Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vjerica Radeta

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

Gospođo Čomić, posle ovog vašeg monologa, teško se odlučiti odakle da počnem. U svakom slučaju, u pitanju je povreda člana 104. Poslovnika Narodne skupštine.
Ono što je najvažnije, vi, kao narodni poslanik, imate apsolutno pravo da s ovog mesta gde se sada nalazim iznosite političke stavove vaše političke stranke, odnosno DS-a. To pravo nemate kada predsedavate Parlamentom. Tada ste u potpuno drugačijoj ulozi.
Vi ste nama sada više minuta pričali o nekoj fantomskoj poslaničkoj grupi. Naravno, mi znamo da je stav DS-a da podržava Borisa Tadića, a Boris Tadić je doveo do toga da mi danas u Parlamentu imamo ljude koji predstavljaju neku stranku koja nije učestvovala na parlamentarnim izborima. To je ključno pitanje, gospođo Čomić.
Nemojte vi da objašnjavate, formalno, koliko dana treba da protekne do formiranja poslaničkih grupa itd. Ako već iznosite stav vaše političke partije, onda kažite da li je stav DS-a da u Parlamentu mogu da sede članovi neke stranke koja nije učestvovala na izborima. To je suštinsko i osnovno pitanje.
Kada ste nekom od kolega, više ne znam kome ste se obraćali, skrenuli pažnju, tj. narodnim poslanicima, da isključe mobilne telefone, gospođo Čomić, opet ste koristili neko pravo koje ste sami sebi negde zapisali. Ne kažem, niti mislim da preterano korišćenje mobilnih telefona, pogotovo zvonjenje itd., ne ometa nekoga ko govori, ali pretpostavljam da su poslanici koji se javljaju za reč dovoljno koncentrisani i da to ne treba da im pravi problem.
Nigde ne piše u našem poslovniku da je zabranjeno korišćenje mobilnog telefona. Molim vas da se suzdržimo. Više nije samo u pitanju tumačenje Poslovnika na vaš način, nego još i dodajete neke odredbe kojih nema. Takođe vas molim da se uzdržite od pravljenja grimasa i smejanja iza leđa narodnim poslanicima, jer to činite redovno. Tri minuta, završavam.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja sam jutros, oko 10, ili 10,30 časova, započela raspravu vezanu za član 201. Poslovnika Narodne skupštine i u nekoliko navrata su i neke druge kolege poslanici govorili vezano za taj član Poslovnika i svaki put je gospođa Čomić, na neki svoj, čudan način, pokušavala da objasni primenu ovog člana.
Zaista, imam potrebu, pre svega, kao pravnik i kao neko ko odlično poznaje ovaj poslovnik, a verujem da je toga svesna intimno i gospođa Čomić, da objasnim, pre svega, radi javnosti, jer ne želim da bilo ko ostane u uverenju da poslanici SRS-a na bilo koji način krše Poslovnik. Da objasnim malo, neću citirati sve članove. Inače, poslanička pitanja su regulisana čl. 198-202. Poslovnika Narodne skupštine.
Gospođo Čomić, molila bih vas da ovo, kao i sve drugo, pažljivo saslušate, mislim da vi to, inače, radite. Član 200: ''Na usmeno postavljeno poslaničko pitanje, Vlada, odnosno ministar, moraju odmah usmeno odgovoriti. Ako je za davanje odgovora potrebna određena priprema, oni to moraju odmah obrazložiti, a odgovor narodnom poslaniku dostaviti u pisanom obliku, u roku od osam dana od dana kada je pitanje postavljeno. Pisani odgovor Vlade, odnosno nadležnog ministra, dostavlja se narodnim poslanicima. Izuzetno, ako je u pripremi odgovora na poslaničko pitanje potrebno utvrditi određene činjenice čije utvrđivanje zahteva duže vreme ili složeniju analizu, rok za davanje odgovora na poslaničko pitanje može se produžiti, ali ne više od 30 dana.''
Dalje, član 201: ''Posle datog odgovora na poslaničko pitanje, narodni poslanik koji je postavio pitanje ima pravo da, u trajanju od najviše pet minuta, komentariše odgovor na svoje pitanje ili da postavi dopunsko pitanje. Po dobijanju odgovora na dopunsko pitanje, narodni poslanik ima pravo da se izjasni o odgovoru, u trajanju od najmanje pet minuta.''
Gospođo Čomić, kada bismo ovaj član 201. tumačili tako kako ga vi tumačite, onda narodni poslanik nikada ne bi bio u prilici da kaže javno da nije zadovoljan odgovorom koji je dobio od ministra i onda bi to samo davalo mogućnost da ministri, onako, reda radi, napišu nešto narodnom poslaniku i da, kao, bude zadovoljena forma.
Dakle, nigde, ni u jednom članu, evo, citirala sam, ni u jednom stavu ne stoji da narodni poslanik u nekom određenom trenutku reaguje na odgovor na poslaničko pitanje dobijen od ministra, odnosno nadležnog organa, već to radi, lepo piše, posle datog odgovora na poslaničko pitanje. U kom momentu je dat taj odgovor, to zavisi od toga koliko su Vlada ili nadležni organi bili efikasni, da li su to uradili nakon nekoliko dana ili, najduže, nakon 30 dana.
Dakle, gospođo Čomić, evo, razmislite, uskoro će i pauza, pa imate priliku da o čl. 202. i 201. konsultujete nekog dobrog pravnika. Pretpostavljam da zamenik sekretara ovo može da vam objasni, da vi pokušavate nas da sprečite da na osnovu člana 201. komentarišemo odgovore koje dobijamo od ministara, odnosno od nadležnih organa.
Hvala lepo. Citat je trajao jedan minut i 20 sekundi, pratila sam.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi srpski radikali uporno pokušavamo da Vladu Republike Srbije uvedemo u ustavne okvire, ali to, izgleda, baš ne ide.
I juče sam govorila, kolega Krasić i danas, dakle, ne radi se samo o tome kada su u pitanju ovi amandmani, gde mi predlažemo da se umesto reči "ministar" piše "ministarstvo".
Ne radi se samo o tome da je to stav SRS-a, a jeste, jer mi ne mislimo da bilo kome treba dati preterana ovlašćenja, pogotovo kad imamo iskustvo s nekim ljudima koji su mislili da imaju preterana ovlašćenja, pa su ih zloupotrebili tako da, reče Krstin malopre, stavi Nikolić u džep naše ostavke, drugim rečima, ukrao ih, i onda sinoć, na onom ''igrokazu'', koji je prenosilo četiri ili pet televizija, kaže – otišao je i nije odneo ništa nego ideje.
E, pa, ideje ne može da odnese. Ideologija je ostala u SRS-u, ideologija SRS-a i dr Vojislava Šešelja je besmrtna.
Otišlo je, kolega Krasiću, sve ono što je sadržano u krivičnim prijavama koje si pre neki dan podneo, otišle su naše ostavke koje su, takođe, predmet tih krivičnih prijava i otišao je šljam iz SRS-a, kao što su ove dve dole što napadaju koleginice kroz hodnik, ne mogu da prođu od njih, jer, Bože, da potpišu njihovu pristupnicu. Pa, ovo su ozbiljni ljudi, ne pada im na pamet da se učlanjuju u cirkus, ovo su članovi SRS-a i nemojte više da se igrate i tako da gledate ispod oka, žvaćući žvaku, progovorite neku. Da ste ostali u SRS-u, bili bi od vas poslanici, a ovako – iš svi troje koji tu sedite, a i ostali koji nisu tu.
Dakle, član 136. Ustava, gospodine Dačiću, u stavu 2, kaže da poslove državne uprave obavljaju ministarstva i drugi organi državne uprave određeni zakonom. Dakle, jasno kao dan. Zaista, ne vidim zašto vi u Vladi, imate li vi tamo Sekretarijat za zakonodavstvo? Izgleda da, od kad je otišao Balinovac, koliko god da smo ga kritikovali, tek sad tamo ništa nije usklađeno s Ustavom.
