Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vjerica Radeta

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

 Javila sam se na osnovu Poslovnika, član 226, da tražim mišljenje od gospodina Milana Markovića.
Pre toga, gospodine ministre, pitanje za vas: Da li vi znate ko su Vladan Starčević i Slađana Mrvović? Pomoć prijatelja: iz Smederevske Palanke. Ne znate. Evo, reći ću vam ja.
Pošto ste u Smederevskoj Palanci uveli privremene mere u junu ove godine (znači, prošlo je već više od četiri, skoro pet meseci), Vlada Republike Srbije i vi, kao resorni ministar, doneli ste odluku o imenovanju Privremenog veća i predsednik Privremenog veća je Vladan Starčević iz Demokratske stranke. Pre toga je gospodin Vladan Starčević bio član Opštinskog veća, do 2004. godine. Sekretar opštine je bila gospođa Slađana Mrvović, takođe do 2004. godine. Taj gospodin Vladan Starčević i gospođa Slađana Mrvović obuhvaćeni su krivičnom prijavom 296/2006 zbog nekih malverzacija, vezano za budžet, za nalaze budžetske inspekcije itd.
Dakle, vi očigledno ne vodite računa čak ni o tome da proverite da li je lice koje postavljate za predsednika privremenog veća u nekoj opštini pod krivičnim gonjenjem. To je zaista neverovatno. Ako znamo da u Srbiji imamo deset opština gde je već odavno istekao rok, gde je trebalo raspisati vanredne izbore, onda mogu misliti šta se dešava u ostalim opštinama.
Sada je u Smederevskoj Palanci, dame i gospodo, opšti kolaps zato što Nenad Ristić, gospodin koji je bio predsednik Skupštine, a koji je iz vaše vam bratske koalicione DSS, naravno zna za ovu krivičnu prijavu 296/2006 i tom krivičnom prijavom, i pretnjom da će o toj krivičnoj prijavi da govori u javnosti, ucenjuje gospodina Vladana Starčević. I oni tako, kao da se ništa nije desilo, kao da nije bilo nikakvog referenduma, i dalje upravljaju opštinom na način kako se njima dopada. Zapravo, bukvalno ništa ne funkcioniše, potpuno je blokiran rad i javnih preduzeća i opštine Smederevska Palanka, a zahvaljujući vama, gospodine Milane Markoviću, na čelu te opštine, na čelu Privremenog veća je vaš stranački kolega iz DS-a Vladan Starčević, protiv koga se vodi krivični postupak. Ako je i od vas, previše je, zaista.
Hvala. Dame i gospodo poslanici, Oliver Dulić je u subotu prekršio članove od 1. do 241. Poslovnika Narodne skupštine, pogotovo član 27. stav 1. tačku 3.
Naime, Oliver Dulić je, prema onom što je ostalo zapisano u stenografskim beleškama, pokušao da suspenduje Poslovnik Narodne skupštine, u jednom delu naravno. Jutros, na početku današnjeg rada, gospodin Tomislav Nikolić je skrenuo pažnju na ovaj problem i objasnio gospodinu Oliveru Duliću kako nije mogao da se ponaša onako kako se ponašao u subotu, ali ja sam u međuvremenu pročitala ove stenografske beleške i zaista je neverovatno da su poslanici koji su glasali za ovaj predlog za koji, pre svega, nije moglo da se glasa jer, kao što je objašnjavao gospodin Tomislav Nikolić, poslanička pitanja nisu dobra volja predsednika parlamenta, već su obaveza po članu 199. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, i na svakoj sednici mora da bude ta tačka dnevnog reda, ali je gospodin Oliver Dulić rekao da on na osnovu člana 143. stav 2. Poslovnika predlaže da Narodna skupština odluči da iz dnevnog reda povuče tačku 3. Poslanička pitanja, na šta, opet ponavljam, nikako nije imao pravo jer, kao što mu je rekao jutros gospodin Tomislav Nikolić, nije on narodnim poslanicima poklonio pravo da govore po Poslovniku, već je to poslovničko pravo svakog narodnog poslanika.
Gledajte šta dalje kaže Oliver Dulić. Dakle, da se povuče 3. tačka Poslanička pitanja i traženje obaveštenja i objašnjenja na osnovu čl. 225. i 226. Poslovnika Narodne skupštine. Ovo je, drage kolege, zaista neverovatno. Da Oliver Dulić predloži da skupštinska većina izglasa da narodni poslanici ne mogu da koriste dva člana Poslovnika Narodne skupštine, pretpostavljam samo na ovoj sednici. Možda planiraju da nikada više ne dozvole da govorimo na osnovu članova 225. i 226.
Zaista, anarhija kakva postoji u Narodnoj skupštini od kad je Oliver Dulić predsednik je nezapamćena. Bila sam narodni poslanik i u vreme kada je Nataša Mićić bila predsednik i mislila sam da je ona neprevaziđena, ali sada zaista - mrtva trka između Nataše Mićić i Olivera Dulića.
Hvala lepo. Dame i gospodo poslanici, evo, radi javnosti, nekoliko uvodnih napomena. Najpre da skrenem pažnju na to kako predsednik parlamenta gospodin Oliver Dulić neracionalno raspolaže vremenom narodnih poslanika.
Za danas je na predlog šefa poslaničke grupe DS doneta odluka da se u jedinstvenoj raspravi raspravlja o dva veoma važna predloga zakona, o izboru predsednika i o predsedniku Republike Srbije. Zaista mislim da je to nezabeleženo, da se ovakva dva zakona spajaju u jedinstvenu raspravu i da onda narodni poslanici, kao što je moglo da se čuje danas u toku dana, koji imaju ozbiljnu nameru da ozbiljno raspravljaju o ovim zakonima, ne mogu da se opredele koji zakon da komentarišu, koji član zakona da komentarišu i onda to mora da se radi onako poprilično površno. A, zato, sutra Narodna skupština neće raditi.
Dakle, moramo svakako da čekamo ta 24 časa da bi se raspravljalo o amandmanima i potpuno bi bilo normalno da smo danas radili jedan zakon, sutra drugi, narednog dana amandmane za jedan, onog sledećeg dana amandmane za drugi i ništa se ne bi izgubilo u vremenu koje je potrebno Oliveru Duliću za raspisivanje predsedničkih izbora. Ali, to nije jedini propust ni gospodina Olivera Dulića, ni skupštinske većine, ni ova dva teksta zakona o kojima danas raspravljamo.
Vidite, ispred sebe imamo predlog i jednog i drugog zakona gde piše, između ostalog, da se predlaže Narodnoj skupštini da se donesu po hitnom postupku. U Obrazloženju - Razlozi za donošenje zakona po hitnom postupku - između ostalog se kaže: ''Da bi se izbori što pre raspisali i održali, neophodno je da se ovaj zakon donese po hitnom postupku i time spreče moguće štetne posledice po rad državnih organa''. U međuvremenu je skinuta hitnost sa ovih predloga i mi o njima raspravljamo u redovnom postupku.
Sada pitanje za predsednika parlamenta i za predstavnika Vlade, trenutno odsutnog, odnosno veći deo dana odsutnog: koje su to štetne posledice po rad državnih organa nastupile zato što se o ovim zakonima ne raspravlja po hitnom postupku, kako nam je Vlada svojevremeno predložila? Naravno, nemamo odgovor na ovo pitanje.
Kada se govori o ova dva zakona, neophodno je napomenuti da smo i dalje u neustavnom stanju, da i dalje nemamo sve predloge zakona koje je bilo neophodno da Narodna skupština donese na osnovu Ustava i Ustavnog zakona o sprovođenju Ustava i da ovakvim ubrzavanjem postupka još uvek nije završen postupak na osnovu Ustava i Ustavnog zakona.
Danas se od jednog od kolega predstavnika skupštinske većine čulo da nije nikakav problem to što se spaja rasprava o ova dva važna zakona jer se, kako reče, radi samo o tehničkim zakonima. To je zaista neverovatno.
Zakon o predsedniku Republike i zakon o izborima za predsednika Republike - tehnički zakoni. Onda zaista ne znam šta su vama suštinski zakoni ako su ova dva tehnički.
Takođe se ovde od nekoliko poslanika skupštinske većine čulo nešto što, evo ja vam kažem, može da izgovori samo čovek koji je apsolutno bez političkog morala. Reći ''jednom predsednik – uvek predsednik'' i naglasiti kako ovaj zakon o predsedniku Republike govori o veoma važnoj ulozi i o važnosti predsednika Republike, to je zaista strašno ako se čuje iz usta predstavnika DOS-a, jednog od pučista dosovske revolucije koji su predsednika Republike Srbije i predsednika SRJ Slobodana Miloševića kidnapovali, odveli u Hag i dozvolili da u Hagu bude ubijen. I posle toga vi da pričate o tome kako je važna funkcija predsednika Republike – to je zaista, u najmanju ruku, nemoralno, poštovane kolege.
Mi iz SRS-a smo podneli popriličan broj amandmana i na jedan i na drugi predlog ova dva zakona. Zaista nam je namera bila da vam zakone koliko-toliko uredimo da bi bili primenljivi, da se ne desi, gospodine Milane Markoviću, kao sa zakonima o lokalnoj samoupravi i o lokalnim izborima, kada smo ukazivali na sve nedostatke tih zakona, odnosno kada su bili u fazi predloga i kada se raspravljalo u ovom parlamentu o njima, kada smo ukazivali kako će se paralisati rad lokalnih samouprava zbog tako loših zakona, tadašnja skupštinska većina nije htela da nas čuje, a i danas imamo problema, od prvog dana od kad su održani lokalni izbori po tom zakonu, do dana današnjeg, složićete se, imamo u velikom broju lokalnih samouprava ogromne probleme, zato što je donet zakon za koji se u startu znalo da će biti neprimenljiv.
Zato vas upozoravamo da ova dva zakona koliko-toliko uredite tako što ćete prihvatiti amandmane SRS-a pa ćete dobiti bar zakone primenljive i u skladu s Ustavom. Je l' vidite vi koliko i dokle idete sa ovim zakonima? Sada govorim o Predlogu zakona o izborima za predsednika Republike. Ovim Predlogom zakona, gospodine Markoviću, vi ukidate jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih Ustavom, a to je izborno pravo. Vi kažete u Obrazloženju: ''Potom, propisano je da na prvim izborima za predsednika Republike koji budu održani prema novom Ustavu pravo glasa imaju oni građani Republike Srbije koji su upisani u biračke spiskove prema merilima koja su korišćena za izbore za narodne poslanike koji su održani 21. januara 2007. godine''.
Zamislite šta kaže dalje Vlada Republike Srbije: ''Posredi je težnja da se dva republička organa koja se biraju na neposrednim izborima - Narodna skupština i predsednik Republike - biraju iz istog biračkog korpusa''. Ovo je zaista neverovatno. Vremenska razlika u izborima, jednima i drugima, najmanje je godinu dana.
