Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Žarko Obradović

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Gospodine predsedniče Narodne skupštine, niste bili pre podne ovde, pa nisam bio u situaciji da vam se obratim, a ne bih to hteo da radim a da vi niste prisutni.
Ovo se odnosi na vas i na obaveze koje vi imate utvrđene odredbama Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, a vi bi trebalo da budete prvi koji to primenjuje i da nam date dobar primer kako to treba da radimo.
Jer ako vi ne primenjujete odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, onda nemojte se čuditi drugim poslanicima što na svoj način tumače odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije i pokušavaju sa ove govornice građanima Republike Srbije da saopšte stavove o pojedinim temama.
Naime, reč je o članu 27. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, koji govori o obavezama predsednika Narodne skupštine Republike Srbije, koje glase da predsednik Narodne skupštine Republike Srbije vrši druge poslove predviđene zakonom, pored ostalih i ovim poslovnikom, naravno.
Član 113. Zakona o lokalnoj samoupravi je eksplicitan i kaže u stavu 3: "Predsednik Narodne skupštine raspisuje izbore za odbornike u roku od tri meseca od dana raspuštanja skupština jedinica lokalne samouprave". Nema da li hoće, da li neće, da li mu se dopada ili ne dopada, mora da raspiše izbore.
Naravno, ima još jedan stav, ali on u ovom slučaju apsolutno nije bitan jer predsednik Narodne skupštine to može da uradi. Izbori za odbornike Skupštine opštine Leskovac, pošto je o Leskovcu reč, održani su krajem prošle godine. Gospodin Predrag Marković je, poštujući odredbe Poslovnika, raspisao izbore za skupštinu lokalne samouprave, iako je bilo očigledno da će biti ovi drugi, ali to je neka druga priča.
Izbori su održani, skupština nije konstituisana i Vlada Republike Srbije je 12. aprila 2007. godine donela odluku o uvođenju privremenih mera u Skupštini opštine Leskovac i od tog dana u Leskovcu funkcioniše privremena uprava sa predsednikom opštine koji je izabran u novembru 2006. godine.
SPS smatra da uvođenje prinudne uprave u Skupštinu opštine Leskovac 12. aprila je dovoljan razlog, s obzirom da su prošla tri meseca, da se uvede prinuda uprava.
Kako izgleda prinudna uprava? Ovde imam određena dokumenta, napravljen je jedan spisak kako koalicija sastavljena u privremenom veću deli radna mesta po strankama, verovali ili ne.
Tačno je navedena sistematizacija radnih mesta u Leskovcu, šta kome i koliko treba da pripadne.
Ovo govorim zato što se pominju sve stranke koje su zastupljene u tome, to su naravno stranke vladajuće koalicije - DSS, DS, G17 PLUS i Nova Srbija, da ne bi neko pomislio da je reč o nekim trećim, četvrtim ili petim i tačno je predviđeno šta ko treba da dobije.
Neka me neko ubedi da je ovo funkcionisanje lokalne samouprave na način koji predviđa Zakon o lokalnoj samoupravi.
Definitivno se produžava vreme trajanja ovih skupština mimo zakona i dozvoljava se grupi ljudi da u ime skupštine, i privremeni organ zamenjuje rad skupštine, to zakon predviđa, ali samo tri meseca, posle toga se raspisuju izbori, da vedre i oblače i mimo građana i njihove izborne volje uređuju odnose u opštini Leskovac.
Mislim da ima i drugih ljudi u ovoj skupštini koji mogu da potvrde ove moje reči, da je stanje u lokalnoj samoupravi jako loše, da Vlada nema nijedan razlog, odnosno da predsednik nema nijedan razlog da produži trajanje ove neregularne situacije i da bi trebalo, poštujući odredbe Poslovnika i odredbe zakona koje predviđaju i daju mu ovlašćenja, da raspiše izbore za jedinice lokalne samouprave, pa neka građani Leskovca odluče ko će posle toga uređivati lokalnu samoupravu.
Hvala, gospodine predsedniče. Samo bih, pošto je gospodin Halimi pomenuo Socijalističku partiju Srbije, želeo da gospodinu Halimiju kažem ... Gospodine Halimi, vama se obraćam, ako nemate ništa protiv da čujete šta bih imao da vam kažem, da se ne bi zbunjivali ni sada ni ubuduće.
Čisto da znate kada čujete od predstavnika stranaka koje sebe kvalifikuju kao demokratske, promenio se način njihovog govora jer sada vrše vlast, i sad su problemi sa kojima se suočavaju mnogo ozbiljniji nego što su izgledali kada su bili opozicija, pa su mogli pričati šta god hoće. Nemojte se čuditi što ponavljaju stavove, državne stavove koji nisu daleko od SPS-a.
Naprotiv, što bude vreme prolazilo, verujte mi, sve više i više će govoriti onako kako je govorio SPS 90-tih godina, jer država je iznad ideologije.
Neki to shvataju sada, a neki su to shvatili ranije, i nemojte misliti da kada je država u pitanju da postoji velika razlika između poslanika Narodne skupštine Republike Srbije. A to što je Socijalistička partija Srbije o tome govorila ranije, a neko tek sad, e to je stvarnost nad kojom se oni moraju zamisliti. Hvala vam.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine predsedniče, reklamiram povredu Poslovnika, član 226, i sada mi je potpuno jasno zašto vladajuća koalicija hoće da ukine TV prenos iz Narodne skupštine Republike Srbije, jer ono što oni budu govorili, a mediji prenosili, biće jedna istina u ovoj Srbiji, to je definitivno. Jer, treba onemogućiti narodne poslanike da kažu šta misle, a javnost Srbije da to čuje.
Narodni poslanici imaju svoj mini ustav, on se zove Poslovnik i Poslovnik treba poštovati. Kada narodni poslanik prijavi povredu Poslovnika, on treba da dobije reč. Ne može se dobra atmosfera u Skupštini praviti ignorisanjem povrede Poslovnika ili nepoštovanjem narodnih poslanika.
Juče sam pitao gospodina Dulića zašto nije raspisao izbore za odbornike Skupštine opštine Smederevo. Danas pitam gospodina Dulića, zašto nije raspisao izbore za odbornike Skupštine opštine Veliko Gradište.
U Velikom Gradištu je raspuštena Skupština opštine 25. maja ove godine, pre skoro četiri meseca. Suprotno odredbama Ustava Republike Srbije, koji određuje da Privremeno veće mora voditi računa o stranačkom i nacionalnom sastavu, Vlada Republike Srbije formirala je organ koji to ne poštuje. Ne da nisu zastupljeni predstavnici svih stranaka zastupljenih u lokalnoj skupštini, ne da nisu zastupljeni, nego članove privrednog organa čine predstavnici odborničke grupe G17, koja nije prešla cenzus na lokalnim izborima.
Ta nezakonitost traje. To Veće smenjuje sve ljude na nivou lokalne samouprave. Naravno, zahvaljujući stranačkoj podeli unutar Vlade imenovali su za predsednika Veća jednog od članova vladajuće koalicije, ostali, socijalisti, radikali, tu nemaju mesta, iako su zastupljeni u Parlamentu.
Prošlo je više od tri meseca, gospodin Dulić ne izvršava svoje obaveze utvrđene odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi. U članu 113. Zakona o lokalnoj samoupravi eksplicitno stoji da presednik Narodne skupštine raspisuje izbore za odbornike u roku od tri meseca od dana raspuštanja skupštine jedinice lokalne samouprave. Tri meseca su prošla, gospodin Dulić izbore ne raspisuje.
Ja, kao poslanik koji je juče i prekjuče postavio pitanje, nisam dobio odgovor od gospodina Dulića.. Juče smo javno čuli da ću dobiti odgovor, a tog odgovora za sada nema. Ja ću ovu priču o nezakonitosti u lokalnoj samoupravi nastaviti i dalje. Hvala vam.
Hvala, gospodine Duliću.
Želeo bih samo da dobijem objašnjenje od vas.
Mislim da je apsolutno reč o nepoštovanju narodnih poslanika, naravno i mene lično, iz razloga što sam vam prekjuče postavio određeno pitanje i juče sam dobio obećanje da ću dobiti odgovor, a vi mi danas saopštavate, i meni i javnosti Srbije, da ste poslali dva pisma predsednicima opština, da ste poslali pisma predsednicima opština i pozivate se na odredbu Ustavnog zakona koji sami ne poštujete. Da poštujete odredbe Ustavnog zakona onda biste po njemu postupali, pa bi onda dnevni red Narodne skupštine Republike Srbije bio potpuno drugačiji nego što jeste, onda bi po odredbama tog Zakona Narodna skupština Republike Srbije raspravljala i donosila ili ne bi donosila odgovarajuće zakone.
Gospodine Duliću, da li vi smatrate odgovore predsednicima opština kao način odgovora narodnom poslaniku ili ćete to učiniti na neki drugi način? Mislim da je ovo nekorektno. Ako ste imali ta pisma, to ste mogli juče i prekjuče da pročitate, pa da javnost Srbije čuje da vi apsolutno podržavate neustavna rešenja, jer Ustav, ako se već pozivate na akte pravne snage, onda možete reći da odredbe Ustava Republike Srbije propisuju da sastav privremenih organa mora da poštuje stranačku i nacionalnu pripadnost. Juče i danas sam vam naveo primere gde se ne poštuje stranački odnos u lokalnoj samoupravi, rekao sam da je reč o apsolutnoj nezakonitosti i ako mi vi danas kažete da to prihvatate i da nećete reagovati povodom toga onda O.K.
Pa, i to je odgovor i meni i građanima Republike Srbije da je u ovoj državi dozvoljeno sve, odnosno dozvoljeno strankama vladajuće koalicije i da stranački interesi jesu iznad zakona države Republike Srbije. I to je odgovor, ali to treba da saopštite javno, na način da građani Republike Srbije to razumeju. Molim vas, odgovorite mi da li ću kao narodni poslanik, koji je juče od vas tražio objašnjenje zašto ne reagujete, dobiti odgovor ili ovo pismo smatrate odgovorom, a ja ću u odnosu na vaš odgovor sam videti šta ću preduzeti. Hvala vam.