Da li neko vodi računa o tome da morate da predlažete zakone u skladu s Ustavom? Mi smo vama, možda, dosadni, ali mi moramo, pre svega, radi zapisnika, radi istorije ovog parlamenta, radi građana Srbije, radi pravničke javnosti, da vam skrećemo pažnju na to da nam predlažete zakone koji nisu u skladu s Ustavom.
Kada je u pitanju, uopšte, ovaj zakon, cela filozofija ovog zakona je da državne granice, koje su, kada je u pitanju Srbija, nažalost, vrlo diskutabilne, s obzirom na političko delovanje nekih iz vrha vlasti, umesto da čuva Vojska, kao što je to normalno, vi ste poslušali EU, SAD, ko vam sve izdaje naloge, ovim zakonom uspostavljate da granice države čuva policija. Prevarili su vas pričom da, kada se uđe u EU, tamo nema granica, da je tamo sve otvoreno.
Najpre je trebalo da ih pitate da li je to tako u njihovim zemljama, da li njihove zemlje imaju granice, ili ih nemaju, da li oni ozbiljno čuvaju svoje granice, ili se šale s tim.
S druge strane, prolazili ste, pretpostavljam da prolazite, videla sam u nekim novinama, u izveštaju, gde su sve bili ministri za ovih 100 dana, gospodin Dačić je, između ostalog, rekao da je bio u Banjaluci.
Znači, ako niste leteli avionom, morali ste da prođete na graničnom prelazu ili preko Rače, ili preko Pavlovića ćuprije. Da li ste videli koliko se čvrsta granica, u fizičkom smislu, pravi između Srbije i Republike Srpske?
Prošle godine je Federacija BiH dobila od nekih zemalja EU ogromna sredstva ne bi li napravila što je moguće čvršću granicu između ove dve srpske države. Ove godine su tamo započeti radovi.
Ovo želim da vam postavim i kao pitanje, možda ne znate sad odgovor, ali vas molim da nam date odgovor na to pitanje u što skorije vreme. Postoje neke indicije da se, bez obzira na ta sredstva koja su dobijena iz Federacije, koja je dobila Federacija BiH iz EU, sada sredstvima iz Srbije grade ona utvrđenja na Rači i na Pavlovića ćupriji.
Dakle, ne radi se samo o tome i ne bismo intervenisali samo zato što to košta i što ne znamo odakle su ta sredstva, ko to finansira itd., nego se radi o tome što, verujte, svakog Srbina iz Srbije koji prelazi te granice zaboli duša kad vidi na šta liči taj granični prelaz, bilo jedan, bilo drugi, između Republike Srbije i Republike Srpske.
Dakle, ta priča, ona iz izborne kampanje, između Dodika i Tadića itd., to nema veze sa stvarnošću. Ljudi su ojađeni i kada ljudi iz Republike Srpske dolaze u Srbiju, kažu da svaki put kada prelaze tu granicu hoće da umru od tuge, pogotovo kad vide šta se tamo gradi, kakva će to utvrđenja biti između Republike Srbije i Republike Srpske, kao da su u pitanju dve najneprijateljskije države u svetu, kao da smo, ne daj Bože, u ratnim odnosima i u ratnom stanju, pa treba da se naprave što čvršće barikade između ove dve države.
Trebalo je da vodite računa, gospodine Dačiću, vi i ostali članovi Vlade, kada ste predlagali ovaj zakon. Zašto ovako labav odnos prema graničnim prelazima nije primenjen baš u Republici Srpskoj? Šta će nam tamo takve granice? S druge strane, Srbi koji prelaze administrativnu liniju, koji žive na Kosovu i Metohiji, u svojoj državi imaju problem da pređu, jer zavise od toga da li će tamo nekome pasti na pamet da ih pusti, ili neće pasti na pamet da ih pusti.
Sećate se koliko je bilo problema, koliko je autobusa vraćeno, koliko je studenata, koji su želeli da odu u Gračanicu i da obiđu srpske svetinje, bilo vraćeno s tog administrativnog prelaza, sve s intencijom da, iz dana u dan, to što je samo privremeni administrativni prelaz, sve više poprima formu čvrste državne granice.
O tome mora država Srbija da vodi računa. To je tema, između ostalog, onog predloga rezolucije 108 narodnih poslanika, koja nikako da vidi svetlost dana.
U međuvremenu se svašta dešava. Opet sinoć čujemo Tadića, opet prihvata Euleks, pod nekim određenim uslovima.
Ne znam šta mu znače ti određeni uslovi, da li će ovako da mu kažu, ili da ga povuku za uvo da bi ispunio te određene uslove i da bi prihvatio raspoređivanje Euleksa na teritoriji države Srbije.
Dakle, učestvujete u radu ove vlade i verujem, gospodine Dačiću, da se sve ovo što se dešava ne uklapa u stavove političke partije koju vi predstavljate. Pokušajte tamo da se izborite za ono za šta se borio vaš bivši predsednik Slobodan Milošević, za šta se, pre svega, borio i u Haškom tribunalu. Nemojte da dozvolite, samo zato što ćete ostati tu gde jeste, da se uništava država, a to se, nažalost, dešava na delu. Ne može da se računa na to da će Boris Tadić da uradi bilo šta dobro za Srbiju.
Kada je juče bio u Šumaricama, napravio je presedan. Nataša Jovanović je govorila o tome. Ne znam koliko imam vremena, ali u dve rečenice. Govorila je o tome da se prvi put desilo da neko na takvom memorijalnom skupu drži nekakav govor, to je, naravno, bio Boris Tadić. Prvi put u istoriji se desilo da neko stavi venac pre nego što to urade predstavnici Prve kragujevačke gimnazije, čiji su đaci streljani u Šumaricama. Sada je i ta čast data Borisu Tadiću.
Onda su namestili dva penzionera, možda i nisu penzioneri, članove DS-a, sedeo je s njima na klupi u pešačkoj zoni u Kragujevcu, kamere su snimale kako ćaska s njima i onda je prošao čovek koji nije namešten i rekao: "Čekajte, gospodine Tadiću, imam nešto da vas pitam", a on, je verovali ili ne, rekao: "Ej, ljudi, ajde, zdravo, moram da idem da pijem kafu".
Završavam i izvinjavam se. Toliko o odnosu predsednika države, državnih organa, o onome što je interes Srbije, a to je Srbija u granicama predviđenim ovim ustavom.
Dame i gospodo narodni poslanici, naravno da je legitimno pravo svakog narodnog poslanika, čak i obaveza, da učestvuje u radu parlamenta, da se javlja da govori po Poslovniku, da otvara određene teme, ali je vrlo interesantno ovo što smo imali na početku današnje sednice da na način na koji je reagovala gospođa Suzana Grubješić reaguje neko ko je član vladajuće koalicije, to bez namere da bilo koga uvredim, zaista deluje šizofreno.
Ko je taj Saša Ilić? Za mene je on neki Saša Ilić, a za Suzanu Grubješić, pretpostavljam, neko za koga se na svom Glavnom odboru dogovorila da može da vrši određenu funkciju i verovatno, na osnovu te funkcije, da radi to što je gospođa Grubješić danas nas obavestila da je uradio.
Ali, to nije bio osnov zbog koga sam se javila. Javila sam se na osnovu člana 201. Poslovnika Narodne skupštine. Mi narodni poslanici, pre svega mi srpski radikali, vrlo često želimo da dobijemo saopštenje vezano za neku aktuelnu temu, za neki aktuelni događaj i, naravno, koristimo svoje poslovničko pravo da o tome dobijemo informaciju. Mi ovih dana dobijamo neke odgovore, kao odgovore na poslanička pitanja. Naravno, to nije u skladu sa članovima 225. i 226, ali to nije problem.
Problem je u tome što ono što dobijamo kao odgovor je, zapravo, ruganje poslanicima Narodne skupštine i Narodnoj skupštini. Ne može odgovor na poslaničko pitanje, koje je konkretno glasilo: ko i na koji način brine o građanima Republike Srbije u Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu, pogotovo o Vojislavu Šešelju, u smislu zaštite njihovih ljudskih prava, najpre, ako mi imamo Nacionalni savet za saradnju sa Haškim tribunalom, onda je jedino to telo merodavno i ovlašćeno da odgovori na to pitanje, a ne gospođa Snežana Malović u ime Ministarstva pravde, i to, očigledno, žena potpuno neobaveštena, neinformisana, ali pošto prolaze tri minuta, u sledećem javljanju ću da obrazložim šta je, zapravo, suština odgovora na ovo pitanje.