Dakle, vi ste predvideli da sva lica koja su postala punoletna posle 21. januara 2007. godine ne mogu da glasaju. Predvideli ste da će svi koji su u međuvremenu umrli i dalje ostati na biračkom spisku. Kako vi očekujete regularne izbore? A da ne govorimo o tome što vam već sedam godina na pamet nije palo da konačno uradite jedinstveni birački spisak. Pred one izbore 2000. godine ste svesrdno podržavali članove RIK-a iz redova SRS-a, koji su se maksimalno borili da se izborimo za jedinstveni birački spisak. Naravno, nije ovo jedini slučaj kada vi kao opozicija govorite jedno, a kao vlast govorite potpuno drugačije.
Ne znam sada o kom zakonu da govorim pošto imam svega još pet-šest minuta, ali ću kazati nekoliko rečenica o zakonu, kako vi kažete, o "izborima" za predsednika Republike. Mi smo vam predložili da i to menjate jer je to zakon o izboru, a ne o izborima predsednika Republike.
Ovde smo vam, u nekoliko prvih članova, skrenuli pažnju na to da je neophodno da zakon uskladite s Ustavom. Veliki broj članova i u jednom i u drugom predlogu zakona su samo suvoparno prepisani članovi Ustava Republike Srbije, a tako se, gospodine Milane Markoviću, zakoni ne pišu. Ustav postoji kao okvir, a zakonima se razrađuje materija. Ne možete samo da prepišete Ustav i da kažete: evo, dali smo vam zakon.
Dve su najkarakterističnije stvari vezane za zakon o izborima za predsednika. Prvo, u članu 10. ste predvideli: ''Predlog kandidata može biti podnesen samo ako ga svojim potpisima koji su overeni kod suda podrži najmanje 10.000 birača''. SRS amandmanom predlaže da to bude 50.000 birača zbog ozbiljnosti. Zbog toga što, kako je gospodin Tomislav Nikolić jutros rekao, konačno imamo dve opcije koje to zaista jesu u Srbiji, i da vidimo, ko ne može da obezbedi 50.000 overenih potpisa birača koji podržavaju tog kandidata, ne znam kako takav kandidat i može da se pojavi na izborima.
Sledeće što smatramo vrlo bitnim jeste sadržano u članu 11, gde se govori o podnošenju predloga kandidata. Između ostalog, predložili smo da, uz ostalu dokumentaciju, kandidat za predsednika podnese uverenje o zdravstvenom stanju sa Vojnomedicinske akademije. Kada biste prihvatili ovaj amandman i kada bismo imali ovaj dokument u prilogu dokumentacije svakog kandidata, onda ne bismo bili u situaciji u kojoj smo danas - da se cela nacija brine i da SRS traži od predsednika Vlade Republike Srbije da sa VMA dobije podatke o zdravstvenom stanju predsednika Republike Borisa Tadića, koje je, nažalost, takvo da može vrlo negativno da utiče na državu Srbiju i na srpske nacionalne interese, pogotovo kada su u pitanju pregovori za Kosovo i Metohiju.
(Predsedavajući: Molim vas, gospođo Radeta, da vodimo računa.)
Gospodine Albijaniću, uopšte vas ne slušam, govorim ono što imam.
(Predsedavajući: Ali, morate da me saslušate.)
Ne moram da vas saslušam. Vi morate mene da saslušate. Ja govorim o zabrinutosti SRS-a i o zabrinutosti nacije za zdravstveno stanje Borisa Tadića, koje je, nažalost, takvo da može vrlo negativno da utiče na opstanak Srbije.
Nisam pitala vas, gospodine Albijaniću. Nemojte da se šalite s ozbiljnim stvarima. Pitanje smo postavili još u petak predsedniku Vlade gospodinu Vojislavu Koštunici i od njega tražimo da pribavi određenu dokumentaciju sa VMA.
Ja sam vrlo ozbiljna i mi smo vrlo ozbiljni. Meni je, kao čoveku, vrlo teško što govorim o Borisu Tadiću, kao o čoveku, ali kada govorim o predsedniku Republike, onda tu zaista nema emocija. Vi sebi dozvoljavate da se šalite sa zdravstvenim stanjem Borisa Tadića, kao što ste mahali šarenim balonima na dan sahrane Slobodana Miloševića. Vi ste odavno pokazali da ne poštujete ni funkcije ni funkcionere, gospodine Albijaniću. Zato vas molim, pustite me da ja radim lepo svoj posao, a vi možete da mi izreknete opomenu - to je ono što vam ostaje kao mogućnost, po Poslovniku.
Ima još, naravno, primedbi na ovaj zakon, ali nažalost nema dovoljno vremena s obzirom na to da ste spojili ove dve tačke dnevnog reda. Ne mogu sada da nađem na koji član se to odnosi, ali sam mislila da komentarišem članove domaćinstva predsednika Republike, gde ste izostavili da napišete da se to odnosi na članove porodičnog domaćinstva, jer ako kažete ''članove domaćinstva'' onda zaista ne znamo da li mislite na suprugu, na decu predsednika ili mislite na domaćice, švalerke, vozače itd. jer su i to članovi domaćinstva, svi ljudi koji žive u tom domaćinstvu, a porodično domaćinstvo je regulisano drugim zakonom i o tome bi trebalo da se vodi računa.
Predlog zakona o predsedniku Republike ima najviše prepisanih odredbi iz Ustava Republike Srbije, nije razrađen na pravi način i mi smo pokušali da to uradimo kroz naše amandmane. Nadamo se da ćete prihvatiti amandmane da biste na taj način ove zakone koliko-toliko uredili. Mnogo je nepreciznosti u ovim vašim predlozima, i jednog i drugog zakona, mnogo nekih paušalnih odredbi koje ne mogu na pravi način da se protumače. Čak ni datum stupanja na snagu niste uradili kako treba.
Zaboravili ste da član 5. mora da stupi na snagu nekog drugog dana, a ne kad i ceo zakon, gospodine ministre, ali videćete, pretpostavljam, u amandmanu, govorim o zakonu o predsedniku Republike, jer ovaj član 5. važi do donošenja propisa iz člana 45. ovog zakona, to je vaša obaveza.
Ali, vidim kako uzdišete, da još niste ni pogledali naše amandmane, pa se nadam kad ih budete videli, da ćete...
(Milan Marković, sa mesta: Jesam.)
Pa, niste. Čim tako reagujete, vidim da niste, bojim se, ni zakon pročitali, a amandmane sasvim sigurno niste. Nadam se da ćete u međuvremenu, pošto sutra Skupština neće zasedati, i vi naći vremena da pročitate i amandmane i zakon, pa da onda u pojedinostima razgovaramo ozbiljno. Hvala vam.
Hvala. Dame i gospodo poslanici, malobrojni ministri, SRS je veoma zabrinuta zbog izuzetno ozbiljnog i, rekla bih, dramatičnog stanja u zemlji.
U ovakvoj situaciji, o kojoj sada ne bih da elaboriram jer je svim građanima poznato koji sve problemi trenutno pritiskaju našu zemlju, a svakako najveći problem je rešavanje konačnog statusa Kosova i Metohije, mi, s jedne strane, imamo vrlo neodgovornu i štetočinsku vladu Vojislava Koštunice. Koliko su neodgovorni govori i činjenica da su došla svega dva-tri ministra da se suoče danas sa narodnim poslanicima, naravno, bez predsednika Vlade, kojem je mesto svakako bilo ovde.
S druge strane, imamo predsednika države gospodina Borisa Tadića, koji, nažalost, gospodine Đeliću, iako ste vi pokušali ovde da dotrčite da kažete da je on zdrav kao dren, prema podacima koji postoje na VMA, jeste ozbiljno bolestan. To je ono što dodatno brine SRS.
Pitanje i nije bilo upućeno vama, gospodine Đeliću, već pitamo gospodina Vojislava Koštunicu, kao predsednika Vlade, odnosno preporučujemo mu da se informiše na Vojnomedicinskoj akademiji o čemu se to zapravo radi jer, prema našim saznanjima, radi se o bolesti koja može i te kako da utiče i na donošenje odluka.
Svakako, veoma je neprijatno govoriti o tome. Žao nam je što je to tako, ali, jednostavno, Boris Tadić je predsednik države i on mora, kao javna ličnost, da istrpi čak i ovaj deo koji, naravno, običnom čoveku ne bismo ni govorili niti pominjali.
U vezi s onim što je gospodin Dragan Todorović danas na početku govorio o kršenju Ustava Borisa Tadića, možda je on to uradio namerno, ali može to biti i posledica prirode njegove bolesti, čovek je jednostavno zaboravio da je svojevremeno dobio određena dokumenta od bivšeg predsednika Ustavnog suda. Ovo je posebno problematično u svetlu pregovora o konačnom statusu Kosova i Metohije, zato što mislimo da gospodin Boris Tadić, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, nije u mogućnosti, ne sme mu biti dozvoljeno da pregovara u ime Srbije, pogotovo ne, ne daj bože, da mu daju nešto da potpiše.
Vidite i sami, to i građani Srbije primećuju, da se svakodnevno pojavljuje sa nekim čudnim komentarima kada je Kosovo i Metohija u pitanju. Te spominje neka Olandska ostrva, za koja 90% građana Srbije nije ni čulo, te priča o nekoj fudbalskoj reprezentaciji Kosova. Dakle, očigledno je da su podaci do kojih smo mi došli tačni i to pokazuje gospodin Boris Tadić u svom svakodnevnom pojavljivanju.
Moje pitanje je, odnosno još jedanput upozorenje gospodinu Vojislavu Koštunici, da sazna o čemu se radi, da preuzme odgovornost za državu i da, nažalost, moramo da prihvatimo činjenicu da gospodin Boris Tadić, evo, meni je kao čoveku žao njega kao čoveka, ali jednostavno sa tom bolešću ne može da bude predsednik države.
Dame i gospodo poslanici, potpredsedniče Vlade Republike Srbije, pala knjiga na jedno slovo. Evo, pojavljuje se i drugo.
Ovde nam danas nedostaju posebno ministar pravde i ministar unutrašnjih poslova. Znali su oni, naravno, da za njih imamo posebna pitanja i zato nisu došli, da ne bi morali odmah da odgovore na postavljena pitanja. Ali, naravno, nama ne smeta da im postavimo pitanja i sačekamo pisani odgovor.
Ovih dana smo svedoci međusobnih optužbi između gospodina Miroslava Miškovića i gospodina Čedomira Jovanovića, tu se pojavljuje i gospođa Verica Barać itd. Imamo raznorazne informacije.
Gospodin Mišković tvrdi da je gospodin Čedomir Jovanović učestvovao u njegovoj otmici, da je gospodin Čedomir Jovanović, na ime te otmice uzeo pet miliona maraka od porodice gospodina Miškovića.
Danas smo videli u jednim novinama da je gospodin Bratislav Grubačić optužio Čedomira Jovanovića da je on, Čedomir Jovanović, kod njega, Grubačića, krio oružje koje je ukradeno iz policijskih stanica 5. oktobra 2000. godine. Još napominje da ga je sa Čedomirom Jovanovićem upoznao Zoran Đinđić lično.
Pitanje koje želim da postavim pre svega Vojislavu Koštunici, pa onda ministru pravde je: Zašto se od strane nadležnih organa ne preduzimaju određene mere da se utvrdi šta je tu istina?