Moram reći da sam u protekla dva sada i nekoliko minuta sa pažnjom slušao svoje kolege poslanike, zato što su oni bolje nego ijedan medij, pošto mediji to neće da urade, da pokažu kako izgleda naličje onoga što se zove demokratsko društvo nastalo posle puča 5. oktobra. Oni su bolje, svako na svoj način, bolje nego iko drugi odslikali šta se radi i kakva je situacija u Srbiji. Ta međusobna optuživanja i rušenje, generalno, države, ovo je zaprepašćujuće, moram reći, a pogotovo reči koje su upotrebljene – kriminalci, lopovi, zločinačke grupe itd.
Ako tužilac ovo gleda imaće potrebe da apsolutno reaguje. Samo zaboravljaju da kažu da je ovo 2007. godina, sada će i kraj septembra i da podsete Srbiju kako su potrošili ovih sedam godina.
Svako poređenje sa devedesetim godinama vidi se da je potpuno bespredmetno, potpuno izlišno, jer ono što se zbiva u Srbiji posle 2000. godine ne može se uporediti sa ničim u modernoj istoriji Srbije.
Pod firmom demokratskih vrednosti radi se svašta, a to je naličje života, to je ono što je surovi život, jer građani preko medija, preko televizije, štampe, imaju ulepšanu sliku lepog života. Statistički podatak koji govori da je sve bolje i bolje, a oni u stvarnosti sve gore i gore žive i suočavaju se s tim. Čuli smo, takođe, obilje podataka posebno o pitanju duvana, jer to i jeste tačka dnevnog reda, kažem ne slučajno, posredno, zato što je to možda danas manir da se o ovoj tački dnevnog reda razgovara na posredan način.
Nažalost, ton takvom načinu razgovora dao je i sam ministar, gospodin Cvetković, jer je ovde govoreći o Predlogu zakona, koji predstavlja Narodnoj skupštini Republike Srbije u ime Vlade, govorio mnogo o onome što nije trebalo, jer o tome je govorio njegov prethodnik, gospodin Dinkić o CEFTA sporazumu. O onome što bi trebalo da govori upotrebio je svega nekoliko reči i uopšte nije upoznao Republiku Srbiju, građane Republike Srbije, ni narodne poslanike, šta je suština ovog zakona o izmenama i dopunama Zakona o duvanu.
Šta je suština, bilo bi dobro da čujemo od gospodina ministra šta je suština ovog zakona, sem te prazne priče usaglašavanja ili potreba usklađivanja sa odredbama CEFTA sporazuma. Treba reći glasno i jasno da je suština ovog zakona da se suštinski uništi domaća proizvodnja duvana, ne proizvođači cigareta nego oni koji proizvode duvan. To je ta suštinska razlika i ta igra reči je veoma, veoma bitna.
Mi smo dobili jedan materijal od Ministarstva finansija u kom se pominje i smanjenje u odnosu na one cifre koje smo dobili u Predlogu onog zakona, pominju se još manje cifre obaveznog otkupa duvana, još manje, umesto 1.400 ovde se pominje 1.200 tona. Bilo je ranije 2.000 tona duvana, a onda jedna rečenica kaže – ukida se obaveza otkupa ili proizvodnje domaćeg duvana počev od 1. januara 2008. godine.
Evo, za neki dan biće 1. oktobar 2007, to je za četiri meseca i možete i sami pretpostaviti koliko Vlada brine o domaćim proizvođačima duvana. Čak i ona četiri meseca im je bilo mnogo da ostave stare kvote i obaveze i oni strašno brinu o proizvođačima duvana time što će im ukinuti, smanjiti ove obaveze, odnosno količinu obaveznog otkupa i to svesti na manji nivo, a pogotovo ovo oko CEFTA. Ta priča oko CEFTE, juče dobro je rekao naš kolega Milan Nikolić, tamni je vilajet – ako uđeš kajaćeš se, ako ne uđeš kajaćeš se, ali je zanimljivo da ni juče ni danas predstavnici Vlade uopšte ne pokušavaju građanima Republike Srbije da objasne šta će to biti pozitivno. Imamo jednu prostu činjenicu, 32 sporazuma se zamenjuju jednim. A šta će biti pozitivno?
Ovde je vrlo zanimljivo, pošto je reč o duvanu, da su prilikom potpisivanja ovog sporazuma i u mesecima posle toga predstavnici Vlade govorili, i ondašnje Vlade i ove sadašnje, da se mora naći zajednički jezik sa proizvođačima duvana, misleći na proizvođače cigareta.
Zašto ovo podvlačim – sa proizvođačima duvana, jer očigledno da i ovaj predlog zakona, o kojem Skupština raspravlja danas, vodi računa samo o interesima proizvođača cigareta, a ne onim ljudima koji proizvode duvan. To je, nažalost, jedna praksa koja je utemeljena 2003. godine i ona traje i dan-danas.
Zašto kažem 2003. godine? Ne slučajno, tada je naravno privatizovana ''Duvanska industrija'', a ja, primera radi, imam neke podatke za DIN i mislim da je veoma zanimljivo da građani Republike Srbije čuju i sada 2007. godine možda nešto novo, a ako ne novo, onda da ih podsetimo kako je to izgledalo.
U medijima se spominje da je izvršena privatizacija najbolji posao u modernoj istoriji Srbije i demokratsko vreme i pominje se da je to urađeno na fantastičan način itd. Sve je super, samo ima jedan mali problem, razlika u ceni po kojoj je DIN prodat, a pogotovo ono što se zbivalo pre i posle prodaje DIN-a, a nisu izuzetak ni ostale fabrike.
Moj kolega Rajko Baralić juče je jasno kazao šta je Vlada uradila pre nego što se prišlo samoj privatizaciji DIN. Ona je izvela određene operacije, pri čemu je dovela buduće kupce u apsolutno jedan privilegovan položaj.
Zakonom o akcizama duvan je klasifikovan ne po kvalitetu, što se svuda u svetu radi, nego po tome da li je uvezen ili proizveden u Srbiji. Odnos je bio jedan prema deset, domaće cigarete priliv u budžetu je bio deset puta manji po osnovu akcize, nego u slučaju uvoza duvana.
Onog trenutka kada je privatizovana to je postala domaća industrija i možete pomisliti onda koliki je bio priliv od tih prodatih domaćih proizvoda. Naravno, ono što je ostalo da se smatra stranim, oni su podveli pod drugu osnovu i samim tim nisu predstavljali ozbiljnu konkurenciju za ovog kupca.
Na taj način domaća DIN je suštinski destimulisana da izvozi i objektivno u tom trenutku zaštićena od konkurencije. Istovremeno je smanjena i carina na uvoz duvana na 15%, dok je u EU carina na uvoz duvana 58%, u Hrvatskoj 38%, u Rumuniji 90%. To je na oko nerazumno rešenje, ali suština tog rešenja je da se ta ''Industrija duvana'' tj. oni koji su privatizovali DIN – mora čovek da zna šta je DIN značio.
Ja imam jedan podatak, ukoliko predstavnik Vlade ne bude opovrgao ja ću se potruditi na nekoj od sledećih sednica Narodne skupštine Republike Srbije da donesem dokument koji će potvrditi moje reči.
Ima podatak da je bio potpisan ugovor o namerama između ''Filipa Morisa'' i DIN-a, da je bila utvrđena cena DIN-a na milijardu i 50 miliona dolara, što je otprilike oko 800 miliona evra.
Imam podatak da je DIN prodat za 385 miliona evra. Zanimljiva nesrazmera i zanimljivo pitanje, zašto tolika razlika u ceni­­? One priče da niko nije hteo da kupi itd. to su priče za malu decu, jer ovde ugovorom jasno pokazuje nameru te multinacionalne kompanije da bude vlasnik DIN-a po toj ceni.
Nego, postavlja se pitanje – zašto je prodat po ovoj nižoj ceni, a pogotovo zašto je stvoren na tržištu Srbije da on bude potpuno zaštićen kao neka zaštićena vrsta medveda?
Inače, kada je reč o DIN treba da se zna da je godišnje imao ugovor za otkup domaćih proizvoda sa oko 100 firmi, oko 30.000 kooperanata, proizvođača sa juga Srbije, iz Ljubovije, o čemu će govoriti moj kolega, predsednik SO Ljubovija, i naravno u Srbiji se proizvodi jedan sitan duvan.
Ovo namerno pominjem zato što oni koji razumeju ovu priču znaće o čemu se radi, ali naravno proizvedena je i "Virdžinija". Oni su zadovoljavali, ti domaći proizvođači, oko 40% domaće potrošnje.
Taj duvan je logično trošen, ali i razmenjivan, jer ovi naši duvani, iako su manji po veličini, oni su finog kvaliteta, imaju posebnu aromu, aromatični su, pa su strani proizvođači smatrali za potrebno da uzimaju naše količine tog duvana, da razmenjuju i kroz tu razmenu različitih vrsta duvana obezbeđeno je još jedno 20% duvana za potrošnju.
Logično, ako je to 60, 40 i 20%. Ostalih 40% je iz uvoza i sada možete razumeti ako je država, Vlada Republike Srbije, te 2003. godine, držala carinu na 15% ona je dala njima mogućnost da pod tim niskim cenama uvozi ostale proizvode.
Inače, kada je reč o DIN treba se setiti da je u to vreme, pre demokratskih promena i pre promena rukovodstva, DIN obezbeđivao, odnosno delio seljacima, da je podelio jedne godine 30 sušionica i oko 120 traktora, a oni su bili u obavezi da to plate kroz davanje, vraćali su preko duvana. Činjenica je, zahvaljujući tim merama da je povećana proizvodnja duvana za oko 32%...
Da, da. Zahvaljujući tim merama bila je povećana proizvodnja duvana i u Timočkoj krajini i u Šapcu, i u Loznici i krajevima koje sam pomenu.
Naravno, i stanice za preradu duvana, kao što su Senta i Čoka, i Nišava iz Pirota, imale su svake godine povećanje proizvodnje.
U godini kada je DIN prodat, 2003. godine, otkupljeno je, nažalost, samo 25% proizvodnje, ali posle toga gotovo ništa.
Naravno, novi vlasnik to donosi iz inostranstva. Treba pomenuti da je DIN imao 600 hektara duvanskih polja i da je tada radilo, 2000. godine, da je tada imalo oko 2.640 zaposlenih, od toga: u proizvodnji je radilo u novim poljima oko 400 ljudi, a ostalo u fabrici. Sada DIN ima 1.200 zaposlenih.