Gospođo Đukić-Dejanović, najpre moram da vam skrenem pažnju da ste ponovo prekršili Poslovnik zato što ste dozvolili sa ovog mesta da govori neko ko nije narodni poslanik, ko to izigrava na osnovu činjenice da je ukrao poslanički mandat SRS.
Od vas, gospodine Dačiću, kada ste se javili malopre, zato sam se odmah i javila za reč, očekivala sam da ćete govoriti ili kao zamenik predsednika Vlade, ili kao prvi potpredsednik. U redu je da vi kao ministar unutrašnjih poslova imate određene informacije vezano za nečiju krivičnu odgovornost, ali to niko od vas ovde ne traži.
Da li je neko krivično odgovoran, da li će neko biti krivično gonjen, to će da rade vaše službe, vaši podređeni, informisaće vas o tome, vi ćete informisati javnost kada to bude završeno i kada bude vreme za to, i nisam primetila da je neko od narodnih poslanika koji je pre vas govorio tražio da objašnjavate takve stvari.
Zaista je nebitno, naročito onim ljudima koji koriste gas za grejanje, baš ih briga iz koje je političke stranke neko ko je krivično odgovoran, ako tako nešto postoji. To što ste vi rekli - ne mislite valjda da je Petar Škundrić? Ne mislim ni da je on, ni da je on pre njega, ni onaj posle njega. Činjenica je da se tu nešto dešava i da vi kao ministar unutrašnjih poslova treba da radite taj deo svog posla.
Treba da radite, ali ne treba sad da nas obaveštavate o nešto o čemu vi ne znate. Očekujemo da vi znate, građani Srbije to očekuju, zašto je gas poskupeo 60%.
Kada ste se javili, mislila sam da ćete upravo to da nas obavestite ili možda da obradujete građane Srbije, da kažete da će Vlada to ponovo da razmatra, možda da će ta cena da se smanji.
Slušala sam prekjuče gospodina Škundrića, kada je rekao da je njemu, skoro mi je suze naterao na oči, žao građana koji će plaćati tako skup gas, ali mu je takođe žao i "Srbijagasa" zato što oni dalje neće rentabilno poslovati. Sinoć opet slušam državnog sekretara ministra za finansije, pa kaže - kad se kaže da je nešto poskupelo 100%, onda to zvuči strašno, ali kad se zna koliko je to mala cena u startu, onda tih 100% i nije tako strašno.
Dakle, građani Srbije očekuju ozbiljan odgovor od Vlade Republike Srbije, a ne da im se u oktobru kaže da gas poskupljuje, pre svega govorim o onima koji se greju na gas, i onda da se najavljuje da će negde u februaru da se razmatra smanjenje cene gasa. Niko nije lud da može da prihvati takvu informaciju. Nije samo u pitanju gas, sve je poskupelo - telefon, roba široke proizvodnje.
Kažu građani, kako ovi mogu da pričaju da je inflacija ovakva, običan čovek, žena koju sretnem u prodavnici kaže, kad znam po onome što kupujem da je inflacija preko 20 procenata. Dakle, ljudi znaju o čemu se radi, ali ljudi ne očekuju praznu priču, ne očekuju demagoške odgovore Vlade. Očekuju konkretne poteze Vlade.
(Predsednik: Gospođo Radeta, vreme.)
Izvinjavam se. Dakle, očekujemo od vas, gospodine Dačiću, da kažete, građani to vam je toliko, pa vi radite šta hoćete. Nemojte da se grejete, smrzavajte se ili kažite - Vlada će učiniti to i to da bi smanjila cenu.
Vi dovodite ljude koji su bili u nekom srednjem sloju u situaciju da neće imati mogućnosti da se greju, a još pretite i restrikcijom struje, ako ne daj bože pređu na struju. Zaista strašno. Očekujemo u tom smislu vaš odgovor. Izvinjavam se još jedanput, samo još jedna rečenica.
Kad govorite o krivičnim prijavama, o krivičnoj odgovornosti, bilo bi lepo da nam kažete i ko je u sadašnjoj Vladi odgovoran ili u onoj bivšoj, zašto smo mi taj sporazum sa Gaspromom tako kasno verifikovali, da li to ima veze sa ovim, kakva je uloga Mlađana Dinkića u tome, koji je kopao protiv tog sporazuma sve vreme otkad je on aktuelan.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Čomić, nešto vam nije dobar redosled. Malopre smo imali amandman na član 20, sad na član 15, molila bih da se malo vodi računa o tome. Zbunjujete narodne poslanike koji se pripremaju za svoje amandmane.
Kolega Dragan Stevanović je podneo amandman na član 15, gde je tražio da se u stavu 2. tog člana, umesto reči "ministar nadležan za spoljne poslove, uz saglasnost ministra nadležnog za unutrašnje poslove" da se zameni rečima da je u pitanju ministarstvo nadležno za te poslove i da to radi uz saglasnost Ministarstva za unutrašnje poslove.
Inače, član 15. govori o vrstama viza i kaže da su vrste viza predviđene ovim zakonom: aerodromska tranzitna viza, tranzitna viza, viza za kraći boravak, viza za privremeni boravak.
U drugom stavu ovog člana je predviđeno da izgled, obrazac, sadržinu i način unošenja u stranu putnu ispravu viza iz stava 1. ovog člana propisuje ministar nadležan za spoljne poslove, uz saglasnost ministra nadležnog za unutrašnje poslove.
Amandman koji je podnet u ime poslaničke grupe SRS je u skladu sa stavom SRS, naše posleničke grupe, i mi to već godinama unazad, bilo koji zakon da je u pitanju, pokušavamo da predstavnicima Vlade skrenemo pažnju da kada predlažu zakone da vode računa o pravnom sistemu države Srbije.
Imamo ovde obrazloženje Vlade da amandman nije prihvaćen zato što je u Zakonu o državnoj upravi ministar ovlašćen da donosi, kako Vlada kaže, propise, a ne ministarstvo, pa samim tim ni Ministarstvo spoljnih poslova ne može biti podnosilac podzakonskih akata.
Ovo obrazloženje nama ne znači ništa. To što je nešto napisano u Zakonu o državnoj upravi nije sveto pismo. Amandmanima na ostale zakone pokušavamo da skrenemo pažnju da to treba da se promeni u svim zakonima koje donosi Narodna skupština, jer ako podnesemo amandman na bilo koji predlog bilo kog zakona ne možete vi da nam odgovorite da to nije u skladu sa nekim već postojećim zakonom.
Znamo šta je napisano u Zakonu o državnoj upravi, ali iznosimo principijelan stav SRS da to tako nije dobro i da to tako ne može. Naravno, da znamo da kada biste vi, gospodine Dačiću, u ime Vlade Republike Srbije prihvatili ovaj amandman, da bi to podrazumevalo da ste spremni na izmene i ostalih propisa, mislim ne vi lično, nego i Vlada Republike Srbije, na izmenu i ostalih propisa, a pre svega Zakona o državnoj upravi, gde biste to promenili.
I onda bi posledica bila da u svim drugim zakonima koje nam predlažete ne dajete ministru ovako široka ovlašćenja. Ovo je postalo "moderno" kada su donošeni zakoni iz oblasti finansija, iz vremena dok je na čelu finansija bio Mlađan Dinkić. Tada smo posebno skretali pažnju da ne smemo da dajemo tako široka ovlašćenja ministru, naravno nijednom ministru iz koje god da je stranke. Ne može ministar da ima takvu privilegiju da on sam može da propisuje obrasce za vize.
Najpre, ministar to neće da radi, radiće službenici koji su zaposleni u Ministarstvu, valjda će na zaglavlju stajati Ministarstvo unutrašnjih poslova, neće stajati ministar unutrašnjih poslova ili ministar spoljnih poslova.