Zašto Čedomira Jovanovića nadležni organi ne pozovu da se pojavi pred nadležnim organima, da se utvrdi istina i da konačno raščistimo s tim da li je učestvovao u otmici gospodina Miškovića, da li je uzeo pet miliona maraka, s kim je podelio pet miliona maraka, da li je kod gospodina Grubačića krio oružje koje je pokrao i koje je pokradeno 5. oktobra i da li na sve to nadležni organi ne reaguju samo zato što su svesni da ovaj put vodi direktno do Zorana Đinđića, koji je bio šef Čedomiru Jovanoviću i koji je u to vreme bio šef mafije? Jer, tada je bila jedinstvena mafija, nije bilo zemunske i surčinske, bio je jedan jedini...
Hvala. Kaže naš narod, gospodine Đeliću, čujte ovu poslovicu - ko laže taj i krade, ko krade mora na robiju - gospodine Đeliću.
Sada ću da upoznam javnost Srbije, pre svega, pošto Đelić, kao jedini predstavnik Vlade, iziđe, kako je Božidar Đelić, koji je odgovarao gospodinu Tomislavu Nikoliću na postavljeno poslaničko pitanje, slagao.
Naime, u periodu između 15.45 i 15.55 časova, u pitanju je stenogram sa današnje sednice, gospodin Đelić je rekao ovako: ''Samo ne želim da uđem u bilo kakvu polemiku. Više puta, kada govorimo o zdravlju i zdravstvu, postavljalo se pitanje zdravlja predsednika Republike Srbije Borisa Tadića. Odlično je. Pitao sam se odakle našim kolegama radikalima toliko brige za zdravlje. Mislim da znam zašto. Zato što je juče desna ruka predsednika Vladimira Putina, gospodin Poltavčenko, koji vodi Centralni, moskovski rejon Ruske Federacije, izjavio da je Vladimir Putin prihvatio poziv našeg Borisa Tadića da dođe i poseti Srbiju, ali je rekao da će to uraditi i da čestita predsedniku Tadiću kada pobedi na izborima. Na taj način se jasno vidi, a ja znam da to ne može da se svidi nekima: jasno je gde je podrška Rusije''.
Ovo je gospodin Đelić, potpredsednik Vlade, izgovorio. Kada mu je gospodin Tomislav Nikolić skrenuo pažnju na to, onda je potpuno drugačijim rečima to rekao. Očigledno je gospodin Božidar Đelić slagao.
Još samo jedna rečenica, pošto je ova polemika bila vezana za, kako kaže ''brigu radikala za zdravlje''. Da, poslanici SRS su postavljali danas pitanje predsedniku Vlade Republike Srbije, da ga lepo zamolimo da sa VMA dobije odgovarajuću dokumentaciju, da saznamo šta je sa zdravstvenim stanjem Borisa Tadića. Moram da vam kažem da je meni kao čoveku žao Borisa Tadića kao čoveka, ali mi svi moramo, pre svega, da vodimo računa o građanima Srbije i o Srbiji jer je zdravstveno stanje Borisa Tadića takvo da može ozbiljno i opasno da ugrozi Srbiju i srpske nacionalne interese.
 Dakle, radi se o amandmanu na član 57. koji sam upoređivala sa amandmanom na član 47. i izrazila svoje čuđenje koje moram da ponovim - zašto Vlada Republike Srbije i resorni ministar nisu prihvatili i, jedan i drugi amandman. Dovodim ih u vezu zato što amandman gospodina Dragana Čolića na član 47. produžava rok sa tri na osam dana licu koje traži azil, a koje treba u tom tako kratkom roku da prijavi nadležnoj komisiji promenu adrese.
Smatrali smo da je to neprimereno zato što jednostavno u roku od tri dana lice koje traži azil verovatno nije u stanju ni da se snađe. Moramo da vodimo računa o tome da kada govorimo o licima koja traže azil u Srbiji da se radi o ljudima koji imaju i te kako problema u zemlji porekla. Jer da nisu imali takve probleme, svakako ne bi tražili azil ni u Srbiji, niti u bilo kojoj drugoj zemlji. Tu se najčešće radi o ljudima koji su politički progonjeni, koji su progonjeni zbog verskih, rasnih, nacionalnih, odnosno nekih drugih razloga slične prirode. Zato smo mislili da bi bilo primereno da se taj rok produži.
S druge strane, kolega Paja Momčilov je tražio da se rok od 15 dana skrati na tri dana licima kojima se naloži, odnosno koja su u obavezi da napuste zemlju zato što ne ispunjavaju uslove i ne omogući im se azil u Srbiji. Ako nekome nadležni organi ne prihvataju zahtev da dobije azil u Srbiji, to svakako podrazumeva, između ostalog, da je to lice došlo u Srbiju sa nekim lošim namerama, da je možda došlo u Srbiju i sa nekim špijunskim idejama, odnosno poslato itd. I takvom licu, svakako, ne treba omogućiti da boravi još 15 dana u našoj državi. Pitam se i pitam ministra gde će to lice da boravi tih 15 dana i koliko od tog svog tajnog zadatka može da uradi u tom roku od 15 dana koliko mu je dozvoljeno po Predlogu zakona da ostane u zemlji.
Juče sam, nakon završetka sednice, razgovarala sa kolegama iz drugih poslaničkih grupa koji su mi stavili primedbu da ovaj amandman ne može da se prihvati zbog činjenice da u nekom prethodnom članu 34. već postoji taj rok. Član 34. se odnosi na obustavu postupka i povraćaj u pređašnje stanje.
Činjenica je da lice koje traži azil može u roku od tri dana od dana prestanka razloga zbog kojih je došlo do neodazivanja pozivu za saslušanje ili neblagovremene prijave promene adrese da podnese predlog za povraćaj u prethodno stanje. Mi nismo stavili amandman na ovaj član, mada je bilo mesta da se amandmanski reaguje. Jer zaista postoji veza između ova dva člana.
Ali, ako postoji dobra volja i ako postoji razumevanje da je ovaj amandman zaista umestan i da poboljšava tekst ovog zakona, onda nema nikakve pravne smetnje da na osnovu ovog usmenog amandmana Zakonodavni odbor izvrši pravno-tehničku redakciju i ovaj isti rok primeni i u članu 34, što naravno narodni poslanici u danu za glasanje svojim glasom potvrđuju.
To je poslovnički potpuno moguće. Primedba jeste na mestu. Ovo je ideja da raščistimo tu situaciju, pod uslovom da zaista postoji namera da se ovaj amandman prihvati. Jer, zaista ne vidim da bi bilo ko imao nešto protiv ovog amandmana, s obzirom da je obrazloženje vrlo razložno i vrlo blizu zdrave pameti, u svakom slučaju u korist države Srbije, a nikako na štetu tih eventualnih azilanata.
Amandman kolege Gorana Cvetanovića je, i on je to rekao, principijelni stav SRS, da nikada ni u jednom zakonu ne treba ministra naglašavati kao nekoga ko samo predstavlja ministarstvo. Uvek reč "ministar" treba zameniti rečju "ministarstvo", jer zakoni se donose da bi se organizovao rad državnog organa, a starešina organa, naravno, predstavlja taj organ, rukovodi njime, ali je to u potpuno drugačijoj formi nego što vi to već od 2000. godine želite u ovim zakonima koje nam nudite da predstavite.
Meni je još više interesantan bio ovaj član 62, ali, nažalost, nije bilo vremena, pa ću da iskoristim samo da naglasim da je amandman na član 62. podnet, pre svega, zato što se ovaj član odnosi na putne isprave za izbeglice.
Opet problem o kojem smo govorili juče, govorimo o zakonu o azilu, a malo-malo pa onda kao azilante tretirate kao izbeglice. Šta ste vi, gospodine ministre, juče pokušali da nam objasnite? Znate, mi ne možemo da bacamo pasulj da vidimo šta vi mislite ko je izbeglica, ko je azilant, ali, nažalost, u državi Srbiji još uvek ima toliko izbeglica da bi Srbija posebno morala da vodi računa o njima.
U ovom članu 62, kažete, na zahtev lica starijeg od 18 godina kojem je priznato pravo na utočište, govori se o putnoj ispravi, izdaje se putna isprava sa rokom važenja od dve godine, a izuzetno sa rokom važenja od jedne godine.
Zašto mi mislimo da je ovo kratak rok? Zato što imamo mnogo iskustava i mnogo saznanja, pretpostavljam i vi kao ministar, koliko problema ljudi izbeglice imaju i imale su da dođu do dokumenata iz mesta gde su rođeni, jer mnogi, dobro znate, ne smeju da pređu granicu Srbije, a kamoli da odu u to svoje mesto po neki dokument, pa makar ovde živeli bez ijednog, kako se narodski kaže, papira.
Nisu spremni i neće da odu po ta originalna dokumenta zato što ih tamo vrebaju tajni spiskovi, javni spiskovi, višegodišnje kazne koje su izrečene od strane ustaških vlasti na teritoriji Republike Hrvatske.
Tu, pre svega, mislim na Srbe iz Republike Srpske Krajine, a naravno, odnosi se i na Srbe iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova i Metohije, iz nekih mesta gde Srbi ne mogu ni da se približe, a kamoli da odu u nadležni organ da traže određenu dokumentaciju.
Do 2000. godine su ti građani mogli mnogo jednostavnije da dođu do svojih dokumenata, na osnovu izvoda iz knjige rođenih koji je stariji od šest meseci, na osnovu nekog drugog dokumenta koji mu se slučajno zatekao u džepu kada je odlazio iz svoje kuće, sa onom plastičnom kesom u ruci, da vas podsetim i na to, i tada je država zaista bila fleksibilna i to je potpuno normalno. Vi ste od 2000. godine počeli da zavodite strogoću, pa ste i od tih ljudi tražili da moraju da imaju dokumenta ne starija od šest meseci itd.
Vidim da već imate nameru da kažete da se i ovaj član ne odnosi na izbeglice, jer u tekstu govorite o Kancelariji za azil, a onda ćete morati da objasnite zašto je nadnaslov iznad člana 62 – putna isprava za izbeglice.
Pošto imamo samo još jedan amandman, ovo bi bilo svođenje rasprave o ovom Predlogu zakona o azilu, i žao mi je, ministre, što ste prihvatili samo četiri amandmana poslanika SRS. A opet je nadležni Odbor za bezbednost, glasovima poslanika iz vladajuće koalicije, takođe, zamislite, imao isto mišljenje kao i ministar, što je meni potpuno nenormalno, da nisu imali bar jedan amandman više ili jedan manje nego ministar, ali eto, lepo se slažete, isto mislite. To se desilo i pre neki dan sa vašim kolegom Petrovićem, isti slučaj, poklopilo se mišljenje o amandmanima nadležnog odbora i ministra.
Pošto svodimo raspravu o ovom predlogu zakona, nadam se da će ipak narodni poslanici u danu za glasanje biti dovoljno ozbiljni da razumeju kakva je bila namera poslanika SRS kada smo hteli da uredimo ovaj zakon, jer ovaj zakon, dame i gospodo, nažalost, biće primenjivan na veliki broj građana Srbije koji se, bez obzira što imaju status izbeglog, prognanog ili proteranog lica, osećaju građanima Srbije, jer oni drugo i ne mogu biti.