Ne treba se uopšte čuditi predstavnik Vlade će reći da, ali socijalni program, ljudi su pisali slično kada neko dobije fabriku i razlika u ceni bude od 400 i nešto miliona evra, onda može ponuditi novac za socijalni program, da smiri nemir i da nekako očigledno ono što bi moglo nastati iznutra u toj fabrici na vreme spreči.
Šta je proizvodnja DIN-a i kakav je bio njen značaj za budžet dovoljno govori jedan podatak kada su cigarete bile 6 dinara, kao što je, primera radi, bio "Klasik", dnevna proizvodnja je bila jedan milion maraka, a 50% od toga je išlo državi. Sada je cena 60 dinara i troškovi su smanjeni, ali priliva na takav način nema.
Suština ove priče vezana je za Zakon o duvanu, jeste da će domaći proizvođači od sada pa nadalje, pod uslovom da još uvek postoje, objektivno, biti prepušteni sami sebi. Država nije uradila ništa, niti smo bar čuli od ministra da namerava tim povodom učiniti, četiri rečenice su rečene o Predlogu zakona o duvanu i nijedna o tome šta će biti sa domaćim proizvođačima.
Inače, država po odredbama CEFTA može ako hoće da zaštiti domaću proizvodnju i zanimljivo bi bilo čuti zašto država ne radi ništa gde su moguće stimulativne mere i neke druge mere da se položaj proizvođača na bilo koji način ublaži, jer očigledno ovde se ne vodi računa o proizvođačima, ovde je reč o onome što se zove interes multinacionalnih kompanija i interes velikih proizvođača cigareta.
Ovo govorim, ne slučajno, moram to da pomenem, zato što je i sama Vlada, čini mi se da je na to skrenuo pažnju neko od kolega koji je govorio o ovom zakonu, strašno nemušto predstavila ovaj zakon, ne samo kroz izlaganje ministra, nego i kroz obrazloženje ovog zakona.
Upotrebljavaju se reči i rečenice koje su toliko široke i toliko dugačke, da se jednostavno izgubi smisao, a da bih vam ilustrovao ono što vam govorim pomenuću obrazloženje Razloga za donošenje zakona po hitnom postupku.
Verovali vi ili ne, ali Vlada Republike Srbije ovde izvlači dve zanimljive paralele. Ja sam sve do sada mislio, bar kao poslanik Narodne skupštine Republike Srbije ovih nekoliko poslednjih godina, da je zakon važniji od bilo kog zaključka Vlade, a evo, sada me Vlada uverava u ovom predlogu zakona o duvanu, o kojem mi danas raspravljamo, da je ovaj zakon donet zaključkom Vlade kojim je usvojen Akcioni plan pripreme CEFTA sporazuma.
Zaključkom Vlade je donet Akcioni plan i mi ga sada pretačemo u zakon. Naravno, on se ne može promeniti i time vidimo kakva je sudbina generalnog zakona i kakav je redosled normi koje su predmet rada Narodne skupštine Republike Srbije.
Mislim da je još više zanimljiviji drugi deo obrazloženja, na istoj stranici, gde Vlada Republike Srbije, a rečenica je strašno dugačka i verujte mi kada bih vam pročitao uopšte ne biste mogli da shvatite smisao, ali kraj te rečenice je ilustrativan i citiram, zakon se donosi zbog potreba donošenja zakona kojim se ukida postojeća diskriminacija, pazite, ''postojeća diskriminacija domaćih proizvođača duvanskih proizvoda u odnosu na strane proizvođače, tj. vrši usaglašavanje sa načelima i pravilima STO'', čime se eliminišu štetne posledice iz člana 161. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije.
Sada zamislite, kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, a pogotovu proizvođači duvana, kako su ti ljudi bili diskriminisani time što je država imala obavezu da im otkupi proizvodnju!
Čudo jedno kako su bili diskriminisani, sada im Vlada pomaže i ukida im tu obavezu i ukida diskriminaciju. To je stvarno fantastično i mislim da u Ministarstvu treba nagraditi onoga ko je smislio ovakvo obrazloženje zakona, da država nagrađuje proizvođače duvana time što im više neće otkupljivati određene količine duvana! Mislim da to najbolje govori kakav odnos Vlada ima o ovome.
Kada je reč o štetnim posledicama člana 161. Poslovnika, moram, pošto je ovo Skupština Republike Srbije i jedino mesto u Srbiji gde se može čuti nešto mimo stava Vlade, taj član 161, dozvolite, to su štetne posledice člana 161. i on glasi: ''Zakon se može, izuzetno, doneti i po hitnom postupku.
Po hitnom postupku može da se donese samo zakon kojim se uređuju pitanja i odnosi nastali usled okolnosti koje nisu mogle da se predvide, a nedonošenje zakona po hitnom postupku moglo bi da prouzrokuje štetne posledice po život i zdravlje ljudi, bezbednost zemlje i rad organa i organizacija.''
Baš bih voleo da čujem od ministra koje su to štetne posledice po život i zdravlje ljudi, time što ćete povećati proizvodnju cigareta, povećaćete proizvodnju cigareta i napuniti džepove multinacionalnim kompanijama, pa im po hitnom postupku omogućite da rade još bolje. Svaka vam čast! Ovo vam je argument, nema priče i ovo nisam odavno čuo.
Kada je reč o bezbednosti zemlje, to mogu da shvatim, jer ovaj predlog zakona predstavlja interes multinacionalnih kompanija.
Sada, ovo je tragedija za Srbiju kada su kompanije toliko moćne da mogu Vladi da kažu kakav zakon da donesu, da bude u skladu sa njihovim potrebama i to je tragedija Srbije 2007. godine, da se u Narodnoj skupštini Republike Srbije predlaže zakon koji će biti u interesu tih multinacionalnih kompanija. Jer, molim vas, predlagač se pozvao na ''bezbednost zemlje'' i to mogu da shvatim, ''organi i organizacija'', mislim da to nema veze. U svakom slučaju, ovaj mali primer pokazuje u šta se Srbija danas pretvorila i šta je jedno od lica CEFTA sporazuma.
Nama niko danas nije rekao, ministar pogotovu, bilo koju reč o posledicama zbog proizvoda. A kada moj kolega Jovanović bude govorio o proizvođačima duvana iz Ljubovije, videćete kako to izgleda iz njihovog ugla i s kojim će oni ''oduševljenjem'' da dočekaju ovaj zakon, jer biće prepušteni sami sebi. Naravno, Vlada ne pokazuje interesovanje za brigu o tim ljudima, jer da pokazuje ona bi to radila i pre, a možda i nisam u pravu, ali ministar nam nije ponudio ni jednu jedinu reč, ni jednu tvrdnju u prilog, da, eto, nešto radi. Uostalom, mene to i ne čudi, jer ova vlada i ne vodi računa o građanima Republike Srbije, a ministri kada su ovde pred poslanicima oni se trude da što manje govore.
Svaka javno izgovorena reč može po njih da bude kobna, a po Vladu pogotovu, jer, nažalost, neki drugi interesi upravljaju Vladom Republike Srbije, u ovom slučaju videli smo interes multinacionalnih kompanija. Ako neko pita otkud takav zaključak, pogledajte izjave predstavnika Vlade, da oni i te kako moraju da vode računa o interesima proizvođača cigareta, oni to na kraju i ne kriju, kao što su 2003. godine stvorili jedan milje, jedan apsolutno monopolski položaj i mogućnost da zarade ogromne količine novca, a videli ste kolike su razlike u ceni i kako to izgleda u praksi. Onda se ne treba čuditi što Vlada Republike Srbije donosi i ovaj zakon i šta je suština.
O suštini, naravno, ministar nije govorio, ali ima poslanika koji će, kao što smo mi socijalisti, ili će ostale kolege o tome govoriti. U svakom slučaju, mislimo da ovaj zakon nije dobar i mi od ministra nismo čuli nijednu reč zašto bi bio dobar, sem da će ukinuti obavezu, a to naravno nije dobro, to je loše po ove ljude i nema nijednog racionalnog razloga, da glasamo za ovaj zakon. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući. Moram iskreno reći da sam se prepoznao u onome što je ministar rekao da se ovde vrši pokušaj manipulacije. Manipuliše se podacima. Postoji stenogram, gospodine ministre, nemojte da mašete glavom. Stenogram je čudna stvar, stenogram postoji i moja jasno izrečena tvrdnja da je carina na uvoz duvana bila 15% i kada se ukida ta carina – 1. januara 2008, za četiri meseca i, u čemu se tu manipuliše gospodine ministre? Je li carina 15%? Jeste. Je l' se ukida prvog, kaže, domaći proizvođači će biti zaštićeni. Znate kako narod kaže ''ne lipši magarče do zelene trave''. Kad ih uništiš onda ćeš da ih zaštitiš.
Lepo, stvarno, od ove Vlade, nije, ali znate kako mene, iskreno rečeno, ne čudi ovakav odnos pojedinih ministara u Vladi RS, ni gospodina Cvetkovića lično. Setite se samo pre tri meseca on je sa ove govornice rekao da se PDV za bebe ne može ukinuti zbog direktive EU. Isti razlozi, gospodine Krasiću, direktive EU. Onda je potom dao još četiri različita odgovora, pa je onda Vlada rekla, kad patrijarh Pavle traži – može. Znači, uopšte me neće začuditi da sutra bude neko potpuno drugo obrazloženje, a na stranu to što još nije ukinut PDV. Znači, građanima se apsolutno ne govori istina, da ne kažem neku drugu reč.
Druga stvar, zanimljivo je, ja sam izneo određene podatke gospodine ministre, rekao sam ako vi budete insistirali da ću se potruditi da donesem taj papir. Mene, moram vam reći, frapira kada ministar kaže – možda 800 miliona evra, ja to ne znam, ali 390, pa možda tu oko 500.
Pazite, ljudi, to je razlika 300 i nešto miliona evra. U vreme kada penzioneri primaju 50 % prosečne plate, možda 300 miliona evra. Znate li vi šta se za tih 300 miliona evra može učiniti u državi? Možda 300 miliona, i to je kao mala razlika, kakve to sad veze ima i šta vi to posapnici tu pričate i dovodite građane Republike Srbije u zabunu kada mi u Vladi sve znamo.