Nemoguće je da akt ide da u zaglavlju stoji Republike Srbija, ispod toga ministar spoljnih poslova, pa onda podzakonski akt. To jednostavno ne može, to je neozbiljno. Dakle, jedna strana medalje je to koliko ne smemo i nije dobro da ministru kao pojedincu dajemo tako široka ovlašćenja, a, s druge strane, to jednostavno nije u duhu našeg pravnog sistema.
U obrazloženju ovog amandmana napisano je da u pravnom sistemu Republike Srbije samo državni organi imaju pravo da donose propise kojima se uređuje ostvarivanje određenih prava, izgled i sadržina javnih isprava. To je jedino normalno.
Ministarstvo jeste državni organ, ministar je starešina državnog organa.
Starešina državnog organa potpisuje akta koja donosi ministarstvo, jer onda nema svrhe postojanje ministarstva, onda bi trebalo da bude samo jedan skup ljudi koji se razumeju u ovaj posao kojima rukovodi ministar. Šta onda radi ministarstvo ako ne donosi i ako ne predlaže podzakonske akte?
Dakle, nije dobro ni ovakvo obrazloženje, jer je obrazloženje zapravo bacanje prašine u oči. Sada bi trebalo da neko ko pročita ovaj amandman i obrazloženje Vlade da kaže, pa čekajte, ova vlada je u pravu, zaista tako stoji u Zakonu o državnoj upravi.
Govorimo o nečemu što je stav SRS, što nije dobro rešenje, što nije ustavno rešenje. Ustav Republike Srbije je regulisao koji su to državni organi u Republici Srbiji i ministar nije državni organ.
Ponavljam, ministar je samo starešina na čelu nekog ministarstva koje je državni organ. Zamislite kad bismo u svim državnim organima, organima lokalne samouprave i tako dalje, davali tako široka ovlašćenja starešinama organa, onda bi zaista samo postojanje organa gubilo smisao.
Gospodine ministre, zato predlažemo da vi ove amandmane koji su u ovom smislu prihvatite, a onda naravno da vaše kolege predlože i izmene Zakona o državnoj upravi i ostalih zakona koji daju ovako široka ovlašćenja ministrima u Vladi Republike Srbije.
Javila sam se zbog neprincipijelnog odnosa Vlade Republike Srbije prema amandmanima koje podnose narodni poslanici poslaničke grupe SRS. Evo zašto.
U članu 21. kažete - izuzetno od odredaba, govori se o odbijanju zahteva za izdavanje vize i poništavanje vize, organ nadležan za izdavanje vize neće izdati vizu ako, sad da ne nabrajam, nemam vremena da čitam, uglavnom izuzetno od odredaba stava 1. ovog člana viza se može izdati iz humanitarnih razloga, ako je to u interesu Republike Srbije ili ako to nalažu međunarodni prihvaćene obaveze.
Momir Marković je u ime poslaničke grupe podneo amandman na član 11, gde je tražio da se posle stava 3. doda novi stav, koji glasi - izuzetno strancu koji ne ispunjava uslove iz ovog člana ministarstvo može odobriti ulazak u Republiku Srbiju, ako to zahtevaju humanitarni i zdravstveno-sanitarni razlozi ili nacionalni interesi.
Neverovatno je da niste prihvatili ovaj amandman, iako je član 21. u popriličnoj vezi sa članom 11. jer već u četvrtom stavu kažete - organ nadležan za izdavanje viza ili granična policija poništiće već izdatu vizu ako naknadno utvrdi da postoji neka od smetnji iz člana 11. ovog zakona.
Očigledno je da se ne radi o tome da je neko ozbiljno pogledao ove amandmane i da jeste, sigurna sam da bi ovaj amandman na član 11. morao biti prihvaćen, jer vi već kažete ovde, iako to nemate u članu 11, a mi predložili da imate, a vi kažete da ćete izuzetno izdati vizu iz humanitarnih razloga.
Ovo je bila samo primedba, da vas podsetim da bi trebalo da vodite računa da mi to radimo vrlo ozbiljno. Kažete u članu 21, mi smo rekli - "međunarodno prihvaćene obaveze" zamenjuju se rečima "obaveze utvrđene međunarodnim pravnim aktima, odnosno u skladu sa međunarodnim javnim pravom".
Šta nama kaže Vlada? Ne prihvata ovaj amandman jer se formulacijom člana podrazumeva da su ove obaveze prihvaćene na osnovu međunarodnih pravnih akata, odnosno međunarodnih ugovora, sporazuma i konvencija, a imajući u vidu da u međunarodnom javnom pravu važi princip dobrovoljnosti.
Gospodine Dačiću, da li je princip dobrovoljnosti koji važi u međunarodnom javnom pravu važio kada je Slobodan Milošević odveden u Hag, kada je Radovan Karadžić odveden u Hag, kada je Zdravko Tolimir odveden u Hag, kada je Stojan Župljanin odveden u Hag, da ne govorim o imenima ljudi koji su, navodno, otišli dobrovoljno.
Upravo zato što znamo da se međunarodno javno pravo ne poštuje, upravo zato što znamo da se ne poštuju principi međunarodnog javnog prava, predložili smo da u onom što je naš zakon bude striktno napisano, ne međunarodno prihvaćene obaveze, preširoko, ne zna se šta, ne konkretno, nego obaveze utvrđene međunarodnim pravnim aktima.
Ne vidim nijedan opravdan razlog da ne prihvatite ovaj amandman, koji vam apsolutno ne dira u suštinu, ni u koncept vašeg zakona, vašeg predloga, nego samo upućujemo na nešto da bi ovaj član 21. u stavu 2. bio određen, konkretan, koncizan. Stalno imamo neke zakone gde ostavljamo mogućnost zloupotreba, rupa u zakonu itd. To nije dobro, a s obzirom na naša iskustva sam primenom međunarodnog javnog prava i propisa ...
(Predsedavajući: 15 minuta i 30 sekundi.)
... Hvala, završavam, zaista bi bar u tom pogledu morali da vodimo računa da u svojim aktima, u svojim zakonima ne pravimo ovakve greške koje koštaju naše građane, nabrojala sam sve ove koji su kidnapovani i odvedeni u Hag, pomenuću i predsednika SRS dr Vojislava Šešelja, kome se u Hagu na najgrublji način već šest godina krše prava...
(Predsedavajući: 16 minuta.)
.. zagarantovana međunarodnim javnim pravom i aktima međunarodnog javnog prava, završavam ovom rečenicom, ne poštuju to, a mi im još ostavljamo mogućnost da se i dalje šire i da rade šta hoće.
Dame i gospodo narodni poslanici, bez namere da bilo koga u ovoj sali uvredim, mislim da niko nije kompetentniji da govori o suštini ovog zakona o strancima nego što je to gospodin Buha, koji je, inače, predsednik Vlade Republike Srpske Krajine u izgnanstvu.
Sada ću da govorim o nekim čisto pravnim stvarima vezano i za ovaj amandman, i onaj prethodni i za amandman koji je još u subotu bio na dnevnom redu, jer sam u međuvremenu videla nešto što nije u skladu sa Poslovnikom.
Kada sam malopre pomenula na ovaj način gospodina Buhu, vidim da su se neki onako drsko nasmejali. Mislila sam da to ne pomenem, ali moram upravo zbog toga da pomenem, kada smo pre nekih desetak dana ovde govorili o nekom predlogu zakona i gospodin Buha je tada govorio o tom zakonu, nešto je bilo vezano za strance, rekao je da će o tome više govoriti kada bude na dnevnom redu zakon o strancima, a onda je jedna koleginica iz DS, koja trenutno nije u sali, rekla: " Kada se usvoji zakon o strancima i ti ćeš biti stranac". Toliko o iskrenim namerama i kada je u pitanju ovaj zakon i namere Vlade ili bar dela Vlade Republike Srbije.
