Zahvaljujem, gospodine Bečiću.
Poštovana ministarko, poštovani predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su dakle dva zakonska predloga i rekao bih da je reč o ključnim i veoma važnim, izuzetno važnim i značajnim zakonima, zakonima koji su veoma važni za vođenje agrarne politike.
U svom izlaganju, bez namere da umanjim važnost Predloga zakona o zaštiti zemljišta, ja ću akcenat staviti na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a u nastavku današnje rasprave kolege će se osvrnuti i govoriti naravno detaljnije i o drugom zakonskom predlogu.
Dakle, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu po našem mišljenju pokazuje i potvrđuje jasnu namenu, nameru i intenciju i Vlade Republike Srbije i resornog ministarstva da se konačno uvede red u politiku zemljišta, u zemljišnu politiku, da zemljište čiji je država vlasnik, zemljište koje je državna svojina i dobro svih građana bude iskorišćeno pre svega u skladu sa interesima građana, odnosno prevashodno u skladu sa interesima srpskih poljoprivrednika.
Shodno praksi iz prethodnog vremenskog perioda, podacima koje ste gospođo ministarko izneli u uvodnom izlaganju, potpuno je jasno da nam je u ovom trenutku neophodno i racionalnije i celishodnije i ekonomičnije korišćenje poljoprivrednog zemljišta, tj. državna svojina i državno vlasništvo.
Mi smatramo da predlog o kojem danas govorimo na jednoj strani jeste garant i boljeg i pravednijeg korišćenja poljoprivrednog zemljišta, što je od izuzetne važnosti i značaja upravo za male poljoprivredne proizvođače, ali sa druge strane, ovaj zakonski predlog jeste garant da će se konačno staviti tačka, rešiti problem i rešiti pitanje uzurpacije zemljišta.
Ne sme se dozvoliti, tu se u potpunosti sa vama slažemo, da državno zemljište koje predstavlja jedan od najznačajnih državnih resursa bude neodgovorno korišćeno i da shodno takvom korišćenju pojedinci iz samo njima znanih razloga imaju korist.
Mogle su se tokom današnje rasprave čuti konstatacije i mišljenja da zbog zakonskog predloga o kojem danas govorimo pojedini mali poljoprivrednici hoće ostati bez svog zemljišta, odnosno neće imati zemlju za obrađivanje.
Moram se složiti sa kolegom Mihajlovićem i reći da oni nažalost u velikoj meri i danas nemaju to zemljište, jer dugogodišnja praksa na lokalnom nivou govori nažalost u prilog konstatacijama koje je izneo kolega da je značajan deo najkvalitetnijeg zemljišta konstantno izdavan istim licima, odnosno zapravo čini mi se da on nije ni izdavan, da je ostao neizlicitiran, a da su se potom nakon nekakvih prećutnih saglasnosti ista lica javljala, ulazila na posede i obrađivala ih bez naknade.
Mi smatramo da je jako važno ono što očekujemo od ovog zakonskog predloga, da konačno dobijemo odgovor na ono ključno pitanje – ko to uzurpira poljoprivredno zemljište u Srbiji, ali i da dobijemo odgovore na pitanje – a ko koristi legalno poljoprivredno zemljište, na legalan način poljoprivredno zemljište koje je vlasništvo države, koje je državna svojina?
Kada dobijemo odgovore na ova pitanja, onda ćemo dobiti odgovore i na pitanje – a kome i zašto danas u Srbiji smeta da se uvede konačno red u ovoj oblasti?
Smatramo da je jako važno postići kompromis svih zainteresovanih strana, da je jako važno postići što širi konsenzus na relaciji Vlade, Ministarstva poljoprivrede, poljoprivrednika, udruženja i predstavnika asocijacija, ali isto tako ukoliko postoje otvorena pitanja onda se ta otvorena pitanja rešavaju kroz dijalog, onda se ta otvorena pitanja rešavaju kroz razgovor a ne uličnim metodama, to nije način da se reše otvorena pitanja ukoliko ona postoje kada je reč o ovom sistemskom zakonu.
Ali, za nas kao poslanički klub je veoma važno da je Ministarstvo sagledalo sve predloge i sugestije, koji su stigli od strane poljoprivrednika, asocijacija i udruženja i da je jednostavno rečeno, prihvaćeno sve ono što se moglo prihvatiti u datom trenutku, a da to ne znači svrstavanje na jednu od strana, jedne od poljoprivrednih grana.
Dakle, ne mogu se sve želje ispuniti, to prosto nije realno, ali je veoma važno da je najveći deo sugestija i predloga koji je stigao od strane poljoprivrednika, udruženja i asocijacija, sagledan i da jeste uvažen.Slažemo se u potpunosti sa vama da stanje u poljoprivredi jeste takvo da zahteva hitna i brza rešenja.
Predlog zakona o kojem danas govorimo upravo podstiče i privlači investicije u poljoprivrednoj proizvodnji. Investicije su po našem mišljenju veoma važne, one treba da obezbede brži razvoj, s jedne strane, sa druge strane, one jesu važne za poljoprivredne proizvođače, pre svega, za male poljoprivredne proizvođače, jer daju sigurnost i garant plasmana.
Takođe, ovde se postavilo pitanje – da li ovaj zakon otvara vrata nekakvim tajkunima i da li je on favorizuje nekakve tajkune u Srbiji, kada govorimo konkretno o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Naravno, ne, Vlada će detaljnije pojedina pitanja urediti, dakle, definisati kroz uredbe. Nije cilj da se poljoprivredno zemljište koje je veoma važan resurs, pokloni bilo kome i ubeđeni smo da Vlada Republike Srbije nema nameru da favorizuje bilo koga.