Možda 300 miliona evra razlike, kakve to veze ima. Ovo je Vlada, ovo je ta Vlada i taj manir iz 2003. godine, jer sve što su radili tada, sem privatizacije, to je bilo tada, tako da čovek nije mogao da dođe do reči, to je bilo sve fantastično, onda polako vremenom se promene neke stvari, poneko nešto kaže pa onda ispadne da to nije baš onako kako se predstavlja. Ne govorim ni u ime proizvođača cigareta, ne koristim cigarete, govorim kao narodni poslanik koji vodi računa o nečemu što se zove Budžet Republike Srbije i život građana Republike Srbije. I lično bih voleo da se cigarete što manje koriste jer na njima piše – pušenje ubija.
Ali, ne mogu da prihvatim i da ne reagujem kada ministar koji govori o Zakonu o duvanu kaže proizvođačima – više vam neće država ..., i budite srećni zbog toga. Nemojte, bre, da se ljutite, šta vam je! Spasavamo vam život time što nećemo, što oni neće imati obavezu da otkupe taj duvan. Onda na priču o razlici u ceni reaguju, pa kakve veze ima.
Stvarno, ministre, ja mislim da je dobro da građani Republike Srbije imaju priliku da čuju ovakvo izlaganje i ovakve tvrdnje. Jer, u stvari, to pokazuje ono što postoji već nekoliko godina, da, nažalost, u Srbiji postoje dva paralelna sveta, jedan svet vlasti i drugi svet običnih građana i ljudi u vlasti ne vide kako obični ljudi žive pa im ta razlika od samo 300 miliona evra očigledno ništa ne znači. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče. Juče sam se obratio vama i tražio od vas objašnjenje zašto ne radite u skladu sa zakonom i zašto ne ispunjavate obaveze koje vam zakon propisuje. Radi se o uvođenju prinudnih uprava i vašoj obavezi da raspišete izbore u jedinicama lokalne samouprave.
Pošto ste juče prećutali moje pitanje i niste hteli da date nikakav odgovor, danas moram da vas pitam, a možda i narednih dana, svaki dan pojedinačno za po jednu opštinu. Danas vas pitam – zašto, gospodine predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, niste raspisali izbore za jedinicu lokalne samouprave, u ovom slučaju reč je o opštini Smederevo.
Naime, prinudna uprava je uvedena novembra 2006. godine i tada je formiran privremeni organ od pet članova, koji su činili članovi DSS-a, SPS-a i jedan član Nove Srbije. Inače, DSS i SPS su činili lokalnu vlast. Jula 2007. godine Vlada Republike Srbije je promenila sastav ovog privremenog organa i privremeni organ sada čine članovi DS i član G17 plus. Vlada je u privremeni organ uvela stranku G17 plus, koja nije ostvarila ni cenzus na lokalnim izborima.
Gospodine predsedniče Duliću, Zakon o lokalnoj samoupravi, član 113. stav 3, vrlo je jasan: "Predsednik Narodne skupštine raspisuje izbore za odbornike u roku od tri meseca od dana raspuštanja skupštine jedinice lokalne samouprave". Ova jedinica lokalne samouprave je raspuštena novembra 2006. godine. Čak i da kažemo da je Narodna skupština u novom sazivu konstituisana maja 2007. godine, ima već više od tri meseca da ste izabrani na ovu dužnost, prvi ste među nama i trebalo bi da poštujete zakon. Logično bi bilo da poštujete zakon i da raspišete izbore za jedinice lokalne samouprave.
Nije logično da Vlada Republike Srbije formira organ suprotno Ustavu, jer u Ustavu Republike Srbije, u članu 102. stav 3, kaže se da raspuštanjem skupštine opštine Vlada imenuje privremeni organ koji obavlja poslove i nadležnosti skupštine, vodeći računa o političkom i nacionalnom sastavu raspuštene skupštine.
(Predsednik: Vreme.)
Znači, gospodine Duliću, ne samo da je Vlada u sastav privremenog organa uvrstila predstavnike stranke koja nije prošla cenzus na lokalnim izborima, nego vi svojim ćutanjem puštate da ta nezakonitost traje.
Tražim od vas da, u skladu sa ovlašćenjima, u skladu sa odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi, raspišete danas izbore za Skupštinu jedinice lokalne samouprave Smederevo. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedniče. Ignorišete odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, član 225, i pravo narodnog poslanika da bude obavešten o svim stvarima vezanim za obavljanje njegove poslaničke funkcije.
Pitao sam vas zašto niste do dana današnjeg raspisali izbore za odbornike za SO Smederevo. Vlada je uvela privremenu upravu u novembru 2006. godine, već 10 meseci je prošlo. Od onog trenutka kada ste vi bili izabrani za predsednika Narodne skupštine prošlo je već sedam meseci. Šta čekate?
Postavio sam vam vrlo prosto pitanje, a vi mi dajete odgovor – kompleksno je pitanje. Pa, gospodine predsedniče, u članu 113. Zakona o lokalnoj samoupravi stoji: "Predsednik Narodne skupštine raspisuje izbore za odbornike u roku od tri meseca od dana raspuštanja skupština jedinica lokalne samouprave", nema ni reči o kompleksnosti. Raspišite izbore, zašto se dvoumite?
Vi nam putem medija dajete informaciju da su izbori za predsednika Srbije strašno važni, mora se poštovati Ustavni zakon itd.
Zašto ne poštujete Zakon o lokalnoj samoupravi, zašto ne pustite ljude u lokalnoj samoupravi da sami odluče ko će ih predstavljati?
Da li je to državni problem što će u jednoj jedinici lokalne samouprave da budu raspisani izbori, što će biti održani izbori?
Videćete narednih dana, pokazaće se, ja ću ovde to učiniti u ime SPS-a, da ima takvih jedinica u Srbiji, i koliki je njihov broj, gde Vlada, ne poštujući odredbe Ustava Republike Srbije, a Ustav je eksplicitan, mora se poštovati politička i nacionalna zastupljenost...
Rekao sam vam, Vlada je u julu uvela u privremeni organ uprave jednu stranku koja nije prešla cenzus na lokalnim izborima. Recite mi u čemu je suština.
Znači, Vlada nezakonito, neustavno donosi odluku, a vi ćutite. Tu nisu u pitanju državne stvari, nije u pitanju Kosovo i Metohija, da objašnjavamo o višim razlozima.
Gospodine predsedniče Narodne skupštine Olivere Duliću, tražim od vas, objašnjenja su bila do juče, a pošto juče niste dali objašnjenje, tražim od vas da raspišete izbore za odbornike za SO Smederevo.
Tamo je uvedena prinudna uprava novembra 2006. godine. Prošlo je 10 meseci otkako je uvedena prinudna uprava. Zakon dozvoljava mogućnost trajanja privremenog organa tri meseca. Posle toga se raspisuju izbori.
Postoji izuzetak, izbori se neće raspisati ako je do isteka mandata jedinice lokalne samouprave ostalo manje od šest meseci. Znači, lokalna samouprava je dobila privremeni organ u novembru, pre 10 meseci. Ni to ne važi.
Gospodine Duliću, nemojte mi objašnjavati o "kompleksnim razlozima", nego lepo uzmite olovku i potpišite taj papir kojim se daje mogućnost građanima opštine Smederevo da izaberu svoje odbornike. Hvala.
Gospodine predsedniče, kada sam se javio po odredbama Poslovnika i podsetio vas na poslove iz vaše nadležnosti ja nisam upotrebio nijednu ružnu, nekorektnu, netačnu reč ili tvrdnju, vezano za situaciju u lokalnoj samoupravi i stanje u Skupštini opštine Smederevo. Uprkos tome, vi ne poštujete odredbe Poslovnika, ne poštujete dostojanstvo Narodne skupštine i pravite razliku među poslanicima. Niste našli za shodno da kažete jednu reč povodom mojih pitanja, ćutite. Recite nam nešto.
Recite da kao predsednik Narodne skupštine niste upoznati sa tim problemom. Recite, kao predsednik Narodne skupštine, da od obavljanja državničkih poslova niste imali vremena za tako nešto. Recite nam da vas ministar nije obavestio da postoji takav slučaj u jedinicama lokalne samouprave. Recite da vam služba nije pripremila ništa vezano za stanje u Skupštini opštine Smederevo ili nešto drugo. Recite da vas nije briga kako funkcionišu jedinice lokalne samouprave. Recite da jednostavno za vas ništa ne znači što je doneta jedna odluka koja nije u skladu sa Ustavom. Recite da vas se ne tiče to što zakon propisuje jedno i što imate obavezu, a vi to nećete da uradite.
Recite nešto. Recite nešto, građana Smedereva radi. Recite nešto Skupštine radi, jer svako se na svoj način trudi da pravilno održimo dostojanstvo Narodne skupštine. Naše reči mogu biti izgovorene nekim većim ili manjim tonalitetom, ali ako su tačne nema razloga da izbegavate odgovore, ni vi ni bilo ko drugi.
Pitao sam vas zašto do juče niste raspisali izbore u jedinicama lokalne samouprave gde su stečeni zakonom utvrđeni uslovi. I to je neki odgovor, ali nešto moramo čuti danas. Recite - dostaviću vam informaciju sutra, prekosutra. Recite zašto ne poštujete Zakon o lokalnoj samoupravi i nemojte da objašnjavate o ovim velikim državnim pitanjima i stvarima.
Reč je o jednoj jedinici lokalne samouprave, Skupštini opštine Smederevo, činjenici da je Vlada Republike Srbije novembra 2006. godine, pre deset meseci, uvela prinudnu upravu i oformila veće, da je pre nekoliko meseci promenila tu odluku i, suprotno Ustavu, u privremeni organ stavila predstavnike stranke koji nisu prešli cenzus na lokalnim izborima. Da li mislite da ta nezakonitost treba da traje? Da li mislite da to protivustavno rešenje treba da traje? Recite nam nešto.
Vi imate ovlašćenja da, koliko danas, raspišete izbore za odbornike Skupštine opštine Smederevo.
Imate ovlašćenja, za to vam ne treba velika konsultacija, niti bilo šta. Niko u ovoj skupštini, ni u ovoj državi, a ni u Ministarstvu za lokalnu samoupravu neće smeti da vam kaže išta zato što poštujete zakon. Recite nam da li poštujete zakon ili ne poštujete. Hvala.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege narodni poslanici, pre nego što kažem nekoliko reči o Predlogu izmena i dopuna ovog zakona, molio bih gospodina Dulića, kao predsednika Narodne skupštine, da raspiše izbore za jedinice lokalne samouprave tamo gde je protekao rok utvrđen zakonom, rok postojanja privremenih organa.