Najpre, moram da se vratim vrlo kratko na amandman narodnog poslanika Dragana Stevanovića na član 11. Predloga zakona. Taj amandman sam umesto njega obrazlagala u subotu. Sećate se kakvih smo imali problema oko toga da li treba da počnemo da radimo po ovom zakonu u pojedinostima, jer je to bilo suprotno unapred postignutom dogovoru i posledica toga je bila da tada nisam primetila da je u izveštaju Zakonodavnog odbora napisano da odbor smatra da nije pravno moguć amandman koji je na član 11. Predlog zakona podneo narodni poslanik Dragan Stevanović. Gospodine Vlatko Ratkoviću, govorim o mišljenju Zakonodavnog odbora.
Kako je moguće da je Odbor utvrdio da amandman gospodina Stevanovića nije pravno moguć, kad je upravo predlog Vlade Republike Srbije suprotan odredbama Ustava Republike Srbije.
Podsetiću vas da se ovaj amandman odnosi na ono da li reč "Vlada" treba da se zameni rečju "Ministarstvo", zato što Vlada ne može da radi poslove državne uprave, jer Vlada nije državni organ, ministarstvo jeste državni organ.
Dakle, upravo smo mi ovim amandmanom želeli da skrenemo pažnju na činjenicu da je Vladin Predlog zakona suprotan Ustavu Republike Srbije i mislim da nema nikoga u ovoj sali, niti jednog mogućeg pravnika koji će reći nešto drugačije. Vlada je dala neko obrazloženje kakvo je dala i vi umesto to da prećutite, vi još naglašavate da amandman nije pravno moguć, a ako poštujemo Poslovnik, to samo znači da nije u skladu sa Ustavom.
Gospodine Ratkoviću, očekujem da ćete da nam objasnite šta to u amandmanu nije u skladu sa Ustavom, odnosno da će te iz Ustava da nam pročitate koji su to državni organi i da vidimo koliko je ovaj amandman u skladu sa Ustavom.
Amandmani gospodina Dragana Živkova i Sulejmana Spaha su gotovo istovetni, ali su na dva različita člana. U poglavlju - boravak o strancima, u članu 24. i 25. kaže se: "Boravak stranaca, u smislu ovog zakona, je boravak do 90 dana, privremeni boravak ili stalno nastanjenje".
Amandmanima oba poslanika SRS tražilo se i predlagalo da se reči "boravak do 90 dana" zamene rečima "kratkotrajni boravak". Pre svega, radi javnosti Srbije, moram da vam kažem, gospodine Dačiću, da morate opasno da izgrdite službenike i prevodioce ovog zakona, jer je toliko to loše urađeno, da je zaista neverovatno.
Kažete da ne prihvatate ovaj amandman iz razloga što "ne sporeći da se u zakonodavstvima nekih država ovaj boravak naziva kratkotrajnim boravkom, Vlada smatra da ne postoji boravak do 90 dana, u svom zakonodavstvu nazove kratkotrajnim boravkom". Ko razume ovu rečenicu, skidam kapu.
Dalje kažete:"Tim pre što konvencija pod nazivom iz obrazloženja nije poznata, a naziv za boravak u odredbama zakona o strancima ne može da se smatra kao element od značaja za statusna, personalna i ostala pitanja stranaca".
Dakle, nemamo ništa protiv da vi, kao Vlada, imate drugačiji pristup rešavanju ovog problema, imate drugačiji koncept, imate koncept zakona koji ste predložili. Vi procenjujete da li su amandmani narodnih poslanika takvi, a rekla bih da se isključivo radi o amandmanima poslanika SRS, da možete da kažete da ne prihvatate, a fin je manir da napišete u pola rečenice, otprilike tako to i radite, zbog čega ne prihvatate, ali zaboga nemojte ovako da se brukate.
Da li je moguće da vi niste čuli za Međunarodnu konvenciju o strancima? Kaže nam Vlada da takva konvencija ne postoji. Lepo u obrazloženju kaže, ovim amandmanom se predlaže usklađivanje teksta zakona sa odredbama Međunarodne konvencije o strancima i drugim odredbama međunarodnog prava koji regulišu pitanja statusnih, personalnih i ostalih prava stranaca.
Nas Vlada obaveštava da joj je nepoznata ova konvencija. Koju ste onda konvenciju koristili za pripremu Predloga ovog zakona, ako niste onu koja je suštinska za pitanja stranaca u svakoj državi?
Dakle, molila bih vas da povedete računa, sada je to za ovaj zakon već kasno, s obzirom da smo dobili mišljenje Vlade. Ovo nije prvo, već u subotu sam nekoliko puta skretala pažnju da se u zakonu, odnosno obrazloženju zakona koristi neki novogovor, neke nepoznate reči u srpskom jeziku, očigledno se radi o nekom prevodu.
Dajte bar nekog prevodioca koji zna srpski jezik i neka srpskom parlamentu u takvom tekstu dostavi zakon. Ovakve rečenice kakva je ova malopre, koju sam pročitala, koju niko živi ne razume, ovu prvu rečenicu da Vlada ne prihvata, ne sporeći da u zakonodavstvima se koristi ovaj boravak, Vlada smatra da ne postoji boravak do 90 dana u svom zakonodavstvu nazove kratkotrajnim boravkom.
Ljudi, mi se ovde igramo. Mi smo valjda ozbiljni ljudi, mi donosimo zakone, mi raspravljamo o zakonima, mi, srpski radikali, imamo zaista dobru nameru. Mi želimo da ovaj parlament počne više da donosi konačno zakone koji su u interesu građana Srbije. Vi to radite onako ofrlje, navrat-nanos, baš vas briga, vi znate, imate 126 poslanika, glasaće za ono za šta god vi predložite. To što nema veze ni uporišta ni u Ustavu, ni u međunarodnom javnom pravu, što nije u interesu građana Srbije, baš vas briga.
Dame i gospodo narodni poslanici, vrlo kratko da se vratim na amandman kolege Milorada Buhe na član 31, a imali smo više amandmana sa istovetnim tekstom i mislim da će ih biti još u toku dana, a odnosi se na menjanje reči da i ministar nadležan za unutrašnje poslove može da donosi neki podzakonski akt, jer to mora da radi nadležno ministarstvo, nije čak ni bitno o kom ministarstvu se radi.
S obzirom da nema razumevanja za ovaj amandman, čvrsto sam odlučila, gospodine ministre, da vas privedem k poznaniju prava i da vam pročitam član 136. stav 2. Ustava Republike Srbije, koji kaže: "Poslove državne uprave obavljaju ministarstva i drugi organi državne uprave određeni zakonom." Mislim da drugo obrazloženje u odnosu na ovu ustavnu odredbu čak nije ni potrebno. Nije mi logično, čak mi je neverovatno da ne prihvatate ove amandmane. Ne razumem takvo odsustvo želje da zakon koji donosimo bude bar u skladu sa Ustavom.
O samoj sadržini zakona govorili smo i u načelnoj raspravi, a i kada je u pitanju rasprava o pojedinostima. Vidite da smo podneli veliki broj amandmana, da su svi amandmani vrlo konkretni i sa našom ozbiljnom namerom da popravimo tekst zakona, pre svega iz razloga što se ovaj zakon u najvećem delu primenjuje upravo na ovu kategoriju koja je regulisana članom 37, to su stalno nastanjeni nekada stranci, to su ljudi koji su u Srbiju došli kao izbeglice ili prognana lica i koji i danas-dan imaju mnogo problema u državi Srbiji.
Zato mislimo da bi bilo dobro da ovaj zakon, mada mi imamo i Zakon o izbeglicama, koji je tek loš, pričali smo o tome kada je bio na dnevnom redu, ali bi bilo dobro da bar ovaj zakon, koji se, kažem, uglavnom odnosi na te ljude, da povede računa da primenom ovog zakona ti ljudi, naši sunarodnici koje je muka naterala da dođu u maticu Srbiju, jer svi Srbi koji su rođeni van Srbije, Srbiju doživljavaju kao svoju maticu. Tako smo je svi doživljavali, jer i ja spadam u te, bukvalno od kada znamo za sebe. Tim veće je razočarenje onih građana, Srba, koji su, nažalost, ovde došli sa statusom izbeglica i prognanih lica.
