imalo sluha za boje zastave Republike Srbije, da će i novi pasoš biti crvene boje, ako bude poštovao one boje koje ima zastava Republike Srbije. U svakom slučaju, dobro je da Republika Srbija konačno dobije svoj pasoš i da državljani Republike Srbije budu izjednačeni sa svim drugim građanima sveta prilikom korišćenja te putne isprave.
Mislim da je loše što zakon ne sadrži bliža određenja sadržaja putne isprave. Ovo ne govorim slučajno.
Kada smo usvajali Ustav Republike Srbije, videli ste tamo, u članu 7. Ustava Republike Srbije se propisuje da će bliži izgled i upotreba grba, zastave i himne biti uređeni zakonom. Ako se ova tri simbola države Republike Srbije uređuju zakonom, onda se moglo i u zakonu o putnim ispravama naći rešenje da i izgled putne isprave bude uređen zakonom.
Ne mislim da će Vlada, odnosno Ministarstvo učiniti nešto što će biti u suprotnosti, ali nema nijednog valjanog razloga da ovo pitanje ne bude uređeno zakonom, pogotovo što će, sigurno, na jednoj strani te putne isprave biti grb Republike Srbije.
Danas smo od kolega, narodnih poslanika, koji su raspravljali o ovoj temi, čuli neke druge zanimljive ideje, pa ćemo videti kako će to izgledati, ali je uvek bolje da to bude rešenje sadržano u zakonu, a ne da bude predmet neke uredbe ili nekog propisa koji donosi ministar.
Druga stvar, ovi biometrijski podaci su sastavni deo ove putne isprave. Mi smo videli, prilikom usvajanja Zakona o policiji, u onom delu koji se odnosi na lične isprave, da je i tada bilo propisano korišćenje ovih biometrijskih podataka.
Doduše, Vlada je kasnije, pod pritiskom javnosti, pre svega, Srpske pravoslavne crkve, donela jednu uredbu kojom je građanima Republike Srbije dala mogućnost da se izjasne sami da li hoće ili neće da koriste onaj famozni čip kao deo podataka koji sadrži lična isprava.
U ovom slučaju, tu neće biti dileme, bar ja mislim, jer je takav način izrade ove putne isprave, pasoša, nešto što se postavlja kao uslov i za njegovo korišćenje u inostranstvu.
Ne bih želeo da se desi nešto slično, da se opet država Srbija nađe pod pritiskom SPC. Mada, naravno, o SPC ne mislim niša loše, daleko od toga, imamo već nekoliko puta u našoj bliskoj prošlosti situaciju da o nekim stvarima SPC daje svoje mišljenje, a da Vlada Republike Srbije to prihvata, što pokazuje da u našem društvu još uvek ne postoji ta odvojenost države i crkve.
Jedan primer je ova uredba o ličnoj ispravi, a drugi - ovaj već čuveni primer oko ukidanja PDV-a za opremu za bebe. Kada su narodni poslanici, iz različitih poslaničkih grupa, smatrali da je dobro za građane Republike Srbije, odnosno za decu, ukidanje PDV-a na odeću, obuću i hranu za bebe, skupštinska većina, vladajuća većina to nije smatrala za potrebno, ali kada je patrijarh Pavle tražio od njih da se taj PDV ukine, oni su doneli odluku. Za sada imamo samo odluku koja, naravno, nema nikakvu pravnu valjanost, jer to tek treba da bude pretočeno u zakon, pa ćemo da vidimo da li će i oko ovog pitanja biti nečeg sličnog.
Kada je reč o podnošenju zahteva za maloletna lica, molio bih gospodina ministra samo da nam da jedno objašnjenje.
U članu 29. Predloga zakona o putnim ispravama je to obrazloženo, ali moram reći da se ne vidi da li će svako maloletno lice, uključujući i malu decu, bebe i ostale koji su već na putovanju u inostranstvu, sa roditeljima, naravno, imati posebnu putnu ispravu. Do sada je bilo rešenje da se deca nalaze, imenom i prezimenom, bilo putem slike, na pasošu jednog od roditelja. Sada se postavlja pitanje da li će za svako dete biti potrebna posebna putna isprava.