Mogao sam ovo pitati gospodina Dulića i na osnovu člana Poslovnika Narodne skupštine, u delu koji se odnosi na vršenje poslova i ovlašćenja koje ima, ali nisam hteo da koristim Poslovnik na taj način, nego sada, govoreći o ovome, molim gospodina Dulića, tražim od njega da raspiše izbore.
Prošlo je više od tri meseca u pojedinim jedinicama lokalne samouprave, znači, onaj zakonom utvrđeni rok u kojem privremeni organ može da postoji.
Prilikom rasprave o Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, čuli smo, nažalost, i od samog ministra, da struktura tih organa nije upodobljena s odredbama Ustava Republike Srbije.
Mislim da ta nezakonitost ne treba da postoji. Najlogičnije je da građani kroz izbore kažu, na nivou lokalne samouprave, kome daju poverenje i ko to treba da radi.
Ne treba to produžavati, jer će, čuli smo, opet, ministra, izbori za lokalnu samoupravu biti na proleće iduće godine.
Znači, ima još mnogo vremena, a predsednik ima ovlašćenja, na osnovu zakona, da protekom vremena utvrđenog zakonom raspiše izbore za jedinice lokalne samouprave.
Nije reč o jednoj opštini, ima ih daleko više. Tražim od vas, gospodine Duliću, da poštujete zakone u delu vaših ovlašćenja.
Kada je reč o današnjoj temi dnevnog reda, o izmenama i dopunama Zakona o državljanstvu, SPS smatra da ovaj zakon nije potpun, zato što nije obuhvatio pitanje državljanstva u meri u kojoj to većina poslanika smatra da treba.
Ovaj zakon, pored onih tehničkih promena, sadrži rešenja kojima se uređuje samo status onih ljudi iz Crne Gore koji imaju prebivalište u Srbiji. Čuli smo gospodina ministra, pomenuo je i određene rokove i odredbe zakona koje regulišu to pitanje.
Po našem mišljenju, to nije sporno, ali mislimo da to nije dobro. Zašto?
Nestankom državne zajednice Srbija i Crna Gora, suštinski je završen jedan proces razbijanja velike Jugoslavije, započet 1991. godine, jedne države koja je za Srbe bila optimalna, jer su svi živeli u jednoj državi. To je nešto što treba reći. U novim državama, položaj Srba je veoma različit, s izuzetkom Republike Srpske. Republika Srpska je ustanovljena Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine.
Položaj Srba u drugim bivšim republikama, sada novostvorenim državama, jako je loš. Loš je zato što se njihov status na različite načine negira, od otvorenih, do prikrivenih pritisaka, šikaniranja, nemogućnosti ispoljavanja nacionalnih posebnosti koje poseduju. Govorim o svim državama bivše Jugoslavije, i o Sloveniji, i o Hrvatskoj, da ne bi bilo zabune, i o Crnoj Gori, i o Makedoniji.
Kada govorim o ovom pitanju, o izmenama i dopunama Zakona, neću se, kao neke kolege, koncentrisati i pažnju usmeriti samo na pitanje Srba u Crnoj Gori. Ovo je veoma široko pitanje, kažem, s izuzetkom Republike Srpske.
Nažalost, međunarodni predstavnici i posrednici, vladari, kako hoćete zovite sve njih koji u ime međunarodne zajednice vrše posao tog visokog predstavnika, pokušavaju i tu status Republike Srpske i položaj Srba da izmene i da ignorišu odredbe Dejtonskog sporazuma, da dezavuišu i Republiku Srpsku, a i položaj građana Republike Srpske i Srba u Republici Srpskoj.
Mora se priznati, bez obzira na to da li to neko želeo ili ne, da je razbijanjem bivše SFRJ i stvaranjem novih država objektivno i smanjen srpski etnički prostor. Broj Srba na prostorima bivše Jugoslavije je smanjen.
Podsetiću samo, primera radi, da je, procentualno, broj Srba u Hrvatskoj smanjen sa 12,4 na 3,8%, zvanično.
Bez obzira na to da li to neko smatra diplomatskom izjavom, to je, par ekselans, najveće etničko čišćenje pod okriljem države od Drugog svetskog rata naovamo. Naravno, niko nije odgovarao.
Kada pogledate etničku kartu prostora bivše Jugoslavije iz 1990. godine i sada, 2007. godine, videćete frapantne razlike. Jedan broj Srba proteranih iz svojih domova tokom onih vojnih akcija iz 1994. i 1995. godine - ''Bljesak'' i ''Oluja'', došao je u Srbiju. Naravno, došli su i pripadnici nekih drugih naroda, ali je najveći broj bio Srba.
Njihov boravak u Srbiji i njihov status je regulisan odredbama postojećeg zakona. Podsetiću, to je član 23, kojim im je data mogućnost da dobiju državljanstvo Republike Srbije: ''Pripadnik srpskog naroda ili nekog drugog naroda ili etničke zajednice sa teritorije Republike Srbije, koji nema prebivalište na teritoriji Republike Srbije, može biti primljen u državljanstvo Republike Srbije: ako je navršio 18 godina, nije mu oduzeta poslovna sposobnost i ako podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom državom. Pod uslovima iz stava 1. ovog člana, u državljanstvo Republike Srbije može biti primljeno i lice rođeno u drugoj republici, ranije SFRJ, koje je imalo državljanstvo te republike ili je državljanin druge države nastale na teritoriji ranije SFRJ'', a sad ono važno: ''koje kao izbeglo, prognano ili raseljeno lice boravi na teritoriji Republike Srbije ili je izbeglo u inostranstvo''.
Status tih ljudi koji su u Srbiji našli svoju domovinu, prebivalište, dom, budućnost, bio je rešen odredbama ovog zakona i oni su dobili državljanstvo.
Mora se reći da je njihov dolazak i dobijanje državljanstva Republike Srbije, ma kako to paradoksalno zvučalo, poboljšalo demografsku sliku Srbije, jer je u značajnoj meri ublažilo onaj demografski pad koji je usledio između dva popisa, 1990. i 2002. godine.
Njihov položaj je rešen, ali se postavlja pitanje šta je sa ovim ostalim Srbima koji žive na prostorima bivše SFRJ, u novim državama, ali i s pripadnicima srpske dijaspore? Zašto njima ovim zakonom nije data mogućnost da dobiju državljanstvo Republike Srbije?
Naime, nije nepoznato da iz država sa prostora bivše SFRJ, novonastalih država, veliki broj Srba različite starosne dobi dolazi u Srbiju.
Oni stariji dolaze da bi ovde našli posao, neki da bi našli sigurnost, mir, neki da bi dočekali sigurnu starost, a mlađi dolaze u potrazi za obrazovanjem, napredovanjem, uspehom u karijeri. Srbija ne treba njih da tretira kao strance, zato što taj status stranca za njih znači i određene materijalne obaveze, pre svega.
Nijedan pojedinačan ugovor neće rešiti ovo pitanje. Socijalistička partija Srbije smatra da bi oni trebalo da dobiju državljanstvo Republike Srbije i, na osnovu tog državljanstva, mogućnost da, ravnopravno sa drugim građanima Republike Srbije, kao državljani Republike Srbije, mogu da se uključe u obrazovne procese bez plaćanja odgovarajućih troškova, ili da naš zdravstveni i svaki drugi sistem i o njima vodi računa.
Nije nepoznato da se jedan broj mladih ljudi, pre svega, sportista, opredelio da igra za reprezentaciju Srbije. Imamo primere i u fudbalu, u košarci, vaterpolu i u drugim sportovima. Znači, oni su se svesno opredelili da igraju za državu Srbiju, zato što, očigledno, procenjuju da tu postoji mogućnost i sportskog napredovanja, što je sasvim logično.
SPS smatra da bi ovaj zakon trebalo poboljšati davanjem mogućnosti Srbima koji nisu iz Crne Gore, nego koji žive u državama sa prostora bivše Jugoslavije, ali i onima u dijaspori, da dobiju državljanstvo Republike Srbije.
Mi podržavamo i ovaj apel određene grupe intelektualaca, to je podrška kampanji za izmenu Zakona o državljanstvu Republike Srbije. Mislim da ovde stoji toliko toga, da ništa ne treba oduzimati, dodavati, samo treba usvojiti zakon kojim ove odredbe postaju deo zakona.
SPS je podneo jedan amandman koji je u duhu ovog teksta grupe intelektualaca i taj amandman je potpisao predsednik naše stranke Ivica Dačić. Očekujemo od Vlade Republike Srbije, odnosno od gospodina Jočića, kao nadležnog ministra za ovaj zakon, da taj amandmani prihvati.
To ne bi bilo nešto posebno, zato što rešenja koja su predložena našim amandmanom i ono što se predlaže ovde jeste nešto što mislimo da Srbiji treba. Mislimo da to ne bi bilo protivustavno. Naprotiv, podsetiću na odredbe člana 13. Ustava Republike Srbije, koji glasi – ''Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inostranstvu'' i, stav 2 – ''Republika Srbija razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inostranstvu sa matičnom državom''.
Kako ćete imati bolji odnos Srba u inostranstvu sa matičnom državom ukoliko im ne date mogućnost da budu državljani Republike Srbije.
Ovo rešenje ne bi bilo neki izuzetak, neka novina, pošto i u nama susednim državama postoje slična zakonska rešenja, primera radi, i u Hrvatskoj i u Bugarskoj.
Treba reći da ima i pripadnika manjina koji žive u Srbiji koji su dobili državljanstvo druge države, države u kojoj se nalazi matica naroda kojem oni pripadaju.
SPS smatra da bi ovaj zakon trebalo poboljšati, odnosno ovu manjkavost ispraviti, usvojiti amandman SPS-a ili neki drugi amandman, zato što, koliko smo upoznati, ima nekoliko amandmana koji se odnose na isto pitanje.
Mislim da Vlada Republike Srbije može ovo pitanje rešiti ako ima dobru volju, jer je odredbama Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, čini mi se od člana 145. do 150, koji regulišu pitanje podnošenja amandmana, Vladi data mogućnost da, pre nego što se pređe na izjašnjavanje u pojedinostima, ukoliko su neki amandmani prihvaćeni, eventualno izvrši odgovarajuće izmene, da da svoj amandman kojim bi se našlo rešenje za postojeće pitanje.