Ne znam da li je potrebno da sve vas podsetim na još uvek strašne uslove u raznim kolektivnim centrima. Tome su se pridružili i Srbi raseljeni sa Kosova i Metohije. Predstavnici vlasti uvek imaju lepe reči kada se govori o toj kategoriji ljudi, a kada treba nešto konkretno da se uradi za te ljude, onda nigde države i nigde pomoći od države.
Mi srpski radikali smo se uvek istinski zalagali da tim ljudima pomognemo i mi smo to gde god je bilo moguće i učinili. Podsećam vas na naselja koja su izgrađena na teritoriji opštine Zemun, na Busije, Grmovac, Plavi Horizont, na naselje u Temerinu, tamo gde su srpski radikali bili na vlasti u vreme kada su ti ljudi dolazili u Srbiju. Uvek smo podsećali da je u to vreme svaka opština uradila to što su uradile, recimo, opština Zemun i opština Temerin, mi danas u Srbiji ne bismo imali nijedan stambeni izbeglički prostor.
Zato sada imamo slučajeve da razne nevladine organizacije ili vlade raznih država u svetu lokalnim samoupravama daju određena sredstva da bi se obezbedili stanovi za izbegla i prognana lica. Onda imamo najčešće, neću da kažem svaki put, ali najčešće zloupotrebu lokalnih funkcionera. Nažalost, ti ljudi koji treba da dobiju te stanove moraju najpre nekome da plate određenu proviziju, pa tek onda da ostvare to svoje pravo. Jedan od problema koji ovi ljudi imaju, ovo su zaista životni problemi - rešavanje stambenih pitanja, ali jedan od problema svakako jeste i korespondencija, odnosno komunikacija sa vlastima ili sa lokalnim samoupravama iz mesta bivših jugoslovenskih republika iz kojih su oni ovde došli.
Ne znam da li znate da nijedan akt, nijedan zahtev Srbina, izbeglice ili prognanog lica, čak ako je u međuvremenu dobio državljanstvo i ako treba da uputi neki akt, zahtev u neku opštinu za izdavanje određenog akta, odnosno dokumenta u bilo koje mesto na teritoriji sadašnje Republike Hrvatske, pa čak i na teritoriji, to podrazumeva Republike Srpske Krajine, i to isto važi i za BiH, sve osim Republike Srpske, svaki zahtev mora ovde da bude preveden sa srpskog na hrvatski, odnosno, kako zovu bošnjački jezik u BiH, pa onda taj prevod mora da ima pečat apostila. Za sve to se plaćaju takse, sve to podrazumeva šetnju od opštine do suda.
Zato smo predložili ovakve amandmane i na član 37. i na onaj prethodni član, zato što znamo kakvo je iskustvo naših ljudi koji se obraćaju nekim organima u tim bivšim jugoslovenskim republikama i zato smo želeli da mi ovde imamo drugačiji odnos, da ti ljudi ne moraju da se maltretiraju.
Znate, mnogo Srba, nažalost, živeći na teritoriji, recimo, Hrvatske, nisu bili u prilici da koriste ćirilično pismo i sada je problem zato što je u Srbiji ćirilično pismo službeno pismo i to je u redu, nikako drugačije ne može i ne treba da bude, ali ipak ne možemo nekoj starici ili starcu koji su naučili samo to latinično pismo i samo taj hrvatski jezik, tada hrvatsko-srpski, tako se zvao, ne možemo da zakonom onemogućimo da zbog toga ne može da popuni određeni obrazac, da određeni obrazac ne može da preda da bi ostvario prava koja su, ponavljam, inače vrlo ograničena i vrlo restriktivna kada su ti ljudi u pitanju.
Posebna priča je kada su u pitanju lica koja još uvek imaju izbegličke legitimacije, sa kojima gotovo nikakva prava nemaju.
(Predsednik: Vreme.)
Završavam, hvala, nastaviću.
Dame i gospodo narodni poslanici, najpre ću da završim ono što sam malopre govorila, ali sam potrošila vreme, pa nisam htela da kršim Poslovnik.
Kada je u pitanju status izbeglica, govorio je sad i gospodin Buha i čitao odredbe Zakona o izbeglicama koje se, nažalost, ne primenjuju. Prestanak statusa izbeglice je nešto što apsolutno, tako je u praksi, zavisi od službenika u opštini koji radi u odeljenju Komesarijata za izbeglice, kao poverenik za izbeglica u svakoj lokalnoj samoupravi.
Ljudi koji i danas imaju status izbeglih ili prognanih lica, to su mahom stari ljudi, bolesni, teško pokretni, čak i nepokretni često, i od takvih ljudi se traži da svake dve godine moraju lično da dođu u lokalnu samoupravu i podnesu zahtev, pa se to šalje u Komesarijat za izbeglice, pa posle određenog broja dana oni moraju ponovo da dođu, a ponekad i tri puta, zavisi koliko vremena treba ovima iz Komesarijata da dostave to rešenje.
Pa kada dobiju to rešenje, sa tim rešenjem moraju u odeljenje MUP-a, da dobiju novu izbegličku legitimaciju i to najčešće rešava tamo onaj službenik. Imam dosta primera iz svoje šire porodice, da ljudi gube status izbeglice, a ne ispunjavaju ni jedan od uslova koji je predviđen zakonom.
To je problem o kojem Srbija nije vodila računa, to sam već govorila ranije, nikada, a ne vodi ni danas. Ali, zato u ovom članu 50, na koji sam podnela u ime poslaničke grupe SRS amandman, imate potpuno drugačiji odnos prema trajnom boravku, član 50. je u okviru trajnog boravka u prihvatilištu i tu niste dovoljno oprezni.
Ko sve može biti u prihvatilištu od lica koja imaju status stranca? Znate šta se sve dešava, ne samo u Srbiji, nego i u okruženju i u zemljama EU, znate da je aktuelna i trgovina narkoticima, i trgovina belim robljem, i kada je u pitanju Srbija vršljaju kojekakve obaveštajne službe, vršljaju Sajovci i ne znam ko sve, hapse ljude, jure po Srbiji.
Pre nekoliko dana je uhapšen čovek koji je ličio na Ratka Mladića, pa je pušten kada je ustanovljeno da nije u pitanju Ratko Mladić, pa su pitali gospodina Ljajića da li državni organi znaju lokaciju gde se nalazi Ratko Mladić i kako je mogao da im se desi takav propust da uhapse čoveka koji to nije? Gospodin Ljajić je u tom intervju rekao - ne znamo da li je Mladić u Srbiji, ne znamo gde se nalazi, a i ovaj čovek što je uhapšen, mi smo dobili dojavu od stranih službi da je to Ratko Mladić.
Dakle, svi u Srbiji mogu da rade šta god hoće, mislim ovi koji dolaze pod raznim okolnostima, i mi nemamo adekvatnu zaštitu svojih građana, svog naroda od takvih koji dolaze u Srbiju.
U članu 50. predvideli ste da boravak u prihvatilištu traje do prinudnog udaljenja stranca. Vreme boravka u prihvatilištu ne može biti duže od 90 dana. Poslanici SRS misle da bi bilo primerenije da se taj rok skrati na 30 dana. Nepotrebno je da neko boravi 90 dana ili kažete - ne duže od 90 dana. Sada ću da citiram ovaj član, da bih po svakom stavu mogla to da objasnim i da bi pre svega javnosti bilo jasno o čemu mi ovde govorimo.
Vi kažete u Predlogu zakona da posle isteka roka iz stava 1. ovog člana, strancu se može produžiti boravak u prihvatilištu, znači može čak i da se produži, ako mu nije utvrđen identitet.
Pa odakle dolazi taj stranac i ko je taj stranac ako vi niste u stanju za 90 dana, a mi predlažemo za 30 dana, da utvrdite identitet. Da li neko na tome radi ili samo uhvatite čoveka, strpate ga u prihvatilište i niko više ne vodi računa o tome? Prosto je nemoguće, ako se iko tim bavi, da vam je potrebno čak duže od 90 dana.