Bar ne dok ustaška Hrvatska ne oslobodi Republiku Srpsku Krajinu, bar ne dok na Kosovu i Metohiji ne bude primenjivana bar Rezolucija 1244 i dok se ne stvore uslovi da se Srbi vrate tamo odakle su došli sa svojih ognjišta i svojih kuća.
Zašto kažem i tvrdim da se svi ti ljudi osećaju građanima Srbije? Evo dokaz. Znate svi da su raspisani parlamentarni izbori za hrvatski ustaški Sabor za 24. i 25. novembar i pričala sam ovih dana o tome koliko su se ono izdajničko đubre Pupovac i onaj Stanimirović, ništa bolji od njega, trudili...
(Izvinjavam se što sam prekoračila vreme, pustite još minut, da se ne javljam po sledećem amandmanu.)
... dakle, koliko su se trudili i preko nevladinih organizacija da što više Srba ubede, čak nudili pare zaposlenima u opštini, koji rade kao poverenici za izbeglice, da obezbede što veći broj Srba da idu tamo da glasaju, da daju legitimitet Pupovcu i Stanimiroviću.
Hvala bogu, ovi ljudi su svesni i savesni, i znaju šta predstavljaju i koga predstavlja Pupovac i Stanimirović, i od svih izbeglica, koliko ih je prijavljeno iz Republike Srpske Krajine, koji žive u Srbiji, ni jedan procenat se nije javio da ide da glasa tamo. Ubeđena sam da ni od tih što su se prijavili neće svi da glasaju, veliki broj ih neće glasati i proći će isto kao i ovi koji su pozivali Srbe da glasaju na kosovskim tzv. izborima. Između ostalih, Pupovac ih je i na te izbore zvao.
Evo šta je jedan od razloga zašto sam ubeđena da Srbi neće izaći da glasaju i mnogi, bar znam za opštinu Zemun u koju su dolazili i pitali – gde se glasa, kada su čuli da je biračko mesto zajednica Hrvata Zemuna, Ilija Okrugić, rekli su – vala neću, tamo sam otišao ili otišla iz Hrvatske, iz ustaške Hrvatske, zar ovde ne može da se obezbedi neko drugo mesto za glasanje?
Gde se još glasa? Recimo, u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, Konzularni odjel Veleposlanstva Republike Hrvatske, Zajednica Hrvata Zemuna, Nacionalna služba za zapošljavanje Pančevo, čitaonica biblioteke Gligorije Vozarević, Župni ured Janjevo na Kosovu i Metohiji, JP vodovod i kanalizacija, MZ Žitni trg, Petrovaradin, Generalni konzulat Hrvatske u Subotici, Hrvatski kulturni centar – Bunjevačko kolo, hrvatsko KUD „Vladimir Nazor“.
Dakle, to su biračka mesta koja su otvorena Srbima i koja teraju Srbe da moraju da idu, ako hoće da glasaju, u ova nacionalna udruženja. Naravno, da ne budemo pogrešno protumačeni, Srbija jeste demokratska država, SRS priznaje i uvek će se zalagati za priznanje prava svim nacionalnim manjinama po najvišim evropskim standardima, ali nemojte da terate Srbe, koji su pobegli bukvalno od noža, da dolaze u ove ustanove, jer im to stvara jako teške i ružne asocijacije.
Ubeđena sam da ni ovih nešto manje od 1% koji su se prijavili neće glasati i javno ih pozivam – nemojte Srbi da idete ni na ova mesta, ni u Hrvatsku, nemate vi tamo za koga da glasate, ni Pupovac, ni Stanimirović se ne bore za vas, oni su samozvani predstavnici u hrvatskom ustaškom Saboru.
Dame i gospodo, dobro je da se jedan od predsedavajućih, gospodin Obradović, nakon više naših intervencija seti s vremena na vreme da podseti narodne poslanike da moraju da koriste identifikacione kartice samo kada su u sali, odnosno da ih vade kada izađu iz sale. Nakon ove kontrole u sali su samo 22 narodna poslanika iz vladajuće koalicije. Izvinjavam se, evo dobacuju mi da je pola socijalista od 22, osam socijalista, znači samo 15 poslanika iz vladajuće koalicije je zainteresovano za rad ovog parlamenta.
Samo nemojte neko sad, pošto vidim da od ovih petnaestak poslanika neki reaguju i da nam objasne kako rade u nekom odboru itd. Ne, nijedan odbor trenutno ne radi. Rade kafane i bife da, znam i znamo mi da po Poslovniku koji je aktuelan nema potrebe da u sali postoji određen broj poslanika, što je potpuno van pameti i o tome smo govorili kada se usvajao ovaj poslovnik, i po ovom poslovniku je moguće da samo jedan predsedavajući i jedan narodni poslanik mogu da borave u parlamentu i da je to sednica parlamenta. Dakle, ovo je samo jedna digresija i hvala, gospodine Obradoviću, što ste uradili ovo u skladu sa Poslovnikom.
Kada je u pitanju amandman na član 10, koji je u ime poslaničke grupe SRS podneo gospodin Slavko Jerković, bitno je reći da se taj amandman odnosi na načelo informisanja i pravne pomoći.
U stavu 2. Predloga zakona o azilu, Vladinog predloga, stoji da ''lice koje traži azil može da koristi besplatnu pravnu pomoć i zastupanje od strane UNHCR-a i nevladinih organizacija čiji su ciljevi i delovanje usmereni na pružanje pravne pomoći izbeglicama.''
Amandman gospodina Jerkovića odnosi se na to da predlažemo da se briše mogućnost da licima koja traže azil besplatnu pravnu pomoć pružaju nevladine organizacije čiji su, kako stoji u Predlogu zakona, ciljevi i delovanje usmereni na pružanje pravne pomoći izbeglicama.
Ovo, poštovane kolege, nije amandman pravno-tehničke prirode, ovo je amandman suštinski i predstavlja odnos SRS prema nevladinim organizacijama, koje u poslednjih sedam godina haraju na najgori mogući način Srbijom.
Svi dobro znate da kada bi se te nevladine organizacije, koje su aktuelne u Srbiji, nešto značajnije pitale, a nažalost pitaju se dosta, onda bismo bili u situaciji da Srbi u Srbiji traže azil. Takva je uloga tih nevladinih organizacija.
Nažalost, opet zahvaljujući skupštinskoj većini, mi imamo i zamenika sekretara iz nevladine organizacije, imamo pre dva dana pune novine kako nevladina organizacija predlaže Vladi oblik izbora na lokalnom nivou, nešto, kaže, što nikad do sada nije viđeno, ne znaju još ni kako bi se zvalo, ali nevladina organizacija razmišlja u ime Vlade i oni daju predloge koje ministar ne samo da komentariše, nego kaže, kad bi se on pitao, to bi i prihvatio.
To je neprihvatljivo za SRS, kao i obrazloženje Vlade zašto ne prihvata ovaj amandman, jer Vlada kaže da ''ne prihvata amandman jer se ovim članom uvodi mogućnost da tražioci azila koriste besplatnu pravnu pomoć i zastupanje, pored UNHCR, i od strane nevladinih organizacija, koje su upisom u registar udruženja stekle pravo da u skladu sa svojim ciljevima pružaju pravnu pomoć izbeglicama. Rešenje predviđeno u ovoj odredbi Predloga zakona kaže nije obavezujuće, već predstavlja samo još jednu povoljnost, čije korišćenje zavisi od volje lica koje traže azil...''
Pogotovo što niste predvideli da je to obavezujuće, onda su ministar i Vlada trebalo da prihvate amandman SRS, da konačno, gospodo iz vladajuće koalicije i gospodo iz Vlade Republike Srbije, počnete da učite nešto pametno od Ruske Federacije i gospodina Putina. Znate svi kakav je odnos Ruska Federacija zauzela prema nevladinim organizacijama koje deluju u Rusiji.
Tamo ne mogu da deluju nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva, jer one onda nisu nevladine već su špijunske organizacije nekih vlada koje ih finansiraju. Nije dobro da, kada je u pitanju Ruska Federacija, smo očekujemo da nam Rusija pomogne da sačuvamo Kosovo i Metohiju.
Naravno, ne daj bože da Rusiji dosadi ovakav odnos Srbije i srpske vlasti prema Rusiji, pa da Rusija digne ruke od Kosova i Metohije, ništa ne bi bilo ni od naše diplomatije, ni od naše Vlade, niti bismo uspeli da sačuvamo Kosovo i Metohiju u granicama Republike Srbije.
Zato je neophodno, dame i gospodo, da i vi iz vladajuće koalicije, makar vas bilo i desetak ovde, svakodnevno podsećate Vladu Republike Srbije da mora i privredno, i tržišno, i politički i kako god hoćete da se otvori prema Ruskoj Federaciji, da pokaže da mi želimo da budemo partneri sa tom najmoćnijom zemljom u svetu, zemljom koja je u stanju i koja je pokazala volju da nam pomogne da sačuvamo Republiku Srbiju, ali izgleda da se vlast u Srbiji baš nešto mnogo ne trudi oko toga.
Svakodnevno smo slušali doskora pa se sad malo ućutali predstavnici Tadićeve Demokratske stranke, koji su se otvoreno zalagali za ulazak Srbije u NATO. Onda sam sinoć u jednoj emisiji čula, doduše ovaj Koštuničin deo Vlade je izneo stav da Srbija ne treba da uđe u NATO, što je naravno pozitivno, ali sam sinoć onda u jednoj emisiji bila poprilično šokirana kada sam čula predstavnika DSS-a, gospodina Šamija, koji kaže da ne treba povezivati priču o ulasku u Evropsku uniju sa pričom o opstanku Kosova i Metohije u sastavu Srbije, i kaže ne može zbog rešavanja pitanja Kosova i Metohije da stane život u Srbiji.
Dakle, gospodin Šami se ne obazire na otvorene pretnje skoro 20 država članica Evropske unije, koje otvoreno kažu da će podržati otcepljenje Kosova, nego kaže da mi i dalje treba da idemo tim evropskim putem, a kakav će biti odnos Evropske unije prema Kosovu i Metohiji uopšte nije bitno.
Ako je to stav Vlade Vojislava Koštunice, onda je to, dame i gospodo, poražavajuće, onda mi zaista ne možemo da očekujemo nikakvo dobro rešenje, a tim pre što od pregovaračkog tima informacije dobijamo preko medija. Svakodnevno maltene se pojavljuju sa nekim novim idejama o konačnom rešavanju pitanja Kosova i Metohije, statusa Kosova i Metohije, a pred Narodnom skupštinom se ne pojavljuju.
Bojimo se da nije u pitanju nešto što narodni poslanici i što građani Srbije ne treba da znaju. Zato ovo shvatite kao još jedan poziv Vojislavu Koštunici i pregovaračkom timu da pod hitno dođu u Narodnu skupštinu, i naravno Oliveru Duliću, da zakaže sednicu sa tim dnevnim redom, da vidimo dokle smo došli, šta smo postigli, šta možemo da očekujemo.