SPS smatra da je njen amandman dobar, da ga treba prihvatiti i time dati mogućnost i Srbima koji žive u državama bivše Jugoslavije, ali i onima u dijaspori, da dobiju državljanstvo Republike Srbije. Za nas je to uslov da glasamo za ovaj zakon.
Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedniče. Poštovani kolege narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, svoje izlaganje o ovoj večerašnjoj temi – podrška predlogu rezolucije o statusu Kosova i Metohije pokušaću da iskažem na način da saopštim ili da ukažem na neke od zabluda koje postoje, ne samo ovde kod nas, nažalost i od strane pojedinih poslanika Narodne skupštine Republike Srbije, nego i od zabluda koje se mogu čuti u razgovorima koji imaju predstavnici Narodne skupštine Republike Srbije sa predstavnicima parlamenata drugih zemalja, a nažalost se mogu čuti od predstavnika drugih država, koji dolaze u Beograd i razgovaraju sa članovima našeg pregovaračkog tima, sa čelnim ljudima države i jednostavno oni te stavove saopštavaju u javnosti kao neku gotovu činjenicu, a kada čujete nešto od onoga  što ću saopštiti, videćete da nažalost mnogo toga nije tačno.
Večeras sam se potrudio, za ovih nekoliko minuta, da saberem deset ili dvanaest zabluda koje postoje vezano za Kosovo i Metohiju, a kada bi čovek imao i više vremena i ovu temu detaljno obradio, verujte da bi toga bilo daleko više.
Znači, prva ili jedna od najuobičajenijih zabluda je da je problem Kosova i Metohije nastao 90-tih godina dvadesetog veka.
Pogrešno; nastao je krajem 19. veka, kada je nastao i projekat velike Albanije, i taj projekat traje vekovima, menjaju se zemlje i ideologije, ali projekat traje i nažalost pokušava se ostvariti projekat koji podrazumeva stvaranje jedne megaalbanske države na prostoru Balkana, i naravno otimanje prostora, državnog prostora, i od Srbije, i od Grčke, i od Crne Gore i od Makedonije.
Druga zabluda je da je od kraja '98. godine i početkom '99. godine počinjeno etničko čišćenje pripadnika albanske manjine na Kosovu i Metohije od strane tzv. Miloševićevog režima i da Srbija treba za to da palati, jednostavno da joj treba uzeti Kosovo i Metohiju. Pogrešno; etničko čišćenje je bilo samo u izveštajima CNN-a, Kristijan Amampur, u izjavama Šarpinga i njemu sličnih.
Činjenica je da se danas operisalo cifrom od 780.000 ljudi, koji su navodno bili predmet etničkog čišćenja, ali postoje potpuno različita objašnjenja kretanja stanovništva, najveći deo stanovništva se tada kretao naravno zbog bombardovanja koje je činio NATO, zbog sukoba koje su imale regularne jedinice Savezne Republike Jugoslavije sa terorističkim snagama i akcija UČK, koja je terala stanovništvo da se kreće da bi se time stvorio utisak masovnog progona.
Na kraju krajeva, ovaj cenjeni dom je 2002. godine formirao jednu komisiju koja treba da utvrdi sve okolnosti vezano za nestala i prognana lica i podaci koje je on utvrdio, zajedno sa Crvenim Krstom, govore potpuno, potpuno drugačije.
Uostalom, izveštaj OEBS-a, koji je govorio o stanju ljudskih prava na Kosovu i Metohiji, koji je bio jedan strašan propagandni materijal protiv države Srbije, inače pravljen je od strane činovnika Haškog tribunala, nije uzet kao dokazni materijal u postupku protiv čelnih ljudi Srbije, i to samo po sebi govori o tome šta je bilo.
Inače, uzgred, najveće etničko čišćenje na prostorima bivše Jugoslavije učinjeno je nad Srbima u Hrvatskoj, kada je broj Srba smanjen sa 12,4 na 3,8 %. Ali ta tema, očigledno, ne interesuje dušebrižnike međunarodne zajednice.
Treća zabluda je da rezolucija 1244 nema svoju vrednost, da je prevaziđena i da je treba menjati. Naprotiv, ona konstatuje da Kosovo i Metohija pripada Srbiji. Ona konstatuje da je suštinska autonomija okvir rešavanja pitanja statusa Kosova i Metohije i ona konstatuje da nema nezavisnog Kosova.
Četvrta zabluda koja se može čuti – da Kosovo treba da ima isti status kao i Crna Gora, koja je kao što znate proglasila nezavisnost nakon referenduma. Pogrešno; Crna gora je 1878. godine bila nezavisna, 1918. je ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kao što se referendumom 2005. godine izjasnila.
Kosovo i Metohija je Autonomna Pokrajina u sastavu Republike Srbije. Postala je deo Srbije u balkanskim ratovima, pre toga je bila deo Otomanske imperije, a pre toga srednjevekovne države srpske.
Peta zabluda, da se na Kosovu i Metohiji, pod okriljem Ujedinjenih nacija, poštuju ljudska prava, da se poštuju institucije. Svako ko hoće da vidi kako se na Kosovu poštuju ljudska prava neka pročita izveštaje Marka Novickog, ombudsmana za ljudska prava, ima ih šest. Materijal koji pokazuje da na Kosovu i Metohiji apsolutno nema poštovanja ljudskih prava za bilo kog drugog sem za pripadnika albanske etničke zajednice, za ostale ljudska prava ne postoje, ona su misaona kategorija.
Uostalom, da postoje institucije na Kosovu i Metohiji za ovih osam godina, valjda bi se učinilo nešto više na povratku proteranih lica. Za ovih osam godina, koliko međunarodna zajednica tamo vrši vlast, i civilnu i vojnu, i koliko postoje institucije, svega nešto preko 2% od ukupno 245 hiljada proteranih ljudi je vraćeno.
Šesta zabluda je da je Ahtisarijev plan u skladu sa međunarodnim pravom i međunarodnim dokumentima. Zabluda; on je suprotan i Povelji Ujedinjenih nacija, suprotan je i Helsinškom aktu iz 1975. godine, suprotan je i međunarodnom pravu, suprotan je i potpisanim međunarodnim ugovorima, suprotan je i dokumentima koje su zapadne zemlje podržale 90-tih godina kada su rasparčavale veliku Jugoslaviju.
Ovom priliku pomenuću samo izveštaj Badenterove komisije, koji je tada, 90-tih godina, republičke granice utvrdio kao međunarodno priznate. Sada taj izveštaj Badenterove komisije, nažalost, niko ne pominje. On važi za sve druge, samo ne važi za Srbiju, a to govori u stvari o tim dvostrukim aršinima koji postoje u tzv. međunarodnoj zajednici.
Osma zabluda, da se Ahtisarijevim predlogom ne pravi presedan u međunarodnim odnosima. Netačno; ovde se daje pravo manjinama, da uz pomoć velikih sila, sile, terorom, mogu da dobiju svoju državu. Otvara se jedna Pandorina kutija, a posledice toga biće nepredvidive. U svetu postoji nekoliko hiljada manjina, svega 190 država. Samo po sebi može se zamisliti šta sve može da se desi ako svaka manjina, koja želi da ima državu, dobije mogućnost da državu usvoji.
Deveta zabluda, da naša država, država Srbija, nema plan i da nema jedinstva oko plana. Nije tačno; postoji plan Srbije za rešavanje pitanje statusa Kosova i Metohije.
Nažalost, mi u javnosti nemamo dovoljno saznanja o tom planu. Ne verujem da i svi narodni poslanici, nažalost, znaju suštinske elemente tog plana. Mislim da pregovarački tim, država Srbija, mora da učini mnogo, mnogo više da bi što plastičnije prikazala građanima Republike Srbije sadržaj tog plana.
Oko jedinstva; mi poslanici SPS svuda govorimo o tome da SPS podržava rad pregovaračkog tima, da podržava plan, koji takođe podržava i predsednik Republike Srbije, gospodin Tadić, i Vlada Republike Srbije, koju vodi gospodin Koštunica. Mi nemamo predrasude tipa 90-tih godina da kažemo kad nešto mislimo i da nešto za državu treba uraditi da stojimo iza toga. Ideološke predrasude nama su po pitanju Kosova apsolutno strane.
Deseta predrasuda, deseta zabluda, da su neke zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Američkih Državama, tradicionalni prijatelji Srbije. Da su prijatelji, onda nas ne bi bombardovali, kao što su to činili 99. godine, jer je sada potpuno jasno, to i oni sami priznaju, oni tada nisu bombardovali Srbiju zbog Miloševića, nego da bi Kosovo i Metohiju izuzeli iz pravnog sistema Srbije i da bi Kosovo i Metohiju predali u ruke Albancima.
Da su prijatelji, onda ne bi Albancima, albanskoj manjinskoj zajednici, davali 15% naše teritorije, kao što imaju nameru da urade. Da su prijatelji, ne bi zatvarali oči nad onim nasiljem koje čine Albanci nad Srbima, Romima i drugim građanima Kosova i Metohije.
Jedanaesta, zadnja zabluda za večeras, vezana za Kosovo i Metohiju, da ne može biti pregovora između Srbije i Prištine. Može, ali u trenutku kada albanska strana bude prihvatila da stvarno pregovara, da ne koristi argument sile Sjedinjenih Američkih država ili nekih drugih zapadnih zemalja kao konačan argument. Može se pregovarati, ako se uzme u obzir međunarodno pravo, ako se uzmu u obzir međunarodna iskustva. Više puta smo mi socijalisti govorili i ponovićemo večeras nešto što su govorili drugi, mi to pozdravljamo, da nema međunarodnog iskustva vezanog za pitanje suštinske autonomije koje Srbija ne može prihvatiti.
Ako se ovo pitanje bude rešavalo silom, onda ono neće biti ni dobro ni dugovečno. Zato treba šansu dati pregovorima, jer jedino rešenje koje se utvrdi pregovorima biće rešenje koje će doneti i Srbiji i regionu i stabilnost i prosperitet. Hvala.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, mi danas raspravljamo o izmenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, dva člana su u pitanju, i stvarno bi čovek mogao postaviti pitanje da li izmene i dopune Zakona, gde su predviđena svega dva člana, zaslužuju da se o tome razgovara.