Kažete - ako namerno ometa prinudno udaljenje. Pa kako neko može da namerno ometa prinudno udaljenje? Šta rade državni organi, šta rade predstavnici policije? Šta kaže - neću da se udaljim i on ometa prinudno udaljenje. Ovo je zaista nešto čemu nije moglo biti mesta u ovom zakonu.
Dalje kažete - ako je u toku postupka prinudnog udaljenja podneo zahtev za azil u cilju izbegavanja prinudnog udaljenja. Ovde možemo i da kažemo jedino za ovu tačku da može da bude, ali ne duže od 90 dana, da tu može biti maksimum od 90 dana. To je jedino što može da se prihvati, da je potreban duži period od ovog, ali ne predloženog zakonom nego našim amandmanom.
Ukupno vreme boravka u prihvatilištu ne može biti duže od 180 dana. Sada vas pitam, ako ukupno vreme u prihvatilištu ne može biti duže od 180 dana, šta ako tom licu ne utvrdite identitet ni za 180 dana? Ako mu niste utvrdili za 90 dana, postoji ozbiljna opasnost da se ne utvrdi ni za 180 dana. Šta radite onda sa tim čovekom? Šta se dešava sa tim strancem ili ako on 180 dana namerno ometa prinudno udaljenje? Šta se onda dešava, koje je zakonsko rešenje? Da li ga hvatate za uši i vodite preko granice?
Neozbiljno je kada državni organ sam sebi postavi ovako komotne rokove i onda nije nikakvo čudo što zaposleni u državnim organima ne rade svoj posao dovoljno ažurno. Mi moramo zakonima da uredimo svaku oblast, tako da zakon natera svakog zaposlenog u državnom organu ili lokalnoj samoupravi, dakle, pre svega, sve one koji se finansiraju iz budžeta Republike Srbije, odnosno one koje plaćaju građani Srbije iz svog džepa, bar takve možemo zakonima da nateramo da moraju da budu efikasni, da svoj posao rade ozbiljno i odgovorno.
Neko ko je zadužen za nekog stranca u prihvatilištu, on zna, baš ga briga, 180 dana je rok koliko će da drži tog čoveka, a možda čoveku nije ni mesto u prihvatilištu, on će da ga drži tamo i ništa neće da radi 180 dana, nego će dva dana pre toga da saopšti da on ne ispunjava neki od ovih uslova.
Dalje, kažete - stranac kome je utvrđen identitet otpustiće se iz prihvatilišta ako se opravdano očekuje da neće moći prinudno da se udalji. Verujte da je ovo poprilično nerazumljiva formulacija. Stranac kome je utvrđen identitet otpustiće se iz prihvatilišta, a gde će da ode, ako se opravdano očekuje da neće moći prinudno da se udalji. Dakle, ovo je odgovor na ovo što sam vas pitala prethodno po ovim tačkama.
Znači, otpustićete ga iz prihvatilišta zato što opravdano očekujete da neće moći prinudno da se udalji. On ostaje u Srbiji, više nije u prihvatilištu, opravdana sumnja postoji da neće moći da se udalji, a možda je narkodiler, možda je trgovac ljudima, možda je kriminalac, ne znam koje klase, vi njemu jednostavno otvorite vrata prihvatilišta i kažete da opravdano očekujete da ne možete prinudno da ga udaljite, puštate ga i on šeta zemljom Srbijom i nastavlja da radi ono što je radio.
Da su opravdane naše sumnje o ovom članu 50. i da smo zato tražili da se skrati ovaj rok sa 90 na 30 dana, objasnili ste u poslednjem stavu člana 50. Taj poslednji stav člana 50. kaže - vreme koje je stranac proveo izvan prihvatilišta na izdržavanju kazne zatvora ili u pritvoru ne uračunava se u vreme boravka u prihvatilištu, izuzev u slučaju iz člana 48. stav 1. ovog zakona.
Član 48. stav 1. ovog zakona govori o zadržavanju stranaca i kaže - izuzetno, ako to nalažu razlozi obezbeđenja prinudnog udaljenja, stranac se može zadržati u prostorijama nadležnog organa, ali ne duže od 24 časa.
Zar i zadržavanje do 24 časa nije pritvor? Koliko se razumem u pravne propise u Srbiji, to je pritvor do 24 časa. Nema razloga da se ovde pravi izuzetak. Zašto sam rekla da vi potvrđujete sve naše sumnje ovim stavom? Zato što ste već sami rekli da vreme koje je stranac proveo izvan prihvatilišta na izdržavanje kazne zatvora ili u pritvoru se ne uračunava u vreme boravka u prihvatilištu. Ako očekujete da je bio u pritvoru ili da je bio na izdržavanju kazne, sami ste svesni da je najveći broj takvih ljudi sa nekom kriminalnom prošlošću ili je u Srbiji zbog obavljanja neke kriminalne aktivnosti.
Naravno, mogu se desiti i drugačiji slučajevi, potpuno bezazleni, kada ljudi moraju da dođu da bi spasli glavu, ono što smo pre neki dan govorili da se može desiti sa Srbima iz Crne Gore pod pritiskom režima u Crnoj Gori, ali to je nešto što je regulisano drugim članovima ovog zakona.
Doduše, niste prihvatili naše amandmane, ali u svakom slučaju se ne odnosi na te ljude, nego se odnosi na one koji su zbog nekog izvršenog krivičnog dela ili plana da izvrše krivično delo u Srbiji, možda i krivično delo terorizma, ko zna šta, svašta se dešava u ovom zlom vremenu.
Nije dobro što ste predvideli da se ovo vreme provedeno u pritvoru ne uračunava u vreme provedeno u prihvatilištu. Dok je neko lice u pritvoru, možete, pretpostavljam i da radite sve to, utvrđujete mu identitet ako ga ne znate, pokušavate da saznate ko je, zbog čega je tu, gledate da li će namerno da ometa prinudno udaljenje, da li ima neku mrežu svoju kriminalnu na teritoriji Srbiji itd. Valjda se sve to radi dok je lice u pritvoru.
Ne, vi ga u pritvoru držite onoliko koliko zakon dozvoljava, pa ga tek iz pritvora odvodite u prihvatilište, pa mu tu ostavljate 90, odnosno u krajnjem slučaju 180 dana, i ostade on u Srbiji više od godinu dana, tu rade njegovi kriminalci, narkodileri, trgovci ljudima, ne daj bože, terorističke organizacije itd.
Dakle, ovim zakonom niste ni na koji način zaštitili interese građana države Srbije, a samim tim ni državu Srbiju. Nije rešenje samo da se donese zakon da bi se tamo stavila crtica - donet je i ovaj zakon, nego zakoni moraju da budu, pre svega, upodobljeni pravnom sistemu države Srbije, što sa ovim nije slučaj, i moraju biti, pre svega i isključivo...
(Predsednik: Vreme.)
...završavam, u interesu građana Srbije, u nacionalnom interesu države Srbije, a sve ostalo je sporedno i treba da se reguliše zakonom.
Dame i gospodo narodni poslanici, vrlo ću kratko. Najpre da prokomentarišem amandman kolege Aleksandra Martinovića na član 57. Nisam se javljala po amandmanu, ali ne mogu da propustim priliku upravo zbog obrazloženja koje smo dobili od Vlade Republike Srbije zbog čega se ne prihvata ovaj amandman.
Naime, radi se o tome da u stavu 1. člana 57. stoji da radi obezbeđenja izvršenja zaštitne mere prinudnog udaljenja strancu se mogu privremeno oduzeti putne i druge isprave i putne karte, a u drugom stavu stoji da o oduzetim ispravama i kartama iz stava 1. ovog člana izdaje se potvrda.
Kolega Martinović je precizirao ovaj stav 2. i u ime poslaničke grupe amandmanom tražio da se kaže da se o oduzetim putnim ispravama i putnim kartama izdaje potvrda. Sad slušajte, molim vas, kakvo smo mi dobili obrazloženje od Vlade zašto to nije prihvaćeno.
Kaže, vrlo inteligentno, Vlada ne prihvata ovaj amandman jer se iz formulacije ovog člana jasno vidi o kojim se ispravama i kartama radi, a o drugim ispravama se ne bi izdavala potvrda. Šta sad ovo znači?