Mislim da bi Ministarstvo moglo da nam kaže, gospodin ministar večeras, da li se zna koliko državljana Republike Srbije ima putne isprave. Ovo ne govorim slučajno.
Znamo koliko građana Republike Srbije ima po popisu stanovništva, ali bi bilo zanimljivo čuti koliko državljana Republike Srbije ima putne isprave, da bismo, u odnosu na to, usvojili, ili izvukli određeni zaključak, pošto se stalno priča o toj želji za putovanjem, pa da vidimo koliko građana Republike Srbije ima pasoš. Koliko među onima koji imaju putne isprave...
Hvala. Ministar će to posle, kada bude davao završnu reč, i ostalima reći, ja sam to čuo, da ne zloupotrebljavam ovu govornicu na taj način.
Dobro bi bilo da čujemo, takođe, od gospodina ministra, koliko ljudi ima diplomatske pasoše iz raznih razloga, pošto je bilo i od strane nekoliko kolega pitanja da li postoji mogućnost da, eventualno, dođe do zloupotrebe tog diplomatskog pasoša na različite načine. Pitanje je, takođe, član 9. Predloga ovog zakona koji govori o članovima uže porodice koji imaju pravo na diplomatski pasoš radi tih putovanja.
Mislim da to pitanje treba malo pojasniti, kao i član 10 - koji su to najviši državni funkcioneri na koje se odnose odredbe zakona o putnim ispravama, pošto vidim u Predlogu zakona da je to ostavljeno Vladi, da to nije uredio zakon.
SPS ceni da posebna pažnja treba da bude posvećena zaštiti, korišćenju i dostavljanju podataka koje sadrže putne isprave. Mislim da je to potrebno veoma jasno odrediti i objasniti, da ne bi došlo do moguće zloupotrebe podataka koje lična isprava sadrži.
Na kraju, mislim da je dobro što će Narodna skupština Republike Srbije usvojiti zakon o državljanstvu kojim će svim Srbima van Srbije biti data mogućnost da dobiju državljanstvo Republike Srbije. Danas smo u Odboru za pravosuđe i upravu imali izjašnjavanje o amandmanima, Vlada je prihvatila amandman jednog našeg kolege iz DSS.
Taj amandman, koji je kolega iz DSS-a podneo, istovetan je amandmanima SRS-a i SPS-a, bar u duhu, ne mora to biti svako slovo. Ovo govorim iz razloga što će ti državljani, odnosno svi ljudi koji dobiju državljanstvo Republike Srbije, na osnovu tog državljanstva biti u situaciji da dobiju i putnu ispravu države Srbije. Mislim da je to jedan korak koji treba pozdraviti.
Poštovane kolege narodni poslanici, javio sam se po odredbama Poslovnika, član 225.
Najpre, želeo bih da ukažem na jednu svoju grešku, sinoć sam gostujući u jednoj televizijskoj emisiji rekao da su kolege iz G17 krive, odnosno njihovo kadrovsko rešenje, što nije došlo do utvrđivanja predloga sastava državne revizorske institucije.
U međuvremenu sam saznao da to nije tako i ovim putem im se izvinjavam što sam javno rekao jednu netačnu informaciju. Tačno je da se koalicija nije mogla dogovoriti oko predloga kandidata.
Znači, svi zajedno snose odgovornost što Narodna skupština Republike Srbije nije odmah posle godišnjih odmora počela sa radom, nego smo čekali do 10. septembra i nije red da nezasluženo samo oni nose teret neodržavanja sednica Narodne skupštine Republike Srbije.
Inače, kada je reč o održavanju sednica Narodne skupštine, to je osnovni povod zbog kojeg sam se javio, da bi kolege poslanici znali, juče je na sastanku sa rukovodstvom televizije, gospodin Tijanić nije bio jedini, ja sam bio predstavnik SPS i mogu vam reći da se ništa nismo dogovorili, da će se naći rešenje za juče i za danas, a da ćemo narednih dana formirati jednu grupu od predstavnika parlamentarnih stranaka i u dogovoru sa rukovodstvom televizije pokušati da vidimo šta je od toga tačno.