Malo sam se možda udaljila od teme, ali nisam zato što zapravo nevladine organizacije koje su, kao što sam rekla, špijunske organizacije u Srbiji, i te kako utiču na Vladu Republike Srbije. Vidimo to i kroz predlog ovog zakona, i sad pitam predlagača – koji nije trenutno u sali, verovatno se neće ni vraćati, mada mu je tu torba, možda se i vrati, ali ga pitam – da li misli da recimo nevladina organizacija kojoj pripada Sonja Biserko, koja je ovih dana proturila priču u javnosti o zlostavljanju dece ometene u razvoju, da li je takva nevladina organizacija prijatelj Srbiji i građanima Srbije i da li od nje možemo očekivati nešto ozbiljno i odgovorno?
Da li nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić, čije je delovanje opisano u jednom delu u knjizi doktora Vojislava Šešelja "Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić", da li možete da očekujete, gospodo iz Vlade Republike Srbije i vladajuće koalicije, da takav ''Fond za humanitarno pravo'', naravno pod navodnicima, i Nataša Kandić mogu biti od neke koristi državi Srbiji? Naravno da ne mogu.
Evo, podsetiću vas na ono, pošto ste uglavnom dobili na poklon od poslanika SRS ovu knjigu Vojislava Šešelja i pretpostavljam da ste je već pročitali, reći ću vam nešto što nije napisano u toj knjizi i odnosi se na delovanje Nataše Kandić iz 1999. godine, kada je vođen i pravosnažno okončan krivični postupak protiv nekih, oko 150 mislim Šiptara, koje je, podsećam takođe javnost, pre svega Vojislav Koštunica oslobodio, i koji su se odmah nakon izlaska iz srpskih zatvora vratili, na čelu sa Fjorom Brovinom, na teritoriju Kosova i Metohije i koji su se u dobrom delu uključili verovatno i u ovu organizaciju ANA, koja danas preti Srbima na Kosovu i Metohiji.
Tada je Nataša Kandić preuzela odbranu te grupe od 150-160 Šiptara, i u SAD, na ime te odbrane, prikupila milion dolara. Angažovala je jednu grupu advokata iz Srbije, jednu grupu advokata Šiptara. Od advokata iz Beograda imam informacije da su svi oni, na ime tog posla, dobili 50.000 dolara. Pretpostavimo da je 50.000 dolara Nataša Kandić dala i ovim šiptarskim advokatima.
Dakle, njoj, Nataši Kandić, od tog posla ostalo je jadnici samo 900.000 dolara. Je li takve nevladine organizacije treba da budu predmet naših zakona. Ili, ovo izdajničko đubre iz hrvatske Milorad Pupovac, koji preko neke nevladine organizacije iz Hrvatske i organizacije koja deluje u Srbiji, deo te nevladine organizacije, koja uznemirava službenike po opštinama Srbije, zaposlene na poslovima poverenika za izbeglice, gde ih ta nevladina organizacija poziva u ime Milorada Pupovca da obezbede, dakle ti poverenici po opštinama, što veći broj Srba koji bi glasali za Milorada Pupovca u Hrvatskoj.
A kaže, koliko god u odnosu na broj ljudi koji će obezbediti poverenici za izbeglice, u odnosu na taj broj Milorad Pupovac će novčano da ih nagradi? Da li takve stvari mogu da se tolerišu, dame i gospodo, u državi Srbiji, i još da imamo u Predlogu zakona o azilu da se nevladine organizacije uključe da oni uče te azilante kako da se ophode prema Republici Srbiji i šta treba da rade kad dođu azilanti u Republiku Srbiju?
Za SRS, dame i gospodo, to je neprihvatljivo. Nećemo nikada glasati za ovakvu glupost, ne glupost, ovo je izdajnički akt, ovo što je predviđeno, ma kako sad vi reagovali, što je predviđeno u ovom zakonu, jer je mnogo primera šta nevladine organizacije rade, kako nevladine organizacije vršljaju po Vladi Republike Srbije. Uostalom, još uvek je ostalo neraščišćeno u kojoj meri je ovaj američki ministar srpskih inostranih poslova, špijun Britanske vlade u državi Srbiji.
Hvala, gospodine Mrkonjiću. Da ne bude zabune i da ne budemo pogrešno protumačeni, pošto smo i juče i danas govorili o hobiju ministra Jočića, njegov hobi je, opštepoznato, lov. Naravno, mi nemamo ništa protiv tog hobija, ništa protiv lovaca, ništa protiv ribolovaca, ali imamo protiv toga da ministar hobiju možda podređuje ono što mu je posao, jer svi lovci su dobri domaćini i idu u lov kad završe one obaveze koje imaju u svojoj kući, u svojoj porodici. Ovo govorim da ne bilo pogrešno protumačeno da mi imamo nešto protiv lovaca.
Takođe, svi ozbiljni lovci vode računa da se u svojim kućama ili u kancelarijama ne igraju lovačkim oružjem itd. U tom smislu su bile naše primedbe na gospodina Jočića, koji je rekao da će biti sat vremena, ali je bio svega desetak minuta. Ali, dobro.
Dakle, amandman na član 20. sam podnela u ime poslaničke grupe SRS, a član 20. se odnosi na komisiju za azil i na ono što su prava, dužnosti, obaveze komisije za azil. Predložili smo da se, pošto ovaj član ima sedam stavova, posle prvog doda član 2. koji bi glasio da se protiv rešenja komisije za azil može pokrenuti upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srbije, jer je u Predlogu zakona koncipirano da komisija za azil odlučuje u drugom stepenu po žalbama na odluke Kancelarije za azil, a čini je, tu komisiju, predsednik i osam članova, koje imenuje Vlada na period od četiri godine.
U ovom delu nema ničeg spornog, ali nam je sporno zašto se niste setili, a ako se već niste setili vi kao predlagač, šta je onda razlog pravi zbog čega ne želite da prihvatite ovaj amandman.
Ovo što ste napisali u obrazloženju zašto Vlada ne prihvata ovaj amandman nije suštinsko obrazloženje. Vi ovde kažete da Vlada ne prihvata ovaj amandman s obzirom da je ustavnom odredbom člana 198. stav 2. predviđeno da zakonitost, konačnih pojedinačnih akata, kojima se odlučuje o pravu, obavezu ili na zakonu zasnovanom interesu, podleže preispitivanju pred sudom u upravnom sporu, ako u određenom slučaju zakonom nije predviđena drugačija sudska zaštita. Pa kažete, te prema mišljenju Vlade nije pravno moguće da se samo u odnosu na konačno rešenje komisije za azil propiše ova vrsta sudske zaštite, koja je inače dozvoljena i u odnosu na konačna prvostepena rešenja u postupku azila, a takođe je nije moguće ni isključiti.
Dakle, gospodo, Vlada nam nije dala suštinsko obrazloženje zašto amandman ne prihvata, jer naprotiv, Vlada kaže da nije pravno moguće, a mi tvrdimo jeste pravno moguće, ali Vlada neće. To stoji u ovom daljem delu obrazloženja, jer sama Vlada nam kaže da to može, ali da eto Vlada procenjuje, u redu je ovo što ste citirali, što je citiran član 198. stav 2. Ustava Republike Srbije, ali taj član i taj stav 2. nikako nisu pravna smetnja za ovu vrstu ispravke zakona.
Ne razumemo zašto imate takav odnos. Zapravo, razumemo, pošto ste već uključili nevladine organizacije kroz ove prethodne članove, onda ne želite da se sud dalje bavi ovom vrstom posla, da se sve završi na nivou komisije, kancelarije pa komisije, ko će biti članovi komisije, iz kojih nevladinih organizacija.
To je nešto što možda ne znate ni vi, ali svakako neko u Vladi Republike Srbije zna i zato želite da isključite mogućnost da o ovim stvarima raspravlja i nadležni sud, i da, potpuno, normalno, poslednja bude reč Vrhovnog suda Republike Srbije.
Jednostavno mislimo da je neophodno obezbediti sudsku zaštitu licima koja traže azil, upravo onako kako je to propisano u mnogim zemljama u inostranstvu.
Dakle, u uporednom međunarodnom pravu ovi slučajevi su apsolutno poznati. Voleli bismo kada bi nam Vlada Republike Srbije odnosno predstavnik Vlade Republike Srbije, odsutni ministar Jočić, rekao šta je zapravo suštinski razlog, zbog čega se to štiti sud od posla koji treba da radi, što ne verujem da je slučaj, ili zbog čega se odluke komisije i kancelarije za azil štite od Vrhovnog suda Republike Srbije, što mislimo da jeste slučaj?
Problem azila uopšte nije bezazlen, pogotovo onako kako ga mi iz SRS sagledavamo i gde, kada god govorimo o ovom zakonu i o bilo kom članu ovog zakona, uvek u prvi plan stavljamo izbegla i prognana lica, naše sunarodnike, Srbe, koji su došli iz Republike Srpske Krajine, zapravo su proterani sa svojih vekovnih ognjišta od strane ustaške, hrvatske vlasti.
Mislimo na Srbe koji su morali da napuste Kosovo i Metohiju, koji, nažalost, to i danas rade pod pretnjom kojekakvih terorističkih organizacija, pre svega ove koja je poznata kao ANA. Mislimo na Srbe sa teritorije BiH i imam potrebu svaki put, i svako od nas ima takvu potrebu da vam govori o tome zato što vi, drage kolege, ne znate ništa o životu tih ljudi. Ne znate zato što vas to ne interesuje.
Da li je uopšte shvatljivo i prihvatljivo da posle 10, 12 ili 15 godina porodice žive u nekakvim tzv. kolektivnim smeštajima, gde nema uslova za život apsolutno nikakvih, gde normalan čovek ni životinju ne bi smestio. Takvih je, nažalost, kolektivnih smeštaja po Srbiji još popriličan broj.
Vlada ne vodi računa o tom delu građana Srbije. Neki su građani Srbije jer imaju državljanstvo, neki su građani Srbije zato što ih je izbeglička sudbina, ili prognanička, dovela u Srbiju. Uglavnom, svi su bili, i oni koji su se u međuvremenu na izvestan način snašli i skućili, svi su ovde došli kao prognani, izbegli, proterani i to je ono o čemu treba da vodi računa Vlada Republike Srbije.
To su građani koje Vlada Republike Srbije, svojim odnosom prema njima, svrstava u građane drugog, trećeg ili ne znam kojeg reda. Odnos srpskih radikala prema tom delu populacije Republike Srbije je potpuno suprotan.
Naprotiv, SRS je u vreme kada je akcija progonstva iz Republike Srpske Krajine, pre svega mislim na akcije ''Bljesak'' i ''Oluju'', kada je i gde god je mogla, gde smo u to vreme u opštinama imali vlast, mi smo tim ljudima obezbedili i, recimo, na teritorije opštine smo formirali tri naselja gde su se smestili ti ljudi koji su proterani, prognani. U to vreme smo imali vlast u opštini Temerin i tamo smo formirali naselje, gde su isključivo izbeglice, proterani i prognani.
Ponavljamo, i uvek ćemo to ponavljati, makar to vama bilo i dosadno, da je u to vreme svaka opština u Srbiji uradila ono što je uradila, recimo, opština Zemun, čiji je tada predsednik bio profesor doktor Vojislav Šešelj, mi odavno ne bismo imali ni kolektivne smeštaje ni probleme sa tim ljudima. Zapravo, nemamo mi probleme sa njima, nego oni imaju probleme sa državom Srbijom.