Mi smo hteli da preciziramo da ne bi bilo zabune, da ako ste oduzeli putne isprave i oduzeli ste putne karte, da tom čoveku izdate potvrdu upravo da ste oduzeli privremeno putne isprave i putne karte, da se ne desi da neko dođe sa fotografskim kartama, sa nekim vojnim kartama.
Mora precizno da se zna koja karta, odnosno konkretno ona je koja je oduzeta.
Ajde što vi to ne prihvatate, nego još kažete - a o drugim ispravama se ne bi izdavala potvrda. Da li je moguće da vi strancima oduzimate isprave, a da im ne izdajete potvrde? Ko zna sa kakvim sve dokumentima ljudi dođu u Srbiju i vi im znači ne izdajete potvrde o tome što ste im oduzeli.
Ovo je zaista bilo toliko interesantno da sam morala radi javnosti ... E, to je Čvorovićeva Srbija, tako je, gospodine Todoroviću. Dakle, to je bio razlog zbog kog sam morala da se vratim kratko na ovaj amandman.
E sad, vezano za član 75. i amandman kolega iz LDP. Kada smo mi u SRS, u našoj poslaničkoj grupi, analizirali ovaj zakon i mi smo bili u dilemi da li da pišemo sličan amandman, odnosno da li da brišemo prva dva stava člana 75, ali naravno iz potpuno drugih razloga i sa drugim motivima u odnosu na motive koji su izneli kolege iz LDP, što je naravno njihovo apsolutno legitimno pravo, što su stavovi njihove stranke.
Ali, to što je ovde kolega Maraš rekao da poslanici SRS, konkretno je rekao vezano za diskusiju gospodina Petra Jojića, da se poslanici SRS plaše otvorene Srbije. Ne, naravno, ali se plašimo Srbije otvorene na način na koji biste je vi otvorili i na koji je otvorena od 2000. godine. O tome je govorio gospodin Dragan Todorović i nemam nameru to da ponavljam.
Ali, šta je bio naš motiv kada smo razmišljali da li da pišemo ovaj amandman, podnosimo ovaj amandman ili ne, naravno, uvažavajući činjenice koje je gospodin Dačić iznosio da jedan deo ovoga zaista mora da se reguliše, ali naravno ne sve, niste dovoljno dobro obrazložili.
Mi smo, recimo, čitajući ovaj član, imali na umu strance koji se nalaze u ulici Jevrema Grujića. Svojevremeno sam, u ime poslaničke grupe, pitala vašeg prethodnika, gospodina Jočića, da odgovori na poslaničko pitanje, pošto je on dao odgovor, zapravo, čovek je rekao da ne zna o čemu se radi, a sada pitam i vas, možda ste vi u međuvremenu saznali, pa bih molila, ako jeste, da nam odgovorite.
U Jevrema Grujića broj 11, u toj zgradi se privode Srbi već nekoliko godina. Tamo se na najgrublje mogući način ubeđuju, ucenjuju, potkupljuju, da bi bili svedoci u Haškom tribunalu. Mi znamo slučajeve koji se odnose na pokušaj obezbeđivanja svedoka optužbe u slučaju našeg predsednika dr Vojislava Šešelja. Pretpostavljam da vi znate za takve slučajeve iz procesa vašeg pokojnog predsednika i verovatno da i za sve ostale haške optuženike rade na isti način.
Dakle, tamo postoje neki ljudi, dođu na kućnu adresu nekog čoveka za koga oni procene da bi mogao da bude svedok tužilaštva i onda ga dovedu u Jevrema Grujića, najpre tamo mora da prođe pored nekih straža, neke policije.
Moje pitanje, upućeno tada gospodinu Jočiću, a sada vama, bilo je, najpre - ko su ti policajci koji čuvaju zgradu u Jevrema Grujića broj 11 i koji je interes države Srbije da naša policija čuva tu zgradu?
Odgovor koji sam dobila od gospodina Jočića bio je da on, kao ministar policije, ne zna ko su ti policajci koji čuvaju zgradu u ulici Jevrema Grujića broj 11, ali je rekao da on ima neka saznanja da postoji još neka policija koja je isključivo u nadležnosti Specijalnog tužilaštva za ratne zločine u Beogradu.
Gospodine ministre, tražim od vas da odgovorite vi na ovo pitanje, ako se u međuvremenu nešto promenilo, ako nije, onda da znamo da i dalje imamo takav slučaj.
Znači, onda ti naši ljudi koje oni tako pokupe, čak i Kristina Dal lično dolazila, pa Stole, Stoki, Ljubiša, kako se sve zovu, i onda tamo odvedu čoveka, drže ga po četiri-pet dana, ispituju ga neprekidno po sedam-osam sati, ne dozvoljavaju mu ni da pije vodu, ni da jede, ni da se javi porodici.
Usput mu kažu da oni znaju sve o njemu, pa onda ispričaju neke detalje još iz njegovog detinjstva kojih se ni on ne seća, pa onda kažu "znaš, mi znamo da si ti bio tu i tu i tamo i tamo, mi imamo spremnu optužnicu protiv tebe, ali sve to može da se povuče ako pristanete da budete svedok protiv Vojislava Šešelja". A ovaj kaže "ali, ne znam ništa, Vojislava Šešelja tada nisam znao i nemam nikakvu informaciju da je Vojislav Šešelj izvršio bilo kakav zločin, a kamoli ratni zločin".
A onda ovi haški istražitelji u Beogradu, u Jevrema Grujića, kažu "dobro, ti ne moraš, ali onda ćeš ti da ideš u Hag, onda ćemo da podižemo optužnicu protiv tebe", ili kažu, "kaži koliko ti treba para". Čoveku su davali ček, objavljeno je to u knjizi našeg predsednika, imali smo i naučni skup dva puta na tu temu, daju mu prazan ček i kažu "upiši koliko ti treba para, samo optuži Vojislava Šešelja".
Neki su izgleda upisali cifru i očekujemo možda i iznenađenje kada se pojavi sa crtama i sa promenjenim glasom, ali videćemo.
Dakle, to je bio naš motiv zbog čega smo hteli da se raspravlja o ovom članu.
S druge strane, obzirom da se ovaj zakon dobrim delom odnosi na Srbe koji su nekada bili izbeglice ili su danas izbeglice, znate, mnogo je uvredljivo, iako ste vi rekli malopre da to nije tačno, a tačno je. Nažalost, govorim i iz ličnih primera.
Mnogo je uvredljivo kada meni dođe u goste, ili bilo kome ko je iz slične situacije, rođena tetka, ujna, strina, brat, nije bitno, iz Banjaluke, iz Sarajeva, nekome iz RSK itd, da najpre morate da ga uzmete za ručicu, da ga odvedete u MUP na opštini u kojoj živite, da se tamo prijavi, da mu uzmu pasoš, da kaže tačno koliko će da boravi, ako slučajno ostaje dan ili dva duže, ponovo morate da ga vodite da to isto potvrdite. Čak nije moguće ni da odem lično pa da to uradim, nego mora i taj koji je došao u goste, pre nego što se raspakuje, brže-bolje da ide da se prijavi u MUP.
Šta je bio do vremena od kada je ušao u Srbiju, do tog vremena dok je došao do mene, recimo da je u pitanju neko ko može na bilo koji način biti opasan po državu, naravno, to u mom slučaju nije slučaj, ali mogao je da uradi ne znam šta, ali je bitno kada je došao tamo gde se smestio da mora da se prijavljuje MUP-u, kao da nemamo policiju na granicama, kao da nemamo carinu, kao da nemamo evidenciju lica ili možda stvarno nemamo evidenciju lica koja ulaze u zemlju.
Na kraju, amandman zbog kojeg sam se javila jeste amandman koji se odnosi na član 75, opet ono u šta nismo ceo dan uspeli da vas ubedimo, gospodine ministre, a to je na primenu člana 136. stav 2. Ustava Republike Srbije, koji utvrđuje koji su to državni organi u Republici Srbiji. Vi ste, recimo, ličnost sa dosta funkcija, ali niste državni organ, samo ste starešina jednog od organa.