Kada konkretno govorimo o zakupu, želim da kažem neke stvari koje su za nas kao poslanike, smatramo da su jako važne, kada govorimo o zakupu poljoprivrednog zemljišta. Tu, pre svega, mislim na jasan investicioni plan, tu, pre svega, mislimo na jasan biznis plan, koji mora biti u skladu sa potrebama lokalne samouprave, lokalnog nivoa. Tu pre svega, mislimo na jasan plan kooperacije sa lokalnim poljoprivrednicima. Tu pre svega, mislimo da je veoma važno sagledati, koji je to broj novih radnih mesta i veoma je važno sagledati doprinos, povećanje i unapređenje poljoprivredne proizvodnje u Srbiji.
Prvi put u svoj istoriji, o tome je maločas bilo reči, mi smatramo takođe da je to veoma važno, dakle, prvi put u svojoj istoriji Srbija je odlučila da deo svog poljoprivrednog zemljišta da i ponudi u otkup malim poljoprivrednim proizvođačima i na taj način i ojača i osnaži male poljoprivredne proizvođače, ali sa druge strane, kada govorimo u kontekstu zakupa, pa mali poljoprivredni proizvođači se mogu udruživati i na taj način postati i potencijalni investitori. Dakle, zemlja se ne prodaje ni tajkunima ni strancima i to ne definiše ovaj zakon, ovaj zakon se bavi, dakle, prodajom zemlje malim poljoprivrednim proizvođačima, o jasno definisanim kriterijumima i to je nešto, koliko je nama poznato što je dogovoreno sa poljoprivrednicima, što je dogovoreno sa udruženjima i asocijacijama. Ispravite me, ukoliko grešim.
Prodaja zemlje stranim i fizičkim i pravnim licima je apsolutno zabranjena i shodno aktuelnom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, ali i shodno predloženim izmenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Ali, ponoviću ovo što je govorio naš ovlašćeni predstavnik, uvaženi kolega Miletić Mihajlović, nažalost u prošlosti je već bila omogućena prodaja zemlje strancima i to kroz privatizaciju, pre svega, srpskih preduzeća, dolazile su i u posed zemlje koja je bila u vlasništvu tih preduzeća. Mnogo ranije su na neki način otvorena vrata stranim, fizičkim i pravnim licima, da mogu postati vlasnici zemlje.
Maločas je kolega postavio pitanje, obzirom da nismo dobili odgovor, ja ću vam ponovo postaviti to pitanje. Dakle, pre početka privatizacije u Srbiji je uspešno radilo 91 poljoprivredni kombinat i oko 108 poljoprivrednih dobara. Naše pitanje je vrlo konkretno – koliko poljoprivrednih kombinata i dobara danas radi i funkcioniše u Srbiji? Da li je tačno ono o čemu je govorio kolega Miletić Mihajlović, da je 120.000 hektara zemlje završilo u nečijem vlasništvu, a da je država izgubila desetine miliona evra, poljoprivredi Srbije naneta ogromna šteta, da je ugašeno oko 500.000 radnih mesta, da je uništen stočni fond, da je ugašena kooperacija desetine hiljada stočara i da je prekinuta ključna karika u lancu poljoprivredne proizvodnje i razvoja srpske ekonomije?
I, ključno pitanje, kada govorimo o poljoprivrednim kombinatima – da li su tada mali poljoprivredni proizvođači imali mogućnost da učestvuju u privatizaciji kombinata koje su sami stvarali, koje su sami gradili? Tačno je da 1. septembra 2017. godine, i vi ste o tome govorili, stupa na snagu puna primena Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i da on pravi dosta problema, pre svega, zbog loše ispregovaranih procesa. Ali, ja ne želim da govorim o tome šta se dešavalo i na koji način se radilo u prošlosti, jer mislim da nam to danas, kada govorimo o konkretnoj temi, neće doneti ništa dobro.
Verujem da ćete nastaviti razgovore u periodu koji je pred nama i da ćete uspeti da iznađete rešenje koje će u pravom smislu biti zaštita za poljoprivredne proizvođače u Srbiji. Verujemo da ovaj zakon hoće doprineti očuvanju poljoprivrednog zemljišta kao prirodnog bogatstva, kroz jedan uređen sistem kontrole.
Na početku današnje rasprave je izneta jedna konstatacija da je sve završeno i da se na taj način ponašaju i poslanici u republičkom parlamentu, kada govorimo o ovom zakonskom predlogu. Naprotiv, mi smatramo da ništa nije završeno, mi u načelu podržavamo ovaj zakonski predlog, ali smo naravno iskoristili svoje pravo kao poslanici i podneli određeni broj amandmana.
Konkretno o tome ćemo govoriti kada bude rasprava u pojedinostima, ali recimo, jednim amandmanom predlažemo da poljoprivrednici mogu kupovati državno poljoprivredno zemljište na rate u periodu do 10 godina, umesto pet, kako je predlagač predvideo i smatramo da se ponuđenim rokom otplate daje veća mogućnost malim poljoprivrednicima da kupe veće površine zemljišta i tako ukrupne posede koje imaju. Dakle, to je jedan od amandmana.
Smatramo da, dakle, ništa nije završeno. Prihvatamo i podržavamo zakonske predloge, naravno, u načelu i spremni smo za raspravu u pojedinostima. Zahvaljujem.