Podsećam vas i na period kada ti ljudi nisu mogli da dobiju državljanstvo po godinu, dve, tri-četiri, pa kada im je govoreno da je izgorela arhiva, pa da moraju ponovo da podnose zahteve.
Pa onda opet čekaju po više meseci ili godina, pa su se menjala mesta gde se podnose ti zahtevi, pa su morali jedno vreme svi, ma gde bili u Srbiji smešteni, da dolaze u MUP na republičkom nivou Beograd. Na toliko načina su ti ljudi maltretirani, i danas-dan se maltretiraju, da je to zaista nedopustivo u državi Srbiji.
Ne smemo da se ponašamo da kada treba da tražimo njihovu pomoć u izbornoj kampanji da kažemo: vi ste naši građani, mi vas volimo, mi ćemo sve za vas da učinimo, samo glasajte za nas. A kad ste vlast i kad donosite zakone, onda ne želite ni kroz ovaj zakon o azilu da ih zaštitite, bar da im pružite odgovarajuću pravnu pomoć, da se ne vraćam ponovo na onu koju ste im ponudili u onom jednom članu, gde ste im ponudili pravnu pomoć nevladinih organizacija.
Kada smo već kod sudova i kod odnosa skupštinske većine prema sudovima, ovih dana smo govorili o sudiji, o predsedniku Ustavnog suda, više ne znam da li bivšem ili sadašnjem, Slobodanu Vučetiću i govorili smo o tome da je on od septembra prošle godine u penziji, a da sve vreme prima platu.
Hoću da vas podsetim, gospodin Vučetić se obratio javnosti preko jedne agencije i na sajtu te agencije stoji njegovo obraćanje gde on obaveštava javnost da je uputio telegram gospodinu Oliveru Duliću, gde traži od predsednika Skupštine da stavi na dnevni red njegovo razrešenje, pa povodom te vesti, malo sam pročačkala papire i materijale koje smo dobijali u međuvremenu i ustanovila da smo za sednicu koja je 5. ili 6. septembra 2006. godine održana, kada je na dnevnom redu bio samo rebalans budžeta Republike Srbije.
U onom popisu akata koje dobijaju narodni poslanici videla sam i svi smo mogli da vidimo da je tada bilo stavljeno na dnevni red i razrešenje Slobodana Vučetića sa funkcije predsednika Ustavnog suda Republike Srbije.
Zašto to nije stavljeno na dnevni red, to može da nam odgovori samo Oliver Dulić, ali prema saznanjima do kojih smo došli radi se o tome da je gospodin Dulić sva akta koja je našao, a koja nisu prošla skupštinsku proceduru, u svom kabinetu, a za koja je po njemu bio zadužen prethodni predsednik parlamenta, gospodin Predrag Marković, sve lepo spustio u arhivu.
Niti je gledao o čemu se radi, ni da li su to zakoni kojima je protekao rok, pa će Vlada ponovo da ih predloži, što je u redu, ali recimo, ovo što je uradio, što se desilo, ovo je nedopustivo i ovo je užasna blamaža Narodne skupštine zahvaljujući Oliveru Duliću. Kad se vrati iz belog sveta moraće da nam objasni zašto se to desilo.
S druge strane, ovo ne opravdava gospodina Slobodana Vučetića da on i dalje prima platu, da se pravi lud, pa mu lepo sa platom predsednika Ustavnog suda, pa se setio da podseti Olivera Dulića na to tek kad su narodni poslanici sa ovog mesta počeli njega da prozivaju, jer se penzioniše reguliše jednim drugim aktom, odnosno propisima kojima se reguliše PIO. Gospodin Vučetić je bio u obavezi prema tim propisima da već više od godinu dana bude i zvanično penzioner i da umesto plate prima penziju.
Dakle, to što je gospodin Vučetić pokušao sebe da zaštiti, a da svu krivicu svali na Narodnu skupštinu, tu apsolutno nije u pravu, i dalje tvrdimo da je vršio krivično delo jer je primao platu a stekao je uslove za penziju, ali takođe prozivamo i prozivaćemo gospodina Dulića da nam objasni zašto, shodno članu 80. Poslovnika, nismo blagovremeno razrešili gospodina Vučetića sa funkcije predsednika Ustavnog suda.
Tema, odnosno dve teme o kojima je malopre govorio gospodin Vladan Batić su zaista vrlo ozbiljne i svakako zaslužuju pažnju ovog parlamenta, zaslužuju pažnju Vlade Republike Srbije. Doduše, očekivala sam da umesto ''neki ljudi'' kažete konkretna imena, gospodine Batiću.
Javila sam se zato što je gospodin Batić u jednom momentu prekinuo svoju raspravu jer sam verovatno malo glasnije razgovarala mobilnim telefonom. Zbog toga se izvinjavam i gospodinu Batiću i svim narodnim poslanicima. Ali, ta veza mi je bila vrlo bitna, morala sam da se javim i da razgovaram. Javljao mi se jedan od potencijalnih svedoka Vojislava Šešelja, da me obavesti da Kristina Dal, koja je inače trenutno u Beogradu, vrši pritisak na njega da se sastane s njim da bi ga ubedila da lažno svedoči protiv Vojislava Šešelja.
Iz tog razloga sam, što inače ne činim, razgovarala telefonom s tim čovekom, da mu naravno kažem da, kao potencijalni svedok Vojislava Šešelja, ne mora da razgovara sa Kristinom Dal, da ona krši međunarodno pravo, da krši propise Haškog tribunala, zato što je krenula sa svojom bulumentom, koju svesrdno pomaže Vukčević, specijalni tužilac za ratne zločine i njegovi saradnici, tako što su krenuli u hajku po Srbiji tražeći svedoka optužbe protiv Vojislava Šešelja. Na njihovu žalost, ne uspeva im.
Svi oni, ili bar velika većina onih na koje su oni računali, u međuvremenu su im otkazali taj poziv za svedočenje. U međuvremenu su stupili u kontakt sa članovima tima za odbranu Vojislava Šešelja i svi su oni potencijalni svedoci odbrane, odnosno potencijalni svedoci Vojislava Šešelja.
Evo, koristim i ovu priliku da ih sve obavestim da mogu slobodno da me zovu, čak i kada sam na sednici Skupštine, uz uvažavanje ovog posla koji ovde radim, za njih ćemo uvek imati vremena i, naravno, obezbedićemo im prisustvo advokata u tom nasilničkom razgovoru sa Kristinom Dal, koja je ovde došla da žari i pali, uz svesrdnu pomoć ovih ''srpskih'' specijalaca. Zato vam se gospodine Batiću još jedanput izvinjavam.
Hvala. Gospodine ministre, dobro je da ste se vratili u skupštinsku salu. Zaista nismo insistirali da dođete da dođete samo zato što je to vaša obaveza prema Poslovniku, već zato što je ovaj predlog zakona takav, i da ste slušali sve ono što su narodni poslanici u prepodnevnom delu govorili, da biste verovatno već postupili onako kako ću sad da vam predložim, a to je da povučete ovaj predlog zakona.
Verujte da je toliko loše ovaj predlog urađen da sve što više prolazimo kroz ove članove u raspravi o pojedinostima, sve više se stiče utisak kao da je ovaj zakon rađen nogom. Ko je ovo radio i ko vam je ovo podmetnuo ne znam, ali zaista vrlo, vrlo loš Predlog zakona.
Evo, član 23, nadnaslov je evidentiranje. Znači, odnosi se na evidentiranje azilanata. Ovaj član ima 5 stavova. Kolega Aleksandar Martinović je predložio izmene tri stava ovog člana 23.
U prvom stavu, vi ste predložili da ovlašćeni policijski službenik Ministarstva unutrašnjih poslova, pred kojim je stranac izrazio nameru da traži azil, izvršiće njegovo evidentiranje. Zaista, ne znam šta ovo znači. Gde će on to da evidentira, da napiše na komadu leda i da stavi pored šporeta. Ovo je prosto neverovatno, paušalno, uopšteno i ništa ne znači.
Predlog kolege Aleksandra Martinovića je da se ovaj stav promeni i da glasi: da ovlašćeni policijski službenik MUP-a je dužan da primi pismeni zahtev stranca koji traži azil, da izvrši njegovo evidentiranje, a zahtev za azil odmah službenim putem dostavi nadležnom organu za azil na odlučivanje.
Zar vam se ne čini da je ovo potpuna pravna norma i da samo ovako nešto znači? Samo evidentiranje ne znači ništa jer vi niste u zakonu napisali šta ćete sa tom evidencijom. Da li ćete to da držite u fioci, da li ćete nekome da prosledite, da li nećete? Dakle, nepotpuno, neprecizno, a mi srpski radikali, to vam je poznato, zalažemo se uvek za pravnu normu koja je koncizna, konkretna, jasna i uvek se zalažemo, kada raspravljamo o Vladinim predlozima zakona, da se izborimo i da vam amandmanima ukažemo na te nedostatke iz jednog osnovnog razloga, a to je da bi zakon bio primenljiv s jedne strane, a s druge strane da u toku primene zakona se ostavlja što manja mogućnost pravnih praznina, a onda to samim tim znači i što manje zloupotreba.
Sad pitam vas ministre, ako prema vašem predlogu ovlašćeni policijski službenik vašeg ministarstva, pred kojim je stranac izrazio nameru da traži azil, i on izvrši njegovo evidentiranje, šta ćete vi da uradite tom policajcu i šta uopšte možete tom policijskom službeniku da uradite ako izvrši to evidentiranje i ništa dalje ne preduzme, nijedan korak?
Zašto ne prihvatite ovo što je predloženo da nakon evidentiranja se zahtev za azil odmah službenim putem dostavlja nadležnom organu za azil na odlučivanje? Zaista ne vidim nijedan razlog zašto ne biste prihvatili ovako dobronameran i sveobuhvatan amandman.
U istom ovom članu, u stavu 3, vi ste predložili da potvrda iz stava 2, a stav 2. kaže da evidentiranje obuhvata izdavanje propisane potvrde, koja sadrži lične podatke koje je stranac dao o sebi ili se mogu utvrditi na osnovu raspoloživih isprava i dokumenata koje ima sa sobom.
Znači, vi kažete da potvrda iz ovog stava koji sam upravo citirala služi kao dokaz da je stranac izrazio nameru da traži azil i da ima pravo boravka u trajanju od 72 sata.
Kolega Aleksandar Martinović predlaže da se u ovom stavu 3, reči - da je izrazio nameru da traži, zamene rečima - da je podneo pisani zahtev kojim traži. Jer, šta znači da je neko izrazio nameru da traži azil – na koji način je izrazio, klimnuo glavom, namignuo? Zaista ne razumem na koji način je izrazio nameru, ukoliko nije podneo pisani zahtev kojim traži azil?
Na kraju, u stavu 5. ovog istog člana vi ste predvideli da način evidentiranja stranaca koji izraze nameru da traže azil bliže se uređuje propisom ministra.
Mi smo predložili, što je inače principijelni stav SRS, da to ne bude propis ministra, već da to bude propis Ministarstva, zato što mi mislimo da nijedan organ ne može da se identifikuje sa jednim čovekom.