Dobili smo ovo pismo, navodi koje je koleginica Jovanović istakla su tačni, jer kao što televizija ima svoje utvrđene termine nekih sportskih prenosa godinu dana unapred, pa i mi ako poštujemo odredbe Poslovnika znamo kada počinje jedno, a kada drugo zasedanje, 1. oktobra i 1. marta.
U međuvremenu, naravno, kada su vanredne sednice, ako postoji dobra volja, može se naći rešenje, ali niko me ne može ubediti da je snimak ili prenos utakmica stranih reprezentacija, primera radi, nešto važnije od sednica Narodne skupštine Republike Srbije, jer nije ovde reč o prenosu reprezentacije ili sportskim takmičenjima u kojima učestvuju reprezentativci Srbije, nego i o nečemu drugom.
Tada smo mi socijalisti rekli, sticajem okolnosti ja kao predstavnik na tom sastanku, gospodinu Tijaniću, da smo mi za prenos sednica Narodne skupštine i to svih sednica, ali smo ukazali takođe da ovaj slogan koji oni vole da promovišu - "Vaše je pravo da znate sve" u praksi nije takav. I najbolja potvrda je jučerašnje izveštavanje sa sednice Narodne skupštine Republike Srbije, izveštaj o Predlogu zakona o duvanu.
Javljeno je u javnom servisu, koji se reklamira pod pravom da znate sve, izveštava ono šta hoće, primera radi da su samo kolege iz SRS protiv izmena Predloga zakona o duvanu. SPS uopšte nije pomenuta.
Mogu razumeti da je gospođa Jorgovanka govorila u 13,30, mi smo govorili u 17,00 sati.
Možda novinari RTS nisu imali vremena da ostanu ovde, da sačekaju sednicu Skupštine do kraja, možda su imali neke druge probleme. Mogli su da nas pitaju kakav je naš stav, rekli bi im. Pošto znamo, naravno, da nas neće pustiti da preko medija to javno kažemo, ali su mogli da saopšte i naš stav.
Dolazimo do suštine zašto su sednice Narodne skupštine Republike Srbije za parlamentarne ili opozicione stranke važne? Zato što je ovo jedina prilika da se nešto kaže i da građani Republike Srbije saznaju za to. Javni servis javlja samo ono što hoće, pretvorio se u javni servis Vlade Republike Srbije.
Setite se, prilikom formiranja Vlade imali su direktan prenos toga kako pismo gospodina Tadića, ko je kandidat za predsednika Vlade, putuje od Kabineta do Skupštine.
Svaki minut su izveštavali, stiglo pismo, nije stiglo, stigao je predlog itd. To je problem u ovoj državi, zato što se javni servis pretvorio u servis Vlade Republike Srbije. Očigledno je, rukovodstvo televizije je samo izvršilac nečijeg naloga da se planira ukidanje prenosa Narodne skupštine Republike Srbije. Niko nas ne može ubediti jer vidimo kako se to radi.
Nije nepoznata praksa da parlamentarne stranke, mi socijalisti nismo mogli da budemo gosti u programu RTS. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati informativne emisije ili one ozbiljne političke emisije u kojima smo bili gosti, ali su zato predstavnici stranaka koje nisu bile zastupljene u parlamentu i te kako bili prisutni i govorili o onome što oni misle da jeste.
Niko me ne može ubediti da je to javni interes građana Republike Srbije da ne čuju jednu parlamentarnu stranku ili njihovog predstavnika, a da čuju neke marginalne političke stranke ili pojedince, koji po ko zna kom osnovu su učesnici u tim programima.
Poslanici Narodne skupštine Republike Srbije treba da znaju da se nismo dogovorili ništa i za svaku je osudu postupak kolege Albijanića. Njegovo je pravo da pročita taj spisak do kraja, ali stvarno izrugivanje Skupštini i čitanje imena ljudi koji nisu tu, to stvarno nije korektno.
Najmanje što kolega Albijanić treba da uradi jeste da se izvini poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije, onima koje je prozvao, i građanima Republike Srbije zbog postupka koji je učinio, jer to nije korektno i to nije nešto što je lice ove Narodne skupštine Republike Srbije.