Međutim, pošto su u pitanju dva važna člana, mislim da je red da se o suštini ovog zakona nešto kaže i zašto je uopšte došlo do promene ovog zakona.

Naime, bilo bi interesantno i da nam gospodin ministar kaže da li je njegova stranka glasala za ovaj zakon kada je on bio donet, podsećam, septembra 2005. godine.

Ne slučajno septembra 2005. godine, zato što nekoliko meseci 2005, cela 2006. i ovih nekoliko meseci 2007. godine odredbe zakona koje regulišu ova pitanja nisu primenjivane, odnosno zakon nije poštovan, pa se postavlja logično pitanje da li je uopšte trebalo produžiti rokove ako je prošlo toliko vremena od donošenja zakona. Uostalom, da nam ministar kaže zašto neke odredbe nisu primenjene.

Doduše, ministar će tu biti u nezahvalnoj ulozi da govori o radu drugih, pošto on nije bio tada predstavnik Vlade, ali sada, kao predstavnik Vlade, on ima i obavezu da govori o politici i radu Vlade u celini.

Sa druge strane, ministar je nenadano došao danas u Skupštinu da nam govori o izmenama i dopunama ovog zakona, jer onaj ko je o tome govorio pre u međuvremenu je lustriran, gospodin Balinovac. Očigledno njegova stručnost nije u pitanju, ali je njegova politička pozadina, ako mogu upotrebiti taj izraz, problematična i Vlada ga je lustrirala.

Ovo je za nas narodne poslanike i za građane Republike Srbije dobra prilika da vidimo kako to u praksi izgleda kada neko bude predmet lustracije. Znači, uopšte nije važno da li je to činjenično ili ne, da li postoji odluka suda o lustraciji, ali politička podobnost, odnosno nepodobnost biće vrhunski kriterijum da neko bude lustriran ili ne.

Znači, kada je ovaj zakon donet, moram reći i zbog javnosti, mi socijalisti smo tada glasali za ovaj zakon, jer smo stvarno iskreno verovali da će odredbe zakona koje govore o depolitizaciji državne uprave, o profesionalizaciji, uvođenju novih stručnih, kvalitetnih ljudi biti primenjene. Mi smo tada to podržali, jer smo cenili da Srbiji treba jedna moderna i efikasna državna uprava koja će odgovoriti izazovima pred kojima se Srbija nalazi. Međutim, sada, jula 2007. godine vidimo da ništa od toga nema.

Suština izmena i dopuna ovog zakona jeste da se, u stvari, kadrovski namiri postojeća Vlada i da se otpuste oni ljudi koji su predstavnici političke opcije koja nije sada u Vladi. To ne treba kriti, to se krije iza izmena i dopuna ovog zakona.

Znači, nova Vlada, predstavljena od stranaka koje čine skupštinsku većinu, zaposela je sva ministarstva, postavila određene ljude i sada predlaže promenu, pošto nema dovoljno vremena da sve to formalno podvede pod odredbe zakona.

Inače, podsećam i građane Republike Srbije, Vladu i gospodina ministra da je ova nova vlada formirana 15. maja 2007. godine, a sada je jul 2007. godine.

Od tih 45 dana, ako je zakon pre toga poštovan i ako je urađeno što je urađeno, a sada čujemo da ništa nije urađeno, ali ne verujem baš da nije ništa, onda je bilo prilike da i u tih 45 dana - za one procese, postupke i konkurse koji su sprovedeni, koji su završeni - ta lica koja su učestvovala na konkursu i koja su zadovoljavala uslove konkursa, odnosno odredbe zakona, budu postavljena.

Međutim, očigledno je da toga nema. Potrebno je neke nove ljude, odnosno stranke kadrovski zadovoljiti. Kada budem pominjao jedan izveštaj vlade, odnosno Uputstvo o načinu postupanja, pošto sam došao do jednog vrlo zanimljivog dokumenta, videćete kako to praktično izgleda u Vladi i koliko se Vlada kadrovski "pojačala", odnosno koliko ima politički orijentisanih ljudi koji su jedino po kriterijumu političke podobnosti tu.

Želeo bih samo kratko da kažem. Naime, odredbe Zakona o državnim službenicima, u članu 2, vrlo taksativno navode šta su državni službenici i šta su funkcioneri. Moram to pomenuti, jer zakon u članu 2. govori da funkcioneri, tj. državni službenici nisu narodni poslanici, predsednik Republike, sudije Ustavnog suda, članovi Vlade, sudije, javni tužioci, zamenici javnih tužilaca i druga lica koje na funkciju bira Narodna skupština ili postavlja Vlada i lica koja, prema poslednjim propisima, imaju položaj funkcionera.