Potpisaće ministar, naravno, u okviru svojih ovlašćenja, u okviru poslova koje radi. Gospodine ministre, vi potpisujete sve u Ministarstvu.
(Dragan Jočić, sa mesta: Ja sam odgovoran starešina.)
Naravno da ste odgovorni starešina, ali vi ste odgovorni starešina Ministarstva, organa, dela Vlade Srbije i morate da nastupate kao odgovorni starešina ili kao starešina, a koliko ste odgovorni videćemo kako ćete postupiti po našim amandmanima, kao starešina, a ne kao ministar Dragan Jočić.
Znate, vi ste se u zakonu o izmenama Zakona o državljanstvu obavezali da ćete propisati u određenom roku podzakonska akta vezana za izdavanje državljanstva i za obrasce Srbima iz Crne Gore. Još uvek ne postoji nijedan vaš službenik, ne znam da li to znate a pretpostavljam da znate pošto sam vam slala poruke preko nekih vaših službenika, nijedan vaš službenik, nijedan načelnik u Ministarstvu ne zna kako izgleda taj obrazac, na koji način da Srbin iz Crne Gore podnese zahtev za izdavanje državljanstva. To zaista mora da se podigne na nivo Ministarstva.
U obrazloženju kolega Martinović je napisao da policijski ovlašćeni službenik nije u mogućnosti da tog trenutka kad evidentira to strano lice da utvrdi njegovu stvarnu nameru tražioca azila, što je apsolutno nesporno. Ako je neko došao ilegalno u zemlju, pojavio se pred nadležnim policijskim službenikom, ko zna kakva mu je namera.
U situaciji u kojoj se Srbija sada nalazi i sami znate šta se sve dešava, ko nam sve upada, kakvi agenti vršljaju po Srbiji, ko sve može da se predstavi na ovaj ili onaj način. Nemojte sebe da dovodite u situaciju da, zato što ne želite da prihvatite neki naš amandman, dovodite u neprijatnu situaciju i vas i vaše ministarstvo i službenike, zaposlene u vašem ministarstvu.
Znam da ste vi uvek, osim danas, uglavnom prisustvovali raspravama u pojedinostima na predlog zakona koji vi zastupate u ime Vlade i da smo uspevali da vas ubedimo da prihvatite neke amandmane koji su apsolutno nesporni, kao što je ovaj amandman na član 23, koji vam ni u najmanjoj meri ne remeti koncepciju zakona. Naprotiv, ono što ste i vi predvideli, ovim amandmanom se samo maksimalno precizira.
Ali, fasciniralo me je obrazloženje Vlade zašto ne prihvata ovaj amandman. Sad moram da prelistam celo ovo obrazloženje jer moram da se vodim za Vladinim uputstvom datim ovom rečenicom, kaže - obrazloženje isto kao uz amandman pod rednim brojem 13.
Dobro, nađem amandman pod rednim brojem 13 - obrazloženje, Vlada ne prihvata ovaj amandman jer bi se njegovim usvajanjem lice koje traži azil neopravdano stavilo u povoljniji pravni položaj u odnosu na naše državljane u pogledu načina ličnog dostavljanja pismena u upravnom i drugim postupcima.
Gospodine ministre, ovo zaista nema veze sa zdravom pameću. Kakve veze ima lična dostava državljanima Srbije, građanima Srbije po Zakonu o opštem upravnom postupku, ljudima koji imaju rešen status u ovoj državi, kakve to ima veze sa statusom azilanata i sa načinom dostave pismena azilantima? Na koje adrese im dostavljate? Je l' oni ovde dolaze u svoje kuće, je l' oni ovde dolaze kod rođaka i prijatelja? Jeste li vi uopšte razlučili pojam azilanta? To je ono što smo vam pre podne takođe pokušali u vašem odsustvu da predočimo, pretpostavljam da su vam vaši saradnici preneli u kom smislu se odvijala rasprava.
U nastavku obrazloženja kaže, u odnosu na predloženu promenu člana 23. stav 5, a ovo ne znam na šta se odnosilo, ovo prethodno, da li na stav 1. ili na stav 3, ili ste nam na stav 3. ostali dužni obrazloženje, ali u odnosu na predloženu promenu člana 23. stav 5. Predloga zakona obrazloženje je isto kao stav 2. obrazloženja uz amandman pod rednim brojem 10. Tražim amandman pod rednim brojem 10. Da vidimo šta je ovde obrazloženje.
Ovde je obrazloženje: ''Vlada ne prihvata amandman jer se članom 10. stav 2. Predloga zakona uvodi mogućnost da tražioci azila koriste besplatnu pravnu pomoć i zastupanje, pored UNHCR-a i od strane nevladinih organizacija, koje su upisom u Registar udruženja stekle pravo da u skladu sa svojim ciljevima pružaju pravnu pomoć izbeglicama. Rešenje predviđeno u ovoj odredbi Predloga zakona nije obavezujuće, već predstavlja samo još jednu povoljnost, čije korišćenje zavisi od volje lica koje traži azil i ima za očigledan cilj da poboljša i unapredi njegov položaj.''
Kakve ovo veze ima sa članom 23, gospodine Jočiću? Kakve veze imaju nevladine organizacije sa evidentiranjem azilanata? U samom ovom obrazloženju rečenicu ste počeli sa azilantima, završili sa izbeglicama.
Pitali smo to pre podne, a sad ćete lepo da nam odgovorite, sigurna sam: da li vi poistovećujete azilante i izbeglice? Kakav je stav?
Nemojte da vrtite glavom, gospodo, nego kažite ministru šta da kaže, pa da nam on lepo objasni zašto, ako vrtite glavom onda nije tako, a ne bi smelo da je tako, zašto ste onda napisali ovako obrazloženje? Vi kroz ceo zakon ne pravite razliku između azilanata i izbeglica. Očigledno da pod izbeglicama podrazumevate i proterana i prognana lica, jer ih niste posebno predvideli, vama je to sve isto.
Vi ste pobrkali babe i žabe. Vi ste predložili ovde jedan tekst zakona zato što ste morali još jednu crticu da dodate tamo onom spisku koji vam je neko zadao. Dobili ste neki zakon, kao vrlo često što se dešavalo, dali lošem prevodiocu i ovo što smo dobili, gospodine Jočiću, sve je više nego Predlog zakona o azilu.
Lepo vas molimo da još jedanput poslušate ovo što vam govorimo, da povučete ovaj predlog, da uradite jedan dobar zakon, pre toga da izmenama i dopunama zakona uredite status izbeglih, prognanih, proteranih Srba sa njihovih ognjišta iz Republike Srpske Krajine, iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova i Metohije.
A pre nego što donesete izmene zakona, mnogo im je preče i mnogo im je važnije da ih oslobodite onih kolektivnih centara, da im izgradite neke kuće i stanove u kojima bi živeli životom dostojnim čoveka. Ne znam, gospodine ministre, koliko vi u okviru svog posla stižete da obiđete te kolektivne centre, koliko znate kako ti ljudi još uvek, posle 15, 17 ili koliko godina, žive na teritoriji Srbije. To je bruka i sramota za Srbiju.
Svi ti ljudi koji su došli u Srbiju doživljavali su Srbiju kao svoju majku i pre nego što su bili prinuđeni da dođu u Srbiju. U Srbiju sam došla pre ratnih dejstava i niko me nije terao da dođem, ali sam i tada znala, odnosno bila ubeđena, da dolazim u majku Srbiju jer sam je tako doživljavala i tako je doživljavaju svi Srbi koji su rođeni i žive van Srbije.
 Gospodine Jočiću, ne znam zašto ste počeli da vičete. Vi ste, inače, tih čovek. Nešto vas je očigledno iznerviralo. Ne govorim 19 minuta i 30 sekundi. Molila bih vas da vratite vreme, gospodine predsedavajući. Hvala lepo.
Gospodine Jočiću, da ponovim, ne znam zašto ste počeli da vičete, zašto ste, ne znam da li ste primetili, uvredili poslaničku grupu SRS. Rekli ste da prihvatate svaki amandman ako ocenite da se radi o suvislom amandmanu, bilo čiji da je. Ovde govorim o amandmanu SRS. Naši amandmani jesu suvisli, ali pošto to očigledno nije ružan izraz, moram da kažem da je vaše objašnjenje bilo nesuvislo, jer ono što ste rekli nema nikakve veze ni s amandmanom, ni s našim obrazloženjem, najmanje s našim poverenjem u policiju.
Očigledno je da ste želeli da iskoristite, da pitate, da vam sa mesta kažem da li imamo poverenja u policiju. Mi srpski radikali imamo poverenja u policiju, znamo da su većina policajaca časni i pošteni ljudi, ali nemamo poverenja u Ministarstvo.
Vas pitam, ministre: da li možete da tvrdite da vi imate poverenja u svakog policajca? Da li vi, kao ministar, stojite i iza onih pojedinačnih slučajeva koje čitamo u novinama, policajac narko-diler, policajac ubica, policajac samoubica, policajac uradio ovo, uradio ono?
(Dragan Jočić, sa mesta: To je neka loša policija.)
Nije policija loša. Zašto me ne slušate? Kažem vam, to su pojedinačni slučajevi i pitam - da li vi, kao ministar, stojite i iza takvih pojedinačnih slučajeva ili ste svesni da i u policiji, kao i u svakom drugom organu i na svakom drugom mestu, rade živi ljudi i da u pravnički uređenoj državi svaki organ, svaka organizacija mora da bude zakonom uređena, da u zakonu tačno stoji na koji način treba određeno lice da se ponaša? Vi, kao pravnik, trebalo bi to da znate, čak sam ubeđena da znate, ali ne znam zašto to ne priznate.
Što konciznija pravna norma znači lakšu, jednostavniju primenu i manje mogućnosti za zloupotrebu. Dakle, želimo da i oni koji nisu dovoljno savesni, da ih usmeri zakon da moraju tako da se ponašaju.
Još jednom, gospodine Jočiću, da ponovim, SRS je ubeđenja da je većina zaposlenih u policiji časna i poštena, ali da im treba bolji ministar i bolje ministarstvo.
Hvala lepo, gospodine Džudževiću. Govoriću o amandmanu na član 34. kolege Dragoljuba Anastasovskog, ali pre toga moram u dve rečenice da se vratim na amandman kolege Srboljuba Živanovića, da bih pokazala na ovom primeru kako je Vlada Republike Srbije ovaj predlog zakona pisala kao nešto uzgred.
Pola stvari zaboravi, jednu reč zaborave da upišu, može i bez toga, može i bez dve reči, kao da su u trku, hajde da skinu sa dnevnog reda, daj da uradimo taj predlog zakona o azilu, tamo oni narodni poslanici, naša skupštinska većina, glasaće za predlog kakav god da je, a šta će ovi radikali da pričaju, to nije ni važno.
Mislimo da je mnogo važno i zato želimo da govorimo o ovom zakonu i da pokušamo ozbiljnim obrazloženjem da vam približimo ove amandmane. Žao mi je i zaista je neprijatno pogledati na ovu stranu sale gde sede poslanici skupštinske većine, gde bukvalno brojem je trenutno u sali sedam poslanika skupštinske većine. Zaista je neverovatno da vas toliko ne interesuje ovo što se radi u ovom parlamentu.