Ministar je to citirao, dozvolite da to učinim i ja, u članu 34. se konstatuje da Vlada postavlja na položaj pomoćnika sekretara ministarstva, direktora organa uprave u sastavu ministarstva, pomoćnika direktora uprave i jedan ogroman broj lica, a ovo pominjem zato što zakon precizno reguliše koja su radna mesta državnih službenika na položaju i izvršilačka radna mesta.

Ovo pominjem zato što od donošenja zakona imamo jednu trojnu situaciju vezanu za sprovođenje ovog zakona. Zakon je donet septembra 2005. godine. U međuvremenu jedan broj konkursa je okončan, doduše selektivno, i Vlada je postavila lica na položaje. Drugi broj konkursa je okončan i predlozi su stigli do Vlade, a treći broj je u postupku pred konkursnom komisijom, a posle raspisivanja javnih konkursa.

U momentu kada je veliki broj konkursa okončan i predlozi stigli pred Vladu, čak i pre parlamentarnih izbora, Vlada je zaustavila ta postavljenja donoseći zaključak, mi imamo i taj broj od 1.2.2007, kojim samu sebe proglašava tehničkom vladom, gde u tački 3. stav 2. navodi - Vlada kojoj je prestao mandat ne može da postavlja funkcionere i državne službenike.

Ustav Republike Srbije u članu 128. kaže - Vlada kojoj je prestao mandat može da vrši samo poslove određene zakonom do izbora nove vlade.

Zakon o Vladi, u članu 17. kaže - ona ne može postavljati funkcionere. Državni službenici nisu funkcioneri i Vlada je mogla, da je htela, da postavi ovaj broj lica koja su prošla proceduru predviđenu Zakonom o državnim službenicima i posao koji je završila konkursna komisija.

Ona je mogla postaviti ove ljude. Pozivanjem na druge odredbe Zakona o vladi u odnosu na odredbe Zakona o državnim službenicima. Vlada nije ta koja može da tumači te zakone, za to je nadležan neko drugi. Očigledno Vlada koristi zakon koji je u određenom trenutku suštinski odgovara.

Zato je zaustavljen jedan broj imenovanja. Očigledno je reč o kolegama, ljudima u državnoj upravi, koji su bili predstavnici SPO. Oni su doživeli tu tužnu sudbinu. Čim ih nema u parlamentu, nisu u Vladi, onda će morati da plate ceh svog političkog kraha i da budu razrešeni, ali to onda nije poštovanje Zakona o državnim službenicima, nego jedna vrsta političke podobnosti. Nije se poštovao Zakon o državnim službenicima i ovi ljudi moraju da budu razrešeni.

Pošto ću ostaviti drugu polovinu vremena za drugo javljanje, moram ovo da pomenem, ovo uputstvo svim ministrima, da vidite kako to izgleda. Svi mi znamo, ministri, državni službenici, to su politička lica, ne državni službenici, nego državni sekretari, mogu a ne moraju da budu. Zašto ovo pominjem?

Postoji jedna kategorija lica koja nije podvedena pod odredbe Zakona o državnoj upravi, Zakona o vladi, Zakona o državnim službenicima, a oni se zovu savetnici ministara. Sada je internom odlukom Vlade, odlukom o sistematizaciji radnih mesta u ministarstvima, propisano koliko može biti savetnika ministara, pa se pominje da, primera radi, ima 10 ministarstava po tri savetnika, šest ministarstava po dva, dva ministarstva po jednog. To je u prethodnom Zakonu o ministarstvima, sa određenim brojem ministarstava, to je ukupno 44 ljudi.

O kakvoj je atmosferi reč, dovoljno govori ovaj podatak. Mislim da će ovo zanimati javnost. Zvanični predstavnik vlade piše pismo ministrima i kaže - možete imati tri savetnika, ne morate s njim da se viđate uopšte, moguće je s njim komunicirati putem interneta, ne morate se viđati, važno je da se čujete, a plata takvog savetnika je 90.000 dinara. Ovo vam govorim u kontekstu priče o Narodnoj skupštini.

Još jedna stvar na kraju ovog javljanja, postoji i broj lica u kabinetu. Takođe internom odlukom Vlade određen je broj lica koliko postoji u kabinetu i tako je predviđeno da jedno ministarstvo može da ima osam ljudi u kabinetu, tri ministarstva po sedam, pet ministarstava po šest, pet ministarstava po pet, dva ministarstva po tri, što je ukupno 90 ljudi i oni traju dok traje ministar.

Tih 90 ljudi i onih 44, to je 134 čoveka koji su politički podobni ljudi. To je pre nego što su formirana nova ministarstva. Sa novim ministarstvima raste broj ljudi koji su članovi kabineta i broj ljudi koji su savetnici ministra. Ovo vam govorim zato što ta priča o depolitizaciji uprave, o profesionalizaciji, o stručnim, kvalitetnim kadrovima nije tačna, kao što nije tačna ni suština izmena i dopuna ovog zakona.

Vlada je imala, da je htela, dovoljno vremena da primeni odredbe Zakona o državnim službenicima i da završi započete konkurse i da postavi lica koja su prošla sve uslove konkursa. Inače, konkurs je vrlo detaljan i uslovi su vrlo jasni i teški, ali vlada to nije htela. Ovde se očigledno radi o jednoj političkoj potrebi Vlade da zadovolji potrebe partnera u Vladi i da imenuje nove ljude.

Videćete tek kada budemo govorili o nekim ministarstvima i o broju ljudi koji su imenovani, odnosno o državnim sekretarima, koji bi trebalo da bude drugi čovek u ministarstvu, u nekim ministarstvima je imenovano više državnih sekretara, tako da je ta ideja sama po sebi dovedena do apsurda.

U svakom slučaju, ove izmene i dopune Zakona o državnim službenicima nisu uopšte naivne kako izgledaju i nema smisla pominjati da nekih 400 ljudi čeka, da je svega dvadesetak imenovano. U pravu je kolega koji je pomenuo da se ne može opšti društveni interes tumačiti kroz sudbinu 200 ljudi.

Srbija ima oko sedam miliona stanovnika, preko milion i nešto zaposlenih. Ako oni moraju da zadovolje interese ljudi sa kojima rade, onda to treba tako reći, ali ne sme se pozivati na opšte odredbe i interes građana Republike Srbije. Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući. Hvala gospodinu ministru na ovom vrlo detaljnom odgovoru. On je pokušao, da kažem, da spreči negativne efekte onoga što sam izneo i gospodine ministre, samo u jednom ste u pravu, moram da priznam, posebni savetnici nisu deo pravilnika unutrašnje sistematizacije i tu ste potpuno upravu, pogrešio sam, reč je o odluci, o posebnoj i sada ću citirati čoveka koji je vrlo kompetentan, a ako bude ministar insistirao, pročitaću i njegovo ime, inače radi u Vladi i za Vladu sprema sve.

Taj čovek kaže - ministar može da ima najviše tri posebna savetnika, citiram, gospodine Albijaniću, da znate, zbog vas...
''Posebni savetnici su deo političke strukture ministarstva zajedno sa državnim sekretarom. Posebni savetnik po nalogu ministra priprema, sačinjava mišljenje i vrši druge poslove. Posebni savetnici ne zasnivaju radni odnos u ministarstvu, pa se ne sistematizuju u Pravilniku o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u ministarstvu.

Sa posebnim savetnicima ministar zaključuje ugovor kojim se regulišu prava i obaveze. Moguće je da poseban savetnik ministra i ne svraća u Ministarstvo (jer šta će u Ministarstvo), već da sa ministrom opšti preko elektronske pošte. Najviša naknada za rad posebnih savetnika je 90.000 dinara.''

I onda kaže, odluka, koliko ima posebnih savetnika i pominje ovaj broj 44, ne pominje, nego utvrđuje i kaže - broj posebnih savetnika na osnovu postojeće odluke.

To su, gospodine ministre činjenice i bilo bi dobro, naravno, ti posebni savetnici su kao i državni sekretari, politički ljudi, i pošto se pokušava navodno depolitizovati uprava i državni službenici podvesti da budu u skladu sa odredbama ovog zakona, onda ćemo to raditi.

Gospodine ministre, jedno pitanje za vas, da li možete Narodnu skupštinu da obavestite da li je posle formiranja Vlade od 15. maja 2007. godine iko postavljen na položaj odlukom Vlade?

Ako nije niko, onda u redu, Vlada poštuje zakon. Ako nije, to ćemo da čujemo ministra, a ako jeste onda je Vlada u problemu, zato što radi poslove za koje nama sada tvrdi da ne radi i da nije radila, tako da će biti zanimljivo, gospodine ministre, da nas o tome informišete. Inače, javnosti Srbije radi, od formiranja ove vlade do danas, prema uvidu u dokumentaciju raspoloživu koju dobijamo kao poslanici, imenovan je 41 državni sekretar, 16 sekretara ministarstva i 59 pomoćnika ministara.

Stavite još ovaj broj posebnih savetnika koji ne ulaze u ove cifre 44 i onaj broj zaposlenih u kabinetu, plus novi kabineti, pa ćete doći do zanimljive cifre od oko 200 ljudi. Znači, ono što mene interesuje, gospodine ministre, da li je Vlada posle formiranja donela bilo kakvu odluku o postavljenju određenih ljudi na ova mesta koja zakon predviđa.