Razumem i razumemo mi da je danas krsna slava, da veliki broj građana Srbije slavi, da veliki broj ide na slavu i mi ćemo večeras kod svojih prijatelja i rođaka, neka je svima srećna slava, ali naši prijatelji i rođaci će nas razumeti zašto ne možemo da dođemo u dva ili četiri časa, ali ne razumemo poslanike kojima je čak i to razlog da danas ne sede i da ne učestvuju u radu kada je ovaj zakon u pitanju.
Ovo uopšte nije bezazlen zakon. Ne znam da li vi razumete šta je zapravo materija ovog zakona i šta je suština ovog zakona. O aljkavosti prilikom izrade ovog teksta, najbolje govori upravo primer iz člana 26, gde je kolega Srboljub Živanović predložio da se reči iz predloga "u najkraćem roku" zamene rečima "u roku od 24 časa".
Naravno, ne razumem zašto nije prihvaćen ovaj amandman, prošla je rasprava o amandmanu, a nije prihvaćeno od strane ministra, radi javnosti, pre svega, želim da pročitam obrazloženje Vlade zašto ovaj amandman nije prihvatila. Kaže Vlada ne prihvata amandman jer nije zamisliva pravna posledica propuštanja roka od 24 časa od strane ovlašćenog službenika Kancelarije za azil.
Ako je to nezamisliva situacija, zašto je onda problem da se to napiše i da bude jasno, glasno i precizno napisano. Neverovatno.
Završili smo raspravu o ovom amandmanu, a sada govorimo o amandmanu na član 34. stav 3. Član 34. govori o obustavi postupka i povraćaju u pređašnje stanje. U stavu 3. postupak za davanje azila će se obustaviti po službenoj dužnosti ako lice koje traži azil, pa je onda nabrojano u kojim slučajevima, a u stavu 3. kaže da lice koje traži azil može u roku od tri dana od dana prestanka razloga zbog kojih je došlo do neodazivanja poziva za saslušanje ili neblagovremene prijave promene adrese, da podnese predlog za povraćaj u pređašnje stanje.
Naš predlog je da se ovaj rok od tri dana produži na rok od osam dana. Iz praktičnih razloga, zato što ako se vratimo opet na prethodne članove ovog zakona, o kojima smo danas govorili i o tome na koji način vi vršite dostavu, ne vršite dostavu, kako uopšte tretirate azilante, kako izbeglice.
U celoj toj, a posebno kako ne tretirate Srbiju, to je upućeno kolegi koji je dobacio - kako tretiraju Srbiju, nažalost, Vlada Republike Srbije, predsednik Republike Srbije, ne tretiraju ni Srbiju, ni građane Srbije na način koji to zaslužuje ova država, koji to zaslužuju ovi građani, a dokaz da je to tako jesu svakodnevni štrajkovi, jesu otpuštanja s posla, jesu poskupljenja u prodavnicama, jesu male penzije, jesu male plate. Kolega, kada ste napomenuli, pa da vam ispričam sve, odnosno delić onoga kako vaša Vlada brine o građanima Srbije.
Mi govorimo o zakonu o azilu. Zašto smo mislili da treba rok od tri dana da se produži na rok od osam dana. Može da se desi situacija kada lice koje traži azil ima neko opravdanje, recimo, bolest koja traje duže od tri dana. On propusti taj rok. Naravno da rok mora da postoji i naravno da ne može da bude neograničen.
Ali, neprimeren je tako kratak rok, kada ovamo ne prihvatate u ovom članu 26. da se taj najkraći rok zameni rokom od 24 časa, a taj najkraći rok, pošto vi ne želite da se to označi kao 24 časa, može biti tri dana. To je kratak rok. Šta sada ako se ta dva roka poklapaju i kada će onda ovo lice iz člana 34. da podnese zahtev za pređašnje stanje. Nema uopšte roka.
Gospodine ministre, ponavljam vam, zakon je rađen kao levom nogom, a ne rukom. Neverovatno je koliko propusta i ne razumem zašto ne prihvatite amandmane, ili još bolja varijanata bi bila, lepo da vratite i da ovima što su vam ovo prevodili kažete da su loši prevodioci i da ovo urade kako bog zapoveda i da imamo zakon koji bi zaista ličio na zakon.
Zašto vi ne prihvatate amandman kolege Anastasovskog i zašto nećete reč "tri" da zamenite rečju "osam", odnosno da taj rok za podnošenje zahteva u pređašnje stanje produžite sa tri na osam dana. Nećete zato što Vlada kažete ne prihvata ovaj amandman zbog toga što ovaj prekluzivni rok počinje da teče tek od trenutka prestanka opravdanih razloga iz kojih je tražilac azila bio sprečen da obavesti Kancelariju za azil o promeni adrese boravka, pa dužina bolesti ili duže trajanje drugog opravdanog razloga ne bi moglo da dovede do propuštanja roka u kome ima pravo da koristi ovo pravno sredstvo.
Najpre, ne znam po kom zakonu vam je ovo prekluzivni rok. Ne znam gde vam piše da taj rok počinje da teče od trenutka prestanka opravdanih razloga. Vi sve u ovom zakonu podrazumevate. Sve u ovom zakonu podrazumevate i za sve kažete, neće valjda, ne bi valjda, biće valjda.
I dalje tvrdim da zakon ne može da bude ovako otprilike napisan, da zakonski tekst mora da bude koncizan, konkretan, razumljiv i lak za primenu. Očigledno da ste vi ovo radili iz nekog vama poznatog razloga i da ste morali brzo to da uradite. Mi ćemo i dalje, dok traju naši amandmani, pokušavati da vas ubedimo da amandmane usvojite. Svaki put, bar kada govorim, tražiću od vas ministre da povučete ovaj predlog.
Moram da iskoristim ovih nekoliko minuta da kažem par rečenica vezano za situaciju o kojoj su govorili Jojić i gospođica Nataša Jovanović, zato što mi je neshvatljivo, gospodine ministre, da vi nijednom rečju, nijednom rečenicom niste reagovali na ovo što su kolege iz SRS govorile.
Činjenica da je Kristina Dal u Beogradu, sa grupom haških istražitelja, da u specijalnom sudom kod onog Vukčevića, onog što hvata golubove pismonoše koji nose poruke Ratku Mladiću, pa ni njih ne može da uhvati, a kamoli Mladića, hvala bogu, dakle, ta činjenica vas uopšte ne uzbuđuje.
Objašnjavamo vam, zapravo, kolega Jojić i koleginica Nataša Jovanović, a sada ću da vam ponovim. Oni su tu, gospodine Jočiću, pre svega Kristina Dal, da bi obezbedila lažne svedoke u haškom procesu protiv prof. dr Vojislava Šešelja. Ona poziva, a ne znam da li ste imali priliku da pogledate knjigu dr Vojislava Šešelja "Haška instrumentalizacija lažnih svedoka". U toj knjizi su prenete 34 sudski overene izjave ljudi koji su objasnili kako su na grub, monstruozan i najprljaviji način pokušani od strane haških istražitelja da budu ubeđeni, naterani, kupljeni, ne znam koji izraz da upotrebim, da budu lažni svedoci protiv Vojislava Šešelja.
Zar zaista moram sve ovo detaljno da vam objasnim, pa ćete možda onda razumeti težinu ovog problema. Ti ljudi na koje je računalo haško tužilaštvo su prosleđivanjem tih overenih izjava timu za odbranu Vojislava Šešelja jasno stavili do znanja haškom tužilaštvu da ne žele da budu svedoci haškog tužilaštva.
Oni sada te ljude jure, pokušavaju da ih prevarama, ucenama, obećanjima lažnim, da im objasne da oni treba samo da dođu do specijalnog suda, pa da oni s njima još jedanput porazgovaraju, pa da oni potpišu onaj zapisnik što onda nisu potpisali, pa samo da naprave jednu fotografiju da se vidi da su oni komunicirali sa Haškim tribunalom. Kažu, samo vi otidite u Haški tribunal, pa svedočite kako god hoćete, ali je bitno da odete tamo.
Ti ljudi, gospodine Jočiću, ne žele da idu u Haški tribunal kao svedoci optužbe. Oni su spremni da budu svedoci odbrane prof. dr Vojislava Šešelja. Mi, kao članovi tima za odbranu Vojislava Šešelja, od vas tražimo, a u obavezi ste, pošto činite silne usluge kao Vlada Republike Srbije haškom tužilaštvu, tražimo od vas da zaštitite ove ljude.
Sa ovog mesta poručujem tim ljudima da zovu nas sa kojima su kontaktirali i ranije, da se ne odazivaju pozivima na telefonsko ''alo, dođite tu i tu'', da moraju da dobiju poziv u pisanoj formi da bi se odazvali nadležnom organu.
Posebno pitanje za vas, gospodine Jočiću, jeste - od jutros ste imali vremena da saznate, ko je lice koje se predstavilo da je predstavnik MUP, koje je sa haškim istražiteljima i sa nekim ljudima u fantomkama koji ne govore srpski jezik, ko je taj muškarac koji se predstavio u kući Jovana Glamočanina, kada su došli da vrše pretres, kada su došli da isprepadaju i njega i porodicu, zato što su mislili da će Jovan Glamočanin da bude njihov svedok, iako su obavešteni da je on potencijalni svedok dr Vojislava Šešelja, ali su došli sa čovekom koji se predstavio da je predstavnik MUP. Morate da znate, gospodine Jočiću. Instistiram da to odmah kažete.
Možda ne znate ime, ali morate da znate da li postoji služba u okviru vašeg ministarstva, da li postoje ljudi koji prate Kristinu Dal i haške istražitelje, koji, zajedno s njima, upadaju u kuću potencijalnih svedoka odbrane Vojislava Šešelja, koji zastrašuju njihove porodice.
Dakle, morate da nam kažete da li to radite vi, da li to radi Rade Bulatović, da li to radi neka druga ili treća služba, da li je to neki agent koji nema veze sa Srbijom? Morate da kažete narodnim poslanicima, morate da kažete radi javnosti, radi tih isprepadanih porodica, ko im to dolazi na vrata i predstavlja se da je pripadnik MUP i skida im sve sa kompjutera, pregleda knjige, pregleda slike, tumba kuću, bez ikakvog ovlašćenja, bez ikakvog naloga, gospodine Jočiću.
Ovo uopšte nije bezazleno i morate, kao resorni ministar, da nam odmah date odgovor. Ako sutra bude taj dan kada budemo postavljali poslanička pitanja, imaćemo mnogo konkretnih poslaničkih pitanja na koja ćete da nam odgovarate, ali ovo je, shodno članu 226. našeg Poslovnika, situacija koja ne trpi odlaganje, jer dok sedimo ovde troje ljudi me je zvalo da ih zovu telefonom i da ih pozivaju da dođu da se vide sa haškim istražiteljima i Kristinom Dal u Specijalnom sudu za ratne zločine.
Gospodine Jočiću, znam da ste vi vi vaša vlada vrlo ponizni pred Karlom del Ponte, pa i pred ovom njenom Kristinom Dal, ali morate da imate na umu da je vaš prevashodni zadatak zaštita građana Republike Srbije.